Priča iz kvarta
Čuvamo granicu našeg Turopolja, slavimo poštara i uživamo s djecom
Lekenik se prvi put spominje prije više od 800 godina, upravo u ovome mjestu ban Josip Jelačić doznao je da će postati ban, a velika faca nakon svega je ispao – poštar Josip. Tu je i dječje selo, nogometni klub… Ovo je priča o svemu tome
Upitate li danas bilo kojega mještanina Lekenika po čemu je njegovo selo poznato, izdvojit će nekoliko stvari – SOS Dječje selo, Jurjevo, ban Jelačić i eventualno nogometni klub, koji pamti bolje dane od ovih koje živi danas… No nikako ne smijemo zaobići niti pojedine lokalne “birtije”, koje su i dalje, nakon skoro 40 godina, zaštitno lice ovog živopisnog sela. I, naravno, izvor svih informacija, kako to obično biva u manjim sredinama. U njima ćete se uvijek osjećati dobrodošlo, bilo da ste domaći čovjek ili ste samo u prolazu. No odbiti “ajmo još jednu”, jasno, ne smijete.
Kopajući po ropotarnici povijesti, starim bilješkama i foto albumima, saznat ćete da je nekad Lekenik živio i disao punim plućima – i tako već 800 dugih godina otkako je njegovo ime prvi puta spomenuto. Pa krenimo od samog početka… Podatak govori kako je Lekenik dobio ime po biljci “liken” (leken), koja je nekad davno rasla uz rubove potoka i u močvarama toga prostora. Tu je danas i potok Lekenčica koji, smatraju neki mještani, dijeli ovo mjesto na dva dijela – turopoljski i erdödski. Prolazeći kroz mjesto, iz smjera Zagreba, do mosta je turopoljski Lekenik, a nakon onaj erdödski. Neki se mještani smatraju Turopoljcima, a neki jednostavno – Lekeničanima.
Samo ime Lekenik seže u daleku povijest i prvi puta je spomenuto u pisanom dokumentu 1217. godine, i to u ispravi kralja Andrije, kojom se potvrđuje vlasništvo Zagrebačkog kaptola nad posjedom Dužica, danas naselju pored Lekenika. U toj ispravi, kao najsjevernija točka spomenutog posjeda, navodi se Lekenik (LIHCINNIHC).
Svašta se događalo s Lekenikom u tih 800 godina, no potrebno je izdvojiti nekoliko bitnih činjenica koje su postavile temelje današnjeg naselja. U 17. i 18. stoljeću dio Lekenika pripadao je Plemenitoj općini Turopoljskoj, ali u službi podanika, koji su bili dužni Općini plaćati razne daće. No 1848. godine, ukidanjem kmetstva, bivši turopoljski kmetovi u Lekeniku prestaju biti podložni Plemenitoj općini Turopoljskoj. Od plemićkih obitelji na ovom prostoru spominju se prvo Babonići, a potom Erdödy, po kojima dio sela i dobiva ime. Službeno su se i administrativno ova dva Lekenika spojili tek 1953. godine.
Svake godine oko Trojačke nedjelje (krajem svibnja ili početkom lipnja) okupi se cijelo selo kako bi proslavilo svog poštara Klempaja. I tako već 12 godina. Priča počinje davne 1848. godine, točnije 26. ožujka. Naime, toga dana prije 171 godinu pukovnik Josip Jelačić u Lekeniku je saznao da je imenovan banom. Tadašnji lekenički poštar Josip Klempaj uručio mu je kraljevsko ukazanje kojim se Jelačićeva budućnost promijenila. Dalje priču znamo. No što se događalo s našim poštarom?
Pošta u Lekeniku osnovana je 11 godina ranije, 1837., a upravo je Klempaj bio prvi poštar. S obzirom na važan dokument koji je uručio Jelačiću, ne čudi podatak da je poštar Klempaj postao Vrhovni hrvatsko-slavonski upravitelj pošta.
Danas ova tradicionalna manifestacija “Dani bana Jelačića i poštara Klempaja” kroz tri dana privlači brojne posjetitelje iz svih krajeva središnje Hrvatske. Svake godine organizator, Turistička zajednica Općine Lekenik, priprema natjecanje u brzini i spretnosti osnovnoškolaca “Mali poštar”, a tu je i prikaz povijesnog susreta dva Josipa. Uz bogate kostime, konje i valcer, vraćaju nas u tu daleku 1848. godinu.
Još jedna važna proslava odvija se u travnju kad se slavi jedan od najvažnijih turopoljskih blagdana, Jurjevo, ali i sam Dan općine Lekenik. Uz brojne prigodne programe, od onih sportskih pa do kulturno-umjetničkih, središnje događanje je svakako paljenje Jurjevskog krijesa.
U svojoj 26. godini Općina Lekenik obuhvaća 18 naselja s ukupno 6.043 stanovnika, odnosno 2.134 domaćinstava i oko 950 kuća za odmor. U samom naselju Lekenik, na glavnoj prometnici Sisak – Zagreb, živi oko dvije tisuće stanovnika. Upravo je ta prometnica, kao i blizina gradu Zagrebu, jedna od okosnica dobrog razvoja Općine – što u gospodarskom, što u financijskom smislu. Danas je tu poslovna zona Marof, SOS Dječje selo Lekenik te brojne tvrtke koje su svoj dom pronašle upravo u Lekeniku. Od cijele Hrvatske, upravo se Lekenik pokazao idealnom lokacijom za gradnju prvog SOS Dječjeg sela…
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Pogodan smještaj, potrebna infrastruktura, gostoljubivost stanovništva i spremnost na suživot sa stotinjak djece bili su presudni za odabir ove lokacije. Kamen temeljac položen je u rujnu 1992. godine. Prvi mali stanovnici i njihove SOS mame došli su u Lekenik početkom 1993., a svečano otvorenje Dječjeg sela održano je 8. listopada iste godine. Stoga je taj dan proglašen Danom SOS Dječjeg sela Lekenik.
Danas o djeci svakodnevno brine 15 SOS mama, a pomažu im SOS tete. Tu su još i direktor Sela, psiho-pedagoški te administrativno-tehnički tim. SOS Dječje selo danas može smjestiti oko stotinu djece, a od 1993. godine kroz Selo je prošlo oko 400 djece.
Kakva bi to priča o mjestu bila, a da ne uključimo ono što mu daje duh i osobnost, njegove mještane. Kako nam pričaju oni stariji, danas se živi “bolje i udobnije”. Tu je nekoliko trgovina, doktori, stomatolozi, nekoliko kafića, pošta i sve ono što jednom mjestu treba za normalno funkcioniranje. No svi će se složiti oko jedne stvari, da su prije ljudi živjeli puno sretnije nego danas.
– Živjelo se sretnije jer su se ljudi i djeca više družili. Tu je bilo djece na svakom koraku, na ulicama, kad su bili praznici, na poljima kad smo išli s kravama, pekli pečenike… Sad nemaš nigdje nikoga. Svi su zatvoreni u kućama, pred televizorima, na mobitelima – priča nam jedna starija mještanka.
Prisjeća se da je Lekenik sam proizvodio svoju struju i bio jedino selo u okolici čiji su stanovnici u kućama imali žarulje. Danas objekti na Zagrebačkoj zjape prazni, no pedesetih godina prošlog stoljeća veliko postrojenje koje su zvali “Poduzeće” bilo je centar života. Nazivalo se još i “Maschinhause”. U “Poduzeću” su se, između ostalog, izrađivali i parketi, a unutar velikog dvorišta bile su i tračnice za male vagone koji su prevozili taj parket.
– Na mjestu gdje se danas nalazi benzinska crpka, nekad davno je bilo veliko igralište, koje je bilo ograđeno, i tu se održavao sajam. U doba kad se žela pšenica i ječam, na tom igralištu bili su postavljeni ‘drešovi’, odnosno vršilice. Ljudi su nosili žito na vršenje. Red je znao biti s jednog i drugog kraja sela – nastavlja naša sugovornica.
Prvi televizori u selo su stigli sredinom 60-ih, glavna prometnica je asfaltirana tek tijekom 70-ih, a čari razgovora preko telefonske žice mještani su otkrili tek 80-ih.
I u prošlom stoljeću, nogomet je Lekeničanima bio najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nedavno je ŠNK Lekenik proslavio 90. rođendan, a tom su prilikom odigrali prijateljsku utakmicu s goričkim prvoligašem. U Lekeniku se i početkom 1920.-tih ganjala lopta, no za pravi nogometni klub trebali su čekati sve do 1929. godine, kad su na Skupštini donijeli prva pravila kluba. U sljedećih 90 godina klub je promijenio ime nekoliko puta (Sloga, Lokomotiva pa Lekenik), mnoga vodstva i trenere. U jednom trenutku su imali okupljenu i žensku ekipu te su bili na pragu registriranja ženskog kluba, no ideja je brzo propala jer su djevojke, zbog privatnih razloga, napuštale klub.
Klub je svoj najveći uspjeh postigao u sezoni 2011./2012. kad su zauzeli drugo mjesto u četvrtoj ligi i plasirali se u 3. HNL, gdje su proveli jednu sezonu. Danas se natječu u 1. ŽNL Sisačko-moslavačke županije.
Lavovski posao zadali su si urednici monografije, Lekeničani dr.sc. Stipica Grgić i Božidar Antolec, koji su povijest svog mjesta istraživali oko deset godina. Tako su kopali po ropotarnici povijesti lekeničkih obitelji, skupljali fotografije, pronalazili stare dokumente, surađivali s brojnim profesorima na utvrđivanju činjenica… Monografija je ugledala svjetlo dana 2017. godine, punih 800 godina nakon prvog spomena mjesta Lekenik. Na otprilike 400 stranica nastojali su sažeti bitne činjenice o ovom turopoljskom selu.
– Za potrebe monografije od mještana smo dobili više od tisuću fotografija, stotine dokumenta, desetine tekstova i intervjua, a čak su nam nudili i neke predmete. Mještane smo nastojali uključiti u rad na monografiji. U konačnici, upravo je interes stanovnika Lekenika i zaljubljenika u mjesto postao presudan da se u zadanom roku završi ova knjiga te da se kaže par riječi o osam stoljeća mjesta – kažu urednici monografije.
Priča iz kvarta
Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina
Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.
HOTNEWS
Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina
U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…
Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.
–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.
Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.
–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj, Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić, Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.
–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.
Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.
HOTNEWS
Ekologija, tradicija, poduzetništvo i ljubav prema zajednici! Ovo je priča o Vladimiru Štarkelju
„Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca.”
Kada se govori o ljudima koji ostavljaju trag u svojoj zajednici, nezaobilazno je ime Vladimira Štarkelja. Ovaj svestrani Velikogoričanin već desetljećima neumorno djeluje na različitim poljima, od očuvanja tradicije i kulturne baštine, preko ekologije, pa sve do poduzetništva.
Više od tisuću čuvara tradicije i kulturne baštine prodefiliralo je kroz dva vikenda pozornicom Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, gdje su na jubilarnoj, 25. smotri folklora oživjeli duh prošlih vremena pričajući priče kroz glazbu, pjesmu, ples i narodne nošnje. Gradska smotra koreografiranog, izvornog i dječjeg folklora tradicionalno je organizirana od strane Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, na čijem je čelu od samih početaka upravo Vladimir Štarkelj.
„Kulturni amaterizam je neizmjerno bogatstvo Velike Gorice, njime se ljudi bave iskreno i od srca i zbog tog iskrenog davanja njihov rad je plemenit. Zajednicu čine ljudi koji se već godinama, čak i desetljećima bave amaterskim i profesionalnim folklorom te diljem svijeta prenose ljepote naše kulturne baštine. Ponosni smo na naše članice koje djeluju već cijelo stoljeće, a okupljaju niz različitih generacija. Veliku pažnju posvećujemo najmlađim čuvarima kulturne baštine koji se redovito sastaju, pjevaju, plešu, uče o tradiciji i druže se u okruženju koje potiče razvoj pozitivnih osobina i vrijednosti”, istaknuo je predsjednik Štarkelj i naglasio kako se upravo zajedništvom i slogom jača kulturno-umjetnički amaterizam.
„Uz obnovu folklornog nasljeđa, pratimo i tijek umjetnosti u razvoju suvremenog plesa, pjesme, ali i dramske umjetnosti. Baština je sustav vrijednosti koji treba čuvati stalnim ponavljanjem i izvođenjem, a Zajednica marljivo i sustavno djeluje na tom polju, značajnom za razvoj društva u cjelini”, dodaje ovaj rođeni Velikogoričanin.
Inače, Štarkelj je odrastao u Mičevcu, a osim što je poznat po svom kulturno-umjetničkom angažmanu, osnivač je i član brojnih udruga poput ‘Zelene akcije Mičevec’ kroz koju se posvetio očuvanju okoliša te je voditelj nekoliko ekoloških projekata poput revitalizacije javnog prostora, postavljanje solarnih klupa u dvorište škole u Mičevcu te nabava električnog bicikla za zeleno redarstvo.
foto: Vladimir Štarkelj
„Kroz sve projekte koje provodimo, naš cilj je osnažiti lokalnu zajednicu i podići svijest o važnosti očuvanja okoliša. Vjerujem da svaka mala akcija, bilo da je riječ o edukaciji, sanaciji ekoloških problema, doprinosi stvaranju održivijeg i zdravijeg života za nas i buduće generacije”, kaže Štarkelj. Dodaje i kako smatra da je ekologija izuzetno važna te da bi se boljim sustavom gospodarenja otpadom postigao održivi razvoj.
Ovaj naš svestrani sugrađanin, 2017. godine osnovao je i Udrugu „Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić” s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Alapić. U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarom u povijesnim odorama iz 16. stoljeća i iza sebe ima stotine nastupa u Hrvatskoj, ali i šire.
No, tu ne staje. Kao veliki zaljubljenik u starodobna vozila, ali i kolekcionar, na radost brojnih entuzijasta, 2021. godine osnovao je Oldtimer klub Turopolje, čiji je ujedno i predsjednik. Bila je to dugogodišnja želja mnogih vlasnika starodobnih vozila, a o velikom uspjehu kratkog djelovanja kluba pokazuje broj članova, njih 216, dok je njihova manifestacija Oldtimer show Turopolje koja u centar grada dovodi najljepše i najstarije primjerke starodobnih vozila, postala prepoznatljiva i van granica Lijepe naše.
„Naši članovi su iskreni entuzijasti željni druženja i zaštitnici tehničke kulturne baštine. Kada je u pitanju sama restauracija ona može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina. Za sve to je potrebno puno truda, financija i odricanja, ali zato je osjećaj uspjeha velik. To u vama pokreće motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo kojeg imate želju obnoviti do razine potpuno novog”, priča nam ovaj strastveni kolekcionar.
„Uglavnom većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju ili razmjenjuju znanja. Pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove, a neki su s godinama postali pravi stručnjaci. Sreća je da danas postoje interes i kod mlađih osoba, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike”, objašnjava Štarkelj te dodaje kako im nikad ne nedostaje entuzijazma.
Foto: Oldtimer show Turopolje, Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje u dogovorima/G.Kiš, cityportal.hr
Uz sve nabrojeno, uspješno vodi i obiteljski posao. Naime, suvlasnik je poznate goričke auto-kuće koju je osnovao 1990. godine s ocem Vladimirom i bratom Ratkom.
„Sve je počelo sredinom šezdesetih godina kada je otac otvorio svoju prvu auto električarsku radionicu. Početkom sedamdesetih je kupio staru kovačnicu na adresi Zagrebačka 28. Uskoro odustaje od autoelektrike i postaje ovlašteni serviser marke Citroen. Sredinom osamdesetih otvaramo i Renault servis te se s bratom Ratkom uključujem u rad radionice i osnivanje auto-kuće. Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju. Zapravo smo školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti može postići cilj”, govori nam Štarkelj kojemu je kako kaže, najveća podrška u svemu što radi supruga Sanja i njegovo troje djece.
Za sebe kaže da je radoholičar što se može vidjeti kroz brojne projekte koje ima pod svojim krilom. S time bi se složio i njegov blizak prijatelj koji smatra da Vladimir ili radi ili spava.
„Uvijek imam neke ideje, ambicije i tome jednostavno nema kraja. Koliko me umara toliko i veseli. Iz toga crpim i vrijeme, jer uvijek imaš vremena za ono što žarko želiš”, naglašava Štarkelj.
Za svoj rodni grad, Veliku Goricu, kaže da je njegov dom, ali i mjesto koje ga je oblikovalo i koje voli.
„Ovdje imam brojne prijatelje od djetinjstva što mi je najvažnije u životu, a povezuje nas poslovni, obiteljski i društveni život. Moj životni cilj uvijek je bio doprinositi zajednici, bilo kroz poduzetništvo ili angažman u društvenom životu. Kroz to iskustvo naučio sam kako povezivati ljude, ideje i resurse. Iako se naš grad već može pohvaliti sjajnim gradonačelnikom Ačkarom, koji svojim radom donosi konkretne promjene, važno je da i dalje radimo na tome da Velika Gorica bude prepoznata u svakom segmentu. Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca. Nadam se da će se Velika Gorica i u budućnosti nastaviti ovako rasti i razvijati se”, zaključuje Štarkelj.
Foto: Vladimir Štarkelj na Oldtimer Showu Turopolje 2023/OTK Turopolje
Bilo da predvodi folklornu smotru, postavlja solarnu klupu, restaurira oldtimer ili razvija obiteljsku tvrtku, Štarkelj iza svakog projekta ostavlja trag ljudskosti i predanosti. Njegov primjer pokazuje da istinska promjena ne dolazi od velikih riječi, već od upornog, svakodnevnog rada na stvarima do kojih nam je istinski stalo.
Priča iz kvarta
Naših 60 godina male mature: Bilo je to vrijeme kina i sladoleda, Dingosa i sokolane…
U goričkoj Pivnici ove se srijede okupilo društvo koje je danas u srednjim sedamdesetim godinama, cure i dečki koji su 1965. završili svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Velika Gorica tad je bila bitno drukčiji grad…
U prestižnom ugostiteljskom lokalu Pivnica u Velikoj Gorici, u utorak 15. travnja poslijepodne, okupilo se vrlo zanimljivo društvo dama u zrelim i takozvanim zlatnim godinama života te njihovi muški vršnjaci. Skup su organizirali Ivan i Stjepan Mikulčić.
– Svi okupljeni smo generacija koja je prije 60 godina u Velikoj Gorici završila osmogodišnje osnovno školovanje i tako stekla ondašnju malu maturu. Uglavnom smo rođeni 1950. godine i domicilni smo stanovnici Velike Gorice i susjednih mjesta; Plesa, Rakarja, Kurilovca, Novog Čiča, Okuja, Velike Mlake i još nekih. Red je da druženjem malo proslavimo zaista veliki jubilej rastanka od vjerojatno najljepšeg razdoblja života i prisjetimo se tih lijepih dana – uvodno je kazao Ivan Mikulčić Mika.
Dobro je zapamtio kako je izgledala Gorica tih davnih dana.
– Velika Gorica je tad još bila na početku svojeg razvoja pa smo prvi razred odradili na početku Zagrebačke ulice, s desne strane, nedaleko parka u samom centru grada, u jednoj tada prigodnoj zgradi, u kojoj je kasnije bila trgovina Ve-go. Učiteljica je bila Stanka Matijašec. Kasnije smo se selili na suprotnu stranu ulice, u prostorije današnjeg Veleučilišta, pa u takozvanu Kulu, u blizini zgrade DVD-a, sad Udruženje obrtnika, a na kraju u potpuno novu školu, danas OŠ Eugena Kvaternika – otkriva Mika i dodaje:
– U novoj školi dobili smo i malu dvoranu za tjelovježbu, pa nismo više morali kroz kukuruze prema Kolarevoj, nedaleko tadašnjeg legendarnog igrališta NK Radnika, gdje smo vježbali u jednoj prizemnici koja još i danas postoji, odmah iza glavne pošte i HEP-a, a zvali smo je “sokolana”. U novoj školi razrednica nam je bila Josipa Čeranić.
Generacija učenika koji su pohađali 8. A, njih 22, okupila se i prije dvije godine na istom mjestu, u Pivnici, pa Mikulčić ima vjerodostojne podatke o broju učenika koji su u osam godina prodefilirali razredom.
– Na popisu imam oko 60 učenika. Neki su zajedno odradili svih osam godina, neki su se odselili, neki stigli iz susjednih mjesta od petog razreda nadalje, neki promijenili razred ili školu, a kasnije je, nažalost, dosta njih i preminulo. Ovom novom okupljanju odazvali su se Ankica Kranjčina (rođena Črnjak), Đurđica Dolački, Đurđa Nemet (Đuksi), Ankica Kadabec (Mirenić), Višnja Pavša (Peternac), Nada Gršetić (Stanković), Đurđa Plepelić (Šapković), Marija Pupić (Vugrinović), Franjo Bartolić, Miro Brigljević, Kazimir Fabečić, Ivica Jancetić, Zlatko Katulić, Stjepan Kliček, Marko Krilić, Ivan Mikulčić, Stjepan Mikulčić, Mato Paviša, Ratko Radić, Stjepan Zagorec, Josip Zubec i Božidar Župetić. Prije dvije godine odazvali su se i Ivan Godinić te Zvonko Mučnjak, koji su ovaj put bili spriječeni zbog bolesti.
Ivan Mikulčić dodao je i kako je red da se spomenu oni koji su, nažalost, puno prerano preminuli.
– To su Josip Bratković, Vlado Brigljević Šterna, Zlatko Brigljević Riba, Diana Daubachy, Stjepan Kavur, Nenad Kos, Stjepan Kovačić, Ivan Ljeljak, Ivan Lisec, Višnja Mikša, Ivan Munđer, Marica Plepelić, Branka Postić, Štefica Poturić, Milan Šipušić, Branko Trdić, Ivan Veselić, Marica Zubec i Mijo Gusić -pokazao je Ivan Mikulčić svoj precizan istraživački rad, pa i pamćenje.
Mika je bio ponajbolji učenik razreda, a kasnije je postao diplomirani inženjer prometa. Od 1977. do 1989. godine bio je djelatnik Gradske uprave grada Zagreba, u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Godine 1981. autor je idejnog rješenja jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu, koje je i sprovedeno, a egzistira i danas. Bavio se i sportom, odlično igrao nogomet za velikogorički Radnik, a u bivšoj državi bio je prvoligaški sudac, kao i u hrvatskoj ligi. I drugi učenici iz ondašnjeg A razreda bili su kasnije zapaženi u društvenom i osobnom životu.
– Pokojni Neno Kos bio doktor radiolog, Višnja Peternac bila je dugogodišnja tajnica tad jedine škole u Velikoj Gorici, koju je i pohađala, Stjepan Mikulčić radio je kao sanitarni inspektor na tada državnoj razini, a bio je i branitelj u Domovinskom ratu, kao i Ratko Radić, Josip Zubec i Franjo Bartolić. Ivan Godinić imao je također diplomu sanitarnog inspektora, Marija Vugrinović ima svoj OPG, Stjepan Zagorac uspješni je obrtnik koji ima čak pet obrtničkih diploma, Vlado Odrčić radio je kao kontrolor leta u zračnoj luci na Plesu, gdje je 43 godine radio i Stjepan Kliček, Marko Krilić u Velikoj Gorici pokraj crkve Navještenja Blažene Djevice Marije ima svoju trgovinu uredskog materijala… I mnogi drugi bili su i jesu uspješni, čestiti pa i cijenjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta uz svoje obitelji – zaključio je Ivan Mikulčić.
Druženje je organizirano ciljano u Velikom tjednu, kako bi i oni koji možda žive van Lijepe naše bili prisutni, jer za Uskrs obavezno stižu u svoju Goricu. Zbog takvog termina nije bilo muzike i plesa, ali svečano, dostojanstveno i mirno svakako je bilo. Najprije je prisutne pozdravio jedan od organizatora Ivan Mikulčić te predstavio one koji nisu bili na druženju prije dvije godine. Razlog? Mnogi se možda ne bi međusobno ni prepoznali nakon 60 godina, što je i razumljivo.
Na samom domjenku opet su osvježene uspomene i sjećanja na prekrasne davno minule dane kad se za kino u Gorici vikendom tražila karta više, kad su dečki nedjeljom u deset jurili masovno na utakmicu NK Radnika u Kolarevu, a dame, one mlađe i starije, išle na misu. Kad se plesalo i slušao tadašnji odličan lokalni bend Dingosi, kad se išlo na kolače ili sladoled u jedinu slastičarnu, kad se šetalo Goricom i poznavalo gotovo sve koje se srelo. Danas baš i nije tako…
Sklopljena su tada mnoga prijateljstva, možda i simpatije. Svjedoče tome i poneka međusobna posjećivanja, a najsvježiji primjer je posjeta Juraju Šipušiću koji zbog bolesti nije mogao na druženje. Što ti je život, kao školarac bio je vjerojatno najbrži u Velikoj Gorici, pa i šire, štete je što se nije bavio atletikom.
Slavljenici i oni koji nisu mogli do Pivnice danas imaju oko 75 godina i svjedoci su zavidnog dijela povijesti svoje voljene Velike Gorice, pa i kultnog mjesta gdje su se okupili. Spomenimo na kraju da je jedan od prisutnih slavljenika svima poklonio primjerak svoje knjige o sportu, barem za uspomenu povodom prekrasnog druženja.
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
