Nakon što su regularni dio Prve lige Košarkaškog saveza Zagreba završili na četvrtom mjestu, pretkadeti KK Gorice izborili su plasman kvalifikacije za Jedinstvenu pretkadetsku ligu, koja će okupiti 12 najboljih hrvatskih klubova. Regularni dio naši su dječaci završili s omjerom 7-7, a bolji učinak od njih imali su jedino Cedevita (14-0), Novi Zagreb (10-4) i Podsused (10-4).

– Uspjeh je tim veći jer smo u konkurenciji više od 50 klubova, koliko ih ima u ovoj regiji zauzeli četvrto mjesto, pri čemu nam u leđa gledaju jedna Cibona, Dubrava i Samobor. Odrađenim do sad jako sam zadovoljan, jer važno je napomenuti kako tijekom prvog dijela sezone nismo bilo kompletni, što zbog ozljeda, što zbog raznoraznih viroza – kaže trener Hani Istanbuli.

Postignuti rezultat omogućio je našim mladim košarkašima da u razigravanju s Kvarnerom i Cibonom, koja je kvalifikacije izborila odlukom Hrvatskog košarkaškog saveza, izbore i nastup u Jedinstvenoj pretkadetskoj ligi. Kako bi se u tome uspjelo, na kvalifikacijskom turniru kojem je domaćin upravo naš klub, potrebno je zauzeti jedno od prva dva mjesta.

– Spremamo se i radimo. Bila bi velika nagrada za sve nas u klubu da u nastavku sezone igramo protiv najboljih hrvatskih klubova. Pritisak nemamo, neka djeca samo uživaju kao i do sad, i vjerujem da će rezultat doći – ističe Istanbuli.

Kvalifikacijski turnir na rasporedu je u nedjelju, 18. siječnja u Dvorani srednjih škola. Prva utakmica između naših dječaka i KK Cibone na rasporedu je u 12,30 sati, nakon čega u 15.15 igraju Cibona i Kvarner, dok se u posljednjoj utakmici, od 18 sati, sastaju Gorica i Kvarner.

Jedinstvenu pretkadetsku ligu izborit će dva prvoplasirana kluba.

Samo još šest dana ostalo je do početka prve utakmice HNK Gorice u nastavku sezone u HNL-u, pa je ogled s mađarskim ZTE-om iz Zalaegersega poslužio kao generalna proba za taj sudar s Varaždinom u petak. Nije to bila baš potpuno uspjela “generalka”, jer lakše ozljede izbacile su iz konkurencije čak sedmoricu igrača, no dobrih vijesti je duplo više: prva kaže da je Gorica pobijedila Mađare 1-0, a druga da će svi pošteđeni biti spremni za Varaždin.

Nije tako u rosteru bilo Pršira, Trontelja, Vrzića, Perića, Pavičića, Josića i Pelka, a od ostatka igrača trener Mario Carević posložio je ono što se moglo posložiti. Matijaš je bio između vratnica, a ispred njega poredali su se Čabraja, Leš, Filipović i, u ulozi desnoga beka – Ognjen Bakić! Obilato Carević koristi svestranost simpatičnog Crnogorca, bio mu je dosad i veznjak u nekoliko uloga, i jedno i drugo krilo, a sad je završio i na boku.

Sredinu terena držali su ovom prilikom Kavelj i Pozo, dok su iza najisturenijeg Čuića bili Fiolić i – mladi Stjepan Kučiš. Ako tražimo igrače koji su profitirali od ovih priprema, unaprijedili svoj status u ovih deset dana u Umagu, to bi mogao biti upravo 19-godišnji Kučiš, dijete kluba, domaći dečko, jedan od onih koji predstavljaju najbolji mogući primjer kako bi to trebalo izgledati u životu i radu “ponosa grada”…

Gorica je u posljednjih 90 pripremnih minuta odigrala dobru utakmicu, pokazala da je spremna za izazove koji slijedi, a potez odluke povukao je Elvir Duraković u 33. minuti. Bila je to lijepa, tečna akcija, koju je Bakić, desni bek na privremenom radu, zaključio asistencijom, a Duraković realizacijom na drugoj stativi.

Gorica je tako ciklus od tri utakmice zaključila drugom pobjedom, a to je definitivno dobar put prema izgradnji dovoljne količine samopouzdanja. U prvoj umaškoj utakmici Goričani su remizirali s Koperom (1-1), u drugoj su pobijedili Radomlje (2-0), da bi malo prije nego što su sjeli u autobus koji je vozio kući odradili posao i protiv ZTE-a.

Uslijedit će samo kratki predah, jer vremena više nema puno, pa će već od ponedjeljka kreće završni “glanc” za krešendo s Varaždinom u petak od 16 sati…

Objava je stigla debelo nakon ponoći, u nju je usadio sav literarni talent kojeg posjeduje, a ključni dio obraćanja Marka Pancirova sadržan je u tri riječi i jedan znak interpunkcije: “Odlazim iz Samobora!”

Mandat u samoborskom klubu protegnuo se na više od dvije godine, u tom je razdoblju Pančo vodio i juniore, i seniore, čak i jedne i druge istovremeno, a uspjesi su se nizali. Seniori su otišli u viši rang i u njemu se etablirali kao ozbiljan faktor u borbi za najviše pozicije. I to s velikim dijelom mladih domaćih igrača, koji su dolazili iz juniorske momčadi, koja je također rasla i napredovala, zaključno s plasmanom u juniorski HNL!

S početkom 2026. godine, nakon svega toga, došao je trenutak za kraj.

“Kaže se da su trenerovi koferi uvijek spremni za put… Moji su navukli puno prašine i došlo je vrijeme da ih očistim i pripremim za odlazak na drugu destinaciju!”, započeo je Pančo svoju objavu na društvenim mrežama.

“Došao sam na mala vrata, a danas, kada odlazim, vjerujem da ostavljam nešto iza sebe! Trenirao sam odlične igrače, surađivao sam sa vrhunskim znalcima u stožeru i ovim putem svima zahvaljujem na prekrasno provedenom vremenu! Hvala Upravi što su vidjeli nešto u meni i dali mi priliku da se dokažem. O tome koliko sam iskoristio priliku neka sude drugi. Odlazim bogatiji za nova iskustva, poznanstva i prijateljstva i biti ću sretan ako su ljudi koji vole Samobor primjetili kod mene samo voljni moment činiti ovaj sportski kolektiv boljim!”, dodao je i zaključio:

“Jedan portal je prije nekoliko mjeseci objavio tekst u čijem je naslovu pisalo “Pancho, princ samoborski…” Princ je upravo abdicirao, no bez obzira na abdikaciju, uvijek ću osjećati pripadnost Samoboru i ponos što sam duži period stolovao u značajnom klubu bogate tradicije!”

Marko Pancirov, dakle, ide dalje. Nije progovorio o razlozima odlaska, možda jednog dana i hoće, ali zasad je važno jedino da je Pančo ponovno na tržištu. Željan rada, novog dokazivanja, spreman za ozbiljne izazove… Takvog trenera mnogi bi poželjeli na svojoj klupi, a nije nemoguće da neki od njih i reagira na ovu vijest iz Samobora.

Među njima su, jasno, i klubovi iz našega kraja, pogotovo s obzirom na to da su neki od njih trenutačno bez trenera… Takvom opisu odgovara NK Mraclin, koji je u potrazi za nasljednikom Saše Sabljaka, i nije nemoguće da će i Pančo biti jedan od kandidata. Na Grabi je već radio, hipotetski ne zvuči to kao loša opcija ni za njega ni za klub, kao što ne zvuči ludo ni nagađati u tom smjeru..

Piše: Matko Mihaljević

Dojmovi nakon još jedne HVIDRA-e sliježu se i dalje. Prvi put u više od tri desetljeća dugoj povijesti ovog goričkog malonogometnog turnira osvajač je “Taxi Bračić”, a prvi put u ovom tisućljeću turnir je osvojila ekipa sastavljena isključivo od domaćih, goričkih haklera.

Najpoznatiji svjetski taksist sigurno je i dalje legendarni Robert De Niro, ali ako pričamo o najpoznatijem taksistu Turopolja, onda je to nakon ovog trofeja bez ikakve konkurencije Damir Bračić (50). Dobri duh našeg kraja i malonogometnih terena, nakon godina i godina pokušaja konačno je digao trofej u “Bakariću” i, kako kaže, to mu je jedan od najljepših trenutaka u životu.

Jeste li vjerovali prije početka turnira da možete do kraja?

– Iskreno, jesam. Čak smo u nekoliko navrata i pričali o tome. Ima ova ekipa već iskustva osvajanja, govorio sam o tome ranije, a i prošlogodišnje osvojeno treće mjesto na HVIDR-I dalo nam je za pravo vjerovati. Moram reći kako sam ja osobno ovaj naslov posvetio svom pokojnom ocu, koji je preminuo prije devet godina. Puno mi to znači, jedan od najljepših trenutaka u životu svakako.

Otkud mali nogomet uopće u vašem životu?

– Počeo sam kao sponzor prije osam godina. Prvi turnir je bila popularna “Humanitarka” i to smo odmah osvojili, početak iz snova. Imao sam tada u momčadi eminentna imena, uglavnom su to bili igrači koji su igrali za Big Bang; Anton Gaši, Damir Čibarić, Mario Švigir, Dino Bartoluci…

Ekipa koja je ove godine osvojila HVIDR-u već je dugo na okupu. Tko je sve igrao?

– Ma to su moji Galacticosi. Najdraža su mi, a i najbolja ekipa do sad. Ne samo zbog rezultata, već i zbog toga što su prava klapa i izvan terena. Moram reći da je ova ekipa I prije ovog osvojila neke turnire kao što su: Jaska, Pisarovina ili Vrbovsko…

Igrači koji su igrali na ovogodišnjoj HVIDR-i su: Fran Vujnović, Filip Turkalj, Luka Sedlaček, Mijo Šarić (zbog ozljede ovaj put kao moralna podrška) Dominik Smolković, Toni Borovac, Filip Harambašić, Domagoj Matić, Mato Barišić, Marko Preradović, Nikola Lovrić, Ante Banić, golman David Petar Buđak i voditelj ekipe Antonio Ćosić, inače igrač koji nije igrao zbog ozljede, ali odradio je vrhunski trenerski posao.

Kako je izgledao put do finala?

– Bili smo nositelji tako da nam je to malo olakšalo posao jer smo krenuli od šesnaestine finala, padali su redom: Oštri Ćošak, Kos-prijevoz i Agrad-projekt. U polufinalu smo dobili Pizza Factory, a u finalu Slane Srdele. Iako smo protiv Agrada u četvrtfinalu slavili s visokih 5:0 mislim da će se svi složiti da je to bila najteža utakmica. Da Buđak, jedan od mojih Galacticosa, nije branio kao Casillas u najboljim danima, možda i ne bismo pobijedili. Zahvaljujući njemu, dobili smo tako uvjerljivo. Inače, Agrad je ove zime odigrao 50-ak utakmica i upisao samo pet poraza, tako da ova pobjeda ima zaista posebnu težinu.

Koliko su navijači pomogli u osvajanju ovog trofeja?

– Puno. Bez lažne skromnosti tvrdim da smo imali najbrojnije i najglasnije navijače koji su nam itekako pomogli u ostvarenju cilja. Tribine su najbolji pokazatelj da smo prava gorička klapa, svi do jednog.

Je li bilo suza? Kako ste slavili?

– Bilo je više smijeha nego suza. Slavilo se skoro do zore, najprije kod Jure uz najbolju klopu, a onda i u obližnjem Visionu uz dobru kapljicu. Moram priznati da nakon proslave nisam uspio ni doći do krevete, zaspao sam u automobilu poput bebe, u društvu najdražeg “suvozača” te noći, našeg pehara. Nogomet se igra na dva poluvremena, ali koliko god ga volim, ipak mi je treće poluvrijeme najdraže. Ako me razumijete…

Na koliko turnira ste sudjelovali dosad? Zaradi li se nešto?

– Nikad me nije zanimao novac, ovo radim iz čiste ljubavi i do sad sam pod imenom “Taxi Bračić” s različitim ekipama sudjelovao na pedesetak turnira, a broj naslova je dvoznamenkast, tako da sam i s rezultatima jako zadovoljan. Očito imam nos za igrače, iako nikad sam nisam ozbiljno igrao.

Kako to funkcionira unutar vaše male sportske zajednice na turnirima?

– Ma najbitnije je da uvijek vlada dobra atmosfera, bilo da smo u našoj Velikoj Gorici ili negdje izvan grada. Ako putujemo na turnir, ja vozim dečke, ali u odluke na terenu se ne miješam, igrači to ipak rade bolje od mene. Ja sam tu prvenstveno podrška u svakom pogledu i naravno najveći navijač. Ipak, nisam baš skroz sam u ovoj priči. Moja sestra Ivana je zadužena za to da dresovi budu čisti. Zauzvrat ja pričuvam svog dragog nećaka Bornu s vremena na vrijeme. Kompenzacija, mora tako – smije se Bračić.

Kakvi su daljnji planovi?

– Nema odmora. Već ovaj vikend čeka nas u subotu najprije turnir u Vrbovskom, a onda u nedjelju cjelodnevni turnir u Pisarovini.

Imate li neki nedosanjani san s ovom ekipom?

– Imam. Kutija šibica! Za sad je to još uvijek san, ali vjerujem da ćemo napraviti da bude stvarnost. Zaista vjerujem da ću s ovom ekipom jednom osvojiti i legendarnu Kutiju!

Severinin tjelohranitelj kao “čuvar taksija”

Popularni “Taxi Bračić” vozi već 11 godina, a u živopisnom poslu poput ovoga uvijek bude i živopisnih doživljaja.

– Stvarno sam se svega nagledao. Recimo, prije nekoliko godina vozio sam neke Engleze iz Zagreba u Novalju. Bili su jako glasni cijelim putem i to sam još nekako tolerirao, no kad su krenuli povraćati po autu, protestirajući da neće platiti vožnju i štetu, prekipjelo mi je. Kako je na putu s nama bio moj prijatelj Mići Kuzmanović, inače stric našeg rukometnog reprezentativca Dominika Kuzmanovića i bivši tjelohranitelj Severine, ali i, ključno za priču, legendarni taekwandoaški as. Dovoljno je bilo da samo pogleda dečke. Da skratim, svi su bez pogovora platili štetu… Naravno, ima tu i puno lijepih trenutaka. Sve u svemu, volim svoj posao.

Osvojio nagradu i poseban dres, a izgubio – malo kose…

Uz Damira Bračića bili su i Dominik Smolković, kapetan i najbolji igrač turnira, ali i Toni Borovac, koji je bio i inicijator ovog malonogometnog druženja.

– Dojmovi su se sad već slegli, ali osjećaj je i dalje fenomenalan. Ponosan sam na nagradu za najboljeg igrača, ali naravno da sam najsretniji zbog cijele ekipe i činjenice da smo osvojili turnir u svome gradu. Stvarno je bilo lijepo, a meni se čini da mi je nakon svadbe s mojom Korinom krenulo na svim poljima. Dobro, izgubio sam malo kose, ali to tako ide s muževima – sa smiješkom kaže Smolković, koji je osvojio potpisan dres Osasune još jednog Goričana, našeg reprezentativca Ante Budimira.

Na pitanje je li im draži veliki ili mali nogomet, odgovori se razlikuju.

– Veliki nogomet je ipak broj jedan – kaže Smolković, a Borovac, prekaljeni dribler iz Porinove, ima drukčiji stav:

– Ma sve je to super, ali za mene je mali nogomet broj jedan…

Atletski klub Turopolje u subotu ujutro nastavlja Turopoljsku ligu trail trčanja šestom utrkom, koja će se održati na Izletištu Ključić Brdo s početkom u 10 sati.

Nakon posljednjeg kola organizatori su u više navrata obišli staze i zatekli različite zimske uvjete, od snijega i leda do blata. S obzirom na aktualne vremenske prilike i temperature, očekuje se da će u subotu dominirati blato, no iz kluba poručuju – “Za pretpostaviti je da će u subotu najviše biti blata. To nam nikad nije smetalo pa neće ni sutra”.

Sve dodatne informacije o ligi, kao i prijavni obrazac za one koji se dosad nisu natjecali, dostupni su na web stranici Atletskog kluba Turopolje.