Kako sezona u niželigaškom svijetu odmiče, iz sela naslonjenog na dvorac, s nogometnom centra nazvanog zvonkim imenom Lukavello stižu sve ljepše vijesti. Eno nam Lukavca već na petome mjestu poretka u 3. NL Centar, dogurali su trener Siniša Idrizi i njegovi dečki do tih visina nakon pobjede nad Tondachom ovog vikenda. Završilo je 4-1, a na listi strijelaca dvaput se ponovilo isto ime: Adrian Zenko.

Poznato je to ime u velikogoričkim nogometnim krugovima, igrač koji je ovog ljeta stigao na Lukavello kao najzvučnije pojačanje, a potvrde da je tome doista tako stižu iz vikenda u vikend. Zabio je 25-godišnji Zenko ukupno četiri komada ove sezone, ali i mimo toga puno se lijepoga i dobroga može istaknuti u njegovu doprinosu svim uspjesima Lukavca. Što, realno, poznavajući njegov nogometni, ali i životni put, i nije osobito iznenađenje.

Puno veće iznenađenje bilo je, recimo, to što je igrač takve reputacije i CV-ja uopće došao u Lukavec. Pogotovo doda li se tome da je na Lukavello stigao – iz Bostona! Da, iz tog, “pravog” Bostona, iz SAD-a, gdje je bio posljednjih godinu i pol.

– U Zagrebu sam završio Ekonomski fakultet i u jednom trenutku otvorila mi se opcija odlaska na magisterij u Boston, uz punu stipendiju. To je bila prilika koju ni u ludilu nisam želio propustiti i otišao sam u Ameriku. Tamo sam magistrirao “project managment” i usporedno igrao nogomet za svoj koledž – uvodi nas u svoju priču jedan netipičan nogometaš, u najpozitivnijem mogućem smislu.

– Sve u svemu, bilo je to fenomenalno, savršeno iskustvo po pitanju života i obrazovanja, ali velikim dijelom i nogometa. Igrao sam njihovu prvu studentsku ligu, u najjačoj konkurenciji, na razini koja se tamo smatra prvom do MLS-a. Gledajući iz naše perspektive, to je Liga prvaka! Na utakmice se putuje avionom, oprema, tereni i uvjeti su doslovno savršeni, zaista na razini Lige prvaka, ima i jako dobrih igrača gledajući pojedinačno… Međutim, u smislu kolektivne igre ta je razina ipak bitno niža. Kultura nogometa u SAD-u je potpuno drukčija, nema tamo toliko kompetitivnosti, čak bih rekao da igraju nogomet iz gušta, a ne da bi se natjecali. Nama Europljanima to je jako čudan svijet, teško shvatljiv pristup, ali tako je to tamo… – opisuje nezaboravnu američku avanturu Zenko.

Na sveučilištu u Bostonu uspješno je Adrian Zenko spojio nogomet i obrazovanje

Imao je opciju i ostati u SAD-u, ali nije želio ići tim putem.

– Jesam, imao sam i tu mogućnost, imao sam na stolu ugovor, ponudu da ostanem u MLS-u 2, ali kad sam sve zbrojio i oduzeo, odlučio sam se vratiti kući. Novac u toj priči nije bio osobit, iako bi se dalo nešto zaraditi, što je svakako bio bitan faktor u odluci. Ozbiljna je to razina nogometa, nudi se i prilika da se probiješ do MLS-a, ali budući da sam tamo stranac, da je to liga mladih igrača, a ja sam već imao 25, iskakao bih u tom smislu i procijenio sam da bih se jako teško dokopao tog cilja. Kad sam o svemu razmislio, odabrao sam ići ovim putem, biti doma, pronaći posao i igrati nogomet iz gušta, na nešto nižoj razini – priča Adrian.

I to je, zapravo, bila ključna prekretnica u njegovom sportskom životu. Prošao je cijelu školu zagrebačkog Dinama, bio u svim reprezentacijama, od U-15 do U-20, u svima imao važnu ulogu, igrao i U-17 Europsko prvenstvo…

– U Dinamu sam prošao sve selekcije, od pionira do druge momčadi, s kojom sam igrao drugu ligu, ali do prve momčadi se nisam uspio probiti. Za takvo nešto ipak se trebalo poklopiti više faktora, što se meni nije dogodilo i u ljeto 2017. odlučio sam prihvatiti poziv Deana Klafurića, koji je upravo preuzeo HNK Goricu – vrti svoj film Zenko, prisjećajući se trenutaka kad je dečko iz Sopota postao dio velikogoričke nogometne priče.

– Drugoligaška sezona u Gorici bila je možda i moje najljepše nogometno iskustvo u životu! Bilo je tu nekoliko starijih igrača, okupila se super klapa, a treneri koji su nas vodili bili su fenomenalni. Deana Klafurića i danas smatram najboljim trenerom koji me vodio u karijeri. Vodio me i u Dinamu u mlađim kategorijama, nakon toga i na početku te sezone u Gorici i stvarno mi je jako značajna figura na mom nogometnom putu. Zbog načina na koji radi, kako komunicira s igračima, kako balansira između prisnog odnosa s igračima i uloge strogog, prilično zahtjevnog trenera. To je trener koji sve drži pod kontrolom, koji jako dobro razumije igrače, momčad… Nogometno gledano, njegova nogometna filozofija savršeno mi je odgovarala, budući da tu ima puno taktike, puno zahtjeva, što meni kao veznom igraču jako odgovara, a istovremeno se igra napadački. Kod njega sam igrao i najviše i najbolje – prisjeća se Zenko pa nastavlja o drugom treneru iz te sezone.

U dresu Gorice Zenko je u sezoni i pol upisao 31 nastup i zabio četiri gola

– Za Ivana Preleca vrijedi praktički sve isto kao za Klafurića. Fantastičan trener, jako dobar čovjek, jasan i iskren u komunikaciji, s treninzima koji teško mogu biti bolji. Uvjeren sam da je njegov potencijal doslovno ogroman, da je u toj mlađoj generaciji hrvatskih trenera jako malo njih na toj razini. Opet kažem, cijela ta sezona u Gorici bila je iskustvo za pamćenje, velikim dijelom upravo zbog trenera s kojima sam radio. Nekih stvari koje sam od njih naučio sjetim se i danas u mnogim situacijama, s takvim stručnjacima uvijek bih izabrao opet raditi.

Bio je Adrian Zenko dio i prvoligaške goričke priče, ali u ljeto 2018. došlo je do velikog zaokreta. Ulazio je s klupe u prve tri utakmice prve prvoligaške sezone, ulazeći s klupe upisao minute protiv Rijeke, Slaven Belupa i zaprešićkog Intera, a onda nestao s mape…

– To je bila jako, jako neobična situacija. U četvrtom kolu Gorica je igrala protiv Hajduka i meni je u četvrtak rečeno da ću, budući da nema Marija Marine, igrati od prve minute. Bio sam oduševljen, željan dokazivanja, potpuno fokusiran, da bi u petak došao na trening i shvatio da ni ne putujem u Split?! I ne samo to, nego do kraja te polusezone nisam bio pozvan niti na jednu utakmicu! Do dan danas ne znam zašto je to tako, što se tu točno dogodilo. Pokušavao sam doći do tih odgovora, doznati u čemu je problem, ali nikad nisam uspio… I nakon što je polusezona završila, morao sam potražiti drugo rješenje. Otišao sam na posudbu u Sesvete – prepričava Adrian najteže trenutke u svojoj karijeri.

– Budući da se sve rasplelo na taj način, moram priznati da sam se u velikoj mjeri razočarao u cijeli svijet nogometa. Shvatio sam da je to previše ulaganja, previše davanja, a da ne ovisiš o sebi nego o cijelom nizu faktora. I da ti se mogu dogoditi situacije kakva se meni u tom trenutku dogodila. Vratio sam se ja iz Sesveta na kraju sezone, ali nije ni tu više bilo prostora i tražio sam da me puste…

U reprezentaciji je Zenko bio u generaciji Brekala, Ivanušeca, Sose, More, Erlića…

I pustili su ga. Razočarani Zenko, u tom trenutku 21-godišnjak, odlučio je već u tom trenutku da nema smisla otvarati mogućnost da mu se nešto slično ponovi, pa je upisao fakultet i prebacio se na drugoligaški nogomet. Opet Sesvete, pa onda Rudeš, pa Kustošija, pa prelazak na još nižu razinu, u dres Ravnica, i nakon toga – Amerika. Fakultet je postao prioritet, stipendija koja se nudila u Bostonu nova etapa u toj priči, a nakon odluke o povratku kući trebalo je odlučiti i što s nogometom.

– Točno tako, doslovno sam razmišljao što s nogometom. Imao sam neke pozive iz naše druge lige, otvaralo se nešto i u drugoj i trećoj austrijskoj, ali odluka je bila da idem graditi priču u poslovnom svijetu, a da ću nogomet igrati na razini koja mi dopušta kombinirati ga s poslom. Sve drugo nije imalo smisla, ni financijski ni u bilo kojem drugom smislu – kazao je Zenko i nastavio:

– I dalje mislim da sam mogao, da sam se odlučio “ganjati” nogomet, da sam želio da mi samo nogomet bude život, mogao pronaći nešto za sebe. Međutim, nakon tog iskustva u Gorici, pa onda i operacije koljena, problema s gležnjem… Nisam to više želio. U to vrijeme bio sam mlad, perspektivan, imao dobar životopis, ozbiljnog menadžera, bilo je tu prilika, ali jednostavno se nije dogodilo. I nisam više želio živjeti u svijetu u kojem moram čekati da mi nešto padne s neba. Nogomet je moja najveća ljubav, ali u životu treba biti i realan. Konkurencija je jako velika, puno je tu dečki koji cijele sebe daju u nogomet, užasno je teško tu iskočiti, a ja nakon Gorice više nisam bio u tom filmu. Imam i roditelje koji su s obje noge na zemlji, koji su me znali savjetovati, pomoći s odlukama, i vjerujem da nisam pogriješio.

U svim tim razmišljanjima nakon povratka iz SAD-a, u svim kombinacijama, pojavila se i ona s Lukavcem.

– Jedan dan nazvao me Tomislav Gligora, sportski direktor Lukavca, koji je preko svojih poznanstava doznao da sam slobodan i da tražim nastavak nogometne priče u nekom takvom obliku, gdje mogu spojiti posao i nogomet, a opet da se ozbiljno radi. I praktički u prvom razgovoru s njim odlučio sam prihvatiti ovu opciju. Bio je vrlo otvoren i iskren, sve što smo se dogovorili je ispunjeno i ostvareno, pa mogu reći da je on najzaslužniji što sam danas ovdje – otkriva Adrian, uz dodatak:

– S obzirom na ono što sam tražio i očekivao, mislim da nisam mogao odabrati bolju sredinu! Imao sam ponude i drugih klubova iz ove lige, ali ništa mi se nije činilo dovoljno ozbiljno. Lukavec je, danas to mogu sa sigurnošću reći, super sredina. Najveća motivacija mi je momčad koju imamo, nogometno društvo koje se ovdje okupilo, jer kod nas nema pojedinačnih iskakanja ni nepotrebnih isticanja, a to je i ključ našeg uspjeha. Iskreno, nakon dugo vremena s guštom idem na treninge!

Nisam mogao odabrati bolju sredinu od Lukavca, zadovoljan je Zenko nakon prve faze života na Lukavellu

A sve to vidi se i na terenu. Zenko uživa u Lukavcu, Lukavčani uživaju zahvaljujući, između ostaloga, i Adrianu Zenku.

– Stvarno se super osjećam. Kad dolaziš na ovakvu razinu, očekivanja možda i nisu osobita, ali moram reći da sam stvarno ugodno iznenađen. U prvom redu s profesionalizmom koji je uklopljen u amaterski nogomet, s načinom na koji se trenira i radi, pogotovo na fizičkom aspektu. Momčad je stvarno dobro spremljena, a imamo i cijeli niz kvalitetnih igrača, s ozbiljnim nogometnim školama iza sebe. Sve je u klubu dobro posloženo, uvjeti su stvarno ok, iako bi pomoćni teren mogao biti bolji. Međutim, svugdje je to problem, puno je selekcija u pogonu, svi koriste taj jedan teren i to nije lako održavati. Umjetna trava bila bi idealno rješenje, no zapravo se nemamo na što ni ovako požaliti – kazao je veznjak Lukavca pa prisnažio cijelu priču o pozitivnom dojmu:

– Sve je stvarno na razini, od komunikacije s predsjednikom i sportskim direktorom, koji jako lijepo brinu o nama, pa do financijskog aspekta, koji je uvijek riješen, a to je rijetkost u hrvatskom nogometu općenito, a pogotovo na malo nižim razinama. Taj segment je jako važan igračima, to donosi i atmosfera, a kod nas je atmosfera stvarno jako dobra. I upravo to, takvo okruženje i timski duh koji vlada, guraju nas prema naprijed, što se vidi i na terenu.

Vidjelo se i protiv Tondacha za vikend, vidjelo se i u većini utakmica u dosadašnjem tijeku sezone, a sve govori da će se vidjeti i ovog vikenda protiv petrinjske Mladosti.

– Tondach je bio čvršći nego što smo očekivali, rekao bih da smo odigrali utakmicu ispod svoje razine u smislu igre, ali bili smo jako dobri u stvaranju šansi i realizacije. Moglo je to završiti i uvjerljivije, no moramo biti zadovoljni i ovako. Postavili smo i sami sebi određene kriterije, budući da u većini utakmica dominiramo kroz svih 90 minuta. Imamo samo dva poraza, u Krapini smo baš bili loši, a u Samoboru u velikoj mjeri naletjeli protivniku na savršen dan, no sve ostalo je bilo jako dobro. Lako smo mogli imati i nešto više bodova, ali dobro… Kvalitetu imamo, igru imamo, uvjete imamo i ne moramo brinuti za rezultat. Napravili smo iskorak u odnosu na prošlu sezonu, ljudi u klubu i oko njega nisu baš naviknuti biti u vrhu ovako ozbiljne lige, ali ja vjerujem da možemo još bolje. I da ćemo nastaviti to pokazivati već protiv Petrinje za vikend – približio je kraju jedan poseban nogometni razgovor Adrian Zenko.

Jedan od onih koje poželiš što prije ponoviti, jer ima tu i nogometa i života, i tuge i sreće, i uspjeha i neuspjeha, i gomile rečenica i misli netipičnih za jednog nogometaša. A bit će uskoro i posla.

– Evo baš sam u procesu zapošljavanja. Imam dvije dobre opcije, jednu iz IT sektora, drugu iz građevinskog, i moram odabrati u sljedećim danima. Veselim se tome, u kojem god smjeru krenem. A što se nogometa tiče, tu se ništa bitno neće mijenjati. Treninzi su navečer, sve se stiže, a to je i bila ideja, spojiti te dvije priče. U nogometu nije ispalo onako kako sam zamišljao, ali ne žalim ni za čim, jer očito je ovako moralo biti. I vjerujem da će mi se sve vratiti u nekom drugom smislu. Uostalom, već mi se dijelom vratilo kroz to američko iskustvo, kroz stipendiju koju sam dobio, a i na budućnost gledam s velikim optimizmom – zaključuje Zenko.

I što drugo preostaje nego poželjeti mu ostvaranje svih snova. Ovakvi tipovi jednostavno ne ostavljaju druge opcije…