Sport
Čudesna priča o životu i nogometu: ‘Kako sam i zašto iz Bostona došao u Lukavec…’
Adrian Zenko (25) najveće je ovoljetno pojačanje NK Lukavca, u koji je došao nakon američke epizode, naoružan i traumama i prelijepim nogometnim trenucima iza sebe, ali i s diplomom magistra ekonomije. Ovo je priča o jednom posebnom nogometašu…
Kako sezona u niželigaškom svijetu odmiče, iz sela naslonjenog na dvorac, s nogometnom centra nazvanog zvonkim imenom Lukavello stižu sve ljepše vijesti. Eno nam Lukavca već na petome mjestu poretka u 3. NL Centar, dogurali su trener Siniša Idrizi i njegovi dečki do tih visina nakon pobjede nad Tondachom ovog vikenda. Završilo je 4-1, a na listi strijelaca dvaput se ponovilo isto ime: Adrian Zenko.
Poznato je to ime u velikogoričkim nogometnim krugovima, igrač koji je ovog ljeta stigao na Lukavello kao najzvučnije pojačanje, a potvrde da je tome doista tako stižu iz vikenda u vikend. Zabio je 25-godišnji Zenko ukupno četiri komada ove sezone, ali i mimo toga puno se lijepoga i dobroga može istaknuti u njegovu doprinosu svim uspjesima Lukavca. Što, realno, poznavajući njegov nogometni, ali i životni put, i nije osobito iznenađenje.
Puno veće iznenađenje bilo je, recimo, to što je igrač takve reputacije i CV-ja uopće došao u Lukavec. Pogotovo doda li se tome da je na Lukavello stigao – iz Bostona! Da, iz tog, “pravog” Bostona, iz SAD-a, gdje je bio posljednjih godinu i pol.
– U Zagrebu sam završio Ekonomski fakultet i u jednom trenutku otvorila mi se opcija odlaska na magisterij u Boston, uz punu stipendiju. To je bila prilika koju ni u ludilu nisam želio propustiti i otišao sam u Ameriku. Tamo sam magistrirao “project managment” i usporedno igrao nogomet za svoj koledž – uvodi nas u svoju priču jedan netipičan nogometaš, u najpozitivnijem mogućem smislu.
– Sve u svemu, bilo je to fenomenalno, savršeno iskustvo po pitanju života i obrazovanja, ali velikim dijelom i nogometa. Igrao sam njihovu prvu studentsku ligu, u najjačoj konkurenciji, na razini koja se tamo smatra prvom do MLS-a. Gledajući iz naše perspektive, to je Liga prvaka! Na utakmice se putuje avionom, oprema, tereni i uvjeti su doslovno savršeni, zaista na razini Lige prvaka, ima i jako dobrih igrača gledajući pojedinačno… Međutim, u smislu kolektivne igre ta je razina ipak bitno niža. Kultura nogometa u SAD-u je potpuno drukčija, nema tamo toliko kompetitivnosti, čak bih rekao da igraju nogomet iz gušta, a ne da bi se natjecali. Nama Europljanima to je jako čudan svijet, teško shvatljiv pristup, ali tako je to tamo… – opisuje nezaboravnu američku avanturu Zenko.
Na sveučilištu u Bostonu uspješno je Adrian Zenko spojio nogomet i obrazovanje
Imao je opciju i ostati u SAD-u, ali nije želio ići tim putem.
– Jesam, imao sam i tu mogućnost, imao sam na stolu ugovor, ponudu da ostanem u MLS-u 2, ali kad sam sve zbrojio i oduzeo, odlučio sam se vratiti kući. Novac u toj priči nije bio osobit, iako bi se dalo nešto zaraditi, što je svakako bio bitan faktor u odluci. Ozbiljna je to razina nogometa, nudi se i prilika da se probiješ do MLS-a, ali budući da sam tamo stranac, da je to liga mladih igrača, a ja sam već imao 25, iskakao bih u tom smislu i procijenio sam da bih se jako teško dokopao tog cilja. Kad sam o svemu razmislio, odabrao sam ići ovim putem, biti doma, pronaći posao i igrati nogomet iz gušta, na nešto nižoj razini – priča Adrian.
I to je, zapravo, bila ključna prekretnica u njegovom sportskom životu. Prošao je cijelu školu zagrebačkog Dinama, bio u svim reprezentacijama, od U-15 do U-20, u svima imao važnu ulogu, igrao i U-17 Europsko prvenstvo…
– U Dinamu sam prošao sve selekcije, od pionira do druge momčadi, s kojom sam igrao drugu ligu, ali do prve momčadi se nisam uspio probiti. Za takvo nešto ipak se trebalo poklopiti više faktora, što se meni nije dogodilo i u ljeto 2017. odlučio sam prihvatiti poziv Deana Klafurića, koji je upravo preuzeo HNK Goricu – vrti svoj film Zenko, prisjećajući se trenutaka kad je dečko iz Sopota postao dio velikogoričke nogometne priče.
– Drugoligaška sezona u Gorici bila je možda i moje najljepše nogometno iskustvo u životu! Bilo je tu nekoliko starijih igrača, okupila se super klapa, a treneri koji su nas vodili bili su fenomenalni. Deana Klafurića i danas smatram najboljim trenerom koji me vodio u karijeri. Vodio me i u Dinamu u mlađim kategorijama, nakon toga i na početku te sezone u Gorici i stvarno mi je jako značajna figura na mom nogometnom putu. Zbog načina na koji radi, kako komunicira s igračima, kako balansira između prisnog odnosa s igračima i uloge strogog, prilično zahtjevnog trenera. To je trener koji sve drži pod kontrolom, koji jako dobro razumije igrače, momčad… Nogometno gledano, njegova nogometna filozofija savršeno mi je odgovarala, budući da tu ima puno taktike, puno zahtjeva, što meni kao veznom igraču jako odgovara, a istovremeno se igra napadački. Kod njega sam igrao i najviše i najbolje – prisjeća se Zenko pa nastavlja o drugom treneru iz te sezone.
U dresu Gorice Zenko je u sezoni i pol upisao 31 nastup i zabio četiri gola
– Za Ivana Preleca vrijedi praktički sve isto kao za Klafurića. Fantastičan trener, jako dobar čovjek, jasan i iskren u komunikaciji, s treninzima koji teško mogu biti bolji. Uvjeren sam da je njegov potencijal doslovno ogroman, da je u toj mlađoj generaciji hrvatskih trenera jako malo njih na toj razini. Opet kažem, cijela ta sezona u Gorici bila je iskustvo za pamćenje, velikim dijelom upravo zbog trenera s kojima sam radio. Nekih stvari koje sam od njih naučio sjetim se i danas u mnogim situacijama, s takvim stručnjacima uvijek bih izabrao opet raditi.
Bio je Adrian Zenko dio i prvoligaške goričke priče, ali u ljeto 2018. došlo je do velikog zaokreta. Ulazio je s klupe u prve tri utakmice prve prvoligaške sezone, ulazeći s klupe upisao minute protiv Rijeke, Slaven Belupa i zaprešićkog Intera, a onda nestao s mape…
– To je bila jako, jako neobična situacija. U četvrtom kolu Gorica je igrala protiv Hajduka i meni je u četvrtak rečeno da ću, budući da nema Marija Marine, igrati od prve minute. Bio sam oduševljen, željan dokazivanja, potpuno fokusiran, da bi u petak došao na trening i shvatio da ni ne putujem u Split?! I ne samo to, nego do kraja te polusezone nisam bio pozvan niti na jednu utakmicu! Do dan danas ne znam zašto je to tako, što se tu točno dogodilo. Pokušavao sam doći do tih odgovora, doznati u čemu je problem, ali nikad nisam uspio… I nakon što je polusezona završila, morao sam potražiti drugo rješenje. Otišao sam na posudbu u Sesvete – prepričava Adrian najteže trenutke u svojoj karijeri.
– Budući da se sve rasplelo na taj način, moram priznati da sam se u velikoj mjeri razočarao u cijeli svijet nogometa. Shvatio sam da je to previše ulaganja, previše davanja, a da ne ovisiš o sebi nego o cijelom nizu faktora. I da ti se mogu dogoditi situacije kakva se meni u tom trenutku dogodila. Vratio sam se ja iz Sesveta na kraju sezone, ali nije ni tu više bilo prostora i tražio sam da me puste…
U reprezentaciji je Zenko bio u generaciji Brekala, Ivanušeca, Sose, More, Erlića…
I pustili su ga. Razočarani Zenko, u tom trenutku 21-godišnjak, odlučio je već u tom trenutku da nema smisla otvarati mogućnost da mu se nešto slično ponovi, pa je upisao fakultet i prebacio se na drugoligaški nogomet. Opet Sesvete, pa onda Rudeš, pa Kustošija, pa prelazak na još nižu razinu, u dres Ravnica, i nakon toga – Amerika. Fakultet je postao prioritet, stipendija koja se nudila u Bostonu nova etapa u toj priči, a nakon odluke o povratku kući trebalo je odlučiti i što s nogometom.
– Točno tako, doslovno sam razmišljao što s nogometom. Imao sam neke pozive iz naše druge lige, otvaralo se nešto i u drugoj i trećoj austrijskoj, ali odluka je bila da idem graditi priču u poslovnom svijetu, a da ću nogomet igrati na razini koja mi dopušta kombinirati ga s poslom. Sve drugo nije imalo smisla, ni financijski ni u bilo kojem drugom smislu – kazao je Zenko i nastavio:
– I dalje mislim da sam mogao, da sam se odlučio “ganjati” nogomet, da sam želio da mi samo nogomet bude život, mogao pronaći nešto za sebe. Međutim, nakon tog iskustva u Gorici, pa onda i operacije koljena, problema s gležnjem… Nisam to više želio. U to vrijeme bio sam mlad, perspektivan, imao dobar životopis, ozbiljnog menadžera, bilo je tu prilika, ali jednostavno se nije dogodilo. I nisam više želio živjeti u svijetu u kojem moram čekati da mi nešto padne s neba. Nogomet je moja najveća ljubav, ali u životu treba biti i realan. Konkurencija je jako velika, puno je tu dečki koji cijele sebe daju u nogomet, užasno je teško tu iskočiti, a ja nakon Gorice više nisam bio u tom filmu. Imam i roditelje koji su s obje noge na zemlji, koji su me znali savjetovati, pomoći s odlukama, i vjerujem da nisam pogriješio.
U svim tim razmišljanjima nakon povratka iz SAD-a, u svim kombinacijama, pojavila se i ona s Lukavcem.
– Jedan dan nazvao me Tomislav Gligora, sportski direktor Lukavca, koji je preko svojih poznanstava doznao da sam slobodan i da tražim nastavak nogometne priče u nekom takvom obliku, gdje mogu spojiti posao i nogomet, a opet da se ozbiljno radi. I praktički u prvom razgovoru s njim odlučio sam prihvatiti ovu opciju. Bio je vrlo otvoren i iskren, sve što smo se dogovorili je ispunjeno i ostvareno, pa mogu reći da je on najzaslužniji što sam danas ovdje – otkriva Adrian, uz dodatak:
– S obzirom na ono što sam tražio i očekivao, mislim da nisam mogao odabrati bolju sredinu! Imao sam ponude i drugih klubova iz ove lige, ali ništa mi se nije činilo dovoljno ozbiljno. Lukavec je, danas to mogu sa sigurnošću reći, super sredina. Najveća motivacija mi je momčad koju imamo, nogometno društvo koje se ovdje okupilo, jer kod nas nema pojedinačnih iskakanja ni nepotrebnih isticanja, a to je i ključ našeg uspjeha. Iskreno, nakon dugo vremena s guštom idem na treninge!
Nisam mogao odabrati bolju sredinu od Lukavca, zadovoljan je Zenko nakon prve faze života na Lukavellu
A sve to vidi se i na terenu. Zenko uživa u Lukavcu, Lukavčani uživaju zahvaljujući, između ostaloga, i Adrianu Zenku.
– Stvarno se super osjećam. Kad dolaziš na ovakvu razinu, očekivanja možda i nisu osobita, ali moram reći da sam stvarno ugodno iznenađen. U prvom redu s profesionalizmom koji je uklopljen u amaterski nogomet, s načinom na koji se trenira i radi, pogotovo na fizičkom aspektu. Momčad je stvarno dobro spremljena, a imamo i cijeli niz kvalitetnih igrača, s ozbiljnim nogometnim školama iza sebe. Sve je u klubu dobro posloženo, uvjeti su stvarno ok, iako bi pomoćni teren mogao biti bolji. Međutim, svugdje je to problem, puno je selekcija u pogonu, svi koriste taj jedan teren i to nije lako održavati. Umjetna trava bila bi idealno rješenje, no zapravo se nemamo na što ni ovako požaliti – kazao je veznjak Lukavca pa prisnažio cijelu priču o pozitivnom dojmu:
– Sve je stvarno na razini, od komunikacije s predsjednikom i sportskim direktorom, koji jako lijepo brinu o nama, pa do financijskog aspekta, koji je uvijek riješen, a to je rijetkost u hrvatskom nogometu općenito, a pogotovo na malo nižim razinama. Taj segment je jako važan igračima, to donosi i atmosfera, a kod nas je atmosfera stvarno jako dobra. I upravo to, takvo okruženje i timski duh koji vlada, guraju nas prema naprijed, što se vidi i na terenu.
Vidjelo se i protiv Tondacha za vikend, vidjelo se i u većini utakmica u dosadašnjem tijeku sezone, a sve govori da će se vidjeti i ovog vikenda protiv petrinjske Mladosti.
– Tondach je bio čvršći nego što smo očekivali, rekao bih da smo odigrali utakmicu ispod svoje razine u smislu igre, ali bili smo jako dobri u stvaranju šansi i realizacije. Moglo je to završiti i uvjerljivije, no moramo biti zadovoljni i ovako. Postavili smo i sami sebi određene kriterije, budući da u većini utakmica dominiramo kroz svih 90 minuta. Imamo samo dva poraza, u Krapini smo baš bili loši, a u Samoboru u velikoj mjeri naletjeli protivniku na savršen dan, no sve ostalo je bilo jako dobro. Lako smo mogli imati i nešto više bodova, ali dobro… Kvalitetu imamo, igru imamo, uvjete imamo i ne moramo brinuti za rezultat. Napravili smo iskorak u odnosu na prošlu sezonu, ljudi u klubu i oko njega nisu baš naviknuti biti u vrhu ovako ozbiljne lige, ali ja vjerujem da možemo još bolje. I da ćemo nastaviti to pokazivati već protiv Petrinje za vikend – približio je kraju jedan poseban nogometni razgovor Adrian Zenko.
Jedan od onih koje poželiš što prije ponoviti, jer ima tu i nogometa i života, i tuge i sreće, i uspjeha i neuspjeha, i gomile rečenica i misli netipičnih za jednog nogometaša. A bit će uskoro i posla.
– Evo baš sam u procesu zapošljavanja. Imam dvije dobre opcije, jednu iz IT sektora, drugu iz građevinskog, i moram odabrati u sljedećim danima. Veselim se tome, u kojem god smjeru krenem. A što se nogometa tiče, tu se ništa bitno neće mijenjati. Treninzi su navečer, sve se stiže, a to je i bila ideja, spojiti te dvije priče. U nogometu nije ispalo onako kako sam zamišljao, ali ne žalim ni za čim, jer očito je ovako moralo biti. I vjerujem da će mi se sve vratiti u nekom drugom smislu. Uostalom, već mi se dijelom vratilo kroz to američko iskustvo, kroz stipendiju koju sam dobio, a i na budućnost gledam s velikim optimizmom – zaključuje Zenko.
I što drugo preostaje nego poželjeti mu ostvaranje svih snova. Ovakvi tipovi jednostavno ne ostavljaju druge opcije…
Sport
FOTO “Pevec Boysi” osvojili Turopoljsko srce!
Na ovogodišnjem malonogometnom humanitarnom turniru “Turopoljsko srce” trofej namijenjen pobjedniku otišao je u ruke Caffe bar VAR-a, koji je u finalu bio bolji od VG Sport Caffea
Kad se u petak dogodilo ono što se nažalost dogodilo, na sve predviđene događaje tijekom vikenda nalijepili su se upitnici. Bilo je tako i s malonogometnim turnirom u sklopu humanitarnog projekta “Turopoljsko srce”, no na kraju je odluka zapravo bila laka.
“Turopoljsko srca izražava duboku sućut obitelji djeteta čiji je život danas tragično ugašen te je u ovom teškom trenutku i boli uz sve koji su pogođeni ogromnom tragedijom.
Ovim putem vas sve želimo obavijestiti da je Udruga Turopoljsko srce odlučila održati sutrašnji turnir s obzirom da se radi o humanitarnom događaju koji nam omogućava da nastavimo pružati pomoć obiteljima u potrebi.
Uzimajući u obzir iznimno tešku situaciju, turnir ćemo započeti minutom šutnje, a cijeli dan proteći će u mirnom tonu i bez planiranog zabavnog sadržaja”, objavili su iz udruge Turopoljsko srce u petak.
I doista, glazbe nije bilo, nije bilo ni planiranog Djeda Božićnjaka ni bilo kojeg sadržaja mimo nogometa, a minutu šutnje imali smo i uoči prve utakmice i uoči finala turnira koji se u dobre svrhe igrali dečki iz cijeloga kraja, pod okriljem velikogoričkih kafića. Uz humanitarnu notu, tu je već stvoren i ozbiljan prestiž, pa je slavlje pobjednika na kraju bilo burno…
A pobjednici su dečki iz Caffe bar VAR-a! Pevecova družina lani je završila turnir porazom u finalu, a ovoga puta uspjeli su otići do kraja. U finalu su bili bolji od VG Sport Caffea, čije su boje branili uglavnom momci iz NK Kurilovca. Golovi Sedlačeka i Darija Banića nisu bili dovoljni jer su na drugoj strani je dvaput zabijao Grdenić, a jedanput jedan od Kovačića. Igrala su, naime, sva tri Franjina sina – i Marko, i Jurica i i Luka.
Igrao je za CB VAR i uzdanica Mraclina Ivan Rajić, i fizioterapuet Gorice Domagoj Prnjak… U polufinalu je ta ekipa bila bolja od CB Mario-CB Bobi rezultatom 3-0, dok je u drugom polufinalu VG Sport Caffe bio uvjerljiv (8-1) protiv Oziris bara. U sudaru za treće mjesto CB Mario-CB Bobi je bio bolji od Ozirisa 6-4 (Iličić x3, Paradžik, Budimir, Ferina ag/Kaurin x3, Radočaj), da bi na kraju red došao na finale.
Najboljim igračem turnira proglašen je Đuka iz VAR-a, punim imenom Jurica Kovačić, koji će vam u istom tom VAR-u, uz pomoćno igralište Gradskog stadiona, rado skuhati kavicu… Najbolji strijelac turnira je Vito Ferina iz Oziris bara, inače igrač Kurilovca, baš kao i najbolji golman turnira Leon Išek, koji je nastupao za VG Sport Caffe.
Još je preostalo samo zbrojiti prihode od turnira, spojiti ih s onih 26.000 eura prikupljenih na humanitarnoj aukciji dresova, a onda utabanim putem krenuti pomagati potrebitim obiteljima iz našega kraja…
Drugim riječima, Turopoljsko srce još jedanput je uspjelo!
Sport
A za kraj – očaj…
Nogometaši Gorice izgubili su 4-1 od Lokomotive na svom stadionu u posljednjem kolu jeseni i zaključili prvi dio sezone prikovani za dno tablice. Sezona se nastavlja 25. siječanja, a dotad čelnici Gorice imaju pune ruke posla…
Sport
Gorica i Lokomotiva ipak danas, ali bez gledatelja
Nogometaši Gorice i Lokomotive igrat će u ranije predviđenom terminu, u subotu od 15 sati, no na Gradskom stadionu zbog dana žalosti neće biti ni publike, ni glazbe…
Gospodarstvo
‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
Miroslav Drljača, ugledni i nagrađivani menadžer kvalitete, svojevremeno i predsjednik Uprave Zračne luke Zagreb, ali i hrvatski branitelj, talentirani nogometaš i svjetski putnik, otišao je u mirovinu. Tim povodom, ispričao nam je svoju životnu priču…
Naš sugrađanin izv. prof. dr. sc. Miroslav Drljača, nakon 65. rođendana i 40 godina radnog staža u civilnom zrakoplovstvu, odlazi u mirovinu. Čovjek o čijem radu se govori u pe monografija i četiri leksikona, dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, koji nije bio niti jest član neke političke stranke, čovjek koji za sebe kaže da je paralelno razvijao četiri karijere, uvjerava nas da odlazak u mirovinu nije kraj, nego novi početak.
Miroslav Drljača nositelj je brojnih visokih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima i Nagrade grada Velike Gorice s likom Nikole Škrleca Lomničkog, koja mu je dodijeljena u znak zahvalnosti za svekoliki doprinos i iznimna postignuća u profesionalnoj i znanstvenoj karijeri, kao i za nesebičan i volonterski rad u lokalnoj zajednici. Naime, sve četiri njegove karijere usko su vezane i za Veliku Goricu i Turopolje.
Ovo je, dakle, priča o jednom završetku i jednom novom početku.
Kakve emocije prevladavaju u trenutcima dok se završava Vaš radni vijek i počinje mirovina?
Vjerojatno očekujete da kažem kako sam tužan što odlazim u mirovinu nakon 40 godina rada. Naprotiv, zadovoljan sam što sam uspio odraditi puni radni vijek u civilnom zrakoplovstvu, jednoj od najdinamičnijih i tehnološki najzahtjevnijih djelatnosti u gospodarstvu. Nema sjete, nema tuge, nema nostalgije, vjerojatno zato što odlazak u mirovinu ne doživljavam kao kraj nečega, već kao novi početak.
Kako gledate na svoju poslovnu karijeru? Ovo je možda i prilika da nam još jedanput ukratko prepričate svoju poslovnu biografiju, od prvog zaposlenja pa do danas?
Od malena sam znao da želim biti ekonomist. Iz tog razloga sam, nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisao I. Ekonomsku školu u Zagrebu. Tijekom osnovne i srednje škole bio sam odličan učenik. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i završio u roku, na “Teorijskom smjeru”. Nakon diplome nisam šest mjeseci mogao dobiti posao, unatoč brojnim molbama, jer nisam bio odslužio tada obvezni vojnik rok.
Nakon što sam odslužio vojni rok, odmah drugi dan zvao me kolega i rekao da se javim u JAT u Zagrebu. To je bila zrakoplovna kompanija bivše zajedničke države i imala je svoje urede na Zrinjevcu, gdje se sad nalazi poslovnica Croatia Airlinesa. Naime, tamo su primali pet pripravnika ekonomske struke. Tadašnji direktor JAT-a Zagreb nazvao je svog prijatelja koji je bio profesor na Ekonomskom fakultetu i zamolio ga da mu preporuči pet najboljih svojih studenata. Među tih pet, profesor je predložio i mene, jer bio sam njegov student, a bio mi je i u komisiji za obranu diplomskog rada.
Počeo sam kao pripravnik na šalteru prodaje avio karata, potom sam radio u bookingu, zatim u računovodstvu zbrajao karte i dnevni utržak. Svake dvije godine napredovao sam za jedno mjesto i tako ubrzo postao Rukovoditelj odjela putničke prodaje za suradnju s poduzećima. To sam bio do početka Domovinskog rata 1991. godine. Taman sam bio došao na listu za odlazak u inozemno predstavništvo kad je započeo rat. U jesen 1991. godine, odlazim kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u sastav tada 10. brigade TO Velika Gorica (kasnije 153. brigade HV Velika Gorica). Kad su šefovi u Beogradu, gdje je JAT imao sjedište, saznali da sam otišao u HV, dali su mi otkaz.
Demobilizirao sam se prvi put 1994. godine. Bio sam deset mjeseci bez posla. Pokojni Damir Goršeta zvao me da dođem raditi kod njega u Glavni stožer HV jer je on već bio u Stožeru kod generala Janka Bobetka. Nisam prihvatio jer nisam htio biti vojnik u miru. Opcija je bila da tada, s 36 godina života, odem u mirovinu. Ali moja odluka je bila da nastavim raditi. Radio sam četiri mjeseca kod jednog privatnika iz Velike Gorice, a onda sam se 1.6.1994. zaposlio na Zračnoj luci Zagreb d.o.o., gdje sam ostao do odlaska u mirovinu, punih 30 godina.
Na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. započeo sam raditi kao Interni kontrolor poslovanja. To mi je veoma koristilo jer sam kroz dokumentaciju u kratkom vremenu upoznao poslovanje i poslovne procese. Nakon svega šest mjeseci, 1.1.1995. godine, postao sam Pomoćnik direktora za komercijalu i financije, što je tada bila druga pozicija u firmi. S te pozicije odlazim ponovo u sastav 153. brigade HV Velika Gorica, jer se spremala operacija “Oluja”. Kao drugi čovjek firme imao sam radnu obvezu i nisam trebao ići u HV, ali ne bih to bio propustio ni za što.
Sektori kojima sam bio na čelu imali su i po 450 radnika, a u trenutku kad sam postao Predsjednik uprave firma je imala 1.143 zaposlena. Često me pitaju koja od ovih pozicija je bila najzahtjevnija i najkompleksnija. Funkcija Predsjednika uprave je bila zahtjevna i složena, osobito iz razloga što sam na toj poziciji bio u razdoblju kad je Zračna luka Zagreb d.o.o., nakon više desetljeća, bila u poziciji napraviti značajan razvojni iskorak. Ali najkompleksnija funkcija je biti Menadžer kvalitete.
Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bila je 1996. godina, kad su me poslali na školovanje za Menadžera kvalitete, prema harmoniziranoj shemi EOQ – Europske organizacije za kvalitetu. Po završetku školovanja rekao sam sam sebi da se time želim baviti ostatak života. Nakon toga sam uspješno magistrirao i doktorirao. Kontinuirano sam bio na prvoj menadžerskoj razini i obavljao visoke direktorske funkcije: 1) Komercijalni direktor, 2) Voditelj Ureda glavnog direktora; 3) Savjetnik Glavnog direktora. 4) Menadžer kvalitete, 5) Direktor sektora prometa, 6) Direktor sektora teretnog prometa, 7) Predsjednik Uprave, 8) Direktor sektora za integrirani sustav upravljanja i Voditelj Airport Aviation Academy. Često se misli da svatko može biti menadžer. Međutim, menadžment je znanost, što se često zaboravlja.
U svojoj karijeri, koja je trajala 40 godina, promijenio sam samo tri poslodavca.
Imali ste četiri karijere, sportsku, vojnu, menadžersku i znanstvenu, neke od njih ovdje ne završavaju, ali možete li nam iz ove perspektive reći u kojem ste se području osjećali najbolje, u čemu ste najviše uživali?
Izbjegavao sam biti “fah idiot”. Taj se termin koristi za one koji su specijalisti u nekom vrlo uskom području. Ja sam trebao širinu. Odlaskom u mirovinu djelomično završava moja menadžerska karijera. Kažem djelomično, jer još sam pri kraju četvrtog mandata Predsjednik Hrvatskog društva menadžera kvalitete, a uskoro osnivam i Hrvatsku akademiju za kvalitetu. Pored toga, bavit ću se i savjetničkim radom u području menadžmenta. Na taj će način menadžerska karijera, nadam se, trajati u nekom drugom obliku.
Sportska karijera je odavno završena. Osim ako se ne računa da svakog dana ujutro napravim 90 trbušnjaka i 40 sklekova te napravim krug od pet kilometara u kombinaciji trčanja i hodanja. To radim već godinama.
Vojna karijera također je završena. Naime, imao sam priliku i pozive da ostanem u vojsci nakon Domovinskog rata i razvijam profesionalnu vojnu karijeru, ali nisam izabrao vojni poziv u miru. Opredijelio sam se za razvoj u struci i to je bila dobra odluka.
Što se tiče znanstvene karijere, ona traje i nadam se da će trajati još dugo.
Osjećao sam se dobro u svim ovim područjima. Imao sam široko područje interesa. I zanimljivo, u sve četiri moje karijere dobio sam visoka priznanja za postignuća u radu. Ljudi su prepoznali usmjerenost ka cilju, trud, kompetenciju, upornost, emociju, rezultate. Volio sam i volim to što radim iako je bilo teških razdoblja tijekom sve četiri karijere.
Krenimo redom, segment po segment. Što sve uključuje Vaša sportska karijera?
Moj sport je nogomet. I moj dječački san bio je igrati nogomet u zagrebačkom Dinamu. Velikogoričkoj nogometnoj javnosti je poznato da sam bio prvi klinac koji je iz NK Radnik otišao u Dinamo 1971. godine, o čemu piše i u monografiji “NK Radnik 1945-2009.” U Dinamu sam igrao do 1977. godine, s igračima od kojih su neki postali Dinamove legende, kao što su Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Drago Dumbović, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković. Spomenut ću i pokojnog Dušana Popovskog, koji nikad nije zaigrao za prvu momčad Dinama, ali je bio nevjerojatan nogometni znalac i igrao za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske.
I danas se družim s mojim dečkima iz tog razdoblja. Nalazimo se povremeno kod Dinamove legende Rudolfa Belina, u njegovoj pizzeriji u Zagrebu. O toj generaciji i danas povremeno pišu istaknuti sportski novinari, nazivajući tu generaciju vjerojatno najtalentiranijom generacijom juniora Dinama ikada. S Dinamom sam osvojio pionirsko prvenstvo Jugoslavije 1975., igrali smo finale juniorskog kupa Jugoslavije, osvojili jedan od najjačih tada juniorskih turnira u ovom dijelu Europe, “Kvarnersku rivijeru” 1977. godine te brojne turnire u bivšoj državi i inozemstvu. A prvenstvo Zagreba u kojem smo se natjecali završili smo jedne godine s gol-razlikom 104:4.
Igrao sam i za Dinamo II. Tu momčad smo mi, ali i nogometna javnost, zvali “Mali Ajax”. Tu sam imao prilike igrati s igračkim veličinama poput Pere Bručića, Snješka Cerina, Ivice Miljkovića, Ratka Bobinca, Marijana Vlaka, Đžemala Mustedanagića, Rajka Janjanina i brojnih drugih.
Krajem 1977. svojevoljno odlazim iz Dinama i zapravo prestajem igrati nogomet, iako sam još godinu dana mogao igrati za juniore. Odlučio sam upisati fakultet. Nisam imao talent i nogometno znanje poput Mlinarića ili Deverića i mislio sam da u životu mogu nešto drugo raditi bolje. Međutim, tad iz NK Radnika dolaze k meni doma tadašnji članovi uprave i uspijevaju me nagovoriti da ponovo počnem igrati. Tako sam igrao i u NK Radnik u sezoni 1977-1978. To mi je bila također posebna čast jer sam imao prilike igrati s legendarnim igračima NK Radnik kojima sam se divio kao klinac, naime bili su svi stariji od mene: Ivan Graber Bojs, Vlado Mirenić, Ivica Mikulčić, Juraj Mirenić, Željko Plepelić Beli, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Vlado Turčić i dr. Ipak, te 1978. moja igračka karijera završava.
Dolaskom na Zračnu luku Zagreb d.o.o. formirao sam nogometnu momčad. Naime, na zračnoj luci je uvijek radilo puno dobrih nogometaša. Sjećam se kad je tadašnji Glavni direktor dobio neki propagandni materijal u kojem je vidio da aerodromi igraju prvenstvo Europe i pitao me “A gdje smo tu mi?” Ja sam mu odgovorio da nije problem napraviti momčad, imamo sjajne igrače te ako osigura logistiku, idemo na slijedeće prvenstvo Europe aerodroma. I otišli smo.
Bio sam tada Direktor momčadi, vođa puta i igrač. Prvenstvo je bilo 2000. na Malti. Uvjerljivo smo porazili sve protivnike i postali prvaci Europe aerodroma. Veliki rezultat ponovili smo i 2004. u Salzburgu. To su ostvarili također veliki igrači, igračke legende Ivan Graber Bojs, Željko Plepelić Beli, Željko Domitrović Beli, Željko Župetić, Mario Štoos, Branko Sambolić, Mario Fabečić, Robert Lozančić, Željko Domitrović (vratar). Svi su radili na zračnoj luci. Pored ovih velikih rezultata osvojili smo i kup Hvidra, Honda Blayer kup u Austriji i brojne turnire u zemlji i Europi.
Paralelno s ovom aktivnošću postao sam i član Uprave NK Radnik, što sam bio sedam godina, od čega dvije godine i predsjednik kluba. Bili su to teški, ali lijepi dani. Teški jer je sve to trebalo financijski pratiti, a lijepi jer su nogomet i mladost lijepi sami po sebi. Za rad u NK Radnik dobio sam 2000. godine Nagradu Zajednice športskih udruga i Glasnika Turopolja “Sportski djelatnik godine.”
Nekoliko godina bio sam angažiran i kao direktor marketinga “Turopoljske trke”.
Danas slavu Dinama prenosim po cijelom svijetu. Naime, kamo god putujem, sa sobom nosim šal Dinama i slikam se pored znamenitosti svjetskih gradova. Tako je Dinamov šal osvanuo u New Yorku, Montrealu, Philadelphiji, San Dijegu, Los Angelesu, Shanghaiju, Tokyju, Nagoyi, Osaki, Dohi, Skopju, Mostaru, Dubrovniku, Reimsu, pored Keopsove piramide u Egiptu, Kopengahenu, Oslu, Stocholmu, Helsinkiju i brojnim drugim gradovima svijeta.
Kako je izgledao vojni dio Vaše karijere?
Obvezni vojni rok u bivšoj JNA služio sam u ŠROP Bileća. To je bila “Škola rezervnih oficira pješadije”, koja je školovala pričuvni zapovjedni kadar pješaštva. Školovanje sam završio kao peti po ocjenama u klasi, a imao sam isti prosjek ocjena kao treći u klasi.
Kad je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam odlučan u određenom trenutku pristupiti HV-u. Dogodilo se to nakon raketiranja Velkoma u rujnu 1991. Tada sam nazvao pokojnog Damira Goršetu i rekao mu: “Vidim da stvaraš vojsku, zar me ne trebaš?” Odgovorio je: “Trebam te, dođi.” Priključio sam se 10. brigadi TO Velika Gorica 5. listopada 1991. Dodijeljena mi je funkcija zapovjednika 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO. Od tada počinje moj ratni put s 10., kasnije 153. brigadom HV Velika Gorica.
Tu treba istaknuti, za početak, prvi prijelaz rijeke Kupe 28. listopada 1991. godine i oslobađanje prvih kilometara tad okupiranih područja Hrvatske. Prema informacijama kojima raspolažem trenutno, to je bila prva oslobodilačka operacija HV u Domovinskom ratu. Iako je bila ograničenog dometa i skromnih rezultata, poruka koja je odaslana ovom operacijom bila je snažna i u nama stvorila vjeru da ćemo jednog dana biti u mogućnosti osloboditi okupirana područja.
Krajem 1991. godine postavljen sam u Stožer 153. brigade HV na mjesto Načelnika Operativno nastavnog organa. To je treća funkcija po formaciji u brigadi. Bio sam odgovoran Zapovjedniku za predlaganje upotrebe pješačkih postrojbi brigade, obuku, koordinaciju rodova. Tada sam postao i v.d. Zapovjednika brigade. Prošao sam sa 153. brigadom HV brojna ratišta, od Spačvanske šume na istoku na granici sa Srbijom, preko Slavonije, Orašja, Bosanske Posavine, Pokuplja, Zadra, Livna, sve do Južnog bojišta i Dubrovačkog ratišta, Banovine u Oluji.
Obnašao sam visoke zapovjedne dužnosti: Zapovjednik satnije, Načelnik ONP, Zapovjednik bojne, v.d. Zapovjednik brigade, Zapovjednik TG-153 u dva navrata, u Bosanskoj Posavini i na dubrovačkom ratištu. Za odlazak u Livno dragovoljno sam se javio na poziv ministra obrane Gojka Šuška. Naime, trebalo je pomoći ustroju obrane Livna jer je neprijatelj pripremao veliku ofenzivu. S još nekoliko suboraca tjedan dana sam obilazio položaje i crtao karte, predlagao kako ustrojiti pojedine dijelove obrambene crte. Ta bitka odvila se 22. i 23. travnja 1992. Neprijatelj je potpuno razbijen i nikada više nije pokušao napad tim pravcem.
Ako treba izdvojiti neki trenutak vezan za moju vojnu karijeru, onda su to dva naročito upečatljiva: prvi je zaustavljanje komandanta Kordunskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata u centru Topuskog 10. kolovoza 1991. i predaja korpusa generalu Petru Stipetiću. Drugi je da sam imao neizmjernu čast, nakon četiri godine rata, biti na čelu kolone s mojih suborcima, zapovjednicima, prilikom ulaska 153. brigade HV u Veliku Goricu, po povratku iz Oluje 14. rujna 1995. godine. To je ujedno bio i kraj Domovinskog rata.
Kad vojnik odlazi u rat ima dvije želje. Jedna je da se vrati živ i druga, da se vrati kao pobjednik. Meni su se ostvarile. Za doprinos u stvaranju Republike Hrvatske prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao me s dva visoka odličja, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Medaljom Oluja. Imam čin Bojnika HV.
Nakon rata, bio sam jedan od osnivača Udruge pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica. Jedan sam od članova Uređivačkog odbora Monografije 153. brigade HV Velika Gorica, za koju smo dobili Nagradu Zagrebačke županije i scenarist sam dokumentarnog filma o ratnom putu 153. brigade HV Velika Gorica.
Kako biste nama laicima najjednostavnije objasnili što je to točno menadžer kvalitete? Čime se menadžeri kvalitete bave, zašto su važni?
Menadžer kvalitete je menadžerska funkcija koja je organizacijski pozicionirana kao štabni organ Uprave. Odgovorna je jedino Glavnom direktoru prema kojem ima savjetodavnu ulogu u smislu uvođenja i upravljanja sustavom kvalitete. Menadžer kvalitete treba imati visoku naobrazbu, specijalističku naobrazbu za sustave upravljanja sukladno međunarodnim ISO (International Organization for Standardization) normama ISO 9001, ISO 14001 i brojnim drugima (danas ima ukupno 37 ISO normi za sustave upravljanja).
Vodi projekt uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u organizaciji, organizira edukaciju menadžmenta svih razina, ali i zaposlenih, radi na modeliranju poslovnih procesa, izradi pisanih postupaka, radnih uputa. Formalno nije šef nikome u sustavu, ali ima ovlasti za koordinaciju s cijelom organizacijom po pitanju sustava upravljanja kvalitetom. Član je Kolegija glavnog direktora. Po materijalnom i ostalom statusu, ravnopravan je direktorima prve linije.
To je posao koji traži kompetenciju, kontinuirano obrazovanje, poznavanje svih poslovnih procesa, sposobnost vođenja projekata i timova. Provodi istraživanje zadovoljstva korisnika i radi planove za poboljšavanje. Sudjeluje u izradi godišnjih i strateških planova te izvještaja. Odgovoran je Glavnom direktoru za kvalitetu usluge koja se pruža korisnicima i za što višu razinu ispunjenja zahtjeva zainteresiranih strana, a to su: korisnici usluga, vlasnici, uža i šira društvena zajednica, partneri i zaposleni.
Poziciju menadžera kvalitete na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. sam ja osmislio, sistematizirao to radno mjesto i bio sam prvi Menadžer kvalitete. Uveli smo 2000. godine sustav upravljanja kvalitetom ISO 9001 u sve poslovne procese i funkcije, kao tada jedina zračna luka u ovom dijelu Europe i prva u Hrvatskoj. Godine 2003. uveli smo i sustav upravljanja okolišem ISO 14001. Kroz cjeloživotno obrazovanje i razvoj u području upravljanja kvalitetom stekao sam 8 EOQ certifikata, što je najviše u Hrvatskoj i šire, postao sam član EOQ – Europske organizacije za kvalitetu, ASQ – Američkog društva za kvalitetu i IAQ – Međunarodne akademije za kvalitetu.
Pri kraju mi je četvrti mandat na čelu Hrvatskog društva za kvalitetu. Za rad u području kvalitete dobio sam najviša priznanja (ukupno 5) koja postoje u Hrvatskoj, od čega dvije nagrade za životno djelo od dvije različite institucije. Dobio sam jedno počasno članstvo u Poljskoj Asocijaciji za kvalitetu i visoko priznanje, Plaketu Asocijacije za kvalitet i standardizaciju Srbije.
U području upravljanja kvalitetom pojavljujem se kao: menadžer kvalitete, savjetnik, nastavnik, recenzent, autor, auditor za sustave upravljanja i dr. Kao voditelj projekta ili član projektnog tima radio sam na projektima kvalitete u velikim sustavima kao što su: INA-Naftaplin, Hrvatski telekom, Autocesta Rijeka-Zagreb, Sveučilište Vern, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Auto moto savez Makedonije, Zračna luka Zagreb d.o.o. i dr.
Što Vam je omiljeni dio znanstvene karijere, jeste li zadovoljni cijelim tim dijelom svoje priče?
U znanost sam ušao relativno kasno, s 40 godina. Magistrirao sam i doktorirao upravljanje kvalitetom na Sveučilištu u Rijeci. Objavio sam 230 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i širom svijeta. Sudjelovao sam na 130 konferencija i simpozija s javnim izlaganjem radova, širom svijeta, od Los Angelesa do Shanghaija i Tokyja.
Bio sam gost profesor s predavanjima o kvaliteti na sedam sveučilišta u Hrvatskoj i nekoliko Veleučilišta, a nedavno sam imao čast održati predavanje na Univesity of Central Florida, Orlando u SAD. Član sam više stručnih i znanstvenih organizacija u zemlji i svijetu. Bio sam ili jesam član znanstvenih i uređivačkih odbora konferencija širom svijeta: Indija, Thailand, Portugal, Rusija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Slovačka, Hrvatska.
U razdoblju 2013.-2019. bio sam član Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sam kasno ušao u znanost, ostvario sam izbor u znanstveno zvanje u dva znanstvena područja, što je dosta rijetko i to u području društvenih znanosti – polje ekonomija i području tehničkih znanosti – polje tehnologija prometa i transport.
Trenutačno sam u znanstveno nastavnom zvanju izvanrednog profesora i već sedmu akademsku godinu sam angažiran na Sveučilištu Sjever gdje sam trenutno nositelj pet kolegija. Na IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu koje sam član, osnovao sam Think Tank Kvaliteta u logistici, čiji sam voditelj i kojeg čini 17 stručnjaka iz 14 zemalja svijeta.
Kakvi su planovi za mirovinu, koliko ćete ostati aktivni?
Plan je biti aktivan, sve dok zdravlje bude dozvoljavalo. Nastavit ću raditi na projektima vezanim za restrukturiranje sustava upravljanja u poduzećima te u nastavi. I dalje sam angažiran kao profesor na Sveučilištu Sjever, a planiram i neka gostujuća predavanja. Planiram završiti nekoliko knjiga koje sam započeo pisati. Sudjelovat ću na znanstvenim i stručnim skupovima, imam obaveze prema članstvu u IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu i prema Hrvatskom društvu menadžera kvalitete.
Upravo su u tijeku pripreme za 26. međunarodni simpozij o kvaliteti koji će biti održan u travnju 2025. u Šibeniku. To je 17. međunarodni simpozij koji organiziram s mojim suradnicima kao Predsjednik organizacijskog odbora. Koliko je to zahtjevno govori samo podatak da smo ove godine na 25. simpoziju imali autore iz 20 zemalja svijeta. Radim na osnivanju Hrvatske akademije za kvalitetu koja će biti osnovana tijekom 2025. godine. Dakle, namjera mi je biti aktivan, ali će se promijeniti raspored vremena i prioriteti.
Imate li neku aktivnost koja Vas opušta, nešto za što će sad biti više vremena?
Potrudit ću se da imam više vremena za pisanje i da provodim više vremena na moru. Volim more i provodit ću više vremena na moru.
Također volim putovanja. Kroz posao, sport i privatno prošao sam gotovo cijeli svijet. Ali uvijek se pronađe još poneka zanimljiva destinacija koju treba posjetiti. Ovisno o materijalnim mogućnostima nastavit ću putovati.
Moja županija
VIDEO ‘Zovu me Mala iz garaže, u benchu dižem i više od 120 kilograma!’
Andrea Petrek iz Vrbovca u petak je jubilarni deseti put postala prvakinja Hrvatske u bench pressu, u kojem je i trostruka svjetska prvakinja! U društvu svoga trenera i izbornika Siniše Križana, gostovala je u serijalu “Sport Zagrebačke županije”…
-
Sportprije 3 danaOvo je fotografija koja puno govori o HNK Gorici
-
Priča iz kvartaprije 2 danaCarstvo egzotične divljine u Ribnici: ‘Dvorište puno zmija, tarantula, škorpiona i krokodila’
-
Sportprije 2 danaOdgađa se zadnje kolo? Bude li se igralo, Gorica će tražiti bijeg s dna…
-
Gospodarstvoprije 1 dan‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
