HOTNEWS

Čudesna priča o goričkom junaku: Ustao s kraja klupe, igrao pod tabletama i zabio gol desetljeća!

Objavljeno

prije 9 godina

29. svibnja 2017.

Objavio/la

Život piše romane.
Na prvu će zazvučati kao floskula, koju čuješ toliko puta, ali znate što? Život je u nedjelju poslijepodne doista napisao roman. S happy endom. Junak te priče je Ante Radoš, 27-godišnjak koji je zabio – neće valjda zazvučati pretjerano – gol desetljeća. Barem kad je riječ o goričkom, turopoljskom nogometu.
– Kako se osjećam? Kao najtraženiji čovjek u Gorici. Mobitel zvoni cijeli dan, stižu poruke, svi žele čestitati – sa smiješkom kaže Ante dok ispija Coca-colu dan nakon utakmice sa Solinom.

Znate već priču, Gorici je trebao barem remi za kvalifikacije za Prvu HNL, a gubila je od Solina do 88. minute. A onda, kao u najljepšoj bajci, upravo on je skočio, čelom pogodio loptu nabačenu iz kornera i zabio za toliko željenih 1-1.
– Napadački skok sam jako dobro osjećao cijelu utakmicu, dohvatio sam već dvije, tri lopte prije toga, i kod svakog odlaska na korner sam sebi sam govorio: ‘Ajde, zabij taj gol, bit ćeš car!’ – priča gorički car Ante kad su se dojmovi malo slegli.
Nego, u čemu je ljepota ove goričke nogometne priče… Ante Radoš, dečko koji je odrastao 50 metara od stadiona, cijelog je ovog proljeća bio sporedni lik. U debeloj zavjetrini, na kraju klupe. Sve do nedjelje, sve do gola za pamćenje.
– Ja sam dijete Radnika. S 14 godina sam otišao u Varteksovu omladinsku školu i ondje se zadržao pet godina, osvojio i juniorsko prvenstvo Hrvatske. Nakon toga sam se vratio u Goricu, osvojio drugu ligu, pa na vlastitu inicijativu, zbog raznoraznih razloga, otišao u Udarnik. Četiri godine bio sam kapetan Udarnika, a u listopadu prošle godine moj prijatelj Perica Vidak pozvao me natrag, da u B momčadi pomognem klincima da stasaju. U veljači smo se dogovorili da se opet priključim prvoj momčadi. Pitali su me mogu li pomoći kad zatreba, ja sam rekao da mogu i dogovorili smo se – prepričao je Ante.

Do nedjelje je ovog proljeća, pazite sad, odigrao ukupno 35 minuta! Protiv Šibenika 15, protiv Dinama II još 20. Prvi put nakon šest godina bio je u prvih 11 Gorice! I, shvatili ste već, zabio gol za pamćenje. Najdraži u karijeri.
– A čuj, prvi je kojeg je uopće mogu sjetiti, pa valjda i je najdraži, ha, ha. Zabijao sam ja i prije neke golove, znalo mi se posrećiti iz slobodnjaka, kad nije imao tko pucati… – skromno kaže Radoš sa smiješkom koji nikako nije mogao sakriti, zaustaviti, maknuti s usana. A zašto i bi…
– Znaš što, stalno sam pogledavao na sat, gledao koliko je još do kraja, i stalno mi se činilo da još imamo dovoljno vremena. I stvarno sam vjerovao da ćemo zabiti. Kad je lopta išla prema meni, pogledao sam golmana, dohvatio loptu i pokušao je spustiti prema dolje. I spustio sam je, a kad sam vidio da sudac trči prema centru, osjećaj je bio fenomenalan, neopisiv – priča Ante, jedan sasvim poseban nogometaš.
Naime, uz igranje drugoligaškom nogometa, on je zaposlen u Croatia osiguranju.
– Mogu ti reći da mi je porastao rejting i na poslu, ha, ha. Bio sam dežuran na dan poslije utakmice i dečki su me zezali da uopće nema brige za rezultat kad smo osigurani kod Croatia osiguranja – smije se opet presretni gorički junak.
Žalili su se iz Solina da lopta možda nije prešla crtu, ali prešla je, prešla…
– Ma naravno da je. U prvom trenutku sigurno, nakon toga ju je branič butinom vratio nazad, pokušao je izgurati i rukom, ali to je bilo to – kazao je Ante pa zadovoljno dodao, opet sa smiješkom:
– Kao što je rekao jedan moj prijatelj, poštenje i trud se uvijek vrate. Možda ne danas, možda ne sutra, ali u utakmici desetljeća sigurno!

Priča je definitivno filmska, nekad talentirani klinac negdje usput se malo zagubio, nogomet je silom prilika otišao u drugi plan, ali evo ga opet, kad je bilo najpotrebnije. U situaciji kad šest prvotimaca dobije žute kartone, kad oba stopera budu izvan kadra, uskočio je dečko s kraja klupe. I odradio posao u velikom stilu.
– Čudan je život… Prije tri mjeseca sam radio u školi i igrao za B momčad. A onda sam promijenio posao i priključio se prvoj momčadi. Priča se lijepo slaže i bilo bi jako lijepo da završi prvom ligom. Zbog ljudi u klubu, predsjednika i svih ostalih, ali i zbog svih nas. Ne toliko zbog mene, ali zbog mlađih suigrača, kojima se ovime možda može nešto i otvoriti u karijeri. Postotak od eventualnih transfera? Bit će dovoljno da se osiguraju kod mene, ha, ha. I nije poletio nakon svega. S obje noge je čvrsto na zemlji, svjestan da mu je ovo možda bila i posljednja utakmica za Goricu.
– Stvarno mi je drago što sam pomogao klubu i gradu. Pretpostavljam da neću igrati u kvalifikacijama, kad se svi kartonirani vrate u kadar, ali nemam s time problema. Ja sam svoje napravio – kazao je Ante pa otkrio detalj koji ovu njegovu priču čini još posebnijom:
– Dobar dio nas igrao je s ozljedama, pod tabletama, uključujući i mene. Cijela desna noga me boli, od tetive do zadnje lože. Dan prije bio sam na masaži dva sata, ali nisam nikome želio govoriti da imam te probleme. Možda nisam bio potpuno korektan, možda je to bilo sebično, ali osjećao sam da mogu izdržati cijelu utakmicu. Svi su stisnuli zube i dali sve što su mogli. Vodi te adrenalin, taj neki osjećaj, ali i publika. Ne pamtim da je na našem stadionu bila bolja atmosfera, stvarno moram zahvaliti ljudima što su došli, podržali nas, pa i što su onako iskreno proslavili gol sa mnom. Osjetio sam tu pozitivnu energiju, živjeli su s nama i zaista im hvala na tome.
Vjerojatno su svi u klubu, uključujući i trenera, bili skeptični prema igraču koji nije igrao ovakvu utakmicu, na ovoj razini, punih šest godina. Sumnjao je djelomično i sam Ante Radoš.
– Jesam, uvijek postoji ta nekakva sumnja kad nešto dugo ne radiš, pa tako i kad ne igraš nogomet na ovoj razini. Četiri godine igrao sam treću i četvrtu ligu, naravno da postoji mala sumnja, zato je i toliko lijepa spoznaja da i dalje mogu, da je to nešto ostalo u meni. I ako me budu trebali u kvalifikacijama, nema problema! Igrat ću sa zadovoljstvom, sa smiješkom, da ću uživati uvjeren je Ante, koji je želio podvući i ovo:
– Ne znam hoće li ljudi dovoljno cijeniti ovaj uspjeh, ali bez obzira na ishod dodatnih kvalifikacija, napravili smo jako velik uspjeh. Simbolično, osvojio sam drugu ligu s Goricom 2010., kad nam nepravedno nisu dopustili da uđemo, vidjet ćemo kako će ovaj put sve to završiti…

Ovisit će tu ponešto i o Cibaliji, protivniku koji će definitivno biti favorit u dva ogleda koja slijede. Prvi je u nedjelju u Zaprešiću, uzvrat je u srijedu u Vinkovcima.
– Velika prednost za Cibaliju je to što mi ne igramo doma. Imali bismo puno više šanse da možemo igrati na svom stadionu, pred još više ljudi nego ovaj put. Uz to, velika je razlika što oni cijele sezone igraju protiv Dinama, Rijeke i Hajduka, a mi protiv Solina, Lučkog i Dugopolja, druga je to razina. Ali ne treba se time previše opterećivati, imamo mi i svoje adute, vjerujem da možemo naći dobitnu kombinaciju – optimističan je Radoš, koji ne krije da nikad nije volio igrati protiv slavonskih momčadi.
– Znaš kako Slavonci igraju… Trče, udaraju i nabijaju. Ružno zvuči, ali onaj tko će više udarati, jače nabijati i više trčati, taj će i pobijediti. Ako uspijemo iz ‘domaće’ utakmice izvući pozitivan rezultat, šanse nam rastu. Pa neka oni razmišljaju o nama – poručio je za kraj gorički junak iz sjene.
I teško je nakon svega zaključiti bilo što osim da je sve ovo zaslužio. Da nakon svega, pa i nakon ružnog rastanka s Udarnikom prošle jeseni, barem na jedan dan postane najtraženiji čovjek u gradu. Bravo, majstore!

Djeci stalno govorim da se poštenje i dobrota uvijek vrate

Uz posao i drugoligaški nogomet, Ante Radoš ima i još jednu zanimaciju u životu.
– Uključio sam se i u rad omladinske škole HNK Gorice, vodim dvije selekcije i pokušavam prenijeti na djecu da se poštenje i dobrota, kad se vodiš srcem u životu, kad-tad isplati. Drago mi je što su to u nedjelju poslijepodne imali priliku i vidjeti. Rekao sam klincima da bih im rado dao dres, ali vjerojatno bi mi predsjednik skinuo s plaće, ha, ha, ha. Još nismo imali trening, ali vjerujem da će na prvom sljedećem biti stotinu pitanja – kaže Radoš, dodavši kako svakako mora pozdraviti svoju ekipu iz osiguranja.
A sve donedavno radio je također s djecom. Točnije, s jednim vrlo posebnim djetetom.
– Počeo sam prije tri godine raditi kao asistent u nastavi, a to me dosta odredilo, taj rad s djetetom koje ima posebne potrebe – rekao je Radoš, kojem cijeli taj zgusnuti raspored ne predstavlja prevelik problem:
– Donedavno sam ujutro bio u školi, a navečer na treninzi, a sad imam fleksibilno radno vrijeme. Kad nisam na poslu, u klubu sam, kad nisam u klubu, na poslu sam… Želim raditi, ne bojim se rada, ništa mi nije teško, a nadam se da će ljudi to cijeniti.

Povezane teme:Ante Radoš HNK GORICA

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 14 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 20 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.