Sport

Čudesna priča iz Gorice: ‘Treniramo triput tjedno, a imamo 25 pobjeda zaredom!’

Odbojkašice HOK Gorice čudesan niz od maksimalne 22 pobjede u prošloj sezoni nadogradile su s nove tri na početku nove sezone, a o tajnama uspjeha priča nam dopredsjednica kluba Diana Breko. Ima tu i Azene, i infrastrukture, i planova…

Objavljeno

prije 5 mjeseci

30. listopada 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nekako u tišini, u zavjetrini, u sportskom životu našega grada događa se jedna gotovo nevjerojatna priča o uspjehu, odrastanju, strasti i – pobjedama. Priča je to koja dolazi iz odbojke, glavne role u njoj drže djevojke iz HOK Gorice, a radni naslov mogao bi biti “Naš savršeni niz”. Seniorke HOK Gorice, naime, u nizu su od 25 uzastopnih pobjeda u prvenstvenim utakmicama! Cijela prošla sezona prošla je u apsolutno pobjedničkom ritmu, bez ijednog pogrešnog koraka, a nastavilo se i ove sezone u istom tom ritmu.

I naravno da svaka takva priča u našem gradu vraća uspomene na neka prošla vremena, na doba kad je nikad prežaljena Azena žarila i palila hrvatskom odbojkom. Postoji najmanje nekoliko poveznica između tog romantičnog i ovog današnjeg, ponovno uspješnog odbojkaškog razdoblja, a jedna od najsnažnijih je Diana Breko. Nekoć Diana Reščić, ponajbolja tehničarka u državi, danas je pod novim prezimenom u novoj ulozi. Dopredsjednica je HOK Gorice, kluba kojeg je pokrenula zajedno s predsjednicom Katarinom Ćosić, i ima razloga uživati u trenutku.

– Prije tri godine, u vrijeme kad smo igrali 1. B ligu, ostali smo bez dvije-tri igračice iz seniorskog pogona, koje su otišle u Mladost. Budući da smo mi pogon koji isključivo radi sa svojom djecom, koju pokušavamo dovesti do seniorki, takav udarac bilo je teško podnijeti i ispali smo u niži rang. Tu godinu iskoristili smo za razvoj mlađih igračica, s planom da one dođu do razine na kojoj sad jesu – započela je Diana i dodala:

– Prošlu cijelu sezonu odigrali smo tako bez ijednog poraza, nisam sigurna jedino jesmo li izgubili jedan ili dva seta. Vratili smo se u rang više, u koji cijela ta naša generacija i pripada, a tu u prva tri kola imamo tri pobjede. I sve to s ekipom u kojoj samo dvije ili tri cure nisu iz Velike Gorice. To su djeca koja su kod nas odrastala, curice kojima smo prvi put vezale tenisice… A to je, kako mi gledamo na stvari, najveća vrijednost našega kluba.

Posljednja pobjeda u nizu bila je ona izborena u gradskom derbiju s OK Velikom Goricom, drugim goričkim klubom.

– Gradski derbi bio je prava utakmica za pogledati! Jako lijepa utakmica, popunjene tribine, s nekih dvjestotinjak gledatelja, što je jako puno s obzirom na popularnost odbojke kod nas već dugi niz godine. A derbi je bio super. Igrala se lijepa odbojka, a mi smo pokazali zrelost i odlučnost, pa je nama pripala pobjedi i trenutačni status prve ekipe u gradu. A to je uvijek lijepo – sa smiješkom kaže Diana.

Riječ je o trećem rangu natjecanja, daleko je to još od razine na kojoj je nekoć bila Azena, ali cure idu polako, korak po korak.

– Krenule smo 2013. godine. Sjedile smo na kavi Zrinka Zuanović, Katarina i ja, i nešto smo pričale… Taman je Azena bila pred raspadom i kroz to naše ćakulanje došli smo do toga da ne bi bilo loše osnovati klub i krenuti raditi s mladima. U nekih pola sata odlučile smo da idemo u to i krenule smo. Katarina je odradila najveći dio oko papirologije i počeli smo okupljati djecu i trenirati. Taj broj brzo je rastao, ukazala se potreba i za novim trenerima, pa smo uključili naše cure iz Azene: Ines Rendulić, Sandru Bašić, Unu Bogović… Za njih smo znale što su učile, koje vrijednosti su usvojile u ono naše doba. Primarna nam je želja da treneri koji dolaze slijede ono što smo mi prepoznale kao važno, ono kako mi želimo da naš klub izgleda. A to je briga za svakog člana, za roditelje, pri čemu rezultat nije uvijek u fokusu. Ni nama u vrijeme Azene rezultat nije bio imperativ – govori Diana.

Velikogoričani su brzo prepoznali dobar i kvalitetan rad s djecom.

– Od početka je to lijepo krenulo, jer za djevojčice od prvog do četvrtog razreda u Velikoj Gorici tad nije bilo velikog izbora sportskih aktivnosti. Kao da su ljudi jedva dočekali da se pojavi neka nova opcija. OK Velika Gorica tad je već postojala, ali mlađe dobne kategorije nisu imale formirane kao što imaju danas, tako da mi s brojem djece nikad nismo imali problema. Stalno se krećemo oko brojke od 150 članova, a imamo i četiri zaposlenika na puno radno vrijeme. Kažu nam mnogi da smo zbog toga jako hrabre, budući da mi četiri mjesečne plaće isplaćujemo do 15. u mjesecu, jer to je primarni izvor prihoda za te ljude. I na to smo ponosne – ističe.

Klub je posložen na najbolji mogući način s obzirom na okolnosti u kojima živi i djeluje, koje utječu i na sve buduće ambicije.

– Svakom klubu u nekom periodu sportskog razvoja, ako pričamo o seniorima, potreban je netko koga ćeš dovesti sa strane. Nemamo mi toliki pogon ni mogućnosti proizvoditi igračice kao na traci, igračice koje će puniti sve rupe koje u nekom trenutku nastaju. To ne može ni Mladost, koja ima prekrasne uvjete za rad, a nama najveću prepreku po pitanju većih sportskih ambicija predstavlja sportska infrastruktura – otvoreno kaže Diana.

Jako je puno klubova u našem gradu, jako puno potreba, a prostora i vremena nikad dovoljno.

– I nama dvjema koje vodimo klub, koje smo bivše sportašice, trebalo je vremena da shvatimo da neke stvari nisu u našoj moći. I da ih moramo prihvatiti takve kakve jesu. Nama seniorke treniraju tri puta tjedno, jednako kao i djevojčice od sedam godina?! A sve zato što želimo u terminima koje smo dobili na raspolaganje svima dati podjednako za iznos članarine koju roditelji plaćaju. Mislim da je tužno i žalosno da seniorke treniraju tri puta tjedno, i to u Šćitarjevu, a rekla bih i da je nevjerojatno da u tim okolnostima imaju 25 pobjeda zaredom – priča Diana i nastavlja:

– Termine za trening imamo u Gradskoj dvorani, u Novom Čiču, u Velikoj Mlaki, u OŠ Eugena Kvaternika i u Šćitarjevu… Imamo i taj problem da se termini u raznim dvoranama preklapaju, zbog čega moramo u klubu imati 90 lopti, a svaka stoji između 80 i 90 eura. Zato kažem, infrastruktura nam čini najveći problem ako pričamo o nekim budućim ciljevima, koje bismo mi vrlo rado sebi postavile u sportskom smislu.

Barem dio tih i takvih problema trebala bi riješiti balon dvorana koja samo što nije gotova.

– Voljela bih reći da hoće, ali bojim se da neće. Ta dvorana bit će za mlađe dobne kategorije, u njoj se ništa od natjecanja ne može igrati, budući da nema odgovarajuće gabarite. Puno je nas klubova, opet će biti navala na termine… A nama termin u 18 sati ne znači ništa, jer djeca su poslijepodne u školi. I tu ne mislim samo na nas, isto vrijedi za sve klubove, i zato se bojim da će ovo biti čista improvizacija. S druge strane, veselimo se školi u Kurilovcu, to će donijeti puno više prostora za sve.

Ukratko, teško je objasniti kako je moguće da ekipa koja trenira triput tjedno niže pobjede jednu za drugom…

– Naša je sreća što sve cure koje su u seniorskoj ekipi, kao i mi ostali u klubu, žive odbojku. Većina njih svoje obaveze na fakultetima slaže po odbojci, slobodne aktivnosti podređuju odbojci… Dio njih su i licencirani suci, pa nakon svoje utakmice ostaju suditi mlađim kategorijama. Svi žive za to, zajedno s trenerom Lukom Bišćanom, koji je već dugi niz godina s nama. U drugom mjesecu je na prijedlog nas iz HOK Gorice postao tajnik Županijskog odbojkaškog saveza, svoj posao radi odgovorno, vrijedan je i marljiv, i s njim i s trenerom mlađih kategorija Davorom Labašom super komunikaciju i odnos, a to je recept za ovakav uspjeh – zaključila je Dinama Breko dio razgovora o 25 pobjeda u nizu.

A onda se prebacila na ono što se događalo prije 25 godina. Uvijek se lijepo sjetiti slavnih dana Azene, vremena kad je ženska odbojka u serijama punila tribine “bakarića”, kad je grad s užitkom pratio Sennu Ušić, Bernardu Buđu, Ines Rendulić, Sandru Bašić, Unu Bogović, sestre Marinu i Margaretu Novosel… I Dianu Reščić.

– Da, uvijek se lijepo sjetiti toga. Bili su to prekrasni dani s Azenom, ali i s reprezentacijom. Bile smo kadetske prvakinje Europe, Senna je bila najbolja igračica, a ja sam proglašena najboljom tehničarkom, a to smo bile i godinu kasnije na Svjetskom prvenstvu – prisjeća se Diana.

– Na samom početku oformila se školska ekipa koju je pokrenula Snježana Ušić. Kroz godinu dana osnovan je klub i sve te cure prešle su u Azenu. Tu se negdje Kumičićem proširio glas da je klub osnovan, da traže nove djevojčice. Ja sam u to vrijeme igrala nogomet, na kvartu sam znala igrati i s Antom Budimirom i Nindžom Dvornekovićem, a čak sam otišla i na Radnik. Igrala se prijateljska utakmica, ja sam ušla i zabila dva gola! Maca Maradona zvala me da idem u Dinamo, ali tad sam se već počela baviti i odbojkom. Došla sam u jednom trenutku do našeg Brace, trenera, s idejom da bi se ja ipak radije bavila nogometom. Samo me pogledao i rekao: “Diana, molim te nemoj”. I to je bilo gotovo. Braco je tako rekao i ja o nogometu više nikad nisam ni razmišljala – prepričala je Diana, prebacivši se tako na posebno emotivnu temu.

Vladimir Janković Braco, legendarni trener Azene iz tih samih početaka, doktor odbojke, nekoć i prvak Europe s talijanskom Modenom, preminuo je krajem rujna.

– Braco je sve godine našeg odrastanja bio s nama. Bilo to fizički, preko telefona ili bilo preko bilježnica koje nam je dao u početku našega rada u klubu… Uvijek je bio uz nas, i kad smo bile djeca i u ovoj posljednjoj fazi. Kad pričamo o tim prvim danima, teško mi je sve to uopće objasniti… Njegove odluke nikad se nisu preispitivale. Nemali broj puta ja sam zbog svog dragog Brace i plakala, bila tužna, ali nikad nisam preispitivala njegovu odluku, znala sam da postoji razlog zašto sam na klupi, zašto ne igram. Danas točno znam da je imao razlog da to bude tako – opisuje omiljenog trenera Diana.

– Bio je toliko brižan prema nama… Pazi, to se događa u godinama kad se mi formiramo kao djevojčice, kad roditelji postaju manje važni u našem razvoju, kad čak i veći autoritet svima nama postaje trener. Kad bi on rekao da staviš kapu, nije bilo dileme hoćeš li je staviti. Ako kaže da banana mora biti u torbi za nakon treninga, uopće nije bilo priče o tome hoće li je biti ili ne. Ako pričamo o trenerskom dijelu, o znanju, mi smo mu apsolutno vjerovale. Čovjek je bio prvak Europe, a došao je u jedan mali klub, u jednu osnovnu školu, učiti sve nas osnovama. Koliko trebaš biti skroman da se spustiš na tu razinu, koliko moraš imati strpljenja za nas, curice koje traže puno, puno ponavljanja, odgajanja… A on je, zajedno sa Snježanom, Bakom i Dedom, odradio vrhunski. I tu ne mislim na znanje koje nam je prenio, puno više na vrijednosti koje nam je usadio. I koje mi danas pokušavamo prenijeti na nove generacije, djecu koja dolaze u naš klub.

Na posljednjem ispraćaju imala je i poseban zadatak.

– Držala sam govor na njegovu sprovodu, a kad sam ga pisala, poantu sam pronašla u sljedećem… Svi smo mi imali svoje obitelji kod kuće, ali mi u klubu bili smo jedna posebna zajednica, koja je živjela unutar onih zidova dvorane u Kumičiću. Živjeli smo kao jedna velika obitelj, pogotovo s obzirom na to da smo imali i Baku i Dedu, i Snježanu, i Bracu, i djecu… Prekrasna priča, obitelj po svim kriterijima.

Cure iz te generacije bliske su i danas.

– U kontaktu smo koliko nam dnevne obaveze dozvole. Većina nas ima djecu, uglavnom curice, tako da već slažemo ekipu za budućnost, ha, ha. Kad se uspijemo dogovoriti da se nađemo, ne treba nam puno vremena da se vrati energija iz 1999.! Nema tu puno uvodu, kao da samo nastavljamo ono što je počelo tada. Bili smo nedavno zajedno vani, to je bio show, a u klubu su nam djeca Ines Rendulić, Monike Jusup, Une Bogović, nećakinja Sandre Bašić… Ako se i ne vidimo privatno, srećemo se na utakmicama tih djevojčica – kaže Diana, sigurna da će se opet okupiti i na Memorijalu Antun Azenić Deda.

– Ove godine čeka nas osmo izdanje, planiramo opet napraviti turnir koji će trajati dva dana. Mogli bismo ga raditi i na tri dana, jer klubovi se već i sami pozivaju, javljaju da žele sudjelovati. Pitanje je samo termina u dvorani, nadam se da ćemo dobiti ta dva dana, da okupimo deset ekipa. Jedino o čemu razmišljamo je mjesto radnje. Za početak se nadamo da Gradska dvorana neće curiti, kao što je bilo prošle godine, pa smo se morali prebaciti u “bakarić”. I to nas je poljuljalo, jer atmosfera te dvorane ipak je drukčija, posebna. Svi koji su došli, koji su vezani za ondašnju Azenu, komentirali su da im je tamo ljepše, intimnije, da se bolje osjećaju. Tamo je Azena ostvarivala svoje pobjede, tamo je Sven predvodio navijače, tamo su se događali najveći uspjesi naše generacije.

Tamo su se zbližili i njihovi roditelji, koji su prijatelji i danas, toliko godina poslije.

Kako smo mi između sebe postale prava obitelj, povezali su se i naši roditelji, koji su sve to proživljavali s posebnom emocijom. Nažalost, danas su vremena drukčija, i što se tiče roditelja, ali i djece, koja ne provode vrijeme skupa kao mi nekad. Ines, Beba i ja bismo nakon treninga u “bakariću” prošetale do “ribice”, tamo bi kupile Tip-top i nakon nekih pola sata, kad bi ispričale sve što smo si imale za reći, otišle kući. I sutra sve ispočetka… Nažalost, toga danas fali – završila je svoju priču Diana.

Priču o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u kojoj će te nove, drukčije generacije planirati kako ponoviti ono što su radile Didi, Senna, Ines, Beba, Una i ekipa. Za početak, bilo bi lijepo da što prije dobiju uvjete za uzlet. Dvoranu za odbojku, kakva je izgrađena u Zaprešiću, zasad možemo samo sanjati, ali pomacima prema naprijed treba se nadati. Pa će pomaka biti i u rezultatima…

Priča iz kvarta

Najbolji sportaš Hrvatske: ‘Puška je moja sudbina! A supruga ima pitanja…’

Josip Glasnović proglašen je za najboljeg sportaša Hrvatske za 2025., a gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije” otkrio je kako se zaljubio u streljaštvo, kako je iz Dubrave otišao u Jasku, kakve veze supruga ima s uspjesima…

Objavljeno

prije 23 sata

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

On je olimpijski pobjednik iz Rija 2016. godine, on je svjetski rekorder u svojoj disciplini, jedan od najvećih frajera u svijetu streljaštva općenito, i svjetski i europski prvak, i pojedinačno i timski… On je i najbolji sportaš Hrvatske za prošlu godinu, a samim time je i, što je za ovu našu priču posebno važno, najbolji sportaš Zagrebačke županije u 2025.

– Jako mi je lijepo biti dio sportske zajednice Zagrebačke županije, ali ja sam dio te sportske obitelji već jako dugo. Na streljani u Lukavcu sam počeo s ozbiljnim treninzima, u pokupski bazen još od rane mladosti sam dolazio u lov, a praktički još od 2012. sam i stanovnik Zagrebačke županije, budući da sam se u Jastrebarsko oženio, tamo sam i osnovao klub… Tu sam doma – rekao je Josip Glasnović gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije”.

Klub nosi njegovo ime, odnosno inicijale, a “J. G. Team” u ovom trenutku okuplja desetak strijelaca iz cijele Hrvatske. Želja je, naravno, raditi s mladima, dodatno popularizirati sport čija popularnost ionako konstantno raste, ali za takvo što tek se moraju stvoriti preduvjeti.

– Već duži niz godina radimo na projektu streljane u Jastrebarskom. Zatražili smo državnu zemlju, sve uvjete smo ispunili, a sad je ostala još lokacijska dozvola. Nadam se da će sve to biti završeno ove godine i da ćemo uskoro imati jednu modernu streljanu u Jaski, gdje bismo mogli odrađivati treninge, ozbiljno raditi s mladima, organizirati kampove i natjecanja, možda čak i svjetska i europska prvenstva, zašto ne? – otkriva planove Josip.

Glasnovići su iz Dubrave, Josip i njegov brat Anton odrastali su u kvartu kojeg prate razne priče i mitovi, ali i u obitelji u kojoj je puška uvijek bila tu negdje…

– Otac je lovac, pa smo brat i ja kao klinci išli s njim u lov. Streljanu smo prvi put vidjeli u Karlovcu, smještenu odmah pokraj lovačkog doma. Krenuli su me nagovarati da probam, na kraju sam pristao, probao i od deset goluba pogodio jednog! Ali tu se krenula rađati ljubav… Počeli smo ići na streljani, skupljati za pušku, malo po malo, da bi već 2003. završio kao treći na Europskom prvenstvu za juniore. Malo to ljudi zna, ali ta moja bronca bila je prva medalja u letećim metama koja je došla u Hrvatsku! – priča Glasnović.

Nakon toga slijedila su svjetska i europska juniorska srebra, zatim i seniorska svjetska bronca, pa peto mjesto u Pekingu 2008., na prvim Olimpijskim igrama. U Londonu četiri godine poslije nije bio, ali medalje su se nastavile nizati, najčešće zlatne, da bi kruna stigla tog ljeta 2016. u živopisnom Rio de Janeiru. Iako, samo četiri godine ranije umalo je “sviran kraj”.

– Bilo nam je teško, nije bilo novca, otac je sve to financirao, tako da sam 2012. čak i razmišljao da odustanem od svega. Srećom, 2013. javili su se talijanski sponzori iz Berette, imali smo ugovor i s tvornicom streljiva, a na taj način bilo je puno lakše funkcionirati. Kad su počele dolaziti i svjetske i europske medalje, kad je na sve to došao i Rio, shvatio sam da je ovaj sport moja sudbina. I danas sam zaista sretan što je tako, što mogu živjeti od sporta kojeg volim – ističe Glasnović.

Pojava sponzora važna je ovdje, naravno, iz više desetaka tisuća razloga. Godišnje.

– Rabljena puška stoji oko pet-šest tisuća eura, nova Beretta je oko sedam-osam, ali ima ih i do 20-30 tisuća eura… Ali dobro je to što pušku kupiš jednom i možeš je imati tijekom cijele karijere. Uz redovan servis, naravno – govori Josip i nastavlja:

– Prsluk košta do 250 eura, naočale i do 300, a slušalice su oko sto eura. Jedna serija goluba je sedam eura, a možeš ih ispucati i do deset dnevno. Nakupi se toga… Godišnje ispucam oko 30.000 metaka, što je puno, ali konkurencija u inozemstvu zna ispucati i puno više, čak i duplo više. Pomaže nam i Zajednica, i Grad, i klubovi, pokušavamo stalno olakšati strijelcima.

Osim tisuća i tisuća ispucanih metaka, za uspjeh u streljaštvu bitno je i biti fizički, a pogotovo mentalno spreman. A tu se priča opet vraća na djevojku zbog koje je Josip i došao u svijetu županijskog sporta.

– Puno radim na mentalnoj pripremi. Supruga je karijeru žrtvovala zbog mene, pa se upustila u psihološku pripremu sportaša. Magistrirala je psihosocijalno savjetovanje, i to na temu “Emocionalna inteligencija u sportu”, a mi radimo na principu pitanja. Kako? Svatko od nas je pod raznim utjecajima, često i negativnim, a s pitanjima koje si možeš postaviti odbacuješ takve utjecaje. Radimo na tome već godinama i rekao bih da se rezultati vide. Fizička sprema je važna, jer puška ima četiri kilograma, a podignem je 200 ili 300 puta svaki dan, ali mentalna je možda još i važnija. Ipak smo mi na streljani sami s puškom, znamo da ovisimo sami o sebi – opisuje Glasnović.

Dijete je zagrebačke Dubrave, živopisnoga kvarta, a porijeklo vuče s Janjeva.

– Naravno, u Dubravi je bilo svega i svačega, ali prošlo je to pokraj nas. Imam takvo prezime da sam na neki način uvijek bio zaštićeni u kvartu, ali bio sam i dobar klinac, ha, ha… A u Janjevu više nemam nikoga, sva rodbina je tu – zaključuje Josip.

Nastavite čitati

Sport

Ni sreće, ni bodova: Kurilovcu četvrti poraz zaredom sa zvukom sirene…

Nogometaši Kurilovca poraženi su 2-1 u gostima kod Vrapča, i to golom u 95. minuti, sekundu prije nego što je sudac svirao kraj. Branili su se Kurilovčani s igračem manje, no crni niz se nastavlja…

Objavljeno

prije 1 dan

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Crna serija u životima nogometaša Kurilovca nastavila se i ovoga vikenda, na gostovanju koje teško da je moglo biti teže. Brojimo iz vikenda u vikend trajanje “kanala” u koji su Kurilovčani upali nakon povijesne utakmice s Dinamom u Maksimiru, a gostujući sudar s liderom Vrapčem od starta je djelovao kao vrlo realna nova epizoda iste priče…

Kurilovčani su ovoga puta službeno bili predvođeni trenerom Antom Radošem, budući da je Senad Harambašić kolo ranije dobio crveni karton zbog kojega nije mogao biti na klupi. Bio je, međutim, u blizini, dovoljno blizu da utječe na zbivanja u ovoj utakmici koju su prisutni gledatelji opisali “ludom”. I koja je još jedanput otišla na krivu stranu, na stranu protivnika.

Bio je Kurilovec jako dobar u Vrapču, u prvom poluvremenu čak je i dominirao, držao ligaškog lidera pod pritiskom, no špranca se u posljednjih nekoliko utakmica ponavlja – svaki put kad protivnik prvi put pređe centar, zatrese se kurilovečka mreža. Bilo je tako i ovoga puta, izašlo je Vrapče u 24. minuti po desnoj strani, povratna lopta došla je na rub kaznenog prostora, snažan udarac Leon Išek je obranio, ali odbijena lopta pogodila je Mateja Ćosića, koji je ni kriv ni dužan doveo domaćina u vodstvo.

Kurilovec je u prvom poluvremenu imao tri do četiri jako dobre situacije, ali lopta nikako nije htjela u gol, pa se na odmor otišlo s tih 1-0 u korist Vrapča. Na predahu su odrađene neke korekcije, ušao je u igru David Pršir, da bi početak nastavka protekao u ravnopravnoj igri. U 58. minuti konačno je nešto ušlo i Kurilovcu, a strijelac je bio upravo svježi Pršir, i to na dodavanje Antonija Novaka slijeva.

Sve do 75. minute izgledalo je da će ovo biti klasična “iks” utakmica, u kojoj je svatko zaslužio po bod, no tad se dogodio možda i ključan trenutak. Jakov Caganić napravio je prekršaj koji nije ni za prvi, a pogotovo za drugi žuti karton, no to nije spriječilo suca da uvede Kurilovčane u deficit, ostavi ih s desetoricom na terenu.

Unatoč tome, imao je Luka Sedlaček još jednu veliku priliku, najbolju moguću, jer išao je sam na protivničkog vratara, no “Haalanda iz Kurilovca” posljednjih tjedana gol nikako neće… Kad je već tako, bili su spremni Kurilovčani prihvatiti i taj jedan bod, no bogovi nogometa imali su neke druge planove. Dobro, nisu bogovi nogometa odlučili da se igra četiri minute nadoknade, pa to produžili za još jednu minutu, učinio je to sudac, no na kraju je to i manje važno…

Uglavnom, igrala se 95. minuta, Kurilovčani su se branili, izbijali loptu iz opasne zone i gledali prema sucu, očekivali taj posljednji zvižduk, koji je na kraju dogodio sekundu ili dvije prekasno. Sekundu ili dvije nakon što je mladi Ukrajinac Levitski uklizao na jednu odbijenu loptu i poslao je u malu mrežicu kurilovečkoga gola za konačnih 2-1. Kad se to dogodilo, ispunjeni su svi uvjeti da sudac svira kraj.

Četvrti je to uzastopni poraz Kurilovca, osma je to utakmica Kurilovca bez pobjede u prvenstvu, ali podloge za optimizam definitivno ima. Razdoblje koje je iza društva s Udarnika definitivno nije dobro, ali prikazana igra u svim tim utakmicama jasno ukazuje na to da je potreban samo jedan “klik” da stvari krenu u drugom smjeru. Možda se to dogodi već na Uskrsni ponedjeljak, kad na Udarnik stiže Inker iz Zaprešića…

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

Gorica bez bodova u Našicama: ‘Idemo sad pokušati iznenaditi Zagreb!

Rukometaši Gorice poraženi su 35-27 na gostovanju kod Nexea u Našicama, čime su “gromovima” prepustili treće mjesto na ljestvici Lige za prvaka. Ovog vikenda u Gradsku dvoranu nam stiže vječni prvak Zagreb

Objavljeno

prije 1 dan

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

U prvom kolu Lige za prvaka rukometaši Gorice su ispisali povijest, prvi put pobijedili našički Nexe, što je dovelo i do promjene na klupi “gromova”. Bila je to utakmica za rukometne udžbenike, ali i utakmica koju Našičani nisu zaboravili. Dočekali su tako otvaranje druge polovice Lige za prvaka, dočekali su Goričane na svom parketu uz ogroman motiv da uzvrate za spomenuti bolan poraz, a dočekali su i slatku sportsku osvetu.

Ispalo je tako da su Našičani bez ozbiljnih poteškoća, maksimalno ozbiljnim pristupom, puno toga riješili već u prvom dijelu susreta. Ulog je bio veliki jer im je pobjeda donosila treće mjesto i preskakanje Goričana, čega su u Nexeu bili itekako svjesni. Već nakon dvadesetak minuta igre domaći su imali šest pogodaka viška (11-5), a do odlaska na odmor povećali su to za još jedan pogodak (17:11) i potvrdili razliku u kvaliteti, koja nedvojbeno postoji.

Ulazak u drugi dio donio je otprilike istu priču, jer domaćin je bez nekog posebnog napora pokušavao održati svoju prednost. I sve je išlo po našičkom planu do 38. minute, kad je na semaforu bilo plus sedam za Nexe (22-15). Tad su se ipak probudili Goričani, povezali su četiri pogotka zaredom i približili se na minus tri (22:19), no na odgovor domaćina nije trebalo dugo čekati. Uskoro su Našičani povezali nekoliko mini serija i osam minuta prije kraja pobjegli na osam razlike (30:22). I tu je pobjednik bio odlučen.

– Malo smo nervozno otvorili utakmicu, a odličan domaći vratar nas je odmah na početku bacio u deficit od tri-četiri gola. Morali smo hvatati zaostatak, no u tom smo procesu dodatno griješili i gubili fokus, pa je pobjeda Nexea sasvim zaslužena. Na terenu je u nekoliko navrata zaiskrilo, što je i očekivano s obzirom na važnost utakmice za obje ekipe, no sve je ostalo u žaru borbe i završilo fer i korektnim pozdravom. Bila je ovo odlična rukometna utakmica, a mi se sada okrećemo Zagrebu koji nam dolazi na domaći teren. Pripremit ćemo se najbolje što možemo, dati sve od sebe i pokušati iznenaditi te osvojiti bodove – rekao je trener Gorice Matej Mišković.

Ukupno 12 obrana imali su domaći vratari (Mihailo Radovanović devet, Marcel Jastrzebski tri), a od 12 domaćih strijelaca najbolji je bio mladi Matko Moslavac sa šest. Kod Goričana treba izdvojiti Marka Grubišića sa sedam te Marka Karaulu, koji je postigao šest pogodaka.

– Nexe je u utakmicu ušao iznimno motivirano, s jasnom željom da uzvrati za poraz u Gorici. Od prve su minute bili na sto posto i moramo im čestitati na zasluženoj pobjedi. Gledali smo lijep rukomet s obje strane, no oni su ovoga puta bili bolji. Mi se okrećemo pripremama za susret sa Zagrebom. Svaka nam je utakmica važna jer su nam bodovi i dalje potrebni, ništa još nije gotovo. Ovoga puta nismo bili kompletni zbog nekoliko ozljeda, ali se nadam da situacija nije ozbiljna i da će se dečki vratiti već do idućeg kola – istaknuo je Karaula.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

Potop u Omišu: Šansa je postojala, ali je vrlo brzo i netragom nestala…

Košarkaši Gorice igrali su u Omišu utakmicu kojom su mogli napraviti veliki korak prema doigravanju, no uvjerljivo su poraženi rezultatom 94-65, čime su izgubili šanse da budu među četiri najbolja

Objavljeno

prije 1 dan

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Na gostovanju u Omišu košarkaši Gorice upisali su jubilarni deseti ovosezonski poraz, kojim su se definitivno oprostili od doigravanja. Šansa je postojala, otvorila se nakon dva vezana poraza Omišana, no šansa nije iskorištena… Domaća momčad, KK Omiš Čagalj tours, uvjerljivom pobjedom 94-65 potvrdila je najmanje četvrto mjesto i plasman u doigravanje, u kojem Gorice ove sezone neće biti.

U ovu utakmicu Gorica je morala ući bez Kristijana Šutala, svog ponajboljeg igrača, što je samo po sebi bilo ozbiljan minus, a kada se k tome pridodao i katastrofalan postotak šuta od svega 33 posto, nešto više od uvjerljivog poraza bilo je teško za očekivati. Već nakon prvih deset minuta Omišani su se odvojili na sedam koševa prednosti, a u istom ritmu su nastavili i u drugoj četvrtini, pa se na poluvrijeme otišlo s ogromnih plus 17 za domaći sastav.

Ništa se nije mijenjalo ni u trećoj dionici utakmice, ponovno je Omiš dominirao i povećavao svoju prednost, pa se u posljednjih deset minuta ušlo s apsolutno nedostižnih 27 koševa razlike. Dovelo je to do laganog omiškog dizanja noge s gasa, što je otvorilo Gorici priliku da bude konkurentna barem u ovom posljednjem razdoblju utakmice. Nažalost, i zadnju četvrtinu dobio je Omiš, koji je priču zaključio na korak od okruglih 30 razlike. Pobjeda bez mrlje, ostvarena puno uvjerljivije nego što se očekivalo, nego što se u se u Gorici nadali.

U redovima Omiša dvocifreni su bili Victor Nwagbaraocha s 20 poena i 11 skokova, Roko Mirković s 19 poena, Luka Kotrulja s 12, koliko je ubacio i Roko Gizdavić, koji je imao i 10 asistencija. Kod Gorice brojke su bile neusporedivo slabije, najbolji strijelac s 12 poena bio je Borna Dramalija, a dok su po deset dodali Tvrtko Gluhak i Roko Ivanković.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Kultura

FOTO PK Barbara osvojila pet zlatnih medalja na internacionalnom mažoret turniru Diamond baton

Objavljeno

prije 1 dan

31. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

”Mlađe kadetkinje Plesnog kluba Barbara sudjelovale su na internacionalnom mažoret turniru 16. Diamond baton u Pančevu. Barbarice su osvojile 5 zlatnih medalja i ponosno se vratile u naše Turopolje. Osvojile su i specijalnu nagradu za najbolju koreografiju turnira ‘Mirakul’ – velika formacija mix.