Sport
Cico Grlić ide svojim putem: ‘Prelec i ja više nećemo raditi zajedno!’
Ostajemo veliki prijatelji, puno sam naučio od njega i kao trener i kao čovjek, pomagat ćemo jedan drugome koliko god bude moguće, ali želim više biti uz obitelj i zato neću više raditi s Ivanom Prelecom, objasnio je Damir Grlić Cico
Nogometne kave posljednjih su nekoliko tjedana nešto bogatije i sadržajnije nego što su bile, jer u gradu je ponovno Ivan Prelec, a samim time i njegov dugogodišnji prvi suradnik Damir Grlić, poznatiji kao Cico. Nadimak dijeli s velikim Zlatkom Kranjčarom, koji ima ozbiljne veze sa svim tim.
– Da, ima velike veze. Tata je obožavao Cicu Kranjčara, to su svi znali, pa su me njegovi prijatelji, čim sam se rodio, počeli zvati Cico. I tako je ostalo. Često me pitaju kakve veze ima nadimak s imenom i prezimenom, jer nema nikakve poveznice, ali evo, ipak je ima – kroz smijeh je započeo Cico Grlić svoje gostovanje u emisiji “Prva liga” na City radiju.
– Imao sam tu čast da me gospodin Kranjčar i trenirao, i u mladoj reprezentaciji i u Segesti, a sa mnom je u Sisku bio i naš sugrađanin, prijatelj i kolega trener Saša Sabljak. On je znao na treninzima vikati “Cico, lijevo, Cico, desno, Cico, pazi”, a trener Kranjčar bi u čudu gledao što se događa. Pa su mu objasnili da i mene zovu Cico, čak su mu i rekli da sam dobio nadimak po njemu – govori Cico, donedavno pomoćni trener danskog prvoligaša Vejlea.
Odnedavno to više nije, jer suradnja s danskim klubom prekinuta je nakon lošeg ulaska u novu sezonu.
– Vratili smo se prije nekih mjesec i pol dana, nakon pune dvije i pol godine u Danskoj. Raskinuli smo ugovor koji je vrijedio još dvije, željeli smo se vratiti doma i krenuti i neke nove izazove. Kad danas vrtim film, bilo je to jedno fenomenalno iskustvo – započeo je Cico ovaj dio priče, pa krenuo secirati danski doživljaj korak po korak.
– Kad smo dolazili u proljeće 2022., svi u klubu su se već pomirili s ispadanjem iz prve lige i zapravo smo došli sa ciljem da snimimo situaciju i procijenimo tko nam i što nam treba za brzi povratak u Superligu. Odmah smo vidjeli da imamo dosta dobar igrački kadar, ali i da neke stvari moramo malo drukčije posložiti. Danski sustav je takav da imaju 12 klubova u ligi, koja se dijeli na dva dijela. Kroz deset utakmica Lige za ostanak može se u velikoj mjeri smanjivati taj zaostatak, a mi smo dobro krenuli i napravili upravo to, smanjili smo ga na minimum. Na kraju nam je jedan bod nedostajao da ostanemo u ligi, što je bilo veliko iznenađenje s obzirom na sve priče koje su nas dočekale.
Prva puna sezona tako je donijela borbe u Nordicbet ligi, kako se u Danskoj službeno zove drugi rang natjecanja.
– Sve što smo tamo doživjeli, i dobro i loše, na kraju se pretvorilo samo u dobro. Sve što smo prošli nadogradilo nas je i kao trenere i kao ljude, a ta sezona u drugoj ligi posebno. Od prvog do zadnjega kola bili smo prvi, iako smo imali i nekih oscilacija, da bi se na kraju uspjeli vratiti u Superligu. Ispalo je jako dobro što smo imali tu godinu dana vremena da uigramo momčad i selektiramo kadar za ostanak u prvoj ligi sezonu kasnije – prepričava Grlić.
Što se njega i šefa Preleca tiče, cijeli plan je postojao, no nije se sve rasplelo po idealnom scenariju.
– Od prvog trenutka kad smo došli, vlasnici su htjeli prodati klub i nisu željeli investirati velik novac, zbog čega nismo imali mogućnost dovesti igrače koje smo željeli, nego one za koje nije trebalo plaćati odštetu, odnosno one koji ne traže veliku plaću. Dobro je što smo u tih godinu dana dobili od naših igrača neke automatizme, što je poslije utjecalo na uspješnu borbu za ostanak, ali te stvari su nas limitirale – pojašnjava Cico.
Imali su u toj povratničkoj prvoligaškoj sezoni i neka nama poznata imena u kadru, jer došao je naš Velikogoričanin David Čolina, jednako kao i Tyrese Francois, bivši igrač Gorice.
– I Čolina i Tyrese jako su nam pomogli u drugom dijelu sezone, bez njih bismo jako teško ostali u ligi. Odigrali su fenomenalnu polusezonu, uz njih su se digli i ostali igrači, tako da smo uspjeli. Štoviše, čak smo na kraju bili jako blizu da budemo prvi u Ligi za ostanak, odnosno da zaigramo kvalifikacije protiv Kopenhagena i pokušamo doći do Konferencijske lige.
U posljednjoj utakmici nisu uspjeli, ali to se pokazalo kao puno manji problem od onoga što je slijedilo. Ulaganja i dalje nije bilo, kadar je bio sve tanji, a dojam da sve skupa polako gubi smisao postajao je sve izraženiji.
– Prela je prije sezone sjeo s ljudima i kluba i objasnio im da će ova sezona, ako se ne pojačamo, biti neusporedivo teža nego prošla. Primjerice, Odense, koji je prošle sezone ispao, u pojačanja je uložio pet milijuna eura. A mi smo uložili 20 tisuća eura?! I to nakon što smo ostali bez pet jako važnih igrača. Nismo ih adekvatno nadoknadili i bilo je odmah jasno da se na taj način neće moći napraviti nešto ozbiljnije. Mi smo predlagali rastanak i prije nego što je sezona počela, ali oni za to nisu željeli ni čuti. Bili su zadovoljni našim radom u cijelom tom razdoblju i nije im padalo napamet pustiti nas da odemo.
Kad je sezona krenula, krenuli su i porazi. Svakim sljedećim posrnućem gorički se trojac, jer uz Prelu i Cicu u Vejleu je bio i kondicijski trener Mario Škrablin, sve više bližio definitivnoj odluci o odlasku. Međutim, unatoč seriji poraza, u klubu nisu željeli takav rasplet!
– Dvije stvari bile su mi šokantne iz naše perspektive. Prvo, sezonu prije smo imali šest poraza zaredom na otvaranju sezone, a oni nam nakon četvrtog od tih šest nude novi ugovor! Između sebe smo komentirali da ljudi nisu normalni, ali tako to ide kod njih… Ove sezone smo nakon sedmog poraza došli k njima i rekli im da želimo otići, da nećemo raditi nikakve probleme po pitanju isplate odštete, da se sve može gospodski, ljudski dogovoriti. To je bilo i normalno, klub nam je puno toga dao i omogućio, no predsjednik kluba je rekao: “Ne, hvala, uopće ne razmišljamo o tome, prezadovoljni smo kako radite” – priča Cico i nastavlja:
– Nama je to bilo čudno, jer rezultatski stvarno nismo dobro ušli u sezonu, iako smo igrali puno bolje od rezultata, ali kad malo razmisliš, možeš i shvatiti zašto je to tako. Bili su zadovoljni kako radimo s igračima, kako nam momčad izgleda na terenu, bili su svjesni kvalitete igračkoga kadra, ali bili su i svjesni da smo u dvije godine stvorili igrače na kojima su oni mogli zaraditi ozbiljan novac. Napadača smo, primjerice, prodali u Kopenhagen za dva milijuna eura, za mladog stopera došla je ponuda Leccea od tri i pol milijuna eura, krilo nam je otišlo za pola milijuna… S te, financijske strane, podigli smo vrijednost igrača do visoke razine, a time si ja i objašnjavam taj njihov stav.
Bilo je tu navodno i suza, u Vejleu su doslovno ljudi bili emotivno pogođeni odlukom našeg društva da spakira kofere i vrati se doma, nagovaranje da promijene odluku je potrajalo, ali povratka više nije bilo. I tako je završena četvrta zajednička epizoda Ivana Preleca i Cice Grlića.
– Upoznali smo se kad je došao u Radnik kao mladi igrač i vrlo brzo smo kliknuli, iako sam ja 12 godina stariji. Nisam ga ni na trenutak doživljavao kao nekakvog klinca, odmah sam shvatio da je puno ozbiljniji od svojih godina, brzo smo se počeli družiti i ostali smo u kontaktu cijelo vrijeme. Kad je došao za trenera prve momčadi Gorice, postao sam mu pomoćnik i tu je krenulo. Zajedno smo ušli u prvu ligu, nakon čega je on otišao u Legiju, da bi opet zajedno radili u Istri, Dinamu II i na kraju u Vejleu.
Gdje god su Prela i Cico bili, iza sebe su ostavljali samo pozitivan dojam, samo lijepe impresije, što neće osobito začuditi nikoga tko ih barem površno poznaje. A Cico Preleca poznaje u dušu.
– Kakav je Prela? Skroman, radišan, normalan, veliki prijatelj! Ljudi ga obožavaju, pomaže svima, gdje god može, a kao trener… Sigurno ga čeka velika karijera! Još kad smo počeli raditi u Gorici, rekao sam da je to trener za “lige petice” i nadam se da će do toga i doći, jer ima kvalitetu za to – hvali svog prijatelja i suradnika Cico.
Unatoč svemu tome, odsad će njih dvojica biti – samo prijatelji! Nakon svih tih zajedničkih godina, nakon svega što su prošli, prilično iznenađujuće bilo je čuti planove za budućnost… Prije nego što je krenuo izgovarati ono što slijedi, Cico je zastao i “progutao knedlu”.
– Budući da smo proveli čak dvije i pol godine u Vejleu, što nisam nikako planirao, odlučio sam biti bliže obitelji. Kako je on trener za velike domete i sigurno će uskoro dobiti priliku u nekom dobrom klubu negdje u Europi ili svijetu, a ja ga iznimno cijenim i respektiram, smatrao sam da je fer na vrijeme mu reći da neću moći ići dalje s njim. Sad će imati dovoljno vremena da pronađe neko drugo rješenje – iznenadio je Cico.
Nije da o toj mogućnosti nisu i ranije razgovarali, ali nije mu bilo lako priopćiti svoju odluku frendu i dojučerašnjem šefu.
– Bilo mi je iznimno teško, ta kava mi je baš bila teška, ali došao sam do toga da mi fali obitelj, da želim biti sa sinovima i suprugom. Krenut ću dalje svojim putem, on će krenuti svojim, a nas dvojica ostat ćemo i dalje veliki prijatelji, pomagat ćemo jedan drugome koliko god budemo mogli.
Damir Grlić zvani Cico, dakle, izlazi na trenersko tržište. I čeka priliku.
– Trenutačno mi je važno odmoriti se nakon ove dvije i pol naporne godine u Danskoj, a onda ćemo vidjeti. Naravno da bih ja želio najvišu moguću razinu, ali sve ovisi o tome kakvi će se projekti otvarati, koliko će biti dobra i sredina i prilika koja će se eventualno pojaviti. Super je u radu s Prelom što nisam bio pomoćni trener koji, kako se to kaže, nosi kapice. On voli da su svi treneri aktivni na treninzima, da svatko ima svoj zadatak, cijeli trenažni proces prolazili smo zajedno, da bi on na kraju radio ono što je i bio njegov posao, odnosno donosio konačne odluke. Sretan sam što sam bio s njim svih ovih godina, puno sam naučio od njega i kao trener i kao čovjek.
Slijedom toga, za očekivati je da će momčadi koje Cico bude vodio u budućnosti igrati sličnim stilom kao one koje je vodio ili će voditi Prela.
– Mi na nogomet gledamo istim očima. To će sigurno biti tu negdje. E sad, hoće li biti baš toliko dobro kao kod njega, teško je reći, ali ideja je jako slična. Naravno da svaki trener ima nešto svoje, nešto posebno, ali jako slično razmišljamo, gotovo identično, i to je nogomet koji volim, kojem ću težiti sa svakom svojom momčadi u budućnosti – zaključio je ovaj, aktualni dio priče Cico.
A onda smo se osvrnuli unatrag, prema godinama koje su prošle. I njegovu nogometnom putu.
– Dosta rano sam krenuo, još tamo 1984., u doba kad u tadašnjem Radniku nisu ni postojale sve generacije. Počeo sam s devet godina, a tek sa 12 si mogao biti registriran. Poljak, Rade i Jura Mirenić su nas selekcionirali, a tu su bili Robert Nastevski, Darko Balić, Bibić, Prlić, Kriste… Bila je to dobra, lijepa generacija. I dalje smo prijatelji, družimo se svih ovih godina, svi zajedno idemo na utakmice Gorice, ići ćemo i u subotu na Dinamo – najavio je Cico, koji će u subotu od 15 sati gledati sudar dvaju svojih bivših klubova.
– U starijim pionirima dvije godine sam bio u Dinamu, pa sam se opet vratio u Radnik, gdje sam već sa 17 godina počeo igrati za seniore. Već se igrala prva liga, mi smo kao juniori počeli trenirati sa seniorima, dočekali su nas legende kluba kao što su Keko, Cec, Ditra, Beli, Štoos… Oni su nas mlade uveli i čuvali, nitko nas nije smio krivo pogledati, a sve to dovelo je do toga da nam je bilo lakše ući u cijeli taj svijet – zahvalan je Cico.
Sudjelovao je i u onoj drugoj i posljednjoj prvoligaškoj sezoni Radnika, bio je na terenu i kad je Hajduk došao do i dalje rekordne pobjede u HNL-u. Tog 5. lipnja 1994. Splićani su pobijedili 10-0, što nitko kasnije nije uspio nadmašiti.
– Da, igrao sam tu utakmicu, uz mene su tu bili i Mario Cvitanović, i Nastavski, i Balić, i Sabljak… Bili smo jako mladi, a Hajduk nikad jači, od Rapaića, Ercega, Mornara, Koznikua, Pralije i ostalih. Dobro smo se mi držali prvi pola sata, iako baš i nismo mogli preko centra, ali držali smo nulu. A onda je krenulo… Kad su nam zabili prvi gol, otvorilo se. Znam da su im na poluvremenu obećali duplu premiju ako nam zabiju deset komada! Zabili su nam osmi gol u 88. minuti i sjećam se da su trčali po loptu u gol, da su sucu urlali da ni slučajno ne svira kraj prije vremena… I uspjeli su nam zabiti ta još dva i doći do rekorda koji stoji i danas.
Talentirani mladi stoper Cico nakon te sezone otišao je dalje, prošao sisačku Segestu, riječki Orijent, zatim i Hrvatski dragovoljac te Čakovec, da bi se tu negdje otvorila prilika za odlazak u Češku.
– Prvo sam otišao u Pribram, koji je te godine igrao Intertoto kup. Zadnju utakmicu za Čakovec odigrao sam protiv Čazme, nekakvu prijateljsku, a tjedan dana nakon što sam došao u Češku, igrali smo protiv Aston Ville! Brutalna momčad i nestvarno iskustvo. Na kraju te polusezone bili smo drugi, a ja sam otišao u Teplice, koje su u to vrijeme bile stabilan, jak klub, koji je redovno igrao Europu. Bilo je jako lijepo, jako sam povezan i dalje sa Češkom, imam puno prijatelja, ljudi se vole družiti, uživati, popiti pivo, imam i kuma tamo, čovjeka kojem sam bio vjenčani kum, a to je ipak najveća pobjeda iz tog razdoblja – svjestan je Grlić.
Dres Radnika nosio je u tri navrata, zaključno s posljednjom sezonom njegova postojanja, pa je izbliza gledao gašenje jedne sportske institucije, ali i rađanje novoga projekta, HNK Gorice.
– Kad se sve to događalo, bio sam i tužan i ljutit, jer prekidao se veliki dio povijesti, čiji sam i ja bio dio. Međutim, to je bilo neminovno, morao se okrenuti novi list i sreća da se Neno Črnko uhvatio toga. Doveo je klub na razine na kojoj je danas, a moje mišljenje je da bi to bilo nemoguće da se baš on toga nije prihvatio. Koliko god mi je u onom trenutku bilo žao, toliko mi je sad drago da imamo klub u prvoj ligi.
Sa svojom ekipom iz Radnika pratimo Goricu kad god možemo, to je naš klub, kaže Cico… Foto: Jurica Galoić/PIXSELL
Imamo ga već sedmu sezonu, a zna se da je sedma godina krizna…
– Bit će dosta turbulencija, bit će uspona i padova, ali treba dati podršku treneru i svima u klubu. Ova sezona bit će jako teška, pet-šest klubova bi moglo biti u borbi za ostanak, no čvrsto vjerujem da će Gorica ostati u ligi – optimističan je 49-godišnji trener.
Poneki bod ne bi bilo loše uzeti već ove subote, jer Dinamo stiže u grad samo četiri dana nakon velike pobjede u Bratislavi, što bi moglo barem malo uvećati goričke šanse.
– Je, to je prilika za napraviti nešto veliko, ali znamo i snagu Dinama, koliku kvalitetu i širinu ima. Naravno da će biti potrošeni, i fizički i mentalno, što se može iskoristiti, iako trener Bjelica ima dovoljno kvalitetnih igrača na raspolaganju. Vjerujem u pozitivan ishod – završio je Cico.
Još malo će se odmarati, ali ponude je već sad spreman saslušati…
Mraclin je na domaćem terenu pružio najslabiju partiju ove sezone, što je Moslavac iz Popovače znao iskoristiti i zasluženo odnijeti sva tri boda s Nove grabe. Gosti su djelovali kompaktnije, agresivnije i odlučnije, dok su domaći ostali bezidejni i neprepoznatljivi – favorit tek na papiru.
Već u prvom poluvremenu gosti dolaze do vodstva nakon kornera, kada je Luka Horvat nadvisio domaću obranu i glavom pogodio za 0:1. Mraclin nikako nije uspijevao pronaći pravi ritam, a jedinu pravu šansu kreirao je tek kasnije u susretu.
U nastavku utakmice, u 56. minuti, Moslavac povećava vodstvo nakon brze kontre koju preciznim udarcem s desne strane završava Fran Acel za 0:2. Tek u 76. minuti Mraclin dolazi do gola – Marko Rakas sjajno je proigrao Marka Đurašića koji zabija za 1:2 i vraća tračak nade domaćima.
Ipak, sve je riješeno u samoj završnici susreta, kada Zvonimir Filipović koristi još jednu kontru i postavlja konačnih 1:3 za Moslavac.
Zaslužena pobjeda gostiju, dok se Mraclin nije mogao nikako pronaći u ovoj utakmici.
IV. NL SREDIŠTE ZAGREB – B , 23. kolo
MRACLIN – MOSLAVAC 1:3
SRC Nova graba. Gledatelja 100.
Sudac: Turkalj (Kutina). Pomoćnici: Križe i Muža.
STRIJELCI: 0:1 – Horvat (37), 0:2 – Acel (56), 1:2 – Đurašić (76), 1:3 – Filipović (88).
MRACLIN: Matejčić, Marjanović, J. Domitrović, Rajić, B. Dandić, Brdek, Ivanković, Borovac, Matić (od 79. Grižić), Godinić (od 63. Đurašić), Hajduk (od 63. Rakas). Trener: Marko Biljan.
MOSLAVAC: Sliško, Burić, Vejin, Acel (0d 90. Miletić), Klekovac (od 46. Korečić), Bertina, Fumić, Horvat, Krznarić, Hrnčević (od 75. Bekavac), Filipović. Trener: Marijan Dužić.
Sport
Konačno, konačno, konačno! Velika gorička nogometna subota!
Konačno je Gorica pobijedila u gostima, konačno je Gorica pobijedila u Osijeku, konačno Gorica nije ni deveta ni deseta… Potez odluke za veliku pobjedu na veliku subotu povukao je strijelac za 1-0 Adrion Pajaziti…
Okruženi zvižducima, uvredama, ljutnjom, čak i bijesom, nogometaši Gorice na Opus Areni su – slavili! Sa širokim osmijesima na licima jedan drugima su letjeli u zagrljaj, uživali u trenutku, jer sve to što se događalo na tribinama ionako nije bilo upućeno njima. Goričani su svoj dio posla odradili koji trenutak ranije, onog momenta kad je sudac Duje Strukan označio da je kraj, da je Gorica pobijedila u Osijeku!
Brojali smo ranije dana i nabrojali čak 2401 dan od posljednjeg puta kad se to dogodilo, cijelih 12 utakmica zaredom Gorica nije znala pronaći recept za pobjedu u gradu na Dravi, ali ove Velike subote uspjela je u tome. Trenutak odluke dogodio se u 30. minuti, Adrion Pajaziti prometnuo se u junaka susreta, baš kao što je tog 19. rujna 2018. učinio Lukasz Zwolinski.
Znala je Gorica uzimati mjeru Osijeku na svome terenu, frustriralo je to Slavonce u tolikoj mjeri da je u Glasu Slavonije svojevremeno na naslovnici stajalo da je “Gorica nepotreban, menadžerski klub”, a ne tako davno u istome listu mogli smo pročitati da se u Velikoj Gorici igra na “krumpirištu”. Nema to izravne veze s igračima, stožerom ni vodstvom Osijeka, ali i zbog tih je nekoliko detalja bilo posebno slatko proslaviti ovu veliku pobjedu, drugu zaredom, kojom je Gorica preskočila Osječane i postavila ih na deveto mjesto prvenstvene tablice.
Iako se, eto, nije igralo na “krumpirištu”, nego na tepihu Opus Arene. Stadiona neusporedivo boljeg od onoga što Osijek nudi u posljednje vrijeme…
Ali dobro, to su osječke brige, neka se njima bave Osječani, a za to vrijeme Velikogoričani će uživati u trenutku. Lijepi će ovo biti blagdani, jer nakon što su prvi put ove sezone povezane dvije pobjede, posljednji Šibenik je ostao na sedam bodova minusa. Do kraja je ostalo još šest kola, u kojima će, barem kako sad stvari stoje, Rajko Vidović i njegovi igrači pokušati uloviti – Osijek.
Lišena pomoći trenera Marija Carevića, koji je i treći put ovoga proljeća utakmicu započeo na klupi, Gorica nije odigrala utakmicu za anale, ali odigrala je pragmatičnu, ozbiljnu, kvalitetnu utakmicu. I, kad se sve zbroji i oduzme, zasluženo došla do pobjede. Taj ključni trenutak u 30. minuti kreiran je momčadski, zaslugom velike želje i borbenosti, ali i zahvaljujući asistenciji Martina Šlogara i egzekuciji Adriona Pajazitija.
Goričani su na Opus Areni pokazali i borbenost, i kvalitetu, i odlučnost, i pragmatičnost… Foto: Borna Jakšić/PIXSELL
Iako se Gorica nakon toga gola više branila nego napadala, daleko od toga da nije imala još prilika. Uostalom, završna statistika kaže da su Goričani na 19 osječkih pokušaja odgovorili sa 15 svojih udaraca, da je golman Malenica triput morao spašavati u ozbiljnim goričkim situacijama, a nešto od toga otišlo je i malo pokraj gola. Sve u svemu, nema ni slova prigovora prvoj gostujućoj pobjedi Gorice ove sezone! Bez obzira na neke jako dobre šanse Osijeka, bez obzira na pritisak domaćina u drugom poluvremenu…
Prvi među jednakima bio je ovom prilikom kapetan Ivan Banić, još jedanput izvrstan na golu, ali podjednake zasluge idu i strijelcu Pajazitiju, i asistentu Šlogaru, ali i svim ostalim starterima, Mikanoviću, Steenvoordenu, Krizmaniću, Sikošeku, Haliloviću, Eleziju, Ndokcytu i Kolaru, kao i Čaiću, Čuiću, Gurlici, Braliću i Bašiću, koji su ulazili s klupe. Naravno, isto vrijedi i za sve ostale članove goričke delegacije na ovom posebnom gostovanju, koje bi trebalo biti i presudno u borbi za ostanak.
Međutim, već na putu kući uputno je zaboraviti sve što se događalo na Opus Areni, barem načelno, jer novi izazov slijedi vrlo brzo, već u srijedu od 15 sati, kad na Gradski stadion dolazi probuđeni Dinamo. Bit će to ujedno i posljednja priprema za gostovanje u Šibeniku pet dana poslije, na kojem bi, vjerujemo, sve trebalo biti i definitivno riješeno.
Gorički nogometni puče, sretan ti Uskrs!
Sport
Kad ako ne sad?! Gorica je bez pobjede u Osijeku već 2401 dan!
Nogometaši Gorice u subotu od 16 sati gostuju na Opus Areni kod Osijeka, u gradu u kojem nisu uspjeli pobijediti još od rujna 2018. godine, od svog prvog prvoligaškog dolaska u grad na Dravi…
Bio je to lijep dan, drugi dan kalendarske jeseni, kad je Sergej Jakirović prvi put u prvoligaškoj povijesti kluba doveo Goricu u Osijek. Kahlina je počeo na golu, ispred njega zadnja linija u sastavu Mtchedlishvili, Oboabona, Jovičić, Musa, ispred njih postavili su se Suk i Marina, a iza leđa najisturenijeg Lukasza Zwolinskog smjestili su se Lovrić, Miya i Atiemwen. Trenutak odluke dogodio se u 57. minuti, Zwolinski je zabio prekrasan gol i donio Gorici prvu pobjedu u Osijeku.
Prvu i – posljednju!
Od tad je prošao točno 2401 dan, cijela jedna vječnost u životu nogometaša, više od šest i pol godina, a Gorica nikad više nije uspjela ponoviti takvo nešto. Nikad više nije pobijedila u Osijeku. Promijenili su Osječani u međuvremenu i stadion, i vlasnika, i stotinjak igrača, a Gorica je u cijelom tom procesu najbliže prvoj sljedećoj pobjedi bila iste te sezone, ali u njezinom proljetnom dijelu. Pamtimo i dalje gol Muzafera Ejupija za konačnih 2-2 iz zaleđa od najmanje metra, koje nije označeno. Zbog toga gola, zbog tog nedosuđenog zaleđa, Gorica te sezone nije završila u Europi, četvrto mjesto uzeo je upravo Osijek.
Ukupno je 13 puta Gorica gostovala kod Osijeka, uz tu jednu pobjedu još je tri puta uspjela remizirati, a doživjela je i čak devet poraza. I ne ide to nabolje u zadnje vrijeme, jer posljednji put neki je igrač Gorice u Osijeku zabio gol još u rujnu 2021. (?!), prije 1308 dana. Fran Brodić glavom je pogodio u 81. minuti za 2-1, ali do kraja su Daku i Lončar zabijali za preokret i konačnih 3-2.
U sljedećih šest odlazaka u Osijek jedini gol Gorice bio je djelo domaćeg braniča Lončara, nakon čega je Gorica doživjela četiri poraza uz gol-razliku 0-8. Ni boda, ni gola…
Sve te crne serije, svi ti loši nizovi, nadaju se u Gorici, mogli bi pasti baš ove subote. Velike subote, u blagdanskom kolu, jer kad će ako ne sad, u trenutku kad Osijek igra očajno, kad je bez pobjede gotovo dva mjeseca…
– Osijek nije u najboljoj formi, nemaju rezultat u zadnje vrijeme, ali unatioč ome, naravno da očekujem tešku utakmicu. Znamo da imaju zbilja veliku koncentraciju kvalitete u momčadi i sigurno neće biti lako. Međutim, mislim da možemo ponuditi dobru igru i na kraju ostvariti dobar rezultat – optimističan je trener Mario Carević uoči novog odlaska na Opus Arenu.
Iza Goričana je tjedna s jednim velikim preokretom, dva raskida ugovora, nekoliko dobrih treninga i jednim teambuildingom.
– Bilo je nužno da se malo opustimo. Sezona je stvarno stresna i ovakva pobjeda nam puno znači. Mislim da smo dobili dozu samopouzdanja nakon Istre i idemo u Osijek puni vjere u sebe – poručuje Carević.
Gorica već četiri utakmice nije osvojila ni bod ni postigla gol u Osijeku… Foto: Davor Javorović/PIXSELL
Dobra je vijest što se kartonirani vraćaju, vraća se i dio ozlijeđenih, pa ovoga puta neće biti cijelo proljeće odsutnoga kapetana Pršira i ozlijeđenog braniča Krešića. Upitni su i Mikanović te Majstorović, no i bez svih njih Gorica ima dovoljno kvalitete za ozbiljnu borbu. I za pokušaj napada na osmo mjesto, jer u posljednje vrijeme očajni Osijek ima samo dva boda više.
– Mi gledamo isključivo svaku utakmicu za sebe. I uvijek pokušavamo pobijediti. Nekad je to moguće, nekad nije, ali i prošli tjedan smo rekli da ne gledamo ni Osijek ispred sebe ni Šibenik iza sebe. Moramo biti fokusirani na svaku sljedeću utakmicu, jer nema ih još puno pred nama, svaka će nam do kraja biti kao finale. Tri boda iz prošle utakmice puno nam znače, ali nema gledanja unatrag. Prebrzo se događaju promjene na tablici, iz kola u kolo, toga smo svjesni i idemo pokušati izvući najviše što se može – zaključio je Carević.
U sudaru s Istrom uspio je i proširiti kadar, nametnuli su se i Šlogar, i Steenvoorden, i Leš, i Kolar, prve minute upisao je Bašić, novi nastup upisao je Jojić, možda se steknu uvjeti i za doprinos Ante Ercega… Prvih 11 moglo bi izgledati ovako nekako:
Banić – Majstorović, Steenvoorden, Krizmanić, Sikošek – Halilović, Pajaziti – Šlogar, Elezi, Ndockyt – Čuić
Sport
Kako je Klaf “zapalio” Široki: Ušli u finale kupa i zaslužili čudesan doček
Veliki uspjeh ostvarili su nogometaši Širokog Brijega, predvođeni Velikogoričaninom Deanom Klafurićem i njegovim pomoćnikom Damirom MIlanovićem ušli su u finale Kupa BiH u vrlo specifičnim uvjetima…
U najmanju ruku jako dobar posao radi velikogorički trener Dean Klafurić na klupi premijerligaša BiH iz Širokog Brijega. U kombinaciji sa svojim vjernim i vrijednim suradnikom Damirom Milanovićem preuzeo je Široki ove zime, a dolaskom proljeća počeli su stizati i vrlo konkretni, divljenja vrijedni rezultati. U teškim i zahtjevnim okolnostima, ali kad se radi kako radi Klaf, uloženo se mora vratiti…
Vratilo se u velikoj mjeri u srijedu navečer, nakon što je Široki gostovao u Sarajevu kod Željezničara u drugoj utakmici polufinala Kupa BiH. U prvoj utakmici Široki je bio maestralan, pomeli su Klafovi momci Želju s travnjaka i na uzvrat otišli s velikih 3-0. Sasvim logično, uoči uzvrata na Grbavici vladao je optimizam, ali i velika doza opreza, budući da u BiH nogometu, pokazalo se u prošlosti, i nemoguće često postane moguće.
Nemogućom se tako, primjerice, čini da igrač uđe u kazneni prostor protivnika, domaći branič mu doslovno slomi nogu, a sudac samo pokaže rukom: “Ništa, igra se dalje!” Postoji u BiH mogućnost pregleda situacije na VAR-u, ali ovoga puta sudac se iz nekog razloga nije odlučio upotrijebiti taj alat. Jer, igra se dalje…
I igralo se dalje, ali bez Daniela Lukića, koji je odmah po završetku utakmice završio u bolnici, a zatim i na operacijskom stolu, budući da mu je pukla tibija, kost u potkoljenici. Igraj dalje, ali za nekoliko mjeseci, kad se oporaviš od teške ozljede!
Osim Lukića, nastradala su još dva igrača Širokog, također bez sankcija, a Željezničar je dobio i kazneni udarac u 37. minuti. Kazneni udarac koji je, naravno, u najmanju ruku dvojben. Iz njega je Željo i zabio jedini gol na utakmici, pobijedio 1-0, ali nije uspio nadoknaditi minus iz prve utakmice. Klaf, Milka i njihova ekipa otišla je tako potpuno zasluženo u finale Kupa.
– Cilj nam je bio ući u finale, a u tom smislu smo se i pripremali, svjesni da imamo prednost od tri gola. Na kraju smo uspjeli i nema nikakve dvojbe da je ovo veliki uspjeh za nas – govorio je zadovoljni Klaf nakon utakmice koja je bila iscrpljujuća u svakom smislu.
Budući da ove sezone iz lige ispadaju čak četiri kluba, Širokom je i dalje primaran cilj izbjeći jednu od četiri posljednje pozicije. Trenutačno su na sedmome mjestu, s pet bodova više od devetog Radnika iz Bijeljine, prvoga koji je u ovom trenutku u opasnoj zoni, fokus je i dalje na tome, ali usput je stigao i ovaj prekrasan doseg u Kupu.
– Nije baš da smo se orijentirali na na Kup, nama je prvenstvo cilj opstanak u ligi, ali u ovom trenutku mogu reći da sam ponosan na svoje igrače. Utakmica nije bila lijepa, Željezničar je imao podršku, mi smo bili u grču u prvom poluvremenu, nismo se držali svog plana igre, no u drugom dijelu to je bilo bolje. Odmaknuli smo protivnika od našega gola i smanjili smo im broj šansi, tako da mislim da je naš prolazak u finale, gledajući obje utakmice, apsolutno zaslužen – rekao je Klafurić.
Proslavili su igrači i stožer Širokog plasman u finale već u Sarajevu, no prava fešta odrađena je po povratku kući, u Široki Brijeg. Oduševljeni navijači dočekali su ih spektakularnom bakljadom…
Dean Klafurić, shvatili ste već, prometnuo se u miljenika navijača, uživao je sasvim sigurno i u ovim prekrasnim trenucima, no svjesni su naši širokobriješki Goričani da posao ni izbliza nije gotov. Ni u kupu, u kojem ih u finalu čeka Sarajevo, predvođeno Zoranom Zekićem, koje će u tom finalu biti i favorit, ali posebna je pažnja i dalje na prvenstvu.
Već u subotu umorni i ozljedama izmučeni Široki ide na novo teško gostovanje, ovoga puta kod Igmana u Konjic.
Sport
Hvala i zbogom: Gorica raskinula ugovore s Maločom i Radoševićem
Mario Maloča posljednji je put nastupio za Goricu u 20. kolu, na gostovanju kod Istre, a Božidar Radošević je u posljednjem svom nastupu, još 21. rujna prošle godine, doživio tešku ozljedu koljena
-
HOTNEWSprije 4 danaFOTO Prometna nesreća na križanju Fizirove i Avenije Pape Ivana Pavla II
-
HOTNEWSprije 6 danaGrad Velika Gorica u borbi protiv ilegalnog otpada iz Zagreba
-
Vijestiprije 4 danaStiže dječji doplatak za ožujak, pogledajte tko sve ima pravo na njega
-
Vijestiprije 2 danaGrad dijelio besplatne porcije prženih ribica povodom Velikog petka