Povežite se s nama

Sport

Cico Grlić ide svojim putem: ‘Prelec i ja više nećemo raditi zajedno!’

Ostajemo veliki prijatelji, puno sam naučio od njega i kao trener i kao čovjek, pomagat ćemo jedan drugome koliko god bude moguće, ali želim više biti uz obitelj i zato neću više raditi s Ivanom Prelecom, objasnio je Damir Grlić Cico

Objavljeno

na

Nogometne kave posljednjih su nekoliko tjedana nešto bogatije i sadržajnije nego što su bile, jer u gradu je ponovno Ivan Prelec, a samim time i njegov dugogodišnji prvi suradnik Damir Grlić, poznatiji kao Cico. Nadimak dijeli s velikim Zlatkom Kranjčarom, koji ima ozbiljne veze sa svim tim.

– Da, ima velike veze. Tata je obožavao Cicu Kranjčara, to su svi znali, pa su me njegovi prijatelji, čim sam se rodio, počeli zvati Cico. I tako je ostalo. Često me pitaju kakve veze ima nadimak s imenom i prezimenom, jer nema nikakve poveznice, ali evo, ipak je ima – kroz smijeh je započeo Cico Grlić svoje gostovanje u emisiji “Prva liga” na City radiju.

– Imao sam tu čast da me gospodin Kranjčar i trenirao, i u mladoj reprezentaciji i u Segesti, a sa mnom je u Sisku bio i naš sugrađanin, prijatelj i kolega trener Saša Sabljak. On je znao na treninzima vikati “Cico, lijevo, Cico, desno, Cico, pazi”, a trener Kranjčar bi u čudu gledao što se događa. Pa su mu objasnili da i mene zovu Cico, čak su mu i rekli da sam dobio nadimak po njemu – govori Cico, donedavno pomoćni trener danskog prvoligaša Vejlea.

Odnedavno to više nije, jer suradnja s danskim klubom prekinuta je nakon lošeg ulaska u novu sezonu.

– Vratili smo se prije nekih mjesec i pol dana, nakon pune dvije i pol godine u Danskoj. Raskinuli smo ugovor koji je vrijedio još dvije, željeli smo se vratiti doma i krenuti i neke nove izazove. Kad danas vrtim film, bilo je to jedno fenomenalno iskustvo – započeo je Cico ovaj dio priče, pa krenuo secirati danski doživljaj korak po korak.

– Kad smo dolazili u proljeće 2022., svi u klubu su se već pomirili s ispadanjem iz prve lige i zapravo smo došli sa ciljem da snimimo situaciju i procijenimo tko nam i što nam treba za brzi povratak u Superligu. Odmah smo vidjeli da imamo dosta dobar igrački kadar, ali i da neke stvari moramo malo drukčije posložiti. Danski sustav je takav da imaju 12 klubova u ligi, koja se dijeli na dva dijela. Kroz deset utakmica Lige za ostanak može se u velikoj mjeri smanjivati taj zaostatak, a mi smo dobro krenuli i napravili upravo to, smanjili smo ga na minimum. Na kraju nam je jedan bod nedostajao da ostanemo u ligi, što je bilo veliko iznenađenje s obzirom na sve priče koje su nas dočekale.

Prva puna sezona tako je donijela borbe u Nordicbet ligi, kako se u Danskoj službeno zove drugi rang natjecanja.

– Sve što smo tamo doživjeli, i dobro i loše, na kraju se pretvorilo samo u dobro. Sve što smo prošli nadogradilo nas je i kao trenere i kao ljude, a ta sezona u drugoj ligi posebno. Od prvog do zadnjega kola bili smo prvi, iako smo imali i nekih oscilacija, da bi se na kraju uspjeli vratiti u Superligu. Ispalo je jako dobro što smo imali tu godinu dana vremena da uigramo momčad i selektiramo kadar za ostanak u prvoj ligi sezonu kasnije – prepričava Grlić.

Što se njega i šefa Preleca tiče, cijeli plan je postojao, no nije se sve rasplelo po idealnom scenariju.

– Od prvog trenutka kad smo došli, vlasnici su htjeli prodati klub i nisu željeli investirati velik novac, zbog čega nismo imali mogućnost dovesti igrače koje smo željeli, nego one za koje nije trebalo plaćati odštetu, odnosno one koji ne traže veliku plaću. Dobro je što smo u tih godinu dana dobili od naših igrača neke automatizme, što je poslije utjecalo na uspješnu borbu za ostanak, ali te stvari su nas limitirale – pojašnjava Cico.

Imali su u toj povratničkoj prvoligaškoj sezoni i neka nama poznata imena u kadru, jer došao je naš Velikogoričanin David Čolina, jednako kao i Tyrese Francois, bivši igrač Gorice.

– I Čolina i Tyrese jako su nam pomogli u drugom dijelu sezone, bez njih bismo jako teško ostali u ligi. Odigrali su fenomenalnu polusezonu, uz njih su se digli i ostali igrači, tako da smo uspjeli. Štoviše, čak smo na kraju bili jako blizu da budemo prvi u Ligi za ostanak, odnosno da zaigramo kvalifikacije protiv Kopenhagena i pokušamo doći do Konferencijske lige.

U posljednjoj utakmici nisu uspjeli, ali to se pokazalo kao puno manji problem od onoga što je slijedilo. Ulaganja i dalje nije bilo, kadar je bio sve tanji, a dojam da sve skupa polako gubi smisao postajao je sve izraženiji.

– Prela je prije sezone sjeo s ljudima i kluba i objasnio im da će ova sezona, ako se ne pojačamo, biti neusporedivo teža nego prošla. Primjerice, Odense, koji je prošle sezone ispao, u pojačanja je uložio pet milijuna eura. A mi smo uložili 20 tisuća eura?! I to nakon što smo ostali bez pet jako važnih igrača. Nismo ih adekvatno nadoknadili i bilo je odmah jasno da se na taj način neće moći napraviti nešto ozbiljnije. Mi smo predlagali rastanak i prije nego što je sezona počela, ali oni za to nisu željeli ni čuti. Bili su zadovoljni našim radom u cijelom tom razdoblju i nije im padalo napamet pustiti nas da odemo.

Kad je sezona krenula, krenuli su i porazi. Svakim sljedećim posrnućem gorički se trojac, jer uz Prelu i Cicu u Vejleu je bio i kondicijski trener Mario Škrablin, sve više bližio definitivnoj odluci o odlasku. Međutim, unatoč seriji poraza, u klubu nisu željeli takav rasplet!

– Dvije stvari bile su mi šokantne iz naše perspektive. Prvo, sezonu prije smo imali šest poraza zaredom na otvaranju sezone, a oni nam nakon četvrtog od tih šest nude novi ugovor! Između sebe smo komentirali da ljudi nisu normalni, ali tako to ide kod njih… Ove sezone smo nakon sedmog poraza došli k njima i rekli im da želimo otići, da nećemo raditi nikakve probleme po pitanju isplate odštete, da se sve može gospodski, ljudski dogovoriti. To je bilo i normalno, klub nam je puno toga dao i omogućio, no predsjednik kluba je rekao: “Ne, hvala, uopće ne razmišljamo o tome, prezadovoljni smo kako radite” – priča Cico i nastavlja:

– Nama je to bilo čudno, jer rezultatski stvarno nismo dobro ušli u sezonu, iako smo igrali puno bolje od rezultata, ali kad malo razmisliš, možeš i shvatiti zašto je to tako. Bili su zadovoljni kako radimo s igračima, kako nam momčad izgleda na terenu, bili su svjesni kvalitete igračkoga kadra, ali bili su i svjesni da smo u dvije godine stvorili igrače na kojima su oni mogli zaraditi ozbiljan novac. Napadača smo, primjerice, prodali u Kopenhagen za dva milijuna eura, za mladog stopera došla je ponuda Leccea od tri i pol milijuna eura, krilo nam je otišlo za pola milijuna… S te, financijske strane, podigli smo vrijednost igrača do visoke razine, a time si ja i objašnjavam taj njihov stav.

Bilo je tu navodno i suza, u Vejleu su doslovno ljudi bili emotivno pogođeni odlukom našeg društva da spakira kofere i vrati se doma, nagovaranje da promijene odluku je potrajalo, ali povratka više nije bilo. I tako je završena četvrta zajednička epizoda Ivana Preleca i Cice Grlića.

– Upoznali smo se kad je došao u Radnik kao mladi igrač i vrlo brzo smo kliknuli, iako sam ja 12 godina stariji. Nisam ga ni na trenutak doživljavao kao nekakvog klinca, odmah sam shvatio da je puno ozbiljniji od svojih godina, brzo smo se počeli družiti i ostali smo u kontaktu cijelo vrijeme. Kad je došao za trenera prve momčadi Gorice, postao sam mu pomoćnik i tu je krenulo. Zajedno smo ušli u prvu ligu, nakon čega je on otišao u Legiju, da bi opet zajedno radili u Istri, Dinamu II i na kraju u Vejleu.

Gdje god su Prela i Cico bili, iza sebe su ostavljali samo pozitivan dojam, samo lijepe impresije, što neće osobito začuditi nikoga tko ih barem površno poznaje. A Cico Preleca poznaje u dušu.

– Kakav je Prela? Skroman, radišan, normalan, veliki prijatelj! Ljudi ga obožavaju, pomaže svima, gdje god može, a kao trener… Sigurno ga čeka velika karijera! Još kad smo počeli raditi u Gorici, rekao sam da je to trener za “lige petice” i nadam se da će do toga i doći, jer ima kvalitetu za to – hvali svog prijatelja i suradnika Cico.

Unatoč svemu tome, odsad će njih dvojica biti – samo prijatelji! Nakon svih tih zajedničkih godina, nakon svega što su prošli, prilično iznenađujuće bilo je čuti planove za budućnost… Prije nego što je krenuo izgovarati ono što slijedi, Cico je zastao i “progutao knedlu”.

– Budući da smo proveli čak dvije i pol godine u Vejleu, što nisam nikako planirao, odlučio sam biti bliže obitelji. Kako je on trener za velike domete i sigurno će uskoro dobiti priliku u nekom dobrom klubu negdje u Europi ili svijetu, a ja ga iznimno cijenim i respektiram, smatrao sam da je fer na vrijeme mu reći da neću moći ići dalje s njim. Sad će imati dovoljno vremena da pronađe neko drugo rješenje – iznenadio je Cico.

Nije da o toj mogućnosti nisu i ranije razgovarali, ali nije mu bilo lako priopćiti svoju odluku frendu i dojučerašnjem šefu.

– Bilo mi je iznimno teško, ta kava mi je baš bila teška, ali došao sam do toga da mi fali obitelj, da želim biti sa sinovima i suprugom. Krenut ću dalje svojim putem, on će krenuti svojim, a nas dvojica ostat ćemo i dalje veliki prijatelji, pomagat ćemo jedan drugome koliko god budemo mogli.

Damir Grlić zvani Cico, dakle, izlazi na trenersko tržište. I čeka priliku.

– Trenutačno mi je važno odmoriti se nakon ove dvije i pol naporne godine u Danskoj, a onda ćemo vidjeti. Naravno da bih ja želio najvišu moguću razinu, ali sve ovisi o tome kakvi će se projekti otvarati, koliko će biti dobra i sredina i prilika koja će se eventualno pojaviti. Super je u radu s Prelom što nisam bio pomoćni trener koji, kako se to kaže, nosi kapice. On voli da su svi treneri aktivni na treninzima, da svatko ima svoj zadatak, cijeli trenažni proces prolazili smo zajedno, da bi on na kraju radio ono što je i bio njegov posao, odnosno donosio konačne odluke. Sretan sam što sam bio s njim svih ovih godina, puno sam naučio od njega i kao trener i kao čovjek.

Slijedom toga, za očekivati je da će momčadi koje Cico bude vodio u budućnosti igrati sličnim stilom kao one koje je vodio ili će voditi Prela.

– Mi na nogomet gledamo istim očima. To će sigurno biti tu negdje. E sad, hoće li biti baš toliko dobro kao kod njega, teško je reći, ali ideja je jako slična. Naravno da svaki trener ima nešto svoje, nešto posebno, ali jako slično razmišljamo, gotovo identično, i to je nogomet koji volim, kojem ću težiti sa svakom svojom momčadi u budućnosti – zaključio je ovaj, aktualni dio priče Cico.

A onda smo se osvrnuli unatrag, prema godinama koje su prošle. I njegovu nogometnom putu.

– Dosta rano sam krenuo, još tamo 1984., u doba kad u tadašnjem Radniku nisu ni postojale sve generacije. Počeo sam s devet godina, a tek sa 12 si mogao biti registriran. Poljak, Rade i Jura Mirenić su nas selekcionirali, a tu su bili Robert Nastevski, Darko Balić, Bibić, Prlić, Kriste… Bila je to dobra, lijepa generacija. I dalje smo prijatelji, družimo se svih ovih godina, svi zajedno idemo na utakmice Gorice, ići ćemo i u subotu na Dinamo – najavio je Cico, koji će u subotu od 15 sati gledati sudar dvaju svojih bivših klubova.

– U starijim pionirima dvije godine sam bio u Dinamu, pa sam se opet vratio u Radnik, gdje sam već sa 17 godina počeo igrati za seniore. Već se igrala prva liga, mi smo kao juniori počeli trenirati sa seniorima, dočekali su nas legende kluba kao što su Keko, Cec, Ditra, Beli, Štoos… Oni su nas mlade uveli i čuvali, nitko nas nije smio krivo pogledati, a sve to dovelo je do toga da nam je bilo lakše ući u cijeli taj svijet – zahvalan je Cico.

Sudjelovao je i u onoj drugoj i posljednjoj prvoligaškoj sezoni Radnika, bio je na terenu i kad je Hajduk došao do i dalje rekordne pobjede u HNL-u. Tog 5. lipnja 1994. Splićani su pobijedili 10-0, što nitko kasnije nije uspio nadmašiti.

– Da, igrao sam tu utakmicu, uz mene su tu bili i Mario Cvitanović, i Nastavski, i Balić, i Sabljak… Bili smo jako mladi, a Hajduk nikad jači, od Rapaića, Ercega, Mornara, Koznikua, Pralije i ostalih. Dobro smo se mi držali prvi pola sata, iako baš i nismo mogli preko centra, ali držali smo nulu. A onda je krenulo… Kad su nam zabili prvi gol, otvorilo se. Znam da su im na poluvremenu obećali duplu premiju ako nam zabiju deset komada! Zabili su nam osmi gol u 88. minuti i sjećam se da su trčali po loptu u gol, da su sucu urlali da ni slučajno ne svira kraj prije vremena… I uspjeli su nam zabiti ta još dva i doći do rekorda koji stoji i danas.

Talentirani mladi stoper Cico nakon te sezone otišao je dalje, prošao sisačku Segestu, riječki Orijent, zatim i Hrvatski dragovoljac te Čakovec, da bi se tu negdje otvorila prilika za odlazak u Češku.

– Prvo sam otišao u Pribram, koji je te godine igrao Intertoto kup. Zadnju utakmicu za Čakovec odigrao sam protiv Čazme, nekakvu prijateljsku, a tjedan dana nakon što sam došao u Češku, igrali smo protiv Aston Ville! Brutalna momčad i nestvarno iskustvo. Na kraju te polusezone bili smo drugi, a ja sam otišao u Teplice, koje su u to vrijeme bile stabilan, jak klub, koji je redovno igrao Europu. Bilo je jako lijepo, jako sam povezan i dalje sa Češkom, imam puno prijatelja, ljudi se vole družiti, uživati, popiti pivo, imam i kuma tamo, čovjeka kojem sam bio vjenčani kum, a to je ipak najveća pobjeda iz tog razdoblja – svjestan je Grlić.

Dres Radnika nosio je u tri navrata, zaključno s posljednjom sezonom njegova postojanja, pa je izbliza gledao gašenje jedne sportske institucije, ali i rađanje novoga projekta, HNK Gorice.

– Kad se sve to događalo, bio sam i tužan i ljutit, jer prekidao se veliki dio povijesti, čiji sam i ja bio dio. Međutim, to je bilo neminovno, morao se okrenuti novi list i sreća da se Neno Črnko uhvatio toga. Doveo je klub na razine na kojoj je danas, a moje mišljenje je da bi to bilo nemoguće da se baš on toga nije prihvatio. Koliko god mi je u onom trenutku bilo žao, toliko mi je sad drago da imamo klub u prvoj ligi.

Sa svojom ekipom iz Radnika pratimo Goricu kad god možemo, to je naš klub, kaže Cico… Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

Imamo ga već sedmu sezonu, a zna se da je sedma godina krizna…

– Bit će dosta turbulencija, bit će uspona i padova, ali treba dati podršku treneru i svima u klubu. Ova sezona bit će jako teška, pet-šest klubova bi moglo biti u borbi za ostanak, no čvrsto vjerujem da će Gorica ostati u ligi – optimističan je 49-godišnji trener.

Poneki bod ne bi bilo loše uzeti već ove subote, jer Dinamo stiže u grad samo četiri dana nakon velike pobjede u Bratislavi, što bi moglo barem malo uvećati goričke šanse.

– Je, to je prilika za napraviti nešto veliko, ali znamo i snagu Dinama, koliku kvalitetu i širinu ima. Naravno da će biti potrošeni, i fizički i mentalno, što se može iskoristiti, iako trener Bjelica ima dovoljno kvalitetnih igrača na raspolaganju. Vjerujem u pozitivan ishod – završio je Cico.

Još malo će se odmarati, ali ponude je već sad spreman saslušati…

Moja županija

VIDEO Samo im je Nebo granica! Vlastita dvorana, 300 djece i bitka za titulu…

Odbojkaški klub Nebo iz Zaprešića u svojih je 20 godina postojanja prošao ozbiljan put: počeli su u vrlo skromnim uvjetima, s nekoliko djevojčica, a danas imaju odbojkaški dom, stotine djece u pogonu i vrlo ozbiljnu seniorsku ekipu

Objavljeno

na

Objavio/la

Sve skupa krenulo je te 2005. godine iz čistog entuzijazma. Ljudi koji su se okupljali oko katoličke odbojkaške lige su došli na ideju da u Zaprešiću pokrenu klub koji će se bazirati na radu s mladima. Počeci su bili teški, proces je to koji dugo traje, ali danas imamo prvoligaški klub s uvjetima na kojima bi nam mnogi pozavidjeli…, rekao je Mato Dragičević, trener OK Nebo, gostujući u posljednjem nastavku našeg serijala “Sport Zagrebačke županije”.

Uz njega, na naš se kauč smjestila i Sandra Dramac, kapetanica prve ekipe, ali i trenerica u omladinskom pogonu.

– Kad sam se kao djevojčica počela baviti odbojkom, klub je bio u povojima. Bilo je to neusporedivo s ovim što imamo danas, u prvom redu što se tiče uvjeta za rad. Međutim, radili smo dobro i kvalitetno, a to se danas vidi na svim razinama kluba – ističe Sandra.

Odbojkaški klub Nebo dogurao je, korak po korak, do najvišeg ranga hrvatske odbojke, a u njemu igra sve važniju ulogu. Prošla sezona ući će u povijest kao najuspješnija u klupskoj povijesti, jer cure su završile na četvrtome mjestu i zapele tek u polufinalu doigravanja, a sjajno je krenula i nova sezona.

– Da, prošla sezona bila je svakako za pamćenje, ali imamo želju, cilj i ambiciju ove godine biti barem za jednu stepenicu više. Idemo pokušati biti najmanje treći, pa ćemo vidjeti što će se događati u doigravanju. Izgubili smo dvije važne igračice iz prošle sezone, ali doveli smo i nekoliko pojačanja, tako da smo u sezonu krenuli s tri pobjede, sa samo jednim izgubljenim setom – zadovoljan je trener Dragičević, a ništa drukčije ne razmišlja ni kapetanica Dramac.

– Cure koje su došle donijele su nam ono što nam je nedostajalo, a budući da su se jako brzo uklopile i u našu svlačionicu, stvari su se odmah na startu posložile. Na početku sezone igramo stvarno jako dobro, dominiramo, ali čeka nas još jako puno izazova, sezona je duga i svjesne smo da je najbolje ići polako, od utakmice do utakmice – kaže Sandra.

Uz redovne i vrlo uspješne aktivnosti sa seniorkama, Sandra Dramac dio svojih dana ulaže i u klupsku budućnost.

– Radim kao trenerica s najmlađim kategorijama, a u klubu je ukupno osmero trenera koji se bave sa čak 300 djevojčica! Točnije, trenutačno ih imamo i nešto više od toga, što je nevjerojatno za grad veličine Zaprešića. I ponosni smo na to – ističe kapetanica Sandra.

I prva ekipa i mlađe kategorije funkcioniraju u gotovo idealnim uvjetima, ona vremena premalih i neadekvatnih dvorana davna su prošlost, jer danas u Zaprešiću postoji – dom odbojke! Tako se neformalno naziva dvoranu koja je prije nekoliko godina izgrađena samo za odbojku, samo za odbojkašice!

– Ponekad znamo ugostiti i košarkaše, ali da, 99 posto kapaciteta dvorane koristi naš klub, na čemu smo izuzetno zahvalni Gradu Zaprešiću. Radimo u jako dobrim uvjetima, treniramo vrlo ozbiljno, često i po dvaput dnevno, a sve to se odražava i na rezultatima, koji su sve bolji – kaže trener Dragičević.

A mogli bi biti i još malo bolji… Nemojte se iznenaditi ako djevojke iz Zaprešića, klub u kojem igraju najvećim dijelom domaće igračice, ove sezone bude i u ozbiljnoj borbi za titulu prvakinja države. Mlađe kategorije blistaju, seniroke sve bolje… Za Nebo je, očito, samo nebo granica.

Nastavite čitati

Sport

Haaland iz Kurilovca: ‘Nikad u životu nisam ovoliko zabijao… Samo neka potraje!’

Napadač Kurilovca Luka Sedlaček zabio je 13 golova u prvih 11 utakmica sezone, što ga je dovelo na vrh dvije ljestvice strijelaca: prvi je topnik 3. NL Centar, u kojoj Kurilovec u subotu čeka Samobor (15.30), ali i Kupa Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio/la

Gdje god se okreneš, na vrhu je – on! Luka Sedlaček, 27-godišnji napadač Kurilovca, igra sezonu života, zabija kao na traci, a to ga je dovelo do prvoga mjesta na dvije ljestvice strijelaca. S osam golova iz devet utakmica prvi je topnik 3. NL Centar, a s pet golova u dvije utakmice drži vrh liste strijelaca i u Kupu Hrvatske! Teško da može bolje od toga… Posljednja dva utrpao je u rutinskoj pobjedi protiv Maksimira u prošlom kolu.

– Da, riješili smo ih već u prvih desetak minuta. Maksimir je mlada momčad, domaće utakmice igraju na umjetnoj travi i znali smo da će im trebati malo da se prilagode. Cilj je bio odmah ih stisnuti, krenuti jako, udarili smo presing od početka, nisu se snašli i zabili smo dva komada. Pa odradili to rutinski do kraja – rekao je Sedlaček nakon što je nastavio svoj ludi niz golova.

– U čemu je tajna? Iskreno, nemam pojma. Radim sve isto kao inače, ali ide me. Baš me ide. Nije da forsiram ili soliram, doslovno igram jednako kao i uvijek, ali ispada da se stalno nalazim u pravim situacijama… Nadam se da će to potrajati, što drugo reći – sa smiješkom govori Sedla.

Svjestan je i sam da igra sezonu života, jer brojke su ovdje egzaktne.

– Nisam ranije nikad imao takvu statistiku, možda jedino u mlađim kategorijama, pionirima ili limačima. Što se seniorskog nogometa tiče, nikad nije bilo ovako dobro. Prije četiri godine zabio sam 18 golova u prvenstvu, to mi je rekord, tome sam dodao još pet-šest u kupu… A prošlu sezonu već sad sam dostigao – kaže nam “Haaland iz Kurilovca”.

Brojke su doista “haalandovske”, a kad je tako, kad Sedla ovako igra, puno je lakše i podizati klupsku letvicu.

– Godinama sam već u Kurilovcu i planiram biti ovdje dugoročno. Nadam se samo da će to kroz koju godinu biti i u višem rangu… – ističe Luka i dodaje:

– Ambicija igrača i stručnog stožera svakako je biti prvi, a onda je dalje na upravi kluba da osigura uvjete za eventualne iskorake.

Dođe li do toga, Luka Sedlaček bit će spreman za njih. Iako ga je život odveo u drugome smjeru, jer profesionalni nogomet ostao je nedosanjani dan, spreman je Sedla na žrtvu kad je u pitanju najdraža igra.

– Završio sam ekonomiju i radim u struci, u bankarskom sektoru, tako da su mi dani dosta popunjeni, gotovo isprogramirani. Posao od osam do četiri, nakon toga trening, a budući da radim i kao trener limača, često se dogodi da doma dođem tek nakon 21 sat. I mogu jedino zahvaliti zaručnici što sve to trpi – govori Sedlaček.

U seniorski nogomet zakoračio je kao igrač HNK Gorice, kluba u kojem je odrastao, no planovi su se putem morali mijenjati.

– Iskreno, vidio sam se u nekim višim rangovima, jer igrao sam u Gorici drugu ligu, nakon čega sam se spustio u Kurilovec. Plan je bio nakon godinu ili dvije napraviti novi iskorak, pokušati otići prema gore, ali nije se dogodilo. Ne znam zašto nije, ali znam da uvijek dajem sve od sebe… Tako je očito moralo biti.

Ispalo je tako da se Sedlaček prometnuo u kralja niželigaških šesnaesteraca, a povremeno uspije dotaknuti i malo glamura viših liga. Takvu će priliku imati i posljednje srijede u listopadu, kad na Udarnik u sklopu osmine finala Kupa dolazi prvoligaš Istra. A Sedla će, nadamo se, i tad nastaviti po svome. Onako, haalandovski…

Kao uvertira u ogled s Istrom ove subote stiže veliki izazov nešto drukčije vrste. Prvenstveni izazov, jer u sklopu 10. kola 3. NL Centar na Udarnik u subotu u 15.30 sati dolazi Samobor, kojeg će na poznato mjesto dovesti trener Marko Pancirov. Samoborci su sjajni ove sezone, drže treće mjesto na ljestvici, pa će ogled s petoplasiranim Kurilovcem biti pravi derbi kola.

– Da, čeka nas županijski derbi, utakmica koja sigurno neće biti lagana i jednostavna. Za nas će to biti posljednja utakmica jeseni s klubovima iz vrha, a iz prošlosti sa Samoborom imamo mješovita iskustva. Uvijek je napeto i zanimljivo, za očekivati je da će tako biti i ovoga puta, ali mi idemo pobijediti – zaključio je Sedlaček.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

Večer za pamćenje: Velikogorički suci u glamuru Lige prvaka!

Igor Pajač iz Zeline bio je glavni sudac utakmice Athletic Bilbao – Qarabag u skupini Lige prvaka, a pomoćnici su mu bila dva velikogorička suca – Ivan Mihalj i Bojan Zobenica. Dečki su prekinuli posto od deset godina…

Objavljeno

na

Objavio/la

Na dvije tisuće kilometara udaljenosti od kuće, u srcu Baskije, pitoresknom Bilbau, u srijedu navečer odigrala se utakmica na kojoj je organizirano ozbiljno okupljanje velikogoričkog nogometnog društva. Obitelj i prijatelji naših sudaca Ivana Mihalja i Bojana Zobenice došli su dati podršku dečkima u jednom prekrasnom trenutku karijere…

Athletic Bilbao dočekao je kazahstanski Qarabag u utakmici Lige prvaka, a suci te utakmice, prvi put nakon deset godina, bili su – Hrvati! Igor Pajač iz Zeline kao glavni sudac, a naši dečki, Ivan i Bojan, kao njegovi pomoćnici.

“Nakon godina truda i rada snovi su postali stvarnost! Hvala kao prvo mojoj obitelji, supruzi, ocu, majci, najdražoj teti i sestri, hvala mojim kumovima Ivanu i Mati, prijateljima Marku, Zvonku, Ivanu, Igoru, Jozi, Žaretu, Petru, Vukiju, Dariju, Gabiju, bivšem predsjedniku, ali prijatelju Bruni, mojim mentorima Šeletu, Bebeku, Vitku i Moći, sudačkom odjelu, kolegama Igoru i Zori, svim kolegama sucima, koji su me podržavali i koji me podržavaju, jer bez svih vas, ovo se ne bi moglo ostvariti. Ponosno ću predstavljati Hrvatsku, HNS i Veliku Goricu”, objavio je Bojan Zobenica na društvenim mrežama u iščekivanju najvažnije utakmice u njegovoj karijeri.

Zobenica je rođeni Vinkovčanin, ali je već godinama gorički zet i stanovnik našega grada, dio našeg nogometnog središta i samim time u potpunosti velikogorički sudac. Ivan Mihalj, s druge strane, više je velikomlački nego velikogorički sudac, ali tu su u pitanju nijanse, jer Ivan je izdanak u Turopolju i šire dobro poznate nogometne loze Mihalj…

Šef Pajač i “mahači” Mihalj i Zobenica odradili su jako dobar posao u utakmici koja je počela ludo, golom gostiju iz Kazahstana već u prvoj minuti, a završila ipak sigurnom pobjedom domaćina 3-1. Ocjene njihova nastupa su pozitivne, sve je prošlo bez ikakvih repova, a to bi moglo značiti da će se u budućnosti otvoriti nova slična prilika.

Četvrti sudac ovom je prilikom također bio domaći čovjek, Đakovčanin Zdenko Lovrić, a u VAR sobi sjedio je Riječanin Ivan Bebek, a pomagao mu je Švicarac Fedayi San, jedini član ove postave koji nije stigao iz Hrvatske.

Pajač kao glavni te Zobenica i Mihalj kao pomoćni suci nedavno su dijelili pravdu i u utakmici drugoga kola Europske lige između španjolske Celte i grčkog PAOK-a, kao i kvalifikacijski ogled reprezentacija Estonije i Moldavije.

Posljednji hrvatski sudac koji je sudio utakmicu Lige prvaka bio je Ivan Bebek, koji je u rujnu 2015. vodio ogled Real Madrida i Šahtara na Santiago Bernabeuu.

Nastavite čitati

Sport

Tri dana, tri natjecanja, osam medalja! Gorički karataši ne staju!

Karate klub Velika Gorica imao je iznimno aktivan i uspješan vikend.

Objavljeno

na

Objavio/la

Proteklog vikenda karataši iz Velike Gorice nastupili su na čak tri različita događaja. Reprezentativnim pripremama u Toplicama Sveti Martin, Memorijalnom turniru u Ivancu te trećem kolu Zagrebačke karate lige. U tri dana natjecanja i treninga, članovi kluba osvojili su ukupno osam medalja te vrijedno skupljali iskustvo i bodove za nadolazeća prvenstva.

Na pripremama hrvatske karate reprezentacije, održanima od petka u Toplicama Sv. Martin, sudjelovalo je deset goričkih karataša u uzrastima kadeta i juniora. Pod vodstvom nacionalnih trenera, radili su na formi za nadolazeće bodovne turnire, kao i za Balkansko prvenstvo, gdje će predstavljati Hrvatsku.

U subotu, 18. listopada, manja ekipa nastupila je u Ivancu na Memorijalnom turniru koji je okupio više od 400 natjecatelja iz 44 kluba. Najuspješniji među Goričanima bio je Vito Miletović, koji je osvojio zlatnu medalju u kategoriji U12 -39 kg i srebro u U14 -40 kg. Njegov brat Borna Miletović također je stigao do srebra, dok je Ema Žagrović osvojila srebrnu medalju u kategoriji djevojčica U12 -39 kg.

Vikend je zaključen nastupom na 3. kolu Zagrebačke karate lige, održanom u nedjelju 19. listopada. Više od 20 goričkih karataša okušalo se u natjecanju čiji format svakom borcu omogućuje minimalno četiri meča po kolu – idealno za stjecanje iskustva i kontinuitet u nastupima. Nakon tri odrađena kola, pet članova kluba završilo je na postolju, Mihael Kaurić, Petar Buhin i Gabrijel Zagorac osvojili su srebra, dok su Ema Saletović i Borna Miletović zauzeli treća mjesta.

Klupska sezona tako ulazi u završnu fazu jesenskog dijela s vidljivim rezultatima i sve većim brojem mladih koji uspješno predstavljaju Veliku Goricu na regionalnoj i nacionalnoj razini.

Nastavite čitati

Sport

Gorički paraatletičari razvalili u Puli – u ukupnom poretku su drugi klub u Hrvatskoj!

Martina Krog je u kategoriji seniorki proglašena drugom najboljom seniorkom Hrvatske u 2025. godini.

Objavljeno

na

Iza Paraatletskog kluba Uspon odlična je sezona koju su za vikend u Puli na Pojedinačnom prvenstvu Hrvatske zaključili odličnim rezulatatima. Naime, u ukupnom poretku su osvojili drugo mjesto u Hrvatskoj.

Za to su zaslužni rezultati Nataše Sobočan i Matine Krog koje su u bacanju diska osvojile zlato, te Renate Celjak koja je osvojila srebro, a srebrnu medalju dobio je i Dominik Počekal.

U trčanju na 100 metara Martina Krog je opet bila zlatna, dok je Stjepan Dereta bio četvrti.

Usponovci su bili izvrsni i u bacanju kugle, u nekoliko kategorija. Zlato je osvojila Martina Krog, srebro Nataša Sobočan, Kristina Ivšić i Ivano Rajković, dok su brončane medalje osvojili Renata Celjak, Sara Pereković, Dominik Počekal, Stjepan Dereta i Amar Jakupović. Milena Vujević i Nikola Nestorović na ovom su natjecanju u bacanju kugle bili šesti.

Još jednu broncu u disciplini skok u dalj osvojio je Dominik Nestić.

U ukupnom poretku Paraatletski klub Uspon zauzeo je 2. mjesto u Hrvatskoj!

-Posebne čestitke našoj Martini Krog, koja je u kategoriji seniorki, s osvojenih 2864 boda, proglašena drugom najboljom seniorkom Hrvatske u 2025. godini. Čestitamo svim natjecateljima i trenerima na iznimnim rezultatima i zahvaljujemo svima koji su nas podržavali tijekom cijele sezone – poručili su iz kluba.

Nastavite čitati

Reporter 454 - 23.10.2025.

Facebook

Izdvojeno