Povežite se s nama

Sport

Cico Grlić ide svojim putem: ‘Prelec i ja više nećemo raditi zajedno!’

Ostajemo veliki prijatelji, puno sam naučio od njega i kao trener i kao čovjek, pomagat ćemo jedan drugome koliko god bude moguće, ali želim više biti uz obitelj i zato neću više raditi s Ivanom Prelecom, objasnio je Damir Grlić Cico

Objavljeno

na

Nogometne kave posljednjih su nekoliko tjedana nešto bogatije i sadržajnije nego što su bile, jer u gradu je ponovno Ivan Prelec, a samim time i njegov dugogodišnji prvi suradnik Damir Grlić, poznatiji kao Cico. Nadimak dijeli s velikim Zlatkom Kranjčarom, koji ima ozbiljne veze sa svim tim.

– Da, ima velike veze. Tata je obožavao Cicu Kranjčara, to su svi znali, pa su me njegovi prijatelji, čim sam se rodio, počeli zvati Cico. I tako je ostalo. Često me pitaju kakve veze ima nadimak s imenom i prezimenom, jer nema nikakve poveznice, ali evo, ipak je ima – kroz smijeh je započeo Cico Grlić svoje gostovanje u emisiji “Prva liga” na City radiju.

– Imao sam tu čast da me gospodin Kranjčar i trenirao, i u mladoj reprezentaciji i u Segesti, a sa mnom je u Sisku bio i naš sugrađanin, prijatelj i kolega trener Saša Sabljak. On je znao na treninzima vikati “Cico, lijevo, Cico, desno, Cico, pazi”, a trener Kranjčar bi u čudu gledao što se događa. Pa su mu objasnili da i mene zovu Cico, čak su mu i rekli da sam dobio nadimak po njemu – govori Cico, donedavno pomoćni trener danskog prvoligaša Vejlea.

Odnedavno to više nije, jer suradnja s danskim klubom prekinuta je nakon lošeg ulaska u novu sezonu.

– Vratili smo se prije nekih mjesec i pol dana, nakon pune dvije i pol godine u Danskoj. Raskinuli smo ugovor koji je vrijedio još dvije, željeli smo se vratiti doma i krenuti i neke nove izazove. Kad danas vrtim film, bilo je to jedno fenomenalno iskustvo – započeo je Cico ovaj dio priče, pa krenuo secirati danski doživljaj korak po korak.

– Kad smo dolazili u proljeće 2022., svi u klubu su se već pomirili s ispadanjem iz prve lige i zapravo smo došli sa ciljem da snimimo situaciju i procijenimo tko nam i što nam treba za brzi povratak u Superligu. Odmah smo vidjeli da imamo dosta dobar igrački kadar, ali i da neke stvari moramo malo drukčije posložiti. Danski sustav je takav da imaju 12 klubova u ligi, koja se dijeli na dva dijela. Kroz deset utakmica Lige za ostanak može se u velikoj mjeri smanjivati taj zaostatak, a mi smo dobro krenuli i napravili upravo to, smanjili smo ga na minimum. Na kraju nam je jedan bod nedostajao da ostanemo u ligi, što je bilo veliko iznenađenje s obzirom na sve priče koje su nas dočekale.

Prva puna sezona tako je donijela borbe u Nordicbet ligi, kako se u Danskoj službeno zove drugi rang natjecanja.

– Sve što smo tamo doživjeli, i dobro i loše, na kraju se pretvorilo samo u dobro. Sve što smo prošli nadogradilo nas je i kao trenere i kao ljude, a ta sezona u drugoj ligi posebno. Od prvog do zadnjega kola bili smo prvi, iako smo imali i nekih oscilacija, da bi se na kraju uspjeli vratiti u Superligu. Ispalo je jako dobro što smo imali tu godinu dana vremena da uigramo momčad i selektiramo kadar za ostanak u prvoj ligi sezonu kasnije – prepričava Grlić.

Što se njega i šefa Preleca tiče, cijeli plan je postojao, no nije se sve rasplelo po idealnom scenariju.

– Od prvog trenutka kad smo došli, vlasnici su htjeli prodati klub i nisu željeli investirati velik novac, zbog čega nismo imali mogućnost dovesti igrače koje smo željeli, nego one za koje nije trebalo plaćati odštetu, odnosno one koji ne traže veliku plaću. Dobro je što smo u tih godinu dana dobili od naših igrača neke automatizme, što je poslije utjecalo na uspješnu borbu za ostanak, ali te stvari su nas limitirale – pojašnjava Cico.

Imali su u toj povratničkoj prvoligaškoj sezoni i neka nama poznata imena u kadru, jer došao je naš Velikogoričanin David Čolina, jednako kao i Tyrese Francois, bivši igrač Gorice.

– I Čolina i Tyrese jako su nam pomogli u drugom dijelu sezone, bez njih bismo jako teško ostali u ligi. Odigrali su fenomenalnu polusezonu, uz njih su se digli i ostali igrači, tako da smo uspjeli. Štoviše, čak smo na kraju bili jako blizu da budemo prvi u Ligi za ostanak, odnosno da zaigramo kvalifikacije protiv Kopenhagena i pokušamo doći do Konferencijske lige.

U posljednjoj utakmici nisu uspjeli, ali to se pokazalo kao puno manji problem od onoga što je slijedilo. Ulaganja i dalje nije bilo, kadar je bio sve tanji, a dojam da sve skupa polako gubi smisao postajao je sve izraženiji.

– Prela je prije sezone sjeo s ljudima i kluba i objasnio im da će ova sezona, ako se ne pojačamo, biti neusporedivo teža nego prošla. Primjerice, Odense, koji je prošle sezone ispao, u pojačanja je uložio pet milijuna eura. A mi smo uložili 20 tisuća eura?! I to nakon što smo ostali bez pet jako važnih igrača. Nismo ih adekvatno nadoknadili i bilo je odmah jasno da se na taj način neće moći napraviti nešto ozbiljnije. Mi smo predlagali rastanak i prije nego što je sezona počela, ali oni za to nisu željeli ni čuti. Bili su zadovoljni našim radom u cijelom tom razdoblju i nije im padalo napamet pustiti nas da odemo.

Kad je sezona krenula, krenuli su i porazi. Svakim sljedećim posrnućem gorički se trojac, jer uz Prelu i Cicu u Vejleu je bio i kondicijski trener Mario Škrablin, sve više bližio definitivnoj odluci o odlasku. Međutim, unatoč seriji poraza, u klubu nisu željeli takav rasplet!

– Dvije stvari bile su mi šokantne iz naše perspektive. Prvo, sezonu prije smo imali šest poraza zaredom na otvaranju sezone, a oni nam nakon četvrtog od tih šest nude novi ugovor! Između sebe smo komentirali da ljudi nisu normalni, ali tako to ide kod njih… Ove sezone smo nakon sedmog poraza došli k njima i rekli im da želimo otići, da nećemo raditi nikakve probleme po pitanju isplate odštete, da se sve može gospodski, ljudski dogovoriti. To je bilo i normalno, klub nam je puno toga dao i omogućio, no predsjednik kluba je rekao: “Ne, hvala, uopće ne razmišljamo o tome, prezadovoljni smo kako radite” – priča Cico i nastavlja:

– Nama je to bilo čudno, jer rezultatski stvarno nismo dobro ušli u sezonu, iako smo igrali puno bolje od rezultata, ali kad malo razmisliš, možeš i shvatiti zašto je to tako. Bili su zadovoljni kako radimo s igračima, kako nam momčad izgleda na terenu, bili su svjesni kvalitete igračkoga kadra, ali bili su i svjesni da smo u dvije godine stvorili igrače na kojima su oni mogli zaraditi ozbiljan novac. Napadača smo, primjerice, prodali u Kopenhagen za dva milijuna eura, za mladog stopera došla je ponuda Leccea od tri i pol milijuna eura, krilo nam je otišlo za pola milijuna… S te, financijske strane, podigli smo vrijednost igrača do visoke razine, a time si ja i objašnjavam taj njihov stav.

Bilo je tu navodno i suza, u Vejleu su doslovno ljudi bili emotivno pogođeni odlukom našeg društva da spakira kofere i vrati se doma, nagovaranje da promijene odluku je potrajalo, ali povratka više nije bilo. I tako je završena četvrta zajednička epizoda Ivana Preleca i Cice Grlića.

– Upoznali smo se kad je došao u Radnik kao mladi igrač i vrlo brzo smo kliknuli, iako sam ja 12 godina stariji. Nisam ga ni na trenutak doživljavao kao nekakvog klinca, odmah sam shvatio da je puno ozbiljniji od svojih godina, brzo smo se počeli družiti i ostali smo u kontaktu cijelo vrijeme. Kad je došao za trenera prve momčadi Gorice, postao sam mu pomoćnik i tu je krenulo. Zajedno smo ušli u prvu ligu, nakon čega je on otišao u Legiju, da bi opet zajedno radili u Istri, Dinamu II i na kraju u Vejleu.

Gdje god su Prela i Cico bili, iza sebe su ostavljali samo pozitivan dojam, samo lijepe impresije, što neće osobito začuditi nikoga tko ih barem površno poznaje. A Cico Preleca poznaje u dušu.

– Kakav je Prela? Skroman, radišan, normalan, veliki prijatelj! Ljudi ga obožavaju, pomaže svima, gdje god može, a kao trener… Sigurno ga čeka velika karijera! Još kad smo počeli raditi u Gorici, rekao sam da je to trener za “lige petice” i nadam se da će do toga i doći, jer ima kvalitetu za to – hvali svog prijatelja i suradnika Cico.

Unatoč svemu tome, odsad će njih dvojica biti – samo prijatelji! Nakon svih tih zajedničkih godina, nakon svega što su prošli, prilično iznenađujuće bilo je čuti planove za budućnost… Prije nego što je krenuo izgovarati ono što slijedi, Cico je zastao i “progutao knedlu”.

– Budući da smo proveli čak dvije i pol godine u Vejleu, što nisam nikako planirao, odlučio sam biti bliže obitelji. Kako je on trener za velike domete i sigurno će uskoro dobiti priliku u nekom dobrom klubu negdje u Europi ili svijetu, a ja ga iznimno cijenim i respektiram, smatrao sam da je fer na vrijeme mu reći da neću moći ići dalje s njim. Sad će imati dovoljno vremena da pronađe neko drugo rješenje – iznenadio je Cico.

Nije da o toj mogućnosti nisu i ranije razgovarali, ali nije mu bilo lako priopćiti svoju odluku frendu i dojučerašnjem šefu.

– Bilo mi je iznimno teško, ta kava mi je baš bila teška, ali došao sam do toga da mi fali obitelj, da želim biti sa sinovima i suprugom. Krenut ću dalje svojim putem, on će krenuti svojim, a nas dvojica ostat ćemo i dalje veliki prijatelji, pomagat ćemo jedan drugome koliko god budemo mogli.

Damir Grlić zvani Cico, dakle, izlazi na trenersko tržište. I čeka priliku.

– Trenutačno mi je važno odmoriti se nakon ove dvije i pol naporne godine u Danskoj, a onda ćemo vidjeti. Naravno da bih ja želio najvišu moguću razinu, ali sve ovisi o tome kakvi će se projekti otvarati, koliko će biti dobra i sredina i prilika koja će se eventualno pojaviti. Super je u radu s Prelom što nisam bio pomoćni trener koji, kako se to kaže, nosi kapice. On voli da su svi treneri aktivni na treninzima, da svatko ima svoj zadatak, cijeli trenažni proces prolazili smo zajedno, da bi on na kraju radio ono što je i bio njegov posao, odnosno donosio konačne odluke. Sretan sam što sam bio s njim svih ovih godina, puno sam naučio od njega i kao trener i kao čovjek.

Slijedom toga, za očekivati je da će momčadi koje Cico bude vodio u budućnosti igrati sličnim stilom kao one koje je vodio ili će voditi Prela.

– Mi na nogomet gledamo istim očima. To će sigurno biti tu negdje. E sad, hoće li biti baš toliko dobro kao kod njega, teško je reći, ali ideja je jako slična. Naravno da svaki trener ima nešto svoje, nešto posebno, ali jako slično razmišljamo, gotovo identično, i to je nogomet koji volim, kojem ću težiti sa svakom svojom momčadi u budućnosti – zaključio je ovaj, aktualni dio priče Cico.

A onda smo se osvrnuli unatrag, prema godinama koje su prošle. I njegovu nogometnom putu.

– Dosta rano sam krenuo, još tamo 1984., u doba kad u tadašnjem Radniku nisu ni postojale sve generacije. Počeo sam s devet godina, a tek sa 12 si mogao biti registriran. Poljak, Rade i Jura Mirenić su nas selekcionirali, a tu su bili Robert Nastevski, Darko Balić, Bibić, Prlić, Kriste… Bila je to dobra, lijepa generacija. I dalje smo prijatelji, družimo se svih ovih godina, svi zajedno idemo na utakmice Gorice, ići ćemo i u subotu na Dinamo – najavio je Cico, koji će u subotu od 15 sati gledati sudar dvaju svojih bivših klubova.

– U starijim pionirima dvije godine sam bio u Dinamu, pa sam se opet vratio u Radnik, gdje sam već sa 17 godina počeo igrati za seniore. Već se igrala prva liga, mi smo kao juniori počeli trenirati sa seniorima, dočekali su nas legende kluba kao što su Keko, Cec, Ditra, Beli, Štoos… Oni su nas mlade uveli i čuvali, nitko nas nije smio krivo pogledati, a sve to dovelo je do toga da nam je bilo lakše ući u cijeli taj svijet – zahvalan je Cico.

Sudjelovao je i u onoj drugoj i posljednjoj prvoligaškoj sezoni Radnika, bio je na terenu i kad je Hajduk došao do i dalje rekordne pobjede u HNL-u. Tog 5. lipnja 1994. Splićani su pobijedili 10-0, što nitko kasnije nije uspio nadmašiti.

– Da, igrao sam tu utakmicu, uz mene su tu bili i Mario Cvitanović, i Nastavski, i Balić, i Sabljak… Bili smo jako mladi, a Hajduk nikad jači, od Rapaića, Ercega, Mornara, Koznikua, Pralije i ostalih. Dobro smo se mi držali prvi pola sata, iako baš i nismo mogli preko centra, ali držali smo nulu. A onda je krenulo… Kad su nam zabili prvi gol, otvorilo se. Znam da su im na poluvremenu obećali duplu premiju ako nam zabiju deset komada! Zabili su nam osmi gol u 88. minuti i sjećam se da su trčali po loptu u gol, da su sucu urlali da ni slučajno ne svira kraj prije vremena… I uspjeli su nam zabiti ta još dva i doći do rekorda koji stoji i danas.

Talentirani mladi stoper Cico nakon te sezone otišao je dalje, prošao sisačku Segestu, riječki Orijent, zatim i Hrvatski dragovoljac te Čakovec, da bi se tu negdje otvorila prilika za odlazak u Češku.

– Prvo sam otišao u Pribram, koji je te godine igrao Intertoto kup. Zadnju utakmicu za Čakovec odigrao sam protiv Čazme, nekakvu prijateljsku, a tjedan dana nakon što sam došao u Češku, igrali smo protiv Aston Ville! Brutalna momčad i nestvarno iskustvo. Na kraju te polusezone bili smo drugi, a ja sam otišao u Teplice, koje su u to vrijeme bile stabilan, jak klub, koji je redovno igrao Europu. Bilo je jako lijepo, jako sam povezan i dalje sa Češkom, imam puno prijatelja, ljudi se vole družiti, uživati, popiti pivo, imam i kuma tamo, čovjeka kojem sam bio vjenčani kum, a to je ipak najveća pobjeda iz tog razdoblja – svjestan je Grlić.

Dres Radnika nosio je u tri navrata, zaključno s posljednjom sezonom njegova postojanja, pa je izbliza gledao gašenje jedne sportske institucije, ali i rađanje novoga projekta, HNK Gorice.

– Kad se sve to događalo, bio sam i tužan i ljutit, jer prekidao se veliki dio povijesti, čiji sam i ja bio dio. Međutim, to je bilo neminovno, morao se okrenuti novi list i sreća da se Neno Črnko uhvatio toga. Doveo je klub na razine na kojoj je danas, a moje mišljenje je da bi to bilo nemoguće da se baš on toga nije prihvatio. Koliko god mi je u onom trenutku bilo žao, toliko mi je sad drago da imamo klub u prvoj ligi.

Sa svojom ekipom iz Radnika pratimo Goricu kad god možemo, to je naš klub, kaže Cico… Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

Imamo ga već sedmu sezonu, a zna se da je sedma godina krizna…

– Bit će dosta turbulencija, bit će uspona i padova, ali treba dati podršku treneru i svima u klubu. Ova sezona bit će jako teška, pet-šest klubova bi moglo biti u borbi za ostanak, no čvrsto vjerujem da će Gorica ostati u ligi – optimističan je 49-godišnji trener.

Poneki bod ne bi bilo loše uzeti već ove subote, jer Dinamo stiže u grad samo četiri dana nakon velike pobjede u Bratislavi, što bi moglo barem malo uvećati goričke šanse.

– Je, to je prilika za napraviti nešto veliko, ali znamo i snagu Dinama, koliku kvalitetu i širinu ima. Naravno da će biti potrošeni, i fizički i mentalno, što se može iskoristiti, iako trener Bjelica ima dovoljno kvalitetnih igrača na raspolaganju. Vjerujem u pozitivan ishod – završio je Cico.

Još malo će se odmarati, ali ponude je već sad spreman saslušati…

Sport

Žućo iz back! ‘Čvrsto sam se držao odluke da neću više igrati. Sve do sad…’

Damir Žutić nedavno je navršio 32 godine, a uskoro će se navršiti i četiri godine od njegova posljednjeg doticaja s nogometom. Bio je uvjeren da je epizoda u Rudešu i posljednja, ali iz NK Rakovca su ga uspjeli “slomiti”…

Objavljeno

na

Objavio/la

Dugi je niz godina ime Damira Žutića imalo svoje težinu u svijetu nogometnom Turopolja. Lijevi bek koji je nogometno odrastao na Gradskom stadionu svoj je put na istome mjestu gradio sve do prve prvoligaške sezone. Za Goricu II igrao je u petoj ligi, za Kurilovec je nastupao u četvrtoj u trećoj, a za prvu momčad Gorice u drugoj i prvoj. Uvijek je bio tu negdje, u goričkom nogometnom điru, čak i u trenucima kad je otišao na inozemnu pečalbu u nogometu nesklonu Litvu.

Nakon epizode u Atlantasu iz Klaipede uzeo je polusezonu odmora od nogometa, pa se od jeseni 2021. pokušao vratiti kroz tadašnjeg drugoligaša Rudeš. I to je potrajalo jako kratko, novo razočaranje dovelo je do odluke da se u tom trenutku 28-godišnji Žutić ostavi nogometa.

– I čvrsto sam se držao te odluke! Sve do nedavno… – javio se Žućo iz godinama poslije.

Točnije, nepune četiri godine nakon što ih je okačio o njega, Damir Žutić svoje je kopačke ponovno odlučio staviti u pogon. Kad su iz NK Rakovca, člana 1. ŽNL, odnosno sedmoga ranga, objavili kako će ih pojačati “iskusni lijevi bočni s bogatim nogometnim stažem, koji u našu svlačionicu donosi iskustvo iz najviših rangova hrvatskog i litvanskog nogometa”, na trenutak se učinilo da se ovdje radi o čovjeku koji neodoljivo podsjeća na Dadu Žutića, no ta poneka sijeda u kosi poslužila je samo kao dekor koji potvrđuje ranije spomenuto iskustvo…

– Da, vraćam se nogometu. Kažem još jedanput, bio sam siguran da se to više neće dogoditi, ali evo, stvari su se posložile. Svih ovih godina otkad ne igram, doslovno svako ljeto i zimu pojavio bi se neki klub s idejom da se vratim, ali sve sam te opcije u startu odbacivao. I govorio da nikad više neću igrati nogomet. Međutim, predsjednik Rakovca bio je baš uporan. Traje do već nekoliko godina, praktički otkad sam se doselio u Vrbovec, znamo se privatno i stalno me “cimao”, a sad sam konačno pristao. Priključilo im se nekoliko mojih prijatelja, složila se dobra ekipa i pokušat ću im pomoći da ostvare ono što žele, a to je ulazak u viši rang – priča nam Dado Žutić.

Oženio se u Vrbovec, pronašao posao u jednoj telekomunikacijskoj tvrtki, posložio si život, pa je došlo vrijeme i za još malo nogometa. Uostalom, tek su mu 32 godine, a sad je očito i prošlo dovoljno vremena da neke rane na duši zacijele.

– Zašto sam se ostavio nogometa? Iskreno, zbog ljudi u nogometu! Iz te priče izuzimam Goricu, tu stvarno nikad nije bilo nikakvih problema, ali sve nakon toga je bilo mučenje. Puno puta sam se razočarao u ljude, dogovori se u pravilu nisu poštovali i sve se svodilo na nekakva navlačenja. A ja za to više nisam imao snage – otvoreno kaže Žutić.

Od nogometa se ipak nije potpuno odmaknuo, iako je odmak bio značajan. Gorica je bila i ostala njegov klub, tu je odigrao čak 147 utakmica, uključujući i onih pet u prvoj sezoni u SuperSport HNL-u, a polako se počeo okretati i vrbovečkom nogometu.

– Goricu pratim cijelo vrijeme, unutra sam koliko god mogu biti ovako iz daljine, a znao sam ići pogledati i NK Vrbovec, u prvom redu zbog prijatelja Jurice Kovačića. Iako, da sam nešto pretjerano bio u nogometu i oko njega, baš i nisam… – priznaje Dado.

Bilo je ovog ljeta i drugih ponuda, nije Rakovec jedini.

– Je, bilo je, zvali su me iz Velike Mlake, ali morao sam i njima zahvaliti na ponudi. Doma sam u Vrbovcu i to bi mi bilo previše putovanja, zato sam morao reći ne, iako su ljudi iz Mlake bili jako korektni, pogotovo trener. Zahvaljujem mu i ovim putem, ali vjerujem da razumiju zašto sam izabrao ovu opciju, jer Rakovec mi je na par minuta vožnje – govori lijevi bek koji to više neće biti.

Trener Rakovca, kaže, vidi ga u ulozi stopera, sigurnost i stabilnost koju je tražio pronašao je upravo u Dadi Žutiću.

– Tu me vidi, a ja nemam problem s tim, dapače. Trenirat ću kad budem mogao i stigao, vjerujem da ću moći pomoći Rakovcu. Skupila se baš zanimljiva ekipa, na momčad koja je lani bila treća u toj ligi, iza Lonje i Bune, sad su se priključili i jedan igrač iz Mladosti Ždralova, jedan koji se vratio iz Austrije, sad i ja… Idemo probati zajedno ostvariti cilj!

Na putu do tog cilja stajat će Rakovčanima i brojno društvo iz naših krajeva. Dio 1. ŽNL ove će sezone, naime, biti Meštrica, Turopolje, Dinamo Hidrel, Posavec, Velika Mlaka…

– Veselim se svim tim gostovanjima. Nisam dosad previše pratio tu ligu, ali znam da u svim tim klubovima igraju dečki s kojima sam odrastao, s kojima sam igrao tijekom svog nogometnog puta i siguran sam da će biti jako zanimljivo. Igrao sam dosad prvih pet rangova, sad ću pokušati iz sedmoga ući u šesti – zaključio je Žućo.

O da, čudni su putevi nogometni…

Nastavite čitati

Sport

FOTO HSTK Velika Gorica – posjeta trenera iz HSTS-a

Objavljeno

na

Objavio/la

Prema riječima Marka Habijanca, glavnog trenera Hrvatskog stolnoteniskog kluba Velika Gorica, klub je aktivan preko cijelog ljeta, bez pauze. Vrijedne trenerice Ida Jazbec i Nataša Skočilović zajedno s trenerom Habijancem su zaslužne za  klupsku aktivnost tijekom ljetnih mjeseci.

Velika Gorica, kolovoz 2025. Hrvatski stolnoteniski klub Velika Gorica – regionalni razvoj. Foto: David Jolić/cityportal.hr

 Foto: David Jolić/cityportal.hr

U sklopu obilaska regionalnih centara i klubova te praćenja regionalnog razvoja stolnog tenisa, trener Zvonimir Korenić iz Hrvatskog stolnoteniskog saveza (HSTS) krajem prošlog tjedna posjetio je klub iz Velike Gorice i odradio treninge s grupom talentiranih najmlađih članova. Na jednom od probnih treninga uz trenera Korenića trenirali su Pavel Ljubek, Josip Pavlinić, Vita i Petar Knežević.

Foto: David Jolić/cityportal.hr

Foto: David Jolić/cityportal.hr

Djeca su dobro odradila trening, savezni trener bio je zadovoljan prikazanim, pohvalio je mlade igrače odnosno njihovu spremnost da redovno treniraju u vrijeme školskih ferija.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Sport

NK Posavec krenuo s pripremama: ‘Uskoro predstavljamo i pojačanja…’

Nogometaši Posavca okupili su se na prvom treningu uoči nove sezone, u kojoj će mali i ambiciozni klub iz općine Orle ponovno bodove skupljati u okviru jedinstvene 1. ŽNL, sedmog ranga natjecanja

Objavljeno

na

Objavio/la

Zahuktava se polako nogometni svijet i u onom najromantičnijem obliku, jer s pripremama za novu sezonu s početkom kolovoza kreće i društvo iz najnižih rangova. Konkretno, počele su pripreme i u NK Posavcu, klubu iz općine Orle. Nastao ne tako davne 2018. godine, na temeljima nekadašnje NK Slobode iz Bukevja, klub je to koji već godinama pokazuje ambicije na početku sezone, ali zasad se proboju u županijsku “premijerku” Posavec nije uspio ozbiljno približiti.

Prošlu sezonu Posavec je završio na šestome mjestu, sa solidnih 14 pobjeda u 30 kola, ali od prvoplasirane Lonje ostao je na minus 23, dok je drugoplasirana Buna osvojila 22 boda više. Međutim, Buna je i jedini turopoljski predstavnik koji je bio ispred Posavca u 1. ŽNL, jer još manje bodova osvojili su i Dinamo Hidrel, i Turopolje, i Kupa, i Vatrogasac, kojeg više neće biti u ovom društvu. U sedmi rang odozgo je stigla Meštrica, a iz najnižeg ranga probila se Velika Mlaka…

U takvom će okruženju Posavec imati velik broj lokalnih derbija, ali i težak zadatak da pokuša nadmašiti konkurenciju. U tu su misiji nogometaši Posavca krenuli predvođeni dobro poznatim lice, jer trener je i dalje Nino Matković, dobro poznato ime u turopoljskim nogometnim krugovima. Prvu prozivku organizirao je u ponedjeljak, dan prije praznika, a na njoj se pojavilo 17 igrača.

“Na prvi trening se treneru Matkoviću odazvalo 17 igrača, što je više nego zadovoljavajuće s obzirom da je vrijeme godišnjih odmora!”, zadovoljni su u klubu početnim odazivom.

Bilo je tu nekih dobro poznatih lica, igrača koji već godinama nose dres kluba iz Orla, ali bilo je i nekih novosti.

“U narednim danima ćemo vam predstaviti igrače koji su pojačali našu momčad”, najavili su iz Posavca.

Nastavite čitati

Sport

Carević: Bili smo hrabri, bit ćemo i dalje, a čekamo i nove igrače

Moramo biti zadovoljni bodom u Varaždinu, jer mi smo i dalje momčad u izgradnji. Drago mi je što su debitirali i juniori, ali moramo dovesti još igrača, nadam se već ovaj tjedan, kaže trener Gorice nakon 1-1 s Varaždinom

Objavljeno

na

Objavio/la

Dobru, sadržajnu i zanimljivu partiju priuštili su auditoriju nogometaši Varaždina i Gorice na zatvaranju otvaranja. U posljednjoj utakmici prvoga kola nove sezone, na jedinome mjestu na kojem je Gorica u prethodnih sedam godina uspjela pobijediti na otvaranju sezone, Goričani su vodili, ali i kući otišli zadovoljni jednim bodom. Filip Čuić salutirao je u stilu generala Domazeta-Loše u 23. minuti, nakon gola za vodstvo, poravnao je Mario Marina svojim prvim golom u dresu Varadžina.

– Mislim da smo gledali jednu stvarno dobru i zanimljivu utakmicu, koja je na kraju mogla otići i na jednu i na drugu stranu. Moram biti zadovoljan, ovo nam je poticajan bod s obzirom na to da smo mi još u izgradnji, da nam fali kadra, da imamo dosta mladih igrača… Žao mi je one šanse Kavelja u prvom poluvremenu, mogli smo otići na 2-0, to su ti trenuci kad možeš “ubiti” utakmicu. Međutim, ruku na srce, i Varaždin je imao dvije prečke, uz još nekoliko dobrih situacija, u završnici smo mogli zabiti i mi preko Pavičića i pogotovo Pelka u zadnjoj minuti… Na kraju, moramo se zadovoljiti bodom – analizira trener Mario Carević.

Itekako je svjestan da će biti iznimno zahtjevno igrati prvih šest kola u gostima, i baš zato je svaki bod poput ovoga toliko važan.

– Veseli me što smo bili hrabri, što smo dobro izlazili u pritisak, a igrali smo protiv europskog Varaždina. Moram im skinuti kapu, budući da ni u pripremi utakmice nisam uspio pronaći neke slabe točke, i zato je ovaj bod toliko velik – priznao je trener Gorice.

U Varaždinu je startao 18-godišnji Luka Vrzić, a debitirali su i njegov vršnjak Stjepan Kučiš te 19-godišnji Zvonimir Josić. Vrzić je već dokazan potencijal, a Kučiš i Josić su pravi domaći, gorički dečki, klinci koji su u klubu cijeli život, a to je posebno lijepo vidjeti…

– Veseli me što smo dali šansu i Josiću, i Kučišu, i Vrziću, našim juniorima, koji su okusili prvoligaški travnjak. Stvarno moram pohvaliti momke, i sve te mlade igrače, ali i starije, koji su maksimalno ozbiljni i dobro utječu na tu mladu grupu.

U svakom istupu Carević ponavlja da je ova momčad u izgradnji, da je svlačionica izgubila više od 20 igrača…

– Neke igrače željeli smo i zadržati, ali nismo uspjeli, jer našli su klubove u kojima mogu dobiti bolje ugovore. To je normalno u nogometu. Nije idealno, naravno, ali znali smo u pripremi u kakvoj smo situaciji. Dovodili smo ciljano ono što nam treba, ali moramo dovesti još nekoliko igrača kako bismo proširili kadar, jer danas je na klupi bio Fiolić i sve juniori… Nadam se da ćemo sljedeći tjedan potpisati jednog ili dvojicu novih igrača i to će biti dobro. Važno je da se kompletiramo i da se počnemo dizati – ponavlja Carević.

Možemo, dakle, očekivati novosti s tržišta u sljedećim danima, nadamo se dovoljno rano da se može aktivirati već u nedjelju na Poljudu.

– Da, idemo Hajduku, a naravno da je na Poljudu Hajduk favorit. Međutim, vjerujem da ćemo i mi imati što za ponuditi u toj utakmici, da ćemo možda dobiti i nove igrače, i da ćemo se nastaviti dizati. Siguran sam da ćemo biti sve bolji kako utakmice budu odmicale – zaključio je Carević.

Nastavite čitati

Sport

Važan bod u Varaždinu: Čuić iskoristio poklon, Marina odabrao trenutak…

Nogometaši Gorice odigrali su 1-1 na gostovanju kod Varaždina u prvoj utakmici u novoj sezoni SuperSport HNL-a. Gorica je povela preko Čuića, Varaždin izjednačio preko Marine, a na kraju je bod – jako dobar!

Objavljeno

na

Objavio/la

Puno je nepoznanica vladalo oko Gorice uoči prvog sučevog zvižduka u novoj sezoni, malo je toga bilo jasno i definirano, ali nakon uvodnih 90 minuta imamo pravo vjerovati da stvari idu u pravome smjeru. Uz gomilu poteškoća na putu, uz nekompletiran kadar, uz iznenadne odlaske i poneku ozljedu, Goričani su uspjeli odigrati dobru utakmicu kod favoriziranog protivnika, momčadi koja je ostala na okupu od prošle sezone, koja je odigrala i dvije europske utakmice uoči ove…

Kakva se utakmica igrala u Varaždinu prvih pola sata ove utakmice, najbolje će opisati podatak da je u 30. minuti sudac Terzić dosudio drugi prekršaj?! Dobro, bilo je tu možda materijala i za poneki više, puno toga Terzić je i puštao, a u svemu tome dobili smo ritam. Pokušaje, udarce, visoke ofenzivne izlaske na obje strane, a baš u tom razdoblju vidjeli smo i prvi gol Gorice ove sezone.

Vidjeli smo i koliko nogomet može biti prevrtljiv, jer u prvih 20-ak minuta Varaždin je bio bolja momčad, opasniji protivnik, da bi u 23. povela Gorica! Duvnjak je pogriješio u otvaranju igre od golmana, Ante Kavelj uspio presjeći njegovo dodavanje i odmah proslijediti za Filipa Čuića. Napadač koji je u početni sastav upao u posljednji trenutak, zamijenivši predviđenog Antu Ercega.

Iza njegovih leđa ordinirali su Luka Vrzić i Domagoj Pavičić, dok su sredinu držali Jurica Pršir, Iker Pozo i Ante Kavelj. U zadnjoj liniji, ispred Davora Matijaša, smjestila su se četiri igrača, kao posljedica odlaska Dina Mikanovića u tjednu uoči početka prvenstva. Nisu Goričani praktički uopće isprobavali tu opciju tijekom pripremnih utakmica, ali trener Carević je odlučio smjestiti Jakova Filipovića i Matea Leša u srce obrane, na lijevi bok Elvira Durakovića, a na desni – Marijana Čabraju. S kontra nogom, na kontra strani…

Međutim, pronašla je u svemu tome Gorica način kako parirati Varaždinu, iako treba priznati da je bilo tu i doze sreće. Belcar je već i prije gola imao veliku priliku, prečku je malo potom zatresao Bočkaj, jedanput je lijepo reagirao Matijaš… Imala je i Gorica svoje situacije, posebno dobra bila je prilika mladoga Kavelja, tražili su i naši nogometaši način kako zaprijetiti, pa smo na isteku prvih 45 minuta imali 16 utakmica prema golu na obje strane, deset domaćin i šest goričkih.

Uoči početka nastavka trener Varaždina Nikola Šafarić podići s klupe dobroga goričkog poznanika, sad već 36-godišnjeg Marija Marinu. Koliko je po Goricu loše to što je ušao bivši igrač Gorice vidjelo se već od samog početka drugog dijela, a konačno potvrdilo u 67. minuti. S klupe je ušao i asistent Maglica, koji je dao lijepu povratnu loptu u sredinu, a tamo je Marina odabrao idealan trenutak za svoj prvi gol u dresu Varaždina.

Promašaj koji će se dugo pamtiti potpisao je četiri minute poslije Ivan Mamut, napadač koji je ovog ljeta došao u Varaždin. Bio je na dva ili tri metra od praznoga goričkoga gola, zahvatio loptu i pogodio – prečku! I tom je prilikom sreća bila uz Goričane…

Dominirao je u posjedu domaćin u cijelom drugom poluvremenu, u kojem je Carević pokušao promijeniti stvari ulascima Ivana Fiolića, a zatim i Vanje Pelka, ali i Zvonimira Josića, dojučerašnjeg juniora Gorice, čijim ulaskom se i formacija vratila na uigravanih 3-4-2-1. Na taj je način Gorica u završnici dobila nešto više na stabilnosti, oslobodila se pritiska domaćina.

Mogla se možda i vratiti u vodstvo da je sudac Terzić u 85. minuti vidio okršaj Durakovića i Maglice onako kako smo ga mi vidjeli. Maglica je povukao Durakovića, ali nema penala, nema ni gledanja situacije na VAR-u…

Nije Gorica bila neaktivna ni u samoj završnici, nije ni Varaždin, najbolja šansa čak je i bila gorička, ona Vanje Pelka u 94. minuti, ali golova više nije bilo. I dobro je da je tako završilo. Realno, moglo je i završiti i nešto lošije, ovakav bod u Varaždinu vrijedan je zlata. Gorica je pokazala da može i zna, pomogla je i doza sreće, ali važno je na kraju samo da je bod ušao u gorički autobus. U jako dobroj i dopadljivoj utakmici, s ukupno 28 udaraca (16-12), uz dovoljno razloga za optimizam.

Bila je ovo, ne zaboravimo, prva od šest utakmica u gostima. Sljedeća je na Poljudu u nedjelju.

Nastavite čitati

Reporter 451 - 31.07.2025.

Facebook

Izdvojeno