Prva utakmica na travnjaku Gradskog stadiona u Velikoj Gorici odigrana je 30. lipnja 1987. godine, kad su se u nogometu nadmetali Radnik i studentska reprezentacija Jugoslavija, koja će koji dan kasnije započeti svoj nastup na Univerzijadi. Zahvaljujući kojoj je stadion i izgrađen…

Posljednja utakmica na istom tom travnjaku Gradskog stadiona odigrana je ove nedjelje, 6. srpnja 2025. godine, gotovo četiri desetljeća kasnije. Nije bilo spektakularno, jer prijateljsku utakmicu igrala je kombinirana momčad Gorice, prošarana igračima na probi i selekcija Nogometnog sindikata, sastavljena od igrača bez kluba, ali ući će u povijest, barem na mala vrata.

I ostat će zapisano da je Gorica dan prije nego što su počeli radovi na promjeni travnjaka odigrala 2-2 s HUNS-om, i to u utakmici u kojoj je vodila 2-0… No, ajmo redom.

Najavio je trener Carević nakon minimalnog poraza od Šahtara da će dva dan poslije nastupiti i neki igrači na probi, što se i dogodilo. Kapetansku traku ponio je ovoga puta 18-godišnji Luka Vrzić, a od “pravih” igrača Gorice tu su bili još i Karlo Žiger, Vinko Skrbin, Luka Kapulica i Antonio Ilić. Svi ostali u startnih 11, baš kao i njihovi rivali s druge strane, zasad su igrači bez kluba.

Nakon prvih 45 minuta protiv Šahtara, vidjeli smo ponovno Dominika Brauna, 21-godišnjeg stoper s Dinamovom školom iza sebe, koji je prošlu sezonu odigrao u Bjelovaru. Predstavio se i Ivan Dominić (22), bek iz Čakovca, koji je dosad već prošao i Hajduk II, i finski KuPS, a u dresu Dubrave je u posljednje dvije sezone skupio 54 nastupa u Prvoj NL.

Iz inozemstva je stigao desni bek Leart Zekolli (23), Kosovar koji je posljednji angažman imao u svojoj domovini, a ranije je igrao i u Albaniji te u – Hrvatskoj. Jedno vrijeme bio je član Zmaja iz Makarske… Iz susjedstva, odnosno iz Sarajeva, stigli su i braća blizanci Aleksa i Sergej Popović, 19-godišnji blizanci iz Banja Luke koji su nastupali za juniorsku momčad Sarajeva. Aleksa je desno krilo, Sergej desni bek.

Uz sve njih, vidjeli smo i lijevo krilo Josipa Balića (21), koji je stigao iz Hrvaca i također se pokušava nametnuti, a u kolikoj mjeri je to bilo kome od navedenih uspjelo, doznat ćemo sljedećih dana.

Golovima se igrači na probi nisu istaknuli, jer njih su zabijali prvo Vinko Skrbin u 14. minuti, a zatim i kapetan Vrzić u posljednjoj minuti prvog poluvremena. U nastavku su gosti uspjeli izjednačiti preko Kašikovića u 50. i Banovića u 60. minuti, pokazavši da ima kvalitete i u tom društvu, koje se u nastavku nadmetalo s goričkim igračima s klupe kao što su Luka Brlek, Stjepan Kučiš, Husein Sambuljević, Fran Stunja, Lovro Dukić, Zvonimir Josić, Fran Kasumović i Medin Gashi.

Ukratko, milijun posto Gorica više nikad neće igrati u ovom sastavu, a sto posto je da Gorici trebaju pojačanja. Nada se trener Carević da će neki igrači stići već ovoga tjedna, a bude li tako, imat će ih na raspolaganju za subotu, kad je na redu nova provjera. Ovoga puta igrat će se u Čatežu, a s druge strane bit će dobro poznata lica – Dean Klafurić i Damir Milanović. Njihov Široki pobijedio je Dinamo, a sad će pokušati i Goricu.

Koja će prvu sljedeću utakmicu na svom stadionu odigrati 20. rujna. Prevedeno, za točno 75 dana.

Oko 17:20 sati, u Dubravi na Aveniji Gojka Šuška, zasad nepoznata osoba usmrtila je muškarca hicima iz vatrenog oružja. Kako doznajemo od PU Zagrebačke, zločin se dogodio na ulici, pred očima građana, a počinitelj se nakon napada udaljio u nepoznatom smjeru.

Na mjestu događaja provodi se očevid, a policija je blokirala promet Avenijom Gojka Šuška u oba smjera, od Kolakove ulice do Maksimirske ceste.

Detalji o žrtvi zasad nisu poznati, kao ni motiv napada.

Jučer se održao dugo iščekivani koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Ovaj događaj odmah je postao jedna od glavnih tema javnog mnijenja. Neki su ga najavljivali kao najveći koncert u povijesti Hrvatske, dok su ga drugi opisivali kao sigurnosnu katastrofu. No, što je zapravo bilo?

Od ranih jutarnjih sati rijeke ljudi stizale su prema Bundeku, a do večeri su napunile Hipodrom u tolikoj mjeri da brojka od 500.000 prisutnih zvuči gotovo nevjerojatno. Uz očekivanu zabrinutost oko prometa, sigurnosti i logistike, na kraju je sve prošlo bez većih incidenata. Gužve u prometu prije koncerta nije bilo, a publika se po završetku mirno razišla.

Spektakl je započeo nešto iza 21 sat pjesmom “Ustani iz sjene”, uz vatromet, dronove i vizualne efekte koji su podsjećali na svjetske produkcije. U nastavku su se nizale pjesme iz svih faza Thompsonove karijere, od novijih naslova poput “Ravnoteža” do evergreena poput “E moj narode”, “Moj Ivane” i “Geni kameni”. Tehnička realizacija uključivala je animacije na ekranima, svjetlosne efekte sinkronizirane putem mobilne aplikacije, a dronovi su na nebu slagali likove Djevice Marije, Isusa, anđela i križa.

Na koncertu smo sreli i našeg sugrađana Antonia iz Petrovine koji nam je dao i svoj komentar. “Najbolji produkcijski koncert ikada, najbolji mi je bio dio s dronovima kako su slike složili i dio kad je biskup došao i krenuo moliti. Sigurnost nije bila narušena niti u jednom trenu, čak mogu reći da sam se osjećao dosta sigurno i ugodno. Atmosfera je bila odlična”. 

Upečatljiv trenutak bio je kada se Thompson rasplakao tijekom akustične izvedbe pjesme “Sine moj”, posvećene sinu Anti Mihaelu. S druge strane, emotivno nabijeni trenuci izmjenjivali su se s povijesnim i religijskim referencama, od govora o Bleiburgu i tisućljetnoj hrvatskoj državnosti do zakletve publici da “služimo Bogu”.

Posebnu pažnju privukao je i nastup biskupa u miru, Ante Ivasa, koji je predvodio molitvu “Maranatha”, čiji je i autor.

Najkontroverzniji dio za neke dogodio se s izvedbom pjesme “Bojna Čavoglave”, otvorene pozdravom “za dom spremni”, što je ponovno izazvalo podjele u javnosti, a neki ističu kako je to ostavilo mrlju na koncertu koji je primarno ispunjen vjerskim tonom. Tijekom pjesme, Hipodrom je bio obavijen dimom baklji, dok su se u zraku i dalje vrtjeli dronovi s natpisima “Oluja 95” i citatom generala Pauka. Istovremeno, dio publike, posebice mlađi, više je reagirao na pjesme poput “Ratnici svjetla” i “Samo je ljubav tajna dvaju svjetova”.

Thompson je u više navrata govorio o važnosti mladih, hrabrosti hrvatskog naroda i pozvao publiku na zajedništvo. Posebno emotivan bio je kraj koncerta kada se obratio mladima poručivši da su “čvršći i jači” te da je Hrvatska u “pravim rukama”.

Nakon trosatnog programa, Thompson je koncert završio pjesmom “Lijepa li si”, koju mnogi smatraju neslužbenom hrvatskom himnom. Hipodrom se polako ispraznio bez incidenata, a slike dronova, bengalki i more crvenih ekrana obišle su društvene mreže.

Nije bilo najavljivanog stampeda, već se publika mirno razišla. Iako će jedna od glavnih kritika biti na smeće koje je ostalo nakon koncerta, treba istaknuti da je tako većinom na svakom koncertu ili većem okupljanju.

Nakon koncerta, na snagu je stupila 3. faza regulacije prometa koju smo najavili ranije, ali premda je bila gužva, sve je prošlo u najboljem redu. 

Što se tiče intervencije hitne pomoći, Tportal prenosi kako je bilo 70 intervencija te je zbrinuto ukupno 59 osoba, od kojih je deset prevezeno u zagrebačke bolnice. Većina je tražila pomoć zbog kratkotrajnog gubitka svijesti uzrokovanog vrućinom i dugim stajanjem, a zabilježeni su i slučajevi alkoholne intoksikacije te manjih ozljeda. Svi slučajevi bili su lakšeg karaktera, bez životne ugroze.

Vezano za najave katastrofe prije koncerta, možemo samo reći da su se tresla brda, a rodio se miš. Naravno, bilo je intervencija hitne pomoći, ali svatko tko je bio na koncertu može potvrditi da je vladala atmosfera zajedništva, jakih emocija i veselja.

Piše: Gianna Kotroman

Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.

Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…

– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.

– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.

Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.

– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.

Iako, nema tu neke velike priče…

– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.

Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.

– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.

Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.

– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.

Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.

– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:

– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.

Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.

– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.

Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.

– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.

– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.

S neobično velikom pozornošću ovog se ljeta prati sve što se događa u Dinamu. U Bobanovom Dinamu, potpuno redizajniranom, bez igrača koji su godinama bili okosnica momčadi iz Maksimira… Novi je trener, puno je novih igrača, puno je i sumnje i skepse, a kad je tako, sve što Dinamu ne treba je – Dean Klafurić.

Pričao je i sam kako je praktički odrastao na Dinamovom stadionu, jer tata je radio u zgradi koja je gledala na Hitrec-Kacian, a to se provodilo dosta vremena… I zato ne čudi da će Klaf uvijek reći da ima dva kluba koje smatra svojima – Goricu i Dinamo. Uostalom, godinama je i radio u Dinamu, na istim tim terenima na koje je kao klinac gledao, podizao je mlade igrače u sklopu omladinske škole, nakon čega ga je nogometni put vodio preko saudijskog Rijada, njegove Velike Gorice, pa zatim Varšave, ciparske Achne, Koprivnice, Budimpešte, Banja Luke i Bačke Topole sve do Širokog Brijega.

Posao je započeo u zimu, a nastavio ovog ljeta, u kojem je isplanirao suprotstaviti se i protivniku kao što je Dinamo. Ove subote u Čatežu sve su oči bile uperene u Dinamova pojačanja, no show su na kraju ukrali dečki iz Hercegovine. U prvom redu Kristijan Sesar, koji je nedavno stigao iz GOŠK-a, dvostruki strijelac u velikom preokretu, te Marin Čalušić, koji je potpisao treći gol Širokog…

U prvom poluvremenu Dinamo je igrao u sastavu Nevistić – Pierre-Gabriel, Theophile, Jakirović, Vinlöf – Mišić, Ljubičić, Stojković – Topić, Kulenović, Vidović, rekli bismo najjačem mogućem, a tako je po isteku prvih 45 minuta izgledao rezultat. Modri su golovima Topića i Stojkovića vodili 2-0, stvorili i još neke prilike, ali i Široki je naznačio da može biti opasan.

U nastavak su oba trenera, i Kovačević i Klafurić, ušli s novih 11 igrača, a tu se priča ipak bitno promijenila. Za Dinamo su igrali Filipović – Špikić, Živković, Dominguez, Goda – Soldo, Villar – Lisica, Mudražija, Hoxha – Ćutuk, a potpuno novoj momčadi priliku je dao i naš Klaf. Ta je ekipa Širokog, pokazalo se, bila spremna uzeti sve što im se ponudi. Dinamovi igrači su griješili, društvo iz Širokog to je kažnjavalo, počevši os Sesara u 60. minuti.

Na 2-2 izjednačio je Čalušić na ulasku u samu završnicu, u 83. minuti, a šok za Dinamov puk stigao je u 88. minuti, kad je Sesar pogodio i drugi put za konačnih 3-2. Za veliku pobjedu Širokog, predvođenog Klafom i njegovim pomoćnikom Damirom Milanovićem Milkom.

– Nismo se zamarali rezultatom, jer ovo je pripremna utakmica, ali naravno da pobjeda protiv Dinama puno znači. Iako, ne treba zbog toga raditi nikakvu euforiju, jer ponavljam, to je samo pripremna utakmica. Idemo dalje, nastavljamo raditi po planu i programu – rekao je Klafurić nakon što je i drugi put sredio Dinamo.

Prvi put uspio je u tome kao trener Slaven Belupa, momčad iz Koprivnice na Maksimiru je slavila 2-1, a sad je Klaf na “dva od dva” s Dinamom.

– Svjesno smo izabrali protivnika Dinamove kvalitete u prvoj utakmici kako bi se što češće ponavljale akcije iz taktičkih elemenata na kojima smo radili u ova dva tjedna. To je bio prvi cilj ove utakmice, a drugi cilj bio je da svi igrači odigraju po 45 minuta. Ciljevi su ispunjeni, zadovoljan sam kako smo izgledali u tom srednjem bloku, kako smo odrađivali neke trenirane principe suradnje, ali i elementarne taktičke stvari u fazi obrane – rekao je Klaf i dodao:

– Naš stil igre već je stvoren i to se vidjelo i u ovoj utakmici. I drago mi je što se vidjelo, što igrači nisu zaboravili sve dobro što smo radili na proljeće, jer pokazali smo dobre stvari i u fazi napada…

Navijači Širokog Brijega, naravno, oduševljeni su pobjedom, mogu se već pronaći i komentari kako je “ovo najbolji Široki u zadnjih nekoliko godina”, pa preostaje jedino Klafu i Milki poželjeti da se to nastavi potvrđivati cijele sezone. Kako se čini, na dobrom su putu…