Nakon punih 55 godina, svojih osnovnoškolskih dana nedavno se prisjetila generacija učenika koja je 1969. godine završila Osnovno školu Pokupsko. Prošlo je više od pola stoljeća otkako su ponovno sjeli u školske klupe svoje škole, a dan kada su se okupili bio je vrlo emotivan i uzbudljiv.

Na proslavu ‘male mature’ stiglo je tek 14 bivših učenika, od njih 36 koliko ih je prošlo kroz razred te generacije. Neki su u međuvremenu umrli, neke je spriječila bolest, a do nekih nije bilo moguće doći. Za okupljanje svoje stare školske ekipe iz Pokupskog zaslužni su Katica Majdak (rođ. Zgurić) iz Odre i Željko Križanić iz Mraclina. Oboje su dio ili gotovo cijelo svoje djetinjstvo i školovanje proveli u Pokupskom.

– Katica je sve pokrenula, pronašla kontakte i sve nas okupila, a dogovor je trajao više od godinu dana, ali na kraju smo se uspjeli okupiti. Svi u dobroj kondiciji – kroz osmijeh će Željko te dodaje:

– Kad smo se našli na parkiralištu škole bilo je tu i ponovnog upoznavanja jer godine ipak čine svoje. Neki se nisu vidjeli svih tih godina. Kako bi ovjekovječili trenutak fotografirali smo se na gotovo istom mjestu gdje smo se slikali u prvom razredu davne 1961. godine – nastavlja priču.

No, škola danas ima sasvim novo ruho pa su nekadašnji učenici ostali u čudu i zadivljeni koliko lijepo i moderno ona danas izgleda. Kao pravi domaćin, dočekala ih je ravnateljica Štefica Facko Vrban koja ih je povela u mini obilazak škole i smjestila ih u školske klupe prvog razreda.

Posebno uzbudljivo i emotivno bilo je za gospodina Željka kojeg za tu školu vežu obiteljske uspomene.

– Ravnateljica nas je odvela u prostoriju u kojoj sam se ja rodio, a sada je to kabinet za informatiku – emotivno nam govori Željko, koji je možda jedini u Hrvatskoj u čijem je rodnom listu kao mjesto rođenja upisana škola.

– Kada sam vadio papire za vjenčanje, otišao sam u svoje Pokupsko i matičar Mirko Cvetnić pred mene je stavio knjigu gdje piše kada sam rođen i s adresom rođenja Osnovna škola Pokupsko. Bilo je to 31. siječnja 1955. godine i zapao je snijeg, a u selu je bio samo jedan džip i nije bilo mogućnosti da se mamu preveze u bolnicu. Porodile su me baka i babica. Sada sam dobio priliku pokazati svojim školskim kolegama sobu i ‘ćošak’ gdje sam rodio. Zato kada prolazim pored škole, posebno mi je to emotivno i naviru mi sjećanja – prepričava nam Željko, inače dijete prosvjetnih radnika Vida i Marice koji su u Pokupsko došli raditi 1952. godine.

Željko je živio u školi, a Katica je živjela u kući pored škole. Bila su tada drugačija vremena, u školi su se nosile kute, pisao se krasopis tanko našiljenom olovkom ili pak perom i tintom. Neposlušnost su učitelji rješavali stajanjem u kut. No, unatoč teškim vremenima, siromaštvu i drugačijem načinu života, imali su ispunjeno djetinjstvo. Sjećaju se dobro, Katica i Željko svoje učiteljice Nade Jakuš.

– Sjećamo se kako smo čupali travu s gredica u povrtnjaku koji se nalazio iza školske kuhinje, pa smo pod tjelesnim pomagali učiteljima spremati drva za ogrjev. Na kraju školske godine išli smo uvijek u školu u prirodi, a to je značilo berbu šumskih jagoda ili kupina. Ubrano voće uvijek je završilo u školskoj kuhinji kako bi se napravili pekmezi – prisjeća se Katica svojih školskih dana te dodaje kako je tu bilo i drugih pomalo neobičnih zahtjeva.

– Jednom nas je razrednica Nada pitala zna li netko zaklati kokoš. Javila se Vera pa smo zajedno hvatale kokoš po dvorištu, ali ja to nisam mogla napraviti. Ja sam držala kokoš dok je ona sjekirom zamahnula. Ne sjećam se kako je na kraju završilo, ali bilo je strašno – prisjeća se Katica koja tada nije imala niti deset godina.

– Bilo nam je stvarno lijepo u školi. Brali smo puževe i vrganje poslije kiše koje smo nosili na prodaju u zadrugu pa smo si tako nešto i zaradili. Kada sam morala učiti za školu, nosila sam knjige sa sobom na pašu s kravama, no unatoč svemu bila sam odlikaš – priča nam ponosno Katica koja je svoj radni vijek provela kao krojačica i još uvijek, iako u mirovini, sjedne za šivaću mašinu.

Promjena radnog mjesta Željkovih roditelja rezultirala je preseljenjem u Veliku Goricu 1965. godine, stoga svoje osmogodišnje školovanje nije završio s pokupskom ekipom.

– No, ipak sam ostao u stalnom kontaktu s mojim curama i dečkima s kojima sam krenuo u život. Kasnije smo se svi razišli svaki na svoju stranu, neki se nisu vidjeli svih tih godina. Ovo je bila prilika da se ponovno sretnemo i razmijenimo svoja životna iskustva i događaje, ali i prisjetimo se tih prošlih vremena kada smo zajedno sjedili u školskim klupama. Mogu reći da svoje djetinjstvo ne bi mijenjao ni za što. Bilo je to zaista djetinjstvo ispunjeno svim aktivnostima što je danas gotovo nemoguće – završno će Željko.

Nakon druženja od jednog školskog sata u bivšoj učionici, učenici generacije ’61./’69. nastavili su slavlje uz pjesmu u obližnjem ugostiteljskom objektu.

– Žao nam je što nismo uspjeli doći do kontakta drugih, ali i što nismo vidjeli one koji su bili spriječeni zbog bolesti ili su u invalidskim kolicima. Morat ćemo se nekako organizirati i krenuti u kućne posjete. Bilo je lijepo prisjetiti se naših dogodovština iz ranog djetinjstva pa smo zaključili da ne možemo dugo čekati, već se čim prije opet sastati. I na kraju, mogu reći da je zaista, najljepše đačko doba – zaključuje Katica koja će se dok ju god zdravlje bude služilo vraćati svojim bregima.

Piše: Gianna Kotroman

Dobro jutro. Molim Vas dvije tarantule, tri kameleona, dvije zmije, jednog patuljastog afričkog ježa, četiri kajmana, 20 koi riba i pet kilograma lopoča… Dostava za van!

Sličnom narudžbom počinje radni dan glavnog aktera naše priče, Matije Mesica iz Ribnice, trgovca i hobista egzotičnim životinjama. Na web stranici Egzotika.hr trenutno u ponudi ima lopoče, bilje za vrtna jezerca, zmije, škorpione, kameleone, dlakave tarantule, patuljaste kajmane koji žive u posebnim bazenima i hrane se ribom, mesom i glodavcima, guštere, 50 vrsta egzotičnih japanskih Kai šarana raznih boja i 15 vrsta zlatnih riba, koje su smještene u bazenima kojih je puno dvorište.

Ljubav prema tarantulama i škorpionima krenula je kao hobi prije 26 godina te se prodajom zmija, kajmana, škorpiona i riba pretvorila u ozbiljan posao. Interes u Hrvatskoj za egzotične životinje je velik. Najčešće su iz uvoza, iz Njemačke, iz domaćeg uzgoja.

Na tronu najprodavanije egzotične životinje je slatkiš – afrički patuljasti jež. Sličan našem domaćem ježurku ježiću, ali malo manji, svjetliji, hrani se insektima, hranom za mačke i posebnom hranom za ježeve.

Uz ježurku ježića , “in” su i kameleoni, bradate agame, neotrovan gušter iz Australije. Izgleda kao mali zmaj, ima bodlje koje nisu oštre nego mekane, vrlo zanimljiv primjerak životinjskog svijeta koji se hrani insektima, lagan je za održavanje, živi u terarijima sa posebnim lampama koje služe za sunčanje i grijanje, a često ga zovu “mali zmaj”, budući da je izgleda kao potomak zmajića iz Game of Thrones.

Od zmija, kojih se većina ljudi boji, Matija nema nijednu otrovnicu. S obzirom na to da je tata troje malih klinaca, ne bi riskirao sa otrovnicama. Otkrio nam je i da se u hobiju najčešće drže zmije koje su pitome, daju se uzeti u ruke, pomilovati, nisu agresivne i u biti su plašljive životinje. Trenutno u terariju ima pitona iz Australije i Afrike te bou iz Srednje Amerike.

Cijena jedne zmije je u prosjeku 100 eura, a održavanje nije skupo s obzirom na to da se hrane od jednom tjedno do jednom u dva tri tjedna, ovisi o veličini same zmije i plijena. U prosjeku je to trošak od 5 do 15 eura mjesečno, ništa skuplje nego za psa ili mačku.

Matija nam je otkrio da bi bila jako loša ideja da svoju domsku zlatnu ribicu kad naraste pustimo da otpliva u, recimo, jezero Čiče, jer kućne imaju različite bakterije od jezerskih i mogu ih ugroziti.

Jedan šareni kameleon i ljubav prema egzotičnim životinjama spojila je Matiju, rođenog Zagrepčanina, sa suprugom Lidijom, rođenom Zadrankom, liječnicom specijalizanticom hitne medicine u bolnici Rebro. Cijela priča je rezultirala brakom i troje djece, Filipom prvašićem te četverogodišnjim blizancima koji su dobili imena po junacima Star Warsa, Leiom i Lukasom.

No sjmo se vratiti na “love story”, kad je palo upoznavanje na sajmu egzotičnih životinj,a a za sve je kriv jedan kameleon kojeg je Lidija poželjela za ljubimca jer je kao mala živjela u Africi, u glavnom gradu Kenije Nairobiju, gdje je u vrtu imala guštere koji se dobro kamufliraju te ih je lovila i gnjavila.

Pronašla ga je na Matijinom štandu, kupila ga po ponudi koju nije mogla odbiti, razmijenili su kontakt zbog kamelona (barem je tako Lidija mislila) o pao je neuobičajen dejt u Zoološkom vrtu. Nekoliko godina kasnije izgovorili su sudbonosno “da”.

U Africi je znalo biti i otrovnih zelenih mambi, ponekad su leopardi prolazili kroz grad te je bila preporuka da građani pripaze na mačke i ljubimce, da ih leopard ne pojede. Iako je Lidija išla u internacionalnu školu, uspjela je naučiti i malo svahilija, za koji priznaje da je težak i da je u njezinu slučaju malo zahrđao.

Klinci Filip, Leia i Lukas ne obraćaju pretjeranu pažnju na zmije, škorpione i tarantule jer su uz njih odrastali. Ali to i nisu ljubimci koji se paze i maze. Više su za gledanje kroz terarij. S afričkim patuljastim ježevima je druga priča, hrane ih i malo se poigraju.

Matija nam je priznao da mu je jednom zmija izmigoljila kroz slučajno otvoren prozor, susjedu se objesila na antenu i sunčala se dok vatrogasci nisu riješili stvar. Bio je to bezopasni pitomi piton od nekih 2,5 metra, koji je služio za fotkanje s klincima na izložbama i sajmovima.

Inače, pitona ima raznih vrsta, od 60 centimetara do opasnih “pitončina” od 10 metara. Sve zmije, uključujući i naše najpoznatije neotrovnice bjelouške, smukulje i bjelice, dave svoj plijen omatajući se oko njih kao i pitoni, koji su pitomi, ne napadaju bez razloga, ako nemate miris njihove hrane ma rukama, a možete ih naučiti da poziraju i primaju se u ruke ili stavljaju oko vrata, bez straha da će ugristi ili udaviti.

Planovi za proljeće su otvorenje trgovine egzotičnih životinja sa paucima, gušterima i zmijama te ribnjak s japanskim Koi šaranima, kao i prodaja opreme i hrane.
Susjedi u Ribnici dobro reagiraju na egzotični Zoološki, ponekad dođu pogledati životinje… I ne bune se.

Otkad su se preselili iz zagrebačkog Borčeca u Turopolje, odnosno Ribnicu, oduševljeni su životom na selu, dobrim susjedima, prirodom, mirom, tišinom, nema gužve u prometu, a tu je i ogromno dvorište u koje stane tisuću bazena za Koi šarane. Klinci se mogu bezbrižno igrati, voziti bicikl ili samo uživati u pogledu na zelenilo.

Kroz ovu priču obitelj Mesic živi sretnu simbiozu ljudi i egzotičnih životinja.

U modernom društvu stres i iscrpljenost zbog posla postaju sve češće pojave, pa je platforma za zapošljavanje PickJobs odlučila potaknuti promjenu – i to kroz dodjelu nagrade „Neradnik godine“. Ovo je nesvakidašnja prilika za sve zaposlene, samozaposlene, studente, ali i nezaposlene da pokažu svijetu kako su uspjeli ono što se mnogima čini nemogućim: ostvariti ravnotežu između privatnog i poslovnog života.

Traži se osoba s uspješnom pričom o tome kako je smanjila radno opterećenje i povećala ili zadržala svoju produktivnost. Drugim riječima, radila je u 2024. godini pametnije, a ne više. Traži se osoba koja je postigla uspjeh u 2024. zahvaljujući strategijama delegiranja, automatizacije, kvalitetnog upravljana s vremenom ili bilo kojeg drugog načina koji omogućava balans privatnog i poslovnog života.

Natječaj je otvoren za – sve. Priču o balansu mogu ispričati zaposlene osobe (bilo u privatnom ili javnom sektoru), samozaposlene osobe, studenti i svi koji svojim primjerom mogu pokazati kako rade manje, ali produktivnije. Natječaj također nije ograničen na zemlju, već se mogu prijaviti „neradnici“ iz cijelog svijeta.

Foto: PickJobs

Postoje dva načina za prijavu – putem kratke priče ili videa u kojima trebate objasniti kako  ste smanjili vrijeme u radu i time bili produktivniji. Ne zaboravite navesti svoja postignuća i nagrade ako ste ih dobili. Objasnite kako ste automatizirali procese i kojim tehnikama i vještinama ste postigli balans privatnog i poslovnog. Detalje o prijavi potražite na stranici PickJobsa.

Neradniku godine nagrada od 1000 eura

Dobitnik titule „Neradnik godine“ dobit će novčanu nagradu u iznosu od 1000 eura. Pobjednik će se birati prema najoriginalnijem odgovoru na pitanje: „Zašto zaslužujem nagradu?“ Odgovor treba biti kratka priča o tome kako je osoba postigla uspjeh, zadržala ili povećala produktivnost, a pritom da je radila manje.

Inače, PickJobs želi istaknuti uspješne priče koje će biti inspiracija svima koji se bore s burnoutom, preopterećenošću i stresom. Time se želi podići svijest o navedenim problemima i potaknuti pozitivna promjena u radnoj kulturi. Cilj je motivirati ljude da istraže načine kako pronaći balans privatnog i poslovnog života, ali i potaknuti radne zajednice na uvođenje fleksibilnijih praksi koje bi potaknule zaposlenike na pronalazak ravnoteže.

Skrolajući po društvenim mrežama uz poslijepodnevnu kavu, naišli smo na skroz simpatičnu objavu u Facebook grupi “Velika Gorica može i mora bolje”.

Kako je napisala članica grupe, Djed Božićnjak danas je poslijepodne razveselio mališane dječjeg vrtića u Pucekovićevoj. Veselo ih je pozdravljao na odlasku iz vrtića i time uljepšao dan, ne samo njima, nego i svim prolaznicima.

Foto: FB “Velika Gorica može i mora bolje”

Svetu Barbaru katolici štuju kao zaštitnicu od groma i vatre, zaštitnicu rudara, ratara, talioničara i topnika, no najčešće joj se utječemo u teškim životnim situacijama, kada joj upućujemo molitvu za pomoć.

Stari zapisi kažu da je Barbara bila Feničanka i živjela je u 3. stoljeću u Heliopolisu. Bila je kćer bogatog trgovca koji se nije mirio činjenicom da njegova kćer želi prijeći na kršćanstvo. Njegove okrutne metode; od zatvaranja u kulu, zabrane komunikacije s vanjskim svijetom, a nakon bijega iz zatočeništva, i mučenje, mladu Barbaru nisu spriječile da potajno slavi kršćanski nauk. Kako ju je htio bogato udati i proširiti brakom bogatstvo, a Barbara je odolijevala svim okrutnostima, na koncu joj je odrubio glavu, čime ona postaje simbolom nepokolebljive vjere.

Kako je ona pripadnica 14 velikih pomoćnika u nevoljama, Sveta Barbara ima spomendan u mjesecu prosincu, u vrijeme Došašća.

U nekim našim krajevima na današnji dan sijemo zrna pšenice u tanjuriće, koje kad proklija i narastu mlade vlati, postaje božićni ukras.

I jedna zanimljivost – neraspadnuto stopalo sv. Barbare čuva se u crkvi Sv. Blaža u Vodnjanu u Zbirci relikvija i mumija svetaca, najvećoj te vrste u Hrvatskoj i jednoj od najvećih u Europi u kojoj tijela nisu balzamirana niti ikada bila hermetički zatvorena. Znanstvenici još ne mogu objasniti, što je spriječilo raspadanje.

Foto: Župa Velika Mlaka

Ovu mučenicu i sveticu kroz stoljeća slave i vjernici Turopolja, kojoj su podigli Kapelu sv. Barbare u Velikoj Mlaki koja je barokni dragulj drvenog graditeljstva iz 1642. godine. Građena je od hrastovih planjki koje su učvršćene vuglima, a na zidovima su prikazane i scene iz životopisa sv. Barbare te prikaz sv. Kümmernisse, bradate svetice na križu, što je vrlo rijedak primjerak u Hrvatskoj. Osim toga i Festival drvenih kapela Sancta Barbara tradicionalno se održava i u Kapeli sv. Barbare.

Foto: Festival Sancta Barbara

Prvi pisani zapis ovog imena u narodu spominje se prvi put 1664. godine u izvoru Matične knjige Katoličke crkve.

Ime Barbara bilo je najpopularnije od 1921. do 1927. godine. Danas u Hrvatskoj živi nekoliko tisuća žena koje krasi ovo kršćansko ime, i to češće na sjeveru zemlje. Preko 1.000 ih živi u Zagrebu, u Rijeci živi oko 300 žena koje nose ovo ime, dok ih je na velikogoričkom području danas dvjestotinjak.

Turopoljci imaju i izvedenice ovog imena, odnosno nadimke: Barica, Bare, Barena ili Barek.