Rijetke su prilike u životu novinara kad je intervju zapravo – kava s prijateljem. Ili prijateljicom. U ovom slučaju upravo je tako.– Slušaj, imam ti prijedlog za priču koju će tebi biti vrlo lako napraviti – javio se gazda jednog sunčanog poslijepodneva. – Dobro… – ostao sam malo zbunjen. – Ana Katulić! – otkrio je karte šef, a evo i mene već u sljedećoj sekundi:– Prodano! Ana je, naime, prijateljica. Dugogodišnja, draga prijateljica, kolegica. I odmah sam okrenuo njen broj.
-Bok, Ana. Jel’ čitaš ti one moje Priče iz kvarta u Reporteru?- Da… – sad je ona bila zbunjena. – E, znaš tko je glavni lik moje sljedeće priče?- Tko? – mogao sam čuti njene upitnike iznad glave. – Ti – rekao sam i dobro je nasmijao. Preostalo je još jedino uvjeriti je da mislim ozbiljno, dogovoriti kavu, naći se i sjesti… Nismo već dugo, teško je Anu uloviti, a vidjet ćete i zašto. – Kako mi izgleda radni dan? To je kaos. Ima dana kad se budim ujutro u 5.45, radim do jedan na radiju, nešto pojedem, idem dalje i kući se vratim taman na spavanje. Ne bih to smjela reći jer će memama ubiti, ali zadnjih tjedan dana doslovno ni ne spremam krevet, nema smisla – smije se Ana.
Novinarstvo je posao, gluma najveća strast
Zanimljivo je ovo razdoblje u njenom životu. U novinarstvu je Ana od 19 godina, tamo negdje 2003. je prvi put došla na RVG, onako mlada, prpošna i energična, ali i vrlo talentirana. Bila je i u kadru Velikogoričkih kronika, u informativnom programu RVG-a, često i u eteru, puno je toga natipkala i na stranicama Reportera, a posljednje četiri godine novinarski je rasla i napredovala na Media servisu. Znate ono, “za Media servis, Ana Katulić”… Od prije nekih mjesec dana možemo je slušati na frekvencijama Gold FM-a, radija koji je neka vrsta nasljednika RVG-a, ali novinarstvo je trenutačno u drugom planu. Ana je, naime, zaluđena glumom. Koketirala je s glumom kao srednjoškolka, a ljubav je ponovno planula kad joj je bilo 28. Otkud netko u glumi u tvojim godinama, krenuo sam “stankovićevski”. – A čuj njega, što to znači u mojim godinama? Dobre su to godine – nasmijala se Ana i nastavila: – Danas kad gledam, mislim da dobar glumac može biti samo onaj tko životno i mentalno sazrije. Ti s 18 godina možeš upisati akademiju, educirati se i učiti, ali tek kad čovjek dođe u zrelije godine, kad skuži i život i samog sebe, istinski može početi promišljati kao glumac. Barem je kod mene tako. Tek kad sam došla u neke godine shvatila sam što je gluma, da tu nema onoga ‘sad ću ja biti lijepa na pozornici’. Ne, gluma je umjetnost koja dolazi iz tebe, nešto što se istinski osjeća. I ja istinski osjećam da je gluma moje biće. Posebna se strast pojavi u očima kad govori o glumi, iako je dodala Ana i da je novinarstvo njen posao, da je toga svjesna, no ljubav je ljubav… – Kad stanem na pozornicu, ja guštam, super mi je. Ali, što je puno važnije, vidim da i ljudi koji me gledaju super. Nema boljeg osjećaja od toga. Da je bilo malo više hrabrosti, možda bi Ana već odavno bila u glumi, možda se ne bi ni dotakla novinarstva. – Nakon srednje škole sam se pripremala za Akademiju, ali bila sam stvarno premlada. Tad me držao taj ‘ja ću biti lijepa na pozornici’ sindrom. A nisam imala pojma što znači biti glumica. Na kraju sam odustala, mislila sam da nisam dovoljno dobra… Nikad nisam otišla na prijemni, umjesto toga sam upisala novinarstvo, završila ga i dosad već u karijeri napravila toliko da mogu biti zadovoljna. Neki kolege imaju više ciljeve, biti super poznati, nagrađivani istraživački novinari, ali ja sam u svim ovim godinama, kroz RVG, Reporter, Vjesnik, Media servis i sad Gold FM, uspjela raditi na širokom dijapazonu poslova, od lokalnog novinarstva, televizijskog, radijskog, praćenja vlade, Sabora… Dobro, čekaj, sad pričamo o glumi, poslije ćemo o novinarstvu. – Aha, oprosti, malo sam se zaletila. Zna joj se dogoditi, čudo je koliko ta može pričati… Dakle, gluma je najbolje što ti se trenutačno događa u životu? – Da, da, da.
Predstava s nas dvije kao da rodiš dijete
Da se otvori prilika, bi li radila samo to i ništa više? – Naravno! Gledaj, meni je drago što nikad nisam otišla na taj prijemni za Akademiju, više mi se sviđa ovako. Ja to uvijek govorim, a frendovi mi se smiju, ali mislim da se sve u životu događa u nekim krugovima, u spirali. Svaki krug se mora zatvoriti da bi krenuo dalje, ali na kraju te put ipak dovede tamo gdje treba. Možda djeluje malo mistično, duhovno, ali ja to tako nekako vidim. Kao spiralu. Evo, gledaj mene. Htjela sam upisati glumu, odustala sam, krenula na drugu stranu, bavila se novinarstvom, ali opet sam se vratila na glumu. I u njoj bi, jasno vam je već, žarko željela ostati. A počela je jako dobro.
Sredinom travnja premijeru je doživjela monodrama “Mala poduzetnica u velikoj blokadi”, autorice Romane Rožić, u kojoj glavnu i jedinu ulogu igra Ana Katulić. I, kažu kritike, igra je sjajno. – S Romanom, našom goričkom akademski obrazovanom redateljicom, našla sam se jedan dan na kavi i pitala me: ‘Hoćemo nešto zajedno raditi?’ I tako smo se dogovorile da napravi monodramu koju će napisati baš za mene. I ja sam rekla: ‘Super, može!’ Napisala je tekst i poslala mi ga, a kad sam ga pročitala u sekundi sam shvatila: ‘Da, to je ono što želim raditi’ – prepričava mi Ana početak suradnje sa svojom rođakinjom.– Da, daljnje smo rođakinje, i ona je porijeklom iz Buševca. Znamo se još iz vremena dok je radila u pučkom kazalištu u Buševcu, u kojem sam bila i ja, a sretale smo se i kasnije u novinarsko-glumačkim krugovima. Ona je puno radila u Berlinu, osmislila je koncept emisije Parlaonica na HTV-u, puno je radila s pučkim kazalištima, ima i neke filmove… – nabrajala je Ana. Od teksta i euforije do premijere prošlo je dosta vremena, više od plana.- Znale smo se zezati da smo porodile dijete, i za to treba devet mjeseci, koliko i nama za predstavu – kaže Katulićka i nastavlja: – Prošlo ljeto smo krenule s probama i u to smo ušle potpuno same. Ona, ja i baš nitko više. Pazi, nemamo love, nemamo prostor… Imamo tekst i volju. Imale smo probe kod Romane doma, pa kod mene u stanu, snalazile smo se. Tu su i poslovi, svaka ima svoje obaveze, nije nam to bila primarna stvar u životu… I na kraju se sve to otegnulo na skoro godinu dana.Ili, ako ćemo tako gledati, punih devet mjeseci. U zadnjoj fazi, ističe i zahvaljuje, pomogao je i Grad, dobila je na korištenje dvoranu Galženica, u kojoj bi uskoro moglo doći i do goričke premijere. Izvedbu na Susrete kazališnih amatera Zagrebačke županije Ana naziva pretpremijerom. – Uh, sreća da nam se otvorila ta prilika. To ti je kao kad žvačeš žvakaću predugo, jednostavno je moraš ispljunuti. Meni je došao taj moment, da smo još malo čekali, vjerojatno bi mi predstava postala grozna, počela me živcirati. Ukratko, progutala bi tu žvakaću – opisuje taj osjećaj Ana. Kad smo već kod osjećaja, kakav je osjećaj bio ispljunuti žvakaću? – Bilo je super! Prošlo je odlično. Osvojile smo nagrade, Romana za najbolji novi dramski tekst, a ja za najbolju glavnu žensku ulogu na smotri. I kritike su jako dobro, a sve to je dobra polazna točka, govori da sve to nešto vrijedi. To nam je važno jer ćemo predstavu raditi i dalje – najavila je Ana.
Kad prijatelji ne znaju smije li se smijati…
Predstava nije jedna od onih “laganih”, izaziva emocije, ali glavni cilj cure su postigle. – Kako je ovo na neki način angažirano kazalište, nismo znali kako će publika reagirati, hoće li taj tekst doživjeti kao nas dvije. Nama je to bilo super od početka, ali nismo znali hoće li biti i publici. Tema krize, represije, nema se novaca, svi kukaju… To je svakodnevna tema koju slušamo po kafićima, bojala sam se da će ljudima biti dosadno sad gledati i predstavu s tom tematikom.U smislu, ‘o super, još jedna predstava o krizi, to je već viđeno…’ A mi smo baš takve komentare htjele izbjeći. Htjele i uspjele. A koja je priča predstave? – Radi se o profesorici hrvatskog jezika koja u nekom trenutku nije htjela dati mito da bi dobila posao u školi i odlučila je postati poduzetnica u kulturi, baviti se izdavaštvom. I nakon nekog vremena krenu represije, blokade, prisilne naplate, ovrhe… Sve ono što je zadnjih desetak godina zapravo hrvatska svakodnevica. I taj lik male poduzetnice, koja predstavlja svakog od nas, okosnica je priče u kojoj ona ostaje pozitivna cijelo vrijeme. Iako je smeta cijeli sustav funkcioniranja države, koji je samo prividno tu da bi bio na usluzi građanima – ukratko će Ana. Za više informacija, naravno, posjetite prvu sljedeću izvedbu “Male poduzetnice u velikoj blokadi”… Glumici u svojoj prvoj monodrami nije lako prvi put izaći pred publiku. – Uh, opasno me uhvatila trema. Otkad sam dobila tekst u ruke, svojski sam se dala u to, željela samo to raditi, ali opet ti u cijelom tom procesu prođe kroz glavu: ‘Moj Bože, ja radim monodramu koja traje sat i 15 minuta. Ja sama moram ljude držati budnima sat i 15 minuta!’ To nije mala stvar. I onda sam krenula gledati monodrame, pa počneš misliti da ovo što radiš nije dovoljno dobro… I onda smo Romana i ja krenule malo čeprkati i nešto smo, eto, iščeprkale. Ispričala mi je i priču o demonu koji ju je mučio, malom vragu s ramena koji je postavljao stotine pitanja. Kako će biti, hoću li uspjeti… Riješila se tog demona na generalnoj probi, pred desetak prijatelja koji su došli, sjeli i – šutjeli. A to nije bila poanta, jel tako? – Pazi, ja izvodim predstavu, a među njima muk. I mislim si: ‘Što je krivo, zašto ne reagiraju, ovo ništa ne valja, zašto šute…’ I poslije dođu do mene i kažu: ‘Odlično, stvarno si bila dobra’. Mislim si, kako je bilo dobro kad sjedite i šutite. A oni mi kažu: ‘Nismo znali jel se smijemo smijati’. Ha, ha, pa naravno da smijete… – prepričava Ana i nastavlja: – Na premijeri je bilo puno drukčije, više ljudi, bilo je i smijeha, i svega. A to smo i željele, da bude humora, ali i trenutaka koji te natjeraju da se zamisliš. Najveće priznanje bilo mi je kad su mi ljudi poslije prilazili brišući suze. Predstava ih je dirnula, a glumcu je to najbolji mogući kompliment. Svaka emocija znači da sam dirnula čovjeka koji gleda, a to je cilj, ta neka mala katarza. Drukčije Ana promišlja glumu i kazalište od običnog čovjeka. – Gluma nije umjetnost zbog umjetnosti, kazalište funkcionira i kao neka vrsta medija, mora donositi neku poruku, ne smije biti samo zabava za publiku, nego i i pozornica s koje glumac, lik, odašilje poruku. Mora izazivati emocije, da čovjek kući odlazi s gomilom pitanja, da ga to što vidi potakne na razmišljanje. Zato sam oduvijek i željela raditi takve predstave, zato sam se toliko i oduševila tekstom za “Malu poduzetnicu…” – objašnjava Ana. Radila je, kaže, i na jednom kratkom filmu s poznatim hrvatskim glumicama Jadrankom Đokić i Ksenijom Marinković, koja ju posebno oduševljava, a u budućnosti želi… – Bitno mi je raditi, bilo što. Kazalište mi je broj jedan, u kazalištu staneš na scenu, voz krene i ‘furaš’ ga, voziš do kraja. Na filmu je drukčije. Stop, rez, deset minuta pauze dok namjestimo svjetla, vratite se, ajmo sad drugi kadar… Kazalište mi bolje odgovara, ali zaista se ne opterećujem time što ću raditi i gdje ću doći, ne mislim da ću postati neka slavna glumica – prilično uvjerljivo kaže Ana.
Prvi šef bio joj je – gradonačelnik
Možda završiš u sapunicama, prekinuo sam je. – Glupo mi je reći kategorički ne. Ovisi o puno faktora, čak ne toliko o novcu, koliko o projektu. Možda se pojavi nešto super, cool, fora, pa bi i probala. Nije mi skroz odbojno, da mi netko nešto ponudi, dobro bih razmislila – iskrena je Ana, svjesna što takve uloge donose sa sobom.– Ako ljudi ne idu u kazalište, a baš i ne idu, ako ne idu u kina gledati hrvatske filmove, a baš i ne idu, sude glumce po sapunicama. A to nije pravo mjerilo. Sapunica ima svoj budžet, svoje rokove, glumci dođu na set, dvaput snime scenu i ajmo dalje. Tu je važna brzina, a ako snimaš brzo, često nije kvalitetno. No zato je gluma u hrvatskim filmovima odlična – priča Ana. I to kao navijena. A kad hoćeš malo o novinarstvu, zaustavi se. – Znaš što, o glumi mogu pričati danima, o novinarstvu s vremenom sve manje i manje. Nije da me ne zanima, ali zanima me na, recimo, drukčiji način – kaže Ana, koja nije posebno oduševljena stanjem u svojoj, u našoj struci u posljednje vrijeme. – Puno se toga svodi na nebitne polemike, a ja mislim da ljudi to ne žele stvarno čitati. A puno se toga događa oko nas što nije popraćeno. Zadnjih godina bila sam na hrpi prosvjeda, kao novinar i kao građanka, ali to se prati na razini vijesti. Malo tko ide u dubinu, na vrhu našeg novinarstva su teme koje su vrlo površne. U Saboru se bavimo smiješnim replikama zastupnika, a zapravo je tragično što na taj način komuniciraju ljudi koji nas predstavljaju. Ali mi novinari to potenciramo zato što je atraktivno, smiješno i ljude zabavlja. Ne bavimo se važnim stvarima nego nasmijavamo publiku, a to nije dobro. Ima super novinara, super tekstova, da se razumijemo, ali sve manje. Radije ću pročitati dobar komentar, kolumnu, kvalitetne tekstove… I priče iz kvarta u Reporteru i na Cityportalu, naravno. – Naravno, ha, ha. Imaš i ti uspomene iz Reportera, tu si počela, na ovim stranicama. – Prvi put sam došla na RVG još u srednjoj školi, direktor je bio današnji gradonačelnik Dražen Barišić, a ja sam jako htjela biti novinarka. I Dražen mi je odmah dao neke zadatke, da se učim, a onda sam skužila da sve to baš i ne stignem. Zašto? Zato što moram u školu, ha, ha. Nešto jesam radila, moj tata i danas čuva taj moj prvi tekst iz Reportera, izvještaj s vatrogasne skupštine DVD-a Buševec – sa smiješkom se prisjeća Ana, podsjećajući svog sugovornika na jednu davno odigranu utakmicu između Lomnice i Gradića, završenu 1-1.. – Eto, vidiš da se prvi tekstovi pamte. Iako, ja bi vjerojatno i zaboravila da mi nije tate. I to mi i on stalno govori: ‘Vidiš, da nema mene, tko bi ti to čuval?’ Znači, gradonačelnik Barišić kao šef… Kako je to izgledalo iz tvoje perspektive? – Dobar je bio, dobar, ha, ha. Nismo imali puno konflikata, praktički niti jedan, korektno smo surađivali, bez problema – sa smiješkom nabraja Ana. Što bi ti rekla, je li bolji direktor ili gradonačelnik? – Iskreno, ne pratim ga toliko kao gradonačelnika otkad živim u Zagrebu, ali mislim da dobro radi. OK radi svoj posao, nadam se da je okružen pametnim ljudima, koji mu pomažu, ali čini mi se da je dosta aktivan, puno ga ima po Gorici, a to je važno za gradonačelnika. Danas je zagrebačka cura, ali dođe Ana često i doma u Buševec, i u Goricu.– Nešto se radi, nešto se događa, a to je važno za Goricu. Glupo je biti šesti grad po veličini u Hrvatskoj, a istovremeno spavaonica, u kojoj se ljudi zabavljaju tako da šeću pse po par. Često mi se dogodi da dođem u Goricu i na ulici ne vidim ni jednog čovjeka na cesti. Posao gradonačelnika i gradske vlasti je da omogući ljudima da se osjećaju ugodno u gradu, da imaju sadržaj koji mogu konzumirati, da mogu zadovoljiti sve svoje potrebe, od kulture, umjetnosti, bilo čega – poručuje Ana.
Doček Nove u društvu s Anom
Puno priča, stvarno puno, ispričala mi je ponešto i o profesijama zapisanim u zvijezdama. – Jednom mi je prijateljica rekla da svaki čovjek u sebi ima tri profesije, razmislila sam i shvatila da to ima smisla. Sve u životu se događa s razlogom, a ako nešto istinski želiš, na kraju dođe na svoje. Ja sam to spoznala s 28, kad sam se vratila glumi. Moja prva je novinarstvo, druga gluma, a treća… Ne znam, nju još moram pronaći – ‘karamarkovski’ je nabrojala Ana, jer zaboravila je da je ona i voditeljica. – Ajde, neka to bude treće – prihvatila je sugestiju. – I to je stvar u kojoj guštam, nekakav spoj novinarstva i glume. U vrijeme dok sam bila na RVG-u počela voditi neke manifestacije, a sad već godinama vodim Jurjevo i Ivanje, a posljednjih pet godina i doček Nove. Sve manje posjećen doček, ubacio sam se. – Da, žao mi je samo što mi se čini da je svake godine sve manje ljudi, kao da Goričani više nisu zainteresirani za doček na otvorenom. Koga god od izvođača dovedemo, čini mi se da je ljudima svejedno, opet ne dolaze. Možda je i to dio priče koja kaže da Goričani nisu dovoljno zainteresirani za svoj grad. Ali ipak bude veselo, iako je recimo prošle godine bilo -18 stupnjeva, doslovno smo se smrznuli, ali vidi se da su ljudi sretni, raspoloženi. Bude baš zabavno – kaže Ana. Tako nekako prošla je i ova kava. Ana je, naravno, morala dalje, a ja sam sjeo u auto i krenuo kući. Upalio se i radio, kad ono – Ana Katulić u eteru. Koliko ta može pričati…
Kao domaćin posjeta hrvatske nogometne reprezentacije gradilištu Nacionalnog nogometnog kampa u Velikoj Gorici, gradonačelnik Krešimir Ačkar poželio je Vatrenima uspješan nastup na Svjetskom prvenstvu!
Iznimna je čast u našem gradu imati velikane sportskih rezultata koji ujedinjuju cijelu Hrvatsku, a dobrodošlicu je poželio i predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza Marijanu Kustiću.
TOP 5! Izabrali smo najbolje snimke s koncerta Hanke Paldum
Prvim nastupom pred velikogoričkom publikom Hanka Paldum još je jednom potvrdila status jedne od najcjenjenijih regionalnih glazbenih umjetnica, pretvorivši kišnu večer u događaj ispunjen emocijama i dobrom energijom.
Velikogorička publika sinoć je prvi put imala priliku uživo poslušati Hanku Paldum, jednu od najprepoznatljivijih izvođačica sevdaha i umjetnicu koja je svojim pjesmama obilježila brojne generacije.
Iako su koncert pratili kišni oblaci, to nije spriječilo okupljene da uživaju u glazbenoj večeri. Posjetitelji su pod kišobranima pjevali zajedno s glazbenom legendom, a njezini bezvremenski hitovi stvorili su atmosferu koja je nadjačala nepovoljne vremenske prilike.
Prvim nastupom pred velikogoričkom publikom Hanka Paldum još je jednom potvrdila status jedne od najcjenjenijih regionalnih glazbenih umjetnica, pretvorivši kišnu večer u događaj ispunjen emocijama i dobrom energijom.
Zagrebačka županija ponovno uz svoje branitelje: Održane 24. sportske igre HVIDRA-e
Ovogodišnje igre još su jednom pokazale kako sport, uz natjecateljski duh, predstavlja i važan način očuvanja zajedništva među hrvatskim braniteljima, što su sudionici tijekom cijelog dana posebno isticali.
U Velikoj Gorici održane su 24. Županijske sportske igre Hrvatskih ratnih vojnih invalida Zagrebačke županije, koje je ove godine ugostila HVIDRA Velika Gorica.
Na sportskom susretu okupilo se oko 200 sudionika iz cijele županije, a natjecanja su poslužila kao kvalifikacije za državno natjecanje koje organizira HVIDRA Republike Hrvatske.
Sudionici su se od ranih jutarnjih sati okupljali na igralištu pokraj Osnovne škole Jurja Habdelića, gdje su prije početka natjecanja imali organiziranu okrjepu.
Natjecanja su obuhvatila osam sportskih disciplina. Ribičija je prethodno održana 31. svibnja u Dugom Selu, dok su se dvoranska kuglana, stolni tenis i pikado igrali u Velikoj Gorici. Šah se igrao u Buševcu, streljaštvo i boćanje u Zagrebu, a među disciplinama bila je i viseća kuglana.
Predsjednik HVIDRA-e Zagrebačke županije Đuro Đurić istaknuo je važnost ovakvih susreta za braniteljsku populaciju.
– Danas smo se ovdje okupili u provođenju 24. sportskih igara Zagrebačke županije. To je natjecanje kroz koje se ljudi kvalificiraju za središnje državno natjecanje koje provodi HVIDRA Republike Hrvatske. Atmosfera je dobra, vrijeme nas je poslužilo.
Da rezultat nije bio u prvom planu naglasio je predsjednik HVIDRA-e Velika Gorica Željko Klasnić.
– Atmosfera je super. Došlo nas je oko 200 ljudi. Sve je veselo, zabavljamo se. Cilj nije vilo osvajanje prvog mjesta i na to sam dečkima skrenuo pažnju. Između prijateljstva i rezultata, uvijek odaberite prijateljstvo.
Osim sportskog natjecanja, igre su bile prilika za druženje i povezivanje hrvatskih branitelja iz različitih dijelova Zagrebačke županije. To je potvrdio i jedan od sudionika, Davor Župančić.
– Danas sam bio strastveni navijač za sve koji su igrali, upoznao sam mnoge naše branitelje. Lijepo je, ugodno je druženje“.
U poslijepodnevnim satima održana je dodjela nagrada, kojoj su nazočili zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec i zamjenik gradonačelnika Velike Gorice Neven Karas.
Ovogodišnje igre još su jednom pokazale kako sport, uz natjecateljski duh, predstavlja i važan način očuvanja zajedništva među hrvatskim braniteljima, što su sudionici tijekom cijelog dana posebno isticali.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
Novo autobusno ugibalište u Velikoj Gorici preuzima dvije linije
Riječ je o ZET-ovoj brzoj liniji 330 koja povezuje Veliku Goricu i zagrebački Glavni kolodvor te o Arrivinoj lokalnoj liniji broj 2 na relaciji Velika Gorica – Željeznički kolodvor.
Značajan rast opsega javnog prijevoza u Velikoj Gorici, potaknut uvođenjem besplatnog lokalnog prijevoza i povećanjem broja autobusnih linija, doveo je do potrebe za daljnjim proširenjem prometne infrastrukture.
Od danas je zato u funkciji novo autobusno ugibalište na Trgu kralja Petra Krešimira IV. Posljednjih godina mreža autobusnih linija na području grada proširena je s 11 na 16 linija, što je povećalo prometno opterećenje terminala. Novo ugibalište predstavlja dio rješenja kojim se nastoji osigurati protočniji i pouzdaniji rad javnog prijevoza, posebno tijekom razdoblja pojačanog prometa.
Na novu lokaciju premještene su dvije autobusne linije. Riječ je o ZET-ovoj brzoj liniji 330 koja povezuje Veliku Goricu i zagrebački Glavni kolodvor te o Arrivinoj lokalnoj liniji broj 2 na relaciji Velika Gorica – Željeznički kolodvor. Putnici će od petka, 5. lipnja 2026. godine, upravo na novom ugibalištu čekati autobuse tih linija.
Razlozi premještanja nisu isti za oba prijevoznika. Linija 330 izmještena je zbog planirane gradnje pantografa, odnosno punionice za električne autobuse, na stajalištu koje je dosad koristila. Taj projekt nastavak je procesa elektrifikacije voznog parka, u sklopu kojeg je nedavno na lokalnim linijama uvedeno pet novih električnih autobusa. Kod Arrive odluka je donesena s ciljem bolje organizacije prometa. Prijevoznik je sam odabrao liniju broj 2 za korištenje novog ugibališta kako bi se olakšalo usklađivanje voznog reda s ostalim linijama.
Novoizgrađeni prostor predviđen je za prihvat dvaju autobusa istovremeno, čime se povećava operativni kapacitet terminala. Očekuje se smanjenje zastoja, učinkovitije upravljanje dolascima i odlascima vozila te bolja organizacija prometa unutar terminala.
Uz optimizaciju prometnih tokova, dodatni prostor za autobuse trebao bi pridonijeti i većoj sigurnosti te kvalitetnijim uvjetima za putnike i vozače. Projekt je dio kontinuiranih ulaganja usmjerenih prema stvaranju dostupnijeg, učinkovitijeg i održivijeg sustava javnog prijevoza u Velikoj Gorici.
Kako se zaljubljivalo nekada, koliko se teško zavoljeti pa rastati, zašto joj novac ne predstavlja ništa te što joj je draže – burek ili ćevapi? Samo su neka od pitanja na koje nam je dala odgovore u videu.
Znate one ljude koji uđu u prostoriju i isijavaju pozitivom i nekom, pomalo i zaraznom mirnoćom? E upravo takva je Hanka Paldum.
Kraljica Sevdaha bila je gošća ove srijede u jutarnjem showu našeg City radija. Povod je bio njezin koncert koji će se održati sutra, u parku dr.Franje Tuđmana s početkom u 20 sati.
“Pamtim još”, “Zelene oči”, “Voljela sam, voljela”, “Što svaka žena sanja”, “Ja te pjesmom zovem”…samo su neki od hitova koje je ova legendarna pjevačica otpjevala.
U razgovoru, kao i u pjesmama, bila je otvorena, iskrena, spontana i dala nam taj luksuz pa je naše slušatelje obogatila ogromnom dozom mudrosti koju posjeduje.
Osobno, dajem si za pravo napisati da kad’ bi svi pjevači, a i ljudi općenito bili poput Hanke, estrada bi neosporno bila kvalitetnija, a svijet bi bio ljepše mjesto.
Postoje razni intervjui: formalni, zanimljivi i manje zanimljivi, a postoje i razgovori koji vas nose. Upravo takav razgovor imali smo s Velikom Hankom Paldum u našem studiju.
Topla preporuka da u ovom videu poslušate i pogledate što je to Hanka otkrila o svojem privatnom i poslovnom životu.
Kako se zaljubljivalo nekada, koliko se teško zavoljeti pa rastati, zašto joj novac ne predstavlja ništa te što joj je draže – burek ili ćevapi? Samo su neka od pitanja na koje nam je dala odgovore.
Ekipa City radija i Cityportala vas poziva da sutra dođete na koncert ove hodajuće legende i uživate u njezinim bezvremenskim pjesmama s dušom.
Hanki naravno, želimo puno sreće sutra na koncertu, a i u daljoj budućnosti.
Velika Gorica bit će sutra od 20 sati svjetski centar Sevdaha.
Vidimo se na “Tuđmancu”.