Rijetke su prilike u životu novinara kad je intervju zapravo – kava s prijateljem. Ili prijateljicom. U ovom slučaju upravo je tako.– Slušaj, imam ti prijedlog za priču koju će tebi biti vrlo lako napraviti – javio se gazda jednog sunčanog poslijepodneva. – Dobro… – ostao sam malo zbunjen. – Ana Katulić! – otkrio je karte šef, a evo i mene već u sljedećoj sekundi:– Prodano! Ana je, naime, prijateljica. Dugogodišnja, draga prijateljica, kolegica. I odmah sam okrenuo njen broj.
-Bok, Ana. Jel’ čitaš ti one moje Priče iz kvarta u Reporteru?- Da… – sad je ona bila zbunjena. – E, znaš tko je glavni lik moje sljedeće priče?- Tko? – mogao sam čuti njene upitnike iznad glave. – Ti – rekao sam i dobro je nasmijao. Preostalo je još jedino uvjeriti je da mislim ozbiljno, dogovoriti kavu, naći se i sjesti… Nismo već dugo, teško je Anu uloviti, a vidjet ćete i zašto. – Kako mi izgleda radni dan? To je kaos. Ima dana kad se budim ujutro u 5.45, radim do jedan na radiju, nešto pojedem, idem dalje i kući se vratim taman na spavanje. Ne bih to smjela reći jer će memama ubiti, ali zadnjih tjedan dana doslovno ni ne spremam krevet, nema smisla – smije se Ana.
Novinarstvo je posao, gluma najveća strast
Zanimljivo je ovo razdoblje u njenom životu. U novinarstvu je Ana od 19 godina, tamo negdje 2003. je prvi put došla na RVG, onako mlada, prpošna i energična, ali i vrlo talentirana. Bila je i u kadru Velikogoričkih kronika, u informativnom programu RVG-a, često i u eteru, puno je toga natipkala i na stranicama Reportera, a posljednje četiri godine novinarski je rasla i napredovala na Media servisu. Znate ono, “za Media servis, Ana Katulić”… Od prije nekih mjesec dana možemo je slušati na frekvencijama Gold FM-a, radija koji je neka vrsta nasljednika RVG-a, ali novinarstvo je trenutačno u drugom planu. Ana je, naime, zaluđena glumom. Koketirala je s glumom kao srednjoškolka, a ljubav je ponovno planula kad joj je bilo 28. Otkud netko u glumi u tvojim godinama, krenuo sam “stankovićevski”. – A čuj njega, što to znači u mojim godinama? Dobre su to godine – nasmijala se Ana i nastavila: – Danas kad gledam, mislim da dobar glumac može biti samo onaj tko životno i mentalno sazrije. Ti s 18 godina možeš upisati akademiju, educirati se i učiti, ali tek kad čovjek dođe u zrelije godine, kad skuži i život i samog sebe, istinski može početi promišljati kao glumac. Barem je kod mene tako. Tek kad sam došla u neke godine shvatila sam što je gluma, da tu nema onoga ‘sad ću ja biti lijepa na pozornici’. Ne, gluma je umjetnost koja dolazi iz tebe, nešto što se istinski osjeća. I ja istinski osjećam da je gluma moje biće. Posebna se strast pojavi u očima kad govori o glumi, iako je dodala Ana i da je novinarstvo njen posao, da je toga svjesna, no ljubav je ljubav… – Kad stanem na pozornicu, ja guštam, super mi je. Ali, što je puno važnije, vidim da i ljudi koji me gledaju super. Nema boljeg osjećaja od toga. Da je bilo malo više hrabrosti, možda bi Ana već odavno bila u glumi, možda se ne bi ni dotakla novinarstva. – Nakon srednje škole sam se pripremala za Akademiju, ali bila sam stvarno premlada. Tad me držao taj ‘ja ću biti lijepa na pozornici’ sindrom. A nisam imala pojma što znači biti glumica. Na kraju sam odustala, mislila sam da nisam dovoljno dobra… Nikad nisam otišla na prijemni, umjesto toga sam upisala novinarstvo, završila ga i dosad već u karijeri napravila toliko da mogu biti zadovoljna. Neki kolege imaju više ciljeve, biti super poznati, nagrađivani istraživački novinari, ali ja sam u svim ovim godinama, kroz RVG, Reporter, Vjesnik, Media servis i sad Gold FM, uspjela raditi na širokom dijapazonu poslova, od lokalnog novinarstva, televizijskog, radijskog, praćenja vlade, Sabora… Dobro, čekaj, sad pričamo o glumi, poslije ćemo o novinarstvu. – Aha, oprosti, malo sam se zaletila. Zna joj se dogoditi, čudo je koliko ta može pričati… Dakle, gluma je najbolje što ti se trenutačno događa u životu? – Da, da, da.
Predstava s nas dvije kao da rodiš dijete
Da se otvori prilika, bi li radila samo to i ništa više? – Naravno! Gledaj, meni je drago što nikad nisam otišla na taj prijemni za Akademiju, više mi se sviđa ovako. Ja to uvijek govorim, a frendovi mi se smiju, ali mislim da se sve u životu događa u nekim krugovima, u spirali. Svaki krug se mora zatvoriti da bi krenuo dalje, ali na kraju te put ipak dovede tamo gdje treba. Možda djeluje malo mistično, duhovno, ali ja to tako nekako vidim. Kao spiralu. Evo, gledaj mene. Htjela sam upisati glumu, odustala sam, krenula na drugu stranu, bavila se novinarstvom, ali opet sam se vratila na glumu. I u njoj bi, jasno vam je već, žarko željela ostati. A počela je jako dobro.
Sredinom travnja premijeru je doživjela monodrama “Mala poduzetnica u velikoj blokadi”, autorice Romane Rožić, u kojoj glavnu i jedinu ulogu igra Ana Katulić. I, kažu kritike, igra je sjajno. – S Romanom, našom goričkom akademski obrazovanom redateljicom, našla sam se jedan dan na kavi i pitala me: ‘Hoćemo nešto zajedno raditi?’ I tako smo se dogovorile da napravi monodramu koju će napisati baš za mene. I ja sam rekla: ‘Super, može!’ Napisala je tekst i poslala mi ga, a kad sam ga pročitala u sekundi sam shvatila: ‘Da, to je ono što želim raditi’ – prepričava mi Ana početak suradnje sa svojom rođakinjom.– Da, daljnje smo rođakinje, i ona je porijeklom iz Buševca. Znamo se još iz vremena dok je radila u pučkom kazalištu u Buševcu, u kojem sam bila i ja, a sretale smo se i kasnije u novinarsko-glumačkim krugovima. Ona je puno radila u Berlinu, osmislila je koncept emisije Parlaonica na HTV-u, puno je radila s pučkim kazalištima, ima i neke filmove… – nabrajala je Ana. Od teksta i euforije do premijere prošlo je dosta vremena, više od plana.- Znale smo se zezati da smo porodile dijete, i za to treba devet mjeseci, koliko i nama za predstavu – kaže Katulićka i nastavlja: – Prošlo ljeto smo krenule s probama i u to smo ušle potpuno same. Ona, ja i baš nitko više. Pazi, nemamo love, nemamo prostor… Imamo tekst i volju. Imale smo probe kod Romane doma, pa kod mene u stanu, snalazile smo se. Tu su i poslovi, svaka ima svoje obaveze, nije nam to bila primarna stvar u životu… I na kraju se sve to otegnulo na skoro godinu dana.Ili, ako ćemo tako gledati, punih devet mjeseci. U zadnjoj fazi, ističe i zahvaljuje, pomogao je i Grad, dobila je na korištenje dvoranu Galženica, u kojoj bi uskoro moglo doći i do goričke premijere. Izvedbu na Susrete kazališnih amatera Zagrebačke županije Ana naziva pretpremijerom. – Uh, sreća da nam se otvorila ta prilika. To ti je kao kad žvačeš žvakaću predugo, jednostavno je moraš ispljunuti. Meni je došao taj moment, da smo još malo čekali, vjerojatno bi mi predstava postala grozna, počela me živcirati. Ukratko, progutala bi tu žvakaću – opisuje taj osjećaj Ana. Kad smo već kod osjećaja, kakav je osjećaj bio ispljunuti žvakaću? – Bilo je super! Prošlo je odlično. Osvojile smo nagrade, Romana za najbolji novi dramski tekst, a ja za najbolju glavnu žensku ulogu na smotri. I kritike su jako dobro, a sve to je dobra polazna točka, govori da sve to nešto vrijedi. To nam je važno jer ćemo predstavu raditi i dalje – najavila je Ana.
Kad prijatelji ne znaju smije li se smijati…
Predstava nije jedna od onih “laganih”, izaziva emocije, ali glavni cilj cure su postigle. – Kako je ovo na neki način angažirano kazalište, nismo znali kako će publika reagirati, hoće li taj tekst doživjeti kao nas dvije. Nama je to bilo super od početka, ali nismo znali hoće li biti i publici. Tema krize, represije, nema se novaca, svi kukaju… To je svakodnevna tema koju slušamo po kafićima, bojala sam se da će ljudima biti dosadno sad gledati i predstavu s tom tematikom.U smislu, ‘o super, još jedna predstava o krizi, to je već viđeno…’ A mi smo baš takve komentare htjele izbjeći. Htjele i uspjele. A koja je priča predstave? – Radi se o profesorici hrvatskog jezika koja u nekom trenutku nije htjela dati mito da bi dobila posao u školi i odlučila je postati poduzetnica u kulturi, baviti se izdavaštvom. I nakon nekog vremena krenu represije, blokade, prisilne naplate, ovrhe… Sve ono što je zadnjih desetak godina zapravo hrvatska svakodnevica. I taj lik male poduzetnice, koja predstavlja svakog od nas, okosnica je priče u kojoj ona ostaje pozitivna cijelo vrijeme. Iako je smeta cijeli sustav funkcioniranja države, koji je samo prividno tu da bi bio na usluzi građanima – ukratko će Ana. Za više informacija, naravno, posjetite prvu sljedeću izvedbu “Male poduzetnice u velikoj blokadi”… Glumici u svojoj prvoj monodrami nije lako prvi put izaći pred publiku. – Uh, opasno me uhvatila trema. Otkad sam dobila tekst u ruke, svojski sam se dala u to, željela samo to raditi, ali opet ti u cijelom tom procesu prođe kroz glavu: ‘Moj Bože, ja radim monodramu koja traje sat i 15 minuta. Ja sama moram ljude držati budnima sat i 15 minuta!’ To nije mala stvar. I onda sam krenula gledati monodrame, pa počneš misliti da ovo što radiš nije dovoljno dobro… I onda smo Romana i ja krenule malo čeprkati i nešto smo, eto, iščeprkale. Ispričala mi je i priču o demonu koji ju je mučio, malom vragu s ramena koji je postavljao stotine pitanja. Kako će biti, hoću li uspjeti… Riješila se tog demona na generalnoj probi, pred desetak prijatelja koji su došli, sjeli i – šutjeli. A to nije bila poanta, jel tako? – Pazi, ja izvodim predstavu, a među njima muk. I mislim si: ‘Što je krivo, zašto ne reagiraju, ovo ništa ne valja, zašto šute…’ I poslije dođu do mene i kažu: ‘Odlično, stvarno si bila dobra’. Mislim si, kako je bilo dobro kad sjedite i šutite. A oni mi kažu: ‘Nismo znali jel se smijemo smijati’. Ha, ha, pa naravno da smijete… – prepričava Ana i nastavlja: – Na premijeri je bilo puno drukčije, više ljudi, bilo je i smijeha, i svega. A to smo i željele, da bude humora, ali i trenutaka koji te natjeraju da se zamisliš. Najveće priznanje bilo mi je kad su mi ljudi poslije prilazili brišući suze. Predstava ih je dirnula, a glumcu je to najbolji mogući kompliment. Svaka emocija znači da sam dirnula čovjeka koji gleda, a to je cilj, ta neka mala katarza. Drukčije Ana promišlja glumu i kazalište od običnog čovjeka. – Gluma nije umjetnost zbog umjetnosti, kazalište funkcionira i kao neka vrsta medija, mora donositi neku poruku, ne smije biti samo zabava za publiku, nego i i pozornica s koje glumac, lik, odašilje poruku. Mora izazivati emocije, da čovjek kući odlazi s gomilom pitanja, da ga to što vidi potakne na razmišljanje. Zato sam oduvijek i željela raditi takve predstave, zato sam se toliko i oduševila tekstom za “Malu poduzetnicu…” – objašnjava Ana. Radila je, kaže, i na jednom kratkom filmu s poznatim hrvatskim glumicama Jadrankom Đokić i Ksenijom Marinković, koja ju posebno oduševljava, a u budućnosti želi… – Bitno mi je raditi, bilo što. Kazalište mi je broj jedan, u kazalištu staneš na scenu, voz krene i ‘furaš’ ga, voziš do kraja. Na filmu je drukčije. Stop, rez, deset minuta pauze dok namjestimo svjetla, vratite se, ajmo sad drugi kadar… Kazalište mi bolje odgovara, ali zaista se ne opterećujem time što ću raditi i gdje ću doći, ne mislim da ću postati neka slavna glumica – prilično uvjerljivo kaže Ana.
Prvi šef bio joj je – gradonačelnik
Možda završiš u sapunicama, prekinuo sam je. – Glupo mi je reći kategorički ne. Ovisi o puno faktora, čak ne toliko o novcu, koliko o projektu. Možda se pojavi nešto super, cool, fora, pa bi i probala. Nije mi skroz odbojno, da mi netko nešto ponudi, dobro bih razmislila – iskrena je Ana, svjesna što takve uloge donose sa sobom.– Ako ljudi ne idu u kazalište, a baš i ne idu, ako ne idu u kina gledati hrvatske filmove, a baš i ne idu, sude glumce po sapunicama. A to nije pravo mjerilo. Sapunica ima svoj budžet, svoje rokove, glumci dođu na set, dvaput snime scenu i ajmo dalje. Tu je važna brzina, a ako snimaš brzo, često nije kvalitetno. No zato je gluma u hrvatskim filmovima odlična – priča Ana. I to kao navijena. A kad hoćeš malo o novinarstvu, zaustavi se. – Znaš što, o glumi mogu pričati danima, o novinarstvu s vremenom sve manje i manje. Nije da me ne zanima, ali zanima me na, recimo, drukčiji način – kaže Ana, koja nije posebno oduševljena stanjem u svojoj, u našoj struci u posljednje vrijeme. – Puno se toga svodi na nebitne polemike, a ja mislim da ljudi to ne žele stvarno čitati. A puno se toga događa oko nas što nije popraćeno. Zadnjih godina bila sam na hrpi prosvjeda, kao novinar i kao građanka, ali to se prati na razini vijesti. Malo tko ide u dubinu, na vrhu našeg novinarstva su teme koje su vrlo površne. U Saboru se bavimo smiješnim replikama zastupnika, a zapravo je tragično što na taj način komuniciraju ljudi koji nas predstavljaju. Ali mi novinari to potenciramo zato što je atraktivno, smiješno i ljude zabavlja. Ne bavimo se važnim stvarima nego nasmijavamo publiku, a to nije dobro. Ima super novinara, super tekstova, da se razumijemo, ali sve manje. Radije ću pročitati dobar komentar, kolumnu, kvalitetne tekstove… I priče iz kvarta u Reporteru i na Cityportalu, naravno. – Naravno, ha, ha. Imaš i ti uspomene iz Reportera, tu si počela, na ovim stranicama. – Prvi put sam došla na RVG još u srednjoj školi, direktor je bio današnji gradonačelnik Dražen Barišić, a ja sam jako htjela biti novinarka. I Dražen mi je odmah dao neke zadatke, da se učim, a onda sam skužila da sve to baš i ne stignem. Zašto? Zato što moram u školu, ha, ha. Nešto jesam radila, moj tata i danas čuva taj moj prvi tekst iz Reportera, izvještaj s vatrogasne skupštine DVD-a Buševec – sa smiješkom se prisjeća Ana, podsjećajući svog sugovornika na jednu davno odigranu utakmicu između Lomnice i Gradića, završenu 1-1.. – Eto, vidiš da se prvi tekstovi pamte. Iako, ja bi vjerojatno i zaboravila da mi nije tate. I to mi i on stalno govori: ‘Vidiš, da nema mene, tko bi ti to čuval?’ Znači, gradonačelnik Barišić kao šef… Kako je to izgledalo iz tvoje perspektive? – Dobar je bio, dobar, ha, ha. Nismo imali puno konflikata, praktički niti jedan, korektno smo surađivali, bez problema – sa smiješkom nabraja Ana. Što bi ti rekla, je li bolji direktor ili gradonačelnik? – Iskreno, ne pratim ga toliko kao gradonačelnika otkad živim u Zagrebu, ali mislim da dobro radi. OK radi svoj posao, nadam se da je okružen pametnim ljudima, koji mu pomažu, ali čini mi se da je dosta aktivan, puno ga ima po Gorici, a to je važno za gradonačelnika. Danas je zagrebačka cura, ali dođe Ana često i doma u Buševec, i u Goricu.– Nešto se radi, nešto se događa, a to je važno za Goricu. Glupo je biti šesti grad po veličini u Hrvatskoj, a istovremeno spavaonica, u kojoj se ljudi zabavljaju tako da šeću pse po par. Često mi se dogodi da dođem u Goricu i na ulici ne vidim ni jednog čovjeka na cesti. Posao gradonačelnika i gradske vlasti je da omogući ljudima da se osjećaju ugodno u gradu, da imaju sadržaj koji mogu konzumirati, da mogu zadovoljiti sve svoje potrebe, od kulture, umjetnosti, bilo čega – poručuje Ana.
Doček Nove u društvu s Anom
Puno priča, stvarno puno, ispričala mi je ponešto i o profesijama zapisanim u zvijezdama. – Jednom mi je prijateljica rekla da svaki čovjek u sebi ima tri profesije, razmislila sam i shvatila da to ima smisla. Sve u životu se događa s razlogom, a ako nešto istinski želiš, na kraju dođe na svoje. Ja sam to spoznala s 28, kad sam se vratila glumi. Moja prva je novinarstvo, druga gluma, a treća… Ne znam, nju još moram pronaći – ‘karamarkovski’ je nabrojala Ana, jer zaboravila je da je ona i voditeljica. – Ajde, neka to bude treće – prihvatila je sugestiju. – I to je stvar u kojoj guštam, nekakav spoj novinarstva i glume. U vrijeme dok sam bila na RVG-u počela voditi neke manifestacije, a sad već godinama vodim Jurjevo i Ivanje, a posljednjih pet godina i doček Nove. Sve manje posjećen doček, ubacio sam se. – Da, žao mi je samo što mi se čini da je svake godine sve manje ljudi, kao da Goričani više nisu zainteresirani za doček na otvorenom. Koga god od izvođača dovedemo, čini mi se da je ljudima svejedno, opet ne dolaze. Možda je i to dio priče koja kaže da Goričani nisu dovoljno zainteresirani za svoj grad. Ali ipak bude veselo, iako je recimo prošle godine bilo -18 stupnjeva, doslovno smo se smrznuli, ali vidi se da su ljudi sretni, raspoloženi. Bude baš zabavno – kaže Ana. Tako nekako prošla je i ova kava. Ana je, naravno, morala dalje, a ja sam sjeo u auto i krenuo kući. Upalio se i radio, kad ono – Ana Katulić u eteru. Koliko ta može pričati…
Grad Velika Gorica službeno je pokrenuo postupak izuzimanja dijela jezera Čiče iz eksploatacijskog područja, čime bi se stvorili uvjeti za legalno kupanje i uređenje plaže. Objavio je to gradonačelnik Krešimir Ačkar na svom Facebook profilu, istaknuvši kako je izrađeno i idejno rješenje uređenja plaže.
Foto: Krešimir Ačkar/FB
“Čič Beach”, umjetno jezero nastalo eksploatacijom šljunka, godinama je neformalno okupljalište građana željnih osvježenja tijekom ljetnih mjeseci. No, zbog statusa eksploatacijskog područja, kupanje na njemu nije bilo zakonski dopušteno niti regulirano, a sigurnosni uvjeti nisu bili zajamčeni.
”Jezero Čiče ima ogroman potencijal, ne samo kao prirodni resurs već i kao društveni i rekreacijski prostor. Cilj nam je da u suradnji sa nadležnim ministarstvom, koncesionarom, udrugama i svim sugrađanima konačno imamo uređeno i sigurno kupalište s brojnim popratnim sadržajima. Bit će to moderan, funkcionalan i privlačan prostor koji će služiti za kupanje, sport, druženje i boravak u prirodi”, istaknuo je Ačkar.
Foto: Krešimir Ačkar/FB
Podsjetimo, Urbanistički plan uređenja ŠRC-a Jezero Novo Čiče na snazi je još od 2012. godine i predviđa jasnu namjenu prostora, uključujući i lokaciju za kupalište. Unatoč tome, građani su proteklih godina koristili jezero za kupanje, bez dozvola i bez službene infrastrukture.
Ovim korakom Grad konačno pokreće konkretnu realizaciju tog višegodišnjeg plana. Idejno rješenje za “Čič Beach” već je izrađeno i uključuje širok spektar sadržaja, od plaže i kupališnih objekata, preko sportskih terena, do prostora za rekreaciju, djecu, pa čak i pse. U planu su odbojka na pijesku, street workout zona, košarkaško igralište, šetnice, kabine za presvlačenje, vanjski tuševi, toranj za spasioca i ljetni šank s terasom.
Nakon što se zemljište formalno izdvoji iz eksploatacijskog polja, slijedi izrada projektne dokumentacije i ishođenje potrebnih dozvola. Potom se ide u javnu nabavu za izvođenje radova, a tek tada i u samo uređenje kupališta.
Grad ističe kako se sve odvija u suradnji s nadležnim ministarstvom, koncesionarom i zainteresiranim udrugama, uz cilj stvaranja modernog, funkcionalnog i sigurnog kupališta dostupnog svim građanima.
Povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, izaslanstvo Grada Velike Gorice predvođeno zamjenikom gradonačelnika Nevenom Karasom i predsjednikom Gradskog vijeća Darkom Bekićem, položilo je danas (utorak, 05.08.2025.) vijence kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu na platou ispred Gradskog groblja.
Velika Gorica, 05.08.2025. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 05.08.2025. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 05.08.2025. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 05.08.2025. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 05.08.2025. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Vijence su položili i svijeće zapalili članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja, predstavnici braniteljskih udruga, Hrvatske vojske, policije, vatrogasaca te predstavnici političkih stranaka.
Trener Kova i “projekt Lojen”: Čudo od djeteta iz Gorice već prate velikani…
Lovro Lojen tek je navršio 15 godina, reprezentativac, najtalentiraniji golman u svom uzrastu, a sa zagrebačke Pešćenice u HNK Goricu je došao prošlog ljeta, kao pionir. Ovog ljeta, pak, u Goricu se vratio trener golmana Leonard Kovačić…
Leonard Kovačić vraća se u Nogometnu školu HNK Gorica! Nakon iskustva u GNK Dinamo, preuzima ulogu koordinatora škole vratara i trenera vratara U19. Sigurni smo da će vojim iskustvom, stručnim pristupom i predanošću dodatno osnažiti rad s mladim vratarima i doprinijeti daljnjem razvoju Škole, ponosno su iz HNK Gorice objavili sredinom srpnja.
U Dinamo je Kova, kako ga zovu, i otišao iz Gorice, a svojim je radom privukao veliku pozornost u stručnim krugovima. I na Instagramu je aktivan, a poslu je maksimalno posvećen. Rijetkost je vidjeti takvu želju za radom i za dokazivanjem, koja doslovno izvire iz svake geste.
– Dinamo je emocija, moj klub od malih nogu, tamo sam stekao iskustvo koje ću uvijek nositi sa sobom. No Gorica je moj drugi dom, mjesto gdje me ljudi cijene i žele. To je za mene ogromna stvar, jer ovdje imam priliku raditi projekte koji me motiviraju. Moj povratak nije samo emotivna, nego i profesionalna odluka, budući da vidim priliku da napravimo iskorak i ostavimo trag – priča nam Kova i nastavlja:
– Želim implementirati modernu metodologiju rada s pokazateljima rezultata i kroz to razvijati mlade vratarske talente, među kojima je i jedan koji već sad odskače u hrvatskim okvirima, a to je Lovro Lojen.
E, tu smo dakle! Vratio se dečko iz Kašine, 34-godišnjak, u Goricu kako bi radio sa svim mladim vratarima, ali upravo je 15-godišnji Lojen možda i glavni razlog. Gorica je, naime, iz HAŠK-a prošlog ljeta dovela vratara koji je reprezentativac u svom uzrastu, i to neupitni, a sve procjene kažu da su mu limiti u ovom trenutku – neslućeno visoki! Ovdje govorimo o klincu koji nije samo budućnost Gorice, nego potencijalo i hrvatskog nogometa, zašto ne i hrvatske reprezentacije.
– Lovro je poseban zbog svoje tehničke i fizičke dominacije. Ima visinu, eksplozivnost, odličan rad nogu i refleks. Dominantan je na golu, kako na visokim loptama, tako i u samom branjenju gola, ali ono što ga zaista izdvaja je mentalitet. On je toliko radan i posvećen tome da svaki trening pokazuje želju za napretkom i usvajanjem novih stvari… Ta kombinacija talenta, radne etike i dominacija na golu daje nam sigurnost da uz pravi proces može dosegnuti vrhunski nivo – govori trener Kova.
Mladi golman koji je 27. srpnja navršio tek 15 godina pripada generaciji mlađih kadeta, ali već je prošle sezone branio u kadetskom HNL-u, s i po dvije godine starijim igračima na terenu.
– Izdvaja ga ta fizička dominacija, ali i potpuni nedostatak straha. Što kroz izlaske na visoke lopte, što kroz situacije jedan na jedan. Ima prirodnu sigurnost na golu, a uz to je jako važno da je posvećen radu i napretku. Njegov karakter je fantastičan, jako je pristojan dečko, discipliniran i spreman slušati. Spoj takvih fizičkih predispozicija i mentaliteta koji traži razvoj zaista je rijetkost – oduševljen je trener Kovačić.
U nogometnim krugovima Lovro Lojen nije nikakva tajna, veliki klubovi prate ga i znaju što može, a uslijed svega toga pojavljuje se i interes iz velikih europskih klubova… I oni prepoznaju potencijal za velike stvari.
– Lovro ima potencijal za najveći nivo, ali to uvijek ovisi o procesu i radu. Njegovi fizički i tehnički kapaciteti otvaraju mu vrata vrhunskog nogometa, no ono što me posebno veseli je njegov mentalitet. Nema straha, stalno želi napredovati i spreman je uložiti sve u svoj razvoj. Limiti? Iskreno, trenutačno ih ne vidim ako nastavi ovim putem. Naša je uloga da mu omogućimo pravi put i kvalitetan proces – kazao je trener Kovačić pa otkrio to će se sve događati tijekom tog procesa:
– U planu i programu rada s njim je individualni rad, odnosno vratarska kretanja i bacanja te mehanika pokreta u vratarskoj izvedbi, zatim grupni i momčadski rad, koji uključuje situacijsko prepoznavanje i djelovanje, kao i integracija u momčad kroz svih pet faza nogometne igre, uključujući branjenje gola, otvaranje igre i branjenje prostora. Tu je i kondicijski dio programa, kroz koji želimo optimizirati fizičke sposobnosti uz praćenje i djelovanje kondicijske struke.
A on sam sve 15-godišnji Lovro podnosi lako i jednostavno, sa smiješkom. I s najvećim mogućim angažmanom u svakom, ali baš svakom trenutku svakog treninga.
– Super mi je ovdje u Gorici. Tu imam i odlične trener, i odličnu momčad, a imam i sve potrebno za moj vratarski razvoj. Važno je što imam priliku braniti za starije generacije, dobiti tu vrstu boljeg podražaja – govori Lovro Lojen, koji se u Turopolje preselio iz rodne Republike Pešćenice.
– Da, s Pešćenice sam, u HAŠK-u sam krenuo i odmah sam želio biti golman, već s devet godina. Uvijek mi se sviđalo kako golmani lete, padaju, spašavaju… – objavšnjava Lovro i dodaje:
– Omiljeni vratari su mi Maignan i Donnarumma, na kojeg kažu da malo podsjećam stilom. Najdraži klub je, naravno, Milan…
Policijska uprava zagrebačka danas je objavila detalje požara koji se dogodio u nedjelju 27. srpnja u ranim jutarnjim satima u naselju Sop Bukevski u kojem su samohrani otac i malo dijete ostali bez doma.
– Obavljenim očevidom utvrđeno je da je požar najvjerojatnije izbio uslijed kvara na električnim instalacijama zamrzivača. – javljaju iz PUZ-a.
Požar je ugašen brzom intervencijom vatrogasaca, a na sreću ozlijeđenih osoba nije bilo.
Utakmice 06. kola 5.Malonogometne lige VG Sjever biti će dio dvodnevne proslave Dana Velike Mlake (26.-27. srpnja 2025.).
Velika Gorica, 25.07.2025. Najava 06. kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
”Vijeće Mjesnog odbora Velika Mlaka poziva sve vas da u čim većem broju dođete na ŠRC Jure Mihalj – Đuro, 26.07.2025. od 18:30 i da se svi skupa podružimo i proveselimo povodom blagdana Svete Ane i Dana našeg mjesta Velike Mlake.”