Povežite se s nama

HOTNEWS

Carrie Bradshaw iz Buševca: Ana je novinarka, voditeljica i glumica

Objavljeno

na

Rijetke su prilike u životu novinara kad je intervju zapravo – kava s prijateljem. Ili prijateljicom. U ovom slučaju upravo je tako.– Slušaj, imam ti prijedlog za priču koju će tebi biti vrlo lako napraviti – javio se gazda jednog sunčanog poslijepodneva. – Dobro… – ostao sam malo zbunjen. – Ana Katulić! – otkrio je karte šef, a evo i mene već u sljedećoj sekundi:– Prodano! Ana je, naime, prijateljica. Dugogodišnja, draga prijateljica, kolegica. I odmah sam okrenuo njen broj.

 

-Bok, Ana. Jel’ čitaš ti one moje Priče iz kvarta u Reporteru?- Da… – sad je ona bila zbunjena. – E, znaš tko je glavni lik moje sljedeće priče?- Tko? – mogao sam čuti njene upitnike iznad glave. – Ti – rekao sam i dobro je nasmijao. Preostalo je još jedino uvjeriti je da mislim ozbiljno, dogovoriti kavu, naći se i sjesti… Nismo već dugo, teško je Anu uloviti, a vidjet ćete i zašto. – Kako mi izgleda radni dan? To je kaos. Ima dana kad se budim ujutro u 5.45, radim do jedan na radiju, nešto pojedem, idem dalje i kući se vratim taman na spavanje. Ne bih to smjela reći jer će memama ubiti, ali zadnjih tjedan dana doslovno ni ne spremam krevet, nema smisla – smije se Ana.

 

Novinarstvo je posao, gluma najveća strast

 

Zanimljivo je ovo razdoblje u njenom životu. U novinarstvu je Ana od 19 godina, tamo negdje 2003. je prvi put došla na RVG, onako mlada, prpošna i energična, ali i vrlo talentirana. Bila je i u kadru Velikogoričkih kronika, u informativnom programu RVG-a, često i u eteru, puno je toga natipkala i na stranicama Reportera, a posljednje četiri godine novinarski je rasla i napredovala na Media servisu. Znate ono, “za Media servis, Ana Katulić”… Od prije nekih mjesec dana možemo je slušati na frekvencijama Gold FM-a, radija koji je neka vrsta nasljednika RVG-a, ali novinarstvo je trenutačno u drugom planu. Ana Katulić (5)Ana je, naime, zaluđena glumom. Koketirala je s glumom kao srednjoškolka, a ljubav je ponovno planula kad joj je bilo 28. Otkud netko u glumi u tvojim godinama, krenuo sam “stankovićevski”. – A čuj njega, što to znači u mojim godinama? Dobre su to godine – nasmijala se Ana i nastavila: – Danas kad gledam, mislim da dobar glumac može biti samo onaj tko životno i mentalno sazrije. Ti s 18 godina možeš upisati akademiju, educirati se i učiti, ali tek kad čovjek dođe u zrelije godine, kad skuži i život i samog sebe, istinski može početi promišljati kao glumac. Barem je kod mene tako. Tek kad sam došla u neke godine shvatila sam što je gluma, da tu nema onoga ‘sad ću ja biti lijepa na pozornici’. Ne, gluma je umjetnost koja dolazi iz tebe, nešto što se istinski osjeća. I ja istinski osjećam da je gluma moje biće. Posebna se strast pojavi u očima kad govori o glumi, iako je dodala Ana i da je novinarstvo njen posao, da je toga svjesna, no ljubav je ljubav… – Kad stanem na pozornicu, ja guštam, super mi je. Ali, što je puno važnije, vidim da i ljudi koji me gledaju super. Nema boljeg osjećaja od toga. Da je bilo malo više hrabrosti, možda bi Ana već odavno bila u glumi, možda se ne bi ni dotakla novinarstva. – Nakon srednje škole sam se pripremala za Akademiju, ali bila sam stvarno premlada. Tad me držao taj ‘ja ću biti lijepa na pozornici’ sindrom. A nisam imala pojma što znači biti glumica. Na kraju sam odustala, mislila sam da nisam dovoljno dobra… Nikad nisam otišla na prijemni, umjesto toga sam upisala novinarstvo, završila ga i dosad već u karijeri napravila toliko da mogu biti zadovoljna. Neki kolege imaju više ciljeve, biti super poznati, nagrađivani istraživački novinari, ali ja sam u svim ovim godinama, kroz RVG, Reporter, Vjesnik, Media servis i sad Gold FM, uspjela raditi na širokom dijapazonu poslova, od lokalnog novinarstva, televizijskog, radijskog, praćenja vlade, Sabora… Dobro, čekaj, sad pričamo o glumi, poslije ćemo o novinarstvu. – Aha, oprosti, malo sam se zaletila. Zna joj se dogoditi, čudo je koliko ta može pričati… Dakle, gluma je najbolje što ti se trenutačno događa u životu? – Da, da, da.

 

Predstava s nas dvije kao da rodiš dijete

 

Da se otvori prilika, bi li radila samo to i ništa više? – Naravno! Gledaj, meni je drago što nikad nisam otišla na taj prijemni za Akademiju, više mi se sviđa ovako. Ja to uvijek govorim, a frendovi mi se smiju, ali mislim da se sve u životu događa u nekim krugovima, u spirali. Svaki krug se mora zatvoriti da bi krenuo dalje, ali na kraju te put ipak dovede tamo gdje treba. Možda djeluje malo mistično, duhovno, ali ja to tako nekako vidim. Kao spiralu. Evo, gledaj mene. Htjela sam upisati glumu, odustala sam, krenula na drugu stranu, bavila se novinarstvom, ali opet sam se vratila na glumu. I u njoj bi, jasno vam je već, žarko željela ostati. A počela je jako dobro.

 

 

Sredinom travnja premijeru je doživjela monodrama “Mala poduzetnica u velikoj blokadi”, autorice Romane Rožić, u kojoj glavnu i jedinu ulogu igra Ana Katulić. I, kažu kritike, igra je sjajno. – S Romanom, našom goričkom akademski obrazovanom redateljicom, našla sam se jedan dan na kavi i pitala me: ‘Hoćemo nešto zajedno raditi?’ I tako smo se dogovorile da napravi monodramu koju će napisati baš za mene. I ja sam rekla: ‘Super, može!’ Napisala je tekst i poslala mi ga, a kad sam ga pročitala u sekundi sam shvatila: ‘Da, to je ono što želim raditi’ – prepričava mi Ana početak suradnje sa svojom rođakinjom.– Da, daljnje smo rođakinje, i ona je porijeklom iz Buševca. Znamo se još iz vremena dok je radila u pučkom kazalištu u Buševcu, u kojem sam bila i ja, a sretale smo se i kasnije u novinarsko-glumačkim krugovima. Ona je puno radila u Berlinu, osmislila je koncept emisije Parlaonica na HTV-u, puno je radila s pučkim kazalištima, ima i neke filmove… – nabrajala je Ana. Od teksta i euforije do premijere prošlo je dosta vremena, više od plana.- Znale smo se zezati da smo porodile dijete, i za to treba devet mjeseci, koliko i nama za predstavu – kaže Katulićka i nastavlja: – Prošlo ljeto smo krenule s probama i u to smo ušle potpuno same. Ona, ja i baš nitko više. Pazi, nemamo love, nemamo prostor… Imamo tekst i volju. Imale smo probe kod Romane doma, pa kod mene u stanu, snalazile smo se. Tu su i poslovi, svaka ima svoje obaveze, nije nam to bila primarna stvar u životu… I na kraju se sve to otegnulo na skoro godinu dana. Ili, ako ćemo tako gledati, punih devet mjeseci. U zadnjoj fazi, ističe i zahvaljuje, pomogao je i Grad, dobila je na korištenje dvoranu Galženica, u kojoj bi uskoro moglo doći i do goričke premijere. Izvedbu na Susrete kazališnih amatera Zagrebačke županije Ana naziva pretpremijerom. – Uh, sreća da nam se otvorila ta prilika. To ti je kao kad žvačeš žvakaću predugo, jednostavno je moraš ispljunuti. Meni je došao taj moment, da smo još malo čekali, vjerojatno bi mi predstava postala grozna, počela me živcirati. Ukratko, progutala bi tu žvakaću – opisuje taj osjećaj Ana. Kad smo već kod osjećaja, kakav je osjećaj bio ispljunuti žvakaću? – Bilo je super! Prošlo je odlično. Osvojile smo nagrade, Romana za najbolji novi dramski tekst, a ja za najbolju glavnu žensku ulogu na smotri. I kritike su jako dobro, a sve to je dobra polazna točka, govori da sve to nešto vrijedi. To nam je važno jer ćemo predstavu raditi i dalje – najavila je Ana.

 

Kad prijatelji ne znaju smije li se smijati…

 

Predstava nije jedna od onih “laganih”, izaziva emocije, ali glavni cilj cure su postigle. – Kako je ovo na neki način angažirano kazalište, nismo znali kako će publika reagirati, hoće li taj tekst doživjeti kao nas dvije. Nama je to bilo super od početka, ali nismo znali hoće li biti i publici. Tema krize, represije, nema se novaca, svi kukaju… To je svakodnevna tema koju slušamo po kafićima, bojala sam se da će ljudima biti dosadno sad gledati i predstavu s tom tematikom. U smislu, ‘o super, još jedna predstava o krizi, to je već viđeno…’ A mi smo baš takve komentare htjele izbjeći. Htjele i uspjele. A koja je priča predstave? – Radi se o profesorici hrvatskog jezika koja u nekom trenutku nije htjela dati mito da bi dobila posao u školi i odlučila je postati poduzetnica u kulturi, baviti se izdavaštvom. I nakon nekog vremena krenu represije, blokade, prisilne naplate, ovrhe… Ana Katulić (3)Sve ono što je zadnjih desetak godina zapravo hrvatska svakodnevica. I taj lik male poduzetnice, koja predstavlja svakog od nas, okosnica je priče u kojoj ona ostaje pozitivna cijelo vrijeme. Iako je smeta cijeli sustav funkcioniranja države, koji je samo prividno tu da bi bio na usluzi građanima – ukratko će Ana. Za više informacija, naravno, posjetite prvu sljedeću izvedbu “Male poduzetnice u velikoj blokadi”… Glumici u svojoj prvoj monodrami nije lako prvi put izaći pred publiku. – Uh, opasno me uhvatila trema. Otkad sam dobila tekst u ruke, svojski sam se dala u to, željela samo to raditi, ali opet ti u cijelom tom procesu prođe kroz glavu: ‘Moj Bože, ja radim monodramu koja traje sat i 15 minuta. Ja sama moram ljude držati budnima sat i 15 minuta!’ To nije mala stvar. I onda sam krenula gledati monodrame, pa počneš misliti da ovo što radiš nije dovoljno dobro… I onda smo Romana i ja krenule malo čeprkati i nešto smo, eto, iščeprkale. Ispričala mi je i priču o demonu koji ju je mučio, malom vragu s ramena koji je postavljao stotine pitanja. Kako će biti, hoću li uspjeti… Riješila se tog demona na generalnoj probi, pred desetak prijatelja koji su došli, sjeli i – šutjeli. A to nije bila poanta, jel tako? – Pazi, ja izvodim predstavu, a među njima muk. I mislim si: ‘Što je krivo, zašto ne reagiraju, ovo ništa ne valja, zašto šute…’ I poslije dođu do mene i kažu: ‘Odlično, stvarno si bila dobra’. Mislim si, kako je bilo dobro kad sjedite i šutite. A oni mi kažu: ‘Nismo znali jel se smijemo smijati’. Ha, ha, pa naravno da smijete… – prepričava Ana i nastavlja: – Na premijeri je bilo puno drukčije, više ljudi, bilo je i smijeha, i svega. A to smo i željele, da bude humora, ali i trenutaka koji te natjeraju da se zamisliš. Najveće priznanje bilo mi je kad su mi ljudi poslije prilazili brišući suze. Predstava ih je dirnula, a glumcu je to najbolji mogući kompliment. Svaka emocija znači da sam dirnula čovjeka koji gleda, a to je cilj, ta neka mala katarza. Drukčije Ana promišlja glumu i kazalište od običnog čovjeka. – Gluma nije umjetnost zbog umjetnosti, kazalište funkcionira i kao neka vrsta medija, mora donositi neku poruku, ne smije biti samo zabava za publiku, nego i i pozornica s koje glumac, lik, odašilje poruku. Mora izazivati emocije, da čovjek kući odlazi s gomilom pitanja, da ga to što vidi potakne na razmišljanje. Zato sam oduvijek i željela raditi takve predstave, zato sam se toliko i oduševila tekstom za “Malu poduzetnicu…” – objašnjava Ana. Radila je, kaže, i na jednom kratkom filmu s poznatim hrvatskim glumicama Jadrankom Đokić i Ksenijom Marinković, koja ju posebno oduševljava, a u budućnosti želi… – Bitno mi je raditi, bilo što. Kazalište mi je broj jedan, u kazalištu staneš na scenu, voz krene i ‘furaš’ ga, voziš do kraja. Na filmu je drukčije. Stop, rez, deset minuta pauze dok namjestimo svjetla, vratite se, ajmo sad drugi kadar… Kazalište mi bolje odgovara, ali zaista se ne opterećujem time što ću raditi i gdje ću doći, ne mislim da ću postati neka slavna glumica – prilično uvjerljivo  kaže  Ana.

 

Prvi šef bio joj je – gradonačelnik

 

Možda završiš u sapunicama, prekinuo sam je. – Glupo mi je reći kategorički ne. Ovisi o puno faktora, čak ne toliko o novcu, koliko o projektu. Možda se pojavi nešto super, cool, fora, pa bi i probala. Nije mi skroz odbojno, da mi netko nešto ponudi, dobro bih razmislila – iskrena je Ana, svjesna što takve uloge donose sa sobom.– Ako ljudi ne idu u kazalište, a baš i ne idu, ako ne idu u kina gledati hrvatske filmove, a baš i ne idu, sude glumce po sapunicama. A to nije pravo mjerilo. Sapunica ima svoj budžet, svoje rokove, glumci dođu na set, dvaput snime scenu i ajmo dalje. Tu je važna brzina, a ako snimaš brzo, često nije kvalitetno. No zato je gluma u hrvatskim filmovima odlična – priča Ana. I to kao navijena. A kad hoćeš malo o novinarstvu, zaustavi se. – Znaš što, o glumi mogu pričati danima, o novinarstvu s vremenom sve manje i manje. Nije da me ne zanima, ali zanima me na, recimo, drukčiji način – kaže Ana, koja nije posebno oduševljena stanjem u svojoj, u našoj struci u posljednje vrijeme. 31975– Puno se toga svodi na nebitne polemike, a ja mislim da ljudi to ne žele stvarno čitati. A puno se toga događa oko nas što nije popraćeno. Zadnjih godina bila sam na hrpi prosvjeda, kao novinar i kao građanka, ali to se prati na razini vijesti. Malo tko ide u dubinu, na vrhu našeg novinarstva su teme koje su vrlo površne. U Saboru se bavimo smiješnim replikama zastupnika, a zapravo je tragično što na taj način komuniciraju ljudi koji nas predstavljaju. Ali mi novinari to potenciramo zato što je atraktivno, smiješno i ljude zabavlja. Ne bavimo se važnim stvarima nego nasmijavamo publiku, a to nije dobro. Ima super novinara, super tekstova, da se razumijemo, ali sve manje. Radije ću pročitati dobar komentar, kolumnu, kvalitetne tekstove… I priče iz kvarta u Reporteru i na Cityportalu, naravno. – Naravno, ha, ha. Imaš i ti uspomene iz Reportera, tu si počela, na ovim stranicama. – Prvi put sam došla na RVG još u srednjoj školi, direktor je bio današnji gradonačelnik Dražen Barišić, a ja sam jako htjela biti novinarka. I Dražen mi je odmah dao neke zadatke, da se učim, a onda sam skužila da sve to baš i ne stignem. Zašto? Zato što moram u školu, ha, ha. Nešto jesam radila, moj tata i danas čuva taj moj prvi tekst iz Reportera, izvještaj s vatrogasne skupštine DVD-a Buševec – sa smiješkom se prisjeća Ana, podsjećajući svog sugovornika na jednu davno odigranu utakmicu između Lomnice i Gradića, završenu 1-1.. – Eto, vidiš da se prvi tekstovi pamte. Iako, ja bi vjerojatno i zaboravila da mi nije tate. I to mi i on stalno govori: ‘Vidiš, da nema mene, tko bi ti to čuval?’ Znači, gradonačelnik Barišić kao šef… Kako je to izgledalo iz tvoje perspektive? – Dobar je bio, dobar, ha, ha. Nismo imali puno konflikata, praktički niti jedan, korektno smo surađivali, bez problema – sa smiješkom nabraja Ana. Što bi ti rekla, je li bolji direktor ili gradonačelnik? – Iskreno, ne pratim ga toliko kao gradonačelnika otkad živim u Zagrebu, ali mislim da dobro radi. OK radi svoj posao, nadam se da je okružen pametnim ljudima, koji mu pomažu, ali čini mi se da je dosta aktivan, puno ga ima po Gorici, a to je važno za gradonačelnika. Danas je zagrebačka cura, ali dođe Ana često i doma u Buševec, i u Goricu.– Nešto se radi, nešto se događa, a to je važno za Goricu. Glupo je biti šesti grad po veličini u Hrvatskoj, a istovremeno spavaonica, u kojoj se ljudi zabavljaju tako da šeću pse po par. Često mi se dogodi da dođem u Goricu i na ulici ne vidim ni jednog čovjeka na cesti. Posao gradonačelnika i gradske vlasti je da omogući ljudima da se osjećaju ugodno u gradu, da imaju sadržaj koji mogu konzumirati, da mogu zadovoljiti sve svoje potrebe, od kulture, umjetnosti, bilo čega – poručuje Ana.

 

Doček Nove u društvu s Anom

 

Puno priča, stvarno puno, ispričala mi je ponešto i o profesijama zapisanim u zvijezdama.  – Jednom mi je prijateljica rekla da svaki čovjek u sebi ima tri profesije, razmislila sam i shvatila da  to ima smisla. Sve u životu se događa s razlogom, a ako nešto istinski želiš, na kraju dođe na svoje. Ja sam to spoznala s 28, kad sam se vratila glumi. Moja prva je novinarstvo, druga gluma, a treća… Ne znam, nju još moram pronaći – ‘karamarkovski’ je nabrojala Ana, jer zaboravila je da je ona i voditeljica. – Ajde, neka to bude treće – prihvatila je sugestiju. – I to je stvar u kojoj guštam, nekakav spoj novinarstva i glume. U vrijeme dok sam bila na RVG-u počela voditi neke manifestacije, a sad već godinama vodim Jurjevo i Ivanje, a posljednjih pet godina i doček Nove. Sve manje posjećen doček, ubacio sam se. – Da, žao mi je samo što mi se čini da je svake godine sve manje ljudi, kao da Goričani više nisu zainteresirani za doček na otvorenom. Koga god od izvođača dovedemo, čini mi se da je ljudima svejedno, opet ne dolaze. Možda je i to dio priče koja kaže da Goričani nisu dovoljno zainteresirani za svoj grad. Ali ipak bude veselo, iako je recimo prošle godine bilo -18 stupnjeva, doslovno smo se smrznuli, ali vidi se da su ljudi sretni, raspoloženi. Bude baš zabavno – kaže Ana. Tako nekako prošla je i ova kava. Ana je, naravno, morala dalje, a ja sam sjeo u auto i krenuo kući. Upalio se i radio, kad ono – Ana Katulić u eteru. Koliko ta može pričati…

 

Preneseno iz Reportera broj 351

HOTNEWS

Kako je prva dama potaknula žene da pristupe mamografiji?

Autor: Stefani Pavlica Srebačić

Objavljeno

na

Početkom godine mnogi od nas donose razne odluke o zdravijem i sretnijem životu i da se samo polovice od njih pridržavamo, učinili smo mnogo! U prilogu vam donosimo vam zanimljivu priču o važnosti preventivnih pregleda, mamografiji, prvoj dami i priču koja govori kako prava stvar, učinjena u pravo vrijeme može biti poput grude snijega koja se pretvara u pravu lavinu.

Prijateljski poticaj za pravu stvar!

Svojim primjerom prva dama Elizabeth „Betty“ Ford, supruga američkog predsjednika Geralda Forda, potaknula je stotine tisuća žena u SAD-u na samopregled dojki, na mamografiju te znatno povećala svijest u javnosti o raku dojke. Možda ste i sami gledali ovu priču u aktualnoj TV seriji Prva dama ?

Dakle, prijateljica je nagovorila 56-godišnju Betty da napravi svoju prvu mamografiju usprkos tome što je prva dama smatrala da joj „ne treba“. Zbilo se to 1974. godine, iste godine kad je Ford postao predsjednik. Prijateljičin nalaz je bio uredan, a Betty je otkriven rak dojke, zbog čega je bila podvrgnuta mastektomiji. Suprotno stajalištima svojih PR stručnjaka, Betty je odlučila javno govoriti o svojoj bolesti. Njezina otvorenost značajno je povećala svijest o raku dojke, bolesti o kojoj su Amerikanci prethodno nerado govorili.

Stizala su joj mnoga pisma zahvale u kojima građanke priznaju kako su izbjegavale mamografske preglede smatrajući ih neugodnima, bolnima, pa čak i nepotrebnima, a da su se nakon Bettinog javnog istupanja ohrabrile, osvijestile važnost preventivnih pregleda i zakazale termine. Dapače, mnoge od njih potaknule su druge žene poput majki, sestara i prijateljica da naprave preglede.

Poput grude snijega, prva dama je te 1974. godine napravila pravu lavinu! Potaknula je žene širom Sjedinjenih Američkih Država da ozbiljno shvate važnost samopregleda dojki, ultrazvuka dojki kao i mamografije.

To je odličan primjer kako možemo potaknuti jedne drugu da učinimo nešto korisno za svoje zdravlje. Opisan događaj se zbio prije pola stoljeća. Koliko smo napredovali u tom pogledu kroz svo ovo vrijeme?

Kao autorica ovog teksta, mogu vam ispričati moje iskustvo. S više prijateljica sam razgovarala „na kavi“ o temi ženskog zdravlja i važnosti redovitih pregleda dojki. Neke je brinula nelagodnost monografskog pregleda, neke su smatrale da to ne trebaju činiti nakon 40. već 50. godine života, a jedna vrlo draga prijateljica je priznala: „Ne idem na mamografiju jer me strah da nešto ne otkriju. Ovako, dok ništa ne napipam, smatram da sam dobro, problema nema“.

Objasnila sam joj da rak dojke često ne uzrokuje bol i da su simptomi, poput kvržice ili promjena na koži dojke, obično znak uznapredovalog stadija bolesti, što liječenje čini složenijim i manje uspješnim. Preventivni pregledi, poput mamografije, ključni su za rano otkrivanje, kada je mogućnost izlječenja najviša.

Njezin potez nakon nekoliko tjedana, uljepšao mi je dan: u 49. godini svog života obavila je svoju prvu mamografiju! Srećom, rezultati su bili uredni.

Radimo li ultrazvuk dojke redovito, što će nam mamografija?

Sjećam se i kako sam i sama bila potaknuta na svoju prvu mamografiju. Vidim sliku sebe u dobi od 40 godina u ordinaciji jedne zagrebačke bolnice. Ljubazna liječnica, mlađa od mene, objasnila mi je tada zašto trebam mamografiju i zašto ne mogu periodično raditi samo ultrazvuk dojki. Objasnila mi je kako su mamografija i ultrazvuk komplementarne metode te da jedna ne isključuje drugu.

Bila je to specijalistica radiologije Maja Leder, dr. med koja je sada dio odličnog radiološkog tima u Medicinskom centru Gorica.

Kroz svoj rad, kao i svojim javnim djelovanjem kroz sudjelovanje u blogovima, PR člancima, kroz intervjue i tribine, dr. Maja Leder cijelo vrijeme potiče žene na preventivne preglede dojki. Medicinski centar Gorica u listopadu prošle godine darovao je 10-ak mamografija i odaziv je bio odličan! Pored ultrazvuka i mamografije, također nude i uslugu magnetne rezonancije dojki.

Centar puni godinu dana od početka svog djelovanja u ožujku ove godine, a okuplja vrhunske stručnjake za razna područja. Rastao je kroz sve te mjesece otvarajući specijalističke ambulante pa su tu svoje mjesto našle: radiologija, medicine rada i sporta, urologija, kardiologija, ortopedija, fizikalna medicina i rehabilitacija, dermatologija i endokrinologija.

Mamografija i ultrazvuk su komplementarne metode

Mamografija je radiološka metoda rendgenskog pregleda dojki pomoću uređaja – mamografa, a koristi se kao metoda probira za rano otkrivanje raka dojke.

U razvijenim zemljama, uključujući Hrvatsku, organizirani su programi probira (screening) u kojima se ženama između 40 i 70 godina preporučuje mamografsko snimanje svake dvije godine.

Ultrazvuk dojki preporučuje se kao prvi izbor za žene mlađe od 40 godina ili kao nadopuna mamografiji kod starijih žena. Ova metoda je potpuno neinvazivna, sigurna i obično se radi jednom godišnje. Početak ultrazvučnih pregleda preporučuje se između 20. i 30. godine života, ovisno o prisutnosti rizičnih čimbenika.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, rak dojke obuhvaća četvrtinu svih novooboljelih žena u Hrvatskoj, a njegovim ranim otkrivanjem, šanse za izlječenjem su velike. Naime, više od 90 % bolesnica s rakom dojke može se izliječiti ako se dijagnoza postavi u početnom stadiju i ispravno liječi.

Nadam se da vas je ovaj prilog inspirirao te da ćete se u 2025. godini više posvetiti svom zdravlju kroz preventivne preglede i ujedno potaknuti drage ljude da brinu o sebi. Međusobno imamo puno veći utjecaj jedni na druge nego što smo to ponekad svjesni – i ne moramo biti prva dama da pokrenemo svoju grudu snijega koja se može pretvoriti u lavinu.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Krajem veljače vrtić u Goričanki ide na tehnički pregled

Uskoro i natječaj za odgojiteljice.

Objavljeno

na

Objavio/la

Uređenje novog dječjeg vrtića u zgradi VG Goričanke teče zadanom dinamikom i u rokovima, a gradilište je danas obišao gradonačelnik Krešimir Ačkar.

–Zadovoljan sam što se radovi na dječjem vrtiću u VG Goričanki, koji pripada Dječjem vrtiću Ciciban, bliže kraju. U njemu će svoje mjesto naći 100injak djece predškolske dobi ali i 22 zaposlenika. “Goričanka 2” sedmi objekt dječjih vrtića koji otvaramo otkako sam preuzeo odgovornost sa svojom administracijom, što je više od 600 mjesta za velikogoričku djecu – naglasio je gradonačelnik.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Investitor u novi dječji vrtić je VG Goričanka, a radovi su vrijedni 1,5 milijuna eura.

–Odlučili smo skladište kanti za smeće, kojem smo mjesto našli na drugoj lokaciji, prenamijeniti u adekvatan prostor za naše najmlađe sugrađane. Na taj način je ovaj prostor svrsishodniji, a obzirom na potražnju za mjestom u vrtićima na području grada, i daleko potrebniji toj namjeni. Očekujem da će objekt krajem veljače biti spreman za tehnički pregled – najavio je direktor VG Goričanke Tomislav Lukšić.

Radovi se odvijaju u minimalnom odstupanju od zadanih rokova, i to zbog vremenskih uvjeta ili kašnjenja u dostavi narudžbe materijala, objašnjava zamjenik voditelja projekta, građevinski tehničar Željko Čarapović, dodavši kako je grijanje već u funkciji, a u tijeku je završno nanošenje fasade nakon čega će se dovršiti vanjska terasa i obojiti unutarnji zidovi.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

U tijeku je i uređenje vanjskog okoliša, kako bi vrtićance dočekalo i dječje igralište i vrtovi, jer se oni, kao i njihovi roditelji otvorenju najviše vesele. A uskoro kreće i natječaj za odgojitelje te djelatnike za njegu, skrb i pratnju.

–Paralelno s ovim radovima i mi organiziramo opremanje, didaktiku, razgovore s roditeljima, u pripremi je i natječaj za odgojiteljice i  jedva čekamo otvorenje – naglasila je ravnateljica Dječjeg vrtića Ciciban, Tatjana Karlović Oslaković.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Gradonačelnik je ujedno najavio i nove projekte povećanja kapaciteta predškolskog odgoja na području grada, kao i materijalna prava zaposlenika Riječ je o dječjem vrtiću u Kolarevoj i u Pokupskoj ulici, nakon čega će na području grada biti postavljen standard rasterećivanja postojećih vrtića.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ačkar prigodno nagradio para skijašicu Karlu Kordić

Karla, hvala ti što si svojim uspjehom promovirala našu Veliku Goricu na najljepši mogući način – poručio je gradonačelnik.

Objavljeno

na

Objavio/la

Da su velikogorički parasportaši itekako uspješni, govori i brončana medalja koju je osvojila Karla Kordić na Zimskim svjetskim sveučilišnim igrama u Torinu u disciplini veleslalom za slijepe i slabovidne osobe. Ovime je Karla ispisala povijest, a tim povodom danas ju je ugostio i prigodno nagradio gradonačelnik Krešimir Ačkar.

–Karla, hvala ti što si svojim uspjehom promovirala ne samo sport, ne samo svoju osobnost, već si i našu Veliku Goricu promovirala na najljepši mogući način. Tvoj uspjeh u konkurenciji od 2.500 studenata pokazatelj je koliko je trud, energije i odricanja bilo potrebno na putu do medalje. Potičemo te da nastaviš, kao i tvog brata, koji je također skijaš i također ga pohvaljujem, a zahvalio bih i vašim roditeljima koji su vam velika podrška – poručio joj je gradonačelnik.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Za 21-godišnju Karlu ovo je bilo važno natjecanje, a sve to ne bi bilo moguće bez njene vodičice Andree.

–Kad smo na stazi, ovisno o vremenskim uvjetima, oslanjam se isključivo na njene naredbe koje mi ona govori preko bluetootha jer zbog prejake svjetlosti, nedostatka danje svjetlosti ili brze izmjene svjetla i tame, ja ne vidim ništa. Naredbe su obično kratke, vezane uz strminu, ili recimo kad je zavoj kratka naredba je – hop! No, ja i Andreja znamo dosta pričati tijekom vožnje, jer mi takva komunikacija olakšava uspješno kretanje – objasnila je Karla, koja se  para skijanjem bavi već četiri godine.

–Moja razrednica u srednjoj školi bila je skijaška vodičica i prepoznala je moj potencijal i počela sam skijati – dodala je Karla, priznavši da se do tada nije bavila ni jednim sportom, a veliku podršku pruža joj obitelj.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

–Puno je tu vožnji na treninge svaki dan, ali ništa nije teško. Kad se na kraju vidi ovaj rezultat, onda je super – rekao je Karlin otac Zlatko, koji u para skijanju podržava i sina Petra.

Gradonačelnik Ačkar uručio im je nagradu kojom će moći osigurati potrebnu opremu za daljnja natjecanja, te poručio da će grad i dalje biti podrška na njihovom skijaškom putu.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Želi li netko kupiti “plavušu”?

Objavljeno

na

Objavio/la

Da ljudi zaista mogu biti kreativni i simpatični, pokazuje i ovaj oglas na kojeg smo jutros naišli. Na parkiralištu ispred velikogoričke FINA-e, stajala je parkirana “plavuša” i naravno da nam je zapela za oko. Kome ne bi?!

Nadamo se da će vlasnik svoju plavušu dati u dobre ruke 🙂

Foto: Matea Brenčić/Cityportal.hr

Nastavite čitati

HOTNEWS

Otišao je naš Ćirek

Posljednji ispraćaj bit će u utorak 28. siječnja

Objavljeno

na

Objavio/la

Vijest koja nas je zatekla danas poslijepodne…u 80. godini života nakon moždanog udara preminuo je legendarni hrvatski glazbenik Boris Ćiro Gašparac. Iako je rođen u Požegi, Velika Gorica je dugi niz godina bila njegov dom, njegova inspiracija za stihove. Tome svjedoče njegovi nastupi i pjesme na VGF-u.

Gotovo uvijek odjeven u prepoznatljivu crnu boju, volio je prošetati našim gradom, svojom Velikom Goricom. Uvijek bi zastao i popričao sa sugrađanima, ispričao neku dogodovštinu iz svog života ili otkrio na kojoj pjesmi trenutačno radi. A nije bilo niti jedne “Bisernice” u kojoj se nije mogla čuti bar jedna njegova pjesma.

Od najranijeg djetinjstva znao je da će glazba biti njegov životni poziv jer se već kao dječak svojim velikim talentom isticao u školskom zboru kao solo pjevač. Uz gitaru je sve do 1992. godine pjevao i recitirao poeziju po zagrebačkim barovima i klubovima. U to vrijeme mu se dogodio veliki hit Karla Oršolića “Laže selo, lažu ljudi” koji je iste godine izveo na festivalu Zlatne žice Slavonije u rodnoj Požegi. S tadašnjim pratećim sastavom “Crni šest” osvojio je srca publike i do zadnjeg dana, uz puno zdravstvenih problema, nije posustao.

Nanizao je nekoliko antologijskih hitova kao što su “Leina” Rajka Dujmića, “Da sam im’o šaku dukata” Miroslava Škore, “Moj did Luka”, “U srce te dira moja tambura” i još puno nezaboravnih tamburaških pjesama. Nedavno je objavio obradu pjesme “Dida moj” Arsena Dedića, njegov posljednji umjetnički uradak i poklon unucima. Zauvijek ćemo pamtiti Ćirin gromoglasni bariton, besprijekornu interpretaciju i pjesme koje nam je ostavio na čuvanje.

Boris Ćiro Gašparac dobitnik je brojnih priznanja, među kojima su “Nagrada grada Požege za životno djelo” i “Medalja grada Zagreba” za poseban doprinos u promicanju kulture. Tijekom svoje impresivne karijere održao je oko 700 humanitarnih koncerata, pokazujući nesebičnu ljubav prema svojoj publici i zajednici.

Posljednji ispraćaj Borisa Ćire Gašparca održat će se u utorak 28. siječnja, u 13:20 sati na Krematoriju na Mirogoju.

Nastavite čitati

Reporter 444 - 19.12.2024.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.