Ako vam se ikada učini da su vam potonule sve lađe, da su vaši problemi najveći i da vaš život nema smisla – pročitajte Renatinu životnu priču. 

Bila je na rubu  smrti. U visokom stupnju trudnoće, najvjerojatnije tijekom epileptičnog napada – 26-godišnja Renata Celjak iz Velike Gorice pala je s tri metra visokog balkona katnice u kojoj je živjela s tadašnjim suprugom.  

Okolnosti pada se ne sjeća, od šoka.  

Ona i njena obitelj, povodom današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, pristali su ispričati kako su se tih dana nosili s teškom situacijom – i kako invaliditet utječe na cijelu obitelj. 

– U tom periodu ja sam bila trudnica u 7. mjesecu trudnoće i najvažnije mi je bilo da mi je dijete živo i zdravo. Nakon pada sam imala teška krvarenja i moja obitelj nije znala hoću li uopće preživjeti. Bio je to travanj 2003. godine. Hvala Bogu, preživjela sam, a iz bolnice sam prebačena u toplice. Tada sam bila druga trudnica u povijesti toplica koja je tamo bila na rehabilitaciji. Dva i pol mjeseca sam čekala na porod i prvo sam mislila da nećemo moći izgurati uopće trudnoću, ali hvala Bogu uspjela sam i rodila sina Bornu carskim rezom. Ništa mi nije bilo teško vezano uz brigu o djetetu, ne mogu reći da mi je bilo prelagano, ali ja sam si u glavi posložila ako ne za sebe, onda moram zbog njega živjeti, što mi je na psihičkoj bazi jako puno pomoglo, jer već nakon pada sam se morala suočiti s teškom viješću – da više ne mogu hodati… 

Ali, to nije bio jedini šok. Bornin otac nije se mogao nositi s novonastalom situacijom supruge paraplegičarke i zatražio je razvod. 

–Ostala sam na neki način ovisna o pomoći moje obitelji. Uz epilepsiju, invaliditet, majčinstvo – nisam mogla sama. Podigli smo ga na noge, svi skupa, posebno sestra koja mi je jako puno pomogla. Borna sada ima 22 godine.

Renatina sestra je TV glumica i radijska voditeljica City radija Gianna Kotroman, koja je uz nju provela prve, najteže trenutke. 

Sestre Renata i Gianna

– Prvih 96 sati je bilo upitno hoće li Renata i Borna preživjeti. Prvo je operirana u traumatološkoj u Zagrebu i hitno prevezena na Rebro gdje je bila u posebnom koritu, za osobe koje imaju ozljede kralješnice. Znam da mi je iz njega pružila ruku, imala je krvarenja, išla joj je krv iz nosa, iz ušiju, iz usta. Ja sam joj stisnula tuku i tješila je da će  sve biti dobro. Tih 96 sati nitko nije spavao. Srećom…ipak molitvu netko čuje. Kad je došlo vrijeme za porod, ginekolozi su u Petrovoj stvarno pristupili u ovom posebnom slučaju jako stručno. Stigao nam je Born, a ja sam otkazala podstanarski stan i vratila se doma k mami da zajedno budemo uz nju. Znači baka Nada je tu odigrala jednu pravu lavovsku ulogu, puno je pomogla, jer sam ja radila. Nismo htjeli da bude zakinut za bilo što, i što se tiče društvenog života i šetnji u parku. Trudili smo se živjeti kao da se to nije dogodilo, a Renata je također bila čvrsta, stabilna osoba koja je tako svojom snagom volje uspjela prebroditi sve, uz našu pomoć. Kada je Borna imao maturalnu večer, išli smo nas troje zajedno, jako smo bliski, uvijek smo bili bliska obitelj, a ova cijela priča nas je sve još nekako očvrsnula. Moj pokojni brat trudio se biti očinska figura. Svi smo davali dio sebe – ispričala je Gianna, a njihova mama Nada, Bornina baka i dan danas na sjećanje o tim danima ne može pričati bez da je ne guše suze. 

–Bilo je strašno. Osjećala sam se grozno jer sam bila bespomoćna kao majka čije dijete pati. Bojala sam se da li ću joj moći dovoljno pomoći… 

Život se okrene na neki način za 360 stupnjeva, sve se mijenja, od šetnji s bebom, odlaska kod liječnika, cijele svakodnevice, ispričala je Renata, no neugodnih situacija vezanih uz invaliditet – nije imala. 

Renata sa sinom na maturalnoj večeri

– Ja osobno nisam imala neugodnih situacija, pogledi su znali biti, kad sam se znala voziti sama bez djeteta i moje sestre kroz Goricu, ali obično su to bila djeca koja su svoje roditelje pitala: Što se dogodilo ovoj teti? Žao mi je što u tim situacijama roditelji nisu ništa govorili ili objašnjavali, samo bi povukli radoznalo dijete za ruku. Možda bi bilo ljepše s par rečenica objasniti da je ta osoba ozlijedila leđa i da više ne može hodati…Svijetli primjer je recimo situacija kad je moj Borna još išao u vrtić. Došao je dečkić sa 4 godine u vrtić u invalidskim kolicima i ta sva djeca su se socijalizirala skupa s njim, pomagala su mu, da se dijete dobro osjeća u tom ambijentu. Ako me pitate za barijere u gradu – nisam imala problem s pristupom. To je u Velikoj Gorici dobro izregulirano. Idem sama do Doma zdravlja ili u šoping. Za veću kupovinu, prijevoz na atletska prvenstva, kino i slično u Zagreb recimo, na raspolaganju mi je kombi prijevoz zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici. Među prvima smo uveli kombi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, tako da to je veliki plus, jer možemo ga koristiti dva puta u tjednu za takve nekakve naše potrebe. To nam je svima jako dobro. 

Mali Borna odrastao je uz mamu u invalidskim kolicima, a zadirkivanje u školi nije ga zaobišlo. 

–Sjećam se prvog roditeljskog sastanka u osnovnoj i srednjoj školi. Roditelji su bili u šoku kad su me vidjeli da ulazim u kolicima. Ispitivali su svoju djecu zašto je Bornina mama u kolicima. Bilo je zadirkivanja i ispitivanja jer im je to bilo nepoznato i čudno. Mislim da se Borna ipak dobro nosio s tim. 

Kako je i u mladosti bila atletičarka, bavljenje sportom Renati nije bilo strano, tako da je uključivanje 2009. godine u Para atletski klub “Uspon” Velika Gorica gdje je bacačica diska. 

–Bavim se već dugi niz godina tim sportom, puno mi pomaže i općenito u socijalizaciji, prošli smo puno toga kroz sport, treninzi mi pomažu i u zdravstvenom odnosno fizičkom smislu. Ali i psihički, naravno. Recimo nisam imala problem s depresijom ili anksioznošću, kao što nažalost imaju mnoge osobe s invaliditetom jer se ne mogu nositi s takvim dijagnozama. Ali ja sam hvala Bogu, izvukla najbolje što sam mogla i drago mi je. 

Renata danas živi ispunjen život. Ima podršku obitelji i zajednice, podršku kluba. A kako sama priznaje – može otići gdje god želi. 

–Mogu odlaziti u kafiće, mogu otići u kino, mogu otići u kazalište, svake godine imamo nagrade za sportaša Grada Velike Gorice za osobe sa invaliditetom, kad se dodjeljuju, onda smo i mi u sklopu toga. Mogu otići na koncerte, imamo pristup praktički svugdje gdje imaju pristup i osobe koje nemaju invaliditet. Tako da mogu stvarno otići svugdje, recimo danas mi se ide u Samobor, ja ću otići s nekim u auto, nije bitno k’o mi dođe od prijatelja, idemo u Samobor.  

Kada slušamo Renatu kako na priča, ne bismo rekli da joj kralježnicu drže pločice i vijci, da ima osteoporozu i početak skolioze, povremeno dekubitus, inkontinentna je, doživjela dva naknadna pada gdje je ozlijedila nogu i bedrenu kost. No, i dalje je pozitivna, a ispričala je i kako izgledaju liječnički pregledi – koji su nama ženama neophodni. 

–Za ginekološki pregled mi u Gorici imamo ginekologinju kod koje imamo ginekološki stol koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Ja sam osobno bila na otvorenju, mene su zvali da idem na otvorenje, ali uglavnom ništa posebno za razliku od vas zdravih žena i cura, osim što nema sa strane stranica da se mi možemo lakše popeti iz kolica na stol i sve ostalo je isto. Kod zubara sam baš nedavno bila, isto bez problema. Moja zubarica recimo ima stolicu koja se pomiče, a naslon se isto pomakne kao u autobusu.  

Bornina maturalna večer

Invaliditet je stanje s kojim se moraš pomiriti i iz toga izvući najbolje što možeš – poručila je Renata na kraju našeg razgovora, odgovarajući na pitanje kako se nositi s teškim dijagnozama koje mijenjaju život zauvijek. 

–Neka moj primjer bude vodilja da se sve može, da nije lako ali da se može. Sve prvo treba posložiti u glavi. Mani je jako puno pomogao sport i onda kroz taj sport vidiš zapravo kakvih nas sve ima. Život ide dalje i na žalost moraš gurati, razmišljati pozitivno – koliko god i kada god možeš –  to je najvažnija stavka! 

Da život zaista nije siv, pokazuje Renatina volja i snaga, koja uz veliku podršku obitelji, svoj život boji toplim bojama. Ponavlja iznova da nema predaje, nema ne mogu.  

Da, neki dani znaju biti koma, ali – tko ih, zapravo nema? Sve je u prihvaćanju i gledanju – naprijed. 

Povodom Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a, kojeg obilježavamo 1. prosinca, Forum mladih SDP-a Velike Gorice i ove je godine tradicionalno proveo akciju podjele prezervativa s edukativnim lecima svojim mlađim sugrađanima.

Cilj akcije je podizanje svijesti o važnosti prevencije, redovitog testiranja te uklanjanja predrasuda i stigme povezane s HIV-om. 

Kao podrška mladima su se u podjeli edukativnog materijala pridružili predsjednica Ivana Mlinar, Branimir Mikšić i Sanja Barišić, gradski vijećnici Kluba SDP-a u Gradskom vijeću Grada Velike Gorice.

Članice i članovi Foruma mladih građanima su dijelili materijale s ključnim informacijama o zaštiti, mogućnostima besplatnog i anonimnog testiranja te činjenicama o suvremenim terapijama koje omogućuju kvalitetan i dug život osobama koje žive s HIV-om. Uz letke, mladi su razgovarali s prolaznicima kako bi dodatno približili temu i potaknuli otvoreniji pristup seksualnom i reproduktivnom zdravlju. 

-Naš je zadatak informirati, osvijestiti i potaknuti na odgovorno ponašanje. HIV, nažalost, nije nešto što pripada prošlosti, a ovakvim akcijama želimo doprinijeti zajednici i stvarati društvo jednakih prilika i razumijevanja. Žao nam je što se i Savjet mladih Grada Velike Gorice (također tradicionalno) nije proaktivno uključio u obilježavanje ovog dana kao dana svjesnosti odgovornog seksualnog ponašanja, jer prevencija s ciljem da ove bolesti bude sve manje je nužna! – poručila je Anamaria Ričko, predsjednica Foruma mladih SDP-a Velike Gorice i Zagrebačke županije.

Djelatnici Odjela javnog zdravstva i zdravstvene statistike, Zavoda za javno zdravstvo Zagrebačke županije organizirali su prošlog tjedna edukativno-kreativnu akciju povodom Movember-a u Dječjem vrtiću Lojtrica Velika Gorica. 

Brkati studeni ili Movember – event tijekom mjeseca studenog posvećen je podizanju svijesti o muškom zdravlju, a bio je prilika da se najmlađima približe teme očuvanja zdravlja na njima razumljiv i zanimljiv način. 

Program je započeo predavanjem za djecu predškolske skupine kojeg su vodili stručnjaci Zavoda, porazgovarali s djecom o važnosti brige za zdravlje, pojasnili pojam preventivni pregled te ih educirali o važnosti provođenja osobne higijene – pranju ruku, pranju zubi, tuširanju i umivanju.

Poseban naglasak stavljen je na uravnoteženu prehranu i važnost kretanja i bavljenja sportom.  

Djeca su pokazala veliki interes, aktivno sudjelovala u razgovoru i postavljala pitanja, što je potvrdilo koliko su spremna usvajati zdrave navike. Nakon edukativnog dijela uslijedila je kreativna radionica izrade brkova od papira. Materijale za radionicu osigurali su djelatnici Odjela javnog zdravstva, a vesela atmosfera i maštoviti radovi dodatno su obogatili obilježavanje Movember-a.  

Kako bi se poruka prenijela i na obitelji, djeca su dobila kuverte s pismom za roditelje u kojem su se mogli dodatno informirati o važnosti muškog zdravlja i preventivnih pregleda.  

Cilj akcije bio je potaknuti djecu da svojim primjerom i razgovorom motiviraju roditelje na zdrav način života, a projekt je uspješno proveden zahvaljujući suradnji Zavoda za javno zdravstvo Zagrebačke županije i Dječjeg vrtića Lojtrica.  

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom. 

Gradsko društvo Crvenog križa Velika Gorica poziva darivatelje krvi na posljednju ovogodišnju akciju darivanja krvi, koja će se tradicionalno održati u prostorijama Crvenog križa u Cvjetnom naselju 16.

Krv možete darivati u utorak, 25. studenoga od 12 do 17.50 sati (pauza od 14:00 do 14:30) te u srijedu, 26. studenoga od 13.00 do 18.50 sati (pauza od 15:00 do 15:30)

Darivanje krvi spašava živote jer je ključno za održavanje dostatnih zaliha krvi u bolnicama. Trenutačno su u Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu niske zalihe krvi krvne grupe B-.

Tijekom mjeseca prosinca neće biti akcija darivanja, no Velikogoričani će priliku za humanost opet imati na samom početku nove 2026. godine.

Ljudsko oko je po svojoj građi i funkciji složen organ, vrlo često uspoređivan sa fotoaparatom čiji izum je i nadahnut građom oka. Rožnica, prozirni dio očne jabučice,  kroz koju ulazi svjetlo mogla bi se usporediti sa staklom na otvoru fotoaparata; zjenica koja kontrolira količinu svjetla koje ulazi u oko slična je zatvaraču, dok je mrežnica sa nizom svojih fotoosjetljivih stanica poput filma fotoaparata. I oko i fotoaparat imaju leću koja fokusira dolazeće svjetlo s tim da je leća u fotoaparatu kruta i slika  se izoštri približavanjem ili udaljavanjem leće od senzora, dok je leća oka  mekana i fleksibilna i izoštrava vid time što mijenja oblik.

Prvi kontakt oka i okoline je suzni film, koji štiti oko od sitnih čestica prašine, sprečava isušivanje spojnice i rožnice, održava prozirnosti rožnice i sudjeluje u kvaliteti vidne oštrine, a sastoji se od tri sloja : mucinoznog, vodenog i lipidnog sloja.  Mucinozni sloj je najtanji, nalazi se odmah uz rožnicu i odgovoran je za ravnomjernu raspodjelu suza na istu. Vodeni sloj je srednji i najdeblji i upravo kod njegovog stanjenja najčešće govorimo o suhoći oka, dok je lipidni sloj onaj koji je u kontaktu sa vanjskom okolinom i sprečava pojačano isparavanje suza.

Najčešći simptomi suhog oka su nedostatak suza tj. kronični osjećaj suhoće oka,  zamagljen vid, osjećaj peckanja i žuljanja stranog tijela u oku, osjetljivost na svjetlo, crvenilo oka, osjećaj težine i umora u vjeđama, pretjerano suzenje oka, a mogu traju duže od tri mjeseca. Često dijagnoza suhog oka izazove zabunu kod pacijenata kojima oči jako suze. Radi se o tome da nakon nekog vremena žuljanja, iritacije, peckanja dolazi do pojačanog lučenja suza koje slabo utječe na ublažavanje simptoma jer suze u biti nekontrolirano istječu i nedovoljno štite oko od isušivanja. Do suhog oka može doći i zbog poremećaja u lipidnom sloju što dovodi do pojačanog isparavanja suza i pojačanog isušivanja površine oka. Boravak u uvjetima dodatno isušenog zraka posljedično dovodi do pojačane suhoće oka. Primjer takvih uvjeta su zimi pregrijani prostori koji se centralno zagrijavaju ili  ljeti učestalo korištenje klima uređaja.

Pušenje, alergije, menopauza, kirurški zahvati na očima, ozljeda oka, konzervansi u kapima za oči također mogu biti uzrokom suhog oka. Današnji način života koji podrazumijeva provođenje određenog vremena pred ekranom računala koje toliko zna zaokupiti našu pažnju da manje trepćemo, također mogu dodatno isušiti površinu oka. Tome možemo doskočiti ako ekran računala ne pozicioniramo u razini oka već spustimo 20 stupnjeva niže ispod razine pogleda tako da je pogled usmjeren prema dolje što čini da su vjeđe zatvorene za 2/3, a time je smanjeno i isušivanje površine oka. Korisno je i pravilo 20:20:20 što bi značilo svakih 20 minuta napraviti pauzu od ekrana na 20 sekundi i gledati u daljinu od 20 inča (cca dalje od pola metra).

Neke bolesti također mogu biti uzrokom sindroma suhog oka kao npr. limfom, sarkoidoza, amiloidoza, HIV-infekcija te korištenje određenih lijekova poput antikolinergika, antidepresiva, beta blokatora, lokalna primjena anestetskih kapi u oko. Suho oko može biti i simptom nekih sistemskih bolesti kao što su Sjögrenov sindrom, reumatoidni artritis, sistemski lupus eritematosus, poliarteritis, Wegenerova granulomatoza, skleroderma, dermatomiozitis i primarna bilijarna ciroza.

Terapiji suhog oka valja pristupiti individualno, a prva linija liječenja su topikalni pripravci, najčešće umjetne suze.  Danas u ponudi osim kapi koje vlaže oko, postoje i oblici koji imaju dodatne komponente koje omogućavaju njihov dugotrajniji učinak te gelovi koji se duže zadržavaju na površini oka.

Jačmenac je lokalizirana infekcija ili upala lojnih žlijezda vjeđe, koja uzrokuje crvenu kvržicu i otok u blizini ruba vjeđe. Infekcija je najčešće uzrokovana bakterijom iz grupe Staphylococcus i može uzrokovati bolnost vjeđe. Na jačmenac možemo nanositi tople, suhe obloge u trajanju 5 do 10 minuta , tri do šest puta dnevno. Nikada ga ne treba istiskivati i najčešće se spontano povuče u roku od tjedan dana. Ako se oteklina ne smanjuje ili se pojavi bol ili kvržica toliko natekne da ometa vid te se opće stanje pogoršava, treba se javiti liječniku. Halacion je vrsta očnog ječmenca, koji je prešao u kroničan oblik. U većini slučajeva ne boli.

Glaukom je nezaobilazna tema kada govorimo o zdravlju oka budući da se radi o drugom najčešćem uzroku sljepoće u svijetu. Javlja se među svim dobnim skupinama iako je najčešći kod pacijenata starije životne dobi, a radi se o kroničnoj, progresivnoj bolesti očnog živca gdje dolazi do propadanja vidnog polja i gubitka vidne funkcije, a glavni čimbenik rizika je povišeni očni tlak koji se stvara u oku kada se naruši otjecanje očne vodice koja služi za prehranu i ispiranje struktura oka. Svaka trideseta osoba na svijetu oboljeti će od glaukoma, a polovica oboljelih ni ne zna da ima glaukom. Ranim otkrivanjem i adekvatnim liječenjem, bolest se može kontrolirati te prevenirati trajni gubitak vida. Osobama starijim od 20 godina preporuča se jednom u 3 do 5 godina obaviti pregled specijalista oftalmologa i mjerenje očnog tlaka, dok se starijima od 40 godina taj pregled preporuča jednom godišnje. Terapija je doživotna i mora biti redovita.

Dijabetička retinopatija  najvažnija je komplikacija dijabetesa na oku kod koje dolazi do oštećenja unutarnjeg sloja oka koji je građen od živčanih stanica, a zove se retina ili mrežnica. Dijabetes je bolest koja oštećuje male krvne žile pa je mrežnica kao tkivo s posebno malim krvnim žilicama posebno pogođena. Iz takvih malih oštećenih krvnih žila dolazi do istjecanja tekućine koja posljedično narušava vidnu oštrinu. U ranoj fazi bolest može biti bez simptoma, a kako napreduje mogu se javit različiti simptomi kao što su crne točke ili niti koje „plutaju“ u vidnom polju, zamućen vid koji može biti i prolazan, poremećaj u percepciji boja i gubitak vida ili „zamračenje“ u dijelu vidnog polja. Dobra kontrola šećera u krvi može usporiti progresiju bolesti.

Senilna makularna degeneracija (SMD) očna je bolest u kojoj propadaju živčane stanice (fotoreceptori) u žutoj točki i  vodeći je uzrok gubitka centralne vidne oštrine populacije starije od 55 godina , a rizični faktori jesu genetika, dob i spol (Ž) te način života (pušenje, pretilost, izloženost UV zračenju bez zaštite, nekontrolirana hipertenzija, neadekvatna prehrana i visoki kolesterol).  Kod uznapredovanog oblika bolesti javljaju se simptomi kao što su poteškoće kod čitanja bez dodatnog svjetla, slika predmeta je mutna, a predmeti su nepravilnog oblika, veličine i boje, osjećaj kao da predmeti poskakuju kada se usredotočimo na njih, problemi u vožnji, poteškoće u razlikovanju detalja, tamna ili zasljepljujuća točka u središnjem vidu. Prehrana ima važnu ulogu u prevenciji SMD, a među tim hranjivim tvarima su dva ključna karotenoida – lutein i zaeksantin. Uz njih, neizostavni nutrijenti za zdravlje očiju još su vitamin D, resveratrol, cink i omega-3 masne kiseline.

Zabrinutost za zdravlje očiju druga je po redu najveća zdravstvena briga populacije na globalnoj razini, a ljekarnici Ljekarni Zagrebačke županije spremni savjetom vam umanjiti brigu te uputiti na najbolje moguće rješenje za Vas.

(FOTO: Pinterest)