Nakon razdoblja u kojem je odlučio pričati samo na terenu, a ne kroz medije, Ante Budimir odlučio je u španjolskoj Pamploni ugostiti skupinu hrvatskih novinara. Poziv su dobile kolege iz nacionalnih medija, pa ćemo mi iz ovih naših, lokalnih, prenijeti što je to dečko sa Cibljanice imao za reći u ovom sadržajnom druženju. Govorio je naš Ante o životu u Pamploni, o nogometu i obitelji, suigračima i ispitima na fakultetu…

– Tijekom karijere bio sam diljem Europe u mnogim klubovima, pa i u nekim specifičnim, poput St. Paulija, zatim Sampdorije, ali evo, u Osasuni igram najduže, i ona je savršeni miks strasnih navijača, obitelji i djece, ona je amblem regija Navarra i prožima je neki posebni identitet. Doista se ovdje osjećam fenomenalno. Predivno mjesto, grad gdje imaš sve, a nije ipak tako ogromno. Sve je blizu, osjećaš obiteljsku atmosferu, sigurno je, ljudi su dragi, osjećam respekt, oni obožavaju klub… A klub je odlično organiziran, nije mastodont s 200 zaposlenika, ali je posvećen igračima, navijačima, i klub koji ti nudi biti na velikoj nogometnoj pozornici – prenosi Antine riječi Jutarnji list.

Osasuna u “Budimirovoj eri” raste po pitanju ambicija, ali i konkretnih dosega…

– Klub sredine ljestvice, prije svega, ali prije dvije godine ušli smo u finale Copa del Rey i osigurali Konferencijsku ligu. Nismo prošli Club Brugge, i to je prepreka na kojoj se radi, ali nakon ere Jagobe Arrasatea, koja je trajala šest godina, došao je novi trener Vicente Moreno i razdoblje adaptacije nije lako, a kompetitivnost La lige je ogromna. No trudimo se raditi najviše što možemo i sad se opet borimo za visoke pozicije i dostignuća.

Prošle sezone u La Ligi je zabio sjajnih 17 golova, a ove je već na 12 komada! Dodaju li se i oni iz kupa, zabijao je ukupno 15 puta ove sezone…

– Kad vidim brojke, ovo je sigurno najbolje razdoblje moje karijere. Razlog nije mističan, dapače: kontinuitet zdravlja, ali i minutaže. To mi daje samopouzdanje koje gradi cijelu priču. U Osasuni je ujedno i moj stil igre kompatibilan sa suigračima, a to mi sigurno pomaže biti produktivnim. Prošle su me godine malo i zezali da je moje vrijeme proljeće, jer je tako ispalo, tad sam počeo zabijati, ali istina je ipak malo kompleksnija – rekao je Ante i nastavio:

– Naime, prve sezone trajao je covid, mercato se produžio do desetog mjeseca, ja sam stigao posljednjeg dana prijelaznog roka, prošlo je osam kola, a imao sam i teško ljeto u Mallorci, i čini mi se da je takav splet okolnosti utjecao na mene. Godinu nakon igrao se Euro, imao sam problema s pubičnom kosti i nisam mogao uhvatiti ritam. Pretprošle godine supruga je bila u visokom stupnju trudnoće, cijelo ljeto proveli smo u Pamploni, počeo sam pripreme od prvog dana, i to mi je trebalo. Tad su stigli golovi pa je ispalo da ipak nisam samo proljetni tip, ha, ha…

Trener Moreno odvažio se reći da je baš Budimir zaslužan za uspjehe Osasune, a njegovu tezu potvrđuju i klupski rekordi koje redovno ruši.

– Svjestan sam da nogomet nije tenis, bez suigrača ne mogu ništa, bez trenera mi je puno teže, tako da smatram kako je sve kolektivno, a opet, ako ja nisam pravi i spreman… Dakle, potreban je koloplet svega da stvari budu što uspješnije – ističe Ante i dodaje:

– Kada sam prije nekoliko sezona zabio u šest utakmica zaredom, ušao sam u povijest kao prvi kojem je to uspjelo. I tada sam rekao da me to čini ponosnim i sretnim. Ponosan sam, sretan, i nastavit ću se truditi i raditi. No to nije ono što me pokreće, neki ego ili osobni rekord, to mi nije cilj, jer nisam doista znao koliko tko ima golova i kada ga mogu “skinuti”. Zanima me samo sljedeća utakmica, a možda ću tako ostvariti i te druge snove. Doista želim s Osasunom napraviti nešto povijesno i veliko.

Pitali su ga i je li kao klinac mogao zamisliti sve što ti se događa danas?

– Razmišljao sam i sanjao o zabijanju golova na velikoj sceni, kao što vjerujem da mogu s Osasunom sada ostvariti nešto veliko. Želio sam igrati u “ligama Petice”, ali iskreno, Španjolska mi je bila zadnja. Mislio sam da nije za mene. Ali uvijek je kod mene prisutna neka kontra, ha, ha.

Mi se nadamo da to neće biti tako, ali odgovarao je i na pitanje je li mu Osasuna posebni klub u karijeri. Iako, i s navršene 33 godine zanimljiv je nekolicini velikih klubova, stalno se nešto šuška…

– Postoje stvari koje razumijem, postoje ugovori, neke dobne granice, svašta nešto, ali ono iskreno što me okupira to je ono sada, ta sadašnjost, ne bih razmišljao o budućnosti. Baš uživam, i onda to pokušavam prebaciti na teren. Gdje će me to dovesti, prepuštam sudbini. I uživam u trenutku. Poziv velikog kluba? Bilo bi neiskreno reći da ne bih želio osjetiti kako je igrati za klubove ogromnog renomea. Ali to nije nešto što me okupira. Važne su mi sadašnje, konkretne stvari, one koje zaista određuju put. No, ponavljam, ne želim o tome razmišljati. Moj je cilj sada biti dobar, pravi i dati Osasuni najbolje od sebe.

U Španjolskoj Ante i njegova obitelj uživaju u punom smislu.

– Nakon Njemačke i Italije, kada me netko pita, uvijek volim uzeti Španjolsku kao primjer sredine između Talijana i Nijemaca. Imaju dobru ravnotežu između discipline i opuštenosti, a pritom ne pretjeruju ni u jednom ni u drugom. Mislim da je Španjolska, uz Hrvatsku, najbolje mjesto za život. Zbog klime, hrane, ljudi, sigurnosti i, naravno, nogometa.

– Imam i mentalnog trenera s kojim nastojim raditi. Također, često ističem koliko mi je studiranje pomoglo kao distrakcija od nogometa. Ostala su mi još tri ispita do diplome… Ravnoteža i sigurnost su mi ključni. Vjera, svakako, također igra važnu ulogu. Imao sam i sjajnih i teških trenutaka, ali sve te stvari pomažu mi da ostanem prizemljen i da na sve gledam iz šire perspektive.

Ante Budimir doista i jest takav, normalan, skroman, s obje noge na zemlji. Iako je u Pamploni mega zvijezda, obožavan od navijača svih generacija. A kad dođe doma, u svoju Veliku Goricu, od toga se može malo odmoriti… Ovdje, u Hrvatskoj općenito, u domaćoj javnosti, Budimir unatoč svojoj senzacionalnoj nogometnoj priči često nema odgovarajuću pozornost. Međutim, ne smeta mu…

– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom okruženju, voljen, da funkcioniram dobro s njima – završio je Budimir.

Ugovor s Osasunom traje mu još dvije i pol godine, tad će imati 35, taman idealno da se dogodi ono o čemu je svojevremeno govorio u jednom intervjuu…

– Budem li se vraćao u HNL, prva opcija bit će mi Gorica. To je moj klub.

Sanjamo…