Rukometaši Gorice melju sve pred sobom, igraju sjajno, pobjeđuju impresivnim razlikama i daju naznačiti da je upravo u tijeku jedna posebna rukometna sezona u našem gradu. I oni su, kad je velikogorički rukomet u pitanju, apsolutni hit sezone, prema njima su uperena svjetla reflektora, njih prati sve više ljudi, sve više njihovih utakmica je u televizijskim prijenosima…

Međutim, rukometaši Gorice nisu i jedino dobro, lijepo i pozitivno u VG-rukometu ove sezone. Pomalo nezasluženo, u cijeloj toj priči u drugi plan su pale rukometašice Udarnike, koje su također – sjajne! Dobro, trenutačni drugi plan može se opravdati time što su i druga liga, no sve što okružuje svijet našeg najbolje ženskog rukometnoga kluba apsolutno zaslužuje veću pozornost. I tu ćemo se, nije problem, posuti pepelom. Pa odmah potom okrenuti broj trenerice Ljiljane Ivaci.

– Možemo reći da je sve ovo dosad u skladu s našim očekivanjima. Svjesni smo da nemamo kvalitetu koja garantira borbu za sami vrh, da postoje scenariji u kojima se i dalje možemo boriti za opstanak, a u tom smislu nam je najvažnije što prije osigurati mir i stabilnost – kaže nam Lilja, iskusna trenerica koja to svoje iskustvo želi ugraditi i u mladu ekipu koju ima na raspolaganju.

I zato ovako govori, zato upozorava na potencijalne probleme čak i u trenucima kad sve zapravo ide jako, jako dobro! Udarnik je, naime, u prvih sedam kola upisao čak pet pobjeda i doživio samo jedan poraz, još tamo u drugome kolu, od druge ekipe Lokomotive.

– Naš plan je bio što prije osigurati ostanak, a onda vidjeti što se može učiniti po pitanju nekih viših ambicija. U skladu s tim se i ponašamo, radimo najbolje što možemo u uvjetima koje imamo, pokušavamo i skupljati bodove i davati priliku mladim igračicama, a zasad to izgleda dosta dobro – zadovoljna je Ivaci, koja je ogroman dio svoje igračke i trenerske karijere provela u Italiji.

Posljednjih godina radila je s mlađim kategorijama, odgajala nove generacije rukometašica, a dobar dio njezinih cura danas je u prvoj ekipi. Riječ je o djevojkama koje imaju 16 i 17 godina, koje uče od ovih nekoliko starijih i iskusnijih, i baš je zato posebno dobra vijest bio povratak Bernarde Mostarlić.

– Nakon prošle sezone Berni je dobila ponudu Dugog Sela, prvoligaške ekipe, i željela je pokušati. Međutim, ta epizoda kratko je trajala, problem su bila i putovanja, i konkurencija, i minutaža, pa se odlučila vratiti. I jako mi je drago zbog toga, jer njezino iskustvo, ali i kvaliteta, ovoj mladoj ekipi jako puno znače – svjesna je trenerica.

Koliko Berni zaista znači ovoj momčadi, jako dobro će reći i brojke. Vratila se kući nakon tri kola i u posljednje četiri utakmice zabila čak 31 gol, što je gotovo osam komada po utakmici u prosjeku. Dva gola više, ali u svih sedam utakmica, zabila je Diana Vincek, na 28 je Iva Žerdin, na 25 Magdalena Jurić… Njih četiri postigle su više od polovice svih golova Udarnika ove sezone, one su predvodnice ove ekipe, a uz njih rastu i mlade igračice.

Udarnik je u svemu tome upisivao pobjede protiv Trešnjevke ZG, Jamnice, Karlovca, Samobora i opatijske Liburnije u gostima prošlog vikenda (36-27), no unatoč svemu tome naše su rukometašice “tek” četvrte na tablici 2. HRL Zapad. Sesvete su, naime, na savršenih 14 bodova, Ivanić ima šest pobjeda i remi, a Lokomotiva II šest pobjeda i jedan poraz. Odmah iza Udarnika je Murvica iz Crikvenice, koja zaključuje gornji dio tablice.

Udarnik će ove subote od 20 sati na parketu Gradske sportske dvorane dočekati Poreč, koji je dosad izgubio svih sedam utakmica, pa se tu može očekivati nešto lakši posao za igračice trenerice Ivaci. U završnici prvog dijela prvenstva, međutim, slijedi opako težak posao. Tjedan dana nakon Poreča cure će gostovati u Crikvenici, zatim doma čekaju Sesvete, pa za kraj idu u Ivanić.

– Nismo opterećeni nekim nerealnim ambicijama, važno nam je raditi maksimalno na svakom treningu, stvarati ekipu u punom smislu te riječi i napredovati iz dana u dan. Što će nam to točno donijeti po pitanju rezultata, pokazat će vrijeme – zaključila je trenerica Ljiljana Ivaci.

Nema dvojbe, u tijeku je dobra rukometna sezona u našem gradu…

Prijelazni rok odavno je završio, rosteri su posloženi, takvi su kakvi jesu, ali prostor za nadogradnju svejedno postoji. Ako ga znaš pronaći. U HNK Gorici su ga uspjeli pronaći, i to na nogometnoj burzi, među igračima koji su bez kluba. Odabir trenera Marija Carevića i ljudi koji vode sportsku politiku je Tibor Halilović, 29-godišnji vezni igrač, do kraja prošle sezone igrač Dinama, rođak Alena Halilovića…

Sve je dogovoreno, objava da je posao i definitivno završen pitanje je trenutka, što znači da će Gorica možda već od sljedećega kola imati na raspolaganju jednog aduta više. Pitanje je, naravno, koliko je Halilović spreman u ovom trenutku, koliko će moći odmah participirati s obzirom na to da nije u natjecateljskom ritmu, da je trenirao samostalno, ali sve to je manje važno od činjenice da su ovom rosteru Gorice apsolutno potrebna kvalitetna osvježenja.

To pogotovo vrijedi za vezni red, budući da je ozljeda Adriona Pajazitija ozbiljna i pitanje je kad će se reprezentativac Albanije opet vratiti u konkurenciju za momčad. Ove kalendarske godine sigurno neće. U tom smislu, dolazak Tibora Halilovića djeluje kao idealno rješenje problema, jer riječ je o igraču sličnih karakteristika, klasičnoj “osmici”, veznjaku sposobnom igrati u oba smjera na razini koja će jako puno pomoći momčadi trenera Carevića.

Halilović je svoj nogometni put već od sedme godine vezao uz zagrebački Dinamo, u kojem je proveo čak 14 godina, sve dok 2016. nije otišao u Lokomotivu. Kroz sezonu na Kajzerici izborio je transferu u poljsku Wislu Krakow, u kojoj se zadržao dvije godine. Sljedeća postaja bila je riječka Rujevica, dres Rijeke nosio je dvije sezone, pa sljedeće dvije proveo u nizozemskom Heerenveenu. Bilo je to i najbolje razdoblje njegove karijere, budući da je kroz dvije sezone u Nizozemskoj bio standardan prvotimac, a dobre partije u Eredivisie ponudile su šansu za povratak u Maksimir. Prošle sezone nosio je “modri” dres, pa od ljeta bio bez kluba…

Gorica će tako postati šesti klub u njegovoj karijeri, a debitirati bi u crveno-crnom dresu mogao upravo protiv “svog” Dinama, kluba u kojem je proveo ukupno desetljeće i pol. Ima sve ovo vjerojatno veze i s ulaskom svježega kapitala u klub, pri čemu bi Halilovićem dolazak trebao biti samo početak. Pravi posao, prema svemu sudeći, slijedi u zimskom prijelaznom roku.

Nogometne kave posljednjih su nekoliko tjedana nešto bogatije i sadržajnije nego što su bile, jer u gradu je ponovno Ivan Prelec, a samim time i njegov dugogodišnji prvi suradnik Damir Grlić, poznatiji kao Cico. Nadimak dijeli s velikim Zlatkom Kranjčarom, koji ima ozbiljne veze sa svim tim.

– Da, ima velike veze. Tata je obožavao Cicu Kranjčara, to su svi znali, pa su me njegovi prijatelji, čim sam se rodio, počeli zvati Cico. I tako je ostalo. Često me pitaju kakve veze ima nadimak s imenom i prezimenom, jer nema nikakve poveznice, ali evo, ipak je ima – kroz smijeh je započeo Cico Grlić svoje gostovanje u emisiji “Prva liga” na City radiju.

– Imao sam tu čast da me gospodin Kranjčar i trenirao, i u mladoj reprezentaciji i u Segesti, a sa mnom je u Sisku bio i naš sugrađanin, prijatelj i kolega trener Saša Sabljak. On je znao na treninzima vikati “Cico, lijevo, Cico, desno, Cico, pazi”, a trener Kranjčar bi u čudu gledao što se događa. Pa su mu objasnili da i mene zovu Cico, čak su mu i rekli da sam dobio nadimak po njemu – govori Cico, donedavno pomoćni trener danskog prvoligaša Vejlea.

Odnedavno to više nije, jer suradnja s danskim klubom prekinuta je nakon lošeg ulaska u novu sezonu.

– Vratili smo se prije nekih mjesec i pol dana, nakon pune dvije i pol godine u Danskoj. Raskinuli smo ugovor koji je vrijedio još dvije, željeli smo se vratiti doma i krenuti i neke nove izazove. Kad danas vrtim film, bilo je to jedno fenomenalno iskustvo – započeo je Cico ovaj dio priče, pa krenuo secirati danski doživljaj korak po korak.

– Kad smo dolazili u proljeće 2022., svi u klubu su se već pomirili s ispadanjem iz prve lige i zapravo smo došli sa ciljem da snimimo situaciju i procijenimo tko nam i što nam treba za brzi povratak u Superligu. Odmah smo vidjeli da imamo dosta dobar igrački kadar, ali i da neke stvari moramo malo drukčije posložiti. Danski sustav je takav da imaju 12 klubova u ligi, koja se dijeli na dva dijela. Kroz deset utakmica Lige za ostanak može se u velikoj mjeri smanjivati taj zaostatak, a mi smo dobro krenuli i napravili upravo to, smanjili smo ga na minimum. Na kraju nam je jedan bod nedostajao da ostanemo u ligi, što je bilo veliko iznenađenje s obzirom na sve priče koje su nas dočekale.

Prva puna sezona tako je donijela borbe u Nordicbet ligi, kako se u Danskoj službeno zove drugi rang natjecanja.

– Sve što smo tamo doživjeli, i dobro i loše, na kraju se pretvorilo samo u dobro. Sve što smo prošli nadogradilo nas je i kao trenere i kao ljude, a ta sezona u drugoj ligi posebno. Od prvog do zadnjega kola bili smo prvi, iako smo imali i nekih oscilacija, da bi se na kraju uspjeli vratiti u Superligu. Ispalo je jako dobro što smo imali tu godinu dana vremena da uigramo momčad i selektiramo kadar za ostanak u prvoj ligi sezonu kasnije – prepričava Grlić.

Što se njega i šefa Preleca tiče, cijeli plan je postojao, no nije se sve rasplelo po idealnom scenariju.

– Od prvog trenutka kad smo došli, vlasnici su htjeli prodati klub i nisu željeli investirati velik novac, zbog čega nismo imali mogućnost dovesti igrače koje smo željeli, nego one za koje nije trebalo plaćati odštetu, odnosno one koji ne traže veliku plaću. Dobro je što smo u tih godinu dana dobili od naših igrača neke automatizme, što je poslije utjecalo na uspješnu borbu za ostanak, ali te stvari su nas limitirale – pojašnjava Cico.

Imali su u toj povratničkoj prvoligaškoj sezoni i neka nama poznata imena u kadru, jer došao je naš Velikogoričanin David Čolina, jednako kao i Tyrese Francois, bivši igrač Gorice.

– I Čolina i Tyrese jako su nam pomogli u drugom dijelu sezone, bez njih bismo jako teško ostali u ligi. Odigrali su fenomenalnu polusezonu, uz njih su se digli i ostali igrači, tako da smo uspjeli. Štoviše, čak smo na kraju bili jako blizu da budemo prvi u Ligi za ostanak, odnosno da zaigramo kvalifikacije protiv Kopenhagena i pokušamo doći do Konferencijske lige.

U posljednjoj utakmici nisu uspjeli, ali to se pokazalo kao puno manji problem od onoga što je slijedilo. Ulaganja i dalje nije bilo, kadar je bio sve tanji, a dojam da sve skupa polako gubi smisao postajao je sve izraženiji.

– Prela je prije sezone sjeo s ljudima i kluba i objasnio im da će ova sezona, ako se ne pojačamo, biti neusporedivo teža nego prošla. Primjerice, Odense, koji je prošle sezone ispao, u pojačanja je uložio pet milijuna eura. A mi smo uložili 20 tisuća eura?! I to nakon što smo ostali bez pet jako važnih igrača. Nismo ih adekvatno nadoknadili i bilo je odmah jasno da se na taj način neće moći napraviti nešto ozbiljnije. Mi smo predlagali rastanak i prije nego što je sezona počela, ali oni za to nisu željeli ni čuti. Bili su zadovoljni našim radom u cijelom tom razdoblju i nije im padalo napamet pustiti nas da odemo.

Kad je sezona krenula, krenuli su i porazi. Svakim sljedećim posrnućem gorički se trojac, jer uz Prelu i Cicu u Vejleu je bio i kondicijski trener Mario Škrablin, sve više bližio definitivnoj odluci o odlasku. Međutim, unatoč seriji poraza, u klubu nisu željeli takav rasplet!

– Dvije stvari bile su mi šokantne iz naše perspektive. Prvo, sezonu prije smo imali šest poraza zaredom na otvaranju sezone, a oni nam nakon četvrtog od tih šest nude novi ugovor! Između sebe smo komentirali da ljudi nisu normalni, ali tako to ide kod njih… Ove sezone smo nakon sedmog poraza došli k njima i rekli im da želimo otići, da nećemo raditi nikakve probleme po pitanju isplate odštete, da se sve može gospodski, ljudski dogovoriti. To je bilo i normalno, klub nam je puno toga dao i omogućio, no predsjednik kluba je rekao: “Ne, hvala, uopće ne razmišljamo o tome, prezadovoljni smo kako radite” – priča Cico i nastavlja:

– Nama je to bilo čudno, jer rezultatski stvarno nismo dobro ušli u sezonu, iako smo igrali puno bolje od rezultata, ali kad malo razmisliš, možeš i shvatiti zašto je to tako. Bili su zadovoljni kako radimo s igračima, kako nam momčad izgleda na terenu, bili su svjesni kvalitete igračkoga kadra, ali bili su i svjesni da smo u dvije godine stvorili igrače na kojima su oni mogli zaraditi ozbiljan novac. Napadača smo, primjerice, prodali u Kopenhagen za dva milijuna eura, za mladog stopera došla je ponuda Leccea od tri i pol milijuna eura, krilo nam je otišlo za pola milijuna… S te, financijske strane, podigli smo vrijednost igrača do visoke razine, a time si ja i objašnjavam taj njihov stav.

Bilo je tu navodno i suza, u Vejleu su doslovno ljudi bili emotivno pogođeni odlukom našeg društva da spakira kofere i vrati se doma, nagovaranje da promijene odluku je potrajalo, ali povratka više nije bilo. I tako je završena četvrta zajednička epizoda Ivana Preleca i Cice Grlića.

– Upoznali smo se kad je došao u Radnik kao mladi igrač i vrlo brzo smo kliknuli, iako sam ja 12 godina stariji. Nisam ga ni na trenutak doživljavao kao nekakvog klinca, odmah sam shvatio da je puno ozbiljniji od svojih godina, brzo smo se počeli družiti i ostali smo u kontaktu cijelo vrijeme. Kad je došao za trenera prve momčadi Gorice, postao sam mu pomoćnik i tu je krenulo. Zajedno smo ušli u prvu ligu, nakon čega je on otišao u Legiju, da bi opet zajedno radili u Istri, Dinamu II i na kraju u Vejleu.

Gdje god su Prela i Cico bili, iza sebe su ostavljali samo pozitivan dojam, samo lijepe impresije, što neće osobito začuditi nikoga tko ih barem površno poznaje. A Cico Preleca poznaje u dušu.

– Kakav je Prela? Skroman, radišan, normalan, veliki prijatelj! Ljudi ga obožavaju, pomaže svima, gdje god može, a kao trener… Sigurno ga čeka velika karijera! Još kad smo počeli raditi u Gorici, rekao sam da je to trener za “lige petice” i nadam se da će do toga i doći, jer ima kvalitetu za to – hvali svog prijatelja i suradnika Cico.

Unatoč svemu tome, odsad će njih dvojica biti – samo prijatelji! Nakon svih tih zajedničkih godina, nakon svega što su prošli, prilično iznenađujuće bilo je čuti planove za budućnost… Prije nego što je krenuo izgovarati ono što slijedi, Cico je zastao i “progutao knedlu”.

– Budući da smo proveli čak dvije i pol godine u Vejleu, što nisam nikako planirao, odlučio sam biti bliže obitelji. Kako je on trener za velike domete i sigurno će uskoro dobiti priliku u nekom dobrom klubu negdje u Europi ili svijetu, a ja ga iznimno cijenim i respektiram, smatrao sam da je fer na vrijeme mu reći da neću moći ići dalje s njim. Sad će imati dovoljno vremena da pronađe neko drugo rješenje – iznenadio je Cico.

Nije da o toj mogućnosti nisu i ranije razgovarali, ali nije mu bilo lako priopćiti svoju odluku frendu i dojučerašnjem šefu.

– Bilo mi je iznimno teško, ta kava mi je baš bila teška, ali došao sam do toga da mi fali obitelj, da želim biti sa sinovima i suprugom. Krenut ću dalje svojim putem, on će krenuti svojim, a nas dvojica ostat ćemo i dalje veliki prijatelji, pomagat ćemo jedan drugome koliko god budemo mogli.

Damir Grlić zvani Cico, dakle, izlazi na trenersko tržište. I čeka priliku.

– Trenutačno mi je važno odmoriti se nakon ove dvije i pol naporne godine u Danskoj, a onda ćemo vidjeti. Naravno da bih ja želio najvišu moguću razinu, ali sve ovisi o tome kakvi će se projekti otvarati, koliko će biti dobra i sredina i prilika koja će se eventualno pojaviti. Super je u radu s Prelom što nisam bio pomoćni trener koji, kako se to kaže, nosi kapice. On voli da su svi treneri aktivni na treninzima, da svatko ima svoj zadatak, cijeli trenažni proces prolazili smo zajedno, da bi on na kraju radio ono što je i bio njegov posao, odnosno donosio konačne odluke. Sretan sam što sam bio s njim svih ovih godina, puno sam naučio od njega i kao trener i kao čovjek.

Slijedom toga, za očekivati je da će momčadi koje Cico bude vodio u budućnosti igrati sličnim stilom kao one koje je vodio ili će voditi Prela.

– Mi na nogomet gledamo istim očima. To će sigurno biti tu negdje. E sad, hoće li biti baš toliko dobro kao kod njega, teško je reći, ali ideja je jako slična. Naravno da svaki trener ima nešto svoje, nešto posebno, ali jako slično razmišljamo, gotovo identično, i to je nogomet koji volim, kojem ću težiti sa svakom svojom momčadi u budućnosti – zaključio je ovaj, aktualni dio priče Cico.

A onda smo se osvrnuli unatrag, prema godinama koje su prošle. I njegovu nogometnom putu.

– Dosta rano sam krenuo, još tamo 1984., u doba kad u tadašnjem Radniku nisu ni postojale sve generacije. Počeo sam s devet godina, a tek sa 12 si mogao biti registriran. Poljak, Rade i Jura Mirenić su nas selekcionirali, a tu su bili Robert Nastevski, Darko Balić, Bibić, Prlić, Kriste… Bila je to dobra, lijepa generacija. I dalje smo prijatelji, družimo se svih ovih godina, svi zajedno idemo na utakmice Gorice, ići ćemo i u subotu na Dinamo – najavio je Cico, koji će u subotu od 15 sati gledati sudar dvaju svojih bivših klubova.

– U starijim pionirima dvije godine sam bio u Dinamu, pa sam se opet vratio u Radnik, gdje sam već sa 17 godina počeo igrati za seniore. Već se igrala prva liga, mi smo kao juniori počeli trenirati sa seniorima, dočekali su nas legende kluba kao što su Keko, Cec, Ditra, Beli, Štoos… Oni su nas mlade uveli i čuvali, nitko nas nije smio krivo pogledati, a sve to dovelo je do toga da nam je bilo lakše ući u cijeli taj svijet – zahvalan je Cico.

Sudjelovao je i u onoj drugoj i posljednjoj prvoligaškoj sezoni Radnika, bio je na terenu i kad je Hajduk došao do i dalje rekordne pobjede u HNL-u. Tog 5. lipnja 1994. Splićani su pobijedili 10-0, što nitko kasnije nije uspio nadmašiti.

– Da, igrao sam tu utakmicu, uz mene su tu bili i Mario Cvitanović, i Nastavski, i Balić, i Sabljak… Bili smo jako mladi, a Hajduk nikad jači, od Rapaića, Ercega, Mornara, Koznikua, Pralije i ostalih. Dobro smo se mi držali prvi pola sata, iako baš i nismo mogli preko centra, ali držali smo nulu. A onda je krenulo… Kad su nam zabili prvi gol, otvorilo se. Znam da su im na poluvremenu obećali duplu premiju ako nam zabiju deset komada! Zabili su nam osmi gol u 88. minuti i sjećam se da su trčali po loptu u gol, da su sucu urlali da ni slučajno ne svira kraj prije vremena… I uspjeli su nam zabiti ta još dva i doći do rekorda koji stoji i danas.

Talentirani mladi stoper Cico nakon te sezone otišao je dalje, prošao sisačku Segestu, riječki Orijent, zatim i Hrvatski dragovoljac te Čakovec, da bi se tu negdje otvorila prilika za odlazak u Češku.

– Prvo sam otišao u Pribram, koji je te godine igrao Intertoto kup. Zadnju utakmicu za Čakovec odigrao sam protiv Čazme, nekakvu prijateljsku, a tjedan dana nakon što sam došao u Češku, igrali smo protiv Aston Ville! Brutalna momčad i nestvarno iskustvo. Na kraju te polusezone bili smo drugi, a ja sam otišao u Teplice, koje su u to vrijeme bile stabilan, jak klub, koji je redovno igrao Europu. Bilo je jako lijepo, jako sam povezan i dalje sa Češkom, imam puno prijatelja, ljudi se vole družiti, uživati, popiti pivo, imam i kuma tamo, čovjeka kojem sam bio vjenčani kum, a to je ipak najveća pobjeda iz tog razdoblja – svjestan je Grlić.

Dres Radnika nosio je u tri navrata, zaključno s posljednjom sezonom njegova postojanja, pa je izbliza gledao gašenje jedne sportske institucije, ali i rađanje novoga projekta, HNK Gorice.

– Kad se sve to događalo, bio sam i tužan i ljutit, jer prekidao se veliki dio povijesti, čiji sam i ja bio dio. Međutim, to je bilo neminovno, morao se okrenuti novi list i sreća da se Neno Črnko uhvatio toga. Doveo je klub na razine na kojoj je danas, a moje mišljenje je da bi to bilo nemoguće da se baš on toga nije prihvatio. Koliko god mi je u onom trenutku bilo žao, toliko mi je sad drago da imamo klub u prvoj ligi.

Sa svojom ekipom iz Radnika pratimo Goricu kad god možemo, to je naš klub, kaže Cico… Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

Imamo ga već sedmu sezonu, a zna se da je sedma godina krizna…

– Bit će dosta turbulencija, bit će uspona i padova, ali treba dati podršku treneru i svima u klubu. Ova sezona bit će jako teška, pet-šest klubova bi moglo biti u borbi za ostanak, no čvrsto vjerujem da će Gorica ostati u ligi – optimističan je 49-godišnji trener.

Poneki bod ne bi bilo loše uzeti već ove subote, jer Dinamo stiže u grad samo četiri dana nakon velike pobjede u Bratislavi, što bi moglo barem malo uvećati goričke šanse.

– Je, to je prilika za napraviti nešto veliko, ali znamo i snagu Dinama, koliku kvalitetu i širinu ima. Naravno da će biti potrošeni, i fizički i mentalno, što se može iskoristiti, iako trener Bjelica ima dovoljno kvalitetnih igrača na raspolaganju. Vjerujem u pozitivan ishod – završio je Cico.

Još malo će se odmarati, ali ponude je već sad spreman saslušati…

Utakmicama 13. kola (04.11.2024.) završena je jesenska polusezona 2024. Lige veteranskih momčadi Nogometnog saveza Velika Gorica (NSVG). Ostalo je još da se odigraju tri utakmice i jesenski redoslijed bit će kompletiran.

Velika Gorica, 06.11.2024. Liga veterana NSVG-a, 13.kolo. VNK Klas.Foto: David Jolić/cityportal.hr

VG Boys su visokom pobjedom 6:0 protiv posljednjeplasiranog Hruševca potvrdili svoju jesensku dominaciju, završili su jesensku polusezonu bez poraza i s četiri boda više od drugoplasiranog Klasa.

Velika Gorica, 06.11.2024. Liga veterana NSVG-a, 13.kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.11.2024. Liga veterana NSVG-a, 13.kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

U zadnjem kolu zabilježeni su iznenađujući rezultati, primjerice, porazi Poleta u Maloj Buni i Vatrogasca u Lukavcu te neodlučeno Velike Mlake u Lekeniku.

Galerija fotografija

Liga veteranskih momčadi NSVG-a 2024./2025., 13. kolo

Rezultati 13. kola (04.11.2024.): VG Boys – Hruševec (Donji Hruševec) 6:0, Buna (Mala Buna) – Polet (Buševec) 3:1, Lukavec – Vatrogasac (Kobilić) 2:1, Lekenik – Velika Mlaka 1947 0:0, Dinamo(Novo Čiče) – Kurilovec (08.11.),  Gradići – Mladost (Obrezina) (08.11.), Klas (Mičevec  slobodan.

Redoslijed: 1. VG Boys 32 (12 10 2 0 47:13), 2. Klas 28 (12 9 1 2 42:21), 3. Polet 23 (12 7 2 3 33:21), 4. Velika Mlaka 1947 20 (11 6 2 3 32:19), 5. Mladost 19 (10 5 4 1 21:13), 6. Vatrogasac 18 (12 5 3 4 21:15), 7. Buna 18 (12 5 3 4 19:21), 8. Kurilovec 15 (11 4 3 4 17:18), 9. Lekenik 11 (12 3 2 6 18:31), 10. Dinamo 8 (11 2 2 7 25:42), 11. Lukavec 8 (12 2 2 8 9:28), 12. Gradići(-1) 6 (11 2 1 8 15:36), 13. Hruševec 4 (12 1 1 10 11:32).

Odigrano je u vikendu iza nas nekoliko uzbudljivih, zanimljivih i važnih utakmica, svega i svačega ima u svijetu nogometa na svim razinama, ali titula utakmice vikenda ovoga puta pripala je – kadetima Gorice! Generacija je to igrača rođenih 2008. godine, u kojoj participira i značajan broj godinu mlađih momaka, trener im je lanjski pionirski prvak Hrvatske Boris Trivunov, a prvi vikend u studenom donio je gostovanje kod Varaždina.

Domaćin je dočekao Goricu kao drugoplasirana momčad prvenstva, trener Robert Težački u rukama ima zanimljivu skupinu igrača, a sve dosad viđeno govorilo je da su Varaždinci favoriti u ovom ogledu. Gorica je, naime, u barokni grad došla s dvije pobjede i sedam poraza, skromno i ponizno, ali i s ambicijom koja je bila vidljiva od samoga starta.

Iako, samo otvaranje utakmice pripalo je Varaždincima, koji su dominirali, ali prva je zabila Gorica. Josip Klasnić je u toj 20. minuti lijepo pucao, golman Varaždina je odbio, ali natrčao je Mihael Kelava i pospremio loptu pod prečku. Međutim, prva doza veselja imala je kratak rok trajanja…

Već u 24. minuti jedan centaršut došao je u kazneni prostor Gorice, gdje je Stjepan Habek pucao glavom i pogodio za brzo izjednačenje. Potpuni preokret dogodio se u 37. minuti, nakon novog centaršuta i novoga gola glavom, kojeg je ovoga puta zabio Dani Pintarić, a isti igrač povisio je i na 3-1 u 40. minuti. Pogađate, opet je stigao centaršut s boka, opet su Varaždinci pogodili glavom!

– Imamo problema s tim dijelom igre, sad je to već više nego jasno. Po dva gola tako smo primili od Lokomotive i Dinama, po jedan od Rudeša, Sesveta, Rijeke… Radimo na tome, ali očito je da ćemo morati i dalje raditi, unapređivati taj segment – svjestan je trener Trivunov, koji u poluvremenu nije igračima dozvolio da potonu.

Napravio je i jednu promjenu, malo presložio neke detalje i vrlo brzo stigli su konkretni rezultati tih promjena. Igrala se 51. minuta kad je Gorica primijenila varaždinski recept i vratila se u utakmicu nakon ubacivanja Kelave iz kornera i gola Borne Gašparića – glavom. Nakon točno sat vremena igre Gorica se uspjela i potpuno vratiti u utakmicu, Kelava je lijepo reagirao na jednu loptu u dubinu, pobjegao obrani i mirno poentirao za 3-3! A do kraja je još cijelih pola sata…

Malo potom slijede i nove promjene, s klupe Trivunov između ostalih podiže i Patrika Volarevića, a to se uskoro pokazuje potezom odluke. Upravo je Volarević u 77. minuti režirao potpuni preokret, i to sjajnih golom s više od 20 metara. Lopta je išla kao raketa i neobranjivo ušla malo ispod prečke, za delirij na goričkoj klupi, kao i na onom dijelu tribina gdje je bila gostujuća ekipa.

Ali daleko je još kraj… Kad se već činilo da je stvar riješena, da treba samo finiširati utakmicu, sudac je pokazao na bijelu točku za Varaždinu nakon situacije koja je bila poprilično dvojbena. Međutim, kakva god da je bila, dovela je do novog izjednačenja, do spektakularnih 4-4, jer domaći kapetan Dino Vragović bio je precizan.

I onda, kad stvarno više nitko nije vjerovao da su novi šokovi mogući, evo opet Patrika Volarevića… Igrala se 94. minuta, posljednji trenuci sudačke nadoknade, kad je dečko iz “osmog marta” potegnuo s još veće udaljenosti i naciljao bliži golmanov kut za konačnih, velikih, čudesnih 5-4!

– Napokon nam se vratilo sve što smo propustili u dosadašnjem tijeku prvenstva. Bili smo nekompletni od početka sezone, tek zadnjih tjedan-dva uspjeli smo se donekle kompletirati, a takvi oslabljeni smo često i nezasluženo ispuštali bodove. Bilo je tu i početničkih pogrešaka, i nesreće, i peha… Ali evo, ovaj put je otišlo na našu stranu. I baš zato, zbog svega toga, dečki su bili stvarno oduševljeni kad je sve konačno završilo – kazao je trener Trivunov pa nastavio:

– Utakmica je bila stvarno neobična, mijenjao se i rezultat, ali i razdoblja igre koja su pripadala jednima, odnosno drugima. Oni bolje otvore, mi promašimo “mrtvu” šansu, povedemo, pa krenemo dominirati, oni zabiju tri gola, mi se vratimo… Sigurno jedna od najluđih utakmica u kojima sam sudjelovao u svom životu, ali opet kažem, mislim da smo zaslužili da se i nama neke stvari konačno poklope.

Ni kad su se nizali porazi, u goričkoj školi nogometa nije bilo panike, dominirala je vjera da će se stvari posložiti.

– Baš tako, znali smo da imamo kvalitetu i ja sam potpuno uvjeren da neće biti problema kad se konačno do kraja ekipiramo. Pinheiro nam nije odigrao još niti jednu utakmicu, Čolić je također bio ozlijeđen, Kelava se isto naknadno priključio, pa zabio četiri gola u četiri utakmice… Gledajte, moramo imati na umu da je nama dosad u ligi igrača rođenih 2008. nastupilo već 12 igrača iz 2009. godišta, iz one momčadi koja je lani bila prvak države u pionirima. Dobar dio njih su i standardni prvotimci, a to je u ovim godištima velika stvar – objašnjava Trivunov.

U sljedećem kolu u Veliku Goricu stižu pioniri i kadeti Osijeka, ponovno će biti zahtjevno, ali cilj se zna.

– Bitno nam je što prije pobjeći iz bilo kakve borbe za ostanak, a ja sam uvjeren da će se to uskoro i dogoditi. Naravno, u svemu tome nam je primarni cilj razvijati i školovati naše igrače, kako ove najbolje iz 2008. godišta, tako i ove mlađe, koji će i sljedeće sezone moći igrati ovu ligu. Ukupno gledajući, možemo biti zadovoljni dosad odrađenim, no bit će to i još bolje – optimistično je zaključio Boris Trivunov.