Otišli su u Varaždin tiho, bez velikih najava, u neobičnom trenutku, bez svog ponajboljeg igrača na raspolaganju, ali nogometaši Gorice – odradili su posao! Na stadionu Varteks morali su raditi prekovremeno, otišlo je sve skupa i dobro preko 120 minuta, potom i u dramu jedanaesteraca, da bi cijela ova priča na kraju završila happy endom. Gorica je u četvrtfinalu Kupa Hrvatske, peti put u posljednjih šest godina, a junaka je barem nekoliko…

Međusobnim dogovorom klubova odlučeno je da će se utakmica osmine finala Kupa igrati usred reprezentativne pauze, a to je značilo da ove prohladne varaždinske večeri treneru Mariju Careviću nije bio na raspolaganju Merveil Ndockyt, standardni reprezentativac Konga, kao ni mladi Sušak i Vrzić. A opet, s druge strane nisu bili Mauritanac Lamine Ba i Makedonac Mitrevski, što je otprilike poravnalo hendikepe. No izostanci reprezentativaca nisu bili i jedini, jer oba trenera izmiješala su karte, ponudila priliku igračima iz drugoga plana.

Gorica je tako startala s Karlom Žigerom na golu, sa Mikanovićem, Steenvoordenom, Lešom i Krizmanićem u zadnjoj liniji, Prširom, Halilovićem i Skrbinom u sredini te Djuom, Šlogarom i mladim Gashijem u napadu. Maloča, Banić i Kolar dobili su slobodno, no to nije značilo da je Gorica od bilo čega ovdje odustala.

– Idemo u Varaždin po prolaz dalje… – najavio je Mario Carević uoči utakmice, a tako se Gorica i postavila.

Međutim, Varaždin je dobar, bez obzira na izostanke bio je jako opasan u prvom poluvremenu, a kao posljedica bolje predstave stigao je i gol Marka Dabre u 20. minuti. Zabila je Gorica za izjednačenje u završnici poluvremena, učinio je to ponovno Krešo Krizmanić, no VAR provjerom ustanovljeno je da je Steenvoorden prije toga igrao rukom. I ništa od izjednačenja…

Ono se, međutim, dogodilo u 62. minuti. Točno četiri minute nakon što su ušli Majstorović, Kapulica i Pavlović, potonja dvojica kreirala su povratak u egal. Luka Kapulica povukao je po lijevog strani, došao do ruba kaznenog prostora, vratio za Damjana Pavlovića u sredinu, a on je lijepo naciljao donji kut sa nekih 17-18 metara.

U posljednjih pola sata Gorica je bila bolja momčad, stvarala je ozbiljne prilike, a Medin Gashi je uspio i zabiti za preokret. Međutim, učinio je to iz zaleđa, a kako nije uspio pogoditi ni iz čiste prilike u samoj završnici, utakmica je otišla u produžetke.

U njima se vodila ravnopravna borba, ali vrlo je brzo postalo jasno da ni jedni ni drugi nemaju namjeru srljati. Mogli smo na obje strane ostati i bez penala, no odluka je na kraju ipak morala pasti s kreča. U drami, kao što to već obično bude s penalima…

Prva sedmorica bila su precizna, za Varaždin su pogađali Poldrugač, Nekić, Alić i Mamić, a za Goricu Majstorović, Pršir i Štiglec. U četvrtoj seriji pogriješio je Steenvoorden, točnije Silić mu je obranio, no tu je na scenu stupio Karlo Žiger. Duvnjak puca, Žiger brani, Krizmanić pogađa, Maglica puca, Žiger opet brani! I onda Gurlica zabija i – to je to. Gotovo je, Gorica ide u četvrtfinale Kupa.

Pomoći će i ovo u građenju samopouzdanja za sve što slijedi, jer vidjelo se i u Varaždinu da Carevićeva Gorica ima drukčiji govor tijela nego ranije. To će joj i trebati na prvom sljedećem gostovanju, kod Šibenika, s bivšim trenerom Rajkom Vidovićem na klupi.

Sve je spremno za sportski spektakl povodom 10. jubilarne ‘Noći borilačkih sportova’ koja će ove subote 16. studenog biti održana u dvorani Srednjoškolskog centra.

– Kada smo prije deset godina pokrenuli ovu ideju bio nam je cilj popularizirati borilačke sportove. Afirmirati te mlade sportaše i sportašice i mislim da smo u tome uspjeli jer naši borilački klubovi zaista postižu vrhunske rezultate. Zaslužuju zaista punu podršku što im ova manifestacija i nudi. Svih devet izdanja do sad, prepoznali su i sami sugrađani koji u velikom broju dođu pogledati što su to pripremili naši borilački klubovi – istaknuo je Ervin Kolarec predsjednik organizacijskog odbora te je tom prilikom zahvalio svima na podršci ove manifestacije, a posebno Gradu Velika Gorica na čelu s gradonačelnikom Krešimirom Ačkarom.

Na stotine djece i mladih ljudi koji treniraju u klubovima, žive sportski život, a njihov rad, trud i zalaganje prepoznati su u društvenoj zajednici, pogotovo na sportskom planu. Tako će se u subotu predstaviti svi gorički borilački klubovi koji će za publiku predstaviti zanimljiv program. No, jubilarno izdanje manifestacije zaslužilo je da ostane trajno zapisano u Monografiji koju je na stotinjak stranica pripremio Igor Đuran.

– Kroz nju smo nastojali prikazati razvoj ove manifestacije, od Noći boksa koja se odvijala kod Pučkog učilišta do manifestacije koja je uključila i sve ostale borilačke klubove. Igrom sudbine prva Noć borilačkih sportova bila je održana u dvorani srednjih škola, baš kao što će biti i ova 10. jubilarna. Uključeni su svi klubovi, od samih njihovih početaka pa sve do rezultata koje danas postižu. Nikad na ovaj način to nije bilo zaokruženo – istaknuo je autor Đuran.

Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Klubovi koji će se prezentirati u subotu, članice su Zajednice športskih udruga Grada Velike Gorice, a tajnik Darko Blažinčić naglasio je kako je ovdje riječ o jednoj hvalevrijednom sportskom događanju prepoznatom van granica Turopolja.

– Broj djece koji se okuplja u ovim klubovima, od karatea, taekwondoa, boksa, juda i hrvanja, je svake godine sve veći što znači da ovi sportovi itekako imaju svoju perspektivu. Pokazat će se i demonstrirati one vještine koje se uče kroz ove plemenite sportove. Stoga će Zajednica i dalje stajat i pomagat ovakve manifestacije – istaknuo je Blažinčić.

Klub organizator Noći borilačkih sportova je Karate klub Velika Gorica.

– Zaista sam ponosan što je Noć došla na jednu ovako visoku razinu kao i što smo došli do jubilarne brojke. Borilački sport u našem gradu ima jedno posebno mjesto, što zbog rezultata, što zbog djece koje okuplja. Manifestacija promovira zajedništvo, gdje klubovi različitih borilačkih sportova koji idu zajedno prema jednom cilju, uz vizualni prikaz specifičnosti i karakteristika svakog sporta, što ima jedan edukativni aspekt. Promovira se zdrav način življenja i vrijednosti koje ljudima daje sport. Svi treneri volimo od svojih sportaša tražiti da su što bolji, brži i jači te ih tako pripremamo za život da se razvijaju i ulažu u sebe – komentirao je Goran Živković, predsjednik kluba.

Uz goričke sportaše, u subotu će kroz program nastupiti i Megablast, ali i Turopoljske mažoretkinje. Pozitivnu energiju i atmosferu dodatno će podići Zaprešić boysi.

Jesenska polusezona 2024. Lige veteranskih momčadi Nogometnog saveza Velika Gorica (NSVG) završena je odigravanjem dvije odgođene utakmice posljednjeg 13. kola (Dinamo – Kurilovec, Gradići – Mladost) i zaostale utakmice iz 4. kola (Velika Mlaka 1947 – Mladost).

Velika Gorica, 12.11.2024. Liga veterana Nogometnog saveza Velika Gorica-jesen 2024. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 12.11.2024. Liga veterana Nogometnog saveza Velika Gorica-jesen 2024. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Mladost je pobijedila u obje utakmice (Gradići 3:0, Velika Mlaka 1:0) i sa 6 bodova povećala svoj bodovni konto na 25 bodova te zauzela 3. mjesto na kraju jesenske polusezone.

Galerija fotografija

Liga veteranskih momčadi NSVG-a 2024./2025., 13. kolo

Rezultati 13. kola (04./08.11.2024.): VG Boys – Hruševec (Donji Hruševec) 6:0, Buna (Mala Buna) – Polet (Buševec) 3:1, Lukavec – Vatrogasac (Kobilić) 2:1, Lekenik – Velika Mlaka 1947 0:0, Dinamo(Novo Čiče) – Kurilovec 3:2,  Gradići – Mladost 0:1, Klas (Mičevec  slobodan. 04. kolo: Velika Mlaka 1947 – Mladost 0:1

Redoslijed – jesen 2024.: 1. VG Boys 32 (12 10 2 0 47:13), 2. Klas 28 (12 9 1 2 42:21), 3. Mladost 25 (12 7 4 1 25:13), 4. Polet 23 (12 7 2 3 33:21), 5. Velika Mlaka 1947 20 (12 6 2 4 32:20), 6. Vatrogasac 18 (12 5 3 4 21:15), 7. Buna 18 (12 5 3 4 19:21), 8. Kurilovec 15 (12 4 3 5 19:21), 9. Lekenik 11 (12 3 2 6 18:31), 10. Dinamo 11 (12 3 2 7 27:43), 11. Lukavec 8 (12 2 2 8 9:28), 12. Gradići(-1) 6 (12 2 1 9 15:39), 13. Hruševec 4 (12 1 1 10 11:32).

Zbog svega što je značio za klub kojeg nazivamo “ponos grada”, zbog svega što je dao Gorici, i kad je bio ovdje i kad je otišao, zbog načina na koji osjeća ovaj klub i ovaj grad, Kristijan Kahlina je u svakom pogledu – naš! Da, rođeni je Zagrepčanin, ali djetinjstva je provodio kod bake u Kravarskom, a nogometnu sreću pronašao je u srcu Turopolja, u klubu kojeg i danas smatra svojim.

Osjeća tako i u trenucima kad je njegov klub zapravo američki Charlotte FC, u trenucima kad ga obasipaju čestitkama sa svih strana. Jer, čuli ste već vjerojatno, Kristijan Kahlina proglašen je najboljim golmanom američkog MLS-a!

– Hvala svim mojim suigračima na veliko potpori. Ova nagrada je ujedno i velika odgovornost jer moram pokazati kako ona nije došla kao plod sreće. Nadam se da ću nastaviti i u budućnosti s kvalitetnim predstavama braniti boje Charlottea. Hvala svima – rekao je Kale pred suigračima nakon što je trener objavio da je nagrada za golmana godine otišla u njegove ruke.

Konkurencija je bila opaka, Kahlina živi i radi u vrlo ozbiljnom nogometnom okruženju, a to će dosta dobro opisati činjenica da je na drugome mjestu u ovom izboru bio – Hugo Lloris! Da, onaj Lloris, dugogodišnji golman Tottenhama i francuske reprezentacije. Taj Lloris osvojio je nešto više od deset posto glasova, dok je naš Kale završio na 34 posto! Dominacija teške kategorije za najveće priznanje u karijeri vrijednoj svakog respekta…

Prolazi i četvrta godina otkako je Kristijan Kahlina u suzama pokupio svoje stvari iz ormarića na Gradskom stadionu i mahnuo dojučerašnjim suigračima i gomili prijatelja u klubu i oko njega. Valdas Dambrauskas povukao ga je u Ludogorec, no bila je to samo postaja na kojoj je trebalo zastati da bi došlo do pravog lansiranja u zvijezde.

Prilika se pojavila u MLS-u, u Sjedinjenim Državama, i Kale je sa svojom Nikolinom napravio prvi korak prema ostvarenju američkog sna u nogometnoj varijanti. Uskoro će se navršiti tri godine otkad je “amerikanac”, u životnom kalendaru su 32 godine, a vijesti koje dolaze iz SAD-a kažu da je – bolji nego ikad. Potvrdit će to i ova nagrada, apsolutno zaslužena, jer iza njega je godina za pamćenje, prepuna bravura i intervencija koje zaslužuju “standing ovation” u najmanju ruku ugodno popunjenog stadiona.

Charlotte FC, naime, domaće utakmice igra na stadionu koji prima 75.000 gledatelja, nekoliko puta u sezoni bude i gotovo potpuno ispunjen, a rijetko kad je na tribinama manje od 30 tisuća ljudi. S druge strane znaju biti i tipovi poput Lea Messija, ali i na strani i kod kuće… Ma znate već.

Gomila čestitki stigla mu je i iz njegove Velike Gorice, jer tu se osjeća doma, tu dođe praktički čim sleti iz Amerike, Gorici preko oceana pošalje opremu za golmanske treninge, iz Amerike bodri bivše suigrače kad je teško.

– Goricu nikad neću zaboraviti. Gorica mi je promijenila karijeru, ona je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – kaže Kahlina.

Kralj Amerike, prva rukavica MLS-a i – naš Kale.

Koji je, usput rečeno, stvarno zaslužio da prema njemu pogleda i izbornik Dalić…

Godine prolaze, izmjenjuju se ljeta, jeseni, zime i proljeća, a u svijetu HNK Gorice neke se stvari ne mijenjaju. Predsjednik kluba uporno je Nenad Črnko, direktor kluba od prvoga dana je Darko Blažinčić, oružar je bio i ostao Franjo Kovačić zvani Pevec, a na terenu je – Krešimir Krizmanić. Prošao je put od talentiranog juniora, preko klinca koji izrasta u ozbiljnog igrača, sve do ovoga što je danas. A danas je jedna od najčvršćih karika kluba, igrač bez kojeg je teško zamisliti početnih 11, iako su pojedinci nedavno imali i takvu ideju…

Do subote navečer Krizma je u dresu Gorice skupio ukupno 138 nastupa, a rubrika “golovi” i dalje je bila prazna. Potrajalo je to i 61 minutu ogleda s Dinamom na Gradskom stadionu, a onda je Jurica Pršir izveo korner, a Krešo Krizmanić naletio na tu loptu i probio golmana Zagorca. Emotivno je proslavio svoj prvi HNL gol u dresu svoga kluba, ukupno drugi, a tim je potezom i prestao biti igrač s najviše nastupa u HNL-u bez ijednoga gola. Od subote je tu ulogu preuzeo Lokomotivin stoper Jon Mersinaj.

– Da, znao sam za taj podatak… Evo, sad neka malo zezaju Mersinaja, ha, ha… – rekao je Krizmanić u razgovoru za 24sata, koji dan nakon što se riješio neslavne titule.

Nije baš da je Krizma svojim potezom izazvao euforiju na stadionu, jer tribine su i ovoga puta bile priklonjene gostima iz Zagreba, a čak je i naljutio konobara iz lokalnoga kafića, koji je žestoko psovao igrače kluba iz svoga grada.

– Je*eš takav klub, za Dinamo zabije dečko iz Gorice, a u Gorici nema nijednog igrača iz Gorice… – lupetao je bijesni konobar, misleći na Darija Špikića, a nemajući pojma da je gol upravo zabio dečko koji cijeli život živi jedva stotinjak metara od njegova radnog mjesta.

Krizma je, naime, domaći dečko, doduše jedan od rijetkih koji su nosili dres našega kluba u prvoligaškim godinama iza nas, ali i izuzetak koji potvrđuje pravilo da nije nimalo jednostavno iz svoje škole izbaciti domaćeg prvoligaškog igrača.

Gorica je u 28 utakmica protiv Dinama izborila jednu pobjedu i doživjela 22 poraza, a u subotu je došla do petog remija… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

– Nisam nikome posebno posvetio gol, čak nisam još stigao ni počastiti suigrače – rekao je Krešo pa dodao:

– Sretni smo zbog boda, ali prevelikog slavlja u svlačionici nije bilo. Bod protiv Dinama uvijek je dobar, ali svejedno ostaje žal što smo ostali bez pobjede, budući da smo taj gol za 2-2 primili u 86. minuti. S druge strane, Mbuku je zabio stvarno fantastičan gol, tako da si nemamo previše toga za zamjeriti.

Otkad je ušao u seniorski nogomet, Krizmanić je obrambeni igrač, time se može objasniti činjenica da je toliko dugo čekao na prvi gol u HNL-u, ali tijekom svog nogometnog puta nazabijao se on golova.

– Počeo sam u Kurilovcu, u Udarniku, budući da je tamo krenuo i moj stariji brat. Išao sam s tatom na njegove treninge, pratio ga, pa i sam počeo trenirati s nekih sedam godina. Bio sam tamo dvije godine, zatim jednu u Hrvatskom dragovoljcu, a u Goricu sam došao 2010. na poziv tadašnjeg trenera Perice Vidaka, s deset godina. Igrao sam u to vrijeme desno krilo, zabijao golove, pa onda naglo izrastao, završio prvo na beku, a onda i na stoperu. I evo me, tu sam i sad – prepričao je Krizma svoju karijeru u nekoliko rečenica.

U posljednjih nekoliko prijelaznih rokova pričalo se o njegovu odlasku, spominjali su se u tim pričama i njemački Mainz, i ukrajinski velikan Dinamo Kijev, kao i još neki klubovi, ali Krizma je i dalje tu.

– Prije nekoliko godina službenu ponudu je poslao francuski Saint-Etienne, ali klub me nije pustio. Bilo je i ljetos upita iz nekih klubova, ali još sam tu. Iako, lagao bih kad bih rekao da želim cijelu karijeru provesti u Gorici, naravno da bih se volio okušati u jačoj sredini – priznaje Krešo, koji ne dvoji previše kad treba odabrati s kim se najteže nositi na terenu.

– Najteže je čuvati Petkovića i Livaju, a od onih koji više nisu u HNL-u izdvojio bih Miereza, Drmića i Gavranovića. Što se klubova tiče, najteže je igrati protiv Dinama. Mislim da su, bez obzira na sve poteškoće, daleko najjača momčad lige. Pa pogledajte samo kakve igrače imaju na klupu. Taj Mbuku, koji je nama zabio, došao je iz Augsburga, a u Bundesligu se baš i ne može zalutati… – ističe Krešo.

Trenutačno je lijevi bek, iako se najbolje osjeća na poziciji stopera, no i sam će reći da je spreman zaigrati gdje god ga trener vidi. I bit će tako sve dok i sam ne završi na nekoj ekskluzivnijoj, ali i lukrativnijoj adresi. Nakon šest i pol prvoligaških sezona, zaslužio je…