Poneki navijač Gorice, kao i ljubitelji HNL-a iz cijele države, još nisu prežalili odlazak Joeya Suka iz Gorice, Nizozemca koji je kroz svojih pet goričkih godina postao jedno od zaštitnih, prepoznatljivih lica Gorice, mjerna jedinica za “fajt” na terenu, a iz kluba su objavili da odlazi i njegov sunarodnjak Matthew Steenvoorden. Pomalo iznenađujuće, jer Mata – kako su ga zvali svih ovih godina – imao je ugovor do sljedećeg ljeta, bio je jedan od rijetkih s nešto dužim stažem, imao je i važnost u svlačionici…

A opet, otišao je. Bilo je i ranije nekih ponuda, klub ih je odbijao, nije bio pravi trenutak, a sad je odlučeno da će se izaći Steenvoordenu u susret. Ponuda iz uzbekistanskog Pakhtakor financijski je izdašnija od onoga što Gorica može dati, Steenu je već 30, bilo mu je važno potpisati još jedan “jači” ugovor prije ulaska u pozne godine. A Gorica je taman dovela Marija Maloču, koji bi trebao uskočiti u kopačke koje je dosad nosio još jedan Nizozemac koji odlazi kao važan dio klupske povijesti. Kao legenda kluba.

Došao je Mata u srpnju 2019. godine, malo nakon što su u klubu okončali neuspjelu avanturu s Nigerijcem Oboabonom i krenuli u potragu za novim kvalitetnim stoperom iz inozemstva. Odluka je pala na Steenvoordena, u tom trenutku 26-godišnjeg igrača koji je u CV-ju imao školu Feyenoorda, za čiji je prvu momčad također nastupao, ali i s Goricom kao prvom inozemnom destinacijom u karijeri. Stigao je iz Cambuura, iz druge nizozemske lige i prijelaz u svijet HNL-a nije protekao potpuno glatko.

Za početak, “slučaj” se dogodio izvan terena. Priča je prilično bizarna, ali definitivno je obilježila te njegove prve goričke dane. Upitali smo ga u prvom razgovoru, prvom intervjuu koji će dati u Hrvatskoj, za koje sve hrvatske klubove zna.

– Za Dinamo znam iz Lige prvaka, a znam i za Rijeke, budući da sam igrao za Feyenoord protiv Rijeke na Rujevici, u skupini Europskoj ligi. I to je to… – rekao je Steen, pa je morao slijediti dodatak.

– Za druge ne znaš? Nisi čuo za Hajduk, Osijek…? – pitali smo.

– Ne, nisam… Ali vrlo brzo ću sve protivnike upoznati, veselim se tome – rekao je.

I nismo u tome vidjeli ništa sporno, nije baš da je dečko iz Nizozemske od 26 godina imati puno prilika čuti za klub koji je u njegovom životu jedanput igrao skupinu nekog Europskog natjecanja… Međutim, mnogi su bili drukčijeg stava, posebno društva s juga, navijači Hajduka, koji su tu izjavu shvatili kao tešku uvredu?! Zamisli, netko tko je cijeli život živio u Nizozemskoj, koji nije imao nikakve veze s Hrvatskom, nije čuo za klub koji je igrao četvrtfinale Lige prvaka. U vrijeme kad je jedan dječačić u dalekoj Nizozemskoj imao godinu dana…

Steenvoorden je doživljavao zvižduke na Poljudu zbog izjave koja ni po čemu ne bi trebala biti sporna…

Svoj logici unatoč, na Poljudu je Mata dočekan “na nož”. Te je sezone Gorica dvaput teško stradala na Poljudu, gubila 0-3 i 0-6, a svaki Steenvoordenov kontakt s loptom bio je popraćen zvižducima. A svaki poraz Gorice žestokim naslađivanjem na račun čovjeka koji to ničim nije zaslužio, ali u navijačkomm dijelu priče to si čovjek još i može objasniti. Puno teže bilo je objasniti odluku službenog Hajduka da na društvenim mrežama objavi fotografiju utučenog Steenvoordena, uz obavijest da je razgledavanje Hajdukova muzeja moguće od X do Y sati.

I tako je, ni kriv ni dužan, Mata postao “onaj iz Gorice koji nije čuo za Hajduk”. I nosio na leđima dodatni komadić pritiska. Trebalo mu je neko vrijeme da se prilagodi HNL-u, pamtimo i neke pogreške iz tih prvih dana, ali odmah je bilo jasno da je Gorica dovela stopera koji – zna igrati! Voli loptu u nogama, kod njega nema napucavanja, uvijek se traži rješenje kroz igru, a lopte prema naprijed su mekane, točne, dovoljno da budu dodatna taktička opcija.

Čim je polovio ritam HNL-a, čim je upoznao ligu, Steen je krenuo pokazivati da je puno više od “onog koji nije čuo…” Da je pravi igrač. Zato je, uostalom, i ostao toliko dugo, cijele četiri sezone, zato je kod svih trenera bio važan kotačić, zato se prometnuo u jednog od vođa momčadi. I zato će nedostajati.

Pamtimo i svaki od tri njegova crvena kartona, zarađena u 99 ligaških, ukupno 108 utakmica u dresu Gorice. Pamtimo i četiri njegova gola, pamtimo i neke partije koje ostaju za nogometne udžbenike, pamtimo borca koji se za Goricu bio spreman i potući. Ako je trebalo, i doslovno. I zato će, također, nedostajati.

U svojim goričkim godinama Steen se najviše zbližio s Krešom Krizmanićem, kolegom iz obrane… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Čak i kad bi napustio teren, kad bi otišao sa stadiona, Mata je ostao dio ove sredine. Moglo ga se često sresti, u pravilu nasmiješenog i srdačnog, u šetnjama Tuđmancem, u društvu prelijepe supruge Romy, u posljednje vrijeme i s kolicima u kojima je malena Loua. A to je još jedan važan dodatak ovoj priči. Momak iz Leidschendama, gradića na jugu Nizozemske, udomaćio se u Turopolju. Ovdje je postao otac, ovdje je doživio važne trenutke u nogometu i životu… I zato će mu Velika Gorica nedostajati.

– Emocije su pomiješane. Osjećam se sretno jer me čeka nova avantura i spreman sam za nove izazove, ali i tužan što napuštam Goricu nakon predivne četiri godine ovdje – rekao je Mata na oproštaju.

Posljednji put gorički dres s brojem 4 nosio je u ogledu s Varaždinom na otvaranju svoje pete sezone, a time je i službeno završila jedna era u životu našega kluba. Netko je, naime, zgodno primjetio kako je sa Steenvoordenom otišao i posljednji stranac kojeg je u klub doveo bivši sportski direktor Mindaugas Nikoličius. Što se domaćih igrača tiče, ostala su još trojica koja su stigla u toj eri, Mitrović, Pršir i Banić, plus Krizmanić, koji je kao dijete kluba “transferiran” iz juniorske momčadi.

U samo osam mjeseci na funkciji sportskog direktora Gorice, Mario Brkljača uspio je tako u potpunosti promijeniti momčad koju je zatekao po polasku, nakon rezultatski katastrofalne jeseni. Prvo je otišao “vječni pomoćnik” Saša Sabljak, potom i 10-11 igrača prošle zime, pa još 13 ovog ljeta. Puno promjena, puno novih lica, ali ciljevi ostaju isti.

A kako će sve to skupa izgledati, u to nema sumnje, pratit će se i u pet i pol tisuća kilometara udaljenom Taškentu, u domu obitelji Steenvoorden.

Bedankt voor alles, Mata! Hvala na svemu… I sretno!