Sport

Afrički rock’n’roll Farouka Miye: Na redu su Sadio Mane i moćni Senegal

Nogometaš HNK Gorice Farouk Miya igra sjajno za svoju Ugandu na Afričkom kupu nacija, toliko dobro da se o njemu raspisao i slavni France Football. Interes za njega raste, sve je više upita velikih klubova, a nova šansa za dokazivanje je Senegal u petak…

Objavljeno

prije 7 godina

4. srpnja 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nogometaši Gorice pripremaju se za novu sezonu, drugu prvoligašku, za koju će mnogi predvidjeti kako će biti puno teža i zahtjevnija nego prva, muče se na treninzima, odigravaju prijateljske utakmice na velikim stadionima protiv ozbiljnih protivnika… I sve nekako ide po planu, barem što se rada na terenu tiče. Oko njega, u uredima i liječničkim ordinacijama, konkretne vijesti tek se čekaju. Što će biti s ozljedom Joeya Suka, kad će se Mario Marina uključiti u utakmice, kakvo je stanje s koljenom Marijana Čabraje, hoće li doći ponuda za nekoga od igrača koji su u “izlogu”, hoće li netko doći… Puno je zasad otvorenih pitanja, a jedno od njih vezano je iz za Afrički kup nacija. Točnije, za Farouka Miyu.

Prva nogometna zvijezda Ugande, veznjak kojeg u njegovoj domovini gledaju kao “našeg Messija”, trenutačno je i mislima i fizički daleko od Gorice i svega što se ovdje događa. Miya je 2200 kilometara od našeg stadiona, u Kairu, jer Kup nacija igra se ove godine u Egiptu, u zemlji faraona, piramida i Mohamada Salaha. Upravo je Mo, zvijezda prvaka Europe Liverpoola, zabio gol u pobjedi 2-0 njegova Egipta protiv Miyine Ugande u zadnjem kolu skupine, ali to se nekako i očekivalo. Puno je važnije da je Uganda ranije u skupini pobijedila Kongo 2-0, u utakmici u kojoj je Miya bio dvostruki asistent, a zatim i odigrala 1-1 protiv Zimbabvea. Bilo je to dovoljno za drugo mjesto u skupini i sudar sa Senagalom u osmini finala.

Ta je utakmica na rasporedu u petak od 21 sat, a pred Miyom i njegovim suigračima bit će opako težak zadatak. S druge strane bit će i ovoga puta zvijezda prvaka Europe, fantastični Sadio Mane, ali i stoper Napolija Kalidou Koulibaly, Ismaila Sarr iz Rennesa, Idrissa Gueye iz Evertona, Keita Balde iz Monaca… Sve su to igrači koji vrijede silne milijune i vrlo očito kontrast u odnosu na ono što nudi Uganda. Mane, primjerice, po Transfermarktu vrijedi 120 milijuna eura, a cijela momčad Ugande – šest?! Tržišne procjene kažu da je najvrijedniji Denis Onyango, golman iz južnoafričke lige, vrijedan milijun eura, dok je drugi na toj listi, pogađate, naš Miya. Transfermarkt kaže da je njegova cijena 900.000 eura, ali sve što se događa u Egiptu govori da je ona i puno viša od toga.

Miya, naime, igra sjajan turnir. Toliko dobar da se o njemu raspisao i čuveni France Football.

“Osvojio nas je iznimnom preciznošću iz prekida. Uostalom, nadimak mu je ‘lovac koji uvijek pronađe svoj cilj’. Bit će Ugandi teško protiv Senegala u osmini finala, trebat će joj Miyin rock’n’roll ako želi napraviti senzaciju”, piše slavni francuski list.

Uz tekst je dodana i anketa u kojoj iz France Footballa svoje čitatelje pitaju treba li Miyu kupiti neki francuski prvoligaški klub. Čak 85 posto ispitanih misli jednako: “Da, treba!”

I tu se priča s afričkog kontinenta opet vraća k nama, u Veliku Goricu. Konkretnih i papirnato uokviranih ponuda, onih koje bi zadovoljile klupske apetitete, zasad nema ni za Lovrića, ni za Zwolinskog, ni za Kahlinu… No moglo bi ih biti za Miyu. Koji je daleko, u svom filmu, ali ujedno “radi” i za svoj klub. I za svoju budućnost, naravno. Bilo bi šteta da Gorica ostane bez igrača kao što je Farouk Miya, bez čovjeka koji dvaput u jednoj sezoni sredi Hajduk, ali realnost kaže da je bez novca i prihoda klubu poput našega teško funkcionirati i napredovati. Miya je mlad, talentiran, sad već i dokazan na ozbiljnoj sceni, teško je vjerovati da i čelnici mnogih klubova neće razmišljati slično kao čitatelji France Footballa.

Farouk Miya došao je u Goricu prošlog ljeta iz belgijskog Standarda… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Ponosni su u Gorici na Miyu, na sve što je odigrao, a s posebnom pažnjom sigurno će se gledati i utakmica između Ugande i Senegala. Svaki dobar potez našeg Farouka, svaki uspješan dribling – zasad je statistički najuspješniji dribler cijelog Afričkog kupa nacija! – svaka asistencija ili gol, bit će važan i za goričke ambicije. Nije se o njemu svo ovo vrijeme govorilo kao jednom od istaknutih eksponata u goričkom izlogu, vrtjela su se druga imena, ali potvrda vrijednosti u dresu reprezentacije mogla bi dovesti do promjene plana…

Ukoliko se to ne dogodi, ukoliko ne dođe zadovoljavajuća ponuda, Miya će se vratiti u Veliku Goricu tek nakon što se dobro odmori, skupi snage za nove izazove, pa dok opet uđe u trening, ulovi formu… Potrajat će to sasvim sigurno neko vrijeme, ali naravno da ni to nije nimalo loša opcija. Igrač njegovih kvaliteta potreban je Gorici, nedostaje našoj momčadi i u ovim pripremnim utakmicama, tako da je zapravo ovo “win-win” situacija. Ili će Gorica zaraditi ozbiljan novac, a Miya dobiti priliku za iskorak, ili će Jakirović u novoj sezoni i dalje imati pravog igrača, dodatno napunjenog samopouzdanjem nakon sjajnoj turnira u Egiptu. Dobro je, dakle, kako god završi.

Zasad se zna jedino da će u petak navečer – još do jučer bi takvo nešto moglo proći eventualno kao šala – cijela Velika Gorica navijati za Ugandu. I za našeg Farouka, iznimno simpatičnog i skromnog momka koji apsolutno zaslužuje sve dobro što mu se događa. Go, Uganda, go!

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 8 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 14 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.