Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Priča o Brici i Seki: Tata Vinko, kći Seka i unuk Tomek šišaju već 68 godina!

Frizerski salon koji danas nosi naziv “Brico i Seka” najdugovječniji je salon u našem gradu, otvoren je još 1950. godine. Mijenjala se lokacija, mijenjalo se ime, ali odgovor na pitanje “tko te šiša” isti je već gotovo sedam desetljeća

Objavljeno

na

Kako sad ispada, ja sam se zapravo vratio na ono što je deda radio u svoje vrijeme. Na muško brijanje, koje je neko vrijeme gotovo nestalo iz salona. Deda je nekad brijao pola Gorice, a kako su sad u trendu brade, ekipa dolazi kod mene na brijanje i uređivanje brada, kaže Tomislav Noršić (38), vlasnik brijačnice “Brico i Seka”, smještene na Šetalištu Franje Lučića, nedaleko od “glavne” goričke crkve.

Tomek je treća generacija svoje obitelji koja vodi najdugovječniji frizerski obrt. Zbog razgovora za Reporter otvorili su vrata brijačnice u nedjelju, a Tomeku je u pratnji, naravno, bila i mama. Bivša gazdarica.

– Evo vidiš, prepisala sam lokal na njega, dala mu da bude gazda, a on sad ide sve moje stvari pobacat’ van, sav moj namještaj – kroz smijeh govori vesela Slavica Noršić, puno poznatija po nadimku Seka, kako se donedavno zvala i brijačnica.

– Kad je moj tata 1950. otvorio brijačnicu, dvije godine prije nego što sam se ja rodila, nazvao ju je samo Brijančnica. I ispod je, manjim slovima, pisalo njegovo ime, Šimunković Vinko… Nije tad bilo brendiranja i takvih stvari. Kad sam ja 1974. preuzela obrt, i dalje je iznad vrata pisalo ‘Brijačnica’, samo je manjim slovima sad pisalo ‘Slava Noršić’. A kad sam 1992. selila na drugu lokaciju, na općini su mi rekli da moram imati neko ime. Mislim si, mene cijeli život zovu Seka, pa piši Seka, kaj buš drugo – priča nam gospođa Slava dok sjedimo u prostoru u kojem je provela toliko godina.

Tata Vinko prvi je friziral’ mladenke

Malo je Goričana koji ne znaju za Seku, a oni stariji možda će se sjetiti i njezina oca Vinka. Dobroćudnog, ali i pomalo svojeglavog tipa koji je, zanimljivo, udario temelje ženskom friziranju u našem gradu.

– Kad je tata otvarao salon, u Gorici su postojala dva ili tri muška brijača, ali niti jedan ženski frizer. I tako je on krenuo frizirati i žene, radio je frizure i za mladenke… Jednostavno nije imao tko. Pa čak ni sredinom 70-ih, kad sam ja počinjala raditi, nije bilo puno bolje, u gradu su bila tri muška i jedan ženski frizerski salon – sjeća se Seka, koja na pitanje je li lakše raditi sa ženama i muškarcima razmišlja otprilike jednu milisekundu.

– Uuuuuuh, ogromna je razlika. Puno je lakše s muškarcima, puno manje komplikacija. Ženama moraš ugađati, ispunjavati im želje, a s muškarcima pričaš viceve, o politici, sportu – govori gazdarica.

No vratimo se mi na dobre stare priče iz davnina… Tata Vinko je bio rođeni Goričanin, obitelj je tu već generacijama, više ni ne znaju tko je i kad došao u srce Turopolja, ali zna se da je bio omiljen u gradu.

– Uh, to je bilo prekrasno vrijeme. Subotom poslijepodne, recimo, znalo se da je vrijeme za brijanje tih starih Goričana. Ljudi se u to vrijeme nisu brijali doma, svi su dolazili u brijačnicu. Na stolu je često znao biti šah, karte, tu su se ljudi družili… Znam da je stari govorio da je više puta i Novu godinu dočekao u brijačnici. Škvadra ušla unutra i ajmo, šišanje, brijanje i, što drugo, doček Nove godine. U brijačnici se u to vrijeme doslovno odvijao društveni život grada – govori nam simpatična Seka, pa nastavlja:

– On bi vam ujutro, kad je išao na posao, obavezno stao tu na ćošku, u tadašnji Park, na rakijicu. Pa opet točno u 10 sati. Ma mogla je brijačnica biti dupkom puna, on bi ležerno skinuo kutu i otišao do Parka na gemišt. I onda bi se vratio raditi dalje. To je bio njegov ritual, a ljudi su za to znali.

Mama, kad ti umreš, ja ću biti šef!

Solidno se, kaže Seka, živjelo u to vrijeme od brijačkog zanata. Majka nije radila, no brico Vinko uspio je izgraditi obiteljski dom, priuštiti djeci miran život. Srećom, pronašao je i nasljednika.

– Tata je rođen 1914., a kad je imao 60 godina, ja sam preuzela obrt. Međutim, gotovo do posljednjeg svog dana bio je u brijačnici. Imao je svoje stare mušterije, on bi njih odradio, pa sjedio tu, razgovarao s ljudima, čitao novine… Uostalom, tako i ja danas radim, isto dođem ujutro u brijačnicu, odradim svoje i podružim se malo. Tata je umro 1984., sa 70 godina – priča Seka.

U to vrijeme njezin mlađi sin Tomislav imao je jedva pet godina, ali dedina smrt motivirala ga je za antologijsku misao.

– Jednog dana došao je do mene i počeo mi govoriti da će on biti brico kad odraste. Smijala sam mu se, kako nećeš, pa dijete ima pet godina. I pitam zašto to želi, a on kaže: ‘Pa da budem šef kad ti umreš!’. Vidjelo dijete da je deda umro i da sam ja postala šef, pa je sve izračunao, ha, ha – kaže mama Slavica, koja sa sinom danas ima slične “ratove” kakve je njezin otac imao s njom.

– Kako ne, baš se znamo ‘počohati’, ali ja se uvijek nasmijem kad mi on nešto kontrira, jer odmah se sjetim svog starog – kaže Seka.

Prve 42 godine obiteljska brijačnica bila je preko puta općine, tamo gdje je danas Javnobilježnički ured Maleković, a posljednjih 26 je u Šetalištu Franje Lučića.

– Da, preselili smo se 1992. i moram priznati da sam se bojala hoće li i dalje biti posla. Ipak smo se maknuli iz centra, nisi toliko na oku, ali odmah je krenulo jako dobro. Zapravo, nikad mi nije ni palo napamet zatvoriti salon, nikad nije bilo toliko loše, a to je valjda razlog da budem zadovoljna – govori gazdarica.

Za branitelje šišanje i danas besplatno

Bile su to ratne godine, kad su se muškarci morali šišati “na vojnički”. Ne svojim izborom, nažalost…

– Kad je počeo rat, kad se zakuhalo kod Pokupskog, masa ljudi je otišla na frontu. I tad sam rekla svojim curama: ‘Tko god dođe u uniformi, šišanje je besplatno!’ Moraš nekako tim dečkima pomoći, pa ajmo tak’. Iako, brzo smo shvatili da je svaki drugi u uniformi, a tako to baš i nije išlo, ha, ha. Ali evo, do danas mi je ostalo njih četiri, pet koji dolaze na šišanje i nikad im ne želim naplatiti – otkriva nam Seka.

Puno je, naravno, tajni za uspjeh u ovom poslu. A sve njih, očito, dobro znaju u obitelji Noršić, jer traju stvarno jako dugo.

– Često mi je otac znao govoriti: ‘Ako želiš uspjeti, s njima moraš biti kako bog zapoveda’. A tako i je. I nasmijati se kad ti nije do smijanja, sve probleme ostaviti vani, uvijek imati toplu riječ… To je ključno. Sa svim tim ljudima kroz godine postaneš i prijatelj, ipak su to godine i godine poznanstva – ističe Slava, kojoj muž nikad nije radio probleme jer je s ponekim od dugogodišnjim mušterija znala otići i na kavu, na piće.

– Ma kakvi, nikad se to nije događalo. Dok sam radila na staroj lokaciji, često sam znala skočiti na kavu. Netko dođe, vidi da nemam posla i pozove me na kavu. Znala sam i po pet puta dnevno biti u Starom gradu. U šali sam se i dogovorila s mužem da je to moja birtija i da mi se tamo ne pojavljuje. Šalili smo se, ali ima to smisla. To su sve moji pajdaši, a on ih ne poznaje, može ljudima biti neugodno ako mi dođe muž, a oni sjede sa mnom. Pa smo to izbjegavali – kroz smijeh priča Slava.

Politika može u njezinu butigu

Treba u njezinom, odnosno njihovom poslu znati i “pročitati” ljude, shvatiti što im odgovara, kako s njima komunicirati. Jer nisu baš svi za prijateljska druženja…

– Da, ali već nakon dva, tri puta shvatiš što kod koga prolazi. Netko na stolcu voli više pričati, netko manje, ali to brzo prepoznaš. Većina ipak voli komunicirat, a meni je najslađe kad krenu o politici – sa smiješkom govori Seka.

Njezin fiktivni kolega, čuveni Roko Prč iz Maloga mista, proslavio je rečenicu “Neću politiku u svoju butigu”, ali kod Seke vrijede druga pravila.

– Ma nema toga, ja itekako hoću politiku. Iako, ne bi bilo dobro da napišete što sam sve znala tu ljudima izgovoriti… Znala sam se s tim svojim starčekima i ‘pokefati’, ali onda brzo prebacim temu. Kažem im ajmo mi o seksu, oni kažu da sam luda i blesava, i to je to, ha, ha – vesela je Seka, koja je više puta shvatila da nije loše poznavati “pola grada”.

– Recimo, kad sam gradila kuću, gdje god bih došla, što god mi je trebalo, imala sam ljude s kojima se znam, koji se kod mene šišaju. I svi ti pomognu, olakšaju. To je isto ljepota ovoga posla.

U najstarijoj goričkoj brijačnici osjeća se dašak tradicije, na zidu su i fotografije iz vremena kad je deda šišao, ali osjeća se i prava obiteljska atmosfera. Kao što je uvijek i bilo.

– Kod mene su zaposlenici dugo ostajali, po 15, 17, 20 godina. Sa svima njima sam ostala jako dobra. Evo, naš Mario je otvarao salon i zvao me da idem s njim birati opremu. I sad mi gledamo u dućanu, on mi se par puta obrati sa Šefice, a prodavač nas gleda i kaže: ‘Čekajte, vi njemu pomažete izabrati opremu, a bit će vam konkurencija?’ A ja kažem: ‘Da, pa kaj. Nek’ dečko dela’. Meni je to normalno, ako je konkurenija zdrava, to ne može biti loše. U početku, kad je on tek otvorio svoj salon, ljudi koje je on šišao dolazili su k meni, ne znajući da je otišao, a ja sam ih sve slala k njemu. To je ljudski, zašto ne – govori Seka.

Kako je sin postao ‘sin razmetni’…

Bole je noge, žali se, bole leđa, teško je već stajati, ali ljubav prema ovom poslu nije se smanjila s godinama. Dapače.

– Uvijek kažem da je ovo naljepši posao na svijetu. Nije fizički težak, psihički je također jednostavno ako si mušterije na neki način ‘odgojiš’, ako izgradiš pravi odnos s njima. Ma famozan posao… Iako, nisam znala što da mislim kad je Tomek odlučio biti frizer. Ovaj posao ipak traži puno odricanja – upozorava mama.

No nasljednika je ipak dobila. Stariji sin Krešo nikad nije pokazivao interes, ali zato mlađi Tomislav ni o čemu drugome nije ni razmišljao.

– Pa zapravo i nisam. Cijeli život sam bio u tome, prije škole, poslije škole u salonu, nekako je došlo samo po sebi. Nema ni trenutka kad sam odlučio biti frizer, doslovno nisu ni postojale druge opcije. A pomoglo je i to što sam znao da ću u frizerskoj školi imati pun razred cura, ha, ha – smije se Tomek.

Završio je školu, počeo raditi kod mame, učio, napredovao… I tako četiri godine. A onda…

– A onda je podivljao! – ubacila se u razgovor mama Slava, prisjećajući se detalja “raskola” između Tomeka i frizerskih škara.

– Vidjela sam na njemu da nešto ne štima, pitala sam ga što mu je, i tad mi je rekao da mu se ovo više ne radi. I da bi išao kod mog brata u Nizozemsku. A ja ga gledam, kaj buš ti tamo, pa ne znaš držati ni šarafciger, ni lopatu… Ali što ću, rekla sam mu da ode, da si kroji život kako hoće. Bio je gore dva mjeseca i onda se vratio kući – prepričava Seka.

Fudbalerka, talijanka i čista dosada

Nakon ta dva mjeseca, Tomek je shvatio da… Što je točno shvatio?

– Ma ništa nisam shvatio, ha, ha… – kaže pa se prisjeća zašto je odlučio maknuti se iz ovoga posla.

– Prestalo mi je biti kreativno, zanimljivo. Znam da sam tu sjedio po sat, dva, tri, bilo je manje posla, i imao sam osjećaj da trunem. Imaš 20 godina, užasno puno mladenačke energije, ambicija, a sjediš tu po cijeli dan. Uostalom, posao tad nije bio kreativan kao danas. Tad je bilo, ono, talijanka, fudbalerka i na ćelavo. Sad imaš valjda 60 vrsta frizura, stalno se pojavljuju novi alati, gelovi, sve to isprobavam i sad je to druga priča – opisuje Noršić i dodaje:

– Sad znam da mi je falio taj kreativni dio, da se zato nisam mogao zakačiti, ali tad sam znao samo da mi nešto fali. I otišao sam konobariti, kao i obično kad ne znaš što bi radio u životu.

Osim konobarenjem, bavio se i prodavanjem pločica, dizajniranjem interijera, da bi se na kraju vratio na početak.

– Umjesto šest mjeseci, dok ne nađem nešto bolje, ostao sam konobar sljedećih sedam godina. To ja zovem vakuum mog života, ha, ha. Usporedno s konobarenjem krenuo sam se baviti i glumom, pa sam odlučio da ću konobariti dok ne završim glumačko školovanje. Tako je i bilo. Kad sam ga završio, vratio sam se u brijačnicu – priča Tomislav.

Prvo je, naravno, trebalo pitati šeficu može li se vratiti.

– Radio je u kafiću, nazvao me i pozvao na kavu. Ja već vidim da je nešto čudno. Sjeli smo i kaže mi: ‘Čuj, mama, ja bi se vratio u brijačnicu’. Rekla sam mu da se može vratiti u brijačnicu ako misli u njoj i ostati. Ako misliš opet godinu, dvije pa pobjeći, tako ne može. Ali eto, prihvatio je uvjete – zadovoljno govori Seka.

Sine, salon se nikad ne zatvara!

Ostao je u frizerskoj formi svih tih godina jer je šišao prijatelje, gotovo svaki dan, što mu je jako dobro došlo da zadrži osjećaj. I da počne uživati u poslu koji mu je, očito, ipak bio sudbina.

– Nije baš da smo mu dali da šiša nekoga prije nego što je krenuo u srednju školu, ali zato je imao pospremanje salona kao kaznu kad bi napravio neku glupost. Tako da je stvarno cijeli život ovdje – ubacila se mama, svjesna kako ona danas puno teže prati moderne trendove od svoga nasljednika.

– Počeli smo više gledati te moderne frizure, pratiti trendove. Moraš znati što se događa, gledati YouTube, ići na edukacije… Vidi se da li stojiš na mjestu ili stalno istražuješ, napreduješ, ljudi to primjete – uvjeren je Tomek.

Ima drukčije ideje od mame, ali osnovne principe je zadržao. Iako, ne baš sve.

– Mamin način rada ne bi uopće mijenjao, ali stvarno nisam baš toliki pobornik njenog principa koji se zove ‘nikad neću zatvoriti’ – kazao je Tomislav, a o čemu se točno radi pojasnila je Seka:

– Osim kad su mi umrli majka i otac, nikad u životu nisam zatvorila lokal. Zna se radno vrijeme i to je to. Evo, baš se nedavno dogodilo da su Tomek i naša Helena bili bolesni, on galami na mene da zatvorim salon i odem doma, a ja mu kažem da nema šanse. I ostala sam cijeli taj dan, odradila cijelu smjenu do kraja, zdurala sam nekak’…

Sin je opet vrtio glavom dok je ovo pričala, a usput je i gladio gustu, crnu bradu… U trendu su te brade, tako da se “Seka” pod njegovim vodstvom počela ozbiljno baviti i bradama.

– Uređivanja brada drukčija je vještina od šišanja, jer drukčija je i dlaka, puno čvršća. Zna biti puno zahtjevnije, zna biti jako komplicirano, ali jako je zanimljivo. Postoji valjda 20 vrsta brada, razne varijante, vrlo je to kreativan dio posla – kazao je Tomislav i dodao:

– Ne mislim da je to s bradama samo trend, odnosno mislim da će to i ostati moderno. Promijenili su se i muškarci, donedavno je gotovo bilo sramota uređivati se, a sad sve više muškaraca drži do izgleda, voli se i ‘lickati’. I ne da mi se ne čini da broj ljudi s bradama opada, nego čak i raste.

Novo ime, novi izgled, novi brend…

U travnju prošle godine, u sklopu novih ideja mladoga gazde, što stara gazdarica zove “izbacivanje mojih stvari iz salona”, brijačnica “Seka” dobila i novo ime, pa se sad zove “Brico i Seka”. A prostor je dobio novi štih. Moderan, a opet retro. Iako, pričekat ćemo na to još malo, mladi gazda je zasad tajnovit…

– Želio sam malo sve ovo modernizirati, ići u smjeru svjetskih trendova. Zadržali smo tradiciju koju brijačnica ima, ali promijenili smo brend, dali mu drugi štih. Mislim da se tako možemo i istaknuti u Gorici – zaključio je Tomislav Noršić.

Mama Slava, popularna Seka, sa strane je prevrtala neke stare slike. I sjećala se vremena koje je prošlo. Priča je ovo koja traje 68 godina, priča koja nema namjeru tako brzo završiti. Vinko, Seka, pa Tomek, svatko u svom vremenu, svatko sa svojim stilom. A svi uspješni.

– Ma sad je i bolje nego kad sam ja bila šefica – zadovoljno priznaje Seka.

Ostalo je još samo nagovoriti je na fotkanje. E, to je tek izazov. No uspjeli smo nekako, rekla je nešto u stilu: “Ma ajde, slikaj, ko te šiša!”

 

Brico Tomek, lice s reklame

Vidjeli ste vjerojatno onu reklamu za pivo, vrtjela se stalno po televiziji, u kojoj se neki tip čudno obrije za upoznavanje s roditeljima svoje cure. S bradom “na batmana” široko se nasmijao više puta iz vaših ekrana… E, pa to je on. Tomislav Noršić. Tomek, čovjek iz treće generacije.

– U vrijeme dok sam konobario, došao sam na ideju da napišem nekakav scenarij, pokušao sam to negdje uvaliti, baš i nije prošlo, a na kraju sam završio u glumačkoj školi Kubus. Snimio sam nešto reklama, nešto kratkih filmova… Nažalost, nema puno audicija i kastinga kod nas, a i vrte se stalno isti ljudi. Iako, činjenica je da bi se trebalo puno više truditi oko toga, gurati, a uz posao je to jako teško – kaže glumac i brico Tomislav.

Kroz tu reklamu za pivo njegovo lice upoznala je cijela nacija. A sve to, kakve li zgodne podudarnosti, zbog brade.

– Da, tu su se baš spojile moje dvije strasti. Ja si volim misliti da su me uzeli zbog glume, ali bojim se da je brada presudila. Čim su me vidjeli, oduševila ih je moja gusta brata i odmah su rekli da ću im ja biti zaštitno lice. Ma super je to iskustvo. Brijao me vlasnik Gospona Fulira, tu bradu mi je radio nekih sat vremena. Malo smo i popričali, izmjenili iskustva – kaže Tomislav.

Da može birati, glumu ili brijačnicu, ima spreman odgovor:

– I jedno i drugo. Moguće je to uskladiti, to bi bio idealan scenarij!

Naslijeđe je naslijeđe, makar i u pusama

Poseban odnos frizeri s godinama razviju s nekim od mušterija, zna to doslovno prerasti u prijateljstvo. Nešto slično tome Slava Noršić je doživjela s jednim kojeg i danas pamti.

– Sjećam se, bio je tu jedan stari veterinar koji me, svaki put kad bi došao, poljubio. Bili smo si jako dobri, a kad je bio bolestan, išla sam ga i u bolnicu brijati, šišati… Nakon što je umro, došao mi njegov sin u salon, a ja se namjestim i kažem: ‘Ajmo, pusa!’ Ovaj me gleda u čudu, a ja mu kažem: ‘Što me gledaš, naslijeđe je naslijeđe’ – smije se Seka.

Muška frizura za 150 kuna? Ma gluposti…

Budući da ovo nije reklama, nego priča o obrtu koji je obilježio cijelu jednu epohu u životu Velike Gorice, neće ovdje biti govora o cijenama. Recimo samo da one nisu pretjerano visoke, kao što se sve češće zna čuti. Muške frizure za 150 kuna? Da, toga je sve više…

– Znam da toga ima po Zagrebu, ali stvarno ne znam što taj točno može napraviti za te novce…. To je previše – kaže Slavica Noršić i pa se nadovezuje:

– Mi smo nekad, do prije 15-ak godina, dogovarali cijene između sebe. Znalo se sve, našli bi se i dogovorili koliko što košta. I ljudi su znali koliko je šišanje u Velikoj Gorici. Tako su radili i ženski frizeri. Danas neki imaju muško-ženske salone u kojima su muška šišanja 30 kuna, a mi si, recimo, to ne možemo priuštiti.

Priča iz kvarta

Posljednji gorički kestenjar: ‘Moj punac Maradona zaslužio je svoj mural…’

Veis Muharemi, Velikogoričanima dobro poznati kestenjar, treću jesen zaredom postavio je svoju opremu na poznato mjesto u centru grada, tamo gdje smo godinama viđali Ešrefa Sulejmanija, nezaboravnog Maradonu

Objavljeno

na

Sredinom listopada, nakon što je sve složio, namjestio i uredio, novu sezonu kestena u našem gradu otvorio je čovjek dobro poznatoga lica. Veis Muharemi i treću godinu zaredom radi ono što je radio i prethodne dvije zime.

– Mijenjam pokojnog punca, čuvenog Maradonu, i uveseljavam Goričance s finim kestenima! – odgovara simpatični Veis na ono klasično “što se radi?”

Legenda o Maradoni ostat će živa još barem neko vrijeme, sjećanje na čovjek koji je 40 godina hranio Velikogoričane ukusnim kestenima ne blijedi tek tako.

– Pitaju ljudi i dalje za Maradonu, kako ne, gotovo svaki dan netko ga se sjeti, poželi ispričati nekakvu anegdotu… Pogotovo kad vide ovu fotografiju koju smo stavili. I jako mi je drago što su to sve pozitivne priče, lijepe uspomene, što ga ljudi pamte samo po dobrome – priča Veis, pa dodaje:

– Čak mi je i prišao jedan čovjek s idejom da se napravi nekakav mural za Maradonu! Kaže da bih ja to mogao predložiti, ali ne znam ni kome se obratiti u Gradu po tom pitanju… Rado bih pokrenuo takvo nešto, mislim da je punac zaslužio barem neki muralčić “dva sa dva”, ipak je bio jedan od simbola grada i cijeloga kraja, radio je ovdje 40 godina – rezonira Veis.

I ove godine posao ide solidno, svako malo netko navrati, privuče ga miris kestena, jer na neki je način to i miris jeseni…

– Iskreno, bojim se za budućnost kestenjarstva u ovim krajevima – zabrinuto vrti glavom Veis pripremajući porciju.

– Prije desetak godina u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji bilo je 50-ak punktova za prodaju kestena, ali danas je to potpuno drukčije. Ostalo nas je možda 15-ak, čak ni toliko… Neki su otišli u inozemstvo, neki nažalost više nisu među nama, neki su otišli nekim drugim putem, i ta brojka značajno je pala. Mladi više ne žele ovo raditi, ne žele raditi ovako prljav posao, stalno imati prljave ruke, stajati na cesti… Moji kćer i sin prvi to ne žele, radije će i konobariti, a tako razmišljaju i svi ostali – pesimističan je Veis.

Nakon svih ovih godina, nakon Maradone i sad Veisa, čini se gotovo nevjerojatnom pomisao da se u ovo doba godine tamo pokraj “robnjaka” ne šire mirisi kestena, ali i to će se jednom dogoditi.

– Ja ću biti tu dok god me zdravlje bude služilo, u to sam siguran, a što će biti nakon toga… Ne znam. Bojim se za budućnost goričkog kestenjarstva. Moguće je da se pojavi netko novi, to je uvijek opcija, ali iz ove naše linije više neće biti kestenjara, mi iz generacije 40+ smo posljednji Mohikanci ovog posla – prisnažio je gorički kestenjar.

Sam je električar po struci, imao je posao, ali u privatizaciji 90-ih dobio je otkaz i uz punca krenuo raditi.

– Pokojni punac držao je ovu poziciju, da ne bi njegovi Goričanci bili uskraćeni, a ja sam pomagao drugdje – govori Veis, koji ne bi nigdje bio radije nego ovdje.
– Goričanci su najbolji! Ne bih ih mijenjao ni za što. Radio sam i u Dugom Selu, i u Sesvetama, i na Kvatriću, ali Goričanci, moji Turopoljci, za mene su posebni. Nešto sasvim drugo. Uz punca sam upoznao i Brežane, i Posavce, i ljude iz svih drugih krajeva, i mogu stvarno reći da su to jako dobri ljudi – kaže naš kestenjar.

Cijene su iste kao i prošle godine: dva eura za dječju porciju, tri za standardnu, a pet za obiteljsku porciju. I jako je dobra vijest to što cijene nisu rasle, jer postoje ozbiljni problemi, postoji razlog zašto je kvalitetnog kestena sve manje.

– Nažalost, kesten nam je bolestan! U nekim šumama na drveću kestena pojavio se rak i to je veliki problem. Puno tu utječu i vremenski uvjeti, koji se mijenjaju, a zbog toga je malo plodova kestena koji ima tu svoju prepoznatljivu slatkoću. Kestena ima, ali nije kvalitetan. Kažu stručnjaci da bi sve te bolesne kestene trebalo porezati i raditi nove nasade, da je to jedino rješenje – završio je naše druženje Veis.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Legenda o Belom: Sretna vremena, nesretni kum, famozni steznik i kratka prije tekme

IN MEMORIAM Željko Domitrović Beli, jedan od najvećih turopoljskih nogometaša, preminuo je u 61. godini i otišao u legendu. Prijatelj, kum i suigrač Mario Štoos proveo nas je kroz životnu i nogometnu priču nezaboravnog Belog…

Objavljeno

na

Objavio/la

Utorak je poslijepodne, bablje ljeto udara, ekipa je na broju u Feniksu, bircu pokraj groblja. A jedna stolica je prazna… Tako je već neko vrijeme, odvratna bolest ukrala je priliku da se još poneki put sjedne, popriča, popije pivo, a prolazi i dvadeset i sedmi dan otkako je postalo jasno da Željko Domitrović Beli više neće sjediti na svome mjestu…

– Bio je ljudina! To ću ti reći ja, i naravno da hoću, jer bili smo veliki, nerazdvojni prijatelji, ali evo, uđi unutra u kafić i pitaj tko je bio Beli Domitrović. Sve i jedan čovjek unutra reći će ti isto što i ja. Taj čovjek bio je legenda – dočekuje nas Mario Štoos, kum i prijatelj zadnjih 40 i nešto godina.

Željko Domitrović otišao je na neko bolje mjesto trećeg dana listopada, u 61. godini, a sve što je ostalo iza njega definitivno zaslužuje jedan poseban osvrt.

Jer, Beli nije bio samo nogometaš, pakleno dobar nogometaš, nije bio samo trener koji je obišao cijeli naš kraj. Beli je bio simbol jednog vremena, jednoga grada koji je nekoć postojao, jedan od posljednjih lokalnih heroja, tipova s kojima nije problem ni otići u laganu mitologiju. Nije njegova karijera ni najveća ni najuspješnija, možda je bilo i boljih igrača od njega u turopoljskoj nogometnoj povijesti, ali Beli je nosio karizmu koja razdvaja od ostalih.

Sjedamo sa Štoosom tako za jedan od stolova na terasi, pričamo o Belom, slažemo kockice jednog mozaika o životu i o nogometu. Dok priča ide dalje, svako toliko pobjegne i suza. Štoos i Beli nisu bili samo kumovi i prijatelji, oni su godinama bili i suigrači, i suradnici, i kolege s posla, i frendovi s malog nogometa, i partneri za cugu u Feniksu…

– Upoznali smo se kroz famozne Đuzliće. Gazda Đuzla je složio tu ekipu, koja je 1984. osvojila treće mjesto na Kutiji, pa smo se Beli i ja kroz tu priču i upoznali, počeli zbližavati. Međutim, te godine ja sam otišao u vojsku – prepričava Štoos zajedničku im povijest, koja je počela tek tamo na početku njihovih dvadesetih.

Do tad je Beli živio i rastao u svom Kurilovcu, koji je u to vrijeme bio selo u punom smislu te riječi. Tako se uvijek i osjećao, kao dečko sa sela, a nogomet je bio prva i najveća ljubav već od prvih dana. Bio je najsitniji od svih u tim ranim danima, izrastao je tek tamo početkom srednje škole, i to toliko da je prerastao sve ostale. Išli su mu svi sportovi, posebno košarka i stolni tenis, ali nogomet je bio jedini izbor. Počeo je u Udarniku, na igralištu u blizini obiteljske kuće, a već u pionirskim danima treneri su shvatili da ovaj visoki i mršavi klinac zlatne kose ima nešto posebno. I pozvali su ga u NK Zagreb.

– Pričao mi je o toj epizodi, znam što se događalo i zašto se vratio u Udarniku… Mogao je on tamo igrati, bio je stvarno talentiran, ali uvijek je ostao dečkić sa sela. I već u to vrijeme je, kao i mnogi drugi, počeo pušiti. Kad su to doznali u NK Zagrebu, kad su vidjeli da ne mogu s njim izaći na kraj, rekli su mu da nije on za njih i da se slobodno vrati u Kurilovec – prepričava Štoos prvu od brojnih anegdota koje će Belog Domitrovića definirati kao vragolana, nogometnog boema, tipa s kojim neće uvijek biti lako.

Neće biti lako trenerima, češće uprava klubova, jer Beli nikad nije imao dlake na jeziku. U društvu zbog toga nije trpio, baš zbog te njegove karakteristike posebno su ga voljeli. Nije imao problema svakome reći što misli, pri čemu tu nikad nisu bile prisutne ni natruhe zločestoće. Ne, Beli je bio teški pozitivac, dobričina i čovjek širokog srca. Pogotovo ako si mu “sjeo”.

– Je, znao je imati problema u nekim klubovima zbog tog svog dugog jezika, ali bilo je to jače od njega. Jednostavno, bio je takav, nije trpio nepravdu, nije mogao protiv sebe – opisuje ga kum Štoos dok još jedna suza bježi niz obraz.

Mit o Belom počeo se graditi već tamo sedamdesetih, kad je blistao u mlađim kategorijama Udarnika, jer doma se osjećao puno bolje i slobodnije nego u Kranjčevićevoj, a sa 21 godinom došao je i do Radnika. U tim trenucima ambicioznog Radnika, s Pevijem Mišerićem u naslovnoj roli. Ostao je u Radniku sljedećih devet godina, u ulozi trenera mijenjali su se Ilija Lončarević, Mirko Bazić, Zorislav Srebrić, Ivan Poljak, Ivica Senzen, Kruno Zaloker, na kraju i Krasnodar Rora… A Beli je, kad bi mu se dalo, blistao na terenu. Igrao je nogomet kojeg je najlakše opisati kao – čista romantika.

“Nogometni su ga krugovi obožavali. Bez obzira na sitne mušice, prevrtljivu ćud i utakmice koje je odigrao ispod svog renomea. Beli je bio konstanta bez koje se ne može. Jak na lopti, lucidan, strijelac i paker. Čovjek koji u nekoliko minuta uradi ono što drugima ne uspijeva u nekoliko utakmica. I sve to na priredbama koje uveliko nadmašuju lokalne okvire”, zabilježio je o Belom Domitroviću autor Davor Štuban u knjizi “Legende turopoljskog nogometa”.

A tu se, među legende, neobično brzo smjestio. Bilo je to neko drukčije vrijeme, a i ovaj grad bio je nešto drukčiji. Puno više domaći, turopoljski, puno manji, ali s više prisnosti, bliskosti i druženja nego u ovim novijim vremenima. Tip poput Belog, visok i markantan, mušičav i živopisan i na terenu i izvan njega, idealno se uklapao u to okruženje. Domaći, lokalni dečko, jedan od onih kojeg su svi znali. Grad se okupljao na Kolarevoj, uz sport, a to je bilo dvorište Željka Domitrovića.

– Bila su to baš romantična vremena, kojih se uvijek lijepo sjetiti. Tisuće ljudi dolazile bi na utakmice nedjeljom, prvo bi se ispratili nogometaši u jutarnjem terminu, da bi se zatim kompletna publika samo okrenula na drugu stranu i ispratila košarkaše, rukometaše, rukometašice… I da, mogu reći da smo mi sportaši u to vrijeme bili lokalne zvijezde, svi su željeli biti s nama, oko nas, u našem društvu – prisjeća se Mario Štoos, koji je iz prvih redova gledao i stvaranje jedne od brojnih sportskih ljubavnih priča.

Sanja je u to vrijeme bila golmanica u rukometnoj ekipi, treninzi su bili otprilike u isto vrijeme, a poslije svakog treninga sportašice i sportaši ostajali bi na druženjima. Grad je živio u nekom svom ritmu, a Sanja i Beli pronašli su neki svoj… Ljubav se rodila, procvjetala i pretvorila se u brak, a ubrzo su dobili i djecu, sinove Tomislava i Krešimira.

Privatni život tako se posložio, a onaj nogometni tek je čekao svoje vrhunce. Do njih je Beli došao vrlo brzo, prepoznali su ga i na razinama puno višim od Radnikove, pa je 1986. godine došla i ponuda Zadra, a čak su se i iz Hajduka ozbiljno raspitivali o talentiranom ljevonogom veznjaku iz Kurilovca. A onda je Radnik otišao na gostovanje kod NK Zagreba…

– Nakon što sam odradio vojsku u Ljubljani, usput i igrao za Olimpiju, po mene i Krešu Bronića došao je Zorko Srebrić. Uzeo je naše papire i odnio ih u Radnik, ali ja sam otišao u Zagreb i prije nego što sam odigrao prvu utakmicu. Radnik i Zagreb tad su igrali isti rang, bila je to prvenstvena utakmica u Kranjčevićevoj, a ja i Beli smo kao ljevaci igrali na suprotnim stranama terena – prepričava jednu tužnu i ružnu epizodu njihova života kum Štoos.

– Nemam pojma kako je on u tom trenutku završio na mojoj strani, ali znam da smo ušli u nekakav duel, da sam ga ja lagano odgurnuo u prsa, gornji dio tijela mu se okrenuo, a noga je ostala na mjestu. Sve mu je popucalo u koljenu, u nevjerici sam ga gledao kako leži u vrišti od bolova, a nakon svega sam ga doslovno na rukama iznio s terena. Nevjerojatno da se to dogodi baš meni, jer bili smo si dobri, igrali zajedno za Đuzliće, provodili vrijeme zajedno… Nismo još bili prijatelji kao što ćemo postati u kasnijim godinama, ali nisam si to mogao oprostiti – emotivan je Štoos.

Dogodilo se to, da stvar bude još ružnija, u najgorem mogućem trenutku.

– Da se tad nije ozlijedio, sigurno bi otišao u Zadar, a možda i u Hajduk, jer bio je toliko dobar igrač. Ovako je završio na dvije operacije koljena u Beogradu, nakon čega se oporavljao više od godinu dana… Da, možemo slobodno reći da sam mu ja sjebao karijeru, mogao je puno više napraviti da nije bilo tog događaja – izgovara kum Mac s ogromnom knedlom u grlu.

I tek nakon toga počeli su se družiti onako kako su se družili praktički do posljednjeg dana. Intenzivno, često, veselo, s puno prijateljske ljubavi.

– Znao me godinama poslije i psovati, govoriti “kakvu sam ja mogao imati karijeru da me nisi sredio”, ali zapravo mi nikad nije to zamjerao. Događaju se takve stvari, i to je život, a meni je posebno drago što se i nakon toga uspio vratiti nogometu. Doduše, nosio je onaj svoj prepoznatljivi steznik, ostavila je ta ozljeda posljedice, ali i dalje je bio sjajan – prisjeća se Štoos.

U sezoni 1988./89. nije bio samo sjajan, bio je spektakularan! Svjedoci tvrde kako mu je to bila najbolja sezona karijere, da je čuda radio na travnjaku novog, tek izgrađenog stadiona na kraju grada. Međutim, idila nije potrajala…

Iduće sezone za trenera je došao Đalma Marković, u prvu momčad Radnika počeli su ulaziti neki novi klinci poput Marušića, Hrkovca, Dittricha, Cvetka… A Đalma je želio samo takve, mlade i gladne, pa je igrače s 26 ili 27 godina smatrao starima. U toj grupi bili su Beli, Štoos i Branko Sambolić, koji su i poveli jednu malu pobunu. Oni su, naime, imali svoje dogovore s upravom, ali željeli su da i mlađi igrači dobiju nekakvu naknadu, barem hranarinu. Kad je doznao za to, Đalma je rekao vodstvu kluba: “Makni njih trojicu, ne želim ih više”.

I sva trojica su, s papirima u rukama, otišli u Petrinju. Bila je to 1990. godina, situacija se već opasno kuhala, ali gorički dečki su uživali u dresu Mladosti. Trenirali su, igrali, pobjeđivali i veselili se s ljudima koji će u godinama koje su slijedile pokazati neko drugo lice.

– Osjećalo se da se nešto događa, ali nismo mi u to vrijeme o tome previše razmišljali. Stvarno nam je bilo lijepo tamo, ljudi su nas vrhunski prihvatili, i sve je bilo OK do jednog dana… Došli smo na igralište i zatekli natpis “Ovo je Srbija” preko cijele tribine. Trener Mirko Bazić, koji nas je i pozvao tamo, rekao je da on više nema namjeru tamo ostati, a mi kako hoćemo. Naravno, i mi smo otišli, Beli i ja zajedno smo se preselili u Hrašće – vrti film Štoos.

U dresu Hrašća bili su i kad su došli pozivi za mobilizaciju. Beli je završio u 153. brigadi, na frontu u Pokupskom, kao i još neki nogometaši, a ovi ostali čuvali su vojarne po gradu. Kad je ponovno došao trenutak za nogomet, Pevi Mišerić je odlučio vratiti nogometaše s ratišta i krenuti u lov na prvu ligu.

– Te sezone vodili su nas Poljak i Senzen, dečki s kojima su mnogi od nas i igrali, a momčad je bila isključivo domaća. Osvojili smo prvo mjesto i izborili kvalifikacije s Pazinkom, preko kojih smo 1992. došli do plasmana u 1. HNL – priča Štoos.

Progura se kroz cijelu ovu priču i poneka tajna, koju u nekim drugim okolnostima možda i ne bi ispričao…

– Beli i ja smo imali jednu svoju rutinu, koje smo se držali. Na dan utakmice išli bismo u karantenu kod Jože Jambrešića u Odranski ribič, a na stadion bi se kretalo nakon ručka i dnevnog odmora. Nas dvojica bi uvijek pričekali da svi odu, spustili se do šanka i “trznuli” po jednu kratku! Nije to ništa strašno, malo za “kuraž”… Tad se pio “balić”, a mi smo to toliko voljeli da je naš suigrač Branko Pavlica uvijek govorio da je uživao gledati nas koliko uživamo u tome, ha, ha.

Bila je to živopisna sezona, iz koje će kao dva značajna fragmenta ostati golove koje je Beli zabijao Draženu Ladiću. U Velikoj Gorici pogodio je za konačnih 1-1 i veliki bod za Radnik, a strijelac je bio i u porazu u Maksimiru. Budući da je već počeo i raditi, da nije bio profesionalni nogometaš, nije bio standardni prvotimac, ali definitivno je imao svoju ulogu u toj prvoj, povijesnoj prvoligaškoj sezoni. Koja je završila uspješno, jer Radnik je ostao u ligi onom antologijskom pobjedom 3-0 protiv Šibenika, uz spektakularan gol upravo Marija Štoosa. A kad je sezona završila, došlo je do raspada. Praktički cijela momčad se rasula, a kumovi Beli i Štoos otišli su u Njemačku.

– Nije više išlo dalje. Mi smo imali hranarinu 250 maraka, bonus za svaku pobjedu još 250, a za svaki bod 125 maraka. A kaj ti je to, niš… Svi smo već imali obitelji i nismo mogli tako funkcionirati. Marušić je tad otišao u Australiju, Tomčić i Njemačku, Hrkovac u Zadar… U Radniku su ostali samo klinci, doslovno su skupljali igrače, a mi smo odlučili pokušati u njemačkim amaterskim ligama. Iako, financijski gledano, to je bio “kikiriki”. Ja sam otišao u Düsseldorf, a Beli i Cvetko u Stuttgart. Igrali su za klub kojeg je držao gazda nekakvih kafića, restorana, pa su morali i raditi uz nogomet. Navečer toče pivu i konobare, a ujutro igraju utakmicu – otkriva nam i tu životnu sekvencu Štoos.

Zaposlio se u međuvremenu Beli u Gredelju, radio je na održavanju instalacija na željeznicama, a posao ga je odveo i u daleku Maleziju! Tamo je radio, ali i igrao nogomet, ostavljajući bez daha impresionirane Malezijce, ali i radnike iz Škotske, koji su držali amaterski klub za koji je igrao.

– Opet smo se okupili u Napretku iz Velike Mlake, Mihalj je doveo mene, njega, Sambu i Ceca, sjećam se i danas da je u lokalnim novinama izašla ilustracija sa četiri asa, jer tako su nas tad zvali. Ali nije ni to potrajalo, nije baš sve bilo po dogovoru pa smo otišli dalje – pamti Štoos.

U tim trenucima imao je 33 godine, Beli jednu manje, što je u to vrijeme značilo da je pametnije okrenuti se trenerskom poslu.

– Ja sam na aerodromu radio već od ranije, a on se priključio od 1995. Tad smo se nekad i vratili u Radnik, on kao trener, a ja kao njegov pomoćnik, i to je bilo super sve dok nismo došli u konflikt s upravom. Obojica smo pokupili stvari i otišli u Udarnik, ali u malo drukčijim ulogama. On je bio igrač, a ja trener! – govori kum Mac i nastavlja:

– Sve smo se mi dogovarali, pa sam ga tako jedanput, protiv TŠK-a iz Topolovca, po dogovoru ostavio na klupi. I gubimo mi 1-0, a ja se okrenem prema njemu i kažem: “Kume, hoćeš unutra?” On kaže “ajde”, zagrije se, uđe, zabije jedan i namjesti drugi gol, a mi dobijemo utakmicu…

Iz te zadnje faze karijere pamti se i slika iz Dugog Sela, koje se prisjetio još jedan legendarni turopoljski nogometaš, Željko Radočaj Spider. Sve zamjene bile su napravljene, a isključena su dva igrača Udarnika, uključujući i golmana. Rukavice je tako navukao Beli, stao je na gol i – radio čuda! Onako dug i visok, sve živo je obranio, nitko mu nije mogao zabiti i Udarnik se izvukao neporažen…

Udarnik je vodio i kao trener, vodio je i Ban Jelačić iz Vukovine, Mraclin, Dinamo Hidrel iz Novog Čiča, ali i u trenerskoj karijeri najdulji trag ostavio je u Radniku. U proljeće 2006. uspio je vratiti Radnik u treću ligu, izvući ga s najnižih razina na kojima je ikad bio, a usput je stigao promovirati i neke nove klince poput Matije Dvornekovića, Nikole Raka, Mislava Čunčića i – Ante Budimira! Današnjem reprezentativcu Hrvatske on je dao prvu šansu u seniorima, on ga je prepoznao već u kadetima.

– Imao je baš izražen nos za prepoznati igrača. Jako je kužio nogomet, a objašnjavao ga je tako lako i jednostavno, ljudski… Igrači su ga jako voljeli, svi su uživali raditi s njim – opisuje iz prve ruke Štoos.

I tu se negdje, nakon gašenja Radnika, i Beli umorio od nogometa. Odmaknuo se u svoj mir, živio na svoj način i svakoga dana potvrđivao ono što će se o njemu i danas pričati. Jedni će ga nazvati bećarom, čovjekom koji je volio život, koji nije odbijao ni pojesti ni popiti, koji je okupljao ljude oko sebe. Drugi će reći da je bio “vagabund”, mušičav i na trenutke težak tip, ali svi će se složiti u jednom…

– Beli je bio kralj! Baš ljudina.

Time će završiti ovu našu priču Mario Štoos, koji je nažalost odgovaran za najteži trenutak Željkove karijere, ali on je i zaslužan za čuveni nadimak. Njegovi Kurilovčani zvali su ga Belec, a Štoos je to “preveo” u Beli. I tako je ostalo. U legendu je otišao Željko Domitrović, u legendu je otišao Beli.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Stigla nam je Mila! Bit će izazovno, ali presretni smo. A ja veslam dalje…’

Damir Martin već je šest godina Velikogoričanin, tvrdi kako se ovdje odavno osjeća kao doma, a sve je još ljepše od nedjelje, kad je kćerkica Mara dobila sestru Milu. U iščekivanju bebe pričali smo o iskustvu iz Pariza, o planovima za budućnost…

Objavljeno

na

Objavio/la

Lijepi, prekrasni, najljepši dani ostali su iza obitelji Martin, mame Ivane, tate Damira i seke Mare, koja je možda i najsretnija zbog onoga što se dogodilo ove nedjelje. A dogodila se – Mila! Ivana Martin, nekoć Cvetnić, rodila je drugu kćerkicu, starija seka je presretna, baš kao i tata, proslavljeni hrvatski olimpijac, osvajač tri olimpijske medalje u veslanju, velikan hrvatskog sporta.

“Dragi prijatelji, našim pustolovinama se pridružila malena Mila. Supruga je školski odradila porod zahvaljujući doc. dr. sc. Gordanu Zlopaši i divnoj sestri Renati, koji su nas hrabro vodili kroz cijelu trudnoću, te dr. sc. Trpimiru Goluži i sestri Katici, koji su porod pretvorili u “šetnju parkom”. Hvala svima na prekrasnim željama, vole vas Martini”, objavio je ponosni tata na društvenim mrežama nekoliko dana nakon što smo sjeli uz kavicu u lokalu preko puta njihova velikogoričkog doma.

Tad je iščekivanje bilo u samoj završnici, uzbuđenje je raslo iz dana u dan, i naravno da je najbolja moguća vijest da je sve prošlo dobro. I da je prekrasnoj Mari stigla seka.

– Jedva smo čekali da nam Mila dođe, ali znamo i da će biti zahtjevno u razdoblju pred nama. Ivani nije bilo lako u posljednje vrijeme, općenito joj nije lako sa mnom, pogotovo u razdobljima kad su pripreme ili intenzivni treninzi. Ona stvarno drži i više od tri ćoška kuće, a baš zato i pokušavam uskočiti koliko god mogu, da joj olakšam, pogotovo u razdoblju visoke trudnoće. I inače se podijelimo sa zadacima, pri čemu su moji zadaci sve ono što Ivana ne stigne – sa smiješkom govori tata, suprug i jedan od najboljih svjetskih veslača u posljednjih 15-ak godina.

– Mara je jako aktivna djevojčica, vidjet ćemo kakva će biti seka, ali nemam nikakvih dvojbi da želim cure usmjeriti u sport. Iako, sve nešto razmišljam da im neću dati ni blizu veslanja. Ovo je prekrasan sport, ali težak je to kruh… Ne bih želio da one prolaze sve što sam ja prošao. Da se sport cijeni po litrama prolivenog znoja, mi bismo bili puno ispred nekih drugih sportova. I društveno, i financijski… U Engleskoj i Njemačkoj se veslanje smatra elitnim sportom, to su visoko cijenjeni sportaši, a kod nas je puno toga malo drukčije – ističe Damir, koji je siguran u jedno:

– Nema bolje odgajatelja od sporta! Od tjelesne i zdravstvene kulture do obrazovanja kroz sport, ne postoji bolji način!

Uz obitelj, koja je apsolutno i nedvojbeno na prvome mjestu, sport je zapravo život Damira Martina. Kroz njega je upoznao obje strane medalje, onu pozitivnu kroz dva olimpijska srebra i jednu broncu, kroz još gomilu uspjeha, ali događaju se i trenuci poput onih iz Pariza ovoga ljeta.

09.08.2016., Rio de Janeiro – Olimpijske igre Rio 2016. Veslanje, cetvrtfinale, Damir Martin.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Damir je stigao na svoje četvrte Igre, s navršenih 36 godina, po četvrtu medalju, idealan scenarij nudio je bajkovitu priču u kojoj jedan poseban sportaš dolazi do zlata, jedine medalje koja mu nedostaje, ali život često ulazi u sukobe s idealnim scenarijima. Dogodilo se to i ovoga puta, kad je Damir u polufinalnoj utrci završio na posljednjem, šestome mjestu.

– Nemam što kriti, nisam to baš lako podnio. Bio sam i tužan, i ljutit na sebe, ali sve je tog dana nekako išlo protiv mene. Čim je krenula utrka, već nakon nekih 500 metara, shvatio sam da neće biti prolaza. Da sam se ja dobro osjećao, s tim zaostatkom ne bih imao problema, ali jednostavno nisam bio pravi. Već nakon tih 500 metara postalo mi je teško, već sam počeo brojati zaveslaje… – analizira Damir s odmakom, dok sjedimo uz kavicu u lokalu preko puta njegova goričkog doma.

– Forma nije bila promašena, siguran sam u to, ali jednostavno se dogodio nedostatak… Ma nedostatak svega! Kad se dogodi takav dan, očekuješ od tijela da te izvuče, a ja u tome ovoga puta nisam uspio. Ostao sam nekako začahuren, utrka je prošla baš bezveze, i zaista sam u tim trenucima bio ljutit na samoga sebe – priznaje naš proslavljeni veslač, posljednjih šest godina Velikogoričanin.

Prihvatili smo ga kao svog u punom smislu tog izraza, što i nije nešto vrijedno posebnog isticanja, budući da nije baš da naš grad vrvi od osvajača olimpijskih medalja. Zato sam i pozorno pratili sve što se događalo oko njega u Parizu, zato nas je malo i rastužila najava da se povlači iz veslanja, koja je emitirana malo nakon utrke polufinala. Međutim, uskoro je stigao demantij, jer Damir je želio reći da neće više biti u disciplini skif, koja se s razlogom zove i “samac”.

– U tim trenucima sam stvarno rekao da mi je dosta veslanja, da mi je dosta svega, što je logično nakon takve utrke. To stvarno nije lijep osjećaj i naravno da u tom trenutku ne želiš nastaviti. Međutim, nakon prospavanih noći sam se malo pribrao i shvatio da definitivno želim nastaviti veslati, ali na neki drukčiji način – pojasnio je ovu priču Damir.

01.08.2024., Pariz, Francuska – XXXIII. Olimpijske igre Pariz 2024. Veslanje, polufinalna utrka samaca, Damir Martin, Hrvatska. Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Prije nego što smo se okrenuli budućnosti i planovima koji postoje, još smo se malo vratili na taj dan koji je obilježio pariški nastup.

– Lijepo je iskustvo biti na Olimpijskim igrama, živjeti tih dana u Olimpijskom selu, jer to ima neku posebnu draž, ali što se mene tiče, Pariz je prošao otprilike kao i cijela moja sezona. S puno nestabilnosti, s propadanjima u formi… Prošlu jesen, zimu i proljeće odradio sam fantastično, ali tamo negdje u svibnju krenula je stagnacija iz koje se nisam znao iščupati. Promijenio sam i čamac, na kojeg se nikako nisam uspio prilagoditi do kraja i neka tri mjesta nisam napredovao ni za milimetar, nisam se uopće dizao u formi. Doduše, zadnjih mjesec dana prije Igara bilo je odlično, na Perući smo jako dobro radili i uspio sam se podići, ali nedostajala su mi ta tri mjeseca… – svjestan je Martin.

– Osjećao sam i prije Igara da nisam u idealnom stanju, ali rekao sam si: ‘Ajmo, idem to izvući’. I nisam se loše osjećao, ali ta tri mjeseca su donijela nestabilnost forme, jer kad postoji takva rupa, a stvari se krenu urušavati, uruše se za ozbiljno.

Nije u svemu tome pomogla ni noć uoči utrke.

– U sobama u Olimpijskom selu nije bilo klima i jako sam loše proveo tu noć prije utrke. I onu prije jednako tako, ali tu posebno… Budući da je utrka bila na rasporedu u 9:30 sati, buđenje je bilo već oko 5:15, a po mene je loše krenulo već na doručku. Organizacijski sve skupa nije bilo kako spada, pa tako nisam mogao odraditi svoju rutinu, koja uključuje zobene pahuljice, voće i kavu. To radim cijeli život, tim redom, a tog jutra nije bilo zobenih! Možda nekome zvuči kao sitnica, ali to su moji rituali, koji su mi poremećeni pred najvažniju utrku – ispričao je Damir i nastavio:

– Neplanirano dugo smo i putovali do staze, gotovo sat vremena, a to je najgore što ti se može dogoditi u takvom trenutku. Imaš previše vremena za razmišljanje, gledaš u prazno, vrtiš film je li ti taj doručak štetio, pa sam sebe uvjeravaš da je to samo doručak, ništa posebno, da neće utjecati na performanse… A čovjek tako sam sebi oteža. I još nam, nakon svega, otkažu planirali trening na stazi zbog magle, pa sam mogao samo trčkarati okolo za zagrijavanje. Ništa se nije poklopilo i to se, nažalost, vidjelo na stazi.

Ostao je tako Damir Martin na “samo” tri olimpijske medalje. Dva srebra i jedna bronca na najvećoj mogućoj pozornici nekome drugome bi značilo i ostvarenje svih ambicija, želja i snova, ali gorički zet Damir malo je drukčiji tip…

– Iščekujući nastup u Parizama, najgore mi je bilo kad bi mi netko rekao tu rečenicu: “Baš te briga, ti si svoje napravio, pa da više ništa ne napraviš…” Znam da mi je svatko tko je to izgovorio želio pomoći, imao najbolju namjeru, ali mene je to izluđivalo. Tko god mi je to rekao, koliko god su mi ljudi željeli dobro, išlo mi je na zlo. Nisam želio tu vrstu komforne zone, a posljedično sam počeo biti nekako premiran. A sportaš mora biti gladan rezultata, mora gristi, drukčije ne možeš biti na najvišem nivou – objašnjava Martin.

Na najvišem nivou želi biti i dalje, ali to se sasvim sigurno više neće događati u istoj disciplini. Dosta je bilo života u samoći.

– I tijekom sezone se javljala mogućnost da idem u dvojac na pariće i da izazovem braću Lončarić. U svakom slučaju, da promijenim disciplinu. Ipak, odlučio sam ostati u svom skifu, boriti se do kraja i vidjeti što će to donijeti. Međutim, vukla me ta pomisao da nisam sam na treningu, da imam nekoga na koga se mogu osloniti. Jer, skif je dosta specifičan, kao i svaki individualni sport. Kad je dobro, sve je super, a kad krene nizbrdo… Često to na vrijeme ne prepoznaš, a kad i prepoznaš, nemaš se za koga prihvatiti, da se iščupa, da ti pomogne. Sav taj put moraš prolaziti sam – priča Damir i nastavlja:

– Kako to izgleda na treningu? Ha, imaš sat i pol do dva sam sa sobom u čamcu. Pokraj tebe bruji trenerski čamac, imaš svoje zadatke i ajmo… Kod svakog zaveslaja misliš na tehniku, disanje, intenzitet. Ukratko, vrijeme jako sporo prolazi.

Zbog svega toga, Damir Martin složio je plan koji jako dobro zvuči.

– Ima jedna lijepa grupa dečki do 23 godine, koji su bili na Europskom U-23 prvenstvu, tamo su četverac bez kormilara i dvojac na pariće osvojili srebro. S njima šestoricom ću ići u neke kombinacije. Počet ćemo s dvojcima, a možda formiramo i četverac, pošto prema tome gledaju i Sinković i Lončarići… U četvercu sam veslao sa Sinkovićima i Šainom, gledat ću prema tome, da složimo ekipu s tim mlađim dečkima. Mislim da ćemo svi tako profitirati. Meni će biti puno lakše biti dio ekipe, a njima sigurno mogu pomoći iskustvom, vođenjem, mentoriranjem… – kaže Martin.

– Nije rijetkost da stariji veslači kreću s mlađim generacijama, da ti dečki nisu sami na startu nekih prvih velikih utrka. Puno toga mogu sugerirati, od priprema, zagrijavanja, same utrke… A meni će opet biti gušt ići na treninge. Dosad je uvijek sve bilo isto, sam si sa sobom, a sad će možda netko imati loš dan, pa će izazov biti izvući taj trening. I obrnuto, kad je meni loš dan, potrudit ću se da ga ne upropastim ostalima.

U svemu tome, unatoč ozbiljnim godinama za vrhunski sport, postoji jasna ambicija i želja, smještena u Los Angeles 2028.

– Naravno da ganjam još jedne Olimpijske igre! Mi veslači živimo za nastup na Igrama, to je apsolutno najveće natjecanje. Imamo mi i europsko i svjetsko prvenstvo svake godine, ali nakon što sam osjetio čar olimpijske medalje, sve drugo su mi, koliko god to ružnu zvuči, samo usputne regate. Ni u kojoj drugoj situaciji motivacija mi sigurno nije na nivou kao kad su u pitanju Olimpijske igre – priznaje Damir.

Posložio si je naš sugrađanin sve u glavi, zna što želi i kako doći do toga, a to se moglo dogoditi jedino kroz kvalitetan odmor.

– Odmaram se ja i dalje. Do nedavno je to bio pasivni odmor, cijelih mjesec dana odrađivao sam civilne i obiteljske dužnosti, a sad sam opet aktivan, spreman ići dalje!

Usporedno s dolaskom bebe, u obitelji Martin u tijeku su i pripreme za selidbu. Kupili su kuću u Velikoj Gorici, majstori rade punom parom na renovaciji, do kraja godine sve bi i po tom pitanju trebalo biti završeno. A Martini će se i definitivno vezati uz naš grad.

– Velika Gorica je odličan grad. Cijeli život u Hrvatskoj, nakon povratka iz izbjeglištva u Njemačkoj, proveo sam na Knežiji i to mi je kvart po mjeri. I onda dođem u Goricu i shvatim da je to malo veća Knežija! Mirno je, ugodno, sve je blizu, ima puno vrtića i škola… Život je, pogotovo za mlade obitelji, jako siguran, a to mi je također iznimno važno. Gdje provodim vrijeme? Pa, uglavnom po dječjim parkovima, tu me se najčešće može sresti – kaže Damir.

A kad ga Goričani sretnu na ulicama, nerijetko i priđu…

– Iznenadili biste se koliko se to često događa. Ljudi me prepoznaju, čestitaju na rezultatima kad ih ima… Često i vidim u pogledima da gledaju je li to taj lik iz novina, a neki me pitaju i “jesi ti onaj Sinković”, ha, ha. Ukratko, Goričani su me stvarno prihvatili kao svog. Jako se dobro osjećam ovdje – kaže Martin, koji bi volio i da su neku potencijalu u našem i njegovu gradu nešto bolje iskorišteni.

– Da, općenito mislim da Velika Gorica nije iskoristila sav svoj potencijal što se sporta tiče. Ima tu kapaciteta i za još veći bazen, i za još sportskih dvorana… Siguran sam da postoji i vizija razvoja u tom smislu, ali zasad, u ovom obliku, potencijal nije iskorišten – vjeruje proslavljeni olimpijac, koji ima i jasan plan što će raditi jednog dana, kad više ne bude aktivan sportaš.

– Ne da bih volio ostati u sportu, nego ću sigurno ostati u sportu. Ne znam gdje točno i na koji način, ali to je svakako plan. Evo, mogu puno toga prenijeti i pomoći bilo kome tko se odluči prihvatiti uređenja Čiča. To može biti još bolji Jarun, u obliku sportsko-rekreativnog centra, sa šetnicom okolo, sadržajima na sve strane… To je i dalje stopirano zbog iskopa, ne znam do kad, ali znam da je Čiče fenomen, jer to je jezero koje se zimi ne smrzava, na njemu se može trenirati cijele godine, što s Jarunom nije slučaj. Jako je blizu grada, lako je dostupno, veže uz sebe okolna sela, puno djece s potencijalom… Šteta je to ne iskoristiti – zaključio je Damir Martin, suprug, otac dvoje djece i institucija hrvatskog sporta.

I, ponosni smo na to, naš sugrađanin!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Čudesna nedjelja na Udarniku: ‘Ivan je presretan, a mi iz obitelji smo bez riječi…’

Na Udarniku se u nedjelju, prema procjenama, okupilo i više od dvije tisuće ljudi, svi ujednjeni u želji da pomognu 18-godišnjem Ivanu Šćepini, kojeg su razveselile snimke koje su stigle do Krapinskih toplica

Objavljeno

na

Vrijeme nije bilo idealno, kiša je prijetila tijekom cijele ove nedjelje, ali ništa na ovome svijetu nije moglo pokvariti ono što se događalo na ŠRC Udarniku u Kurilovcu. Rijeke ljudi slijevale su se od 13 sati prema mjestu na kojem je organizirana velika humanitarna akcija za pomoć nesretno stradalom Ivanu Šćepini, 18-godišnjaku iz Gradića koji je nakon teškog pada zadobio vrlo ozbiljne ozljede glave.

Komuniciralo se posljednjih dana da se skuplja iznos od čak 250.000 eura, koliko će stajati dugotrajna rehabilitacija, a Velikogoričani su shvatili poruku. I ne samo oni, jer na Udarniku se okupilo “more” ljudi iz svih krajeva Hrvatske, ujedinjenih u plemenitom cilju.

– Stvarno nisam očekivala ovoliki odaziv, nisam se uspjela sa svima ni pozdraviti, ljudi mi stalno prilaze, daju podršku… Malo smo svi skupa i umorni, ali prije svega nas obuzima radost i sreća kad vidimo da toliko dobrih ljudi pomaže i sudjeluje. To su i ljudi koje poznajemo, i oni koje ne poznajemo, neki su došli izdaleka… Nemam riječi. Ugodno sam iznenađena, presretna, ne mogu vjerovati da je sve ovo izazvalo toliki interes – govorila je Ivanova mama Ružica gledajući oko sebe.

Ovaj je čudesni događaj, ovo prelijepo okupljanje, promijenilo i njezinu dnevnu rutinu, koja uključuje svakodnevne odlaske u Krapinske toplice.

– Javili smo mu se, budući da danas nisam bila u mogućnosti otići k njemu, pripremila sam ga na to. Obišla ga je obitelj, vidjeli smo se preko video poziva, sretan je jako, pogotovo zato što je vidio prijatelje. Baš sam razgovarala s djecom iz njegovog razreda i mogu vam reći da se primijeti da nije s njima. Uvijek je bio zabavljač, dobri duh tog društva, veseljak, s puno prijatelja, kako iz škole, tako i s nogometa… Imam osjećaj da je baš voljen, tek sad sam shvatila koliko ga svi pozitivno doživljavaju – ponosna je bila Ivanova mama.

A ponosni su na sebe mogli biti i svi okupljeni, jer ovo su trenuci u kojima se jasno očituju prave vrijednosti u životu.

– Sve ovo mi je i dalje nestvarno, mislim da nismo ni svjesni što smo napravili. Vidim oko sebe jako puno ljudi dobrog srca i s velikom željom da pomognu Ivanu. Imamo više od 50 volontera, koji su odradili ogroman posao… Mi Hrvati znamo se svađati oko gluposti, ali kad su ovakve stvari u pitanju, spremni smo ujediniti se sa zajedničkim dobrim ciljem – rekao je Nino Košković, pokretač cijele ove priče.

Prije nego što su u 20 sati počeli “prašiti” dečki iz benda Zakon šutnje, na malonogometnom turniru sudjelovalo je čak 38 momčadi!

– Da, skupilo se 38 ekipa, a odbili smo ih više od 20, tako da bi ih bilo i više od 60 da je to bilo moguće organizirati. Odazvao se daleko veći broj ljudi od svih očekivanja. Sve smo prodali od hrane, više od tisuću porcija, majice su sve otišle i prije nego što je koncert uopće počeo… A donacije se mogu uplatiti putem računa koji je objavljen na društvenim mrežama i dalje. Mi ćemo javnost obavještavati o svim akcijama koje će tek slijediti, kao i o Ivanovu napretku, tijeku rehabilitacije… – istaknuo je Nino.

Društvo iz Kurilovca ovo je sve pokrenulo, no teško bi bilo sve skupa izvesti bez pomoći našeg VG Legacyja.

– Potpora smo Ninu i ekipi iz Kurilovca, odradili smo svu proceduru, ali divimo se njemu i njegovim dečkima na svemu što su napravili. Nisam uopće iznenađena što je to ovako ispalo, jer Velika Gorica je takav grad. Znala sam da će biti puno ljudi, da će se Goričani uključiti, iako je činjenica već dugo nismo vidjeli ovakvo okupljanje, ovakav odaziv… Prekrasno je! Nama nije problem ni tih par kapi kiša, jer mi smo ovdje donijeli sunce – kazala je Dalija Zubek iz VG Legacyja i dodala:

– Stvarno sam ugodno iznenađena što su se uključili i sportaši, i estradnjaci, ali to nam je i trebalo, jer riječ je o velikom iznosu kojeg treba skupiti. Svaka čast svima!

Nakon što se sve zbroji i oduzme, nakon što se dojmovi slegnu, slijedit će nastavak borbe. VG Legacy će na Gastro Turopolja također skupljati sredstva za Ivana, a u planu je i aukcija potpisanih dresova naših nogometaša. Sve to trebalo bi pomoći Ivanovu oporavku, koji će bez ikakve sumnje biti iznimno zahtjevan.

– Točne prognoze nitko ne može dati, nitko nam ne može reći koliko će se točno oporaviti. U svakom slučaju, čeka ga duga rehabilitacija, najmanje godinu dana, možda i dvije, može biti i četiri… Za sad je u Krapinskim Toplicama, čeka ga puno fizikalnih terapija, robotska rehabilitacija i još puno toga. Želimo mu omogućiti sve što možemo – govori majka Ružica, koja će već u ponedjeljak nastaviti sa svojim dnevnim rutinama.

– Pokažemo mu poruke koje mu prijatelji snime, jer rano je još za velike posjete, iako on stalno pita tko će mu doći. Umara ga sve to, čak i kad mi dođemo, pred kraj dana se vidi da mu je jako naporno. Lovi ga i tuga, ali pokušavamo to što više izbjeći, ne damo mu da se prepusti negativnim mislima…

Oni koji Ivana bolje poznaju uvjereni su da će imati snage za sve što ga čeka.

– Znam da je srčan, hrabar i uporan dečko, u društvu omiljen, siguran sam da će mu ovo biti samo dodatna motivacija da se izvuče iz svega što ga je snašlo. On je borac i uvjeren sam da će dati sve od sebe da se rehabilitira na najbolji mogući način – zaključio je Nino Košković.

Bravo za njega i njegovu ekipu, bravo za sve koji su se uključili, bravo za naš grad…

Ivane, uz tebe smo!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Nekoć “Dječak koji voli vlakove”, danas menadžer u lancu hotela i – igrač Gorice!

Kristijan Validžić (28) postao je ovog ljeta član KK Gorice, a sa sobom je donio i fascinantnu životnu priču. Bježao je od kuće, od vlastitih roditelja, dospio i u medije, završio u domu pa izrastao u uspješnog čovjeka. S košarkom kao lukom spasa…

Objavljeno

na

Objavio/la

Prvi je dan priprema, vruć i sparan ponedjeljak, kasni kolovoz. Uz rub parketa Gradske sportske dvorane sjedimo s Damirom Miljkovićem, poznatijim kao Cici, novim trenerom košarkaša Gorice. Sunce prži kroz prozore dvorane, nešto je malo manje od sat vremena do početka prvog treninga seniorske momčadi. Kadeti upravo odrađuju svoje, pod paskom Ante Mašića, koji je preuzeo i njih i juniore, a vrata dvorane se otvaraju…

Ulazi visok, suhonjav, kratko ošišan tip, odjeven za trening, spreman da krene.

– Treneru, hoću smetati ako malo šutiram tu sa strane? – upitao je Cicija nakon pozdrava, pa onda isto pitanje ponovio i prema treneru/suigraču Mašiću.

Kristijan Validžić, 30-godišnjak iz Zagreba, tako je započeo svoju eru u KK Gorici. Uz Bornu Dramaliju i Leona Kalinića, Kristijan je jedno od tri dosadašnja pojačanja Gorice za novu sezonu. Najstariji od njih trojice, ali i s malo drukčijom životnom pričom, prepunom izazova i teških trenutaka, ali u svakom slučaju vrijednom pričanja…

Sjetit će se mnogi možda priče s početka 2007. godine, priče o 11-godišnjem dječaku koji je pet puta u deset dana pobjegao od kuće! Ukrcavao bi se na vlakove i vozio se u nepoznato, po cijeloj Hrvatskoj, spavao je na kolodvorima… Tek nakon što je i peti put pobjegao, tek nakon što su se i mediji već uključili u tolikoj mjeri da su Kristijanu nadjenuli nadimak “Dječak Koji Voli Vlakove”, javio se Centar za socijalnu skrb.

Kristijan je završio u dječjem domu u Zadru, na puno sretnijem mjestu, daleko od roditelja, uz koje je život bio nepodnošljiv.

– Situacija iz koje sam bježao bila je jako teška i stresna. I hvala Bogu da sam imao puno slobode da neke stvari mogu sam odlučiti i da sam bio svjestan da trebam napraviti promjene. Strah me gurao da napravim promjene u životu – pričao je Kristijan u velikoj ispovijesti deset godina nakon što je otišao od roditelja.

– To je dvoje ljudi koji nisu obrazovani, koji nisu ni dovoljno inteligentni da bi odgajali djecu, percipirali neke stvari važne za odgoj… I jako su sebični ljudi. Bilo je puno zlostavljanja, fizičkog, psihičkog… A najviše mi je smetalo izgladnjivanje. Ne dobiješ jesti po par dana, a najgori je osjećaj kad si gladan. Bio sam gladan do te mjere da sam jeo i sirovu tjesteninu – ispričao je Kristijan, uz nastavak:

– Živjeli su od dječjeg doplatka i socijalne pomoći. U jedan dan potrošili bi sve do zadnje kune, a mi djeca ne bismo vidjeli ništa od toga. Bilo je tu i vrijeđanja, često su znali govoriti da sam kopile, da nisam njihovo dijete, da su me trebali ostaviti u bolnici kad sam se rodio… Na psovke i ružne riječi sam bio i navikao, ali te neke rečenice pamtit ću do kraja života. To nitko ne zaslužuje čuti od svojih roditelja.

Nakon svega, Kristijan je u Domu bio puno sretniji.

– Živio sam na puno boljem mjestu, ali pogađala me usamljenost, to što se ne mogu osloniti na nekoga… Nije to baš lako – pričao je Kristijan u svojoj iskrenoj ispovijesti.

Tužna Kristijanova priča privukla je i pažnju medija, koji su te 2007. godine pomno pratili cijeli slučaj

Dotaknuo se u svemu tome, naravno, i košarke. Narančasta lopta, obruč, mrežica i teren za njega su činili utočište, sigurnu luku, mjesto na kojem se osjeća kao svoj na svome. Možda i nije slučajno da se sve to događalo upravo u Zadru, gradu u kojem vole reći da su “izmislili košarku”.

– Bez obzira jesam li dobar košarkaš ili ne, to meni nije samo sport. Košarka je meni ljubav, život. Ne mogu zamisliti život bez košarke. Najsretniji sam kad sam na terenu i kad imam loptu – kaže Kristijan, koji je tu strast prema ovom sportu sa sobom ponio i u Veliku Goricu.

– Šime Vidaković bio je moj prvi trener u Zadru, on me uvukao u košarku, pokazao mi lijepu stranu ovoga sporta, koji me zaintrigirao, u kojem sam ostao do danas… Zbog njega je košarka moja prva ljubav. A usput mi je usadio i taj zadarski košarkaški mentalitet, hvala mu i na tome. Nije mi problem priznati da sam prgav igrač, sportski bezobrazan, jedan od onih koji potpaljuju vatru, a to sam dobio u Zadru. Kad prođeš tu školu, sve nakon toga je puno lakše – kaže danas 28-godišnji Kristijan.

Košarka mu je uvijek bila spas, ali velika karijera nije se dogodila. Igrao je Kristijan Validžić za zadarske klubove, zatim i za Samobor, lani za Podsused, a sad je odabrao Goricu. Pomoći će kvalitetom, ali energijom, pozitivnim stavom koji na prvu upada u oči.

– Mislim da će biti izuzetno teško, s obzirom na to da se roster puno promijenio, da su nositelji igre više-manje otišli, ali na nama je da radimo, da rastemo kao momčad, a vjerujem da ćemo to uz Cicija i raditi. Poznajem ga, znam kako radi i siguran sam da ćemo biti dobri. Očekujem da ćemo izvući maksimum iz ove momčadi – optimističan je Kristijan.

Uz 39-godišnjeg Antu Mašića i 32-godišnjeg Kristijana Šutala, bit će jedan od najstarijih i najiskusnijih u kadru trenera Miljkovića.

– Da, jedan sam od starijih i naravno da želim pomoći mlađima, a u tom smislu mi je jako pomogla prošla sezona. Vjerujem da sam kroz nju do kraja sazrio kao igrač, čak i na toj mentorskoj razini. Inače sebe baš i ne bih smatrao dobrim izborom za mentora, ali trener Podsuseda Edin Hadžić jako je vjerovao u mene i uspjeli smo momčad sastavljenu od igrača koji su tek izašli iz juniora dovesti do trećeg mjesta u Drugoj ligi. Ja sam bio vođa tog “čopora”, klincima je dobro došao moj bezobrazluk i baš mi je zbog Edina Hadžića jako drago što smo napravili tako dobar rezultat – ističe Kristijan.

Dobrom rezultatu nadat ćemo se i ove sezone, s Validžićem u dresu Gorice, a on će košarku gurati usporedno s poslovnom karijerom. Kristijan je, naime, voditelj animacije u jednom hotelskom lancu, sa četiri hotela pod sobom.

– Moj prvi posao u životu, odmah po završetku srednje škole, bio je posao animatora u hotelu. Radio sam iz sezone u sezonu, dogurao do mjesta voditelja tima, a onda i do ovoga što sad radim. To je više-manje menadžerski posao, odgovornost je velika, ali jako volim to raditi, tako da nije problem. Nije problem ni uskladiti posao s košarkom, tako da se veselim svemu što nas čeka – zaključio je Kristijan svoju priču.

Priču s teškim dramaturškim elementima, ali i – sve govori tako – s happy endom…

Nastavite čitati

Reporter 443 - 21.11.2024.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.