Sport
‘I kroz dobre i loše trenutke treba raditi na sebi, pokušati rasti i postati bolji’
Ivan Prelec, trener koji je uveo HNK Goricu u Prvu HNL, u opširnom intervjuu govori o usponima i padovima, o slavlju i otkazu, o obitelji, prijateljima, životnim parolama i humanitarnom radu…
Kraj je godine, još malo pa nestalo, vrijeme je za posljednje poglede unatrag. U životu, ali i u sportu. Konkretnije, u nogometu. Kraj je godine koja je povijesna za hrvatski, ali i za gorički nogomet. Velike su tu zasluge svakog pojedinca iz HNK Gorice, počevši od trenera Sergeja Jakirovića, preko svih igrača, ljudi u i oko kluba, no bilo bi nepošteno zaboraviti i one koji su bili tu pa otišli svojim putem. Kao, recimo, Ivan Prelec (31).
Trener je to koji je uveo Goricu u Prvu HNL, pa onda otišao u poljsku Legiju, raditi s prijateljem i kolegom Deanom Klafurićem. Nije potrajalo, neočekivano brzo Klaf i Prela su se vratili kući, pa se odjednom otvorila i jedna drukčija stranica trenerskog života. Prelec se tako nakon 11 godina trenerske karijere prvi put našao u situaciji da je bez posla, da je daleko od terena, svlačionice i igrača, a sasvim je logično da nogometnom fanatiku poput njega to teško pada. Međutim, nije on tip koji će mirovati, iskoristio je vrijeme da radi na sebi, ali i za humanitarno djelovanje. Njegova je ideja Turopoljsko srce, akcija i malonogometni turnir kojim je skupljeno gotovo 54.000 kuna, prekrasna priča za kraj godine.
I zato je Ivan Prelec na kavu s novinarom došao nasmiješen, sretan i zadovoljan. I rječit kao i uvijek. Novogodišnji intervju ispao je opširan, životan, na trenutke i emotivan, a što je sve ispričao doznajte u recima koji su pred vama…
Ivane, iza tebe je prilično neobična godina, puna preokreta, uspona i padova. Kako njenog zadnjeg dana gledaš na 2018. godinu?
Uvijek sam govorio da se u jednoj godini može dogoditi nezamislivo puno toga. To sam shvatio i ranijih godina, da se u tom relativno kratkom razdoblju mogu razvijati i kao osoba i kao trener, da možeš puno raditi na sebi, ali i utjecati na svoju okolinu. Najbolji dokaz toga je baš 2018. godina. Nakon što sam vodio kadete Dinama, napravio sam iskorak u seniorski nogomet, zatim i taj povijesan rezultat s Goricom, pa je došla situacija da idem raditi s kolegom s kojim se nogometno razumijem u Legiju, na viši nivo… A onda dobiješ jednu vrstu šamara. I shvatiš da je život takav, da u jednom trenutku može sve ići super pozitivno, a već u drugom se sve može okrenuti. Prošao sam sve, od toga da sam bio na vrhu kad smo ušli u prvu ligu, preko toga da smo dobili otkaz u Legiji, pa do toga da sam prvi put u 11 godina trenerske karijere bez posla. Ali, kao što sam bio zahvalan na onome što smo napravili s Goricom, tako sam zahvalan i na situaciji u kojoj se sad nalazim, jer i kroz sve ovo mogu napredovati. Treba se naučiti nositi s tim da u životu postoje usponi i padovi, a ja to prihvaćam. Nije mi lako, nije nimalo, ali trudim se prihvatiti da je to tako i raditi na sebi. Znam da nakon ove silazne putanje dolazi uzlazna, samo je pitanje u kojem će ona smjeru i koliko daleko otići. Budući da nemam posao, imam puno više vremena za obitelj, za dvije kćerke i suprugu, a otvorio mi se prostor i za razmišljanje o nekim drugim stvarima, o ljudima i potrebama. Tako se rodila ta ideja o Turopoljskom srcu, koja je došla kao najljepši mogući kraj godine.
Ok, ajmo redom… Za početak, jesi li ikad požalio što si napustio Goricu nakon ulaska u 1. HNL i otišao u Legiju, gdje nije ispalo idealno?
Lagao bih kad bih rekao da ne razmišljam o tome jesam li mogao nešto napraviti drugačije, ali u tim trenucima odmah sam sebe, onako, lupim po glavi. Vjerujem da u životu nema pravih i krivih odluka, jer svaka odluka, kakva god bila, zahtjeva da nakon nje i djeluješ u određenom pravcu. Svatko od nas će, kad pogleda unazad, shvatiti da je donosio i dobre i loše odluke, pod navodnicima rečeno, ali svaka od tih odluka je naš put koji nas gradi. Ukratko, ne mislim da sam pogriješio nego tražim način kako da iz svake situacije izađem bolji. I u trenucima kad sve ide super, i u onima kad naizgled nije sve baš sjajno, tražim način kako rasti kao osoba i trener. Eto, zato kažem da pogrešne odluke ne postoje.
Slavlje igrača HNK Gorice nakon osvojene Druge HNL. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Što se točno dogodilo u Legiji, kako je došlo do tog ekspresnog otkaza?
Vrlo jednostavno, kad dođeš na taj nivo, rezultat je jedini važan. Nakon što je Dean Klafurić prošle sezone tamo napravio strašan uspjeh, dobio je priliku krenuti u novu sezonu, u kojoj je glavni cilj bio ulazak u Europsku ligu, ali tako što ćemo doći do posljednjeg pretkola Lige prvaka. Mi smo pokleknuli na drugom koraku, nismo prošli Spartak Trnavu i s time se u klubu, pod pritiskom medija i navijača, nisu mogli nositi. Odlučili su da više ne vjeruju Klafu, odnosno nama, i rastali smo se. Po meni, stvar je tu vrlo jasna. Mi tamo nismo dobili kontinuitet rada da napravimo ono što smo zamislili, zbog čega nam je žao, ali prihvaćamo da je to realnost u poslu koji radimo.
Dugo ste Klafurić i ti maštali o tome da radite zajedno, kao trenerski dvojac, a ta prilika je i stigla u Legiji. Je li ta priča išta promijenila u vašim planovima i željama?
Mi se poznajemo već dugi niz godina, nogometno i po nekim životnim vrijednostima smo vrlo slični, a u nekoliko navrata smo surađivali i u Dinamu. Međutim, ovo je bilo prvi put da službeno radimo zajedno i stvarno je trajalo prekratko da bismo mogli suditi o tome jesmo li idealan par ili nismo. U svakom slučaju, znam da smo kompatibilni, da možemo surađivati. Bez obzira na to što smo dobili otkaz u Legiji, siguran sam da smo radili dobre stvari, koje bi tek s vremenom došle na vidjelo, tako da obojica razmišljamo da smo dovoljno dobri da možemo raditi odvojeno, ali i da smo spremni na još nekoliko projekata raditi zajedno. Otvoreni smo prema obje opcije, no najvažnije je da ćemo si uvijek međusobno biti podrška, da ćemo se moći naći, čuti, pričati o nogometu onako kako smo to radili i do sada.
Ivan Prelec ostavio je dubok trag u svojoj Gorici. Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Pratio si, naravno, i sve što se događa u Gorici. Kako ocjenjuješ svog nasljednika Sergeja Jakirovića?
Prvo, ideja Gorice je bila da nastavimo suradnju, tako da sam ja svojim odlaskom u Legiju u tom trenutku stavio klub u nezgodnu situaciju, pa ljudi koji vode klub nisu imali previše vremena da pronađu novo rješenje. U trenutku kad je odabran Sergej, koji je moj prijatelj i kolega s Akademije, nitko nije mogao znati kako će se to razvijati, iako znamo koje su njegove kvalitete i prednosti. Međutim, ova polusezona pokazala je da je on za Goricu u tom trenutku bio pun pogodak, zbog čega mi je jako drago. I zbog kluba, i zbog njega osobno. Vjerujem da u suradnji s ljudima koji vode klub Sergej može i dalje nastaviti raditi dobre stvari.
Slažeš li se s onima koji kažu da je njegov stil igre bio idealan za Goricu kao novog prvoligaša?
Da, slažem se, jer velika je razlika između druge i prve lige, nikad nije lako novacima u prvoj ligi. Sergej je sa stilom igre koji preferira, s načinom na koji vodi momčad, doista bio jako dobra opcija za Goricu. Normalno je da si kao novak u ligi često u podređenoj situaciji, a on se tome jako, jako dobro prilagodio. U prvom dijelu polusezone Gorica je bila iznenađenje za sve, s obzirom na to da se jako dobro i organizirano branila, što je isključivo njegova zasluga, a naprijed je iskorištena ta individualna kvaliteta kroz Atiemwena, Zwolinskog i još neke igrače. Ta kombinacija je donijela rezultat koji je, rekao bih, van svih očekivanja za sve nas.
Sergej Jakirović naslijedio je Preleca na klupi Gorice. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
U svemu tome iskočio je Nigerijac Atiemwen, sjajan igrač koji je u Goricu došao još prošle zime, dok si ti bio na klupi. Kako je došlo do njegova angažmana?
Sportski direktor Niko funkcionira tako da od trenera zatraži informaciju kakvi mu profili igrača trebaju, na kojim pozicijama, nakon čega ih krene tražiti i na kraju ponudi četiri, pet imena za svaku od tih pozicija koji se uklapaju u ono što trener traži. Nakon toga trener napravi rang listu, odredi tko mu je prvi, drugi, treći, četvrti i peti izbor, a Niko se baci na posao. U jednom trenutku je poslao snimku Belog i pitao što mislim o njemu. Pogledao sam video i na pravu pomislio da je to neka šala, jer poslao mi je igrača za kojeg nakon minutu gledanja vidiš da je top klasa. Poslao sam snimku svom pomoćniku Cici Grliću, da bi me on nazvao i pitao: ‘Čekaj, je li ovo neka šala? Pa naravno da je ovo igrač za nas!’ Rekao sam da znam to jako dobro, ali da nisam bio siguran jesam li dobro vidio, jer zvuči nerealno da možemo dobiti takvog igrača. Međutim, stjecajem sretnih i spretnih okolnosti pojavila se opcija da dođe u Goricu. Bio je u Osijeku, gdje nisu definirali njegov status, on više nije želio čekati, bližio se kraj prijelaznog roka… Zahvaljujući Niki i njegovim pregovaračkim sposobnostima, uspjeli smo ga dovesti i to se pokazalo kao pun pogodak.
Priča kaže da čovjek ni na treningu nije izgubio duel, a vidimo i da zabija, asistira… Koliko je Beli zaista dobar?
Ovako na prvu ne izgleda toliko fizički snažan, ali on je iznimno nogometno i situaciono inteligentan. U svakom trenutku zna se postaviti, vrlo je agilan, veliki broj duela odnese, ali ne radi se tu o apsolutnoj snazi, nego u pravom trenutku uđe u kontakt, kad protivnički igrač izgubi stabilnost. Rekao bih da gotovo ‘na prevaru’ napravi to da izgleda da ne može izgubiti duel. U svakom slučaju, to je igrač koji posjeduje iznimnu kvalitetu, koji zna igrati nogomet, razumije ga, brz je… Prototip je modernog nogometaša, no stalno govorim da su njegovi potencijali još i puno veći od ovoga što je dosad pokazao. Siguran sam da pripada i na puno viši nivo od HNL-a, no da bi došao na tu razinu, mora igrati kvalitetno u kontinuitetu, smanjiti amplitude u igri, igrati u oba smjera… Ovdje se puno toga svodi na njegovu individualnu kvalitetu, a na toj nekoj višoj razini morat će se još više podrediti momčadi, imati veću odgovornost u igri u oba smjera.
Iyayi Belive Atiemwen došao je u klub u Prelecovoj eri. Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Nećemo baš o svim igračima pojednično, ali ajmo ostati još malo na Kristijanu Kahlini… Iza njega je briljantna godina, koja je završila osvajanjem Kutije šibica. U čemu je njegova tajna?
On je profil čovjeka i igrača koje ne možeš ne voljeti. Takav je profesionalac i radnik da doslovno plijeni, njegov odnos prema onome čime se bavi može biti primjer za svakoga. Imao je težak put, dugo mu je trebalo da dođe do ovoga gdje je sad, ali ja ne bih rekao da je isplivala samo njegova kvaliteta. Isplivalo je sve ono što je radio posljednjih pet godina, njegov odnos, pristup i rad došao je na naplatu. Spreman je stalno učiti, a to se vidi i po primjeru njegove igre nogom. Ranije nije bio naviknut da sudjeluje u igri na taj način, ali brzina kojom je on prošle sezone usvojio ono što sam tražio od njega je fenomenalna. I sjajan je osjećaj vidjeti ga na Kutiji, kako igra, uključuje se u igru, sudjeluje… Mnogi su zapanjeni njegovim napretkom, ali to je pokazatelj koliko se možeš unaprijediti radom. Siguran sam da ovo nije njegov vrhunac, da će njegova karijera i dalje ići uzlaznom putanjom. Iako znam koliko je sretan i zadovoljan u Gorici, vjerujem da će napraviti transfer, da će napraviti iskorak na još viši nivo, i da će pokazati svoje prave vrijednosti.
Kako gledaš na problematiku koja muči mnogi. Odnosno, ima li Gorica previše stranaca?
Mišljenja su podijeljena, no sportski direktor Niko tako je funkcionirao i u Žalgirisu. Traži igrače iz cijeloga svijeta i to je područje u kojem se on najbolje snalazi, u kojem najbolje može iskazati svoje kvalitete. Isto tako, znam da je došao u Hrvatsku kako bi pronalazio i promovirao i hrvatske talente, a u svemu tome bitan je balans. Naravno da bismo svi mi voljeli da igraju samo naši dečki, igrači iz Turopolja, iz Hrvatske, ali treba reći i da su stranci koji su došli pokazali da su karakterni, da su se dobro uklopili u hrvatski životni stil i u momčad. To je jako dobar spoj i zato mislim da je ovo dobar put. Kažem, nije pogrešno dovoditi strance, ali važno je zadržati balans, jer i u Hrvatskoj ima fenomenalnih igrača. Evo, Martin Šroler je pravi primjer toga, zato mislim da je pravi put graditi naše igrače i dovoditi kvalitetu izvana. Bude li sinergije, nastave li funkcionirati ovako dobro, to je pravo rješenje.
Kako vidiš Dinamovu jesen? Radio si godinama u omladinskom pogonu “modrih”, poznaješ i Nenada Bjelicu…
Ja se osjećam kao dinamovac i ovo je prekrasna priča. Često je Dinamo bio blizu, ali nedostajali su neki detalji da se napravi taj iskorak. Trener Bjelica je napravio odličan posao, ne toliko u smislu da Dinamo plijeni igrom, više je napravio odličan balans u svlačionici, u kojoj prevladavaju igrači koji su se karakterno spremni podrediti momčadi. A kad imaš dovoljan broj takvih igrača, dobiješ pravu sinergiju u svlačionici. Recimo Gavranović… Izraziti je individualac i kao takav može biti veliki plus, ali i veliki teret momčadi. Međutim, i on i još neki igrači podredili su se momčadi i zato je to sve tako dobro izgledalo. Slična je situacija i u Gorici, to je zgodna paralela jer ni u Dinamu ni u Gorici nema tog jednog, dvojice ili trojice koji će iskakati iz kolektiva. Tako je znalo biti sa Sammirom, Soudanijem i još nekim igračima, a činjenica da toga nema po meni je glavni razlog Dinamova uspjeha. I nadam se da će tako nastaviti i na proljeće, jer to je dobro za hrvatski nogomet u cjelini.
05.05.2018., Zagreb – Druga HNL, 30. kolo, NK Sesvete – HNK Gorica. Ivan Prelec.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL
A Hajduk? Kako gledaš na situaciju na Poljudu?
Povući ću paralelu s Legijom. Hajduk je klub s fenomenalnom atmosferom, s tradicijom i navijačima koji izazivaju svaki respekt, s ogromnom ljubavlju prema klubu… Međutim, dolje su i očekivanja proporcionalno takva, što se lako može pretvoriti u problem, pogotovo ako očekuješ da će se nešto napraviti preko noći. Mislim da je za Hajduk dobar izbor dovođenje kvalitetnih ljudi u omladinsku školu, a sad je priliku na klupi prve momčadi dobio Siniša Orešćanin, koji je dio te kvalitetne ekipe. Fenomenalan je trener, radio je sjajne stvari i s Hajdukovom B momčadi, i nadam se da će dobiti vrijeme da nešto napravi. To bi bilo dobro i za Hajduk i za hrvatski nogomet. Ne dobije li vrijeme, bude li sve kao i dosad, bojim se da će Hajduk kao klub biti u sličnoj situaciji kao posljednjih nekoliko godina.
Bila je ovo i godina ruskog srebra… Jesmo li već zaboravili da smo svjetski viceprvaci?
Ne čini mi se tako, svi smo još opijeni tim uspjehom, jer mala smo nacija s takvim vrhunskim rezultatima, i mislim da je sad vrijeme da se nastavi ulagati i razvijati naš nogomet kroz infrastrukturu, stadione, terene. Imamo jako puno talenta, ali u taj talent treba i ulagati. Sve zemlje u našem okruženju i cijeloj Europi ulažu silan novac, a mi u tom dijelu kaskamo, i zato treba iskoristiti ovaj impuls. Treba ulagati u veće nogometne centre, a onda i u manje podcentre, da se klubovima daju sredstva koja će se pametno uložiti. Bude li tako, bit će moguće da se rezultat iz Rusije nekad u budućnosti i ponovi.
Dakle, ne nacionalni stadion, nego ulaganje u manje centre?
Apsolutno! Nacionalni stadion trebao bi biti šlag na torti, a što će ti šlag ako nemaš biskvit? Ispravniji je put doći do toga da svi imaju kvalitetne terene i prave uvjete za rad, a nakon toga će nacionalni stadion doći kao točka na i. Ali tek kad dođe vrijeme za to.
Doći će vrijeme i za tvoj novi angažman, no kako provodiš dane bez posla?
Moram priznati da su mi dani itekako ispunjeni. Puno je više vremena za druženja s prijateljima, ali i za obitelj, na čemu sam iznimno zahvalan. To je ona priča… Nekad ti život donese situaciju koja ti se čini kao jako loša, jer za mene je strašno biti bez nogomet, ali sve ovo vrijeme obitelj je jako patila. Zato sam sad sretan što se mogu puno više posvetiti svojim curama, supruzi i kćerkama. Posvetio sam se i edukaciji, preko Uefa PRO licence, koju završavam, a i na višoj trenerskoj, gdje sam usmjerio kondicijsku pripremu, ostalo mi je još nekoliko ispita, to bih volio riješiti u ovom periodu. Vrijeme mi je ispunjeno, ali moram priznati da se osjećam nepotpuno. Kad nisam na terenu… Ma fali mi to, fali nemoguće. Dođe mi da odem trenirati limače bilo gdje, samo da budem na terenu, samo da radim, no svjestan sam da prije svega moram biti strpljiv. Prilika će doći, pitanje je samo kad i u kojem obliku. Znam samo da ću je dočekati spreman.
Spomenuli smo i akciju Turopoljsko srce, malonogometni turnir oko kojeg vrtila ta priča… Kako je došlo do ideje, kako do realizacije?
Taj višak vremena koji sad imam doveo je do toga da sam počeo razmišljati što svi mi kao zajednica možemo napraviti da povežemo sport i humanitarno djelovanje. I tako sam, dok sam se vozio po autocesti, bio malo sam sa sobom, došao na tu ideju, dijelom je i razvio u glavi… Sjetio sam se turnira Četiri kafića u Splitu i to mi je bila neka polazišna točka. Velika Gorica ima veći broj kultnih kafića, za koje sam mislio da bi voljeli sudjelovati u prikupljanju sredstava za obitelji s djecom. Nazvao sam svog prijatelja Kristijana Japeca, rekao mu ideju, još smo je malo razradili, otišli do Dražena Vezmara iz Panadić Sporta, i on je odmah pristao, tako da smo doslovno u dva i pol tjedna napravili sve. Imali smo i pomoć prijatelja, ali i Grada, a na kraju je nastala prekrasna priča.
Ispada da su velika ta turopoljska srca?
Kad smo kretali, nisam vjerovao da će se toliki broj ljudi, donatora i sponzora uključiti, no ova priča je toliko brzo rasla… I pokazala da kod nas ima velik broj ljudi koji mogu i žele pomoći, no treba im ponekad mali poguranac, da ih se probudi, potakne, a onda nastane nezadrživ val. Prikupili smo novac izvan svih naših očekivanja, a mi već imamo 14 obitelji, koje smo obišli i kojima ćemo pomoći na razne načine. Nekima će se napraviti stolarija, nekima će se kupiti neki kućanski aparat, peći, pećnice… Kad malo obiđete te obitelj, shvatite da ljudi u našem kraju žive čak i u nehumanim uvjetima. Evo, postoji obitelj s petero djece koja nema kupaonicu! Ljudi se nemaju gdje oprati, možete misliti kako je to kad dođu ove hladnoće. Kad čovjek sve to prođe i vidi, lako je shvatiti da je nama zapravo jako lijepo u životu. Krećemo se u nekom užem krugu ljudi, u gradu, nema toliko teških socijalnih slučajeva, tako da ti dođe da se rasplačeš kad vidiš kako ljudi žive. Zato sam toliko sretan što tim ljudima možemo barem malo pomoći, olakšati im život. To je vrijedna stvar za sve nas.
Koliko čujemo, ta priča ide i dalje?
S obzirom na broj ljudi koji se uključio, na uspjeh cijele priče, odlučili smo osnovati humanitarnu udrugu Turopoljsko srce, koja će biti aktivna cijele godine, a glavni događaj bit će taj turnir, koji će postati tradicionalan. Kad gledam što smo uspjeli napraviti ove godine, kad vidiš taj entuzijazam kod ljudi, siguran sam da ćemo sljedeće godine napraviti pravi spektakl.
Bližimo se kraj, ajmo se prebaciti na želje za 2019. godinu?
Ja sam sretan i ispunjen čovjek. Zahvalan sam što imam zdravu obitelj, što sam ja zdrav i što imam mogućnost raditi ono što volim. Uvijek će u životu biti uspona i padova, a ja bih volio da u 2019. nastavim uživati, da budem sretan kao što sam sretan sad. I vjerujem da će se stvari posložiti kako je najbolje za mene.
Što ćemo poželjeti HNK Gorici?
Želim Gorici da nastavi raditi kao do sad, s istim entuzijazmom među ljudima koji vode klub, ali i među glavnim akterima, igračima na terenu. Želim svima i da budu svjesni da je sport takav da donosi različite rezultate, i bolje i lošije, da budu na to spremni. Gorica je pokazala da je organizacijski stasala, da je jedan od najbolje organiziranih klubova u državi, ali tu bih ponovio onu parolu koju sam često spominjao kao trener – tko ne teži biti bolji, prestaje biti dobar! To je ključ uspjeha, toga se Gorica treba držati. Ne smije se nitko zadovoljiti onime što je napravljeno do sad, treba stalno težiti napretku, to je jedini način.
Je li doista moguće da u perspektivi doživimo i europske utakmice u Velikoj Gorici?
U perspektivi sigurno. Vidjet ćemo hoće li to biti u bližoj ili daljoj budućnosti, i nije presudno. Klub se postepeno diže već godinama, sad samo treba nastaviti raditi, a bude li tako, neupitno je da će se i ta Europa dogoditi. Manje je bitno kad će se to dogoditi, bitnije je da klub bude čvrst i stabilan, a onda će i Europa doći kao nagrada.
Sport
Termin za odluku: U zadnju bitku za titulu pioniri idu u nedjelju od 18 sati!
Pioniri HNK Gorice kao vodeća momčad HNL-a dočekuju zadnje kolo sezone u kojoj su doživjeli samo jedan poraz. Određen je termin utakmice protiv Rijeke, do koje bi možda moglo sve već biti riješeno, jer Lokomotiva i Dinamo kreću u nedjelju od 10 sati…
Sport
Trening bez trenera: Goričani čekaju Rudeš, Vidović uz prijatelja Jakira
Nogometaši Gorice u petak će dočekati Rudeš na svom stadionu, za što su se u utorak pripremali bez glavnog trenera, koji je sa sportskim direktorom otišao na posljednji ispraćaj majke Sergeja Jakirovića
HOTNEWS
Velika Gorica bila je domaćin najbrojnijeg Paraatletskog mitinga, gorički parasportaši ostvarili odlične rezultate
Velimir Šandor i Mirnes Omerhodžić pokazali su da su u izvrsnoj formi te da sa Svjetskog natjecanja u Kobeu možemo očekivati izvrsne rezultate.
Paraatletski klub Uspon u nedjelju je na ŠRC-u Velika Gorica organizirao Paraatletski miting i 3. kolo hrvatske paraatletske lige. Bio je to najbrojniji miting do sada na kojem je nastupio 101 paraatletičar i paraatletičarka, a natjecanje je poslužilo i kao posljednje pripremno natjecanje prije odlaska reprezentacije u Kobe na Svjetsko prvenstvo.
– Moramo se pohvaliti da su naši Velimir Šandor, koji je disk bacio 18.78m što mu je najbolji ovosezonski rezultat i Mirnes Omerhodžić koji je čunj bacio 32.06m što je ujedno i novi državni rekord, pokazali da su u izvrsnoj formi što nam daje naslutiti da će u Kobeu biti izvrsnih rezultata – ističu iz kluba.
Uz Velimira i Mirnesa junior su pokazali da i od njih u budućnosti možemo očekivati dobre rezultate pa su tako u skoku u dalj nastupili Amar Jakupović, Ivano Rajković, Dominik Nestić i Toni Pemper. Amar je skočio 3.45m, Dominik 3.15, Toni 3.01m a Ivano 2.61m. Toniju Pemperu je ovo bio prvi klupski nastup.
Foto: FB Paraatletski klub Uspon
U bacanju kugle od juniora su nastupili Tin Posavec, Amar Jakupović, Ivano Rajković i Matej Hačić. Tin je kuglu bacio 3.66m, Amar 5.73m, Ivano 5.56m, Matej 5.57m, svima su ovo najbolji rezultati do sad. Od seniora su nastupili Dominik Počekal u bacanju kugle i diska, disk je bacio 29.80m dok je kuglu bacio 8.20.
Stjepan Dereta, Nikola Nestorović, Tvrtko Matanović i Antonio Lovrić u bacanju kugle Stjepan je kuglu bacio 8.49m što mu je najbolji rezultat, Tvrtko 6.44m. Nikola 6.46m a Antonio 6.11m.
Od djevojaka iz ovog goričkog kluba nastupile su Renata Celjak u bacanju kugle i diska, kuglu je bacila 5.10, a disk 12,09m. Anamarija Hudić i Nataša Sobočan nastupile su u bacanju kugle, Ana je bacila 3.94 a Nataša 6.14m.
– Svi sudionici dobili su medalju za sudjelovanje, a troje najbolji po RAZA bodovima u muškoj i ženskoj konkurenciji osvojili su pehar pa je tako naš Mirnes Omerhodžić osvojio prvo mjesto u muškoj konkurenciji dok je Nataša Sobočan bila treća u ženskoj konkurenciji – kažu iz Uspona.
Od ostalih rezultata ističu rezultat Luke Bakovića iz Splitskog ASK-a, ujedno i putnika za Kobe, koji je kuglu bacio 16.10m što je i novi državni rekord. Taj rezultat svrstava ga u sam vrh što je trenutno treći rezultat u svijetu u klasi F46.
Foto: FB Paraatletski klub Uspon
– Ovo je bio organizacijski, a i po brojnosti nastupa najkvalitetniji naš miting od osnutka kluba. Kako uvijek može više i bolje idemo probat sljedeće godine još i bolje. Ne znamo još točno kad ali već sad vas sve pozivamo na Paraatletski miting Velika Gorica i novo kolo hrvatske paraatletske lige za 2025.godinu – dodaju iz kluba.
Sport
IO NK Kurilovec – Hoće li netko napokon stati na kraj bezočnoj samovolji i tiraniji pojedinih nogometnih vlastodržaca i mešetara
Izvršni odbor Nogometnog kluba Kurilovec uputio je Očitovanje prema javnosti, ali i službenim nogometnim organizacijama i pojedincima, povodom utakmica u kojima smatraju da su drastično oštećeni. Očitovanje u potpunosti prenosimo.
Oduvijek je tome bilo tako: tko gubi – ima pravo da se ljuti. I zakaj se, prosim vas lepo, onda i mi ne bi ljutili nakon što smo u srijedu, na sam Praznik rada, u živopisnom ambijentu zelenih brega zagorske metropole Krapine, izgubili utakmicu 28. kola Treće NL Centar, protiv domaćeg Zagorca, sa glatkih 3:0 (1:0). Izgubili smo mi i tri dana poslije toga, doma, kontra vodeće Segeste, reklo bi se opet uvjerljivo – 2:4. Logičnim se, naravno, nameće pitanje: a kaj se imate buniti i ljutiti nakon tak glatkih poraza, da je rezultat bil tijesan i na knap još bi vas i razmeli, ali ovak….
Ali mi Kurilovčani, tvrdoglavi, uporni i ponosni kakvi jesmo, ipak se i bunimo i ljutimo jer trpjeti i šutjeti više ne želimo i ne možemo. Naravno da nam se ovo nije dogodilo prvi put, ali je ovom prigodom uistinu prelilo svaku čašu i prešlo svaku granicu sportskog i ljudskog bitka i dostojanstva. U obje smo utakmice, naime, drastično zakinuti i oštećeni, što su blaži oblici činjeničnog stanja koje se ne može prevesti drugačije nego – pokradeni. U Krapini nas je pomoćni sudac Rašić uništio bezočnim i bezobraznim podizanjem zastavice i označavanjem nikome vidljivog i shvatljivog zaleđa, a glavni (kako mu i samo prezime asocira) Komesar još bezočnijom „sljepoćom i šutnjom“, izvlačeći prvi prekršaj domaćih izvan linije 16 metara, dok mu prilikom drugog ni na kraj pameti nije bilo reagirati, kamo li puhnuti u zviždaljku i pokazati na 11 metara. No, zato je, recimo, u drugom dijelu prvi dolazak domaćih igrača u naš šesnaesterac, u 52. minuti, drsko iskoristio za brzopotezno dosuđivanje samo njemu razumljive najstrože kazne.
Doma, pak, kontra sisačke „stare dame“, vjerovali ili ne, opet je prvi pomoćni isti dotični „gospodin“ Rašić (zašto baš on, gospodine povjereniče, zar nema drugih sudaca?), zahvaljujući kojem Segesta dolazi u vodstvo poslije debelog zaleđa strijelca Martinovića. Naša potpuna dominacija u drugom dijelu mirisala je na poravnanje rezultata koje je, međutim, glavni arbitar Jokić, bez da trepneš, spriječio, prvo nedosuđivanjem „svemirskog“ penala poslije starta na Ćosiću, a sve „zabetonirao“ dosuđivanjem više nego sumnjivog „elvera“ za goste u sudačkoj nadoknadi. Uzgred, u drugom dijelu prekid igre je trajao punih 12 minuta (nekoliko intervencija liječnika i brojne zamjene igrača), a glavni je dao do znanja da će se igrati još najmanje – 4 minute?! Duboko smo uvjereni da snimke sa ovih utakmica mogu potvrditi kako prezentirani propusti nisu plod naše mašte ili zablude, no pitanje je tko će si uopće dati za pravo i odvojiti vrijeme da iste pogleda i provjeri?!
Da ovo sve skupa nije tragično, bilo bi komično i obratno, no tragediju cijele situacije čine zapravo radnje koje su joj prethodile. One su uistinu najveći povod, razlog, uzrok i posljedica naše, ne ljutnje, nego dubokog ljudskog i sportskog razočaranja, ogorčenja i nevjerice.
Naime, čim je objavljeno koja će sudačka trojka voditi utakmicu u Krapini, iz redova nadležnih nogometnih saveza (ne)posredno nam je skrenuta pažnja da vjerojatno idemo na put bez – nade. Drugim riječima, u Krapini ćemo imati ulogu i poslanje baš identično onom koje je imao jelen kojeg su vrijedni drugovi dotjerali do same čeke kako bi ga drug Tito lako i bez problema – odstrijelio. Žalosno, ali slične su informacije i „poruke“ do nas stizale vezano i uz naš naredni domaći ogled sa Segestom. Nismo željeli povjerovati u te i takve najave i prognoze jer smo jednostavno vjerovali da imamo momčad spremnu da na prostranom krapinskom igralištu iznenadi domaćina, a sa Siščanima smo bili spremni odigrati „va banque“, pa nek’ pobjedi bolji. No, u subotu u 19,20 sati smo se na jadan i bijedan način uvjerili i shvatili da su naša vjerovanja bila prazno slovo na papiru i da su nadležni nogometni povjerenici i vlastodršci unaprijed skuhali kašu u koju smo mi upali ne baš kao muhe, prije kao mali, bespomoćni mravi.
E, sad da smo i mi baš „vesla sisali“, nismo, pa smo u neposrednoj pripremi ovih utakmica dečke pripremili i za mogući, unaprijed izrežirani scenarij po kojem su iste stvarno odigrane. Stoga ne treba čuditi da dečki na terenu nisu reagirali, još manje protestirali, ni na jednu od ne čudnih, nego bizarnih i neshvatljivih prethodno opisanih situacija, a nisu iz jednostavnog razloga jer su bili pripremljeni za viđeno i suđeno pa si uz sve muke pretrpljene na terenu nismo mogli niti htjeli dozvoliti da se momčad iskartonira i osakati za teške utakmice koje su pred nama i koje odlučuju o našoj sudbini odnosno opstanku u III HNL.
Slijedom svega iznijetog, suočeni s nevjericom, ogorčenjem i konsternacijom svih ljudi u klubu i oko njega, s punim pravom postavljamo pitanje nadležnim nogometnim osobama i institucijama: tko si to i na temelju čega daje za pravo da na tu istu našu sudbinu utječe na opisani, bezočni, bezobrazni i bezobzirni način? Tko je tim „frajerima“ i mešetarima dao mogućnost da iz svojih udobnih fotelja vuku poteze koji će odlučivati o sudbini bilo kojeg kluba pa tako i našeg? Tko su ti pristojno honorirani povjerenici i ini dužnosnici koji posežu za takvom samovoljom i tiranijom koja bi sportu i nogometu trebala biti tabu tema i zabranjeno područje? Konačno, tko su ti vlastodršci iz viših nadležnih institucija koji na sve to žmire, neće ili ne žele reagirati i iz kojih to razloga neće ili ne žele učiniti? Da li su i oni nekome od njih ponešto dužni pa, eto, „ruka ruku mije“, pa svi zajedno ipak u tom kolu plešu zajedno, ne mareći što od nogometnog sporta rade cirkus i žabokrečinu, a od klubova očajnike i bedake?! Gospodo, kad će se konačno netko nadležan očitovati o ovoj temi i o nizu sličnih koje su sve prisutnije i učestalije u medijima? Do kad će ti silni povjerenici za suđenje i natjecanje raditi svoje križaljke i drmati kako im se prohtije, do kad će se za službene utakmice delegirati suci koji već duži niz godina nose etiketu „naručenih za prljave poslove“ (i to, gle čuda, uvijek baš iste sudačke trojke i uvijek baš u finišu sezone kada se i u vrhu i na dnu mnogima „kroje gaće“)? Do kad će ih se skidati pa vraćati na liste i bezobzirno koristiti sitne „kokošarske“ usluge onih koji nemaju Bog zna kakve ambicije za napredovanjem i čije su karakterne osobine skromne i rubne, a one koji pak žele korak više ucjenjivati odrađivanjem određenih poslova? Do kad će službenim osobama (čitaj: delegatima) biti onemogućeno o viđenom na utakmici, s naglaskom na suđenje, iznositi i pisati istinu i samo istinu, a ne ih prisiljavati da radi daljnjeg opstanka na listi i opetovanog delegiranja, sve anomalije, propuste i evidentne pogreške pokrivaju svojim formalnim, „pišljivim“ i prozirnim izvješćima???
Na kraju svih krajeva, do kad će se spoznaja da je prije svake sezone poželjno obaviti razgovore sa inim povjerenicima, pri tom razmijeniti informacije i „mišljenja“, prezentirati namjere i ambicije u sezoni koja slijedi, pri čemu navodno nije na odmet utvrditi „cijene“ za određene usluge – tretirati kao „javna tajna“? Nisu li tu posrijedi nedozvoljene i koruptivne radnje na koje bi nadležni nužno morali reagirati, ali ih i debelo sankcionirati? Ili je sve to prešutno i uvriježeno pravilo ponašanja za sve one klubove koji bi eventualno htjeli rang više, kao i one koji bi unaprijed htjeli izbjeći brige oko opstanka, pa tko voli – nek’ izvoli!? Ako se bez tog prešutnog pravila ne može gore ni dolje, treba li onda krivnju bacati i optuživati klubove koji to pravilo „poštuju“ i takvu „igru“ prihvaćaju!?
Da nije tužno bilo bi komično i obratno, ali, na žalost, o svemu tome (pre)često odlučuju, kroje i „skrbno brinu“ ljudi koji su tek kraće vrijeme, tek povremeno ili uopće nisu bili akteri i dužnosnici u amaterskim klubovima kakvima pripada i naš. Klubu koji danas ima registrirana 263 igrača (23 seniora i 240 igrača mladeži), njih tridesetak na „posudbi“ u ostalim turopoljskim klubovima i dvadesetak u dobi 5-6 godina koji se već marljivo uče loptanju, klubu koji ima petnaest trenera, veliki sportski objekt i ukupno četiri terena koje svakodnevno treba održavati. Klubu koji se nije ustručavao organizirati jedan od najvećih međunarodnih turnira limača na ovim prostorima, kako bi promovirao svoju domovinu i svoj kraj, ali i ponešto privrijedio ne bi li uspio zatvoriti godišnji financijski proračun, za koji članovi Izvršnog odbora, treba li to uopće posebno naglasiti, uistinu moraju „krv pišati“ ne bi li u tome uspjeli.
A onda će vam netko iz kruga tih samovoljnih dužnosnika i vlastodržaca bez problema poslati račun na besramni iznos od 6.500,00 eura samo za članarine i registracije tih brojnih mladih igrača, a prethodno takse i naknade službenim osobama potezom pera povećati za 50% (pa kaj bi mi šteli u klubovima, pa i kruh i mleko su otišli gore i poskupili…)….Izbora jednostavno nemate, snađite se kako znate i umijete jer vam nad glavom već sutra visi mač moguće suspenzije zbog nepravovremenog plaćanja. Ponavljam, izbora nemate, preživjeti morate…kako, toga ponekad ni sami nismo svjesni.
Ali, zato smo i te kako svjesni te u ovoj prigodi naglašavamo kako više nismo spremni tolerirati i preživljavati situacije u kojima će nam ti isti ili srodni dužnosnici delegirati i slati službene osobe (čitaj: suce i delegate) baš „po narudžbi“, baš po unaprijed skrojenom scenariju u kakvom smo, na žalost, bili prisiljeni sudjelovati u Krapini protiv Zagorca i doma kontra Segeste. I slaba su nam pri tom utjeha bile riječi bivšeg predsjednika krapinskog kluba: „Dečki, ja vam se ispričavam, ali s tim svim stvarno nemam ništa…“. Ili domaćeg „vječitog“ kroničara sportskih i nogometnih zbivanja, bivšeg golmana istog kluba: „Dečki, stvarno ste bili bolji, ali…..“. Još su nam manja utjeha bili smijeh i nevjerica neutralnih gledatelja na utakmici protiv Siščana, vezani uz prije navedene sudačke odluke, kao i bijes i ogorčenje domaćih članova kluba i kibica s kojim su iste odluke otvoreno popratili.
I čovjek se onda na kraju priče i više nego s pravom pita: kakvog to sve skupa zapravo ima smisla? Kakvog smisla ima voziti se autobusom na utakmicu i igrače tijekom vožnje pripremati na spoznaju da se svi skupa zapravo vozimo ususret – nemogućoj misiji? Je li klub o kojem svakodnevno brinete i nad kojim svakodnevno strepite u funkciji raznih saveza i silnih povjerenika i dužnosnika ili bi možda ipak trebalo biti – obrnuto? I to dužnosnika i povjerenika koji će istovremeno bez problema zažmiriti na činjenicu da ima i onih klubova koji baš i ne ispunjavaju sve kriterije natjecanja, nadasve one vezane uz neodigrane, ali zapisnički odrađene i pokrivene utakmice mladeži…?! Nije li napokon došlo vrijeme da se tim pojedinim samovoljnim silnicima i vlastodršcima podrežu krila i pokaže put prema izlaznim vratima, ako ni zbog čega, ono zbog vraćanja izgubljene vjere u sve ono što bi u nogometnom sportu trebalo imati etiketu – čisto, pošteno i pravedno….pa nek’ pobjedi uistinu bolji. Ali i zbog te silne vojske bedaka i volontera koji nogometni sport i svoj klub doživljavaju isključivo kroz prizmu odanosti, strasti i ljubavi, istinske i iskrene! A kojih je, upravo zbog svega navedenoga, iz dana u dan, na žalost, sve manje i manje…
U vjeri i nadi da ovaj naš vapaj neće proći nezapaženo i završiti u nogometnom košu te da isti neće skončati po onoj „karavane prolaze, a psi i dalje laju…“, s pravom očekujemo argumentirani odgovor od bilo koje nadležne osobe iz te naše velike nogometne obitelji. Gospodo, onog tko se „drzne“ odgovoriti, slobodni smo unaprijed, vrlo rado i bez ikakvog ustručavanja proglasiti nogometnom osobom – ne godine, već desetljeća!
Srdačni sportski pozdrav iz Kurilovca – Turopolja srca! S poštovanjem….
Velika Gorica, 06.05.2024.
Predsjednik Izvršnog odbora
Dražen Vujnović
Dostaviti:
- Marijan Kustić, predsjednik HNS-a
- Tomislav Svetina, predsjednik ZNS-a
- Davor Ivić, predsjednik NSSMŽ-e
- Neven Šprajcer, predsjednik NSKŽ-e
- Stjepan Merkaš, predsjednik NSKZŽ-e
- Nenad Črnko, predsjednik NSZŽ-e
O tome obavijest:
- Damir Stipković, tajnik NSZ
- Božidar Smrekar, povjerenik za suđenje III NL Centar
- Damir Nogić, povjerenik za natjecanje III NL Centar
- Neven Šimunić, disciplinski sudac
- Željko Mihalj, predsjednik NSVG
Sport
FOTO Pinkyjevci osvojili 14 medalja na turniru u Zagrebu
Nastupili su s 33 natjecatelja u konkurenciji dječaka i djevojčica do 16 godina.
Djevojčice i dječaci iz Judo kluba Pinky za vikend su se natjecali u Zagrebu na međunarodnom turniru Kup Dugava i osvojili 14 medalja. Natjecanje je okupilo 480 natjecatelja iz 36 klubova, a Pinky je nastupio s 33 natjecatelja u konkurenciji dječaka i djevojčica do 16 godina.
Kod djevojčica do 10 godina zlato je osvojila Saša Mušinović, a srebro Nina Vuković. Bronače su bile Brigita Medved, Larissa Sanja Zvonar i Kiara Petrac.
Drugo mjesto kod dječaka srebro je osvojio Noel Haramustek i broncu Lovro Brebrić. Ema Kužir osvojila je broncu u kategoriji U12.
Zlato u kategoriji dječaka U14 osvojio je Tin Kovačić, a Damjan Radić drugo mjesto. Četiri medalje osvojili su dječaci u kategoriji U16, a to su Jan Šipušić i Adrian Hren koji su se okitili zlatom, srebrni je bio Matija Petrović, dok je Petar Grbeša osvojio broncu.
Foto: Judo klub Pinky
Foto: Judo klub Pinky
Foto: Judo klub Pinky
Foto: Judo klub Pinky
-
Obrazovanjeprije 4 danaFOTO Održan Sajam Vježbeničkih tvrtki Ekonomske škole Velika Gorica
-
Sportprije 2 danaĐekić uspješno operiran, i liječnike iznenadile posljedice udarca…
-
Priča iz kvartaprije 4 dana‘Mraclinci toliko vole svoj klub da se i sam ponekad zapitam u čemu je stvar…’
-
Sportprije 2 danaBitka za titulu ide dalje! Pionirima bod u Solinu, odluka pada protiv Rijeke
