Priča iz kvarta
Životna priča Kaje Gmaz: Kako sam odrastala u obitelji s desetoro djece…
Kaja Gmaz je poznata gorička stomatologinja, ali i humanitarka, zbog čega je zaslužila i gradsku nagradu “Turopoljsko srce”. Pričala nam je o svom odrastanju, otkrila da zna i preorati njivu, voziti traktor…
Maštala sam da ću biti inženjer poljoprivrede, da ću prehranjivati, sijati, iskrižati neke super nove žitarice… I, znam da to zvuči smiješno, ali za to je bio kriv ujak koji me uvukao u tu ljubav, u stvaranje malih održivih eko sustava…, počela je svoju priču započela gorička stomatologinja dr. Kaja Gmaz, jedna od dobitnica gradskih nagrada za 2018. godinu.
Goričani kod nje već godinama dolaze popravljati zube, no kao djevojčica je imala sasvim druge ideje. Kad je s nekih 12, 13 godina shvatila da ispod bora u dvorištu može uzgojiti šumsku ciklamu, to ju je oduševilo.
– To su bila neka druga vremena, imao si život, morao si upotrijebiti maštu, a i puno više smo radili. Naravno, nitko nas nije izrabljivao, ali imali puno više odgovornosti. A uz to smo imali i radne navike koje nam je svima usadila majka.
Kaja Gmaz najstarije je dijete svojih roditelja, a bilo ih je čak deset. Pet djevojčica i pet dječaka. I sve je funkcioniralo onako kako treba, znao se red i poštovala se obitelj.
– Važno je reći da smo mi samo proizvod svojih roditelja. U našoj obitelji mama je bila ta koja nas je naučila što je dobro, a što ne, i svi smo morali odraditi svoje obaveze. To je bilo jako važno.
Kad bi se nešto dogodilo, kaže, ona je kao najstarija odgovarala za sve. I kazna je za sve bila jednaka, nikad mama nije izdvajala konkretne krivce. To je izazvalo efekt da su svi pazili jedni na druge kako se ne bi napravilo nešto što baš ne bi smjelo. Inače, slijedila bi kazna…
– Kakve su bile kazne? Ajoooj… Kažu da je šiba izašla iz raja, a ja mislim da su izašle i kuhača, i metla, ha, ha. Srećom, bili smo brzi, no priznajem da je bilo fizičkih kazni, raznih zabrana. Danas smatram da je to učinkovito, drugačije ne možete stvoriti čovjeka, priča Kaja te nastavlja:
– Pogled je bio dovoljan. Niste si smjeli dopustiti da ga dobijete jer ste znali što vas čeka.
Svima onima iz “uobičajnih” obitelji teško je i zamisliti kako kako je bilo odrastati s toliko braće i sestara.
– Mrzila sam ih – odgovara Kaja, pogledamo je zbunjeno, a ona to vidi i pojašnjava:
– Svi vaši prijatelji se igraju, imaju slobodno vrijeme, a vi morate ići doma pomoći. Pa selo priča kako Ruža ima još jedno dijete… Jer to uopće nije bilo uobičajeno da netko ima više od dvoje, troje djece. Odluka moje mame je bila da nas bude toliko.
I unatoč svemu, kako kaže, nije bilo teško, ali je bilo zahtjevno. Nisu bili gladni i žedni, goli i bosi. Smatra da danas djeca imaju previše svega, a oni su živjeli zdravo i lijepo. Imali sretno djetinjstvo. Kaja je ,inače, rođena u Banja Luci, odrasla je u dijelu grada znanom kao Trapisti.
– Trapisti su jedan prekrasan samostan koji su osnovali svećenici iz trapističkog reda 1869. Oni su opismenili cijeli taj dio, imali smo rasvjetu sedam godina prije Zagreba, prvu hidrocentralu na Balkanu… A njihova parola bila je ‘moli i radi – ponosno govori Kaja i nastavlja:
– Vjera je bila važna, ali nemojte me vezati za crkvu. Ona je za mene kao gradsko poglavarstvo, neki administrativni centar, ali vjera je ono što je pomoglo mojoj mami da nas othrani. To je bilo i presudno da nas bude toliko, vjera joj je pomogla da od nas napravi ljude.
Najmlađi brat je skoro 20 godina mlađi od nje, ima ih svih zanimanja, u šali kaže da ne trebaju gotovo nikoga jer sva područja pokrivaju sami. Kad je pitaju zna li nekoga za bilo što, odgovori su najčešće: “Znam, mog brata ili sestru.
– Uvijek sam se postavljala kao šefica i uvijek sam šefovala. Išlo je to do nekog vremena, a onda smo bili ravnopravni, kad to više nije bilo održivo. Brat koji je bio prvi iza mene, ja sam njega beskrajno maltretirala, jednom sam ga tako izgrebala, da sam još dobila batina od mame – govori kroz smijeh.
Ističe da im je nedostajalo vremena za igru i da im nikad nije bilo dosadno. Imali su puno obaveza, ali i bili vrlo snalažljivi.
– Na dvorištu smo imali banderu na koju smo montirali koš i evo ti igrališta. Uvijek je bilo hrpa djece tamo… Cure su igrale gumi gumi, voljeli smo ići u prirodu, vozili bicikl, fizički smo bili aktivniji nego djeca danas, i to je puno zdravije. Televiziju gotovo nismo ni gledali jer na nju nismo htjeli trošiti vrijeme – kaže Kaja.
Škola je bila izuzetno važna u obitelji, svako dijele imalo je svoj put, a ona je bila dobra učenica.
– Kad bih dobila trojku, dobila bih batina. I sad kad to analiziram, to je bilo dobro, jer mama je znala prepoznati moje mogućnosti. Zamislite kako bi tužno bilo da nije reagirala na to, jer ja bih se naviknula da je normalno da ne naučiš… Ona to nije dopustila. Po meni su to važne uloge roditelja, prepoznati to kod djeteta. Ako dijete ne može, suludo ga je tjerati, ali ako može, treba ga pogurati.
Kao djeca često su bili nestašni, ali nikad nisu nekome nešto nažao napravili, a i to je bilo do kućnog odgoja. Strogo je u njihovom domu bilo zabranjeno za nekoga nešto loše reći.
– Danas je potpuno normalno čuti od roditelja pred djetetom ‘učiteljica je ovakva ili onakva…’ Djeca na taj način gube autoritet, u moje vrijeme bilo je ‘slušaj i gotovo’. I kraj priče.
Obiteljski dom napustili su 1993., puno stvari iz njihovih života je ostalo tamo, ali ističe kako je nagore žaliti za nečim iza nas jer to ne možemo promijeniti. Prošlost je, kaže, samo nešto što nas može naučiti kako da se ponašamo u budućnosti.
Kaja je išla u Poljoprivredno-tehničku školu, jer ona je htjela biti kao ujak Božo.
– Mama je rekla ‘idi’, a susjedi i obitelj su smatrali da nismo normalne. U toj školi radilo se po jednom standardnom gimnazijskom programu, što mi je čak i olakšalo položiti prijemni na faksu.
Prisjetila se sa sjetom tih dana i posebno istaknula jedan danas nezamisliv detalj.
– Kroz srednjoškolsko obrazovanje mi smo praktično radili jedan dan u tjednu, to nam se plaćalo tako da smo na kraju dobili 13 dana maturalca, koji roditelji nisu morali platiti. Kroz četiri godine sami sebi smo zaradili putovanje, a o znanjima koje smo stekli mogu puno pričati.
Kaže kako joj roditelji to nikad ne bi mogli platiti i kako nije išla ni na izlete, jer joj to nisu mogli omogućiti. Ali nikad nije dramila oko toga.
A kad smo kod poljoprivrede, detalj koji sigurno niste znali je taj da Kaja zna voziti traktor i ako trebate nekoga da vam preore njivu, ona i to zna. Osim toga, zna i upaliti kombajn. Nakon svega ovoga očekivalo bi se da je ostvarila snove s početka ove priče, ali…
– Nakon srednje škole došla sam ujaku Boži sa svjedodžbom i rekla da idem na poljoprivredu. Tu se ujna uplela i pitala o čemu ja to sanjam? I dodala da to ne dolazi u obzir, da mogu puno bolje. Rekla mi je da sam žensko i da ću jednog dana imati obitelj, te da bi bilo lijepo da upišem farmaciju.“
I tako se Kaja došla se upisati, pogađate, na farmaciju u Zagrebu. Međutim, ispred nje je bila kolegica koja je dizala papire da upiše stomatologiju. Tu je i ona donijela odluku da će i ona ipak upisati isto to… Danas je sretna zbog te odluke i kaže da joj je stomatologija najveća ljubav. Uz njenu obitelj, naravno. Ističe kako postoje znakovi koje treba prepoznati i slušati. Kad je kod kuće rekla što je na kraju upisala mamu ju je upitala: “Zar ćeš cijeli život kopati po tuđim zubima?”
Sa sjajem u očima govori kako je to ljubav za cijeli život, kako se u tome pronašla, kako još uvijek uživa u tome, razvija se i dalje, ostaje na poslu koliko god treba…
– Razvijali smo posao polako. Suprug i najmlađa sestra su stomatolozi, pretvorili smo se u zubarsku obitelj i lijepo nam je, sretni smo. Volimo to što radimo, a sigurna sam da to osjete i naši pacijenti – kaže Kaja.
Spomenule smo supruga, pa odmah doznajemo kako je ljubav planula na trećoj godini fakulteta. Prvo su posuđivali skripte jedno od drugog, a sve ostalo poslije je došlo obostrano. Ističe kako to nije bila ljubav na prvi pogled, no samo se dogodila. Sada su već 32 godine u braku, a kroz smijeh govori kako to suprug množi s tri, jer ipak on sa svojom ženom i radi. Imaju dvoje djece, i sin i kćer su liječnici.
Vratila sam malo priču na odnos s braćom i sestrama. Danas.
– Ono ‘mrzila sam ih’ pretvorilo se u nešto što ne možemo ni zamisliti, kako je lijepo kad smo zajedno, sad se obožavamo. Možda se ne čujemo i ne vidimo svakodnevno, ali uvijek smo tu jedni za druge. Lijepo je imati veliku obitelj, ti trenuci su najvažniji kad vam je teško, kad trebate tog nekoga koga poznajete cijeli svoj život. A tko će vas razmijeti bolje od brata ili sestre?
I božićne blagdane provest će zajedno, na Božić svatko u svom domu, a drugi dan tko god može, dođe k mami. I to je pravo veselje, vrate se u djetinjstvo, vrlo su glasni, sjete se vremena kad su nadglašavali jedni druge da bi ih se čulo.
Inače, 32 godine radi svoj posao, i sve bi ponovila, kaže… A osim što je stomatolog, ona je i humanitarka.
– Jako je važno nekoga potaknuti, kao što su potaknuli mene. Važno je djecu učiti prati zube, jer zdravlje je jako vrijedno kad ga imate, a još vrijednije kad ga nemate. Oralno zdravlje je važan segment zdravlja. Obišla sam sa svojim timom sve vrtiće po gradu i to ću činiti i dalje – poručuje Kaja.
Prije nekoliko godina uključila se u pomaganje stanovništvu Kenije. Tamo je bila montirana stomatološka jedinica, područje je to gdje je velika potreba za lijekovima, pogotovo za dijabetes, a sa stomatologijom, srećom, dobro stoje.
– U Keniju nisam stigla otići, tamo je još lošija situacija, nemaju nikakvu skrb.
U zapadnoj Africi je bila prvi put kao turist sa prijateljicom dr. Suzanom Pilčik sa kojom se kasnije vratila kao stomatolog. Ideja da se tamo pomaže djeci je zapravo bila od dr. Suzane, koja je istražila sve Ustanove koje pomažu djeci u tom dijelu svijeta i sad smo i mi već godinama dio te lijepe priče o pomoći potrebitima. Detalj koji nam ukazuje kako neki imaju malo je da djeca piju mlijeko rijetko, a kad ga dobiju piju iz prerezane boce soka koja im služi kao čaša.
– Mi smo iz nekog svijeta gdje su uvriježeni neki obrasci ponašanja, a oni su neposredni, normalni. Kad smo počeli tamo raditi, prepoznali su nas po majicama, pa bi vikali za nama ‘dentist, dentist’. Nama je u početku bilo čudno što im nešto značimo, znali su prilaziti i grliti nas. To je lijepo. Iz naše pozicije toplog doma to ne izgleda tako, ali najvažnije je kad se vratite i shvatite koliko smo sretni. A ponekad i vrlo nezahvalni.
Kaja Gmaz stanovnik je Velike Gorice i Turopolja 35 godina, za sve što čini za svoju zajednicu ovog mjeseca povodom Dana Grada uručena joj je nagrada Turopoljsko srce. Evo što kaže o mjestu u kojem živi:
– Volim Goricu možda više nego i oni koji su se tu rodili, to je tako divan grad, s toliko potencijala… Smjestila se u srcu Turopolja, koje je prebogato kulturom, tradicijom, običajima, ljudima, delicijama. Veselim se svakodnevno novim projektima, prekrasan je Advent u gradu i sigurna sam da će iz godine u godinu rasti i da će nas posjećivati sve više ljudi. Obožavam ovaj grad i sretna sam da me život donio ovdje. Tu sam od 1983. Kroz sve ove godine vidim napredak. Sad smo veliki, a bit ćemo još veći. Uostalom, ovo je Velika Gorica!
Priča iz kvarta
Donja Lomnica je izgubila svog Gumenog – “Kaj je god trebalo napraviti ili popraviti uvijek je bio tu”
Bio je rođen za šalu, oko njega je uvijek bilo zabavno.
Priča iz kvarta
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.
Kultura
Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju
Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’
Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!
Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.
– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.
– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.
– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.
Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.
– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.
Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina
U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.
– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:
– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.
– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.
Međutim, ima tu još domaćih…
– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.
Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.
– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.
– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.
Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…
– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.
– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.
Priča iz kvarta
‘Konji su najveća ljubav… Ljudi će te iznevjeriti sto puta, oni neće nikada!’
Stjepan Slanec iz Hrašća nastavio je obiteljsku tradiciju i svaki slobodan trenutak provodi uz svoje konje. S njima se pojavljuje na manifestacijama, izložbama, natjecanjima…
Piše: Gianna Kotroman
Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.
Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…
– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.
– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.
Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.
– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.
Iako, nema tu neke velike priče…
– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.
Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.
– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.
Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.
– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.
Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.
– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:
– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.
Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.
– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.
Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.
– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.
– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.
Priča iz kvarta
Na bureku kod Zvone. Bez Zvone…
Prošlo je mjesec dana otkad nas je napustio Zvonimir Šimić, među Velikogoričanima omiljeni Zvone. Njegova radnja na placu, čuvena i izvan goričkih okvira, bila je zatvorena 11 dana, ali sad opet radi. Bez uobičajenih jutarnjih poziva…
-
CityLIGHTSprije 2 danaFOTO Blagdan Velike Gospe svečano proslavljen u Vukovini
-
HOTNEWSprije 4 danaPočela rekonstrukcija istočnog ulaza u Veliku Goricu! Na snazi privremene promjene u prometu
-
Sportprije 6 danaFOTO Šćitarjevo suvereni pobjednik 5.MNL VG Sjever
-
Sportprije 4 danaNoć boksa na Buni! ‘Stižu ozbiljna imena, ovaj put sve nam se poklopilo…’