Sport
KOMENTAR Na kraju svega, bogovi nogometa ipak su imali zrnce milosti…
Ovo je priča o promjeni duha u gradu često hladnom prema lokalnom sportu, o jednoj poruci, jednom konobaru, o bogovima nogometa, pravdi i nepravdi, o nogometnom jeseni za anale, za vječnost…
Jedna vruća, ljetna subota bližila se podnevu, dva su dana preostala od mjeseca srpnja. Nekoliko sati poslije Gorica je trebala istrčati na Rujevicu i započeti jednu ludu prvoligašku avanturu, držala me neka neobična nervoza u iščekivanju da konačno krene, i nisam mogao izdržati… Poslao sam poruku treneru Sergeju Jakiroviću:
“Samo hrabro, želim ti da od danas pokreneš priču koja će dovesti do toga da cijeli grad prije utakmica Gorice drhti u iščekivanju ovako kao ja danas.”
Odgovorio je kratko, optimistično – takav je on uvijek, pozitivan i optimističan – ali bio je i sam svjestan gdje je došao, u kakvu sredinu. U grad u kojem sam nekoliko sati poslije, desetak minuta prije nego što će utakmica početi, sjeo u jedan kafić, ispred televizije. Vrtio se nekakav vaterpolo, više nemam pojma koja utakmica točno, nitko od gostiju nije čak ni pogledavao prema ekranu, i u svemu tome jedan lik u dresu Gorice, montiran ispred TV-a, vjerojatno je djelovao kao čudak. U najmanju ruku.
– Možete mi, molim vas, prebaciti na Goricu – zamolio sam uljudno konobara.
– Koju Goricu, što se igra – odgovorio je čovjek protupitanjem, čak ga je malo i živciralo što ga sad gnjavim s tim nekim glupostima, kakva sad Gorica…
I tu sam shvatio koliko je još posla pred Sergejem, koliko je ona želja iz poruke teško dostižan ideal. Neću pretjerati ako kažem da sam bio jedini koji je pozorno gledao u ekran tih 90 minuta, svi ostali bi eventualno tu i tamo bacili pogled na “neku tamo utakmicu” i odmah zatim se vraćali svojim razgovorima, novinama, mobitelima ili gledanju u prazno. Čudak u dresu Gorice sad se počeo i živcirati, nešto vikati, ljutiti se na primljene golove…
Tjedan dana poslije nešto ljudi došlo je vidjeti prvu domaću utakmicu, ona ekipa koju se moglo sresti na tribini i u drugoligaško vrijeme, pojačana s još ponekim znatiželjnikom, a ispalo je da je Gorica prosula dva boda protiv Slaven Belupa. Pa tjedan poslije još tri protiv Intera… Znajući kako diše ovaj grad, bojao sam se da će i to malo interesa ekspresno splasnuti, da ljudi neće shvatiti što se tu zapravo događa.
A onda je došao Hajduk na Poljudu… Nisam bio u goričkom kafiću nego gore na tribini, to je bila utakmica koja se ne propušta. I veliki preokret. Dan poslije šepurio sam se ulicama mjestašca na omiljenom otoku u istom onom dresu, svjestan da bi ovo mogao biti početak nečega velikog. Osjetilo se u duhu momčadi, u atmosferi, trebali su stisnuti taj neki imaginarni prekidač da bi stvari krenule u pravom smjeru. I krenule su…
Jedna topla subota, bilo je već bablje ljeto, išla je prema podnevu, mjesec rujan bio je točno na svojoj polovici. Poruke ovoga puta nisam slao, ovoga puta su mi dolazile.
“Daj mi riješi ulaznice, molim te, trebaju mi dvije ako ikako možeš. Platit ću koliko treba.”
I to je samo jedna od njih, ali poslužit će kao dobra ilustracija onoga što se događalo. Kao i moj odgovor…
“Nažalost, stari, ne mogu ti pomoći. Ulaznica jednostavno više nema. Nema i gotovo.”
Tog dana u grad je dolazio Dinamo, a na klupskoj Facebook stranici već je danima stajao onaj prekrasni natpis. Rasprodano! Sve se okrenulo naglavačke, sad je valjda i onaj konobar iz kafića s početka priče znao tko igra, o kakvoj je to Gorici riječ, vjerojatno je čovjek i žicao ulaznice po gradu… Ali, jebiga, rasprodano.
– Jel se meni to čini ili si ti već uspio izvesti ono iz poruke – rekao sam treneru nakon utakmice koju je gledalo više od 4000 ljudi, a bilo bi ih i puno više da su HNS-ovi propisi dopustili da ljudi mogu i na istočnu tribinu.
Nasmijao se, nije mogao sakriti zadovoljstvo, iako je koju minutu prije izgubio utakmicu. Ali dobio je puno više. I on i Gorica. Dobio je pažnju ljudi, izazvao je kaos u Velikoj Gorici zbog nogometa. To se desetljećima nije događalo, to je bilo nešto potpuno novo, ludo, na trenutke nestvarno… I ponovilo se još jednom, onog jesenskog dana kad je u grad došao Hajduk, kad su se prvi put upalili toliko iščekivani reflektori. Ponovno su radili telefoni, a u red za ulaznice u jednom je trenutku morao stati čak i kapetan Igor Čagalj! Kažem, totalna ludnica…
I svi su odjednom znali za Goricu, svi se su divili Gorici, isticali kako Gorica čisti svlačionice i mete protivnike, govorili o pristojnom, gospodskom klubu koji ima igrače, igru, trenera, upravu, pa čak i navijače! E, to je pravi posao u ovome gradu, pomalo hladnom prema lokalnom sportu, svojim radom i angažmanom natjerati ljude da stvore i malu, ali simpatičnu navijačku skupinu, da se ona nazove Gorica Good Boys, da se za Goricu navija čak i na gostovanjima.
Ispadali su tu negdje usput i igrače, izbacivala ih je momčad, i oko njih su krenule razne priče. Iyayi Belive Atiemwen prometnuo se u ponajboljeg igrača lige, Lukasz Zwolinski u ponajboljeg strijelca lige, Kristijan Kahlina u ponajboljeg golmana lige… A Gorica se prometnula u najljepšu priču HNL-a. Nisu to pokvarila ni tri vezana poraza u završnici jeseni, u cjelokupnoj slici toliko su dominirali svijetli tonovi da nije bilo te tamne nijanse koja se može probiti na površinu.
Gorica, postalo je jasno svima i svakome, ima igrače, ima trenera, ima predsjednika kluba, ima dopredsjednika, ima upravu, ima sve one ljude oko kluba… I svi su se je oni učinili hitom. Jedni na terenu, drugi u uredima, treći posvuda. I zasluge za jednu ovakvu jesen moraju se podijeliti na sve njih. Od čovjeka koji “lajna” teren i postavlja zastavice, preko onoga koji osigurava novac, onoga koji dovodi igrače, onoga koji se bavi papirologijom, onoga koji popravlja vrata, naručuje pizze nakon utakmice ili kači transparente na ogradu stadiona, pa sve do onoga koji zabija, asistira, uklizava ili brani. Ovo je zajednička jesen, zajednički uspjeh.
I zato mi je u trenucima kad sam, promrzao do kostiju, sjedio na tribinama stadiona u Kranjčevićevoj i gledao kako utakmica ide prema kraju dok na semaforu piše “Lokomotiva – Gorica 2-1”, pogledavao i prema nebu.
– Čekaj, stvarno misliš da je ovo fer?! – promrmljao sam u sebi obraćajući se Onome Gore.
14.12.2018., Stadion Kranjceviceva, Zagreb – Hrvatski telekom Prva liga, 18. kolo, NK Lokomotiva – HNK Gorica. Believe Atiemwen Iyayi Photo: Luka Stanzl/PIXSELL
Na kraju ovakve jeseni, nakon tri poraza u nizu, dođeš na snijegom prekriveni teren, daš svoj maksimum, i onda ti se dogodi da taj briljantni Zwolinski zapuca tri šanse, da se fenomenalnom momku i strašnom golman Kahlini, koji je konačno dočekao svoju šansu i pokazao koliko je dobar, dogodi onakav kiks, da mu lopta prođe kroz ruke… Nakon svega, bogovi nogometa ispali bi zaista okrutni i nemilosrdni da dopuste da ovakva jesen ovako završi.
Srećom, nisu oni takvi. Barem ovoga puta nisu ispali takvi. Igrala se 88. minuti, Beli je namjestio loptu, nježno i elegantno prebacio zid i pogodio za 2-2. E, tako već može… Imao sam već i naslov:
“Beli, zabij ga snježno!”
Odustao sam, svjestan da su konotacije presnažne, ali poanta je jasna. Beli je pogodio, i red je da upravo on bude taj, a Gorica je jesen završila s vrijednim remijem. Točnije, nije ga završila s četiri poraza u nizu. Uostalom, bilo bi i glupo da jest, ne bi tu bilo kozmičke prave da je završilo tako, nisu to ovi momci zaslužili. Puno više su zaslužili da taj slobodnjak uđe, da spas stigne u zadnji čas i da svi zajedno na nogometno zimovanje odemo puno boljeg raspoloženja.
A na proljeća – idemo dalje! Istim ili još jačim tempom. Bogatiji za vrijedna iskustva, svjesni da je sve moguće. Ako si pošten, ako daješ maksimum, ako to zaslužiš. Ili, kako bi trener Jakir rekao…
– Samo jako ili nikako!
A sad, Gorica, odmori se. Zaslužila si…
Sport
Nove medalje za goričke taekwondoašice, Sara Prpić i Dora Habijančić srebrne
Nakon nastupa na Croatia Open, odlično su prezentirali svoj klub na Noći borilačkih sportova.
Vikend iza nas, 15. – 16. studenog u dvorani Sutinska vrela održao se G1 Croatia Open na kojem su sudjelovali i natjecateljice iz Taekwondo kluba Velika Gorica. Turnir je okupio više od 750 natjecatelja iz više od 40 država.
– Mi smo na ovom natjecanju nastupili sa šest naših sportašica, kadetkinja Lejla Lea Kajfeš, te juniorke Lana Gavrilov, Lana Horvat, Sara Prpić, Katarina Bačurin i Dora Habijančić. Turnir je bio iznimno kvalitetan i naše sportašice su odlično odradile svoj posao. Osvojili smo dva srebra i jednu broncu, te jedan plasman na 5. mjesto – komentirao je trener Igor Matić.
U konkurenciji kadetkinja -59kg Lejla Lea Kajfeš osvojila je brončanu medalju. U konkurenciji juniorki -49kg Katarina Bačurin zauzela je peto mjesto, jer je u borbi za medalju izgubila od predstavnice iz Koreje, ovogodišnje viceprvakinje Svijeta.
Sara Prpić juniorka -42kg je osvojila srebrnu medalju, nakon pobjede nad Turskom predstavnicom u finalu gubi od predstavnice iz Hrvatske. Dora Habijančić juniorka -63kg također osvaja srebrnu medalju, nakon pobjeda protiv predstavnica Austrije, Mađarske, Hrvatske u finalu gubi borbu od predstavnice iz Srbije inače 1.nositeljice na ovom turniru.
– Cure su odradile odličan posao i zaradile vrijedne bodove na Europskoj rang listi – dodao je Matić.
Inače, nakon turnira goričke sportašice sudjelovale su i na Noć borilačkih sportova gdje su svojim nastupom zaokružile uspješan dan.
Zajedno sa njima nastupili su i naši mlađi članovi te pokazali osnovne elemente taekwondoa dok su nešto malo starije cure prezentirale izvedbu poomsae (formi) u taekwondou.
Sport
Put do sreće vodi preko Gorice: Jedan brani Hrvatsku, drugi osvaja Ameriku!
Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski, dva bivša golmana HNK Gorice, gotovo istovremeno doživjeli su najljepše trenutku svojih karijera: Kale je proglašen najboljim golmanom MLS-a, a Kota je stao na gol hrvatske reprezentacije
U jednom si trenutku pod prečkom koja je ponekad u prošlosti znala biti i pogrešne visine, na travnjaku stadiona izgrađenog 1987., s vizurom koja vraća u neka prošla vremena, pred nekoliko stotina navijača, među kojima navijaju samo Bobi i njih još nekoliko… Prohladna je jesenska večer, igraš protiv nekakvog Slaven Belupa, braniš gol Gorice – sanjaš.
U drugom si trenutku već pod svjetlima najblještavijih nogometnih pozornica, na vrhuncu svoje karijere, barem trenutačnom, i shvaćaš da snovi ponekad zaista mogu postati stvarnost. I da je stvarno moguće preko jedne male, skromne Gorice, doći do, recimo, dresa hrvatske reprezentacije. Ili, možemo reći i to, do titule najboljega golmana u cijeloj velikoj i moćnoj Americi!
Snovi su se ovih dana, otprilike u isto vrijeme, ostvarili dvojici ljudi koji će se pronaći u ovom malom uvodu. Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski kolege su po poziciji, obojica su golmani, obojica su došla u HNK Goricu oživjeti svoje karijere, dati im novi zamah, da bi se u nekom trenutku, netko ranije a netko kasnije, otisnuli na put prema vrhu. Na kojem se, shvatili ste, upravo nalaze. Kota je bio hrvatska “jedinica” protiv Škotske, a Kale je najbolji golman MLS-a. A ovo su njihove priče…
Rijeka: Susret između HNK Rijeka i HNK Gorica u 1. kolu HT Prve lige 28.07.2018., stadion HNK Rijeka, Rijeka – Hrvatski Telekom Prva liga, 01. kolo, HNK Rijeka – HNK Gorica. Kristijan Kahlina.
Photo: Goran Kovacic/PIXSELL
Kad je Kristijan Kahlina tog ranog rujna 2016. došao u Goricu, zatekao je klub iz vrha druge lige. Sezonu ranije Gorica je završila na četvrtome mjestu, pod vodstvom Damira Milinovića, i planirao se napad na prvu ligu. Takvo nešto savršeno je odgovaralo 24-godišnjem golmanu koji dotad nije uspio pronaći svoj put nakon odlaska iz Dinamove akademije. Prošao je kroz Vinogradar i Lučko, sezonu ranije proveo u slovenskom Koperu, i znao je da je u ključnom trenutku karijere. Denuncirao je Tonija Šuškovića, koji je do tad držao “jedinicu”, i krenuo prema ostvarenju snova.
Manje od dvije godine poslije, sad s Ivanom Prelecom na čelu, slavio je ulazak u prvu ligu, koju je toliko želio.
– Nikad nikoga nisam imao iza sebe, sve sam zaradio sam, i pitanje je bih li ikad dobio priliku u prvoj ligi da se sam u nju nisam uveo – znao je reći Kale u brojnim razgovorima u doba kad je bio vođa goričke svlačionice, ali i golman koji je radio ozbiljnu razliku.
Nevjerojatan profesionalac, čovjek za kojeg su suigrači govori “to ti je Robocap, čovjek se ne može ni ozlijediti, samo pritegne šaraf i evo ga na treningu”, tip koji je golmanske treninge odrađivao čak i sa slomljenim prstom, s langetom… I istinska legenda našega kluba, kapetan za primjer, što je prepoznao i Valdas Dambaruskas. Kad je ponajbolji trener kojeg je Gorica ikad imala odlazio u bugarski Ludogorec, sa sobom je poveo i svoga kapetana iz Gorice.
– Zadovoljan sam tim razdobljem. Skupio sam 36 nastupa te sezone, branio sam i u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali u međuvremenu je Valdas otišao, u klub su doveli novoga golmana, i ja sam shvatio da je vrijeme za odlazak – pričao je Kahlina o toj epizodi.
Sljedeći korak na njegovu putu ponudio je let preko oceana, Kale je rado prihvatio poziv iz Charlotte FC i otišao u MLS, ligu u kojoj danas igraju i tipovi kao što su Leo Messi, Sergio Busquets… I u kojoj brane tipovi kao što je, recimo, Hugo Lloris, dugi niz godina golman moćne francuske reprezentacije. U takvoj je ligi, u toj konkurenciji, Kahlina proglašen najboljim golmanom godine.
– Hvala svim mojim suigračima na velikoj potpori. Ova nagrada je ujedno i velika odgovornost jer moram pokazati da ona nije došla kao plod sreće. Nadam se da ću nastaviti i u budućnosti s kvalitetnim predstavama braniti boje Charlotte FC-a – rekao je Kale nakon što je doznao da je ovogodišnji laureat u ovom izboru.
Miljenik je navijača svoga kluba, koji nekoliko puta do posljednjeg mjesta napune stadion kapaciteta 75.000 mjesta, sa suprugom Nikolinom podiže kćerkicu i sa 32 godine – uživa.
A usput se često sjeti kluba i grada u kojem je zablistao. U kontaktu je s bivšim suigračima, znao ih je i hrabriti u teškim trenucima, a nedavno je poslao i opremu za golmanske treninge, kao prijateljski poklon.
– Goricu nikad neću zaboraviti. Gorica mi je promijenila karijeru, ona je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – kaže Kale.
Dominik Kotarski uspio se izboriti za transfer iz Gorice kroz samo 28 nastupa… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Dominik Kotarski, s druge strane, neće emitirati takve emocije. Dečko iz Bedekovčine tako se nekako postavio od prvog dana svog dolaska u Goricu. On je došao odraditi posao, profesionalno i kvalitetno, a to je i učinio. Bez puno priče, bez filozofije, brzo i lako.
I oduvijek je bio takav. Talentiran, posvećen radu, maksimalno ozbiljan, nogometaš koji ne spada pod uhodane stereotipe. Rano se oženio, kao da je općenito nešto ranije odrastao, a s takvim karakteristikama nije posrnuo ni kad je bilo teško. Bio je još tinejdžer kad je odlučio napustiti Dinamo i prihvatiti poziv iz nizozemskog velikana Ajaxa. Nije bilo lako izboriti se za priliku, koliko god je bio strpljiv, pa je odabrao drugi put.
I stigao na posudbu u Goricu. Predsjednik Črnko je prepoznao šansu, ugradio je u ugovor o posudbi opciju otkupa za milijun eura, što se u startu činilo vrlo ambicioznim. A onda se, kad je stigla ponuda od dva milijuna eura, pokazalo jako pametnim! Bio je 28 puta na golu Gorice, ostavio iza sebe neke jako pamtljive partije i vrlo brzo postao zanimljiv tržištu. Najuporniji i najkonkretniji je bio grčki PAOK, uz zaradu od čistih milijun eura za klub…
U Grčkoj brani sjajno, toliko dobro da je i izbornik Dalić odlučio dati mu šansu u situaciji kad je Livaković odrađivao suspenziju zbog crvenoga kartona. Posao je i ovoga puta odradio, pogađate, profesionalno i kvalitetno, pokazavši da može ozbiljno konkurirati i za “jedinicu” reprezentacije. E, tako to izgleda kad ostvariš snove.
Kale i Kota moraju biti i pokazatelj kako svoj posao radi dugogodišnji trener golmana u HNK Gorici Siniša Klafurić, legenda turopoljskog nogometa, a sasvim sigurno mogu biti primjeri za Ivana Banića, Karla Žigera i svakog sljedećega golmana koji dođe u Goricu, klub koji ih voli lansirati u visine…
Moja županija
‘Sretni smo što imamo tradiciju sporta u gradu. A i Kosteliće smo prisvojili…’
Igor Mužina je dopredsjednik županijske sportske zajednice, predsjednik županijskog košarkaškog saveza i trećeligaša KK Ivanića, a ujedno je i tajnik sportske zajednice u Ivanić Gradu. Gostovao je u novom izdanju serijala “Sport Zagrebačke županije”…
Iz kvantitativnih razloga, u strahu da nešto ne bismo propustili, na početku novog izdanja serijala “Sport Zagrebačke županije” prepustili smo Igoru Mužini da sam nabroji svoje funkcije.
– Glavni tajnik sportske zajednice grada Ivanić Grada, predsjednik Košarkaškog saveza Zagrebačke županije, ujedno i predsjednik KK Ivanića, te dopredsjednik Zajednice sportskih udruga i saveza Zagrebačke županije – predstavio se sportu posvećeni Mužina, nastavljajući s predstavljanjem svoga Ivanić Grada.
– Ivanić je ugodno mjesto za život, a grad i gradska sportska priča razvijaju se zajedno. Blizu smo Zagrebu, a nudimo ležeran život pun sadržaja, pogotovo u sportskom smislu. Grad ulaže jako puno u sportsku infrastrukturu, počevši od našeg čuvenog Sportskog parka Zelenjak, koji iz godine u godinu raste u smislu ponude našim građanima. Obuhvaća nogometni stadion, teren s umjetnom travom, teniske terene, restorane i kafiće, dječji park… Imamo i dio koji zovemo Amfiteatrum, nastao na propalom pokušaju građenja bazena. Tu su tijekom ljeta kazališne predstave, stand up komedija, kino na otvorenom, koncerti… Puno toga se događa u Zelenjaku, uz koji prolazi i šetnica uz rijeku Lonju, tako da je to baš jedan ambijent koji svi koji dođu sa strane ističu kao ogromnu zelenu oazu usred grada – ističe Mužina.
U gradu s nešto više od 13.000 stanovnika imaju 17 klubova iz 17 sportova, vrijedi nepisano načelo “jedan sport, jedan klub”. I svi ti sportaši rade u jako dobrim uvjetima, jer infrastruktura postoji, a o raspolaganju njome odlučuju sami.
– Imamo specifičan način upravljanja sportskim objektima. Sportska zajednica, osim što se bavi sportom i sportskim klubovima, bavi se i upravljanjem objektima. Uz park Zelenjak imamo i veliku školsku dvoranu, koja je do 15 sati na raspolaganju školi, a nakon toga klubovima. Uz to, imamo manju dvoranu u školi na Posavskim Bregima, otvara se dvorana i u OŠ Graberje Ivanečko, a u nekom sljedećem periodu u planu je u Zelenjaku staviti balon na teren rukometnih dimenzija, da dobijemo još prostora u zimskim mjesecima. Tu ćemo dobiti puno više prostora za treninge rukometnih klubova, jer kod nas je rukomet jako popularan i jedna dvorana rukometnih dimenzija je premalo. Ostali sportovi imaju već sad dobre uvjete – zadovoljno konstatira Mužina.
Najbolja sportašica Ivanić Grada prošle godine dolazi iz streljaštva, najbolji sportaš iz kickboxinga, a to puno govori i o najvećim uspjesima sporta u Ivaniću.
– Imamo sreću što imamo tradiciju sporta. Tu su i obiteljske linije, od djedova i očeva sve do djece, na to se ponosimo i pokušavamo održati masovnost. Imamo konstantnu brojku sportaša, oko tisuću, od čega je 90 posto djece. Voljeli bismo da je ta brojka veća, ali u tom smislu imamo konstantu i očito na to ne možemo previše utjecati – svjestan je Mužina.
Šira sportska javnost na prvu će povezivat sport u Ivanić Gradu s onom famoznom pobjedom Naftaša protiv Dinama s Eduardom i ekipom, ali poveznica je snažna i s rukometom.
– U povijesnim knjigama stoji da se u našem gradu prvo počeo igrati nogomet, 1919. osnovan je prvi nogometni klub, a već dvadesetih godina igrao se i rukomet, u to doba na dimenzijama nogometnog terena. Prve su krenule cure, tako da smo već obilježili stotinu godina rukometa u gradu. Iako, prvi klubovi osnovani su tek pedesetih godina – kaže pa nastavlja nabrajati lokalne junake.
– Biciklist Stjepan Grgac je u doba prije drugog svjetskog rata osvajao etape na Tour de Franceu, a njemu u čast imamo i biciklistički memorijal Stjepana Grgca već više od 50 godina. Tradiciju ima i streljaštvo, imali smo u doba Jugoslavije i prvake države, što je bila velika stvar, a i sad imamo strijelce koji osvajaju državna prvenstva, koji su jako konkurentni i na međunarodnoj sceni.
Snažnu poveznicu s vrhunskim sportom Ivanić Grad ima i kroz jednu obitelji…
– Mi u Ivaniću svojatamo Kosteliće! Ante je sedamdesetih godina bio trener ženske ekipe, koja je povijesno imala veće uspjehe nego muški klub, a tu je i upoznao suprugu Maricu. Uostalom, Ivica živi u Ivaniću, djeca mu kod nas idu u školu… Zasad su u karateu, ali s obzirom na roditelje i djeda, ne sumnjam da će oni naći svoj sportski put – kaže Mužina.
Nastave li sa sportom u Ivaniću, imat će ponudu iz koje mogu birati
– Konstantne rezultate imamo i u kickboxingu, i na državnim i međunarodnim natjecanjima, u karateu također, a posebno smo ponosni i na to što u mlađim kategorijama često osvajamo državna prvenstva. Pogotovo u ženskom rukometu, budući da smo nedavno imali dvije ekipe koje su postale prvaci Hrvatske, što je čudo za jednu malu sredinu poput Ivanića – zaključio je Igor Mužina.
S košarkašima Ivanića planira povratak u drugu ligu, a usput se neumorno bavi gradskim i županijskim sportom…
Sljedećeg vikenda (23./24.11.2024.) utakmicama 15. kola završava jesenska polusezona u Jedinstvenoj 1.županijskoj nogometnoj ligi. Jesenski prvak je Buna, neovisno o rezultatima zadnjeg kola, jer ima prednost od 4 boda ispred Lonje i pet više od trećeplasiranog Rakovca.
Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Dinamo Hidrel je zahvaljujući odličnim rezultatima (od 8. do 14. kola) stigao na visoku 5. poziciju, zajedno s novim trenerom Stivenom Žitnikom. Posavec je u gornjem dijelu ljestvice s 23 boda na 7. mjestu, a Mladost Obrezina je s najmlađom momčadu u ligi na sigurnom 10. mjestu s 18 bodova. Dojam je da Turopolje bolje igra nego što to pokazuje plasman na 12. mjestu.
Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Vatrogasac je na 15. mjestu s jednom pobjedom i jednim remijem, a Kupa ima samo jedan bod na zadnjem mjestu.
Galerija fotografija
Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025.
Rezultati 14. kola (16./17.11.2024.): Jamnica – Buna (Mala Buna) 1:3, Dinamo Hidrel (Novo Čiče) – Vatrogasac (Kobilić) 2:0, Posavec (Orle) – Turopolje (Turopolje) 0:0, Mladost Obrezina – Milka Trnina (Vezišće) 2:0, Pribić (Pribić) – Kupa 3:0, Rakovec (Rakovec) – Graničar Tučenik 1:1, Lonja – Pušća 1:1, Ban Jelačić (Banovo) – Dinamo Jakovlje 0:3.
Redoslijed: 1. Buna 34 (14 11 1 2 25:9), 2. Lonja 30, 3. Rakovec 29, 4. Pušća 25, 5. Dinamo Hidrel 24 (14 7 3 4 28:22), 6. Dinamo Jakovlje 24, 7. Posavec 23 (14 7 2 5 26:17), 8. Pribić 22, 9. Graničar Tučenik 19, 10. Mladost Obrezina18 (14 5 3 6 26:20), 11. Jamnica 18, 12. Turopolje 16 (14 4 5 5 16:20), 13. Ban Jelačić (B) 14, 14. Milka Trnina 12, 15. Vatrogasac 4 (14 1 1 12 12:39), 16. Kupa 1 (14 0 1 13 9:39).
Novo igralište u Lazini Čičkoj otvoreno je jučer (srijeda, 20.11.2024.) malonogometnim susretom između Reprezentacije Grada i Malonogometnog kluba Lazina. Lokacija je ostala ista, sada je umjesto trave asfalt, ovo igralište je trajnije i lakše ga je održavati.
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Igralište maksimalnih dimenzija je jučerašnjim susretom i službeno stavljeno u funkciju, a svoje nogometno umijeće demonstrirao je i gradonačelnik Krešimir Ačkar sa svojim suradnicima. Predviđeno je da će se o novom sportskom objektu ponajviše skrbiti MNK Lazina.
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Podsjećamo, MNK Lazina je ove godine u MNL Turopolja i Posavine 2024. svoje domaćinstvo odradila na igralištu NK Dinamo Hidrel u Novom Čiču.
Galerija fotografija
-
HOTNEWSprije 2 danaFOTO Prometna nesreća kod Leggiera, naoružajte se strpljenjem
-
Vijestiprije 4 danaTuropoljski tjedan ‘Večere za 5’ otvara radnica u ugostiteljstvu Branka: „Volim kuhati, ali nemam za koga“
-
HOTNEWSprije 4 danaGoričanka Branka osvojila je 37 bodova: Ivan predjelo nije mogao probati zbog alergije
-
HOTNEWSprije 4 danaMještani Gradića pozivaju se na oprez! Provaljeno u garaže i obiteljske kuće
