Priča iz kvarta
Knjaz u gostima: ‘Nema faksa na kojem ćeš naučiti ono što možeš u Scotchu’
Lako je biti duhovit kad sjediš s društvom u kafiću, puno je teže kad ti je humor posao, kad moraš biti duhovit pod pritiskom. Kao kad prilaziš curi, priča Robert Knjaz. Između ostaloga…
Svako druženje s Robertom Knjazom ispadne živopisno, s gomilom smijeha, univerzalno dobrog humora, a masom priča sa svih strana svijeta… Bio je, kaže, nedavno u Papua Novoj Gvineji, ali između hrpe obaveza pronašao je vremena i za dolazak u Veliku Goricu, u “Prvu ligu”, emisiju City radija koja je u eteru svakog utorka od 10.40 minuta. Voditelj Vlado Boban zbog Knjaza je čak i promijenio koncept emisije, sve kako bi genijalac s TV ekrana dobio što više vremena za svoju spiku…
– Drago mi je što sam ovdje, na City radiju, baš je prava obiteljska atmosfera. Prvi put sam ovdje i mogu reći da mi se sviđa – rekao je uvodno Knjaz, oduševljen što je došao u emisiju čiji je temelj seoski nogomet.
– Uh, u seoskom nogometu se baš nalazim, ima taj neki šarm, ima ljepotu… Ma zapravo sam rođen za ovu temu. Mislim da mi je ovo vrhunac karijere – iskreno je priznao Knjaz.
Nego, čime se trenutno baviš?
– Radim serijal ‘Najveće svjetske fešte’ za HTV, kroz osam epizoda od 50 minuta obrađujemo, recimo, kotrljanje sa sirom u Glosteru, gađanje paradajzom u Valenciji, najveći svjetski susret blizanaca u Twinsburgu u SAD-u, festival čokolade, Oktoberfest… Uglavnom, bavimo se feštama, jer to su trenuci kad se svi malo opuste u ovom užurbanom svijetu. Iako, koliko god glupo zvučalo, ali gađanje paradajzom, gdje oni potroše oko 170.000 kilograma trulog paradajza, tamo privuče 50.000 ljudi. I tu se neki novčići zavrte… Pa možda kroz taj serijal i naši turistički djelatnici dobije neku ideju.
Cijelu karijeru živiš od humora, koliko je to teško?
– Ja mislim da svaki čovjek u sebi ima duhovitost, ali i za to postoji skala. Ako je ona od 1 do 100, onda ima ljudi koji su na 1, a ima i onih koji su na 150. Sjetite se samo svih onih priča u bircevima, pa svojih susjeda, koji mogu biti svakakvi, ali znaju lupiti dobru foru… Ukratko, humor je svuda oko nas. E sad, stvar je u tome kako biti duhovit pod pritiskom. Znaš ono, kad priđeš nekoj curi, pa sad moraš ispaliti najluđu foru da je nasmiješ da bi razbio led. I ne možeš! E, u tome je stvar, nije problem biti duhovit u kafiću, sa svojim društvom, puno je teže tome pristupiti kao poslu i sam sebe natjerati da budeš duhovit baš kad treba. A opet, sve je to uvjetno, jer na svijetu ima sedam milijardi različitih vrsta duhovitosti. Ono što je smiješno meni, ne mora biti tebi, Peri, Mirku ili Dobroglavu.
Kakvi su bili tvoji počeci?
– Lijepi, baš lijepi… Dragi moji Turopoljci, počeo sam tu nedaleko od vas, u Dugavama. To su bile osamdesete, vrijeme kad se, recimo, malo kasnije išlo u grad. Pa ja sam prvi put vidio tramvaj s 25 godina. Sve si imao u kvartu. Najveća škola u Jugi, s 2500 učenika, više od 20.000 stanovnika… I tu smo krenuli s tom malom televizijom, nešto sam snimao i po frontu, malo oko Turnja, pa u Pokupskom, kod mosta za Glinu… I sve to smo puštali u Dugavama, napravili jedan skeč, drugi, treći i tako je krenula ta televizija u našim rodnim, zelenim, bijelim, betonskim Dugavama.
Odakle se pojavila ideja za kultnu Svlačionicu?
– Gledaj, ljudi se i dan danas, što meni nikako nije jasno, oduševljavaju poznatim osobama. Takav stav mi je uvijek išao na jetra i zato sam odlučio napraviti ‘Svlačionicu’. Želio sam ‘svući’ te poznate, pokazati da su i oni ljudi od krvi i mesa, da imaju dobre i loše strane, da nikoga ne treba idealizirati. To što je netko poznat, ne znači da je bolji od bilo koga od vas, vaše susjede ili vaše punice, nema razloga misliti da je netko bolji od tebe ako je pet puta bio u novinama. Kao, recimo, Knjaz. Pa ja ni po čemu nisam ni bolji ni duhovitiji od, recimo, ekipe iz Scotcha.
Photo: Žarko Bašić/PIXSELL
Koje su ti omiljene Mjenjačnice?
– Super je bila emisija s Mirkom Filipovićem, pa s Hladnim pivom, kad su bili specijalci, a super mi je bilo i kad je Edo Maajka bio slijepac. Na opušteniji način smo uspjeli pokazati kako je biti osoba koja ne vidi. To sve se, inače, može vidjeti na mom YouTube kanalu, kojeg sam otvorio valjda zadnji na svijetu. Odupirao sam se, čupao rukama, nogama i noktima, ali posustao sam. Zove se Knjaz TV, sve te stare emisije možete tamo naći.
Pokojni Stjepan Spajić bio je trajna inspiracija?
– A joj, Spajki je bio legenda… To je jedini čovjek kojeg snimaš sat vremena, a dobiješ emisiju od sat i pol. On je bio duhovit, direktan i nikoga se nije bojao. Svi mi obično razmišljamo što ćemo izgovoriti, a imam osjećaj da on to nije radio. I zato je bio beskrajno simpatičan, slagao se netko s njegovim stavovima ili ne.
Kad smo već kod legendi, kakva je priča s bakom Slavicom?
– Ona je bila iz Adamovca, cijeli život provela je na Trešnjevačkom placu i prodavala domaće proizvode. Tamo smo je i našli, imala je više od 70 godina kad smo krenuli. Skužio sam da bi mi dobro došao suvoditelj, a bilo mi je bedasto da to bude neka zgodna mlada cura. Dobro, meni osobno nije bilo bedasto, ali bilo je očekivano. Ovo mi je bila veća fora. Pa nigdje na svijetu ne postoji voditeljica od 74 godine s rupcem na glavi, koja ne zna čitati ni pisati. Da, baka Slavica je bila nepismena, ali kad otvori usta, o bilo kojoj temi će ti reći takvu narodnu mudrost koju nitko od nas sa svim školama ne može izvaliti. Baka Slavica je bila biser! Biser narodne mudrosti.
Kako je bilo voditi baku po svijetu?
– Kad smo išli u Milano, prvi put je letjela avionom. I naravno da je u torbi nosila litru rakije i par kobasica, ali i mačetu kojom će si narezati kobase. Logično, na aerodromu u Milanu nastala je panika, a ona se jadna čudila čemu to kad je ona to ponijela za kobase.
Kako se snašla među navijačima Milana, gore na tribini?
– Čudila se svemu, gledala, ali nju je zapravo najviše nervirao golman. Da kaj se on sad hiće tu i brani dečkima da zabiju gol. I onda je na kraju zaključila: ‘Robi, ovaj je pun droge!’ Nije joj bilo jasno kaj se on hiće kad može fino utakmica završiti 73-72.
Spomenuo si školu, kakve škole si ti završio?
– Išao sam na preko nekoliko fakulteta. Završio sam ekomoniju i režiju na Akademiji, bio sam i godinu dana na novinarstvu u Americi, ali nije to nešto strašno. Puno više se namuče ljudi koji završe medicinu ili takvo nešto, toga sam svjestan. Uostalom, meni se najviše sviđa moj dugavljanski fakultet, novozagrebački. Evo, baka Slavica nije imala nikakav fakultet pa je bila puno pametnija od mene. Fakultet ne donosi pamet, važnije je da se družiš sa što više ljudi, saznaš i vidiš što više toga. To vrijedi više od bilo kojeg fakulteta. Gle, sretan sam ja što sam završio fakultete, ali bitnije mi je u životu, za ovo što radim, to gdje sam sve bio i što sam sve doživio. Od džungli Papua Nove Gvineje do ‘blizanaca’ u Americi. Ili, evo, u Scotchu. Pa takvog fakulteta nema nigdje.
Photo: Marko Prpic/PIXSELL
Imaš i neke ideje o zaštiti kulturne baštine?
– Da, mislim da bi gospođe u borosanama trebalo zaštititi. Ako smo zaštitili pršut, ojkalicu, gangu i reru, mislim da bi se Unesco trebao pobrinuti i za tete u borosanama. To je naše kulturno nasljeđe. Jesam radio nekad nešto u borosanama? Svašta ja radim u borosanama, ali to je za noćni program.
Jesi li ikad išta poduzeo po tom pitanju?
– Davno sam htio otići u zagrebačko Gradsko poglavarstvo i tražiti da zaštite dvije, tri takve ‘ustanove’ u kojima su konobarice tete u borosanama. Dakle, antidepresiv ustanove s bijelim pločicama, gdje živčani brko galami, a svatko cuga solo. Znaš ono, 20 ljudi, a svatko je solo…
Imaš neka iskustva iz prve ruke iz takvih mjesta?
– Kako ne… Sjetit će se neki možda, nekad je postojala Poljoprivredna zadruga Vis, na kraju Palmotićeve, tu je žestica bila tri kune, a pivo sedam. To je to, u devet ujutro dođem tamo, 20-ak ljudi i svatko sjedi solo. Ja sam bio u prostoriji ‘na stajaća’ i gledam dva pajdaša, dečke od nekih pet banki. Obojica na konjaku, kad jedan kaže da ide pišati. Ovaj drugi, gledam ja od gore, čim je otišao, lizne mu malo konjaka. Ono, deset kapi, da se ne kuži, ali tek toliko. I ovaj se vraća s WC-a, izgovori jednu rečenicu, okrene se i kaže mu: ‘Kaj si mi pio konjak?!’ Pazi koje fotografsko pamćenje! Ovaj veli da nije, pa jesi, nisam… I njih dvojica ti se u devet ujutro počnu tući! Šamar, jedan, drugi… Ono, prijatelji su, ljudi od 50 godina, a potuku se jer mu je ovaj liznuo konjak. Uđem ja među njih, razdvojim ih i kažem: ‘Dečki, nemojte se tući, evo ja vrtim rundu!’ A runda od šest kuna. I onda reci da život nije lijep! I zato to treba zaštiti, japanski turisti takvo nešto ne mogu vidjeti ni u jednom lounge baru, samo na takvim mjestima. Žao mi je što toga više nema, premalo smo mi ponosan narod.
Jesmo li mi Hrvati iskompleksirani kao narod?
– Ne bih rekao da je generalno tako, ali ako gledaš kroz svakodnevnicu, jasno je da Hrvati generalno misle da je uvijek trava negdje drugdje zelenija. A s druge strane, kad pogledaš koliko ima siromaštva na svijetu, od Indije, Pakistana, Afrike, Kine… U Americi, recimo, 20 milijuna ljudi živi u kamp kućicama. I to je njima normalno. Ajde mi reci nekoga u Hrvatskoj da živi u kamp kućici, a da se nisu susjedi skupili i izgradili mu barem nešto. Dakle, imam osjećaj, možda i subjektivan, da velik dio svijeta živi gore od nas. Mi imamo i po dva auta, svatko ima kuću, a ljudi na zapadu rentaju cijeli život, umru i ništa ne ostave iza sebe. Mislim da bi mi u Hrvatskoj trebali biti puno zadovoljniji sami sobom i zemljom koju imamo. Moramo biti svjesni da je, unatoč svemu, ovo što mi imamo za mnoge hotel s pet zvjezdica.
Prošao si velik dio svijeta, ali koje ti je najdraže putovanje?
– Općenito najviše volim mjesta, kako mi to u ekipi kažemo, gdje još nije došao McDonalds. Evo, baš sam bio u Papui Novoj Gvineji. Krenuli smo u ponedjeljak, letjeli smo iz Zagreba za Dohu, onda iz Dohe za Singapur, opet sedam, osam sati leta, pa zatim do Port Moresbyja, glavnoga grada, i na kraju do Goroke. Kreneš u ponedjeljak, dođeš u srijedu. I usred džugle si, dva sata leta od glavnoga grada, ako te pojedu, nitko nikad neće saznati… I tamo ti desetak tisuća ljudi, koliko ih ima u gradu, sjede na ulicama. I sad ja pitam zašto su svi vani, što se događa, a čovjek mi kaže: ‘A kaj da rade?’ Nema telke, nema interneta, pa oni sjede vani i gledaju. I kad prolaziš, gleda te jedno tisuću, dvije očiju. I život je lijep. Sjede, gledaju i guštaju. Zanimljivo je to sve… Recimo, putopisac Davor Rostuhar bio je tamo i snimio ženu kako doji odojka! Tamo su svinje toliko bitne da im žene hrane odojke. Ne svugdje, ali u nekim područjima.
Što je najopasnije na tim putovanjima?
– Ljudi su ljubazni i dragi, s njima se lako sporazumijeti, ali kulture su potpuno drukčije. U Tajlandu ne smiješ podragati dijete po glavi. Tako je i na Fidžiju. Ova zvrk iz kojeg kosa raste njima je duša. Ako podragaš dijete po glavi, to je kao da si se lički rukovao s njim. Na Fidžiju imaš žlice sa četiri kraka, a znaš zašto? Zato da ti oko ne bježi po tanjuru. Zadnjeg misionara su pojeli prije 120 godina, i to zato jer je poglavicu podragao po glavi. To je smrtna uvreda. Moraš jako paziti što radiš. Recimo, Masai narod. Kad smo bili, imali su svadbu, a oni uvijek za svadbu peku neku njihovu kravu. I žene ne smiju prilaziti. Maja Šuput je išla vidjeti što se događa i misliš da nije frajer izvukao mačetu, skoro je ubio?! Ne smije žena prići muškakrcima, jer ako priđe to je kletva na selo, bit će suša… I ne možeš ti njemu objasniti da je 2008., da to nema veze ni sa čim, ne ide to tamo tako. On ima mač, vesele je ćudi i zamalo ode glava.
Eto, toliko od Knjaza… Za kraj je još pozdravio prijatelje iz Gradića, pohvalio Ogranak seljačke sloge iz Buševca, sjetio se da je snimao nekoliko puta u Vukovini… I zaključio ovo druženje:
– Pozdrav svim Turopoljcima i onima koji se tako osjećaju!
Pozdrav i tebi, Knjaz…
Priča iz kvarta
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.
Kultura
Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju
Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’
Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!
Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.
– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.
– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.
– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.
Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.
– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.
Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina
U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.
– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:
– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.
– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.
Međutim, ima tu još domaćih…
– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.
Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.
– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.
– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.
Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…
– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.
– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.
Priča iz kvarta
‘Konji su najveća ljubav… Ljudi će te iznevjeriti sto puta, oni neće nikada!’
Stjepan Slanec iz Hrašća nastavio je obiteljsku tradiciju i svaki slobodan trenutak provodi uz svoje konje. S njima se pojavljuje na manifestacijama, izložbama, natjecanjima…
Piše: Gianna Kotroman
Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.
Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…
– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.
– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.
Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.
– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.
Iako, nema tu neke velike priče…
– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.
Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.
– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.
Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.
– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.
Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.
– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:
– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.
Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.
– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.
Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.
– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.
– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.
Priča iz kvarta
Na bureku kod Zvone. Bez Zvone…
Prošlo je mjesec dana otkad nas je napustio Zvonimir Šimić, među Velikogoričanima omiljeni Zvone. Njegova radnja na placu, čuvena i izvan goričkih okvira, bila je zatvorena 11 dana, ali sad opet radi. Bez uobičajenih jutarnjih poziva…
CityLIGHTS
Tevenovela s turopoljskim snagama! Filip i Gianna zajedno u sceni vjenčanja
Goričke glumačke snage – poznati kazališni, televizijski i filmski glumac i televizijski voditelj Filip Detelić rodom iz Buševca i gorička radijska voditeljica City radija i glumica Gianna Kotroman, snimili zajedničku scenu u popularnoj seriji Nove TV ‘”U dobru i zlu”.
Naša Gianna Kotroman, koja vas radnim danom budi u programu City radija Velika Gorica, našla se u novoj TV ulozi. Ovoga puta ulozi matičarke.
Pridružila se velikom setu na snimanju hrvatske serije, koja svake večeri gledatelje “priljubi” uz male ekrane.
Odglumila je dio scene vjenčanja koju su gledatelji s nestrpljenjem i napetošću iščekivali jer se do zadnjeg trenutka nije znalo hoće li Toma Benčić (Filip) oženiti Niku Sriću, svoju ljubav u seriji “U dobru i zlu”, koja je nedavno prikazana na Novoj TV, a gledatelji su u utorak mogli pogledati posljednju epizodu ove serije prije ljetne stanke.
– Snimanje je bilo interesantno i izazovno sa puno glumaca i statista tzv. masovka. Da bi scena nakon ton/kamera/akcija bila snimljena, osim teksta i uživljavanja u ulogu, treba znati svoju poziciju ispred kamera, naučiti tekst svih koji glume, budući da nema ubacivanja “preko reda ” i na kraju odraditi posao najbolje moguće – opisala je Gianna.
Očito joj ova uloga leži, budući da je već jednom utjelovila matičarku.
–U “Larinom izboru” vjenčala sam Dinka i Lejlu a glumila sam i serijama “Ljubav u zaleđu”, “Kumovi”, “Sjene prošlosti”, “Blago nama”, a u seriji “Drugo ime ljubavi” pojavila sam se u ulozi medicinske sestre Mirjana Šikić, gdje sam morala savladati naglasak. Svaka uloga nosi svoje, nova ekipa, tekst, drugačiji karakter u koji se moraš uživiti, ali bez obriza na to, snimanje na setu je vrlo interesantno i dinamično, malo remek djelo u nastajanju – dodala je.
Spomenimo kako je upravo ulogom medicinske sestre Mirjane Šikić bila dio glumačke ekipe koja je osvojila nagradu za najbolju regionalnu seriju.
Kaže da se i dalje veseli novim projektima i novim ulogama, jer je to neprocjenjivo iskustvo, a mi se pitamo, nakon matičarke i medicinske sestre, u koju će sljedeću ulogu uskočiti?
-
HOTNEWSprije 2 danaBorba za život – farmaceut iz Kravarskog treba našu pomoć! Otac dvojice malenih dječaka ima agresivni oblik tumora mozga
-
Vijestiprije 3 danaZatvara se jedina trgovina u Turopolju!
-
Sportprije 5 danaFOTO Radovi napreduju, stari travnjak nestao, novi je u pripremi…
-
Sportprije 4 danaPopis za pripreme: Na listi 25 imena, ima i razočaranih, stiže pojačanje…