Priča iz kvarta
Knjaz u gostima: ‘Nema faksa na kojem ćeš naučiti ono što možeš u Scotchu’
Lako je biti duhovit kad sjediš s društvom u kafiću, puno je teže kad ti je humor posao, kad moraš biti duhovit pod pritiskom. Kao kad prilaziš curi, priča Robert Knjaz. Između ostaloga…
Svako druženje s Robertom Knjazom ispadne živopisno, s gomilom smijeha, univerzalno dobrog humora, a masom priča sa svih strana svijeta… Bio je, kaže, nedavno u Papua Novoj Gvineji, ali između hrpe obaveza pronašao je vremena i za dolazak u Veliku Goricu, u “Prvu ligu”, emisiju City radija koja je u eteru svakog utorka od 10.40 minuta. Voditelj Vlado Boban zbog Knjaza je čak i promijenio koncept emisije, sve kako bi genijalac s TV ekrana dobio što više vremena za svoju spiku…
– Drago mi je što sam ovdje, na City radiju, baš je prava obiteljska atmosfera. Prvi put sam ovdje i mogu reći da mi se sviđa – rekao je uvodno Knjaz, oduševljen što je došao u emisiju čiji je temelj seoski nogomet.
– Uh, u seoskom nogometu se baš nalazim, ima taj neki šarm, ima ljepotu… Ma zapravo sam rođen za ovu temu. Mislim da mi je ovo vrhunac karijere – iskreno je priznao Knjaz.
Nego, čime se trenutno baviš?
– Radim serijal ‘Najveće svjetske fešte’ za HTV, kroz osam epizoda od 50 minuta obrađujemo, recimo, kotrljanje sa sirom u Glosteru, gađanje paradajzom u Valenciji, najveći svjetski susret blizanaca u Twinsburgu u SAD-u, festival čokolade, Oktoberfest… Uglavnom, bavimo se feštama, jer to su trenuci kad se svi malo opuste u ovom užurbanom svijetu. Iako, koliko god glupo zvučalo, ali gađanje paradajzom, gdje oni potroše oko 170.000 kilograma trulog paradajza, tamo privuče 50.000 ljudi. I tu se neki novčići zavrte… Pa možda kroz taj serijal i naši turistički djelatnici dobije neku ideju.
Cijelu karijeru živiš od humora, koliko je to teško?
– Ja mislim da svaki čovjek u sebi ima duhovitost, ali i za to postoji skala. Ako je ona od 1 do 100, onda ima ljudi koji su na 1, a ima i onih koji su na 150. Sjetite se samo svih onih priča u bircevima, pa svojih susjeda, koji mogu biti svakakvi, ali znaju lupiti dobru foru… Ukratko, humor je svuda oko nas. E sad, stvar je u tome kako biti duhovit pod pritiskom. Znaš ono, kad priđeš nekoj curi, pa sad moraš ispaliti najluđu foru da je nasmiješ da bi razbio led. I ne možeš! E, u tome je stvar, nije problem biti duhovit u kafiću, sa svojim društvom, puno je teže tome pristupiti kao poslu i sam sebe natjerati da budeš duhovit baš kad treba. A opet, sve je to uvjetno, jer na svijetu ima sedam milijardi različitih vrsta duhovitosti. Ono što je smiješno meni, ne mora biti tebi, Peri, Mirku ili Dobroglavu.
Kakvi su bili tvoji počeci?
– Lijepi, baš lijepi… Dragi moji Turopoljci, počeo sam tu nedaleko od vas, u Dugavama. To su bile osamdesete, vrijeme kad se, recimo, malo kasnije išlo u grad. Pa ja sam prvi put vidio tramvaj s 25 godina. Sve si imao u kvartu. Najveća škola u Jugi, s 2500 učenika, više od 20.000 stanovnika… I tu smo krenuli s tom malom televizijom, nešto sam snimao i po frontu, malo oko Turnja, pa u Pokupskom, kod mosta za Glinu… I sve to smo puštali u Dugavama, napravili jedan skeč, drugi, treći i tako je krenula ta televizija u našim rodnim, zelenim, bijelim, betonskim Dugavama.
Odakle se pojavila ideja za kultnu Svlačionicu?
– Gledaj, ljudi se i dan danas, što meni nikako nije jasno, oduševljavaju poznatim osobama. Takav stav mi je uvijek išao na jetra i zato sam odlučio napraviti ‘Svlačionicu’. Želio sam ‘svući’ te poznate, pokazati da su i oni ljudi od krvi i mesa, da imaju dobre i loše strane, da nikoga ne treba idealizirati. To što je netko poznat, ne znači da je bolji od bilo koga od vas, vaše susjede ili vaše punice, nema razloga misliti da je netko bolji od tebe ako je pet puta bio u novinama. Kao, recimo, Knjaz. Pa ja ni po čemu nisam ni bolji ni duhovitiji od, recimo, ekipe iz Scotcha.
Photo: Žarko Bašić/PIXSELL
Koje su ti omiljene Mjenjačnice?
– Super je bila emisija s Mirkom Filipovićem, pa s Hladnim pivom, kad su bili specijalci, a super mi je bilo i kad je Edo Maajka bio slijepac. Na opušteniji način smo uspjeli pokazati kako je biti osoba koja ne vidi. To sve se, inače, može vidjeti na mom YouTube kanalu, kojeg sam otvorio valjda zadnji na svijetu. Odupirao sam se, čupao rukama, nogama i noktima, ali posustao sam. Zove se Knjaz TV, sve te stare emisije možete tamo naći.
Pokojni Stjepan Spajić bio je trajna inspiracija?
– A joj, Spajki je bio legenda… To je jedini čovjek kojeg snimaš sat vremena, a dobiješ emisiju od sat i pol. On je bio duhovit, direktan i nikoga se nije bojao. Svi mi obično razmišljamo što ćemo izgovoriti, a imam osjećaj da on to nije radio. I zato je bio beskrajno simpatičan, slagao se netko s njegovim stavovima ili ne.
Kad smo već kod legendi, kakva je priča s bakom Slavicom?
– Ona je bila iz Adamovca, cijeli život provela je na Trešnjevačkom placu i prodavala domaće proizvode. Tamo smo je i našli, imala je više od 70 godina kad smo krenuli. Skužio sam da bi mi dobro došao suvoditelj, a bilo mi je bedasto da to bude neka zgodna mlada cura. Dobro, meni osobno nije bilo bedasto, ali bilo je očekivano. Ovo mi je bila veća fora. Pa nigdje na svijetu ne postoji voditeljica od 74 godine s rupcem na glavi, koja ne zna čitati ni pisati. Da, baka Slavica je bila nepismena, ali kad otvori usta, o bilo kojoj temi će ti reći takvu narodnu mudrost koju nitko od nas sa svim školama ne može izvaliti. Baka Slavica je bila biser! Biser narodne mudrosti.
Kako je bilo voditi baku po svijetu?
– Kad smo išli u Milano, prvi put je letjela avionom. I naravno da je u torbi nosila litru rakije i par kobasica, ali i mačetu kojom će si narezati kobase. Logično, na aerodromu u Milanu nastala je panika, a ona se jadna čudila čemu to kad je ona to ponijela za kobase.
Kako se snašla među navijačima Milana, gore na tribini?
– Čudila se svemu, gledala, ali nju je zapravo najviše nervirao golman. Da kaj se on sad hiće tu i brani dečkima da zabiju gol. I onda je na kraju zaključila: ‘Robi, ovaj je pun droge!’ Nije joj bilo jasno kaj se on hiće kad može fino utakmica završiti 73-72.
Spomenuo si školu, kakve škole si ti završio?
– Išao sam na preko nekoliko fakulteta. Završio sam ekomoniju i režiju na Akademiji, bio sam i godinu dana na novinarstvu u Americi, ali nije to nešto strašno. Puno više se namuče ljudi koji završe medicinu ili takvo nešto, toga sam svjestan. Uostalom, meni se najviše sviđa moj dugavljanski fakultet, novozagrebački. Evo, baka Slavica nije imala nikakav fakultet pa je bila puno pametnija od mene. Fakultet ne donosi pamet, važnije je da se družiš sa što više ljudi, saznaš i vidiš što više toga. To vrijedi više od bilo kojeg fakulteta. Gle, sretan sam ja što sam završio fakultete, ali bitnije mi je u životu, za ovo što radim, to gdje sam sve bio i što sam sve doživio. Od džungli Papua Nove Gvineje do ‘blizanaca’ u Americi. Ili, evo, u Scotchu. Pa takvog fakulteta nema nigdje.
Photo: Marko Prpic/PIXSELL
Imaš i neke ideje o zaštiti kulturne baštine?
– Da, mislim da bi gospođe u borosanama trebalo zaštititi. Ako smo zaštitili pršut, ojkalicu, gangu i reru, mislim da bi se Unesco trebao pobrinuti i za tete u borosanama. To je naše kulturno nasljeđe. Jesam radio nekad nešto u borosanama? Svašta ja radim u borosanama, ali to je za noćni program.
Jesi li ikad išta poduzeo po tom pitanju?
– Davno sam htio otići u zagrebačko Gradsko poglavarstvo i tražiti da zaštite dvije, tri takve ‘ustanove’ u kojima su konobarice tete u borosanama. Dakle, antidepresiv ustanove s bijelim pločicama, gdje živčani brko galami, a svatko cuga solo. Znaš ono, 20 ljudi, a svatko je solo…
Imaš neka iskustva iz prve ruke iz takvih mjesta?
– Kako ne… Sjetit će se neki možda, nekad je postojala Poljoprivredna zadruga Vis, na kraju Palmotićeve, tu je žestica bila tri kune, a pivo sedam. To je to, u devet ujutro dođem tamo, 20-ak ljudi i svatko sjedi solo. Ja sam bio u prostoriji ‘na stajaća’ i gledam dva pajdaša, dečke od nekih pet banki. Obojica na konjaku, kad jedan kaže da ide pišati. Ovaj drugi, gledam ja od gore, čim je otišao, lizne mu malo konjaka. Ono, deset kapi, da se ne kuži, ali tek toliko. I ovaj se vraća s WC-a, izgovori jednu rečenicu, okrene se i kaže mu: ‘Kaj si mi pio konjak?!’ Pazi koje fotografsko pamćenje! Ovaj veli da nije, pa jesi, nisam… I njih dvojica ti se u devet ujutro počnu tući! Šamar, jedan, drugi… Ono, prijatelji su, ljudi od 50 godina, a potuku se jer mu je ovaj liznuo konjak. Uđem ja među njih, razdvojim ih i kažem: ‘Dečki, nemojte se tući, evo ja vrtim rundu!’ A runda od šest kuna. I onda reci da život nije lijep! I zato to treba zaštiti, japanski turisti takvo nešto ne mogu vidjeti ni u jednom lounge baru, samo na takvim mjestima. Žao mi je što toga više nema, premalo smo mi ponosan narod.
Jesmo li mi Hrvati iskompleksirani kao narod?
– Ne bih rekao da je generalno tako, ali ako gledaš kroz svakodnevnicu, jasno je da Hrvati generalno misle da je uvijek trava negdje drugdje zelenija. A s druge strane, kad pogledaš koliko ima siromaštva na svijetu, od Indije, Pakistana, Afrike, Kine… U Americi, recimo, 20 milijuna ljudi živi u kamp kućicama. I to je njima normalno. Ajde mi reci nekoga u Hrvatskoj da živi u kamp kućici, a da se nisu susjedi skupili i izgradili mu barem nešto. Dakle, imam osjećaj, možda i subjektivan, da velik dio svijeta živi gore od nas. Mi imamo i po dva auta, svatko ima kuću, a ljudi na zapadu rentaju cijeli život, umru i ništa ne ostave iza sebe. Mislim da bi mi u Hrvatskoj trebali biti puno zadovoljniji sami sobom i zemljom koju imamo. Moramo biti svjesni da je, unatoč svemu, ovo što mi imamo za mnoge hotel s pet zvjezdica.
Prošao si velik dio svijeta, ali koje ti je najdraže putovanje?
– Općenito najviše volim mjesta, kako mi to u ekipi kažemo, gdje još nije došao McDonalds. Evo, baš sam bio u Papui Novoj Gvineji. Krenuli smo u ponedjeljak, letjeli smo iz Zagreba za Dohu, onda iz Dohe za Singapur, opet sedam, osam sati leta, pa zatim do Port Moresbyja, glavnoga grada, i na kraju do Goroke. Kreneš u ponedjeljak, dođeš u srijedu. I usred džugle si, dva sata leta od glavnoga grada, ako te pojedu, nitko nikad neće saznati… I tamo ti desetak tisuća ljudi, koliko ih ima u gradu, sjede na ulicama. I sad ja pitam zašto su svi vani, što se događa, a čovjek mi kaže: ‘A kaj da rade?’ Nema telke, nema interneta, pa oni sjede vani i gledaju. I kad prolaziš, gleda te jedno tisuću, dvije očiju. I život je lijep. Sjede, gledaju i guštaju. Zanimljivo je to sve… Recimo, putopisac Davor Rostuhar bio je tamo i snimio ženu kako doji odojka! Tamo su svinje toliko bitne da im žene hrane odojke. Ne svugdje, ali u nekim područjima.
Što je najopasnije na tim putovanjima?
– Ljudi su ljubazni i dragi, s njima se lako sporazumijeti, ali kulture su potpuno drukčije. U Tajlandu ne smiješ podragati dijete po glavi. Tako je i na Fidžiju. Ova zvrk iz kojeg kosa raste njima je duša. Ako podragaš dijete po glavi, to je kao da si se lički rukovao s njim. Na Fidžiju imaš žlice sa četiri kraka, a znaš zašto? Zato da ti oko ne bježi po tanjuru. Zadnjeg misionara su pojeli prije 120 godina, i to zato jer je poglavicu podragao po glavi. To je smrtna uvreda. Moraš jako paziti što radiš. Recimo, Masai narod. Kad smo bili, imali su svadbu, a oni uvijek za svadbu peku neku njihovu kravu. I žene ne smiju prilaziti. Maja Šuput je išla vidjeti što se događa i misliš da nije frajer izvukao mačetu, skoro je ubio?! Ne smije žena prići muškakrcima, jer ako priđe to je kletva na selo, bit će suša… I ne možeš ti njemu objasniti da je 2008., da to nema veze ni sa čim, ne ide to tamo tako. On ima mač, vesele je ćudi i zamalo ode glava.
Eto, toliko od Knjaza… Za kraj je još pozdravio prijatelje iz Gradića, pohvalio Ogranak seljačke sloge iz Buševca, sjetio se da je snimao nekoliko puta u Vukovini… I zaključio ovo druženje:
– Pozdrav svim Turopoljcima i onima koji se tako osjećaju!
Pozdrav i tebi, Knjaz…
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
Priča iz kvarta
FOTO Kak’ su nekad Turopoljci ‘dubli tikvanje’ – Anita oživjela stari običaj
Ukrašavanje tikvi u našem podneblju nema nikakve veze s američkim Halloween-om.
Anita Ivanušić Hlopec iz Mjesnog odbora Donje Podotočje okupila je najmlađe mještane kako bi im prenijela staru turopoljsku tradiciju i poučila ih jesenskom običaju ‘dubljenja tikvanja’.
Riječ je običaju izrezivanja bundevi, tikvi ili buči, koji su naši preci zajedno s mlađim članovima obitelji radili tijekom jeseni kada su ‘tikvanje’, kako ih nazivaju Turopoljci, dozrijevale u vrtovima i poljima. Inače, ovu namirnicu su koristili za pripremu jela ali i za prehranu stoke, no višak s polja je dobivao novu namjenu – zabavu za najmlađe koji su plodova jeseni izrađivali likove.
Kako se stara tradicija ne bi zaboravila Anita je radionicom poučila nove generacije ‘starom zanatu’, ali i poručila kako je naš običaj stariji od sličnog američkog.
-Moj pradjed i prabaka nisu znali kaj je Halloween jer su rođeni 1910. godine – kroz smijeh priča Anita, kako bi razdvojila nastanak i namjenu ovih tradicija.
-Kod nas taj običaj nije bio vezan uz 31. listopada, nego se to radilo duži period dok god je bilo tikvanja. Tikvanje su se duble uz pomoć starijih članova obitelji jer to baš nije jednostavan posao. Stariji u obitelji su odradili posao rezanja tikvanje jer tu treba biti malo snažnija ruka a onda su djeca dalje radila doradu, vadila unutrašnjost i stvarala oblike – pojasnila je Anita.
Interes za radionicom je bio odličan, a pridružili su se i zainteresirani iz Velike Gorice, poput Renate koja je kćeri htjela pokazati turopoljsku tradiciju.
-Djeca se jako lijepo zabavljaju, aktivni su i veseli i vidi se da uživaju. Ovakvih radionica treba biti više, nadam se da će se tradicija nastaviti i dalje. Ja sam danas odradila ovaj teži posao, a moja kćer, koja inače ide u 6. razred, dalje je sama iskapala sadržaj bundeve. E, to je svima bio najveći gušt! – poručila je Renata.
No, radionica je otišla i korak dalje, u smjeru dizajna.
Marina Bogdanić, modna dizajnerica i umjetnica, te studentica art terapije, na okupljenima je pokazala da mašta nema granica. Ona je mališanima demonstrirala izradu simpatične ‘mace-bundeve’!
-Jako volim životinje a znam da ih i djeca kao vole, bliske su im te cute stvari, pa sam odlučila izraditi ovu macu. Meni je uvijek sve što se kreativno radi rukama, lagano. S vremenom su kreacije sve bolje i bolje. Iako je meni osobno ovo prva bundeva u životu iz koje sam napravila životinjski oblik – ispričala je umjetnica koja je također došla dati svoj umjetnički doprinos zajednici.
Veselu radionicu zasladila je Ana Davutović, slastičarka hobistica, koja je za klince pripremila slatke zalogaje. A kako bi djeca imala materijal za radionicu, tikvanje je za radionicu donirao susjed, i to 30-setak komada. Prema Anitinim riječima, stanovnici ovog mjesta su zaista složni i svi rado sudjeluju u svim mjesnim aktivnostima.
-Kaj god da se pokrene, oni su spremni odvojiti vrijeme, novac i svoj trud! – potvrdila je Anita, koja nas je nešto naučila ili podsjetila da su stari Turopoljci bili vrlo kreativni u društvu najmlađih, a tradicija se zahvaljujući njoj i dalje prenosi na nove generacije.
Priča iz kvarta
Stjepan Kunić, mesar starog kova! Trebao sam biti automehaničar, ali onda je baka jedan dan otišla u mesnicu…
“Ne radim ja za novac. Mene taj posao drži na nogama”. Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli život prepun rada, discipline, anegdota i ljudskosti, kakav danas rijetko tko zna ispričati.
Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.
Rani život
Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”
Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.
To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.
Prvi dani u mesnici
Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.
Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.
Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.
Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.
U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.
Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni
Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”
Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.
Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.
“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.
Radna mirovina
Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.
A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.
Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.
Ljubav prema zajednici
Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.
Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.
Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.
Poruka za buduće mesare
Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.
Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.
Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.
(Ivana Spevec, SI Photography)
Umjesto u okićenoj koloni automobilima, kakav je običaj s gostima otići na vjenčanje, jedan velikogorički par danas je pred matičara došao – autobusom!
Foto: Gianna Kotroman
Foto: Gianna Kotroman
Emir Huskić iz Velike Gorice i Zagrepčanka Maja Kabanica, od vjenčanog su kuma dobili originalni poklon – organizaciju prijevoza personaliziranim ZET-ovim autobusom na vjenčanje, a s njima su u “plavoj limuzini” pošli i njihovi svadbeni gosti.
Dok se autobusom vozila vesela raspjevana svita, dan koji se pamti bio je još posebniji, uz ‘must do’ pozdrav prolaznicima – glasnim trubljenjem!
Ivana Spevec, SI Photography
-
Priča iz kvartaprije 3 danaDOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
-
Priča iz kvartaprije 1 danVIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
-
CityLIGHTSprije 3 danaFOTO Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kušancu i Velikoj Gorici
-
Sportprije 5 danaČudesna priča iz Gorice: ‘Treniramo triput tjedno, a imamo 25 pobjeda zaredom!’