HOTNEWS
Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…
Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove
Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…
Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.
Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.
– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.
Mlin kao mali gradski trg
A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…
– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.
Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.
– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.
Jedan u pogon, drugi u papire
Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…
– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.
I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.
– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.
U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.
– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.
– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.
Prva zarada je bila – postotak
Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.
– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.
– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.
Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.
– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…
U početku se tu nije vrtio novac nego roba.
– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.
‘Policijski’ kredit za uspjeh
Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.
– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.
– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.
– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.
Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.
– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.
Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.
– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:
– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.
Kako je Bosanac sredio stvar
I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.
– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.
Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.
– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.
– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.
– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…
Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.
– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.
Tjestenine kakve bi sam poželio
U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.
– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.
Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.
– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.
– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.
Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.
– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.
Živimo zdravo zajedno
Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.
– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.
– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.
Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.
– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.
Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.
– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.
Pekara krenula, a sad – na Mars
I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.
– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.
Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.
– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.
Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.
– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.
Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…
HOTNEWS
Kroz ljeto Sisačka u rekonstrukciji!
Ulaz u grad dobiva sigurnije prometno rješenje, a radovi će trajati 3 mjeseca.
Ovog ljeta kreće rekonstrukcija raskrižja na ulazu u Veliku Goricu, a riječ je o dionici Sisačke ulice u duljini od oko 300 metara, od raskrižja kod Stanice za tehnički pregled do skretanja za Gorica staklo.
Ugovor o izvođenju radova vrijedan oko 573 tisuće eura bez PDV-a potpisali su u Velikoj Gorici Ivica Budimir, predsjednik Uprave Hrvatskih cesta i predstavnik izvođača Šušković građenje d.o.o.
Cilj rekonstrukcije je poboljšati protočnost i sigurnost prometa na lokaciji koja je prema analizama označena kao “opasno mjesto”, jer vozači pri skretanju iz smjera grada prema Stanici za tehnički pregled i trgovačkom centru, presijecaju dvije prometne trake, što stvara velike prometne opasnosti.
Prema podacima MUP-a, u posljednje tri godine na toj je lokaciji zabilježeno devet prometnih nesreća, od kojih su tri bile s ozlijeđenim osobama. Najčešće su to bočni sudari, a ostale nesreće su sudari vozila iz suprotnih smjerova.
Iz tog razloga postavit će se nova regulacija prometa sa svjetlosnom signalizacijom, a prometni tok će se preusmjeriti na susjedno raskrižje kod Auto Arbanasa i Gorice stakla, gdje će se postaviti novi semafor, usklađen s postojećim glavnim semaforom.
Radovi će trajati tri mjeseca, tijekom kojih će biti uspostavljena privremena regulacija prometa. Vozačima se preporučuje korištenje obilaznih pravaca kako bi se izbjegle gužve.
U planu i druga faza projekta
Osim radova koji nas čekaju na ljeto, u budućnosti je planirana i druga faza projekta kako bi se povećala protočnost i sigurnost prometa na postojećem raskrižju Sisačke ulice na ulazu u grad.
Naime, u planu je izgradnja raskrižja s kružnim tokom i nadvožnjakom obilaznice. Projektnim rješenjem će se smanjiti vrijeme čekanja i kolona i omogućiti sigurno prometovanje pješaka i biciklista.
U narednom razdoblju Hrvatske ceste će izraditi projektnu dokumentaciju za ishođenje građevinske dozvole čime se nastavlja suradnja s Gradom Velikom Goricom s ciljem razvoja i modernizacije prometne infrastrukture.
HOTNEWS
ŽUPANIJA Služba patronaže i kućne njege dobila nova vozila
Zdravstvena zaštita koja dolazi na prag svakog pacijenta Zagrebačke županije
Dom zdravlja Zagrebačke županije od danas ima 5 novih vozila za potrebe patronažne službe i njege u kući ukupne vrijednosti 80 tisuća eura. Ključeve dva vozila za ispostavu u Svetom Ivanu Zelini i po jedan za ispostave u Velikoj Gorici, Vrbovcu i Zaprešiću uručio je ispred ispostave Doma zdravlja u Samoboru, župan Stjepan Kožić.
–Oduvijek vodimo računa da vozni park medicinskog osoblja nije starodoban, jer znamo da tada nije pouzdan. Standard koji smo postavili u Zagrebačkoj županiji jest da svaka sestra koja radi na terenu u zdravstvenoj njezi u kući i patronažnoj službi Doma zdravlja ima vozilo za terenski rad. U posljednje četiri godine za potrebe patronaže nabavljeno je 20 novih automobila – naglasio je župan Stjepan Kožić.
Foto: Zagrebačka županija
Medicinske sestre patronažne službe i njege u kući brinu o pacijentima na području cijele županije, što je velik teritorij. No, sukladno tome je i postojeći broj automobila, rekao je ravnatelj županijskog Doma zdravlja Većeslav Bergman.
–Imamo gotovo 100 vozila, od čega su 72 u službi patronaže i njege u kući, 8 domarskih i 3 u službi palijativne skrbi. No, važno je naglasiti da nemam vozila starija od 11 godina. Kad sam preuzeo dužnost ravnatelja ovdje su bila vozila pojedina vozila starija od 25 godina, na kojima je servis koštao više nego li je vrijedio automobil. Uz pomoć Zagrebačke županije konstantno pomlađujemo vozni park kako bi zdravstvena usluga bila na nivou – poručio je Bergman.
Kako je u tijeku širenje mreže kućne njege, kvaliteta vozila je ključna za obavljanje terenskog rada.
Foto: Zagrebačka županija
–To nisu samo vozila, to su ordinacije u kojima vrijeme provode patronažne sestre i sestre kućne njege i upravo ovakav visoki standard omogućuje kvalitetan rad na terenu ali komfor osobama koje obavljaju ovaj posao, koji je izuzetno veliki i zahtjevan posao – istaknuo je ravnatelj.
Osim ulaganja u vozni park, Zagrebačka županija ulaže i u obrazovanje medicinskih sestara, istaknula je pročelnica za zdravstvo Ksenija Čuljak.
–Izuzetno sam ponosna na naše medicinske sestre koje su se stručno usavršavale i kroz petogodišnje razdoblje njih 73 je uspješno završilo školovanje. Njihov posao je odgovoran i zahtjeva koordinaciju i znanje. Na terenu još dodatno provode vrijeme putujući od pacijenta o pacijenta i prijevozna sredstva moraju biti pouzdana. A time je i pouzdana i zdravstvena zaštita koja dolazi na prag svakog pacijenta Zagrebačke županije – naglasila je pročelnica.
Dodajmo kako je za privlačenje liječnika deficitarnih specijalizacija i medicinskog osoblja za rad u Domu zdravlja, Zagrebačka županija kroz poseban paket mjera od 2020. godine do sada izdvojila 1,5 milijuna eura.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom
HOTNEWS
Kurilovec u ekspanziji – dobiva biciklističku stazu s nogostupom i LED javnom rasvjetom
Više od 900 tisuća eura Grad osigurao iz ITU mehanizma Urbane aglomeracije Zagreb.
Nakon što je Grad Velika Gorica najavio gradnju škole i dječjeg vrtića u Kurilovcu, u ovaj dio grada stiže i veliki infrastrukturni projekt izgradnje biciklističke staze s nogostupom i javnom rasvjetom vrijedan gotovo 1,1 milijun eura, za koji je Grad osigurao nešto više od 930 tisuća eura Iz ITU mehanizma Urbane aglomeracije Zagreb.
Riječ je o projektu koji će na ovaj način povezati čak četiri gradske četvrti: Miljenko Granić, Braća Radić, Kurilovec i Stari Grad, odnosno zapadni i istočni dio grada. Bit će izgrađena na trasi postojećeg oborinskog kolektora, a ruta će biti spojena na biciklističku stazu u Ulici Andrije Kačića Miošića i na postojeće prometnice: Ulicu Andrije Kačića Miošića, Kolodvorsku, Ulicu kneza Porina, Slavka Kolara, Kurilovečku, Ulicu Fabijančića Stjepana – Jape te Radićev odvojak.
Nova staza duga 2,1 kilometar, bit će prilagođena osobama s invaliditetom, a radi sigurnosti će imati i taktilna polja, rampe i signalizaciju. Također, postavit će se i 80 stalaka za bicikle za parkiranje 160 bicikala, a u budućnosti će donijeti bolju povezanost s centrom grada i gradskim četvrtima.
–Ovo je samo jedan od mnogih koraka u kontinuiranom radu na poboljšanju biciklističke infrastrukture u našem gradu, ali i dokaz da uspješno povlačimo europska sredstva. Naša strategija je jasna – nastavljamo ulagati u izgradnju novih staza i poboljšanje postojećih, čime pružamo našim građanima siguran, ekološki prihvatljiv način prijevoza. Moram naglasiti i da je to doprinos smanjenju emisiju CO2, ali i poticaj za aktivan i zdrav način života – rekao gradonačelnik Krešimir Ačkar.
Foto: David Jolić/Cityportal.hr
Podsjećamo kako područje Velike Gorice ima 57 kilometara biciklističkih staza. Uz izgrađenu biciklističku stazu s javnom rasvjetom dužine 3,1 kilometar između Velike Gorice i Starog Čiča, postojeća biciklistička staza između Velike Gorice i Velike Mlake unaprijeđena sa 60-ak rasvjetnih stupova s LED rasvjetom na ukupnoj dužini od 2,8 kilometara.
No, uskoro će se proširiti biciklistička ruta koja će spajati grad s okolnim naseljima. U tijeku je ishođenje građevinske dozvole za biciklističku stazu u produžetku Ulice Stjepana Fabijančića Jape koja bi se spojila na postojeću trasu koja vodi do naselja Vukovina.
HOTNEWS
Kišna norijada: Gimnazijalci popili kavicu i trk na trg!
Jesensko vrijeme usred proljeća, goričkim maturantima nije pokvarilo „ludi dan“
Velikogorički maturanti iz četiri srednje škole s područja grada jučer su službeno izašli iz školskih klupa.
Danas je dan „D“ za ludovanje i opraštanje od razrednika i školskih kolega.
Foto: Mile Šola/Cityportal
Vrijeme im ne ide na ruku, jer baš ovaj petak prognoza nalikuje kasnoj jeseni – no, kažu gimnazijalci koje smo zatekli u goričkoj „Stotki“, „preživjeli smo srednju, malo kiše ništa nam ne može“.
Učenici i učenice 4. C razreda Gimnazije Velika Gorica, zajedno s razrednicom, odlučili su se naoružati jutarnjim kavicama prije zajedničkog polaska za Zagreb. Spremna je i dodatna “oprema”, pričaju maturanti, jer su im mame u brizi da se ne prehlade, spremile kabanice.
Glavno okupljanje je na Trgu bana Josipa Jelačića gdje će se pridružiti zagrebačkim maturantima ali i onima iz šire okolice glavnoga grada.
Foto: Mile Šola/Cityportal
Mladost je to u punom zamahu, koja će tražiti svoje mjesto pod suncem upisom na fakultete.
I možemo biti ponosni na njihove uspjehe i snove jer im nije bilo lako. U vrijeme potresa i Covid-a davali su sve od sebe kako bi se prilagođavali društvenim normama, promjenama i propisima.
Foto: Mile Šola/Cityportal
Djeco, vi ste naša budućnost, samo naprijed i sretno! Što je par kapi kiše na ramenima velikih ljudi? 🙂
FOTO galerija:
