Njezin svijet je poezija. Kako na grčkom jeziku “poiesis” znači stvaranje, slobodni smo nazvati je našom stvarateljicom stihova. Dar koji je krasi odmalena, danas Zdenku Mlinar, koja živi u Zagrebu i Velikoj Gorici više od pola svojega života, svrstava u istaknute hrvatske književnice čije stvaralaštvo prepoznaje i inozemna publika.

Klasična poezija, haiku, aforizmi… Riječi koje niže u svojoj suštini nose duboku poruku o istinskoj važnosti života, a njezino umijeće uvijek iznova prepoznaje struka. Svojoj brojnoj kolekciji, nedavno je dodala još jednu nagradu, povom koje smo joj čestitali, a ona nam je otkrila svu svoju svestranost.

Zdenka, već smo ranije pisali o vašem poetskom stvaralaštvu i zaista kod vas nema praznog hoda. Koliko je vremena prošlo od vaše prve napisane pjesme do danas? Što se mijenjalo u stihovima, a što je i danas potpuno isto?

Lijepo je znati, a i pročitati da pratite moj rad, kao i to da ste primijetili da nemam praznog hoda. Jer, koliko god mislili i govorili kako radimo za našu dušu i osobno zadovoljstvo te da je to rad iz ljubavi, lijepo je radost stvaranja s nekim i podijeliti, ma kakav rezultat ili povratna informacija došla do nas. To bih usporedila s toplinom sunca, s blagoslovom kiše pa i sa snježnom bjelinom, čija ljepota, a ponekad i težina, ne bi imali smisla bez da nekog usreće, opomenu, pouče… To nam svima treba, koliko god mislili da tomu nije tako. Slijedeći takav stav i želeći osjećati navedeno, mislim da živim puninu života, a ona me mijenja, jača i čini svjesnijom onoga što jesam ili što i tko bih trebala biti.

Uči me čak i tomu da nemamo i ne bismo trebali imati praznoga hoda. Jer, naša prolaznost je i prebrza i neizbježna. I doista, mislim kako je neiskorišten dan, dan bačenog života koji, u meni osobno, ostavlja prazninu, a ona me pak čini nesretnom, beskorisnom i nekom vrstom parazita. Iskreno, grijeh mi je jutrom se probuditi s mislima što ću taj dan jesti, piti ili, ne daj Bože, nekome učiniti kakvo zlo. Ali, kako bezgrešnost ne postoji, utješit ću se i najmanjom korisnom sitnicom za bilo koga i bilo što.

Od moje prve napisane pjesme, ako ne računam pubertetsko stihovanje, prošlo je više od dvadeset godina, a bio je to moj dar kćeri za 18. rođendan, kojeg nije mogao zamijeniti nikakav sjaj nakita ili markirane odjevne krpice. Pomislih tada: Lijepa riječ, savjetodavna roditeljska riječ pa još u stihu… To ću joj pokloniti. Unikatno je, nema ga za kupiti i, ono najvažnije, nisam pogriješila. Pale su i suze radosnice. Puno se od tada promijenilo, što u fizičkom, što u intelektualnom smislu, kako u cijelom društvu, tako i u mojoj obitelji, pa i u pisanju koje mi je iz terapeutskog preraslo u ovisno.

Kritičari hvale vaš stil razumljiv svima, lakoću nizanja riječi koje bude emociju i potiču na razmišljanje. Je li to ono što struka prepoznaje kao izvrsnost?

Svatko od nas u pisanju, poetskom ili proznom, ili ima svoj stil, ili ga tek pronalazi. Svaki ga čitatelj drugačije doživljava, osjeća. Svi radovi iz te branše nekome su “fuj”, a nekome “uj” i jedino što nas od loših ili dobrih kritika može zadržati na zacrtanim ciljevima jest prihvatiti ono što nam može biti od koristi, a ignorirati ono što će nas rastužiti do mjere odustajanja, što je najgora opcija. Uvijek sam mišljenja da treba osjećati sebe i živjeti svoje snove, a ne tamo nečije.

Jasno je da ne možemo svi biti dobri pisci, dobri modni kreatori, kuhari ili majstori bilo koje struke, kao i da je sve u očima promatrača ili korisnika usluge. Toga moramo biti svjesni, prihvaćati dobronamjernost, ali znati i odbaciti ono što bi nas činilo nesretnima ili onakvima kakvi nismo u svojoj nutrini. Tako je i s ocjenama manje ili veće izvrsnosti nekog djela o kojem će, primjerice, pet kritičara imati pet različitih ocjena i mišljenja.

Stoga je logično da pozitivna ocjena struke, pogotovo inozemne, autorici ili autoru posve nepoznate, može razveseliti i biti vjetar u leđa. Biti čista pozitiva.

Upravo ste dobili još jedno međunarodno priznanje. Koje je to po redu i na koji način se vaša djela prezentiraju ‘vani’?

Nedavno priznanje dodijeljeno mi je od strane rumunjske Svjetske književne akademije, osnivača i predsjednika, akademika Trandafira Simpetrua, koji je osnovao i platforme, odnosno ogranke u drugim europskim državama, pa i u našoj regiji, gdje smo sa svojim radovima mogli aplicirati na materinjem jeziku. Ovaj put, Međunarodna manifestacija (W.P.A) World Poets Association održana je u Sarajevu i u suradnji s Platformom u Crnoj Gori, što je bilo prihvatljivo kako jezično i geografski, tako i financijski.

No, spomenutu zadnju nagradu “Zlatno pero” dobila sam kao znak zahvalnosti za angažiranost u promoviranju književnosti širom svijeta, a ne za neki određeni poetski ili prozni rad. Razlog tomu je vjerojatno prepoznatljivost mojih putovanja koja nisu niti laka niti po cijeni od nula eura i u koja se ulaže veliki dio sebe i komfora cijele obitelji. Dakle, tu nemalu cijenu moje knjiške angažiranosti i putovanja do odredišta na kojima se održavaju književne manifestacije, uz moj angažman, itekako plaćaju i članovi moje obitelji, bez kojih ne bih ni mogla ostvariti te svoje male/velike želje. Što se tiče odgovora na upit koje mi je ovo priznanje po redu, mogu reći da sam ih prestala brojiti, a mnoga su još uvijek i u online formama, tako da bi brojanje i traženje istih potrajalo.

Koliko je zahtjevno prevesti pjesme na strani jezik, a da se ne izgubi vaša čarolija pisana hrvatskim jezikom?

Što se tiče “muka” po prijevodima, bez kojih je teško izaći iz hrvatskih književnih okvira, priča bi također potrajala i bila malo vjerojatna. No, upornost mi je životna pratilja pa ide, nekako. Snalazim se, učim, vjerujem…

Lani ste imenovani veleposlanicom mira i počasnom članicom “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”. Je li se ljubav prema životu i pjesništvu odrazila i na taj angažman?

Statusi veleposlanice mira i počasne članice “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”, velika su mi čast, ali i obaveze. Jer, kao i kod drugih imenovanja, oni zahtijevaju i zalaganje za sve navedeno: mir, pravdu, zaštitu okoliša. Svaka od ovih tema žedno vapi za djelovanjem svih nas na svakom životnom polju i to ujedinjenih, a ne razdvojenih, posvađanih, negativnih, zatrovanih mržnjom ili plakanjem i optuživanjem svega i svakoga. U prilog tomu ide i većina mojih poetskih naslova napisanih zadnjih godina. Svaki blagoslivljam bezgraničnom ljubavlju cijeloga svoga bića i bojim najsjajnijim bojama zemlje i neba.

Spomenuti “Lanac žena”, osnovan od strane talijanske Udruge “VerbumlandiArt”, osnivačice cijenjene talijanske književnice i humanistice RegineBis Resta, organizira susrete na kojima se jasno iznose stavovi i ciljevi svih članica i počasnog muškog članstva, a tom prilikom se obavezno postavlja i likovna izložba vrsnih slikarica i slikara, kao dobrovoljni prilog za rad Udruge i djelovanje “Lanca žena” u njegovoj misiji pružanja pomoći potrebitima. Nemjerljiva je moja radost sudjelovanja u tome, makar jednom riječju ili jednim korakom.

Nerijetko ističete važnost obitelji koja vam je velika inspiracija i podrška. Zato pitamo, tko je Zdenka kad ne piše? Čime zaposli ruke? Gdje još teče vaša kreativnost?

Ovo pitanje mi je lijepo baš koliko i ljubav prema mnogim svestranostima koje su ili rođene sa mnom ili naučene u najranijoj mladosti. Dakle, još u roditeljskom domu u kojem su red, rad, poštovanje, dijeljenje i zajedništvo bili svetinja; u kojem također nije bilo mjesta praznom hodu. Gradeći svoju obitelj, cijeli svoj mladi, a sada i zreli život, dio toga blaga želim prenijeti i na svoju djecu te djecu svoje djece. Tu zadaću smatram i uvijek ću smatrati svojom najvažnijom obavezom i najvrjednijom životnom ostavštinom. Jer, gledati njihove težnje za uspjehom i životne želje, korisne zajednicama i društvima u kojima žive, najveća je sreća. Ne znam ima li što veće od živih primjera da naša ili bilo čija djeca nisu teret, već ponos države koja im je druga mati, gnijezdo u kojem svijaju svoju i tuđu sreću. Činjenice su to vrijedne svakog buđenja i životnog radovanja, koji i ne mogu biti ništa drugo do inspiracija. Inspiracija za skuhati fini obiteljski ručak, za očistiti dom u kojem ćemo ga objedovati, za dočekati ih s osmijehom sunca i kada vani sijevaju munje i grme gromovi.

No, uvijek ostaje žal što su takvi dani i trenuci rijetki do te mjere da postaju čudesni i dragocjeniji puno više nego što mislimo da jesu.
Voljela bih imati više vremena i za stvaranje raznih rukotvorina, koja su mi nekada bila svakodnevica, a danas su, čini mi se, vrijednija nego onda kada imadoh vremena za njih. Baš kao i ono kada mi je uz obiteljsku sreću mlade obitelji, život krasilo i dvorište puno cvjetne ljubavi i zelenila, što mi je danas tek dio sjećanja na neka druga vremena.

Ljubav je to koja ne blijedi i koja će u meni uvijek živjeti. Za utjehu, i danas si priuštim neka odjevna prekrajanja, dodavanja i oduzimanja, u želji da od starog napravim novo i to prilagodim ovom vremenu i ovoj sebi. Lijepi su to osjećaji, pogotovo kad nešto, baš, uspije. Tu je i ljubav prema slikanju, za koje zadnjih godina nemam vremena. No, dogodi mi se i poneka likovna kolonija, s odraslima ili s djecom, a i u našoj Udruzi umjetnika “Spark” organiziramo likovne radionice.

Jesu li vaš poetski dar pokupili potomci?

O, da. Moji potomci, blago svake majke i svake obitelji… Na ovo pitanje odgovaram kratko: Moja djeca ne pišu poeziju, ali ispisuju i oslikavaju svoje životne stranice znanstvenim ili nekim drugim radovima. Svestranosti im ne nedostaje, ali svi su, pa i oni najmlađi, okupirani stotinama obaveza da radost iskazivanja ljubavi koriste u onim brzinskim minutama i rijetkim slobodnim satima. No, mijenja se vrijeme, a i mi s njim pa nikad se ne zna.

Živite u Zagrebu. Na koji način ste i dalje povezani s Velikom Goricom?

Zagreb i Velika Gorica moje su velike i podjednake ljubavi. Rad i život u njima, isto tako. I oni su, kao gradovi, jedan drugome takvi. Ne mogu jedan bez drugoga iz milijun razloga. U Zagrebu su neki moji novi počeci i sve moje tuge i radosti tih početaka. Ostalim članovima moje obitelji, također. Naša je početna, a vjerojatno i zadnja stanica. U njemu su mi djeca, jedni druge uvijek trebamo i trebat ćemo.

Velika Gorica je nerazdvojivi dio toga i neka naša mirna luka. Sredina u kojoj je sve “pri ruci” i ne želim/o se toga odreći. U njoj su i moji poetski počeci, moja mala škola pisanja i bezgranično davanje sebe, svojih najljepših godina; rasta s njom. Ponosim se i Zagrebom i Velikom Goricom, uživajući u njima, a vjerujem i oni u meni jer ljubav se ljubavlju vraća.

Obično kraj razgovora nosi pitanje o novim izdanjima zbirki, no mi ćemo, poznajući vas, samo pitati – kada?

Istina, ne jenjava želja i potreba za objavom nekih novih knjiga. Razlog tomu su svakodnevna mala stvaranja koja tijek vremena pretvara u malo veća, željna iskoraka iz obiteljskog doma baš kao i djeca kada odluče biti svoji. Ni želje i brojni pozivi na nova gostovanja i putovanja nisu ništa manji i teško im je odoljeti. Tim više jer su rasadnici novih poznanstava, susretanja s drugim kulturama i otvaranja novih mogućnosti za biti boljom u svemu što volim, činim i što je moj život. To su putevi mira i ljubavi, zajedništva i dijeljenja radosti stvaranja. To su molitve za bolje sutra koje smo dužni ostaviti budućim generacijama i njihovoj majci nad svim majkama, Majci Zemlji.

U prvim danima nove školske godine veću pažnju posvećujemo pješacima, odnosno školarcima, budući da neki od njih prvi puta upoznaju put od kuće do škole. 

Tako tijekom cijeloga ovoga tjedna policijski službenici dežuraju u neposrednoj blizini škola i vozačima skreću pažnju na obvezu propuštanja pješaka preko pješačkog prijelaza, a male zaigrane glavice upozoravaju da prije stupanja na “zebru” moraju najprije provjeriti da li vozači usporavaju kako bi ih propustili. 

Taj zadatak u velikogoričkoj okolici imaju naši vatrogasci, a jedan od njih je Franjo iz Novog Čiča, član tamošnjeg vatrogasnog društva. Dežura svakodnevno kod OŠ Novo Čiče, jer je oprez u prometu važna navika koju učenici moraju usvojiti. 

–Čuvam pješački prijelaz u smislu da vozači staju na vrijeme i da djeca kada se približavaju cesti provjere da li je sigurno mogu prijeći. Na taj način mi vatrogasci dajemo svoj doprinos zajednici – poručuje Franjo Zetković kojeg školarci tijekom tjedna viđaju u dva termina, usklađena sa školskom satnicom. 

(Foto i razgovor: Gianna Kotroman)

Temeljem provedbe Godišnjeg programa katastarskih izmjera građevinskih područja za 2025. godinu, danas su svečano otvoreni radovi na području grada Velike Gorice za dijelove katastarskih općina Šiljakovina i Lukavec. Izmjerom će biti obuhvaćeno 1.093 katastarskih čestica i 467 zgrada na ukupno 145 hektara površine, a vrijednost radova je 294 tisuća eura. 

Radove su otvorili glavni ravnatelj Državne geodetske uprave Antonio Šustić te gradonačelnik Grada Velike Gorice Krešimir Ačkar. 

Katastarske izmjere provode se kao dio Višegodišnjeg programa katastarskih izmjera građevinskih područja 2021. – 2030., a glavna aktivnost i cilj je obnova katastra i zemljišnih knjiga za 600 tisuća hektara zemljišta u građevinskim područjima i područjima oko građevinskih zona.  

– Ažurni i točni podaci u katastru i zemljišnoj knjizi otvorit će vrata provedbi novih razvojnih i infrastrukturnih projekata, a koji će unaprijediti kvalitetu života u lokalnoj zajednici – naglasio je Ačkar. 

Ovaj projekt nastavak je dugogodišnje suradnje Grada Velike Gorice i Državne geodetske uprave na čijem području su obnovljeni katastar i zemljišna knjiga za katastarske općine Velika Gorica, Kurilovec i Gradići, za što je uloženo 1,8 milijuna eura. 

–Vjerujemo da će se dobra suradnja s predstavnicima lokalne zajednice i građanima nastaviti i tijekom izmjera koje slijede – poručio je Šustić. 

Aktualnim Godišnjim programom za 2025. godinu obuhvaćeno je dodatnih pet katastarskih općina s područja pet jedinica lokalnih samouprava, ukupne površine 2.268 hektara, odnosno 10.746 katastarskih čestica.  

Stoga je važno da se građani odazovu pozivu Državne geodetske uprave i da geodetima na terenu pokažu granice svojih parcela jer će to stanje biti osnova za uspostavu novog katastra i zemljišne knjige.  

Od početka provedbe programa, na području Zagrebačke županije provedene su, ili su tijeku, katastarske izmjere za deset katastarskih općina s područja devet jedinica lokalnih samouprava. Ukupno je obuhvaćeno 8.039 hektara površine, odnosno 42.058 katastarskih čestica.    

Podsjećamo, program katastarskih izmjera, jedan od najobuhvatnijih projekata u području zemljišne administracije u Republici Hrvatskoj od osamostaljenja, pokrenula je Vlada Republike Hrvatske, a provodi ga Državna geodetska uprava.  

Za njegovu provedbu do kraja 2030. godine osigurana su sredstva iz državnog proračuna u iznosu od oko 401 milijun eura.  

Pristup obnovljenim katastarskim i zemljišnoknjižnim podacima bit će osiguran digitalno, putem postojeće jedinstvene pristupne točke, svim građanima, zainteresiranim stranama i gospodarstvenicima na portalu Uređena zemlja. 

(Foto: Grad Velika Gorica)

Umjetnička škola Franje Lučića organizira Dan otvorenih vrata Plesnog odjela u utorak, 16. rujna 2025., od 18 do 19 sati, na adresi Slavka Kolara 39 u Velikoj Gorici. Događaj je namijenjen učenicima 3., 4. i 5. razreda osnovne škole te njihovim roditeljima koji žele upoznati što plesna nastava u ovoj školi nudi i kako izgleda u praksi.

Sudionici će tijekom sata moći sudjelovati u plesnoj radionici, isprobati prve korake i osmisliti vlastite koreografije. Program uključuje i upoznavanje s nastavnicima i učenicima, kao i predstavljanje informacija o programu škole i upisnom procesu. Cilj događaja je približiti ples kao oblik stvaralaštva i osobnog razvoja, ali i pokazati koliko ples može pridonijeti razvoju djece kroz kreativnost, disciplinu i zajedništvo.

Iz škole poručuju da je ovo prilika za djecu i roditelje da iz prve ruke dožive atmosferu plesne nastave te otkriju može li ples postati dio njihova svakodnevnog života.

Započeli su radovi na izgradnji Javno-zdravstvenog objekta Kupljenovo koji će na jednom mjestu za stanovnike ovog prigradskog naselja grada Zaprešića imati prostor za ordinaciju obiteljske i dentalne medicine, ordinaciju za patronažnu službu, ljekarnu i manji prostor za potrebe Grada Zaprešića koji je za gradnju darovao zemljište.

–Ovdje na ovom prostoru dobivamo novu zdravstvenu zaštitu, a time se rješava i standard zdravstvene zaštite u samom gradu Zaprešiću. U neposrednoj blizini imamo starački dom i uz sve to dajemo neki novi zdravstveni standard. Zdravlje nema cijenu, a ova investicija to dokazuje – istaknuo je gradonačelnik Zaprešića Željko Turk.

Foto: Zagrebačka županija

Postojeći prostor ambulante u Kupljenovu je u lošem stanju i teško pristupačan osobama s invaliditetom, podsjetio je ravnatelj Doma zdravlja Zagrebačke županije Većeslav Bergman.

–Od ukupno 360 kvadrata, prostor od oko 130 kvadrata koristit će Dom zdravlja Zagrebačke županije, Ljekarne Zagrebačke županije imat će na raspolaganju nešto više od metara kvadratnih, a Grad Zaprešić će prostor od oko 60 kvadrata urediti za svoje potrebe. Bit će to najljepša ambulanta, ne samo u Zagrebačkoj županiji, već i u Hrvatskoj, rekao je Bergman i napomenuo kako je sadašnja ambulanta u najlošijem stanju od svih 49 dislociranih ambulanti.

Investiciju vrijednu 1,5 milijuna eura u cijelosti financira Zagrebačka županija, čime osigurava kvalitetnu zdravstvenu zaštitu na cijelom području županije.

Foto: Zagrebačka županija

–Uz ovaj objekt Zagrebačka županija s milijun eura sufinancira i izgradnju ambulante u općini Rugvica, a značajna sredstva ulažu se i u energetske obnove ispostava Doma zdravlja. Riječ je o zgradi Doma zdravlja u Samoboru i Ivanić Gradu gdje je obnova tijeku, te velikogorički Dom zdravlja u kojem će radovi krenuti uskoro – najavio je zamjenik župana Ervin Kolarec.

Ambulanta u Kupljenovu gradi se prema najnovijim standardima a rok završetka radova je do kraja ove godine.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom