Ima jedna pjesma, zove se “Manta me ljubav”. Ima ona, naravno, i svoj video spot. I negdje na njegovoj sredini jedan kadar. U prvom planu, u bijeloj haljini, vidi se Severina, odmah do nje je Danijela Martinović, njima iza leđa Giuliano i Goran Karan. A iza njih jedna plavuša i – on. Dečko u prugastoj crveno-bijeloj majici, sa šeširom na glavi, prati ritam i, naravno, Severinu. Ona je, realno, ipak tu glavna.
– Iskreno, uvijek mi je bila želja raditi sa Severinom. Surađivao sam s puno poznatih kod nas, ali ona je ipak nešto posebno, najveća zvijezda, prava diva. I zato mi je bila čast pojaviti se u tom spotu, doživjeti je izbliza – kaže Mario Guteša, 27-godišnjak iz Velike Gorice, točnije iz Cvjetnog naselja.
Mama Loreta i tata Goran te su 1989. godine dobili blizance, dvojicu dječaka, Dina i Marija. Prvi je otišao u košarku, drugi u ples. Prvi je od košarke do danas odustao, drugi svoju veliku ljubav ne pušta. Ples, ne Severinu.
– Kakva je? Nevjerojatno je smirena osoba, opuštena, u svom filmu, ni izbliza se ne ponaša kao razmažena diva – kaže Mario, uz dodatak:
– Nismo mi previše vremena proveli u druženju. Kad se rade takve stvari, najčešće mi plesači snimimo svoj dio, a pjevači svoj, malo je tu preklapanja. Ali u tom kratkom vremenu ostavila je jako pozitivan dojam na mene, volio bih i u budućnosti surađivati s njom. Zasad je, eto, ostalo na tom spotu i kratkom druženju.

 

Škola plesa i na malim odmorima
Mario Guteša spada među vodeće “estradne” plesače, lista pjevača s kojima je surađivao duga je i raznovrsna.

– Jelena Rozga, Nina Badrić, Toni Cetinski, Maja Šuput, Neda Ukraden, Novi fosili, Plavi orkestar, Colonia, Jacques, Ivana Kindl, Franka Batelić, Ivana Banfić, Neda Parmać, Pamela Ramljak, Petra Kovačević, Antonija Šola… – nabraja Guteša, ostavljajući dojam da i nije izostavio baš previše imena s hrvatske estrade.
Često ga se može vidjeti na televizijskim ekranima, njegovi prijatelji će reći da im se povremeno čini da “iskače iz paštete”. I nije tu riječ samo o spotovima, njegovo lice pojavljivalo se i u televizijskim reklamama, na jumbo plakatima, na modnim revijama… Iznimno raznovrstan dečko, odlučan da u onome čime se bavi ode najviše što je to moguće u hrvatskim okvirima. U tome je, naravno, i uspio.
– Kad sam bio klinac, svi prijatelji iz škole znali su da se bavim plesom. U tim godinama to nije baš uvijek ugodno, bilo je tu zadirkivanja, neugodnih situacija, zvali su me ‘baletan’, rugali mi se, govorili da je to za curice… To je i normalno među djecom, brzo sam se navikao i zanemarivao sve takve situacije. Iako, djetetu to nije uvijek lako proživljavati, bilo je i teških trenutaka – vraća Mario film 20-ak godina unatrag i nastavlja:
– Već u sedmom, osmom razredu prestao sam biti baletan i odjednom sam postao frajer. Tako to ide, kad dođeš u te godine, kad se počne i izlaziti van, postane fora znati plesati. Svi dečki iz razreda sad su htjeli da ih naučim nešto, da im pokažem neke pokrete. Učio sam ih plesati na odmorima, na tjelesnom… I danas mi isti ti ljudi, koji su došli u godine kad su se počeli ženiti, dolaze sa željom da ih pomognem s prvim plesom – smije se Mario, koji puno radi s mladencima, a bivši školski kolege posebno su dragi “klijenti”.
– Znaju mi ljudi prilaziti i čuditi se kako sam ja to uspio doći do televizije, do svega toga što danas radim. I sam svima objašnjavam da je to to, da ne možeš do nečega takvog doći preko noći. Cijeli život sam u plesu, potpuno posvećen tome, i zato sam sad tu gdje jesam. Žrtvovao sam puno toga, izlaske, rođendane, druženja, sve zbog plesa. I isplatilo se – zadovoljan je Guteša.

 

Jedini dečko među 20 cura
Plesom se aktivno bavi, plus-minus koji mjesec, 21 godinu. Krenuo je na ples sa šest godina, iako je plesati počeo, kažu roditelji, sa šest mjeseci.
– Doslovno sam bio u pelenama kad su starci primjetili da neobično reagiram na jednu poznatu pjesmu. Da me ubiješ sad se ne mogu sjetiti kako se zove… Uglavnom, imali smo jedan veliki zvučnik u dnevnom boravku i kad god bi ta pjesma krenula na radiju, ja bih došao do tog zvučnika i počeo ‘čagati’. Na druge pjesme i ne toliko, ali na ovu uvijek. Roditelji nisu bili sigurni, čak su i zvali na radio, naručivali tu pjesmu da vide je li u tome stvar i ispalo je da jest. Brzo su shvatili da imam nekakav talent i sa šest godina odveli su me u plesni klub Fredi – prepričava Guteša.
Prvi dolazak tamo potvrda je da oni klinci iz razreda, koji su mu se rugali govoreći da je to za curice baš i nisu potpuno promašili.
– Ja sam bio jedini dečko, a sa mnom 20-ak cura – smije se Guteša sjećajući se početaka.
Sljedećih 15 godina ostao je u latinoameričkim i standardnim plesovima, bavio se time vrlo ozbiljno, a kad je tako, logika kaže da moraju doći rezultati. I došli su.
– Triput sam postao prvak Hrvatske, ali puno truda sam morao uložiti da bih do toga došao. Treninzi su bili od ponedjeljka do petka, baš svaki dan, a subotom smo išli na turnire. Prošao sam doslovno cijelu Hrvatsku s plesom, upoznao gomilu ljudi i to je sve dokaz da se trud isplatio – zadovoljno konstatira Mario.
Roditelji su, naravno, uvijek morali biti tu negdje. Tata je najčešće bio vozač, ali i velika potpora. Nije bio jedan od onih očeva koji su zazirali od toga da mu sin pleše, nije ga pokušavao “nagovoriti” da ode na, recimo, nogomet, košarku, rukomet.

 

 

Mačevanje s tatom po kući
– Ma tati je jedini problem bio što me morao stalno voziti negdje, ali nikad stvarno nije imao ništa protiv. Dapače. Uostalom, uvijek plešemo u paru, tu negdje su i drugi roditelji, pa su se oni, dok smo mi trenirali, pili kavu, družili se – kaže Mario i nastavlja:
– Imao sam čak jednu fazu u kojoj sam želio odustati. Taman je izašao film ‘Čovjek sa željeznom maskom’ s Leonardom di Caprijem i mene je oduševilo mačevanje. Tata i ja smo se stalno mačevali po doma, a iz toga se rodila ideja da se ostavim plesa i krenem trenirati mačevanje. Kad je tata to čuo, oduševio se. Međutim, kad je mama to čula, poludjela je. Nije dolazilo u obzir. I kad je ona rekla da moram nastaviti plesati, tata je mogao reći samo: ‘Gle, sine, moraš ići plesati’.
I sin je nastavio plesati. S jednom partnericom tri godine, s drugom čak devet. Svaki dan bili su zajedno na treninzima, proživljavali i uspješne i loše dane, trpjeli se i podnosili… Kad se tako nabraja, plesno partnerstvo zvuči gotovo kao ljubavna veza.
– Često ljudi koji su plesni par postanu i ljubavni par, ali u mom slučaju nije bilo tako. Ta cura bila je puno mlađa od mene, mi smo bili partneri isključivo na podiju. Iako, odnos je sličan vezi, bude tu svega, i svađa, i faza u kojima ne razgovaramo, padnu i teške riječi, ali sve se to nekako na kraju riješi. Znali su mi govoriti: ‘Ona je mlađa, žensko je, moraš popustiti’. I tako je najčešće bilo – priznaje Guteša, koji s tom dugogodišnjom partnericom nakon “prekida”, iako bi bilo logično zaključiti drukčije, nije ostao u posebno bliskom odnosu.
– Devet godina smo se viđali svaki dan, ali sad se već stvarno dugo nismo čuli. Svatko je otišao na svoju stranu, za svojim interesima, ali znamo se sresti u gradu, popričati. Uostalom, i dok smo plesali skupa, viđali smo se samo na treninzima. Iako, to ‘samo’ kažem uvjetno, jer jako puno je to vremena provedenog zajedno, pa valjda ni nemaš potrebu čuti se i viđati izvan toga. Ali roditelji su nam, recimo, ostali jako dobri – priča Guteša.

 

Upoznao je svog “messija”
Treća njegova partnerica to je bila samo nekoliko mjeseci. Naletjela je taman u fazi kad je Mario dolazio na prekretnicu. Nakon 15 godina u, kako kaže, latinoameričkom standardu, interesi su se promijenili.
– Tamo negdje 2007. na MTV-u sam počeo malo više gledati spotove, ali i nekakve plesne emisije, a kad sam vidio plesača koji se zove Kenny Wormald, odmah sam rekao: ‘E, ovako ja želim plesati’. I odlučio sam da ću se prebaciti na hip hop – kazao je Mario, otkrivši kako, eto, i u plesu postoje idoli.
Ono što su mladim nogometašima, recimo, Messi ili Ronaldo, njemu je bio Kenny. S tom razlikom što većina mladih nogometaša teško može doživjeti da upozna nekoga od njih. Guteša je svog “messija” upoznao.
– Čovjek je sjajan, plesao je s Jennifer Lopez, Beyonce, glumio je i u remakeu filma ‘Footloose’, a prije dvije godine došao je na veliki plesni kamp koji se održavao na Zrću. Došli su vrhunski plesači iz cijelog svijeta, među njima i on, pa sam ga uspio upoznati. I lijep je to bio osjećaj, ipak sam se zbog njega počeo baviti ovime čime se bavim – sa smiješkom priča Guteša.
Prijelaz u drugi plesni stil počeo je odlaskom kod Larise Lipovac, u njezin klub, u kojem su vrlo brzo shvatili da je riječ o iznimno talentiranom dečku. I odlučili su iskoristiti ga najbolje što se može.
– Kako u plesnom svijetu fali muškaraca, odlučili su me gurati i u druge vode, ne samo u hip hop. I tako sam krenuo na jazz, pa na balet, break dance, suvremene plesove… Sve sam prošao, što je super, jer svaki plesač bi morao znati barem po nešto od svakog stila. To bitno olakšava posao, puno si svestraniji, i meni je to definitivno pomoglo – kaže Mario, koji na pitanje što je najteže, najzahtjevnije od svega toga, nudi za mnoge možda i prilično neočekivan odgovor:
– Balet! Definitivno najteže. U početku sam i ja mislio da to nije ništa, malo mičeš nogicama i to je to, ali stvarno je jako naporno, fizički izuzetno zahtjevno.

 

 

Pleše i glumi, a pjeva – pod tušem
Ples je, shvatili ste, bio i ostao prva i osnovna preokupacija u životu Marija Guteše. Uz svakodnevne treninge, probe, audicije i sva ostala veselja koje donosi bavljenje ovom vrstom umjetnosti, najbolji velikogorički plesač ima i druge zanimacije. Plesati uči djecu i mladence, “rasprodan” je po cijele dane, ali stigne i sve to ubaciti i ono što se moderno zove modeling. U prijevodu, manekenstvo.
– Kad sam otišao u hip hop i sve te druge vrste plesa, otvorila su mi se nova vrata. Počeo sam se pojavljivati u reklamama, spotovima, raditi na koncertima. Mogli su me ljudi vidjeti u reklamama za Cocktu, PBZ, Karlovačko, Plivit Total, VIP… Dio tih angažmana bio je plesački, a neki i isključivo glumački, što mi je isto super, nešto sasvim drukčije – priča Guteša, kojem je jedan televizijski nastup otvorio šansu da se okuša i u najklasičnijem obliku manekenstva, onom koji uključuje nošenje modnih revija.
– Plesao sam u showu Showtime na Novoj TV, u kojem je pobijedila Franka Batelić, i tu me primjetio Viktor Drago, koji mi je predložio da pokušam i s modelingom. Budući da volim isprobavati razne stvari, da mi je sve novo zanimljivo, pristao sam bez previše razmišljanja. Nosio sam revije na Cro A Porteru nekih četiri, pet godina, za Elfs i neke druge dizajnere. I bilo mi je stvarno super okušati se i u tome. Nije baš da to želim raditi, ali treba sve probati – kaže raznovrsni Guteša, koji se pojavljivao i na, kako fraza kaže, daskama koje život znače.
– Radio sam i u kazalištu, većinom mjuzikle, ali samo plesne dijelove. Pjevanje? Ne, ništa od toga, jedino možda pod tušem, pjevati stvarno ne znam – priznaje sa smiješkom.

 

Jutro kad je zapisivao snove
Međutim, od svega što je ikad radio, najveće zadovoljstvo ostalo je nakon projekta koji je sam pokrenuo. Jednog jutra, na samo početku 2012. godine, probudio se s idejom.
– Humanitarno plesni projekt ‘Možemo pokretom’ nastao je doslovno u snu, dok sam spavao. Probudio sam se i vidio cijeli projekt u glavi. Uzeo sam olovku, papir i počeo zapisivati – počinje ovaj dio priče Guteša.
Brzo je shvatio da je to ono što želi raditi.
– Odmah sam otišao kod frendova i prezentirao im kako sam to zamislio, ali nisu me baš ohrabrili. Zapravo, rekli su mi: ‘Stari, daj primi se faksa, kako ćeš ti to sad napraviti.’ A ja sam im odgovorio da ću dokazati da je moguće. I, evo, uspio sam – kaže Mario.
‘Možemo pokretom’ krajem rujna je održan četvrti put, projekt je već jako dobro uhodan, priča itekako funkcionira, ali tako to valjda ide kad nešto radiš s ljubavlju. Zapravo, s tri ljubavi.
– Da, spojio sam tri svoje ljubavi u taj jedan projekt; humanitarni rad, ples i organizaciju eventa. Cilj je bio promovirati ples u Hrvatskoj, ali i pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Projekt traje devet dana, a prvih osam se održavaju plesne radionice, kroz koje 25 profesionalnih koreografa iz svih plesnih stilova u sat vremena ima prezentaciju. I tu su dobrodošli svi, i profesionalci da potvrde neko svoje znanje i međusobno uče, ali i amateri, da se dođu upoznati sa svime što ples nudi. Uvijek je to krajem rujna, baš prije početka nove sezone. Zadnji, deveti dan je završna produkcija, gdje profesionalni plesači imaju svoje grupe i s njima mogu pokazati svoje umijeće na sceni, da ljudi vide što mogu postići ako se krenu time baviti – objašnjava Guteša.

 

 

Kad izađe van – ništa od plesa
Njegova zarada u toj je priči točno nula kuna.
– Prodajom ulaznica skupljamo novac i zatim ga doniramo. Prve godine skupljali smo za Hrabri telefon, drugu i treću za Sindrom Down Zagreb, a ove godine za Udrugu osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije Mala kuća. Riječ je o djeci s Downovim sindromom, autizmom i drugim poteškoćama u razvoju. Cilj je svake godine pomoći nekome drugome, a ne orijentirati se samo na jedno. Skupimo oko 10.000 kuna svake godine i taj novac se namjenski troši. Ovogodišnja donacija otići će na didaktički aparat koji pomaže djeci s problemima s motorikom i koncentracijom – kaže Guteša, koji ne skida osmijeh s lica dok priča o bilo čemu vezanom uz “Možemo pokretom”.
– Krenuo sam od totalne nule, a projekt živi sad već petu godinu. Puno sam toga putem naučio, i kako pisati dopise, tražiti sponzore, promovirati se… Imao sam 22 godine kad sam krenuo u to i taj detalj mi je čak i pomogao. Često sam znao čuti komentire da ljudi mojih godina idu van, zabavljaju se, pa kako sam se ja za to odlučio… Mnoge je to oduševilo pa su mi izašli u susret, pomagali. Ponosan sam i sretan što je projekt zaživio, a ići će i dalje, ne namjeravam odustati od toga – odlučan je plesač, humanitarac, maneken, glumac…
Od svega toga prvo je, naravno, plesač, no samo kad je na podiju. I, eventualno, na nekoj svadbi. Kad izađe van s društvom, kao da zaboravi čime se bavi.
– Kad izađem van, nikad ne plešem. Doslovno nikad. Ukamenim se sa strane, cupkam… Ne znam, nekako mi nije to to. Nikad nisam ni uletavao curama uz pomoć plesa. Između ostalog zato što mi plesačima imamo malo čudnu ‘spiku’, fokusiramo se na neke stvari koje su nama bitne, kamere, okreti, koraci… Ali zato na svadbama plešem, to jako volim, baš uživam. Krenem plesati sa starijim ženama, mamama, bakama, i brzo svi skuže da sam plesač – smije se Guteša.

 

Kako snimiti spot za 500 kuna
Kad je već riječ o curama, nameće se pitanje kako su one s kojima je bio u vezi reagirale na “poslovne obaveze”. Naime, u njegovu slučaju to uključuje dodire, bliske kontakte s puno djevojaka, koje najčešće baš i nisu ružne…
– U dvije veze sam bio s plesačicama, pa tu nije bilo problema, ali s onima koji nisu iz tog svijeta moraš prvo malo razgovarati, objasniti da to tako ide, da je to posao. To je kao gluma, ako se želiš time baviti, treba razumijevanja s druge strane – pojašnjava Mario.
A kad je već riječ o glumi, ima i tu neostvarenih želja.
– Velika mi je želja snimiti barem jedan film. I inače obožavam filmove, volim nove stvari i to mi je baš želja. Iako, vidim se u budućnosti kao neki ‘event’ menadžer, tako nešto. I usput se baviti plesom, onako sa strane – kaže Guteša, svjestan da se od plesa u Hrvatskoj baš i ne može živjeti.
– Ima i ljudi koji žive od toga, ali ja sebe zamišljam u nekom ‘ozbiljnijem’ poslu. Može se tu zaraditi, vodim grupe, radim s djecom, snimam reklame i spotove, ali sve to ide po fazama. Za nastup u spotu može se dobiti od 500 kuna do 100 eura, možda malo više od toga. Ovisi za koga plešeš, koliki je budžet, ali u zadnje vrijeme su tu sve manji novci. U manekenstvu je to od 500 kuna po reviji pa na više. Najbolje su plaćene reklame tu se može zaraditi, recimo, od nekih 4000 do 10.000 kuna – otkriva Guteša, koji je uz sve to i student, završio je tri godine računovodstva i financija, roditelji ga pokušavaju “pogurati” da završi još dvije.
– Jesam, zanemario sam fakultet zbog plesa, ali ionako me te financije baš i ne zanimaju previše. Mislim da to nije posao za mene, ja uživam samo kad sam na sto strana, leteći, stalno u pokretu – kaže Mario.
A tako je bilo i ovoga puta. Otpio je zadnji gutljaj kave, na leđa stavio ruksak i krenuo dalje. U nove projekte, ostvarivanje novih ciljeva i snova. U ritmu muzike za ples…

 

Dva brata blizanca, a kao s različitih kontinenata
Brata Dina i njega, kako to i obično bude s blizancima dijeli nekoliko minuta. Zajednički im je dan rođenja, roditelji i dom. No tu prestaje ono što ih veže.
– Blizanci smo, dvojajčani, ali totalna smo suprotnost. Totalna! Znači, psihički, fizički, ma u svakom smislu. Ljudi često ni ne vjeruju da smo braća. Nikad nismo sjedili zajedno u školi, nismo čak ni išli zajedno u školu, u srednju je on išao u Zagreb, a ja u gimnaziju u Gorici – kaže Mario.
O različitostima će nešto reći i gabariti. Dino je izrastao do 205 centimetara, ima malo preko 100 kilograma, a Mario se zaustavio na 185 centimetara i 75 kilograma. Kad se to zna, nije ni čudo što je Dino otišao u košarku, a Mario, eto, u ples.
– Brat je krenuo prvo s karateom, a zatim se prebacio na košarku. Ali oduvijek je svatko išao na svoju stranu, on na svoje treninge, ja na svoje… Najčešće smo se viđali smo navečer, prije spavanja, pozdravimo se, zaželimo laku noć i to je to – opisao je Mario.

 

 

Vani 40 stupnjeva, a na probu se dolazi – u bundi?!
U Hrvatskoj bih volio raditi što više Severininih koncerata, to je nešto posebno, a u inozemstvu… Ma bilo što, kaže Mario, koji je od inozemstva dosad radio samo u Aziji, u jednoj pomalo egzotičnoj državi.
– Bio sam tri tjedna u Omanu, na Azijskim olimpijskim igrama na pijesku. Išlo je stotinjak ljudi iz Hrvatske, a nastupali smo na otvaranju i na zatvaranju Igara. Super iskustvo, lijepo je vidjeti te nepoznate dijelove svijeta – počinje Guteša svoj kratki putopisni izvještaj.
– Tad je Oman tek počeo s razvojem, gradili su ceste, praktički nove gradove. Sultan je tamo glavni, a cijela njihova ‘spika’ iz naše perspektive je jako neobična. Svi zamotani, na prvu ti je sve to jako čudno, ali brzo skužiš da su ljudi izuzetno gostoljubivi i druželjubivi. Jednom od njih slučajno se digla haljina i vidjeli smo da ispod nosi dres od hrvatske reprezentacije – prepričava Mario i nastavlja:
– Imaju novca, ali to baš i ne pokazuju, žive najnormalnije. I fora je sve to vidjeti, doživjeti. Bio je 12. mjesec, skoro 40 stupnjeva, mi se kuhamo, dođe ti da skineš sve sa sebe, ali ne smiješ zbog njihovih zakona nositi ništa iznad koljena. A oni na probe dolaze u bundama! To je njima hladno, jer preko ljeta su im temperature i do 50, 60 stupnjeva.

 

Ako mladenci znaju hodati, mogu naučiti i plesati
Poseban užitak je, kaže Mario, učiti mladence plesati.
– Počeo sam s tim kad sam imao 17 godina i stvarno uživam. Ljudi najčešće prilaze s rečenicom tipa: ‘Mi bi htjeli naučiti plesati, ali imamo po dvije lijeve’. No takve priče meni na jedno uho uđu, a na drugo izađu. Svatko može naučiti plesati ako se malo potrudi. Ako znaš hodati, možeš naučiti i plesati. Dobro, ne može u tih nekoliko sati to biti plesački savršeno, ali za svadbu to i nije presudno. Malo okreta, poneka poza i to je to – kratki recept za svadbeni uspjeh otkriva Guteša.
– Ne mora to biti savršeno, najčešće i nije, jer uvijek je tu trema, naravno da nekad nešto i fulaš, ali ja uvijek kažem: ‘To nije natjecanje, nema vas što biti strah, nitko osim mene i vas neće ni primjetiti da ste nešto fulali.’ Evo, jedan par koji sam učio plesati čak mi je i pomogao sponzorstvom oko projekta.

 

Objavljeno u Reporteru broj 356