Gužva je u lipnju bila na terasi caffe bara Dobar dan, gomila ljudi gleda Europsko prvenstvo u nogometu, divi se volejčini Luke Modrića, a negdje kroz njih užurbanim korakom juri tamnoputi dečko s vječnim osmijehom na licu. Leti od stola do stola i pita: “Izvolite, što ćete popiti?” Konobar je u jednom od najjačih goričkih kafića, a dok pogled bježi prema ekranu, kroz glavu prolazi tisuću misli. Njemu taj Luka Modrić nije samo poznati nogometaš, za njega je on suigrač, cimer, dečko s kojim je prošao puno toga.
– Igrali smo zajedno u Dinamu, došli smo otprilike u isto vrijeme, on iz Zadra, a ja iz Pule, i odmah smo se našli. Stanovali smo zajedno šest mjeseci, on, ja i Marko Čirjak, još jedan naš suigrač iz te generacije – priča Silvio Cavrić, junak naše priče.
– Sad to zvuči malo smiješno, čovjek igra u Real Madridu, ali imam fotografiju na kojoj smo u dresu reprezentacije zajedno. Ja s kapetanskom trakom na ruci, a on odmah pokraj mene. Čudno je to vidjeti iz ove perspektive – smješka se Silvio, rođeni Siščanin, odrastao u Puli, koji je svoj dom prije tri godine pronašao u Velikoj Gorici.

Rodio se s loptom u nogama
Uskoro će navršiti 31 godinu, a nogomet ne igra posljednjih pet. Ozljeda leđa zaustavila ga je na putu da napravi barem solidnu karijeru, u kojoj je igrao prvoligaški nogomet, na posudbama je odradio četiri godine ugovora s Dinamom, bio mladi reprezentativac, otišao u albansku prvu ligu…
– Sjećam se tog trenutka kao danas. Igrao sam u Interu iz Zaprešića kad me Kamerunac Tabi iz Šibenika pogodio đonom u leđa u jednom skoku. Imao sam oteklinu veličine rukometne lopte, ali to je splasnulo i nastavio sam igrati. Nisam ni znao da su mi napukla dva diska u kralježnici – priča Cavrić.  Muskulatura je to držala, ali kako je vrijeme protjecalo, kako su prolazili treninzi i utakmice, bolovi su bili sve veći.
– U jednom trenutku sam shvatio da više ne ide dalje. Tad sam igrao u Albaniji i vratio sam se u Zagreb, pokušao to riješiti i nekim alternativnim metodama, ali kad su liječnici vidjeli slike, bilo je jasno da moram na operaciju. Ta dva puknuta diska u kralježnici uništavala su živac, nije bilo druge – sjeća se Silvio trenutka kad je shvatio da je operacija neizbježna pa gotovo suznih očiju nastavlja:
– Doktor mi je rekao da bi možda mogao i opet igrati, da su šanse dobre, ali godinu dana nakon operacije pozvao me i rekao: ‘Dečko, ostavi se ti nogometa, bavi se nečim drugim u životu’.
I tu je, s 26 godina, završio nogometnu priču koja je trajala doslovno cijeli njegov život.
– Mama mi uvijek govori da sam se rodio s loptom. S dvije godine sam bio maskota na utakmicama sisačkog Metalca, u poluvremenu sam tehnicirao, driblao… S četiri sam već mogao napraviti 400 ‘na nozi’, sjećam se da sam pred jednim trenerom napravio cijeli krug oko igrališta bez da mi je lopta pala na pod. I već tad, s četiri godine, počeo sam trenirati u Metalcu, u kojem je igrao i tata Srećko – vraća se na početke Silvio Cavrić.

Bayern je nudio 200.000 maraka godišnje
Život u Sisku u to vrijeme nije bio nimalo ugodan, imao je šest godina kad je 1991. počeo rat.
– Uh, te ratne godine su bile užasne, baš je bilo gadno. Stalno smo bili po skloništima, a stanovali smo 500 metara od rafinerije i željezare, na opasnoj lokaciji, i zaista nije bilo ugodno sve to proživljavati – govori Silvio.
U to vrijeme roditelji su mu se razveli, otac je ostao u Sisku, a on se s majkom i sestrom preselio u Pulu. Bilo mu je tad devet godina.
– U Puli sam nastavio igrati nogomet. Mama me dovela da me upiše u klub i Ivan Bezjak, jedan od trenera, pitao ju je kako se zovem. Kad je rekla Silvio Cavrić, namrštio se i pitao: ‘Mali, što je tebi Srećko Cavrić?’. Odgovorio sam: ‘Otac’. Kad je to čuo, nije me čak ni želio provjeravati, samo je rekao mami: ‘Može ostati odmah na treningu što se mene tiče, samo sutra donesite dvije slike i domovnicu’. Mama ga je pitala kako to odmah, zar neće provjeriti jesam li za nogomet. Pogledao ju je i rekao: ‘Znam ja Srećka, igrao sam protiv njega, znam kakav je bio igrač. Ako je mali njegov sin, ne može biti loš nogometaš’ – sjeća se Cavrić.
I pogodio je. Mali ne da nije bio loš, bio je sjajan. Izuzetan talent, po njega su počeli dolaziti i klubovi iz inozemstva. Prošao je probu u Italiji, u Lecceu, s 14 godina su mu nudili 100.000 maraka po sezoni, no menadžeru je bilo malo. A zatim se javio Bayern! Pravi, minhenski Bayern.
– Nudili su mi ugovor na tri godine, 200.000 maraka po sezoni, no mama se uplašila, nije me htjela poslati u inozemstvo tako mladog. Pogotovo nakon što se pojavio Mamić – otvara novo poglavlje Cavrić.
Mamić iz ove priče je “onaj” Mamić, Zdravko. Na reprezentativnoj selekciji “snimio” je talentiranog 15-godišnjaka iz Pule i počeo raditi na njegovu dovođenju u Dinamo.
– Prvi put sam Zdravka Mamića vidio nakon jedne utakmice u Žminju. Došao je do mene, pohvalio me i rekao da bi volio da dođem u Dinamo. A ja gledam u njega, noge mi se oduzele, ne mogu progovoriti. Uvjerio je i mamu da mi je bolje otići u Dinamo nego u Bayern i tako je i bilo. Da se to malo drukčije razvilo, da sam otišao u München, tko zna kako bi mi se karijera razvijala… Iako, apsolutno ništa ne zamjeram mami, u tom trenutku mislila je da je ovako najbolje – priča Silvio.

Nitko nije pedantniji od Modrića
Bilo je tu i problema, natezanja između Istre i Dinama. Za Cavrića su Puljani tražili čak 500.000 maraka.
– Ej, pola milijuna maraka za klinca od 15 godina! Na kraju im je, koliko znam, Zdravko dao 80.000 maraka i konačno sam počeo igati za Dinamo – otkriva Cavrić.
Već tad, na početku srednje škole, Silvio je otišao od kuće. U Zagreb, u veliki grad, u nepoznato okruženje. A to nikad nije lako.
– Bio sam još dijete, dođeš tu kao padobranac, nikoga ne znaš, a u Dinamu su svi već fakini, svi se znaju… A ja dolazim kao ‘mali seljak’ iz Istre. U prvo vrijeme su me baš šikanirali. U početku su me smjestili u stan s Eduardom da Silvom i Patriceom Kwedijem. Ostao sam tamo dva mjeseca, dijelio sam sobu s Eduardom, koji mi nije ostao u lijepoj uspomeni – priča Silvio i nastavlja:

foto: arhiva Silvio Cavrić

– Šikanirali su me i njih dvojica kad sam tek došao, pogotovo Eduardo. Kako? Evo, recimo, čovjek mi nije dao da stavim stvari u ormar. S Kwedijem sam se poslije zbližio, znali smo i izaći, ali s Eduardom nikad. Iako, Eduardo je s većinom suigrača bio na nekoj distanci, malo na svoju stranu.
Uklopio se u društvo tek kad je pokazao koliko je dobar igrač, tako to ide u nogometu, u sportu.
– Pomoglo me i to što je nekih mjesec dana nakon mene iz Zadra došao Luka Modrić, pa smo se on, ja i ostali igrači sa strane držali skupa. Kako smo i stanovali skupa, nekako smo se zajedno prilagođavali – prisjeća se Silvio suživota s današnjom zvijezdom Reala.
– Po čemu ga pamtim? Po pedantnosti! Sve svoje stvari uvijek je uredno slagao, točno se znalo gdje što stoji. Ili, recimo, kad popije sok, odmah odnese čašu, opere je, obriše i spremi u ormar. I živciralo ga je što nas dvojica nismo takvi, ha, ha. Ali što ćeš, nije svatko isti – smije se Silvio.
Već tad vidio je nešto posebno u niskom, mršavom dečku iz Zadra.
– Čim sam prvi put vidio Luku na terenu, shvatio sam da je drukčiji od nas ostalih. Imao je tu neku posebnu karizmu. U početku je malo kasnio za nama, kasnije je ušao i u reprezentaciju, tad je bio stvarno sitan, ali u jednom trenutku smo mi ostali počeli stagnirati, a on je odjurio prema gore – pamti Cavrić.

Luku je bilo nemoguće čuvati
– Čak i izvan terena je bio drukčiji. Mi smo znali izaći nakon utakmice, popiti nešto, išao je i on s nama, ali uvijek je imao granicu. Bude s nama do ponoći, pola jedan, digne se i kaže: ‘Dečki, vi uživajte, ja odoh…’ Već kao klinac bio je pravi profesionalac, potpuno posvećen tome da postane nogometaš. I na tome mu skidam kapu, a zbog toga je i postao ono što je danas. Evo, ne sjećam se da sam ga ikad vidio da se napio. A izlazili smo jako puno puta…
Zbog takvog stila života i nema baš previše anegdota s Modrićem izvan terena.
– Ma on nije dozvoljavao da ih bude. Živio je na taj svoj način, već tad profesionalnim životom, zato se njemu nisu ni događale svakakve gluposti, kao nama ostalima. Volio je i šalu, provocirati, malo podbadati sa strane. Ali, kažem, bio je s nama, a opet nekako sa strane. Kao da je čekao da krene u visine do kojih je, evo, i došao – kaže Silvio, koji je igrao i protiv Modrića dok je bio u Međimurju, a Luka u Dinamu.
– Njega čuvati je borba. Baš za poluditi, ne možeš ga uloviti…
Životni put, jasno, davno ih je odveo u potpuno drukčijim smjerovima, no kontakt i dalje postoji.
– Da, ostali smo dobri, znali smo se čuti za Božić, Novu godinu, kad su mu se rodila djeca… Iako, u posljednje vrijeme smo manje u kontaktu. Zajednički prijatelj bio je kod njega i u Londonu i u Madridu, kaže da me Luka uvijek lijepo pozdravi… Evo, poslao mi je i svoj dres iz Reala s posvetom, dres u kojem je igrao utakmicu – priča Silvio i iz vrećice vadi bijeli Realov dres s brojem 19, pripremljen za fotografiranje.
– Jedino… Ma ostao mi je dužan partiju tenisa. Prije nekoliko godina me pobijedio, a nije bolji od mene. Rekao sam tad da ću mu vratiti, ali još nismo stigli odigrati taj meč. Valjda hoćemo jednom, da ga dobijem barem u tenisu, kad je on već mene u nogometu, ha, ha – kaže Silvio i zaključuje:
– Stvarno mi je drago što je Luka došao tu gdje jest, želim mu da postane još bolji igrač, iako ne znam može li se uopće bolje od ovoga…

Enigma – zašto se Ćiro nije javio?
I to je, eto, život. Dva velika talenta, mlada igrača koja krenu s praktički istih pozicija, jednom se sve poklopi u karijeri, drugom gotovo ništa. A možda bismo i Silvija Cavrića danas gledali u kockastom dresu, samo da nije bilo nekih teško objašnjivih događaja iz rane faze karijere.
– Kad smo izlazili iz juniora, cijela ta generacija, s Lukom, Čarlijem, Čalom i ostalima, igrali smo turnir “Mladen Ramljak”. Ja sam bio najbolji igrač i strijelac turnira, u finalu smo pobijedili Galatasaray 2-0, a ja sam zabio oba gola. Tad je trener prve momčadi bio Ćiro Blažević, i on i Mamić su me pohvalili i rekli da će me priključiti prvoj momčadi. Ali na tome je i ostalo – s dozom sjete priča Silvio i nastavlja.
– Otišao sam kući, u Pulu, pripremao se kao da ću ići na pripreme s prvom momčadi, i Mamić i Ćiro rekli su mi da će mi se javiti kad se moram vratiti u Zagreb, ali nitko se uporno nije javljao. I kad su se konačno javili, rekli su mi da idem u Sesvete na posudbu, u drugu ligu. Ne znam što se tu dogodilo, nitko mi nikad nije objasnio zašto nisam otišao na te pripreme…

foto: Inter Zaprešić web

Dvaput je poslije bio na pripremama Dinama, dok su treneri bili Kuže i Jurčević, ali uvijek je netko bio ispred, stariji igrači, neki sa strane… Uvijek netko. A Silvio je jednu sezonu proveo u Sesvetama, jednu u Međimurju, gdje je igrao prvu ligu, kao i u Istri, a drugoligaški nogomet igrao je za Segestu. I nakon svega toga otišao je u Inter. Odradio je prvu polusezonu u Zaprešiću, raskinuo ugovor s Dinamom nakon četiri godine i potpisao za Inter.
– U Zaprešiću sam ostao ukupno tri i pol godine, ušli smo iz druge u prvu ligu, odigrao sam više od 80 utakmica za Inter, ali na kraju su me izigrali, ostali mi i dužni neke novce…
U Zaprešiću je imao priliku surađivati i s jednim vrlo aktualnim trenerom.
– Ante Čačić bio mi je trener šest mjeseci, kad smo ulazili iz druge u prvu ligu – otkriva Silvio još jednu poveznicu s aktualnom reprezentacijom.
Hrvatski izbornik, kaže, nije ga ničime impresionirao. Dapače…

Čačić kao trener? Ma smiješan…
– Moram priznati da mi je kao trener bio smiješan! Baš smiješan. Ne bih nikad rekao da će doći do toga da postane izbornik. Doslovno mi je to bilo smiješno kad sam čuo da će voditi reprezentaciju. Njega se, recimo, ne može ni uspoređivati s Krunom Jurčićem, koji me u mnogo čemu impresionirao. Nije mi čak imao ni autoritet kao neki drugi, doživio sam ga kao vrlo osrednjeg trenera – kaže Silvio, koji nije imao previše toga za reći o Čačiću kao osobi, izvan terena.
– Iskreno, nikad zapravo nisam do kraja ni doživio. Uvijek je bio na nekoj distanci, nije dozvoljavao da mu se približiš. Tako da mi je na kraju dojam, ukratko – nit’ smrdi, nit’ miriši.
Unatoč osrednjem dojmu, sumnji u njegove trenerske kapacitete, Silvio bivšem treneru želi samo sve najbolje.
– Apsolutno, želim mu da uspije, ali jednostavno mi se ne uklapa u tu priču. Kao da nema dovoljno karizme za vođenje ovakvih igrača, oni su ipak na razini, dvije iznad njega. Njima treba jedan fakin pravi, poznajem dosta tih igrača i mogu reći da bi im bolje odgovarao malo drukčiji trener. To su vrhunski igrači, znaju sve o nogometu, treba im samo čovjek s autoritetom, kojeg će oni gledati s respektom. A Čačić me, kažem, baš ničim nije impresionirao – zaključuje Silvio.
O posljednjem treneru u Interu, poznatom u goričkim krugovima, također nema lijepih riječi.
– Ilija Lončarević mi nije ostao u lijepom sjećanju i volio bih se jednom susresti s njim lice u lice. Kad sam bio u Dinamu, imali smo super odnos, ali u Interu je sve krenulo nizbrdo. Bacio me na klupu, pa na tribinu, a na kraju me i otpisao bez logičnog obješnjenja. On je krivio predsjednika, predsjednik njega, a ja sam ostao razočaran. To je nogomet, događaju se i takve stvari, ali ostane gorčina – prisjeća se Cavrić.

Umalo zaigrao i za Goricu
U trenutku kad je odlazio iz Zaprešića, bilo je potpuno jasno da od velike, svjetske karijere neće biti ništa, ali barem je ostala prilika da se nešto zaradi. I dok je čekao da se otvore neke opcije u inozemstvu, stigao je poziv Nenada Črnka.
– Nazvao me i pitao bi li došao u Goricu, korektno iznio što mi može ponuditi i ja sam tu ponudu prihvatio, ali i jasno rekao: ‘Morate biti svjesni da ću otići ako mi se otvori nešto vani’. Dva tjedna sam trenirao s Goricom i tad se pojavila opcija s Grčkom i Albanijom. Na kraju sam završio u Albaniji – kaže Silvio.
Klub se zvao Laçi, aktualni je osvajač albanskoga kupa, a Silvio Cavrić ondje je bio zvijezda.
– Malo divlji klub, ali redovno su plaćali, baš su izgradili novi stadion, imali i navijače, ja sam dobro igrao, možda i najbolje u karijeri… Sve je bilo baš jako lijepo – žali i danas Silvio, kojem je i život u Albaniji ostao isključivo u lijepom sjećanju.
– Bilo je stvarno super. Iskreno, kad sam tek došao, rekao sam sam sebi: ‘O, budalo, gdje si ti došao…’ Ali na kraju su me ljudi toliko dobro prihvatili, toliko mi je bilo lijepo da bi, da je sve bilo normalno, da nije bilo te ozljede, možda i danas bio tamo. Živio sam u Tirani, a to je odličan grad. Imaš sve mogućnosti, u nekim stvarima je i bolji od Zagreba. Tko drži pekare? Kosovari. Samo oni. A Makedonci, odnosno Albanci iz Makedonije, drže slastičarnice. Domaći Albanci su ugostitelji, privrednici, tko zna što li već, ha, ha.
U albanskim okvirima u tom je razdoblju bio – bogataš.
– Imao sam mjesečnu plaću 2500 dolara, premije su nam bile po 300 dolara, a plaća medicinske sestre u Albaniji je 400. Živio sam kao kralj – završava Silvio lijepi dio svoje nogometne priče.
A onda, kad se činilo da stvari polako sjedaju na svoje mjesto, kad su se počeli javljati i veći, bolji, bogatiji klubovi, sve je stalo. Ozljeda je bila takva da je morao zaboraviti na nogomet. Teško je i zamisliti kakav je osjećaj čuti da moraš odustati od nečega što ti je cijeli tvoj život, otkad znaš za sebe…

Suze i bol zbog te glupe ozljede
– Imao sam u tom trenutku 26 godina, cijeli život sam posvetio nogometu i taj trenutak, kad shvatiš da je gotovo, nemoguće je opisati. Užas. Pazi, od četvrte godine treniram nogomet, bio sam talent, počeo nešto i zarađivati od nogometa, otvarale su se prilike, i dogodi se da više ne može raditi ono što radiš cijeli život, što ti je stil života. Jednostavno sam protrnuo. Što sad? Kud sad? Kako? – otvoreno kaže Silvio.
Ne bi mu puno trebalo ni da krene suza dok se prisjeća, a bilo je i toga u prvo vrijeme. Itekako je bilo.
– Da, znao sam i zaplakati, ne sramim se to priznati. Plakao sam, zatvoren u svoja četiri zida, nisam si mogao pomoći. Vrtiš po glavi sve lijepe trenutke, sva poznanstva, utakmice, treninge, onaj užurbani ritam nogometnog svijeta… I odjednom je sve gotovo.
Bio je to konačni prekid s nogometom. Kao u ljubavnoj vezi, jer to je prije svega ljubav, srce mu je pucalo na svaki spomen nogometa.
– Prvih godinu dana, iskreno da ti kažem, nogomet nisam uopće gledao. Nisam mogao. Ni s kim nisam ni pričao o nogometu, komentirao, izbjegavao sam sve što ima veze s nogometom – priznaje Silvio, koji je taj početni šok ipak uspio prebroditi.
– Čim sam došao sebi, čim sam mogao nešto raditi, okrenuo sam se poslu. Prvi posao nakon nogometa? Nećeš vjerovati, ali istovarivao sam namještaj! Da, s takvim leđima sam išao to raditi. Ali bilo mi je važno raditi bilo što, živio sam na teret cure i njene mame, nemaš ni kučeta ni mačeta, ništa, moraš nešto – brzo je shvatio Silvio.

Spiskao sve što je zaradio
Novca, naime, nakon svega što je prošao jednostavno više nije bilo. Iz ovih ili onih razloga.
– Kad je ta moja nogometna priča završila nisam bio čak ni na nuli, nego u minusu. Plaće stalno kasne, pokušavaju te svugdje ‘zavaljati’, a nogometaši moraju sami uplaćivati doprinose, zdravstveno, mirovinsko… Tako da sam ostao dužan državi oko 40.00 kuna. Pa još idu i kamate, pojede te sve to. Do danas nisam uspio to riješiti, još pokušavam, borim se… Eto, ostala mi je uspomena na nogometnu karijeru – s kiselim smiješkom kaže Cavra, svjestan i svog dijela krivice.

– U četiri godine u Dinamu ništa nisam uštedio. Sve sam potrošio. Sve! Imao sam oko tisuću eura mjesečno, plus desetak tisuća kuna svaka tri mjeseca. S premijama to dođe do nekih 18.000 eura na godinu. Imao sam plaćen stan i hranu, ali opet sam uspio sve potrošiti. Znao sam imati plaću od Dinama i od Segeste, gdje sam bio na posudbi, i ništa nisam donio doma. U ta četiri mjeseca potrošio sam nekih 50.000 kuna. Gdje, na što, kako… Ne znam ni dan danas. Znam samo da novaca nema.
Možda je nešto mogao uštedjeti igrajući u Albaniji, ali..
– Sva lova koju sam tamo zaradio otišla je na liječenje…
I zato je početak života poslije nogometa bio toliko težak. Prvi “pravi” posao radio je u osiguranju.
– Rekao sam si ‘pokušaj i to’, radio sam tri mjeseca, ali brzo sam shvatio da to nije za mene. Jednostavno nisam tip za takav posao – kazao je Cavrić, koji je nakon toga u ruke uzeo tacnu.
– Krenuo sam konobariti kod prijatelja u Puli i shvatio sam da mi se to sviđa. Radio sam kod njega 3,5 mjeseca kad sam se čuo sa Žacom (vlasnik Dobrog dana Željko Dolibašić) i on mi je rekao: ‘Ako želiš, imaš posao’.
I želio je. S djevojkom Anitom preselio se u Veliku Goricu, odlučio u našem gradu započeti novu fazu jedne životne priče s puno uspona i padova, dobrih ljudi i propuštenih šansi…
– Ovih dana će se navršiti tri godine otkako sam u Gorici. Od prvog dana radim u Dobrom danu i mogu ti reći da mi je jako lijepo. Sve mi je blizu, Zagreb je blizu, imam sve što mi treba… Za obitelji s malom djecom Gorica je sjajno mjesto za život. Raj. Živim na Cibljanici i stvarno se osjećam kao da sam se našao ovdje – kaže Silvio, koji će uskoro i službeno zasnovati svoju obitelj.

U Udarniku se pomirio s nogometom
– Da, ženim se ove godine s mojom Anitom. Kao dijete sam u Puli živio kad ispod nje, već tad sam je ‘škicao’, ha, ha. U vezi smo već 13 godina, a sad ću i u brak. Ili mrak, vidjet ćemo – opet se smije uvijek raspoloženi Cavra.
U međuvremenu se “pomirio” s nogometom, novi cilj je biti trener. Krenuo je raditi s djecom u Udarniku, često nakon posla u Dobrom danu trči na igralište u Kurilovec i – uživa.
– Uh, to je odmor za dušu i tijelo. Stvarno uživam raditi s djecom, pokušavati ih naučiti igrati nogomet, ali i kako da postanu bolji ljudi. Mislim da znam dosta o nogometu, imao sam jako puno trenera od kojih sam mogao učiti i zaista bih volio ići u tom smjeru. Evo, zovu me stalno iz Albanije, iz moga kluba, kažu da će me oni školovati, da mogu biti pomoćni trener za početak, a ja im kažem: ‘Zašto ne jednoga dana’. Zasad sam tu, u Gorici, jako mi je lijepo, ali tko zna što budućnost nosi – svjestan je Silvio.
Puno je toga iza njega, trauma i lijepih trenutaka, a sve one ružne pokušava pobijediti osmijehom. I zato se nemojte čuditi što će uvijek doći do vas u takvom izdanju, odlično raspoložen. Jedna priča je završila, druga je tek na početku. Valjda uz malo više sreće, zaslužio je…
– Fali mi nogomet i dan danas, jako mi fali. Kad vidim seniore Udarnika, pa kad mi dođe lopta na volej… Uh! Ali dobro, idemo dalje, ja sam čovjek koji uvijek grabi naprijed – optimističan je Cavra.

Mamić i dalje ima pravo na 20 posto moje plaće

Zdravko Mamić bio je Silviju menadžer otkad ga je “snimio” u Puli, a to mu je, formalno gledajući, i danas.
– Potpisao sam građanski ugovor s njim, u kojem piše da mu ide 20 posto ako se negdje prodam. Od svake moje plaće njemu ide petina. Taj ugovor je potpisan doživotno, nikad nije prekinut i još postoji. Trebao bi ga nazvati da ga pitam što je s plaćom u Dobrom danu, uputit ću ga na Žaca da se dogovore – smije se Silvio, koji po mnogima zloglasnog lika hrvatskog nogometa pamti isključivo u pozitivnom smislu.
– Nisam nikad imao loših iskustava, a znam još puno igrača s kojima je bilo isto, iako su neki imali i negativne priče. Ali puno je on držao igrača, na tu količinu ljudi uvijek će se pojaviti netko tko je nezadovoljan. Evo, Eduardo je od njega dobio stan kao svadbeni poklon i došao mu drugi dan s pitanjem: ‘A tko će platiti porez na taj stan?’ Pazi, dobiješ stan od 90 kvadrata i još tražiš da ti plati porez. Zamisli kakav je to čovjek – kaže Cavra, impresioniran Mamićevom poslovnom sposobnošću.
– Možemo mi pričati o njemu ovo ili ono, impulzivan je tip i to ne može promijeniti, ali on je i čovjek koji je od Dinama napravio čudesan klub, iz kojeg se igrači prodaju za 10, 15 ili 20 milijuna eura. I to je činjenica. Dinamo je danas poznat svugdje u svijetu, čak i u Albaniji znaju za Mamića, svima je njima cilj jednog dana doći do kluba kao što je Dinamo.

Iniesta, Torres, Robihno i godišnji iz snova zbog “twinsa”

Sa svojom generacijom sam 2001. bio na europskom i svjetskom prvenstvu. U proljeće smo bili treći u Europi, u toj momčadi sa mnom je igrao i Niko Kranjčar. Prvaci Europe tad su bili Španjolci, za koje su igrali Torres i Iniesta. Izgubili smo u polufinalu od njih 3-0, iako smo na poluvremenu mi trebali voditi 3-0. I dobili Englesku u utakmici za treće mjesto 4-1. Od Engleza nitko nije napravio neku karijeru osim Glena Johnsona, koji je igrao u Chelseaju i Liverpoolu, sjeća se Cavra sudara s kasnijim svjetskim zvijezdama.
U jesen iste godine igralo se Svjetsko prvenstvo na Trinidadu i Tobagu.
– U skupini smo bili s Brazilom, za koji su igrali Robihno i Diego, u napadu je bio Anderson Costa, onaj iz Dinama. On i Robinho su bili u špici, a Diego je protiv nas bio na klupi. Ali zato, kad je ušao, čovjek nas je izvozao k’o mlade majmune. Nismo znali što nas je snašlo. Izgubili smo 3-1 – pamti detalje Silvio, koji ne zaboravlja dane u egzotičnom Trinidadu i Tobagu.
– Čudesna zemlja. SP se igrao se u jesen, a po našem poimanju to je i gore od ljeta. Svaki dan 35 stupnjeva, monsuni luduju, vrijeme se mijenja svakih deset minuta. Malo sunce, malo najgori pljusak koji možeš zamisliti, pa opet suluda vrućina. Jako puno je bilo plaža, koje smo spletom okolnosti uspjeli jako dobro upoznati. Baš su tad srušeni ‘twinsi’, ukinuli su sve letove za Europu i mi smo, nakon što smo već ispali, još šest dana morali ostati tamo na odmoru. Nije loše, ako već moraš tako negdje zapeti, ovo je dobar izbor, ha, ha.

Hrvoje Jančetić? Kapetan Gorice mi je poput brata…

Prva veza Silvija Cavrića i Velike Gorice bio je Hrvoje Jančetić.
– Upoznali smo se kad smo zajedno igrali u Međimurju i odmah postali jako dobri prijatelji. Dolazili smo i tu, u Goricu, visili smo po Scotchu, Music Hallu, Srcu, izlazili, već sam znao i puno ljudi. Zato sam se i jako brzo prilagodio i uklopio kad sam se doselio ovdje. Već su ljudi znali tko sam, gdje sam igrao, odakle dolazim, a Žac je već imao kafić… – kaže Silvio.
Jana mu je pomogao i u najtežim trenucima, kad je prekidao karijeru, a bio je uz njega i poslije, na sve moguće načine.
– Pomagao mi je savjetima, razgovorima, time što je bio pravi prijatelj, ali i materijalno. Čak i sa stanom kad sam došao ovdje, i tu je uskočio, pomogao mi je s poslom u Udarniku… Nakon svega što je napravio za mene doslovno ga smatram bratom – rekao je Cavra.

Razlika između Ćorluke i Modrića je u izlascima

Čarli je godinu mlađi od mene, ali igrali smo zajedno i u Dinamu i u reprezentaciji. Već kao klinac bio je strašan, tehnički odličan, a istovremeno i smiren i agresivan, priča Silvio, uvjeren da je Vedran Ćorluka mogao napraviti i puno veću, bolju karijeru.
– Zašto nije? Zato što je Čarli malo previše društven, previše voli zabavu, a to ga je unazadilo u nekim trenucima. Tako je to, pogotovo kad dođeš do nekih novaca, lijepo je izaći van, podružiti se, nije on jedini. Ali nekome to smeta više, nekome manje. Njemu je očito manje smetalo, jer napravio je jako dobru karijeru, koliko god stoji da je danas vjerojatno trebao igrati u Barceloni ili Realu. Ali, eto, on često nije imao onu granicu u sebi koju Modrić je. I to je ta razlika između dobre i vrhunske karijere.