Kad je prošlog ljeta Miroslav Koprić, iskusni golman Gorice, odlučio promijeniti klub, nitko se nije previše zabrinuo. Znali su da već imaju klinca koji istoga trenutka može uskočiti. Toni Šušković u Goricu je došao s 18 godina, dvije sezone proveo skupljajući minute tek kad se Koprić odmarao, a pritom je pokazao da se na njega može itekako ozbiljno računati.
Moj put u Gorici je bio jasan od početka. Kad sam dolazio, znao sam da je Koprić tu i da će on biti prvi golman. Očekivao sam da će se povremeno ukazivati šansa, da ću braniti poneku utakmicu, možda se i izborim, tko zna… I nakon dvije godine čekanja došlo je do toga da postanem prvi golman. Naravno da sam se nadao, očekivao – pričao nam je Šušković dan prije nego što će Gorica odigrati sa Zadrom 3-3, utakmicu kakvu golman želi što prije zaboraviti. Na kraju sezona Gorice bila je vrlo uspješna, a i Šušković je u istoj dao značajan doprinos. Tako kažu i oni koji su ga redovito gledali, pratili… A on uvijek želi više i bolje.
– Zadovoljan sam ja iz svoje perspektive, ali ne znam koliko uopće mogu govoriti sam o sebi. Kad odvrtim film, naravno da se pojave situacije u kojima sam mogao i bolje reagirati, ali u globalu je bilo OK – skroman je i ambiciozan Šušković.
A sezona Gorice, uz na kraju odlično četvrto mjesto, imala je puno amplituda, turbulencija.
– Je, bilo je tu svega, i uspona i padova. Pobjeda, pa tri poraza, pa smjena trenera, opet krenulo prema gore, pa opet variramo, toplo-hladno… Na kraju je ispalo vrlo dobro, iako je moglo i bolje, ali dobro, i Barcelona ima padova tijekom sezone, zašto mi ne bismo imali. Iako, naravno, uvijek treba težiti boljem – kaže Toni.

 

Gorica već sedmi klub u karijeri
Kad i zaboravi na to, ima ga tko podsjetiti. Dežurni kritičari uvijek su tu, na tribini.
– Uh, tata je daleko najveći kritičar. On i buraz. Na svakoj su utakmici i prvi uvijek kažu da ne valja ovo ili ono. Tata čak ni nema veze s nogometom, a brat igra niže lige, trenutno u Prigorju iz Markuševca, tamo gdje je počeo i Ante Čačić – priča Šušković i nastavlja:
– Buraz je zapravo i kriv što sam završio u nogometu. Ja sam stalno htio igrati igrice, visiti pred televizijom, a on me izvlačio van, govorio mi da moram igrati nogomet. Tako je sve i krenulo, on me povukao, a sad uz tatu prvi prigovara. Ali ajde, netko mora, da se ne uljuljam.

Njegova nogometna priča počela je prije nego što je krenuo u prvi razred osnovne škole. I bila je prilično bogata. Dečko od 21 godine, već treću sezonu u Gorici, a prije toga promijenio je čak šest klubova.  – Počeo sam u Dubravi, u kvartu iz kojeg dolazim, a s nekih deset, 11 godina prešao sam u NK Zagreb. Tamo sam proveo sljedećih pet šest godina, do kraja kadetskog staža, pa su mi se zahvalili što sam tako visok, ha, ha. Otišao sam u Tekstilac Ravnice, godinu dana sam branio tamo, godinu poslije bio sam u Croatiji iz Seseveta, a zatim i godinu dana u Dinamu. Zadnju juniorsku godinu odradio sam u Hrvatskom dragovoljcu i iz Sigeta došao u Goricu. I evo me, tu sam već treću godinu – nabraja Toni, čija je karijera lako mogla otići i nekim sasvim drugim smjerom.
– U HD-u je bilo naznaka da ću ostati u seniorskoj momčadi, budući da sam baš izlazio iz juniora, kao pričuvni golman, na što sam pristao. Bio sam još klinac, a klub je taman ušao u prvu ligu… Idealno. Međutim, nešto se tu nije odvilo kako je trebalo, željeli su me poslati na posudbu u nekakvu četvrtu, petu ligu, a na to nisam želio pristati. Srećom, Gorica je trebala mladoga golmana da bude zamjena Kopriću i pozvali su mene – prisjeća se Toni.

 

Visok ili nizak 180, skoro kao Barthez
Velika Gorica do tog je trenutka za njega bila samo nogometno igralište. Na travi ili na parketu.  – Osim kad sam dolazio igrati utakmice ovdje, nisam prije dolazio u Veliku Goricu. Igrao sam mali nogomet u ‘bakariću’ na turnirima, a ovdje na stadionu za svoje klubove. Tu sam već tri godine, sve je super, ali nisam razmišljao o selidbi. Nije ni Dubrava daleko, tu sam za nekih 25 minuta vožnje – kaže golman Gorice, koji priču o tome kako je postao golman ne može ispričati, iako ne zato što to ne želi…
– Često me to pitaju, ali više se stvarno ne mogu sjetiti kako sam postao golman. Počeo sam kao igrač, ali igrao sam kratko, nekih mjesec dana. I stvarno, da se ubijem ne mogu se sjetiti kako je do toga došlo. Ne znam koji je razlog što sam prvi put navukao rukavice, ali znam da mi nije nimalo žao. Ne bih nikad to mijenjao – zadovoljno konstatira Šušković.
Negdje pokraj nogometa trajalo je i odrastanje, a to je u Dubravi, kažu, često “zabavno” iskustvo. Zanimljivo, živopisno, često i opasno.
– Zanimljivo? Ha, ovisi o društvu u koje upadneš. Moje društvo je bilo nogometno, sve se svodilo na školu i nogomet. A ima i one strane na kojoj ima svega, tako da mogu reći da je istina to što se priča o Dubravi. Nisam u tim krugovima, ali znam što se događa, ne možeš ne znati – sa zagonetnim smiješkom priča Toni.
U nabrajanju klubova u kojima je igrao spomenuo je epizodu u NK Zagrebu, kako su mu se “zahvalili na visini”.  – Točnije, na nizini – ubacuje se Šušković.
Visok je, kažu službeni podaci, 180 centimetara. Pitanje je jedino – u cipelama ili bez njih?
– Bez cipela, bez… – ponosno ističe Šušković, opet sam smiješkom.

 

Za golmana je čak i normalan…
Dugo ga je pratila stigma preniskoga golmana, iako primjera koji to demantiraju imaju koliko hoćeš. Legendarni Meksikanac Jorge Campos imao je 169 cm i nije su smetalo, čovjek je skupio 130 nastupa za reprezentaciju, čuveni Fabien Barthez bio je samo tri centimetra viši od golmana Gorice, Dražen Ladić imao je 185… Ukratko, ne mora to biti problem.
– Mislim, problem… Meni to ne predstavlja apsolutno nikakav problem, ne vidim to kao poteškoću u bilo kojem smislu. Mislim da to nadoknadim s nekim drugim stvarima. A sad, ta priča iz Zagreba je završila tako kako jest. Tako je struka procijenila, ali nikome ne zamjeram. Takav je to mentalitet, takvo razmišljanje, tako je valjda moralo biti – pomirljiv je Šušković.  Izrazito je skočan, eksplozivan, na taj način itekako “sakrije” nedostatak u visini, vidjelo se to i ove sezone, bio je jedan od najkonstantnijih igrača Gorice. Iako će društvo iz svlačionice reći “on nije igrač, on je golman”. A za golmane se priča da baš i nisu najnormalniji, da za to moraš biti, onako, poseban. – Pa da, nas golmane cijeli život prati to da smo ‘lujke’ u glavi, a je li to u mom slučaju istina, ne bih znao. To bi suigrači trebali reći – nasmijao se Toni pa odmah i krenuo u akciju.  U blizini je sjedio jedan od suigrača…
– Zigi, daj reci čovjeku, jesam ‘lujka’ u glavi ili sam normalan?  – Pa, za golmana si relativno normalan – odgovorio je suigrač kao iz topa.  – Eto, lijepo je to rekao. Za golmana relativno normalan… Onda valjda i jesam – zadovoljno je kimnuo glavom Šušković.
Puno su golmani sami sa sobom, odvojeni od ostatka momčadi. Čak i tijekom igre često imaju vrijeme za sebe. Momčad je u napadu, recimo, dominira i pokušava zabiti, a on stoji u svom šesnaestercu i čeka. I u tim trenucima razmišlja o…
– Ha, svi misle da mi razmišljamo o ne tko zna čemu, ali nije to baš tako. Mislim, zna se dogoditi, ali to onda ne završi dobro. Moraš biti stalno fokusiran na igru, cijelo vrijeme, vrtiš stalno neki film, prethodne akcije, što će biti, što će se dogoditi… Moraš tako, nema druge – objasnio je Toni.

 

Branio udarce Sammira, Tonela i Ibaneza
Kad smo već kod toga, i nije neka muka biti golman. Igrači trče, ulaze u duele, umaraju se, a oni tu i tamo reagiraju. Ako ćemo banalizirati, naravno… No ajmo čuti koliko se golman zapravo umori tijekom jedne utakmice.
– Ovisi o utakmici, zna biti dosta kretanja, ponekad se krećem kao i zadnji igrač. Ali naravno da se fizički ne potrošim kao igrači, to je jasno. Iako, s druge strane, mislim da se golmani na svakom treningu iscrpe više nego igrači – kaže Šušković.
I to je dio golmanskog života. Sve sa željom i ciljem da odu korak dalje, više, da ostvare snove. Junak naše priče sanja realne snove, iako je pred njim još sasvim dovoljno vremena da napravi i nešto što se u ovom trenutku može činiti nerealnim, preambicioznim.
– Svi mi maštamo o nekoj velikoj karijeri, ali moje mišljenje je da, realno, neću baš završiti u Real Madridu. Volio bih u svakom slučaju nešto zaraditi u nogometu, da imam mirniji život poslije karijere – otkrio je Šuška dugoročne ciljeve, ali ima i kratkoročne:
– Zasad mi je želja samo braniti pred što više publike. To mi je baš velika želja, privući ljude na tribine nekako, to me posebno pali. Imao sam nekoliko nastupa pred punim tribinama i to bih volio što češće doživljavati.
Pamti neke utakmice za Dinamo pred puno ljudi, iako ta jedna sezona u Maksimiru baš i nije ostala u najboljem sjećanju. Pravu priliku nije dobio.
– Bio sam u generaciji s Alenom Halilovićem, Jozom Šimunovićem, a ispred mene je bio Oliver Zelenika. Od cijele te epizode najviše mi je ostalo u sjećanju jedno razdoblje kad sam trenirao s prvom momčadi. Bilo je to u vrijeme dok su Kelava i društvo bili u reprezentacijama, falio im je golman i tako sam završio na treningu. Branio sam udarce Sammira, Tonela, Ibaneza… – nabrajao je Dinamove legionare, a zbog takvog sastava svlačionice ponekad se osjećao kao da je u Buenos Airesu.
– Svi pričaju samo portugalski i španjolski, na trenutke mi se činilo da nemam s kim pričati na hrvatskom, a usred Zagreba sam – prisjeća se Šušković golmanskih trenutaka koji se pamte.

 

Što znači “skoro pa studiram”? Toni će objasniti…

Netko skuplja poštanske marke, netko salvete, netko skače padobranom, netko pljuje u dalj, a Toni Šušković u slobodno vrijeme – skoro pa studira. Kako se to radi? Odgovor je originalan, lako je za pretpostaviti da je malo tko dosad čuo takvo što…
– Ne studiram, ali znam otići na fakultet zbog ekipe. Imam društvo na Ekonomskom fakultetu pa znam otići s njima i na predavanja. Dođem, sjedim i slušam profesora. Znači, skoro pa studiram – objasnio je novu sintagmu u hrvatskom jeziku golman Gorice.
– To je isto kao studiranje, samo nemam onu nervozu prije kolokvija i ispita, ja se bavim samo ponekim predavanjem i kavama između. Malo ubijem vrijeme kad nema treninga, a usput nešto i naučim – kaže Toni.
Dobro, razlika je i što neće dobiti diplomu, ali mnogi koji je imaju danas ionako znaju da baš i nije neka razlika imati je ili nemati…

 

Čuo sam da golmani idu i u politiku, ali ja ne znam lagati

Nogomet je u životu Tonija Šuškovića, kako se to kaže, doručak, ručak i večera. Mnogi njegovi vršnjaci nikad u životu ništa nisu radili, a da Toni mora nešto raditi izvan nogometa, tu bi došlo do problema.
– Joooj, nemam pojma što bih radio da nisam nogometaš. Stvarno se ne vidim ni u čemu osim u nogometu, vjerojatno ću i jednoga dana kad prestanem igrati biti trener. Nisam tip osobe za nekakve ‘obične’ poslove, nešto gdje se sjedi šest, sedam, osam sati na dan u uredu – kaže Šušković.  Pokušali smo s prijedlogom… Gorički dogradonačelnik je također bio golman, možda je politika i njegova budućnost.
– Da, čuo sam da je Ervin Kolarec bio golman, ali ne bih ja baš u politiku. Nisam dobar govornik, a i ne volim lagati ljude, ha, ha. Tu, naravno, ne mislim na njega, općenito govorim – nasmijao se Toni.

 

S trenerom Klafurićem kao s prijateljem

Golmani su unutar svake momčadi “posebne biljke”. Ne sudjeluju izravno u radu s momčadi, često odrađuju svoje, golmanske treninge, bez previše kontakta sa suigračima, pa tako i s glavnim trenerom.
– Milinović? Dobar je, stvarno dobar trener. OK, nemam ja s njim baš isti odnos kao igrači, ali prema meni je kao golmanu stvarno korektan. I Damir Grlić, njegov pomoćnik, za njega isto to vrijedi – pohvalit će trenerski tandem Toni, koji ima “svog” trenera.
Trener golmana u Gorici je legendarni Siniša Klafurić, nekad sjajan golman, a danas trener kojeg je i HNS koristio u radu s golmanima.
– Dok nisam došao u Goricu, nisam ga poznavao, ali sad smo se jako dobro upoznali i imamo zaista jedan poseban odnos. To je i inače tako između golmana i trenera golmana. Ne samo ja, jako dobro s njim surađuju i Žugaj i Zekić, koji su tijekom ove sezone bili u Gorici uz mene. S Klafurićem sva trojica imamo prijateljski odnos, možemo razgovarati doslovno o svemu, nema skrivanja. Čujemo se i privatno, stalno smo u kontaktu… – kaže Šušković.

 

Ako zatreba, može on i zabijati golove
Ljudi iz kluba, oni koji su češće na treninzima, došapnuli su da on nije dobar samo na golu. Kad se igra na dva gola, zna i Šušković skinuti rukavice i zaigrati. Ako je vjerovati pričama, nije uopće loš.
– O da, volim igrati. Pogotovo mali nogomet, s društvom. Kad se igra mali nogomet, nikad nisam na golu, nema šanse. Uvijek igram – otkriva Toni ono što trener Damir Milinović odavno zna. Tko zna, možda se u nekom ludom scenariju dogodi da golman Šušković mora u igru. Njemu ne bi bio problem…
– Ako bi zatreba, nema problema. Na kojoj poziciji? Ma špicu bi volio igrati, da i zabijem koji gol, ne samo da ih primam, ha, ha. Srećom po njega i po Goricu, ne prima ih previše, barem ne onih koji idu njemu na dušu. I zato će do daljnjega i na treninzima stajati na golu, mučiti suigrače iz napada i veznog reda.
– Tko ima najjači udarac? Španja ima najjači šut glavom, a Postonjski ima, ako ne najjači, sigurno najneugodniji udarac nogom – kaže Šušković, koji se s ljevicom trenera Milinovića nije previše susretao:
– Ne smije on ni probati pucati mi, narušim mu samopouzdanje pa ne može više ni za veterane igrati, ha, ha. Ima nešto fakinskoga u njemu, u najpozitivnijem smislu, zato se ni trener neće naljutiti. Vjerojatnije je da će već na sljedećem treningu pokušati pokazati da nije za staro željezo. Pa neka mali brani… A svi njegovi planovi kažu da će i sljedeće sezone braniti u Gorici, logika i dosad viđeno kaže – još bolje nego dosad. Prva prava seniorska sezona je iza njega, pokazao je kvalitetu, a sad treba nastaviti dalje. I sanjati.
– Idol? Iker Casillas. Prvenstveno zato što je čovjek van terena, barem koliko mogu vidjeti po medijima, ali, naravno, i po svemu što je napravio u karijeri – ističe Toni Šušković.
Kaže sam “neću baš doći do Reala”, ali treba barem pokušati. Korak po korak. Ako se njega pita, sljedeći bi bio ulazak u prvu ligu s Goricom. Dobro zvuči, ali loše je što ne ovisi to previše o njemu. Prenizak je da sam postavi te proklete reflektore…