Povežite se s nama

Vijesti

Sanja iz Velike Mlake „Čarobnim perom“ stvara magiju za djecu i roditelje

⇒ Knjigama, šalicama i personaliziranim pismima vraća moć vjere u superjunake i djetinjstvo kakvo smo prije poznavali

Objavljeno

na

Da je u današnje vrijeme pravo čudo vjerovati u čuda, zna naša sugrađanka Sanja. Rođena Siščanka s petrinjskim korijenima, gnijezdo je svila u Velikoj Gorici, u naselju Velika Mlaka, odakle uz pomoć likova iz knjiga pomaže mališanima da lakše prebrode izazovne životne trenutke. I to uz pomoć „Čarobnog pera“.

Sam naziv obrta, koji je Sanja Jakuš Đurić, inače magistra informatike, pokrenula nakon događaja s kojim se susreću svi roditelji vrtićanaca, daje nam naslutiti da u njemu čarolije ne nedostaje. Pa možda i ono: Neću u vrtić! ipak nije kraj svijeta, baš kao i, u slobodnom govoru nas roditelja – boleštine!

Sanja, vi ste dokaz da se često najljepše stvari izrode iz nekih neugodnih iskustava, a kako znamo da je period vrtića „Sodoma i Gomora“ kad krene prilagodba ili viroze, vi ste sasvim slučajno iz vlastitog pokušaja utjehe, dali alate za pomoć i drugim roditeljima. Kako je nastalo vaše Čarobno pero?

Bilo je vrijeme korona virusa, onaj prvi najveći boom. Tada smo još živjeli u Petrinji, prije potresa. Znate i sami kako se vrlo dugo čeka na mjesto u vrtiću. Mi smo bili uvjereni da nećemo upasti u vrtić, ali kako to obično biva, neka mi njega upišemo na listu pa će valjda biti primljen sljedeće godine. Međutim, dogodilo se ono što nismo mislili da hoće. Dijete je upalo u vrtić sa dvije godine. Puno prerano ali mislimo si, što sada. Neka ide. Taman se odviknuo od pelena, komunikativan je, društven, idemo probati. Prilagodba je bila grozna, od protesta, povraćanja od plača, strašnog odvajanja do tantruma kada bi došao doma. Nekako nismo niti ostvarili dobru suradnju u kolektivu i mi i dijete smo osjećali neku potrebu nekako im se približiti. Znate ono kada nešto očajno želite, a ne znate kako to postići? Mi smo očajno željeli da naše dijete voli vrtić, da ugodno surađujemo sa strukom, da nađemo odgovor zašto i kako da nešto promijenimo ali nažalost, nikako nismo uspjeli naći način sve do jednog dana. Moje dijete je tada bilo bolesno i to je jedan od onih tjedana prilagodbe kada morate nešto raditi kod kuće s njim, da ne bude baš bez vrtićkog sadržaja. Napravili smo plakat, oslikali ga s ručicama i meni je tu nešto falilo. Rekla sam mu: “A zašto mi ne bismo napisali pjesmicu o vrtiću? To ćemo pokloniti prijateljima i tetama kad se vratiš.” I tako je nastala prva pjesmica iz slikovnice: “Vrtić je super”. Nekako sam potajno mislila, možda će se nešto promijeniti i možda će se s tom pjesmicom sve okrenuti na bolje.

 

Nakon toga je dijete nastavilo ići u vrtić i nastavili smo se prilagođavati. S obzirom da je to bio jako težak period za mene, bila sam pod velikim stresom. U međuvremenu sam se javila svojoj sadašnjoj suradnici Marijeti Matijaš i pitala ju za mišljenje, kako joj se sviđa ova prva pjesmica. Prije toga nisam znala uopće kome se obratiti, kako krenuti… Ideja mi je bila da ću joj se javiti i da ćemo napraviti neki plakat za vrtiće ili nešto slično sa tom jednom pjesmicom. Međutim, njena povratna informacija je bila i više nego dobra, bila je oduševljena sa sadržajem pjesmice tako da me zamolila da ih napišem još. Meni je to tada bilo nevjerojatno i za zamisliti jer ja nisam pjesnik, nisam pisac, nemam iskustva u tome i to je nešto što sam mislila da neću uspjeti napisati.Kako je vrijeme odmicalo, emocije su bile sve jače tokom prilagodbe i ja sam jedne večeri, iscrpljena od svega, sjela u svoj ured i krenula pisati. Napisala sam i ostatak pjesmica u kratkom roku. Imala sam osjećaj kao da su emocije doslovno izašle iz mene. Sve pjesmice i sva iskustva su proživljena i stvarna su. Slikovnicom želim poručiti da djeca i roditelji nisu sami. Želim im pokazati kako postoje identične situacije kod druge djece i da nema razloga zašto bi se sramili svojih osjećaja. Želim im pokazati da je u redu sve što se dogodi u procesu prilagodbe i da vrtić i nije tako strašan. Također želim približiti i roditeljima takve situacije i savjetovati ih sa drugačijim pristupom koji je, barem kod mene, upalio. S druge strane, osvijestiti i djecu i roditelje da su sva djeca više manje ista i muče ih isti problemi. Na kraju slikovnice se nalazi pjesma “Tata” koja je posvećena mom tati kojeg nažalost više nema ali mi je usadio vrijednosti koje nosim i dalje u sebi i mom mužu koji je sada na dobrom putu da postane vrlo dobar otac kao što je moj bio. Na neki način, ta slikovnica je posvećena mojim roditeljima kojima se nikada neću moći iskupiti za to što ja nisam htjela ići u vrtić 🙂

Što vam je bio signal: Ok, ovo bi moglo biti dio veće priče?

Nikad se nisam smatrala nekim piscem. Trenutno se nalazim u totalno drugoj industriji i nikada nisam niti ušla u tu priču da krenem u izdavačke vode. Nakon što sam napisala pjesmice i nakon što mi je već spomenuta kolegica Marijeta rekla da ima potencijala, zapravo je moj muž bio taj koji je bio oduševljen koliko je to dobro i iskreno da je komentirao: “Sanja, ovo ne smije ostati u tvojoj ladici. Ovo ljudima treba!” Moram priznati da, kao i uvijek kada izvali tako nešto, mislila sam da malo pretjeruje i da ni sam ne zna što priča, ali mi je ubacio malenu bubicu u uho i ja sam počela razmišljati. S obzirom da sam ja jako brzopleta osoba, nekako sam to brzo istražila, odlučila biti samoizdavač i krenula u izdavaštvo. Ta slikovnica je trebala biti tiskana u samo par primjeraka za mog sina, međutim došli smo do naklade od 400 komada koja je skoro u cijelosti rasprodana u godini dana. Da je to dio veće priče mi govori sama prodaja jer iza mene ne stoji neki ogromni marketinški tim niti velika distribucija. Sve što radim, radim sama i takva podrška me gura naprijed. To mi je znak da je slikovnica zbilja vrlo vrijedna i da jako pomaže djeci i roditeljima.

O čemu govori prva slikovnica Naše vrtićke zgode i nezgode i kako znamo da na tržištu postoji cijeli niz ponude za tu dob, po čemu se razlikuje?

Jan, Tomica i Tonka proživljavaju svakakve zgode i nezgode u vrtiću i kod kuće te na vrlo autentičan način izražavaju svoje osjećaje. Njihove dogodovštine pomažu djeci da se poistovjete sa situacijama koje su i sami doživjeli, da shvate da nisu sami i da je u redu osjećati lepezu emocija, ali i uče kako prevladati neki problem. Slikovnica pomaže i odraslima razumjeti dječje emocije, njihova ponašanja te svladavanje određenih situacija. Tijekom odrastanja vrlo je važno prepoznati djetetovu emociju i dopustiti njezino izražavanje, a istovremeno djetetu pružiti podršku i pomoć u prevladavanju izazova. Tržište je preplavljeno slikovnicama i uradcima koji su napravljeni u suradnji sa stručnim osobama, po pravilima struke itd. Ova moja slikovnica je napisana iz dubine duše jednog roditelja sa sirovim i golim emocijama utkanim u slikovnicu. Ja nisam pronašla ništa slično s čime bi se poistovjetila i što bi bilo identično onome što smo prolazili u tom trenutku. I sama sam proplakala more suza kada je knjiga bila meni u ruci i kada sam čitala njene stihove. Ono što ona daje je emocija koju mogu osjetiti samo roditelji koji su to prošli i kojima treba usmjerenje i razumijevanje. Djeca kroz tu slikovnicu mogu biti bilo koji lik iz slikovnice i nerijetko komentiraju kako su isti kao i oni. To je ono što im se sviđa jer umjesto “kako nešto popraviti”, u slikovnici dobiju “i ja sam takav” i u redu je.

Sva djeca su odrasla na knjigama i bajkama, iz kojih su razvijala maštu i često se poistovjećivala s likovima. Je li cilj vaše zbirke priča „iz prošlosti za budućnost“ ohrabriti djecu tijekom odrastanja?

Priče iz prošlosti za budućnost” je nastala iz želje da ispričam neku svoju priču. Sve te priče su ispričane nekoliko puta i svaki puta im se rado vratim. Znate ono kada vam stariji krenu priču sa: “U moje vrijeme smo mi…” Jako često sam te priče koje se sada nalaze u knjizi prepričavala svom djetetu i svoj drugoj djeci s kojom sam pričala i nekako sam vidjela oduševljenje u njihovim očima i želju da im ispričam još. Nekako su sve te priče bile pohranjene u mom sjećanju, uspomena na jedno skromno, zanimljivo i uzbudljivo djetinjstvo u 90.-im godinama. Nekako sam htjela sačuvati tu uspomenu svega što sam proživjela, približiti današnjoj djeci ono što možda nikada ne bi čuli, niti bi ikada o tome razmišljali. Knjiga nije tipična knjiga iz 90.-ih da ne pomislite da ima veze s ratom. Naprotiv, to je jedno sretno djetinjstvo u skromnosti. Nekako sam dugo razmišljala da li napisati zbirku priča na taj način ili ne. Da li da bude roman, kratke pripovijesti, biografija ili nešto treće. Tu je naravno uskočila Marijeta i ušle smo u analizu što bi to bilo i na kraju smo odlučile da bi to bila zbirka priča. Kako mi je sve bilo u glavi, samo sam krenula pisati, dopunjavati doživljaje. Bilo je tu i smijanja i plakanja, široka lepeza emocija za koju nisam ni znala da postoji. Glavni cilj ove knjige mi je proširiti svijest u kakvom društvu trenutno živimo i koliko cijenimo sve ono što trenutno imamo. Konzumerizam, pohlepa, sve samo ne skromnost je ono što nas današnje društvo uči i čime smo okruženi. Što više imaš, to si siromašniji. Što manje imaš, to si bogatiji. Pritom ne mislim da moramo živjeti kao nomadi nego koliko uzimamo život zdravo za gotovo. Koliko nas više malene stvari ne vesele, a trebale bi. Nekako želim da se vratimo na tvorničke postavke. Sebi. A ne od sebe.

Osim komunikacije putem knjiga, ono što nas je oduševilo je mogućnost narudžbe personaliziranih pisama!

Čarobno pismo može biti sve što zamislite, ali krenimo od početka…

Kako je nastalo prvo čarobno pismo i kako sam shvatila da je to zbilja nešto posebno? Dakle, oduvijek sam vjerovala u snagu riječi i da pomno birane riječi, napisane iz srca mogu dotaknuti najtvrđu dušu, barem malo, trunčicu… I tako sam u priči sa svojom dragom susjedom htjela pomoći mom malenom susjedu koji nije htio popiti sirup nikako pa nikako, a bio je jako bolestan u to vrijeme. Tada je bilo božićno doba i razmišljala sam si “što ako napišem pismo svom malom susjedu, ali da ga napišem kao da mu se obraća Djedica glavom i bradom?” Sjela sam za stol, otkinula sa bloka jedan papir i krenula pisati. Djedica se poistovjetio s njime i kroz humorističan pristup mu je objasnio kako i on često mora popiti sirup jer kada dostavlja poklone, često se i prehladi i on također ima problem da mu nisu svi sirupi fini, ali kako bi uspio dostaviti sve na vrijeme, morao si je pronaći rješenje problema. Naravno, to pismo je napisano na humorističan i privatan način sa svim informacijama koje sam tada imala. Ono što je mene fasciniralo je reakcija djeteta kada je pronašao pisamce koje je bilo smotano u smotuljak i zavezano običnom mašnom koju sam imala pri ruci. Kada mu ga je mama pročitala, bez problema je popio taj sirup i nakon toga je rekao da “jedva čeka biti opet bolestan” (!?!) Ok, otišli smo tu malo u drugu krajnost ali tada…

Tada sam shvatila da pisma zbilja imaju moć.

Nakon toga mi se javilo nekoliko mama s problemima s djecom i zamolile su me da napišem pisamca koja su upućena od njihovih idola i tako sam krenula pisati pisma kao Psić u ophodnji, Bluey, Mala sirena itd itd. Sjećam se jednog pisamca gdje sam bila Cocomelon, a djetešce nije jednostavno htjelo ostaviti pelenu. Pismo je napisano na način da se poistovjeti s djetetom i da ne “prisiljava” djecu da nešto naprave što ne žele nego jednostavno se poistovjete s pismom, na neki drugi način pristupimo toj situaciji i vrlo često se vrlo brzo dođe do cilja. Na kraju je dijete zamolilo mamu da napiše Cocomelonu pismo i da mu pošalju. Zaista sam dobila fotografiju pisma i zahvalu od majke. To mi je jedna od dražih uspomena.

Druga vrsta pisama, kako ja to volim nazvati su odrasla pisma za razne prigode. Pisma za rođenja, krstitke, rođendane, Božiće, zahvale tetama na kraju vrtićke godine… Imam i nekoliko pisama koja su generička, kako ih ja volim nazvati. To su pisma koja su napisana jednom, i uvijek ih možete kupiti, za razliku od personaliziranih koja pišem posebno za prigodu. Ono što je kod personaliziranih pisama posebno, tada se upoznajem sa naručiteljem, prikupim što je više relevantnih informacija moguće prikupiti i počnem slagati te malene komade zajedno u jedno prekrasno pismo. Nakon toga snimam zvučni zapis gdje čitam to pismo da ga naručitelj čuje i ukoliko je sve u redu, to pismo printam i šaljem naručitelju. Ukoliko je dogovoreno da pismo bude iznenađenje, naručitelj mora također vjerovati u taj dio magije jer i njega bi to trebalo iznenaditi kako bi čarolija bila potpuna.

Za naše male hrabrice, osmislili ste i šalice, puzzle i druge materijale. Koju poruku nose?

Kako sam bila na svom prvom sajmu samo sa slikovnicama, došla sam na ideju da bih mogla imati cijelu paletu proizvoda sa likovima i tako su nastale i šalice i puzzle. Puzzle su rasprodane u kratkom roku, šalice su oduševile publiku, a sada imam i malene dodatke koje još neću otkriti!

Završit ćemo našu čarobnu priču s onime čime novinari obično počinju… Sanja, odakle taj cijeli „vagon“ kreative? Je li vas putovanje kroz Čarobno pismo promijenilo i na koji način?

Oduvijek sam voljela biti kreativna. Zapravo sam od svojih malih nogu htjela biti cvjećarka ili frizerka. Uvijek sam voljela nešto izrađivati, pisati, išla sam na dramsku u školu. Nikad nisam bila u kalupu niti sam se ikada uklapala u neki određeni koncept. Uvijek sam nekako bila svoja i sada mi sve ima smisla. Da li me putovanje promijenilo? Pa cijeli život se mi mijenjamo. Sve loše i dobre situacije nas promjene na ovaj ili onaj način. Svi mi rastemo u nekom pogledu. Dakako da me to putovanje promijenilo. Otkrila sam nešto što čuči u meni, a da nisam znala da postoji. Otkrila sam koliko nam je danas bitan taj ljudski dodir, ta ljudska toplina, lijepa riječ i prisutnost. Iako bismo htjeli da sve bude kako smo si zamislili, ponekad vrijeme i Božji plan ne treba mijenjati jer sve se u životu događa s razlogom, zar ne? Ponekad sve prepustim u njegove ruke i gledam kojim putem će me sljedeće odvesti. Da je poduzetništvo lako, nije. Da je sve to došlo s neba, baš i ne. Da je nekad naporno… Je, ali nekako me ta pozitivna energija gura dalje i činjenica da još uvijek imam toliko toga za dati. Krećem uvijek od onog da kažem “dobar dan” s osmjehom. Možda neki kompliment trgovcima u trgovini, malena pomoć nemoćnima ili bilo kakva lijepa riječ. Ne bi vjerovali koliko obična gesta može promijeniti čovjeku dan!

 

Što je sljedeći korak, nova inspiracija?

Sljedeći korak je napraviti nastavak Vrtićkih zgoda i nezgoda ali ovoga puta sa školskim zgodama i nezgodama i pratiti likove kako odrastaju. To sam nekako zamislila kao put mog djeteta kroz odrastanje kroz realne situacije koje se događaju. Vidjet ćemo gdje će nas to dalje odvesti. Veselim se vidjeti.

Sanjinu magičnu priču možete istražiti na web stranici carobno-pero.hr ili doći do njenog štanda na manifestaciji Gastro Turopolja koja će se održati u listopadu.

Gospodarstvo

Poljoprivrednici, pozor – dvije važne novosti za OPG-ove!

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Poslovni dnevnik

S ciljem poticanja domaće proizvodnje i kupnje domaćih proizvoda, država povlači konkretne poteze – povoljniji zajmovi i jasnije označavanje podrijetla voća i povrća.

Najavljeno je povećanje iznosa namijenjenih potpori poljoprivrednicima. Financijski instrument „Obrtna sredstva SP ZPP“ nudi zajmove od 1.000 do 25.000 EUR za financiranje repromaterijala i redovnog poslovanja.

Prijave se podnose izravno HAMAG-BICRO-u putem online sustava od 9. veljače 2026.

Pored zajmova, važna je i jasna oznaka podrijetla, koja pomaže da domaći proizvodi stignu na stol kupaca.

Inicijativa za poticanje kupnje domaćih proizvoda temelji se na pravilniku o tržišnim standardima i utvrđivanju pravila o kontrolama usklađenosti s tržišnim standardima za sektor voća i povrća, određene prerađene proizvode od voća i povrća i sektor banana.

Toni Grossi iz HPK poručuje da će jasnije označavanje pomoći potrošačima da lakše prepoznaju i češće biraju domaće proizvode.

Nastavite čitati

Sport

Taekwondo klub Velika Gorica slavi! Vraćaju se s dvije brončane medalje iz Zagreba

Objavljeno

na

Objavio/la

Taekwondo klub Velika Gorica proteklog je vikenda sudjelovao na E3 Noble Open turniru u Zagrebu, jednom od najvažnijih europskih natjecanja za kadete i juniore. Turnir je okupio 450 natjecatelja iz više od 20 država, u organizaciji Taekwondo kluba Zaprešić.

Klub su predstavljala sedmorica sportaša, a najviše su se istaknuli Lejla Lea Kajfeš (juniorka -59kg) i Matej Turković (kadet -45kg), koji su osvojili brončane medalje. Lejla je završila u top 10 ETU rankinga, dok je Matej donio prvu mušku medalju kluba na europskim rangiranim turnirima.

Blizu medalje bio je i Patrik Lončar, koji je završio na petom mjestu, dok su ostali članovi stekli vrijedno iskustvo na velikom natjecanju.

Sljedeći izazov za klub je G1 Austria Open u Innsbrucku, gdje će nastupiti seniorke u svojoj premijernoj seniorskoj sezoni.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Gorica u Zemlji čudesa: Princ Fašnik zavladao gradom!

“Nema rada, samo parada!”

Objavljeno

na

Objavio/la

Današnjim preuzimanjem ključeva grada od predsjednika Gradskog vijeća Darka Bekića, Princ Fašnik i fašnička Princeza proglasili su Fašničku republiku s kojom Gorica ulazi u zemlju čudesa – temu koja će obilježiti ovogodišnja fašnička događanja u gradu.

-Kako bi u Zemlju čudesa svi stali, u čudesnoj Gorici od sada vrijedi samo jedan zakon – osmijeh, ples i maska, kao pravi fašnički znak!

Rekao je Princ i time simbolično započeo svoje razdoblje vladavine.

FOTO galerija:

Foto: Vanesa Miković

117. Turopoljski fašnik u petak, 6. veljače u 16:30 sati okupit će mališane na Malom fašniku u dvorani srednjih škola, dok je vrhunac 7. veljače, kada u 13 sati kreće Velika fašnička povorka iz Školske ulice do Pučkog otvorenog učilišta, gdje će se birati najbolje maske.

– Nema rada, samo parada jer mi ćemo se krafnoledom sladiti!

Poručila je Princeza, jasno dajući do znanja da u Fašničkoj republici svakodnevne brige padaju u drugi plan, a veselje, pjesma i šarenilo preuzimaju glavnu riječ.

Nakon svečane predaje vlasti, mali fašnici zasladili su se svježim krafnama, koje su nestajale brže nego što su se dijelile, a osmijesi na dječjim licima najbolje su potvrdili da je Fašnička republika i službeno započela.

 

Foto: Vanesa Miković

Nastavite čitati

Vijesti

Besplatno mjerenje tlaka i šećera u krvi u Starom Čiču

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Mikhail Nilov/Pexels.com

Stanovnici Starog Čiča i okolice u utorak, 3. veljače, od 9 do 11 sati imat će priliku besplatno izmjeriti krvni tlak i razinu šećera u krvi u Društvenom domu, u sklopu preventivne zdravstvene akcije.

Akciju organizira Podružnica umirovljenika Staro Čiče, a mjerenja će provoditi patronažne sestre Doma zdravlja Velika Gorica.

Organizatori pozivaju sve da iskoriste ovu priliku i provjere svoje zdravstveno stanje.

Nastavite čitati

Sport

Bitka za finale: Na terenu jedan “Goričanin”, na tribinama barem dvojica…

Hrvatska rukometna reprezentacija će u petak od 17.45 sati krenuti u lov na finale Europskog prvenstva, a svoje adute imat će i Gorica. Luka Lovre Klarica bivši je igrač našega klupa, a bit će tamo i aktualni trener i direktor…

Objavljeno

na

Objavio/la

Godinama smo se, u trenucima velikih rukometnih fešta potkraj siječnja, ponosili činjenicom da je Zlatko Horvat, dugogodišnji reprezentativac, u jednom dijelu svoje karijere nosio i dres Gorice. Igrač koji je sve do same završnice svoje karijere bio “Zagrebov Francesco Totti” pomogao je Gorici u kvalifikacijama za ulazak u prvu ligu i godinama kasnije samo s pozitivnim dojmovima pamtio taj dio svoje karijere.

Imali smo u reprezentaciji i Iliju Brozovića, igrača koji je u Goricu stigao iz Metkovića i sam sebi otvorio put prema onome što je slijedilo. Prvo dres Zagreba, pa Bundesliga, pa reprezentacija… Brozović se usput i školovao na velikogoričkom Veleučilištu, kreirao ozbiljnu emociju prema ovoj sredini, a zbog svega toga i on je svih ovih godina bio “naš”.

U takvom statusu danas je, u trenucima kad hrvatska rukometna reprezentacija gradi put prema povijesnom rezultatu na Europskom prvenstvu, i “naš” Luka Lovre Klarica. Bio je do prije nekoliko dana i Zvonimir Srna, također bivši igrač Gorice, ali on je zbog ozljede otpao do daljnjeg. Klarica je, s druge strane, i dalje tu, spreman uskočiti.

– Klarica je bio s nama tu jednu sezonu, mislim da se radilo o sezoni 2018/19., došao je na posudbu iz Zagreba, a i sezonu poslije nam je došao pomoći i u europskim utakmicama na početku sezone. Što pamtim? Prije svega da je riječ o top dečku! Miran, čak i malo povučen… Iskreno, ne mogu se sjetiti jesam li ga ikad čuo da je opsovao, da se naljutio. Ma baš jako dobar dečko. Družili smo se i izvan terena, znali smo i pogledati koju tekmu kod Panadića, popiti kavu ili nešto drugo… – priča nam vječni kapetan Gorice Hrvoje Ceković.

– Rukometno gledano, vidio se i u tim danima potencijal, jer bio je visok, dobre konstitucije, snažnog šuta i dobre finte, ali tad je bio jako mlad. Rekao bih i da je bio nezreo u nekim situacijama, vidjelo se da mu nedostaje iskustva, a to je dobio i kroz tu našu zajedničku godinu, ali posebno u godinama koje su slijedile, u dresu Zagreba – dodao je Ceki.

Matej Mišković radio je čuda s klincima iz Dugog Sela, uključujući i Kuzmanovića, s brojem 12 na slici…

U goričkom rukometnom taboru s posebnom pozornošću prate Europsko prvenstvo, što zbog Klarice i Srne, što zbog svih ostalih, ali u velikoj mjeri i zbog Dominika Kuzmanovića i Zlatka Raužana. Naime, trener Gorice Matej Mišković bio je prvi trener Kuzmanoviću u RK Poletu iz Brckovljana, a ubrzo su zajedno prešli u RK Dugo Selo, gdje ih je dočekao mali Raužan. Veze su ostale snažne, čak i obiteljske, pogotovo s Kuzmanovićem, koji je poslao dvije ulaznice za finale. Uz Miškovića, prema Danskoj je krenuo i direktor Vlado Malbašić, pa će trening u petak voditi kapetan Ceki.

– Sve smo dogovorili s trenerom, odradit ćemo svoje od 16.30 sati, ali morat ćemo malo i požuriti, s obzirom da polufinale s Njemačkom kreće od 17.45 sati – kaže v. d. trenera.

Stol kod Panadića bit će rezerviran, a optimizam prisutan.

– Imali smo dobar ždrijeb na ovom EP-u, sve se dobro posložilo, moramo priznati da je tako, ali bez obzira na to, sve osim onog poraza od Švedske bilo je izvrsno. Nije lako nikoga dobiti na ovakvim turnirima, pokazuje to i Švicarska, koja je izbacila Švedsku, ali mi smo dobili sve što smo morali dobiti i generalno stvarno dobro izgledamo. Izbornik Sigurdsson jako dobro to vodi, svima daje šansu, koristi sve igrače, a to je pozitivno. I vjerujem da imamo šansu protiv Njemačke – zaključio je Ceki.

Ajmo, Hrvatska!

Nastavite čitati

Reporter 456 - 18.12.2025.

Facebook

Izdvojeno