Jučer se održao dugo iščekivani koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Ovaj događaj odmah je postao jedna od glavnih tema javnog mnijenja. Neki su ga najavljivali kao najveći koncert u povijesti Hrvatske, dok su ga drugi opisivali kao sigurnosnu katastrofu. No, što je zapravo bilo?

Od ranih jutarnjih sati rijeke ljudi stizale su prema Bundeku, a do večeri su napunile Hipodrom u tolikoj mjeri da brojka od 500.000 prisutnih zvuči gotovo nevjerojatno. Uz očekivanu zabrinutost oko prometa, sigurnosti i logistike, na kraju je sve prošlo bez većih incidenata. Gužve u prometu prije koncerta nije bilo, a publika se po završetku mirno razišla.

Spektakl je započeo nešto iza 21 sat pjesmom “Ustani iz sjene”, uz vatromet, dronove i vizualne efekte koji su podsjećali na svjetske produkcije. U nastavku su se nizale pjesme iz svih faza Thompsonove karijere, od novijih naslova poput “Ravnoteža” do evergreena poput “E moj narode”, “Moj Ivane” i “Geni kameni”. Tehnička realizacija uključivala je animacije na ekranima, svjetlosne efekte sinkronizirane putem mobilne aplikacije, a dronovi su na nebu slagali likove Djevice Marije, Isusa, anđela i križa.

Na koncertu smo sreli i našeg sugrađana Antonia iz Petrovine koji nam je dao i svoj komentar. “Najbolji produkcijski koncert ikada, najbolji mi je bio dio s dronovima kako su slike složili i dio kad je biskup došao i krenuo moliti. Sigurnost nije bila narušena niti u jednom trenu, čak mogu reći da sam se osjećao dosta sigurno i ugodno. Atmosfera je bila odlična”. 

Upečatljiv trenutak bio je kada se Thompson rasplakao tijekom akustične izvedbe pjesme “Sine moj”, posvećene sinu Anti Mihaelu. S druge strane, emotivno nabijeni trenuci izmjenjivali su se s povijesnim i religijskim referencama, od govora o Bleiburgu i tisućljetnoj hrvatskoj državnosti do zakletve publici da “služimo Bogu”.

Posebnu pažnju privukao je i nastup biskupa u miru, Ante Ivasa, koji je predvodio molitvu “Maranatha”, čiji je i autor.

Najkontroverzniji dio za neke dogodio se s izvedbom pjesme “Bojna Čavoglave”, otvorene pozdravom “za dom spremni”, što je ponovno izazvalo podjele u javnosti, a neki ističu kako je to ostavilo mrlju na koncertu koji je primarno ispunjen vjerskim tonom. Tijekom pjesme, Hipodrom je bio obavijen dimom baklji, dok su se u zraku i dalje vrtjeli dronovi s natpisima “Oluja 95” i citatom generala Pauka. Istovremeno, dio publike, posebice mlađi, više je reagirao na pjesme poput “Ratnici svjetla” i “Samo je ljubav tajna dvaju svjetova”.

Thompson je u više navrata govorio o važnosti mladih, hrabrosti hrvatskog naroda i pozvao publiku na zajedništvo. Posebno emotivan bio je kraj koncerta kada se obratio mladima poručivši da su “čvršći i jači” te da je Hrvatska u “pravim rukama”.

Nakon trosatnog programa, Thompson je koncert završio pjesmom “Lijepa li si”, koju mnogi smatraju neslužbenom hrvatskom himnom. Hipodrom se polako ispraznio bez incidenata, a slike dronova, bengalki i more crvenih ekrana obišle su društvene mreže.

Nije bilo najavljivanog stampeda, već se publika mirno razišla. Iako će jedna od glavnih kritika biti na smeće koje je ostalo nakon koncerta, treba istaknuti da je tako većinom na svakom koncertu ili većem okupljanju.

Nakon koncerta, na snagu je stupila 3. faza regulacije prometa koju smo najavili ranije, ali premda je bila gužva, sve je prošlo u najboljem redu. 

Što se tiče intervencije hitne pomoći, Tportal prenosi kako je bilo 70 intervencija te je zbrinuto ukupno 59 osoba, od kojih je deset prevezeno u zagrebačke bolnice. Većina je tražila pomoć zbog kratkotrajnog gubitka svijesti uzrokovanog vrućinom i dugim stajanjem, a zabilježeni su i slučajevi alkoholne intoksikacije te manjih ozljeda. Svi slučajevi bili su lakšeg karaktera, bez životne ugroze.

Vezano za najave katastrofe prije koncerta, možemo samo reći da su se tresla brda, a rodio se miš. Naravno, bilo je intervencija hitne pomoći, ali svatko tko je bio na koncertu može potvrditi da je vladala atmosfera zajedništva, jakih emocija i veselja.

Larisa Bertović mažoretkinja Plesne Udruge Ritmokracija iz Brdovca (članica Hrvatskog udruženja mažoret timova – HUMT) nova je Miss sporta Hrvatske 2025. Prvi je to put u povijesti izbora da lentu najljepše osvaja sportašica iz mažoret plesa, sporta koji posljednjih godina bilježi veliki rast popularnosti u svijetu.

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: Renato Branðolica

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: Renato Branðolica

– Jako sam se iznenadila kad sam čula da je voditelj prozvao moje ime, jer je konkurencija bila jaka. Djevojke su ove godine bile jako lijepe i simpatične, a ova četiri dana, koliko smo provele zajedno, bilo mi je jedno predivno iskustvo koje ću zauvijek pamtiti. Jako mi je drago da mogu promovirati svoj mažoret ples, sport za koji treba ulagati puno truda, volje i upornosti. Naravno, treba malo i talenta.

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: Renato Branðolica

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Zadnje četiri godine i sama sam trenerica, volim raditi s mladim djevojkama, prenositi im svoje znanje. Ovaj sport je idealan za stjecanje novih iskustava, prijateljstava i razvija natjecateljski duh. Definitivno u budućnosti planiram ostati u mažoretkinjama kao trenerica ili voditeljica kluba, naglasila je najljepša sportašica.

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Krunu je pobjednici Larisi Bertović predala Lara Silić, miss sporta Hrvatske 2024. Prva pratilja je zadarska skakačica u vodu Lora Magaš, dok je drugom pratiljom proglašena karatistica iz Ivankova Nada Mrkonja. Žiri je svojom osobnošću posebno osvojila Ema Marić, ritmička gimnastičarka iz Zagreba te zasluženo osvojila titulu miss fotogeničnosti.

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Izbor za najbolju sportašicu (34. godinu zaredom) održan je u Pučkom otvorenom učilištu u Zaprešiću, a 16 sportašica predstavilo se žiriju i publici u četiri izlaska: kupaćim kostimima Pletix, večernjim haljinama Mirsade Jureše, sportskoj odjeći Body feeling i talent showu u kojem su djevojke u 45 sekundi na kreativan način prikazale sport iz kojeg dolaze. (Izvor: Sportske novosti, Mjesečnik Prigorski Kaj)

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.07.2025. Larisa Bertović-Miss sporta Hrvatske 2025. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Larisa je sa svojom Ritmokracijom bila vrlo aktivna kao natjecateljica, a i kao trenerica, na Državnom prvenstvu mažoretkinja u Crikvenici (23. do 25. svibnja 2025.). O tome svjedoči nekoliko fotografija sa spomenutog mažoret natjecanja.

Galerija fotografija

Redovni studenti s prebivalištem u Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Karlovačkoj županiji, čiji su domovi proglašeni neuporabljivima zbog potresa, imaju pravo na pokriven trošak stanovanja u akademskoj godini 2025./2026, prenosi Studentski.hr. Ovu odluku donijelo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, a provodi je Studentski centar Zagreb i učenički domovi.

Mjera besplatnog smještaja odnosi se isključivo na redovite studente koji su već ostvarili pravo na subvencionirano stanovanje, a koji ispunjavaju i dodatni, ključni uvjet: njihova nekretnina na adresi prebivališta mora biti označena kao neuporabljiva (oznake N1 ili N2) temeljem procjene nadležnih tijela nakon potresa iz 2020. godine.

Riječ je o konkretnom koraku za pomoć studentima iz najpogođenijih područja, među kojima se i dalje ističu gradovi Petrinja i Glina, gdje je šteta bila razorna. Iako su godine prošle, posljedice potresa mnogima još uvijek oblikuju svakodnevicu – od uvjeta života do (ne)mogućnosti studentskog smještaja.

Studenti koji zadovoljavaju uvjete trebaju dostaviti službeni dokaz o neuporabljivosti objekta studentskom centru ili učeničkom domu, bez tog dokumenta nije moguće ostvariti pravo na ovu mjeru.

Tijekom cijelog lipnja, gotovo cijela Hrvatska, a posebno njezin središnji i sjeverni dio, bila je pod utjecajem izrazito toplog, stabilnog i sušnog vremena, uz tek povremene lokalne pljuskove. Podaci su ovo poznatog Facebook profila “Kad će kiša”.

Temperature su u više navrata prelazile 35°C, a kiša je bila prava rijetkost. Sve to dogodilo se tijekom lipnja 2025., u srcu kontinentalne Hrvatske, a posljedica je dugotrajnog utjecaja južine, slabih fronti i atmosferskih blokada koje su držale ozbiljnije oborine podalje od nas. Osvježenje, iako kratkotrajno, najavljuje se tijekom srpnja.

Lipanj je započeo optimistično, s obiljem sunca, dnevnim temperaturama oko 30°C i tek sporadičnim šansama za pljuskove na krajnjem sjeveru zemlje. Iako su susjedne Austrija i Slovenija redovito bilježile grmljavinske nestabilnosti, Hrvatska je u tom razdoblju ostajala uglavnom suha.

Prva značajnija promjena stigla je 9. lipnja, kad su nakon duljeg razdoblja stabilnog vremena temperature privremeno pale za 10-ak stupnjeva. No već sredinom mjeseca sunce i vrućina vratili su se u punoj snazi, kulminirajući drugim toplinskim valom između 23. i 26. lipnja, kad su temperature dosezale i nevjerojatnih 39°C u hladu. Noći su postale nesnosno tople, a biljke, ljudi i infrastruktura trpjeli su ozbiljne posljedice.

Iako se krajem mjeseca pojavljivala nada u obliku lokalnih grmljavinskih pljuskova, oborine su bile slabašne i vrlo neujednačene. Neka mjesta zabilježila su tuču i pljusak, dok su druga ostala potpuno suha. Vjetrovi sa sjevera tek su nakratko donosili olakšanje, ali bez značajnije promjene u općoj vremenskoj slici.

Lipanj nas je bacio u samo srce ljeta i prije nego što smo se okrenuli, s prosječnim dnevnim temperaturama često višima od klimatološke norme i iznimno malo kiše. No kraj mjeseca i početak srpnja donose nadu. Najavljeno je kratkotrajno osvježenje, koje će spustiti temperature na oko 30°C.

Kao što je u jednoj objavi primijećeno, došli smo dotle da i 30°C nazivamo “osvježenjem”. Ako ništa drugo, srpanj nam barem donosi novu šansu za malo više oblaka i pokoji spas od paklenih tridesetica.

Piše: Gianna Kotroman

Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.

Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…

– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.

– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.

Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.

– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.

Iako, nema tu neke velike priče…

– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.

Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.

– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.

Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.

– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.

Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.

– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:

– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.

Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.

– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.

Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.

– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.

– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.