Zračna luka Zagreb poziva sve putnike da posebnu pažnju obrate na pakiranje prijenosnih litijskih baterija i e-cigareta. Ističu kako se u posljednje vrijeme bilježe incidenti povezani sa samozapaljenjem ovih uređaja, što može ugroziti sigurnost zrakoplova i putnika.

Prijenosne baterije i e-cigarete više se ne smiju stavljati u predanu prtljagu. Putnici ih mogu nositi isključivo u ručnoj prtljazi, a snaga baterija ne smije prelaziti 100 Wh. Za uređaje snage između 100 i 160 Wh potrebna je prethodna pisana potvrda zrakoplovnog prijevoznika. Zračna luka naglašava da se pravilo ne odnosi na baterije ugrađene u mobitele, laptope ili slične uređaje, već samo na samostalne prijenosne baterije.

“Sigurnost u zračnom prometu počinje kod kuće – odgovornim pakiranjem prtljage”, poručuju.

Ako vam se danas netko učini mrvicu prisnijim nego inače, moguće je da ima dobar izgovor, danas, 21. siječnja, je Svjetski dan zagrljaja. Iako zvuči kao još jedan od onih “mekanih” međunarodnih dana, grljenje ima više znanstvenog pokrića nego što bismo na prvu pomislili. I ne, ne radi se samo o lijepom osjećaju. Stoga, evo nekoliko fun factova o grljenju.

Koliko zapravo traje jedan zagrljaj?

Ako mislite da se ljudi grle dugo, znanost vas demantira. Prosječan zagrljaj traje tek nešto više od tri sekunde, točnije 3,17 sekundi. Do tog podatka došlo se analizom spontanih zagrljaja sportaša, trenera i navijača na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Bez obzira na spol, nacionalnost ili odnos među ljudima, trajanje je bilo gotovo identično. Kratko, ali očito dovoljno da poruka bude jasna.

Ne zna se kad je počelo, ali ljudi su se grlili oduvijek

Grljenje nije moderni trend niti rezultat “mekšeg” načina života. Arheološki dokazi govore da su se ljudi grlili i prije šest tisuća godina. U jednoj neolitičkoj grobnici u Italiji pronađeni su kosturi muškarca i žene pokopani u zagrljaju. Teško je zamisliti snažniji dokaz da je potreba za bliskošću duboko ukorijenjena u ljudskoj prirodi.

Zašto većina ljudi grli udesno?

Istraživanja pokazuju da većina ljudi instinktivno započinje zagrljaj desnom rukom. U neutralnim situacijama to čini gotovo 90 % ljudi. No u emocionalnijim trenucima, primjerice susretima na aerodromima, oproštajima ili ponovnim viđenjima s bliskim osobama, ta se navika lagano mijenja. Emocije preuzimaju kontrolu, a mozak reagira drukčije. Tijelo, jednostavno rečeno, zna prepoznati situaciju.

Ima neka tajna veza između zagrljaja i imuniteta

Nije samo fraza da “zagrljaj liječi”. Istraživanje provedeno 2014. godine u SAD-u pokazalo je da ljudi koji češće dobivaju zagrljaje rjeđe obolijevaju, čak i kada su izloženi stresu ili konfliktima. Društvena podrška, osobito ona koja uključuje fizički kontakt, ima mjerljiv učinak na otpornost organizma. Ne zamjenjuje liječnika, ali očito pomaže više nego što mislimo.

Manje stresa, više dobrog raspoloženja

Grljenje potiče lučenje serotonina, hormona koji ima ključnu ulogu u osjećaju zadovoljstva i emocionalne stabilnosti. Zato se nakon dobrog zagrljaja često osjećamo smirenije, sigurnije i barem malo bolje nego prije. U svijetu u kojem se stres gomila brže nego poruke u inboxu, to nije zanemariva stvar.

I za kraj, nema velike filozofije…

Svjetski dan zagrljaja ne nosi nikakvu veliku poruku niti obećava čuda. Ne traži da budemo bolji ljudi preko noći ni da se grlimo s potpunim strancima na ulici. Traži samo da se sjetimo koliko je malo potrebno da nekome (ili sebi) olakšamo dan. Tri sekunde su dovoljne. Ako danas imate priliku, nemojte je preskočiti. Zagrljaj ne rješava sve, ali je dobar početak.

U Hrvatskoj vozači koji u dvije godine skupe 12 negativnih bodova (mladi vozači 9) ostaju bez vozačke na dvije godine i moraju ponovno proći cijelu autoškolu, dok se istodobno država priprema za primjenu nove EU direktive koja uvodi stroža pravila za mlade vozače, redovite liječničke preglede i digitalnu vozačku dozvolu.

Kako prenosi Poslovni.hr, gubitak vozačke zbog negativnih bodova ne znači samo pauzu od vožnje. Nakon što im se dozvola ukine, vozači dvije godine ne smiju voziti, a potom moraju ponovno u autoškolu, od predavanja do ispita. Stroža pravila vrijede za mlađe od 24 godine, kojima je dovoljno devet bodova da ostanu bez dozvole. Ponovno polaganje čeka i dio stranaca. Oni s dozvolom iz zemalja izvan EU mogu voziti najviše godinu dana u Hrvatskoj. Ako im je dozvola istekla prije više od šest mjeseci, moraju polagati ispočetka.

Promjene stižu i na razinu cijele EU. Novi vozači imat će obvezni probni period od najmanje dvije godine s nultom tolerancijom na alkohol i strožim kaznama. Polaganje bi moglo biti moguće već sa 17 godina, ali uz pratnju do punoljetnosti.

Svi vozači morat će redovito na liječničke preglede pri izdavanju i produljenju dozvole, s naglaskom na vid i srce. Dozvole za osobne automobile trebale bi vrijediti 15 godina, dok profesionalni vozači ostaju na pet godina.

Također, uskoro stiže i digitalna vozačka na mobitelu, iako će fizička kartica i dalje biti moguća. EU će također priznati zabrane vožnje u svim državama članicama, pa više neće biti moguće izbjeći kaznu prelaskom granice.

Roditelji učenika u Hrvatskoj od sada mogu vidjeti ocjene i bilješke svoje djece u e-Dnevniku odmah nakon što ih nastavnik upiše, bez dosadašnjeg vremenskog odmaka, piše Srednja.hr. Riječ je o prvoj takvoj promjeni otkako je sustav uveden prije 15 godina, a cilj je potaknuti češće korištenje roditeljskog sučelja.

Do sada su ocjene i bilješke bile vidljive tek nakon 24 sata, a ranije čak 48 sati od unosa. Taj “period čekanja” uveden je kako bi učenici imali vremena sami objasniti roditeljima eventualne lošije ocjene, izostanke ili opomene. CARNET je još prošle godine branio takav model, navodeći da brza dostupnost informacija može biti izazovna za odnose između roditelja i djece. Međutim, to pravilo sada odlazi u povijest. Nadogradnjom aplikacije omogućeno je da roditelji u svom sučelju, kojem pristupaju putem e-Građana, vide sve unose u stvarnom vremenu, jednako kao i učenici.

Iz CARNET-a objašnjavaju da su uočili kako mnogi roditelji ionako koriste učeničko sučelje, pa ovom promjenom žele potaknuti aktivnije korištenje službenog roditeljskog profila. Ondje, osim ocjena i bilješki, roditelji mogu vidjeti raspored sati, termine pisanih zadaća, izostanke, informacije o vladanju i pedagoškim mjerama.

Također, kroz e-Dnevnik roditelji mogu opravdavati izostanke uz prilaganje liječničke ispričnice, koristiti alat “Informativka” za komunikaciju sa školom te, ako imaju više djece, jednim prijavama pristupiti podacima za svako dijete. Na mobilnoj aplikaciji dostupne su i push obavijesti.

Sudari automobila i divljači na cestama nisu rijetkost. Naprotiv, procjenjuje se da ih je oko 4.000 godišnje, a za vozače koji se nađu u toj situaciji prvi i ključni korak je isti, pozvati policiju i ostati na mjestu događaja do očevida. Europsko izvješće o nezgodi u tom slučaju ne vrijedi.

Kako objašnjavaju iz HAK-a, odštetni zahtjev podnosi se Hrvatskom lovačkom savezu, uz zapisnik o alkotestiranju, policijsku potvrdu o nesreći, prometnu dozvolu i vozačku dozvolu. No, isplata štete nije automatska. Zahtjev mora biti osnovan, a tu često počinju problemi.

Zakon o lovstvu predviđa samo dvije jasne situacije odgovornosti. Vozač odgovara ako je vozio protivno prometnim propisima ili postavljenoj signalizaciji. Lovoovlaštenik odgovara ako je šteta nastala zbog provođenja lova. Problem nastaje u svim drugim, puno češćim slučajevima, primjerice, kada noću divljač izleti na cestu, a lov se u tom trenutku ne provodi i vozač nije ništa prekršio.

Upravo zbog te “sive zone” tražena je ocjena ustavnosti Zakona o lovstvu. Ustavni sud zaključio je da zakon ne mora predvidjeti svaku životnu situaciju te je prepustio sudovima da kroz praksu tumače odgovornost, oslanjajući se na opća načela odštetnog prava. Sudska praksa je u međuvremenu zauzela jasan stav: divljač na cesti smatra se opasnom stvari, pa lovoovlaštenik snosi objektivnu odgovornost za štetu, čak i kada se lov ne provodi. Drugim riječima, ako je vozač vozio propisno, teret odgovornosti u pravilu pada na lovoovlaštenika, osim ako on dokaže da je šteta nastala zbog nepredvidivog i neizbježnog uzroka ili radnje treće osobe.

Takav stav potvrđen je i presudom Visokog trgovačkog suda u svibnju 2023. godine. U konkretnom slučaju vozač je vozio 60km/h na dionici gdje je ograničenje bilo 50 km/h, no vještak je utvrdio da sudar sa srnom ne bi mogao izbjeći ni tom brzinom, trebalo bi voziti najviše 24 km/h. Sud je zaključio da vozač nije odgovoran, pa je odgovornost prebačena na lovoovlaštenika.

U igru se, međutim, može uključiti i treći akter, ato je pravna osoba koja upravlja javnom cestom. Prema Zakonu o cestama, ona može odgovarati ako na zahtjev lovoovlaštenika nije postavila odgovarajuću prometnu signalizaciju. No, ni tu odgovornost nije automatska. U presudi iz ožujka 2023. godine sud je utvrdio da upravitelj ceste nije odgovoran iako traženi znak nije bio postavljen. Vozač je vozio ispod dopuštene brzine, a divlja svinja je istrčala iz raslinja u mraku, pa znak upozorenja ne bi promijenio ishod nesreće. Budući da nepostavljanje znaka nije bilo u uzročnoj vezi sa sudarom, odgovornost upravitelja ceste otpala je.

Dakle, sve ovisi o okolnostima, a konačnu riječ najčešće imaju sudovi.