Veliki izazov čeka nogometaše Kurilovca ove nedjelje, na otvaranju proljetnog dijela sezone Kurilovčani će na teško gostovanje kod Gaj Mača, bit će jako važno uloviti ta prva tri boda, uhvatiti zalet za prvenstveno proljeće…

Tako bi nekako, u nekim drugim okolnostima, išla najava utakmice čiji je početak zakazan za nedjelju u 11.30 sati. Ovako, u ovim okolnostima, sretnim i prekrasnim okolnostima, za Gaj Mače u ovom trenutku realno nikoga nije briga! I, da stvar bude još bolja, nikoga nije briga što nikoga nije briga.

Naime, čuli ste već možda za taj detalj, tri dana poslije Kurilovec igra protiv Dinama na Maksimiru u četvrtfinalu Kupa Hrvatske. Drugim riječima, Kurilovec tri dana poslije igra daleko najveću i najvažniju utakmicu u gotovo osam desetljeća svoga postojanja. I zato, koga briga za Gaj Mače…

Doduše, rivali iz Zagorja dali su sve od sebe da preuzmu što važniju ulogu, budući da su odbili prebaciti utakmicu s nedjelje na subotu, možda i petak, čime bi omogućili Kurilovčanima da se što bolje pripreme za povijesni ogled u srijedu. Nešto slično dogodilo se i uoči utakmice protiv Istre 1961 u osmini finala, tad je Dinamo iz Odranskog Obreža odbio napraviti ustupak i pomaknuti utakmicu, pa se pokazalo nevažnim. Neka tako bude i ovoga puta.

– Računaju ljudi valjda da ćemo mi nešto kombinirati, da ćemo štedjeti neke igrače, pa da će na račun toga možda lakše doći do bodova… Neka im bude, mi ćemo svakako dati sve od sebe da do bodova dođemo mi – kaže trener Senad Harambašić, jedan od ljudi iz kluba čiji telefoni ovih dana hoće izgorjeti od poziva.

– Svjesni smo što nas čeka, kakva nas utakmica čeka, ali opet mi je nevjerojatno da je sve ovo izazvalo toliki interes. Evo, baš sam nekidan slao 23 dresa na razne adrese po cijeloj Europi, svi zovu, žele barem na taj način biti dio ove priče…

“Akcija Maksimir” na Udarniku je i službeno započela već prvog dana priprema za proljetni dio sezone, još tamo sredinom siječnja.

– Jako smo motivirani da se što bolje pripreme, jer ovo je ipak malo drukčiji pripremni period. Naravno da svi razmišljamo o toj utakmici protiv Dinama, jer to je jedna od utakmica zbog kojih smo svi mi i počeli igrati nogomet – govorio je tih dana Luka Sedlaček uime svlačionice.

Nimalo u skladu s veličinom i važnošću događaja koji je pred njima, Kurilovčani su najveći dio priprema odradili na komadiću terena s umjetnom travom, često i u kombinaciji s pionirima ili prstićima, koji su bili na drugoj polovici terena, ali motivacija je od početka maksimalno prisutna. Motivacija i zajebancija.

– Evo, ovako će te Hoxha slomiti, ha, ha… – govori jedan igrač drugome nakon što ga na treningu prođe driblingom.

– Je, je, ajde tako uđi Mišiću kad si frajer – govori drugi igrač svome suigraču nakon malo jačeg duela na treningu.

I tako dalje, i tako dalje. Dinamo je u mislima svaki dan, u svakom trenutku, pristupan u svakom razgovoru. Posla tu ima i mentalni trener Zlatko Olić, smišlja čovjek kako igrače malo spustiti na zemlju, kako ih pripremiti za sve ono što ih čeka kad zakorače u maksimirske odaje, kad uđu u svlačionice, kad izađu na teren… Pomaže u tome i trener Harambašić, ima i on svoje metode, ali tu euforijicu koja neprestano tinja zapravo je nemoguće ugasiti. Iako, nije ni cilj potpuno je ugasiti, samo je obuzdati, staviti u nekakve okvire.

A to nije nimalo jednostavno u situaciji poput ove. Naime, “akcija Maksimir” daleko je šira i obuhvatnija od samoga terena, proteže se u sve segmente klupskog djelovanja, a to se mora osjetiti na svakom koraku. Ulaznice se prodaju kao lude, papirić je to koji s približavanjem utakmice za povijest dobiva težinu zlatne poluge, pri čemu sve govori da će ih, koliko god ih bude, biti premalo.

– U Dinamu su postupili zaista gospodski. U prvoj varijanti trebali smo dobiti 500 ulaznica za naše navijače, da bi naknadno da brojka bila povećana na 900 komada. I sve su planule, imamo još možda par komada. Srećom, postoji i opcija da se ulaznice kupe i na blagajnama u Maksimiru na dan utakmice, tako da vjerujemo da ćemo imati zaista ozbiljnu podršku u hramu hrvatskog nogometa – izvještava Zdenko Sovina, jedan od ljudi koji su u klubu “oduvijek”, a ovu će utakmicu pamtiti zauvijek.

Dali su Kurilovčani sve od sebe, u suradnji s Alpasom izradili su i posebnu ediciju dresa za ovu utakmicu. Na poleđini su mali grbovi Kurilovca i Dinama, tu je i datum odigravanja utakmice, a svatko može ispisati i vlastito ime ili prezime iznad željenog broja. Zainteresiranih ima jako puno, jer dosad je već prodano debelo iznad 300 dresova?! A nije isključeno da će ih u ovih par dana do utakmice biti prodano još, što će pomoći i skromnom klupskom budžetu.

Kurilovečka invazija na Maksimir bit će tako i više nego ozbiljna. Zasad su osigurana četiri autobusa za navijače, jako puno ljudi prema istoku Zagreba krenut će automobilima i nedvojbeno je da će južna maksimirska tribina biti jako lijepo popunjena. Ljudi iz kluba i njihovi gosti smjestit će se u loži “Kaptol”, koja je u kompletu dodijeljena Kurilovčanima, a svi oni pamtit će ovaj dan iz svih mogućih perspektiva.

Oni koji ne budu mogli biti tamo, svi koji će propustiti utakmicu za povijest, dobit će uvid u nju u danima koji će slijediti, jer najavljeno je i snimanje čak dva dokumentarna filma o ovom događaju za pamćenje.

– Sve skupa na trenutke zna biti naporno, ali prije svega uživamo u trenutku – kažu iz kluba.

Svi koji su zaduženi za “popratne sadržaje” svoj će dio posla odrađivati sve do prvog sučeva zvižduka, a onda će doći red samo na igrače. Neće, nažalost, među njima biti Mije Šarića, koji je završio na operaciji koljena, a izvan kadra su i oporavljenici Đevad Selman i Elijah Chikwado. Oni će žaliti, možda na trenutke i patiti zbog toga, ali bit će tu, uz svoje suigrače, koji su imali sve osim idealnog pripremnog razdoblja. Prva i jedina utakmica na pripremama na prirodnoj travi odigrana je protiv Dugog Sela, ali ovdje će ionako svi detalji i problemi biti zaboravljeni onog trenutka kad lopta krene s centra.

Senad Harambašić će tamo uz klupu pozdraviti svog starog znanca Marija Kovačevića, s kojim se već susretao u svojoj karijeri. Još tamo 2009. godine, pa onda i dvije, tri godine poslije, Kova je bio trener Strmeca iz Bedenice, a Senad je i tad vodio svoj Kurilovec. Ovoga puta ogled dvojice trenera dogodit će se u nešto drukčijim okolnostima, na velikoj pozornici, pred televizijskim kamerama, ali svejedno će Kurilovčani tražiti svoju šansu. Može im malo pomoći i Gorica, koja će tri dana ranije također gostovati na Maksimiru, ne bi bilo loše da Goričani što više namuče Dinamo i tako ih energetski potroše za Kurilovec, koji će u Maksimir doći s planom.

– Dečkima ne moram puno toga govoriti, znaju oni sve živo. I koga od Dinamovih igrača bole leđa, i tko nije dovoljno spreman, i tko bi mogao igrati… Naravno da mi imamo svoj plan, sportski je nadati se i vjerovati da su i čuda moguća, pa ćemo vidjeti… – kaže trener Senad.

Neće, kaže, pisati godišnji taj dan. Otići će na posao, odraditi što ima do nekog trenutka, pa odjuriti na Udarnik. I povesti svoje dečke u avanturu za povijest…

Najbolji sportaši Zagrebačke županije za 2025. godinu proglašeni su u petak, 27. veljače, na svečanosti održanoj u Vrbovcu, gdje su se okupili sportaši, treneri, sportski djelatnici i predstavnici javnog života iz cijele županije. Organizator događanja bila je Zajednica športskih udruga i saveza Zagrebačke županije, dok je domaćin i tehnički organizator bila Sportska zajednica grada Vrbovca.

Prema podacima organizatora, u Zajednicu športskih udruga i saveza Zagrebačke županije danas je udruženo devet gradskih i sedam općinskih sportskih zajednica te 23 sportska saveza s više od 750 klubova. Na području županije djeluje više od 25 tisuća aktivnih sportaša, uz oko 1500 trenera, sudaca i delegata, a sportski programi provode se na približno 200 sportskih objekata.

Titulu najbolje sportašice ponijela je Sadea Bećirović iz Karate kluba Samobor, dok je za najboljeg sportaša proglašen olimpijski pobjednik Josip Glasnović iz Streljačkog kluba J.G.TEAM. Za najbolju žensku ekipu izabran je Odbojkaški klub Nebo iz Zaprešića, a u muškoj konkurenciji Hokej klub Zelina.

Velika Gorica i ove je godine imala čvrstu poziciju među nagrađenima, ponajprije zahvaljujući uspjesima u parasportu.

Najboljom parasportašicom Zagrebačke županije proglašena je Mirjana Lučić iz Parastolnoteniskog kluba Uspon Velika Gorica, dok je naslov najboljeg parasportaša osvojio Velimir Šandor iz Paraatletskog kluba Uspon Velika Gorica. Upravo je Paraatletski klub Uspon Velika Gorica proglašen i najboljim parasportskim klubom u županiji, a priznanje za najboljeg parasportskog trenera pripalo je Ivanu Čengiću.

Među dobitnicima priznanja za sportske djelatnike našao se i Dragutin Kovačević iz Hrvatskog rukometnog kluba Gorica.

Također, u kategoriji sportskih nada nagrađena je Franka Jerkin iz Karate kluba Velika Gorica, dok je priznanje u muškoj konkurenciji osvojio Fran Josić iz Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991.

FOTO: Marija Vrbanus/Cityportal

Turopoljska liga trail trčanja (TLTT) nastavlja se ovog vikenda devetim kolom treće sezone. Utrka će se održati u subotu, 28. veljače, na poznatom terenu Ključić Brda.

Kao i uvijek, nakon utrke, sudionici će imati priliku za neformalno druženje.

Sve potrebne informacije, uključujući link za prijavu novih trkača, dostupne su ovdje.

Niželigaško proljeće krenulo je utakmicama velikogoričkoga kupa, vidjeli smo prve golove, prve naznake spremnosti naših klubova za sve ono što slijedi u drugoj polovici aktualne sezone, ali ova je zima donijela i neke nove spoznaje. Nogometne, klimatološke, infrastrukturne… A sve to moglo bi se odraziti i na rezultatima.

Riječ je, da skratimo priču, o blatu.

Svi koji imaju dvorišta, svi koji su pokušavali nešto posla po dvorištu odraditi u ovim zimskim mjesecima, mogli su se iz prve ruke uvjeriti da blata na svakom koraku ima više nego ikad. Zima je bila izrazito vlažna, sunce se pojavljivalo samo u iznimnim prilikama, klimatski uvjeti sve su specifičniji, a to ima i sve jači utjecaj na nogomet.

– Ovo je strašno, mi doslovno nemamo gdje trenirati, a pogotovo igrati utakmice – požalili su nam se iz jednog od naših klubova, a brza provjera stanja u ostalim sredinama kaže da je priča svudje otprilike jednaka.

Doznali smo tako u tom procesu da su neki naših klubovi, kao primjerice Buna i Polet iz Buševca, svoju prijateljsku utakmicu odigrali – u Zagrebu?! Našli se ljudi na Trešnjevci, na terenu s umjetnom travom, uredno platili traženi iznos i odigrali dogovorenu utakmicu. Koje se, zbog blata “do koljena” nije mogla igrati ni u Maloj Buni ni u Buševcu.

Takvih je priča najmanje nekoliko ove zime, pojedine prijateljske utakmice su se i odgađale iz blatnih razloga, a sve to će neizbježno utjecati i na način na koji se nogometaši iz našega kraja pripremaju za proljetne izazove. U niželigaškom svijetu često je problem nedostatak igrača na treninzima, s tim segmentom mnogi su se mučili svih ovih godina, a kad je to barem donekle riješeno, pojavila se ova, nova vrsta problema.

Krivca za takvo stanje, naravno, nema ni smisla ni potrebe tražiti, jer krivac se nalazi u oblacima, u zraku, u atmosferi… Međutim, rješenja bi se mogla pronaći. Ona imaju svoju cijenu, ali sve više imaju i svoju vrlo konkretnu svrhu. I ne treba pritom previše filozofirati, jer stvar je zapravo jednostavna: velikogoričkom području trebaju tereni s umjetnom travom!

Naravno da nije realno očekivati da će svaki naš klub dobiti teren s umjetnom travom, ali velik pomak bio bi dobiti i jedno igralište na četiri, pet ili šest klubova. Prevedeno u važeće brojke, dva, tri ili četiri terena s umjetnom travom, s dimenzijama za veliki nogomet, riješila bi jako puno problema u tom smislu. Većina klubova “kuburi” i s uvjetima za rad s mlađim kategorijama, a sad su se na to nadovezali i problemi sa seniorskim pogonima, što dovodi do jasnog zaključka u kojem smjeru bi trebalo djelovati.

Trenutačno je jedini teren s umjetnom travom na velikogoričkom području pomoćno igralište na Gradskom stadionu, no na njemu je tolika gužva da je i samoj HNK Gorici kapaciteta – puno premalo. I ne postoji opcija po kojoj bi se taj teren mogao ustupati ili iznajmljivati bilo kojem drugom klubu. Da je to moguće, zainteresiranih bi bilo jako puno, ali tu se ništa neće mijenjati sve dok u klubu ne krene u najavljenu izgradnju klupskoga kampa. A takvi projekti su uvijek vrlo dugoročni i u velikoj mjeri upitni, sve do trenutka kad gradnja konačno definitivno krene.

Grad je opterećen brojnim ulaganjima na sve strane, Grad ulaže i u sport koliko može, nitko iz klubova ni na trenutak nije pomislio bilo koga kritizirati zbog aktualnog stanja, ali zajednički je stav da treba sugerirati mjerodavnima u kojem smjeru razmišljati u budućnosti. Priprema se navodno i ujedinjena inicijativa naših klubova koja bi trebala ukazati na ovaj problem.

Diljem Turopolja, naime, postoje tereni koji su svih ovih godina jako dobro “pili vodu”, ali ove zime i te su lokacije okovane blatom. U iščekivanju sunca, koje je u ovim okolnostima jedino rješenje blatnih problema.

Kako sam? Jako dobro, otprilike kao i županijski sport!

Tim je riječima, sa zadovoljnim smiješkom na licu, gostovanje u novom izdanju serijala “Sport Zagrebačke županije” započeo Vladimir Bregović, po funkciji prvi čovjek županijskog sporta. Predsjednik Zajednice sportskih zajednica i saveza ZŽ-a otkrio je tom prilikom i imena dobitnika ovogodišnjih nagrada za najbolje, koje će se održati u Vrbovcu posljednjeg petka u veljači.

Sportašica godine i ovoga je puta Sadea Bećirović iz Karate kluba Samobor, sportaš godine je Josip Glasnović iz Streljačkog društva Jaska, ekipa godine su odbojkašice Neba, a momčad godine Klub hokeja na travi Zelina.

– Sami postupak kandidiranja polazi od naših gradskih zajednica. U Zagrebačkoj županiji imamo devet gradova i 25 općina, svi oni biraju najbolje pojedince i kolektive, a ujedno i kandidiraju one koje bi mogli biti najbolji i na županijskoj razini. I svi oni čine sve da nama u izvršnom odboru bude što teže odabrati dobitnike. Bude tu i žustrih rasprava, znamo se i lagano posvađati, jer tu se važe sve. U prvom redu rezultati, primarno oni međunarodni, ali i popularnost i masovnost pojedinog sporta. U nekim kategorijama tako smo imali i preglasavanje, dok su neke stvari bile jasne i prije nego što smo krenuli – kaže Bregović.

Boljitak županijskom sportu donosi, između ostaloga, i ljubav.

– Živjele nam cure iz Zagrebačke županije, koje nam iz Zagreba dovode vrhunske sportaše! Josip se iz Zagreba tako preselio u Jasku, stvorio obitelj i pokrenuo klub, i sve to nakon što je već bio vrhunski sportaš. Obično se događalo da sportaši u našoj županiji krenu u sustavu lokalnog sporta, postanu vrhunski, a onda traže nadogradnju u gradu Zagrebu ili negdje u inozemstvu. Lijepo je vidjeti da se trendovi mijenjaju i na tome hvala svim tim djevojkama, ali ima to valjda veze i s naših 200 objekata, s našom financijskom pomoći, s našim sustavom. Zato danas mnogi ostaju, a mnogi i dolaze u našu županiju – ističe predsjednik Zajednice.

Na dnevni red ovog razgovora, s obzirom da je ova godina i dalje mlada, morale su doći i financije.

– Pretprošle godine naš proračun je iznosio 963.000 eura, a ove godine smo došli do 2,5 milijuna eura! Dakle, stvari su jasne, imamo povećanje od 150 posto u zadnje dvije godine. U tom smislu smo jako sretni i zadovoljni, ali reći ću i ovo… Da smo imali i rast od 350 posto, lakoćom bismo rasporedili taj novac, pri čemu bi svaki euro došao do naših sportaša. Prostora imamo jako puno, bez obzira na svu pomoć Županije, a javljamo se i na natječaje ministarstva, kroz koje financiramo plaće za 42 naša trenera, ali i opremu za klubove. Prvi put se iz nacionalnog proračuna direktno utječe na sport na lokalnoj razini i zato veliko hvala ministarstvu – kazao je Bregović i nastavio:

– Preko manifestacija i događanja, pa sve do 22 naša saveza, svi su osjetili povećanje proračuna. Hvala i Županiji, ali rekao bih da rezultati i rad naših sportašica i sportaša to i zaslužuju. Sport u Zagrebačkoj županiji definitivno je napravio iskorak u posljednje dvije godine, a još više veseli što ima i jako puno prostora za dodatni rast. Zbog svega toga postoji zadovoljstvo sa sadašnjošću, ali i optimizam za budućnost, što se odnosi na svih više od 20.000 sportaša u našoj županiji.

Uz sve to, istinski napredak moguć je jedino uključenjem gospodarstva u sport.

– Izmjena Zakona koja ove godine stupa na snagu trebala bi dovesti do pomaka u tom smislu, ali tek ćemo vidjeti kako će to funkcionirati. Imali smo mi nešto slično devedesetih godina, ali bilo je dosta rubnih dijelova, odnosno nedorečenosti. Naši će gospodarstvenici ovom izmjenom Zakona dobiti neke benefite kroz umanjivanje poreza na dobit, a time će se određeni gospodarski subjekti odlučivati i na takva ulaganja. Međutim, moja iskustva su sljedeća… Mislim da su prošla vremena donacija i sponzorstava na klasičan način, kao i vođenja klubova na način “koliko sam dobio, toliko ću i potrošiti”. U svemu tome potrebno je i nešto drugo, a to je ono što naš sport nudi gospodarstvu. Nije dobro da samo netko daje, da se to troši… Evo, uzet ću primjer iz hrvanja. Naša prva liga se snima i prenosi na Sportskoj televiziji, a kroz to se otvara i marketinški prostor. Dakle, nećemo tražiti sponzorstvo, nego ćemo nuditi marketinški prostor koji se otvara. Ima tu dosta prostora, a kad klubovi dođu do toga, dolazit će i do napretka u tom smislu.

Opcija je i ulazak privatnoga kapitala u sport, za što već imamo primjere.

– Neću apriori reći da je to pozitivna stvar, budući da ima raznih primjera, ali vjerujem da je interes kapitala, radilo se o jednom euru ili milijunima eura, da se brine o cjelokupnom sustavu, da se traži način kako ta ulaganja oploditi. Tu je najveća garancija da će gospodarstvo biti zainteresirano za ulaganje u sport. Samo oslobađanje od određenog dijela poreza nije dovoljno, treba razmišljati i na drugi način, treba gospodarstvu nuditi mogućnosti. U SAD-u cijeli sport počiva na tim principima, na takvim marketinškim mogućnostima.