Nakon što se predsjednik HNK Gorice Nenad Črnko na konferenciji za novinare pomalo neočekivano otvorio i otkrio cijeli niz detalja vezanih uz planove u preoblikovanju kluba u sportsko dioničko društvo, odnosno uz izlazak na tržište i dobivanje većinskog vlasnika, krenula su nagađanja. Črnko je, naime, rekao sve osim onog najvažnijeg: tko je taj novi vlasnik?

Spomenuo je i milijune koji će doći u klub odmah, jednako kao i svibanj kao rok za realizaciju cijele priče, ali tko će milijune donijeti, tko će u budućnosti upravljati “ponosom grada”, nije želio otkriti.

– Sve će se znati u travnju ili najkasnije svibnju – jedino je što je želio otkriti.

– Pa dobro, znate da ćemo doći ionako do informacije… – odgovorio je kolega, a na to se Črnko samo nasmiješio.

Već dan poslije, igra je počela. Prve informacije o identitetu budućeg vlasnika kluba stigle su iz Slovenije, a kažu kako je riječ o bivšem vlasniku Portsmoutha i Leicester Cityja, 86-godišnjem multimilijunašu koji je već imao klubove u Sloveniji i Srbiji.

“Prema našim informacijama, za kupnju Gorice navodno je vrlo zainteresiran poznati srpski biznismen Milan Mandarić , koji je svoje poslovno carstvo izgradio u SAD-u i Velikoj Britaniji. Mandarić se nedavno odlučio povući iz Vojvodine , gdje je u posljednjem razdoblju bio dopredsjednik, ali nije imao pravog utjecaja na vođenje kluba. Odlučio se na novi izazov, nedavno je otkrio da ima ogroman broj zahtjeva iz raznih zemalja, a jedna opcija je posebno zanimljiva. Može li to biti Gorica? Naši izvori kažu da bi se to moglo dogoditi”, pišu slovenski mediji.

Kako bismo provjerili jesu li te informacije točne, okrenuli smo broj dan ranije vrlo otvorenog predsjednika kluba. Ovoga puta, međutim, dočekao nas je nešto zatvoreniji taktički pristup.

– Ne bih to komentirao… – zamolio je predsjednik Črnko, a isti komentar dobili su i slovenski mediji kad su pokušali isto pitanje postaviti gospodinu Mandariću.

Hoće li se to zaista i dogoditi, jesu li izvori koji hrane slovenske medije točni, doznat ćemo u razdoblju pred nama, ali kažu da vatra bukne tamo gdje ima dima…

Milan Mandarić odgovara i jedinom dostupnom opisu, koji kaže da se radi o hrvatskog državljaninu, budući da je rođen ličkom selu Vrebac. Kad mu je bilo pet godina, s roditeljima se preselio u Vojvodinu, u Novi Sad, gdje je odrastao i diplomirao strojarstvo. Strast i želju za uspjehom naslijedio je od oca Dušana Mandarića, poznatog i nagrađivanog kotlara, u čijoj je radionici proveo prve radne dane. Mandarić često ističe da je to prvo radno iskustvo snažno utjecalo na njegov kasniji uspjeh, jer otac ga je od malih nogu učio koliko je važno raditi.

Mandarićev poslovni uspjeh započeo je sredinom šezdesetih godina, kad je preuzeo obiteljski posao i u Inđiji otvorio vlastitu tvornicu automobilskih dijelova. Kao kooperant tvrtke Fiat, Mandarićeva firma je masovnom proizvodnjom pokrivala tržište cijele bivše države, a ubrzo se počela baviti i izvozom, pa je već sa 22 godine Mandarić bio jedan od najvećih privatnih poduzetnika u Jugoslaviji, što se nije sviđalo komunističkim vlastima.

– Jedan dan bio sam narodni heroj jer sam zaposlio ljude, a drugi dan vodili su me u zatvor. Rekli su mi da ne smijem širiti kapitalizam u Jugoslaviji. Jasno mi je bilo da ne mogu mijenjati sustav – govorio je Mandarić.

Većinu imovine ostavio je državi u kojoj više nije mogao funkcionirati i 1969. godine sa suprugom Gordanom odlazi u Švicarsku, gdje je par živio godinu dana, gdje im se rodilo prvo dijete. Tad obitelj odlazi u SAD, gdje Milan dobiva posao u maloj kaliforijskoj tvrtki koja se bavila proizvodnjom dijelova za računala. Sa svojim inženjerskim iskustvom, Mandarić je već po dolasku u Ameriku prepoznao potencijal IT sektora i odlično se snašao u industriju tehnologije i čipova.

Već 1971. godine otvorio je svoju prvu američku firmu, koju je nazvao Lika Corporation. Smještena u Kaliforniji, Lika Corporation je bila jedna od mnogobrojnih malih firmi iz kojih je kasnije izrastao svijet visokih tehnologija Silicijske doline, a Mandarić je u to vrijeme surađivao i sa osnivačem Applea Steveom Jobsom. Ovaj Ličanin se tako s pravom može nazvati jednim od pionira tehnološkog razvoja u Kaliforniji.

Lika Corporation je nakon samo šest godina postala najveći proizvođač računalnih dijelova u SAD-u. U potrazi za novim izazovima i novim ulaganjima, Mandarić 1980. godine Liku prodaje za deset milijuna dolara i osniva novu tvrtku Sanmina, koju naziva po svojim kćerima, Sandri i Jasmini. Nova firma bila je smještena u San Hoseu, a bavila se proizvodnjom visokokvalitetnih uređaja iz područja telekomunikacija. Sanmina je rasla iz godine u godinu, Mandarić je proglašen i poduzetnikom godine u SAD-u, a tim povodom pozvan je i na večeru s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom.

Tvrtka Sanmina postoji i danas, radi se o jednoj od najvećih kompanija za proizvodnju hardvera na svijetu, koja na američkoj burzi vrijedi 15 milijardi dolara i zapošljava više od 60.000 ljudi.

– Svo bogatstvo stekao sam isključivo svojim sposobnostima i trudom. Bio sam na pravome mjestu u pravo vrijeme i znao sam reagirati kad je trebalo. Naravno, ništa od toga ne bih mogao da sam u ranom djetinjstvu imao sve na gotovo. Ne, morao sam se pomučiti, razumjeti koliko je teško zaraditi novac i naučiti ga cijeniti, a to mi je kasnije puno značilo – rekao je u svojedobno.

Uz visoki biznis i poduzetništvo, Mandarić je uživao i u nogometu, svojoj velikoj strasti još iz djetinjstva. Osnovao je klubove Lika i San Hose Earthquakers, koji su igrali u prvoj profesionalnoj nogometnoj ligi SAD-a, a bio je uključen i u dogovore za dovođenje poznatih nogometnih velikana poput Bobbyja Moorea i Peléa na tlo Amerike. U to vrijeme posebno je bio blizak s irskom ikonom Georgom Bestom, koji je svog sina po njemu nazvao Milan.

Nakon više od dva desetljeća u Americi, Mandarić se počeo zanimati i za europske nogometne klubove. Bio je vlasnik belgijskog Charleroija i francuske Nice, a 1998. godine, nakon prodaje Nice, započinje njegova britanska nogometna i poslovna avantura. Ime Milana Mandarića danas je u Engleskoj jako dobro poznato, počevši od 1999. godine, kad je postao vlasnik Portsmoutha. Kupio je klub u velikoj financijskoj krizi, spasio ga od stečaja i uveo u Premijer ligu. Kažu da je u to doba fotografija karizmatičnog Ličanina bila u svakoj kući i u svakom restoranu u Portsmouthu, kao i da je stotine britanske djece rođene te godine dobilo ime Milan!

Mandarić je bio vlasnik Portsmoutha do 2006. godine i prodaje rusko-francuskom milijunašu Aleksandru Gajdamaku. U veljači 2007. službeno je predstavljen kao novi većinski vlasnik drugoligaša Leicester Cityja, a od 2010. godine do 2012. bio je vlasnik trećeg britanskog kluba, Sheffield Wednesdaya. Zbog svega što je radio, u Engleskoj je prozvan “spasiteljem propalih klubova”, jer kupovao bi klubove u stečaju, izvlačio ih iz problema, uvodio u viši rang i zatim prodavao.

– Svi klubovi koje sam preuzimao bili su na dnu i grcali u velikim problemima. Takvo stanje predstavlja za mene veliki izazov. Posebno sam ponosan što sam svakog od njih ostavio u velikom plusu kad sam odlazio. Na primjer, Portsmouth je imao 10 milijuna eura minusa kad sam ga kupio, a ostavio sam ga u plusu između 75 i 80 milijuna eura – govorio je Mandarić.

Nakon 18 godina u Velikoj Britaniji i vlasništva nad tri nogometna kluba, Mandarić se odlučio vratiti na ove prostore. Od 2015. do 2019. godine bio je vlasnik ljubljanske Olimpije, u koju je uložio značajan novac i doveo ga do prve titule prvaka nakon 21 godine. U posljednje vrijeme bio je uključen i u novosadsku Vojvodinu, ali ta je priča brzo završila, što znači da Mandarić ide dalje. Iako je već debelo u devetom desetljeću života.

– Nisam se umorio, i dalje se želim baviti ulaganjem u nogomet – ponavlja Mandarić.

Hoće li dio svog bogatstva doista uložiti i u Goricu, ostaje da vidimo…

Naslovna fotografija: Borut Živulović/FA Bobo/PIXSELL

Na pitanje “kako ide”, u Hrvatskom rukometnom klubu Gorica ovih dana odgovaraju sa “bolje ne može!”, jer u tijeku je sezona kakva se nikad ranije nije dogodila. Nikad još rukometaši Gorice nisu skupili pet pobjeda u prvih šest kola prvenstva, nikad nisu izgledali toliko dominantno kao ove sezone, čak ni u slavnim danima ere Andrije Nikolića. Goričani melju sve pred sobom, zaključno s Varaždinom u prošlom kolu, a prvu polovicu Lige B zaključit će domaćim ogledom s Moslavinom.

I velike su šanse da će je zaključiti novom pobjedom. I pritom je manje važno to što je Moslavina jedna neobično “sklepana” momčad, puno je važnije ono što Gorica može. S klupe vođena očito silno talentiranim trenerom Matejem Miškovićem, a na terenu s jasno podjelom zaduženja i odgovornosti. A kad je tako, iskaču pojedinci. Ponekad su to krila Hrvoje Ceković i Juro Čakarić, ponekad vanjski igrači Jakov Neralić i Marin Lisac, ponekad golman Marin Sorić, ponekad stupovi obrane Barišić i Starčević…

A praktički uvijek – Jakov Dujić. Momak iz Zadra, tek 20-godišnjak, originalno srednji vanjski, ali sposoban djelovati i lijevo i desno, iskočio je po pitanju brojki. Treći strijelac lige sa 7,5 golova po utakmici u prosjeku, ali i treći asistent, s više od četiri dodavanja po susretu.

– Stvarno sam prezadovoljan, ali znam da i dalje trebam naporno raditi. Svi trebamo biti ponizni i vrijedni, cijela momčad, a kad je tako, uvijek netko iskoči. Lako ćemo mi za statistiku. Koliko god lijepo bilo biti u vrhu tih lista, momčad je ipak daleko najvažnija – javio se Jakov, već treću sezonu igrač Gorice.

Iz rodnog Zadra zbog rukometa je već u drugom srednje preselio u Split, u Akademiju Balić-Metličić, završio školu, pa odlučio prihvatiti poziv iz Turopolja.

– I oduševljen sam što je tako ispalo! Super se osjećam ovdje, sviđa mi se i klub, i grad, i suigrači… Ma sve. Jako sam sretan što sam odlučio doći baš u Goricu – govori Dujić u trenucima kad je lagana euforija i normalna.

Kad su rezultati takvi kakvi jesu, normalno je da caruju osmijesi i pozitiva.

– Čim je trener Mišković došao, još tamo u ožujku, počeo je slagati stvari u igri za sljedeću sezonu. Dobro smo se odmorili tijekom ljeta, pojačali se sa četvoricom novih igrača, a zatim odradili stvarno jake pripreme. Radilo se baš žestoko, a puno pažnje posvećivalo se i taktičkim detaljima, tako da od početka svi jako dobro znamo tko što radi. Temeljito se pripremamo za svakog protivnika, a to nam je veliki plus. Jednako kao i to što smo gotovo svi jako mladi, spremni napraviti što god trener zatraži od nas – pokušava Dujić pojasniti tajnu uspjeha ovosezonske Gorice, svjestan da tu mladost netko mora i voditi mudrom rukom.

– Uz nas mlađe, imamo i nekoliko starijih igrača, na čelu s kapetanom Cekovićem, koji drže svlačionicu. Oni su zaduženi i za šale i za ozbiljnost, ovisno o potrebi, a mi mlađi gledamo i učimo kako se ponašati, na što obratiti pozornost. I to nam je veliki plus, taj spoj starijih i mlađih. S obzirom na sve to, vjerujem da imamo pravo nadati se velikim stvarima ove sezone! – ambiciozan je Dujić.

Na pitanje o radu s trenerom Miškovićem, o kojem dolaze samo lijepe priče, nije se moglo ni očekivati ništa osim odgovora ovakvog tipa:

– Predobro je raditi s njim! Ima ideju koja nam se svima jako sviđa, pri čemu nam daje puno slobode u igri. Ne koči nas nepotrebnim šablonama, puno toga prepušta našem osjećaju, ali sve kroz ideju kojom se zajedno vodimo – objašnjava mladi gorički Zadranin.

Nema problema složiti se s trenerom po pitanju ciljeva, koji su otvoreno postavljeni: plasman u Europu i Final Four Kupa.

– Te ciljeve postavili smo si uoči sezone i sad svaki dan radimo na tome da ih ostvarimo. Ti ciljevi o kojima govorite su, uvjeren sam, potpuno realni. S obzirom na način na koji radimo, igramo, na samopouzdanje koje imamo, za očekivati je da ćemo se boriti i za jedno i za drugo. Sa svima možemo igrati, nikoga se ne bojimo, i tako ćemo se ponašati – poručuje Dujić, pa se ipak malo ispravlja:

– Dobro, Zagreb je realno ipak stepenica više. Još i trener Andrija sve zna o nama, tako da njih ne bih stavio u ovu kategoriju, ali sa svima ostalima možemo i želimo igrati.

To, dakle, uključuje i Nexe. Svih ovih godina nedodirljivi Nexe, isti onaj klub koji je nanio Gorici jedini poraz ove sezone. Završilo je na minus osam, ali dugo je izgledalo puno bolje od toga. I na tragu onoga što trener Matej stalno ponavlja: može ih se pobijediti…

– Ne bih rekao da se radilo o tome vjerujemo li mi u to ili ne, prije je problem bio fizički. Doveli su ozbiljne igrače ovo ljeto, imaju veliku širinu, a mi smo tih 40 dobrih minuta igrali praktički u istom sastavu. Oni ubace četvoricu svježih, a jednako dobrih, mi prodamo par lopti i gotovo je… Tako je ispalo, ali vjerujem da će u Velikoj Gorici biti drukčije. U svakom slučaju, veselimo se toj utakmici…

Do tog ogleda ćemo još malo pričekati, a prvi sljedeći izazov donosi Moslavinu u Gradskoj sportskoj dvorani, u nedjelju od 17 sati.

– Igramo već četvrtu nedjelju zaredom, i to opet na televiziji. Možda nas stalno prenose jer igramo lijepo, ha, ha – nasmijao se Jakov, pa dodao:

– Očekujemo dobru utakmicu, krenuli smo u dobru seriju i nema razloga da na tome stanemo. Kao i za svakog protivnika, dobro smo se pripremili i za njih, pogotovo za Ivana Laljeka, koji nam se vraća u Goricu… Naravno da nećemo bodove unaprijed upisivati, ne pada nam napamet, ali vjerujem da bi uz pravi pristup i naš maksimalan angažman bodovi morali ostati u Velikoj Gorici. Moramo se za njih izboriti na parketu, ali to smo spremni učiniti!

Na putu do ostvarenja cilja pomoći će i podrška s tribina, koja je sve ozbiljnija, kao i povezanost sredine s rukometašima… I to s razlogom, jer atmosfera je sjajna, prezentacije na parketu također. Ako ste ikad pomislili da je trenutak da pogledate goričke rukometaše na djelu, ovo je definitivno taj trenutak.

Nedjelja, 17 sati, Gradska sportska dvorana. Vidimo se!

E, to bi bila priča svih priča!

Bila bi to, zapravo, priča dostojna kandidature za kakav filmski scenarij, sve skupa djeluje kao dosta dobar predložak za film o sportu i životu, jer dogodi li se ono o čemu se u španjolskim nogometnim krugovima sve glasnije priča, dođe li doista do transfera 33-godišnjeg Ante Budimira u redove torinskog Juventusa, bio bi to happy end kakav se rijetko viđa…

I film o kojem bi zaista trebalo dobro razmisliti.

On bi, recimo, počeo u Ozimici, selu u blizini Žepča, u ljeto 1991. godine, u trenutku kad na svijet dolazi maleni Ante. U svome domu, u roditeljskoj kući, ne stiže ni propuzati, jer ratno ludilo kreće, obitelj mora otići u izbjeglištvo, a uz to još i otac pogine u prometnoj nesreći! Mama Janja sa malenim Antom i sestrama Irenom i Renatom, dolazi u – Veliku Goricu.

Sljedeći kadar može nas odvesti na betonac na Ciblji, na kojem Ante uči udarati loptu, igrajući po cijele dane sa Nindžom, Bogijem i tom, malo starijom ekipom. Istovremeno i svakodnevno hodočasti na Radnik, prolazi cijeli omladinski pogon  u posljednjim godinama života i rada kultnoga kluba na izdisaju. Može se tu uklopiti i priča o pokretanju HNK Gorice, kluba koji se nadovezao na Radnikovu tradiciju i započeo stvarati povijest u kojoj piše da je prvi izlazni transfer baš Ante Budimir!

Prati taj naš film rast mladog napadača u Interu iz Zaprešića, zatim i transfer u Lokomotivu, iz koje put nije vodio u Dinamo ili Hajduk, jer to bi bilo prejednostavno, nego u – njemački St. Pauli. Jedan od najliberalnijih gradova u Europi, druga njemačka liga, i sezona koja je bila povod da se krene drugim putem. Taj je put vodio do Italije, drugoligaša Crotonea, gdje je počeo veliki uspon dečka s Ciblje. Ušao je s Crotoneom prvi put u povijesti u Serie A, a za sebe zaslužio transfer u Sampdoriju.

I opet je u tom filmu vrijeme za pad, jer ni godina u Genovi nije bila osobita, pa je slijedio povratak u Crotone, a zatim se ubacuje i malo kadrova mora, palmi, plaža… Priča se seli u Španjolsku, na Mallorcu, opet u drugu ligu, ali tu se i definitivno kreće prema happy endu. Stigla je nakon dobre sezone u Mallorci i nagrada u vidu poziva Zlatka Dalića, debija za reprezentaciju s punih 29 godina, a to je trenutak u kojem shvatio da je klinac sa Ciblje definitivno – uspio!

Bronca u Kataru zaslužuje, naravno, posebnu sekvencu u filmu u nastajanju, kao i onaj doček za njega i Broza u njihovoj Velikoj Gorici, povijesni trenutak za ovaj grad, a događa se u međuvremenu i transfer u Osasunu. Događa se i prošla sezona, u kojoj je Budimir u vrhu ljestvice strijelaca jedna od najboljih liga svijeta… Obožavaju ga u Pamploni, produžili su mu ugovor, ne žele ga se odreći, ali film mora imati filmski kraj. Evo, recimo, u obliku ponude Juventusa, jednog od najvećih klubova na svijetu, u 34. godini života…

Kako tvrde španjolski mediji, trener Juventusa Thiago Motta želi iskusnog igrača kao zamjenu za Dušana Vlahovića, a Budimir se profilom savršeno uklapa u ono što traži.

“Budimirovo iskustvo u ligama poput španjolske i talijanske, zajedno s njegovom sposobnošću da postigne golove u ključnim trenucima, čine ga vrlo atraktivnom opcijom za Bianconere”, pišu španjolski mediji, koje je osvojio sa 17 golova u La Ligi prošle sezone.

Idealan bi to bio posljednji čin jednog filma o sportskoj karijeri za divljenje, pogotovo kad znamo da se u sve to uspjela ugurati i diploma s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu… Odnosno, bio bi to idealan pretposljednji čin.

Posljednji bi valjalo ostaviti za sekvencu u kojoj se, nakon nekakve dvije sezone Juventusa, Lige prvaka i najvećih mogućih pozornica, vrati kući. U svoju Goricu. Jer, nikad nije na odmet vratiti se na onu posebnu izjavu…

– Dinamo ili Hajduk? Ako bih se vratio kući, u HNL, onda bih želio igrati tamo gdje mi je dom. U mojoj Gorici. To je moj klub. Živim pet minuta od stadiona. U Osasuni igra dosta igrača iz njihove omladinske škole. Ti klinci žive za taj klub i za dres koji nose. Kad vidite takav odnos prema klubu, onda i sami poželite igrati za klub koji nosite u srcu. Zato kažem Gorica.

Još neko vrijeme ćemo svakako pričekati na taj trenutak, ali lako je poželjeti mu da ga on pričeka u dresu Juventusa… Zaslužio je.

Dva i pol dana, odnosno tri treninga nakon što je postao novi trener HNK Gorice, Mario Carević i službeno je predstavljen pred predstavnicima medija. Deseti trener u goričkoj prvoligaškoj povijesti pred sobom ima težak zadatak, ali sve što ga čeka događat će se u poznatom okruženju. Dolazi iz HNL-a, nakon rastanka sa Šibenikom, na zadovoljstvo predsjednika Nenada Črnka, koji je zbog klupskih obaveza propustio i putovanje u Varšavu, na utakmicu Hrvatske i Poljske.

– Život u HNL-u osuđen je na promjene. Evo, Mario Carević je peti trener koji je napustio svoj klub ove sezone, ali svi mi to radimo u skladu s nekim svojim željama, ambicijama i ciljevima. Odluka o promjeni, koju smo donijeli nakon Lokomotive, temeljile su se na želji da izaberemo adekvatno rješenje među hrvatskim trenerima. Jako mi je drago što smo spletom određenih okolnosti došli do Carevića, budući da znamo da je Mario bio trener Šibenika. Međutim, tu moram reći da je on već dugo na našem radaru, pa je tako bio jedan od ozbiljnih kandidata i nakon odlaska Igora Angelovskog. Kako uvijek razmišljamo da kandidate od ranije zadržimo u razmišljanjima za budućnost, tako smo reagirali nakon što je Mario dogovorio raskid sa Šibenikom.

Ambicija Gorice je, dodao je predsjednik, da se što prije osigura ostanak u ligi, da se uhvati stabilnost, pa što bude… A za to što će biti zadužen je upravo novi trener.

– Stvarno mi je drago što me predsjednik nazvao nakon što sam raskinuo ugovor sa Šibenikom, budući da sam od nekoliko bivših trenera Gorice čuo sve najbolje o klubu. Mogu to i potvrditi nakon ova prva dva dana ovdje, klub je dobro organiziran, osjeti se ta obiteljska atmosfera, nema velikog pritiska i imamo mir za rad. Na jutarnjim treninzima ovdje nema praktički nikoga, a taj mir u trenažnom procesu mi je jako bitan. Osobno mi baš odgovara ovo što me dočekalo u Gorici – uvodno je kazao Mario Carević.

– Prvi cilj je skupiti što veći broj bodova u sljedećih devet utakmica, do zimske stanke. U ovoj ligi nema loše momčadi, svaka utakmica je “na nož” i na nama je da se što bolje pripremimo za sve što nas čeka. Nadam se da će momčad dobro reagirati na naš način rada, i da ćemo skupljati bodove – dodao je novi trener.

Nije baš uobičajena situacija da treneri prelaze iz jednog u drugi klub unutar HNL-a, ali ovoga puta sve se poklopilo. I Črnko je dobio onoga koga je želio.

– Svidio mi se plan koji mi je predsjednik predočio, dugoročni plan vezan uz organizaciju kluba i dugoročne ciljeve. Naravno da će na tom putu biti i prepreka, i da je trener tu prvi na udaru. Nisam diplomat, ne prosipam nikakve prazne priče, potpuno mi je jasno da ovisim o rezultatu. Koliko god mi potpisali dugoročan ugovor, koliko god dugoročno razmišljali, moja je odgovornost za rezultat. Uz to, moram ponoviti, kolege koji su ranije bili ovdje stvarno su puni riječi hvale, u prvom redu vezanu uz suradnju s predsjednikom, ali i uz organizaciju kluba – istaknuo je “MC”.

Za početak, sviđa mu se ono što vidi od svoje momčadi.

– Sviđa mi se intenzitet i fokus na treningu, ali to je uvijek tako kad nova faca uđe u svlačionicu. To je normalna reakcija, svi su se mobilizirali i podigli fokus, ali tek ću za nekoliko tjedana moći procijeniti je li taj intenzitet bio realan ili je samo produkt reakcije na promjenu treneru – realan je Carević, koji se potom osvrnuo na unapređenja u izvedbi koja želi donijeti.

– Ne bih ulazio u detalje, ali činjenica je da se golove primalo na, moram to tako reći, glup način. To nije stvar ni taktike ni lošeg pozicioniranja, vjerujem da je tu u pitanju koncentracija, nekakav “blackout”, i na meni je da ustanovim zašto se to događalo. Što se fizičkog i taktičkog dijela tiče, zahvalio bih svojem prethodniku Rajku Vidoviću, jer ostavio mi je momčad u zaista jako dobrom stanju – kazao je Carević.

Na pitanje o svojoj trenerskoj filozofiji dao je poprilično jasan odgovor.

– Govoriti o tome zapravo je glupost, jer kao trener moraš se prilagođavati kadru kojeg imaš. Bio bih glup da, recimo, želim dominirati i nadigravati se protiv jačih, kvalitetnijih i bogatijih. Napravili smo već procjenu našega kadra i otprilike znamo na koji način moramo igrati, ali jasno je kako rezultat u ovom trenutku ne smije patiti. Moramo biti definitivno stabilniji u defenzivnom smisli, moramo podići agresivnost, to je sigurno, ali u ovom trenutku ne mogu reći na koji način će Gorica igrati, budući da i dalje imam nekih nepoznanica. Idemo skupljati bodove, u hodu dodavati neke ideje, ali to sigurno neće biti nikakva revolucija. Kao i uvijek, moramo se prilagoditi kadru kojeg imamo na raspolaganju – vjeruje novi trener Gorice.

Debitirat će u nedjelju od 18.30 sati kod Varaždina, jednog od svojih bivših klubova, na mjestu na kojem je debitirao i njegov prethodnik Vidović.

– Sa Šibenikom sam odigrao 0-0 protiv Varaždina i znam koliko su stabilni u defenzivom smislu. Njih je jako teško izdominirati, jer jako su disciplinirani, s nekoliko pojedinaca koji su u dobroj formi, znaju što mogu i definitivno su opasni. Međutim, naravno da imamo plan, a na svima nama zajedno je da ga sprovedemo udjelo – zaključio je Carević, koji će u Gorici, uz onu trenersku, obnašati i ulogu sportskog direktora.

U četvrtak nakon treninga HNK Gorica je i službeno predstavila novog trenera Marija Carevića, uz kojeg je tom prilikom sjedio i predsjednik kluba Nenad Črnko. I tamo negdje u 15. minuti presice, baš kao što to znamo reći u izvještajima s utakmice, dogodio se – veliki preokret. Novi trener u tom je trenutku gotovo pao u drugi plan nakon što je predsjednik Črnko krenuo u priču o investitoru u klub, zasad anonimnom hrvatskom državljaninu koji bi u perspektivi trebao postati većinski vlasnik kluba!

– Finiširali smo ugovor. Određene korake moramo još poduzeti kroz Skupštinu kluba, koja će biti u ponedjeljak, ali definirali smo ulazak budućih partnera u klub. Taj će partner osigurati budžet za ovu sezonu, a vjerujem da će u travnju, a najkasnije u svibnju, s obzirom na realne rokove i procese u preoblikovanju kluba u sportsko dioničko društvo, HNK Gorica dobiti i novog većinskog vlasnika. To bi, gledaju li se svi parametri, moralo osigurati svjetliju budućnost velikogoričkog nogometa – rekao je Črnko.

Velike su to vijesti, sa snažnim efektom na budućnost kluba, a postavilo se odmah i pitanje uloge Nenada Črnko, jedinog predsjednika kluba u njegovoj povijesti, u novim odnosima…

– Kad sam 2009. preuzeo klub, prva odluka mi je bila da se zabranjuju osobne pozajmice. Klub u ovom trenutku ne ovisi ni o kome, nitko nema pravo izvlačiti novac koji je uložio. I sad, kao i tad, stojim kod stava da mi je klub prioritet, i u tom smislu ne postavljam nikakve uvjete. Hoće li novi vlasnik trebati mene, hoće li trebati ljude koji svih ovih godina vode klub, to nije naša odluka. Mišljenja sam da klub mora imati dio ljudi koji su godinama involvirani u njegov rad, a mi smo se svi spremni staviti na raspolaganje. I mogu reći da se neće puno mijenjati u samom ustrojstvu kluba, u smislu ljudi koji sudjeluju u organizaciji kluba. To je kvalitetan kadar, koji je to dokazao u posljednjih 15 godina, a svaka nadogradnja u smislu dolaska novih ljudi očekivana je i dobrodošla – kazao je Črnko.

Klub, objasnio je, ne ide u nikakvu prodaju, nego izlazi na tržište.

– Nije to prodaja, to je transformacija kluba iz udruge građana u sportsko dioničko društvo. Najbolji ponuđač dobit će pravo vlasništva nad klubom, a to je Varaždin već napravio, Istra, Hajduk i Osijek na tom su modelu odavno, to želi napraviti i Slaven Belupo… Jedina logika razvoja hrvatskog nogometa je ulazak stranog kapitala. Moramo biti svjesni da na krilima dobrih rezultata reprezentacije Hrvatske i renkinga kojeg imamo u svijetu, imamo kvalitetnu poziciju da to iskoristimo. Bez toga, u budućnosti nećemo biti konkurentni – uvjeren je predsjednik Gorice, uz dodatak:

– Mi se nikad nismo oslanjali na podršku Grada, iako ću ovom prilikom zahvaliti i Gradu i gradonačelniku na svemu što su radili za sport u Velikoj Gorici. Međutim, realnost je da je maksimalna moguća pomoć nekih 300 do 400 tisuća eura za razvoj nogometnih akademija, a klubu u najvišem rangu hrvatskog nogometa potrebno je četiri do pet milijuna eura po sezoni. Sve ostalo dolazi kroz transfere, kroz koje si možeš “produžiti život” koristeći nekakve anuitete, ali u situaciji kad nema transfera, ovo je jedina opcija.

Identitet budućeg vlasnika kluba Črnko nije želio otkriti, želi pričekati službenu potvrdu, iako je ona zapravo samo formalnost.

– U utorak smo na Izvršnom odboru jednoglasno usvojili taj prijedlog, mislim da ne bi trebalo biti zapreka da isto napravi i Skupština, nakon čega će u klub doći nekoliko milijuna eura. Tu govorimo samo o tih prvih sedam-osam mjeseci. To će nam donijeti mirnoću u funkcioniranju i lakše planiranje budućnosti, odnosno strategije za budućnost. Moramo biti svjesni da je Velika Gorica izuzetno potentna sredina, klub je i dalje mlad prvoligaš, a budući da nam dolazi i kamp HNS-a, mislim da ovaj grad zaslužuje da i u budućnost ima stabilnog prvoligaša – kazao je Črnko pa zaključio:

– Kad igrate dobro, nitko ne pita tko je predsjednik kluba, on se proziva samo kad se igra loše… Vjerujem da će ovo biti nova stranica u povijesti kluba. Daj Bože da stabilno izguramo sezonu, da osiguramo opstanak što je prije moguće, pa da za godinu dana nitko ni ne pita tko je predsjednik kluba. I da na ovim tribinama ovdje bude sve više ljudi i navijača.