Nakon što se predsjednik HNK Gorice Nenad Črnko na konferenciji za novinare pomalo neočekivano otvorio i otkrio cijeli niz detalja vezanih uz planove u preoblikovanju kluba u sportsko dioničko društvo, odnosno uz izlazak na tržište i dobivanje većinskog vlasnika, krenula su nagađanja. Črnko je, naime, rekao sve osim onog najvažnijeg: tko je taj novi vlasnik?

Spomenuo je i milijune koji će doći u klub odmah, jednako kao i svibanj kao rok za realizaciju cijele priče, ali tko će milijune donijeti, tko će u budućnosti upravljati “ponosom grada”, nije želio otkriti.

– Sve će se znati u travnju ili najkasnije svibnju – jedino je što je želio otkriti.

– Pa dobro, znate da ćemo doći ionako do informacije… – odgovorio je kolega, a na to se Črnko samo nasmiješio.

Već dan poslije, igra je počela. Prve informacije o identitetu budućeg vlasnika kluba stigle su iz Slovenije, a kažu kako je riječ o bivšem vlasniku Portsmoutha i Leicester Cityja, 86-godišnjem multimilijunašu koji je već imao klubove u Sloveniji i Srbiji.

“Prema našim informacijama, za kupnju Gorice navodno je vrlo zainteresiran poznati srpski biznismen Milan Mandarić , koji je svoje poslovno carstvo izgradio u SAD-u i Velikoj Britaniji. Mandarić se nedavno odlučio povući iz Vojvodine , gdje je u posljednjem razdoblju bio dopredsjednik, ali nije imao pravog utjecaja na vođenje kluba. Odlučio se na novi izazov, nedavno je otkrio da ima ogroman broj zahtjeva iz raznih zemalja, a jedna opcija je posebno zanimljiva. Može li to biti Gorica? Naši izvori kažu da bi se to moglo dogoditi”, pišu slovenski mediji.

Kako bismo provjerili jesu li te informacije točne, okrenuli smo broj dan ranije vrlo otvorenog predsjednika kluba. Ovoga puta, međutim, dočekao nas je nešto zatvoreniji taktički pristup.

– Ne bih to komentirao… – zamolio je predsjednik Črnko, a isti komentar dobili su i slovenski mediji kad su pokušali isto pitanje postaviti gospodinu Mandariću.

Hoće li se to zaista i dogoditi, jesu li izvori koji hrane slovenske medije točni, doznat ćemo u razdoblju pred nama, ali kažu da vatra bukne tamo gdje ima dima…

Milan Mandarić odgovara i jedinom dostupnom opisu, koji kaže da se radi o hrvatskog državljaninu, budući da je rođen ličkom selu Vrebac. Kad mu je bilo pet godina, s roditeljima se preselio u Vojvodinu, u Novi Sad, gdje je odrastao i diplomirao strojarstvo. Strast i želju za uspjehom naslijedio je od oca Dušana Mandarića, poznatog i nagrađivanog kotlara, u čijoj je radionici proveo prve radne dane. Mandarić često ističe da je to prvo radno iskustvo snažno utjecalo na njegov kasniji uspjeh, jer otac ga je od malih nogu učio koliko je važno raditi.

Mandarićev poslovni uspjeh započeo je sredinom šezdesetih godina, kad je preuzeo obiteljski posao i u Inđiji otvorio vlastitu tvornicu automobilskih dijelova. Kao kooperant tvrtke Fiat, Mandarićeva firma je masovnom proizvodnjom pokrivala tržište cijele bivše države, a ubrzo se počela baviti i izvozom, pa je već sa 22 godine Mandarić bio jedan od najvećih privatnih poduzetnika u Jugoslaviji, što se nije sviđalo komunističkim vlastima.

– Jedan dan bio sam narodni heroj jer sam zaposlio ljude, a drugi dan vodili su me u zatvor. Rekli su mi da ne smijem širiti kapitalizam u Jugoslaviji. Jasno mi je bilo da ne mogu mijenjati sustav – govorio je Mandarić.

Većinu imovine ostavio je državi u kojoj više nije mogao funkcionirati i 1969. godine sa suprugom Gordanom odlazi u Švicarsku, gdje je par živio godinu dana, gdje im se rodilo prvo dijete. Tad obitelj odlazi u SAD, gdje Milan dobiva posao u maloj kaliforijskoj tvrtki koja se bavila proizvodnjom dijelova za računala. Sa svojim inženjerskim iskustvom, Mandarić je već po dolasku u Ameriku prepoznao potencijal IT sektora i odlično se snašao u industriju tehnologije i čipova.

Već 1971. godine otvorio je svoju prvu američku firmu, koju je nazvao Lika Corporation. Smještena u Kaliforniji, Lika Corporation je bila jedna od mnogobrojnih malih firmi iz kojih je kasnije izrastao svijet visokih tehnologija Silicijske doline, a Mandarić je u to vrijeme surađivao i sa osnivačem Applea Steveom Jobsom. Ovaj Ličanin se tako s pravom može nazvati jednim od pionira tehnološkog razvoja u Kaliforniji.

Lika Corporation je nakon samo šest godina postala najveći proizvođač računalnih dijelova u SAD-u. U potrazi za novim izazovima i novim ulaganjima, Mandarić 1980. godine Liku prodaje za deset milijuna dolara i osniva novu tvrtku Sanmina, koju naziva po svojim kćerima, Sandri i Jasmini. Nova firma bila je smještena u San Hoseu, a bavila se proizvodnjom visokokvalitetnih uređaja iz područja telekomunikacija. Sanmina je rasla iz godine u godinu, Mandarić je proglašen i poduzetnikom godine u SAD-u, a tim povodom pozvan je i na večeru s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom.

Tvrtka Sanmina postoji i danas, radi se o jednoj od najvećih kompanija za proizvodnju hardvera na svijetu, koja na američkoj burzi vrijedi 15 milijardi dolara i zapošljava više od 60.000 ljudi.

– Svo bogatstvo stekao sam isključivo svojim sposobnostima i trudom. Bio sam na pravome mjestu u pravo vrijeme i znao sam reagirati kad je trebalo. Naravno, ništa od toga ne bih mogao da sam u ranom djetinjstvu imao sve na gotovo. Ne, morao sam se pomučiti, razumjeti koliko je teško zaraditi novac i naučiti ga cijeniti, a to mi je kasnije puno značilo – rekao je u svojedobno.

Uz visoki biznis i poduzetništvo, Mandarić je uživao i u nogometu, svojoj velikoj strasti još iz djetinjstva. Osnovao je klubove Lika i San Hose Earthquakers, koji su igrali u prvoj profesionalnoj nogometnoj ligi SAD-a, a bio je uključen i u dogovore za dovođenje poznatih nogometnih velikana poput Bobbyja Moorea i Peléa na tlo Amerike. U to vrijeme posebno je bio blizak s irskom ikonom Georgom Bestom, koji je svog sina po njemu nazvao Milan.

Nakon više od dva desetljeća u Americi, Mandarić se počeo zanimati i za europske nogometne klubove. Bio je vlasnik belgijskog Charleroija i francuske Nice, a 1998. godine, nakon prodaje Nice, započinje njegova britanska nogometna i poslovna avantura. Ime Milana Mandarića danas je u Engleskoj jako dobro poznato, počevši od 1999. godine, kad je postao vlasnik Portsmoutha. Kupio je klub u velikoj financijskoj krizi, spasio ga od stečaja i uveo u Premijer ligu. Kažu da je u to doba fotografija karizmatičnog Ličanina bila u svakoj kući i u svakom restoranu u Portsmouthu, kao i da je stotine britanske djece rođene te godine dobilo ime Milan!

Mandarić je bio vlasnik Portsmoutha do 2006. godine i prodaje rusko-francuskom milijunašu Aleksandru Gajdamaku. U veljači 2007. službeno je predstavljen kao novi većinski vlasnik drugoligaša Leicester Cityja, a od 2010. godine do 2012. bio je vlasnik trećeg britanskog kluba, Sheffield Wednesdaya. Zbog svega što je radio, u Engleskoj je prozvan “spasiteljem propalih klubova”, jer kupovao bi klubove u stečaju, izvlačio ih iz problema, uvodio u viši rang i zatim prodavao.

– Svi klubovi koje sam preuzimao bili su na dnu i grcali u velikim problemima. Takvo stanje predstavlja za mene veliki izazov. Posebno sam ponosan što sam svakog od njih ostavio u velikom plusu kad sam odlazio. Na primjer, Portsmouth je imao 10 milijuna eura minusa kad sam ga kupio, a ostavio sam ga u plusu između 75 i 80 milijuna eura – govorio je Mandarić.

Nakon 18 godina u Velikoj Britaniji i vlasništva nad tri nogometna kluba, Mandarić se odlučio vratiti na ove prostore. Od 2015. do 2019. godine bio je vlasnik ljubljanske Olimpije, u koju je uložio značajan novac i doveo ga do prve titule prvaka nakon 21 godine. U posljednje vrijeme bio je uključen i u novosadsku Vojvodinu, ali ta je priča brzo završila, što znači da Mandarić ide dalje. Iako je već debelo u devetom desetljeću života.

– Nisam se umorio, i dalje se želim baviti ulaganjem u nogomet – ponavlja Mandarić.

Hoće li dio svog bogatstva doista uložiti i u Goricu, ostaje da vidimo…

Naslovna fotografija: Borut Živulović/FA Bobo/PIXSELL

Na pitanje “kako ide”, u Hrvatskom rukometnom klubu Gorica ovih dana odgovaraju sa “bolje ne može!”, jer u tijeku je sezona kakva se nikad ranije nije dogodila. Nikad još rukometaši Gorice nisu skupili pet pobjeda u prvih šest kola prvenstva, nikad nisu izgledali toliko dominantno kao ove sezone, čak ni u slavnim danima ere Andrije Nikolića. Goričani melju sve pred sobom, zaključno s Varaždinom u prošlom kolu, a prvu polovicu Lige B zaključit će domaćim ogledom s Moslavinom.

I velike su šanse da će je zaključiti novom pobjedom. I pritom je manje važno to što je Moslavina jedna neobično “sklepana” momčad, puno je važnije ono što Gorica može. S klupe vođena očito silno talentiranim trenerom Matejem Miškovićem, a na terenu s jasno podjelom zaduženja i odgovornosti. A kad je tako, iskaču pojedinci. Ponekad su to krila Hrvoje Ceković i Juro Čakarić, ponekad vanjski igrači Jakov Neralić i Marin Lisac, ponekad golman Marin Sorić, ponekad stupovi obrane Barišić i Starčević…

A praktički uvijek – Jakov Dujić. Momak iz Zadra, tek 20-godišnjak, originalno srednji vanjski, ali sposoban djelovati i lijevo i desno, iskočio je po pitanju brojki. Treći strijelac lige sa 7,5 golova po utakmici u prosjeku, ali i treći asistent, s više od četiri dodavanja po susretu.

– Stvarno sam prezadovoljan, ali znam da i dalje trebam naporno raditi. Svi trebamo biti ponizni i vrijedni, cijela momčad, a kad je tako, uvijek netko iskoči. Lako ćemo mi za statistiku. Koliko god lijepo bilo biti u vrhu tih lista, momčad je ipak daleko najvažnija – javio se Jakov, već treću sezonu igrač Gorice.

Iz rodnog Zadra zbog rukometa je već u drugom srednje preselio u Split, u Akademiju Balić-Metličić, završio školu, pa odlučio prihvatiti poziv iz Turopolja.

– I oduševljen sam što je tako ispalo! Super se osjećam ovdje, sviđa mi se i klub, i grad, i suigrači… Ma sve. Jako sam sretan što sam odlučio doći baš u Goricu – govori Dujić u trenucima kad je lagana euforija i normalna.

Kad su rezultati takvi kakvi jesu, normalno je da caruju osmijesi i pozitiva.

– Čim je trener Mišković došao, još tamo u ožujku, počeo je slagati stvari u igri za sljedeću sezonu. Dobro smo se odmorili tijekom ljeta, pojačali se sa četvoricom novih igrača, a zatim odradili stvarno jake pripreme. Radilo se baš žestoko, a puno pažnje posvećivalo se i taktičkim detaljima, tako da od početka svi jako dobro znamo tko što radi. Temeljito se pripremamo za svakog protivnika, a to nam je veliki plus. Jednako kao i to što smo gotovo svi jako mladi, spremni napraviti što god trener zatraži od nas – pokušava Dujić pojasniti tajnu uspjeha ovosezonske Gorice, svjestan da tu mladost netko mora i voditi mudrom rukom.

– Uz nas mlađe, imamo i nekoliko starijih igrača, na čelu s kapetanom Cekovićem, koji drže svlačionicu. Oni su zaduženi i za šale i za ozbiljnost, ovisno o potrebi, a mi mlađi gledamo i učimo kako se ponašati, na što obratiti pozornost. I to nam je veliki plus, taj spoj starijih i mlađih. S obzirom na sve to, vjerujem da imamo pravo nadati se velikim stvarima ove sezone! – ambiciozan je Dujić.

Na pitanje o radu s trenerom Miškovićem, o kojem dolaze samo lijepe priče, nije se moglo ni očekivati ništa osim odgovora ovakvog tipa:

– Predobro je raditi s njim! Ima ideju koja nam se svima jako sviđa, pri čemu nam daje puno slobode u igri. Ne koči nas nepotrebnim šablonama, puno toga prepušta našem osjećaju, ali sve kroz ideju kojom se zajedno vodimo – objašnjava mladi gorički Zadranin.

Nema problema složiti se s trenerom po pitanju ciljeva, koji su otvoreno postavljeni: plasman u Europu i Final Four Kupa.

– Te ciljeve postavili smo si uoči sezone i sad svaki dan radimo na tome da ih ostvarimo. Ti ciljevi o kojima govorite su, uvjeren sam, potpuno realni. S obzirom na način na koji radimo, igramo, na samopouzdanje koje imamo, za očekivati je da ćemo se boriti i za jedno i za drugo. Sa svima možemo igrati, nikoga se ne bojimo, i tako ćemo se ponašati – poručuje Dujić, pa se ipak malo ispravlja:

– Dobro, Zagreb je realno ipak stepenica više. Još i trener Andrija sve zna o nama, tako da njih ne bih stavio u ovu kategoriju, ali sa svima ostalima možemo i želimo igrati.

To, dakle, uključuje i Nexe. Svih ovih godina nedodirljivi Nexe, isti onaj klub koji je nanio Gorici jedini poraz ove sezone. Završilo je na minus osam, ali dugo je izgledalo puno bolje od toga. I na tragu onoga što trener Matej stalno ponavlja: može ih se pobijediti…

– Ne bih rekao da se radilo o tome vjerujemo li mi u to ili ne, prije je problem bio fizički. Doveli su ozbiljne igrače ovo ljeto, imaju veliku širinu, a mi smo tih 40 dobrih minuta igrali praktički u istom sastavu. Oni ubace četvoricu svježih, a jednako dobrih, mi prodamo par lopti i gotovo je… Tako je ispalo, ali vjerujem da će u Velikoj Gorici biti drukčije. U svakom slučaju, veselimo se toj utakmici…

Do tog ogleda ćemo još malo pričekati, a prvi sljedeći izazov donosi Moslavinu u Gradskoj sportskoj dvorani, u nedjelju od 17 sati.

– Igramo već četvrtu nedjelju zaredom, i to opet na televiziji. Možda nas stalno prenose jer igramo lijepo, ha, ha – nasmijao se Jakov, pa dodao:

– Očekujemo dobru utakmicu, krenuli smo u dobru seriju i nema razloga da na tome stanemo. Kao i za svakog protivnika, dobro smo se pripremili i za njih, pogotovo za Ivana Laljeka, koji nam se vraća u Goricu… Naravno da nećemo bodove unaprijed upisivati, ne pada nam napamet, ali vjerujem da bi uz pravi pristup i naš maksimalan angažman bodovi morali ostati u Velikoj Gorici. Moramo se za njih izboriti na parketu, ali to smo spremni učiniti!

Na putu do ostvarenja cilja pomoći će i podrška s tribina, koja je sve ozbiljnija, kao i povezanost sredine s rukometašima… I to s razlogom, jer atmosfera je sjajna, prezentacije na parketu također. Ako ste ikad pomislili da je trenutak da pogledate goričke rukometaše na djelu, ovo je definitivno taj trenutak.

Nedjelja, 17 sati, Gradska sportska dvorana. Vidimo se!

Prekrasna jesen traje u nogometnom Kurilovcu, na sedam kola udaljenosti od početka sezone na Udarniku uživaju u pogledu s vrha. Ne samoga vrha, jer na njemu su i dalje Ravnice, koje su baš u Kurilovcu prošlog vikenda doživjele prvi poraz u sezoni, izgubile prve bodove uopće, ali Udarnik je odmah tu, na dva boda minusa. Pet pobjeda, jedan remi i jedan neobičan poraz učinak je koji može izazvati laganu euforiju, ali ovdje toga nema.

– Mislim da nemamo nikakvih problema u smislu da će netko poletjeti. Radi se jako dobro, ozbiljno, dečki idu jako na svakom treningu, a to se onda preslikava i na teren. Neka tako i ostane – poželio je trener Senad Harambašić.

Ovaj je vikend trebao je donijeti malu promjenu plana, jer gostovanje u Svetoj Nedelji, kod domaćeg NK Tigra, trebalo je biti prebačeno sa subote na nedjelju, ali HNS nije odobrio predloženu promjenu. Pa će se u Sv. Nedelji ipak igrati u subotu, od 15.45 sati.

– Jako sam sretan što mogu reći da smo kompletni, da nema ozlijeđenih, a nemamo čak ni suspendiranih zbog kartona. To je i neka vrsta rariteta, ipak je sedam kola iza nas, malo mi je to i čudno, pogotovo za neke moje igrače – sa smiješkom kaže Senad.

Kurilovec će u Svetu Nedelju, u kojoj će čekati i dojučerašnji igrači Lukavca Zenko i Rašić, ići s najjačim mogućim snagama, s puno samopouzdanja nakon svega dosad odrađenog, ali zadatak će svejedno biti izuzetno zahtjevan.

– Jako su dobri. Igraju nezgodan sustav, kojem se treba prilagođavati. I oni će se prilagoditi nama, sigurno su nas dobro proučili, i nemam nikakvu dvojbu da će biti teško. Ovo je za nas opet derbi, kao i praktički svaka sljedeća utakmica, jer nema u ovoj ligi loših protivnika – s obje noge na zemlji ostaje trener Harambašić.

A ni nema mu druge, jer već idućeg vikenda na Udarnik stiže Lučko, zatim se ide u Strmec, pa dolazi Vrapče…

E, to bi bila priča svih priča!

Bila bi to, zapravo, priča dostojna kandidature za kakav filmski scenarij, sve skupa djeluje kao dosta dobar predložak za film o sportu i životu, jer dogodi li se ono o čemu se u španjolskim nogometnim krugovima sve glasnije priča, dođe li doista do transfera 33-godišnjeg Ante Budimira u redove torinskog Juventusa, bio bi to happy end kakav se rijetko viđa…

I film o kojem bi zaista trebalo dobro razmisliti.

On bi, recimo, počeo u Ozimici, selu u blizini Žepča, u ljeto 1991. godine, u trenutku kad na svijet dolazi maleni Ante. U svome domu, u roditeljskoj kući, ne stiže ni propuzati, jer ratno ludilo kreće, obitelj mora otići u izbjeglištvo, a uz to još i otac pogine u prometnoj nesreći! Mama Janja sa malenim Antom i sestrama Irenom i Renatom, dolazi u – Veliku Goricu.

Sljedeći kadar može nas odvesti na betonac na Ciblji, na kojem Ante uči udarati loptu, igrajući po cijele dane sa Nindžom, Bogijem i tom, malo starijom ekipom. Istovremeno i svakodnevno hodočasti na Radnik, prolazi cijeli omladinski pogon  u posljednjim godinama života i rada kultnoga kluba na izdisaju. Može se tu uklopiti i priča o pokretanju HNK Gorice, kluba koji se nadovezao na Radnikovu tradiciju i započeo stvarati povijest u kojoj piše da je prvi izlazni transfer baš Ante Budimir!

Prati taj naš film rast mladog napadača u Interu iz Zaprešića, zatim i transfer u Lokomotivu, iz koje put nije vodio u Dinamo ili Hajduk, jer to bi bilo prejednostavno, nego u – njemački St. Pauli. Jedan od najliberalnijih gradova u Europi, druga njemačka liga, i sezona koja je bila povod da se krene drugim putem. Taj je put vodio do Italije, drugoligaša Crotonea, gdje je počeo veliki uspon dečka s Ciblje. Ušao je s Crotoneom prvi put u povijesti u Serie A, a za sebe zaslužio transfer u Sampdoriju.

I opet je u tom filmu vrijeme za pad, jer ni godina u Genovi nije bila osobita, pa je slijedio povratak u Crotone, a zatim se ubacuje i malo kadrova mora, palmi, plaža… Priča se seli u Španjolsku, na Mallorcu, opet u drugu ligu, ali tu se i definitivno kreće prema happy endu. Stigla je nakon dobre sezone u Mallorci i nagrada u vidu poziva Zlatka Dalića, debija za reprezentaciju s punih 29 godina, a to je trenutak u kojem shvatio da je klinac sa Ciblje definitivno – uspio!

Bronca u Kataru zaslužuje, naravno, posebnu sekvencu u filmu u nastajanju, kao i onaj doček za njega i Broza u njihovoj Velikoj Gorici, povijesni trenutak za ovaj grad, a događa se u međuvremenu i transfer u Osasunu. Događa se i prošla sezona, u kojoj je Budimir u vrhu ljestvice strijelaca jedna od najboljih liga svijeta… Obožavaju ga u Pamploni, produžili su mu ugovor, ne žele ga se odreći, ali film mora imati filmski kraj. Evo, recimo, u obliku ponude Juventusa, jednog od najvećih klubova na svijetu, u 34. godini života…

Kako tvrde španjolski mediji, trener Juventusa Thiago Motta želi iskusnog igrača kao zamjenu za Dušana Vlahovića, a Budimir se profilom savršeno uklapa u ono što traži.

“Budimirovo iskustvo u ligama poput španjolske i talijanske, zajedno s njegovom sposobnošću da postigne golove u ključnim trenucima, čine ga vrlo atraktivnom opcijom za Bianconere”, pišu španjolski mediji, koje je osvojio sa 17 golova u La Ligi prošle sezone.

Idealan bi to bio posljednji čin jednog filma o sportskoj karijeri za divljenje, pogotovo kad znamo da se u sve to uspjela ugurati i diploma s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu… Odnosno, bio bi to idealan pretposljednji čin.

Posljednji bi valjalo ostaviti za sekvencu u kojoj se, nakon nekakve dvije sezone Juventusa, Lige prvaka i najvećih mogućih pozornica, vrati kući. U svoju Goricu. Jer, nikad nije na odmet vratiti se na onu posebnu izjavu…

– Dinamo ili Hajduk? Ako bih se vratio kući, u HNL, onda bih želio igrati tamo gdje mi je dom. U mojoj Gorici. To je moj klub. Živim pet minuta od stadiona. U Osasuni igra dosta igrača iz njihove omladinske škole. Ti klinci žive za taj klub i za dres koji nose. Kad vidite takav odnos prema klubu, onda i sami poželite igrati za klub koji nosite u srcu. Zato kažem Gorica.

Još neko vrijeme ćemo svakako pričekati na taj trenutak, ali lako je poželjeti mu da ga on pričeka u dresu Juventusa… Zaslužio je.

Arheloški muzej u Zagrebu povodom obilježavanja Dana europske baštine sutra na arheološkom lokalitetu Andautonije u Ščitarjevu organizira program s radionicama i stručnim vodstvima.

– Programom s radionicama i stručnim vodstvima predstavljamo rezultate dugogodišnjih radova Arheološkog muzeja u Zagrebu, ali i ističemo značaj i prometnu povezanost tog prostora u rimsko vrijeme (od 1. do 4. stoljeća). Riječ je o rimskom gradu Andautoniji, koji se nalazio na prostoru današnjeg sela Ščitarjeva – ističu iz Arheološkog muzeja.

Posjetitelji će se moći okušati u radionicama rimske mode, rimskim igrama sa žetonima i lopatama, dok će djeca na tren postati mali arheolozi. Radionice će trajati od 12 do 18 sati, a stručna vodstva organizirana su u 10:30, 12 i 14 sati.

Ulaz u park i radionice su besplatni za sve posjetitelje.

Foto: Arheološki park Andautonija, I. Krajcar/AMZ