Kad se prelistavaju povijesne knjige hrvatskog klupskog nogometa, u ovih 30 i nešto godina iza nas, pojedina lica iskaču, odskaču, izdvajaju se… Neki po uspjesima i trofejima, neki po rekordima i posebnim dosezima, a neki po – karizmi! U tu posljednju skupinu definitivno spada Vjeran Simunić (70), ikona HNL-a i, za nas posebno važno, novi trener NK Gradića!

Živopisni trener na ulasku u osmo desetljeće života više ni sam ne zna koliko je klubova vodio tijekom karijere, ali naš izračun će reći da su mu Gradići 44. klub u trenerskoj karijeri?! I to će dovoljno reći o nogometnom putu koji je karizmatični Splićanin ostavio iza sebe. Bio je golman, branio za Hajduk, Zagreb i vinkovački Dinamo, pa otišao u Portugal, Italiju i daleki Japan, gdje je bio pionir po pitanju dolaska europskih nogometaša u tu zemlju.

– Da, bio sam prvi Europljanin koji je otišao u Japan, još 1984. Osvojio sam tamo duplu krunu, bio sam čak i na prijemu kod cara Hirohita. Taj klub danas je poznat kao Tokyo Verdy, imali smo i onda dosta navijača na utakmicama, a danas je sve još popularnije. Tek nakon mene u Japan su došli Pierre Littbarski, Toto Schillaci, kao i Piksi Stojković, koji je tamo postao legenda – ispričao je Vjeran Simunić u velikom razgovoru za Germanijak.

Između vratnica stajao je sve do 40. godine, a onda započeo seriju klubova na čijim je klupama sjedio. Krenuo je u Lipiku i Čazmi, prošao Čakovec, Split, Žrnovnicu, Klis, Stare Perkovce, Zabok, Posušje… Bio je trener mostarskog Zrinjskog kad je 2002. godine došao poziv Stjepana Spajića da preuzme Hrvatski dragovoljac i uključi se u svijet HNL-a. Zadržao se u njemu sljedeće četiri godine, vodio i Kamen Ingrad, Zadar dvaput i Cibaliju, a njegov trenerski put u najvišem rangu našeg nogometa završio je 2005. godine.

– Nazove mene Stjepan Spajić i kaže: ‘Čekam te danas do 17 sati, nisam siguran hoćeš li biti trener ti ili Mile Petković, tko prije dođe!’. Vozio sam za Zagreb preko Bosne, preko nekih planina, ne znam ni sam gdje, već sam raskinuo sa Zrinjskim. Došao sam kod Spajića i kaže on meni: ‘Rođo, imao sam sastanak Upravnog odbora. Stao sam ispred ogledala, pogledao se i rekao da si ti trener Hrvatskog dragovoljca!’ – prepričao je svoj HNL početke Simunić.

 

Iste sezone i otišao je iz Sigeta, i to u Kamen Ingrad, s kojim je iz lige izbacio upravo Hrvatski dragovoljac, za što ga je predsjednik Vlado Zec nagradio putovanjem na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju 2002…

A kad je ispao iz HNL đira, okrenuo se onom niželigaškom, u kojem je dočekao i poziv sa Bruneja. Suludo bogata država željela je razvijati nogomet, a Simunić je tamo, kaže, proveo najljepši dio karijere.

– U Brunej sam došao 2008. preko jednog nigerijskog agenta koji živi u Zagrebu. Bio sam im zanimljiv jer sam spasio Kamen Ingrad, Zadar i Hrvatski dragovoljac od ispadanja, a njima je trebao netko tko će spasiti klub s dna ljestvice malezijske lige. Preuzeo sam ih sedam kola prije kraja na posljednjem mjestu i u tih sedam kola izborio sam ostanak. Produžio sam ugovor, no zbog korupcijske afere prvenstvo je odgođeno za šest mjeseci, tijekom kojih su se posvađali predsjednici saveza pa smo se priključili ligi Singapura – prisjetio se Simunić tih dana, koji je tamo senzacionalno osvojio i kup.

– To je bila potpuna senzacija. I ne samo da smo osvojili Kup nego smo bili pred dvostrukom krunom, sve do pet kola prije kraja, kada su nas potjerali iz lige zbog upletanja vlasti u rad nogometnog saveza. Dvije godine Brunej je bio u nogometnoj izolaciji, a ja sam vodio vijetnamski Ho-Ši-Min. Čim su amnestirani, napustio sam Vijetnam i vratio se dovršiti posao.

Bio je i izbornik Bruneja, a u svim tim godinama u toj posebnoj zemlji ostavio je toliko dubok trag da je dobio i pozivnicu na vjenčanje sultanova sina.

– Bogatstvo sultana vladara Bruneja je nestvarno, mjeri se desecima milijardi dolara, samo palača u kojoj žive ima 1700 soba i garažu sa 7000 automobila. I na vjenčanju je raskoš bila na svakom koraku. Prostor je bio ukrašen milijunima ruža svih boja a posluživala se hrana iz cijeloga svijeta, od iranskog kavijara i aljaških rakova, preko jastoga i japanske Wagyu govedine, do nekoliko vrsta deserata… Sveukupno 18 sljedova, serviranih u posebnom posuđu sa zlatnim i srebrenim priborom za jelo. Doista je nemoguće opisati kako je sve to izgledalo, satima bih mogao pričati o događaju koji ću pamtiti cijeli život. Ovo je vjerojatno najskuplje vjenčanje u povijesti, na kojem su se okupili šeici, sultani i prinčevi iz cijeloga svijeta – opisivao je Simunić.

Nakon povratka iz Azije, Simunić je spremno prihvaćao pozive iz Kaštel Starog, Siska, Imotskog, Zadra, Solina, Viteza, Unešića, Vodica, Postira, Posedarja, Otoka kod Sinja… I nizao klubove.

– Sad kada bi nabrajali sve klubove trebalo bi nam dosta vremena, možda je nekome to čudno, ali volim svoj posao, volim raditi i stalno biti u žrvnju. Gdje god me zovu, ja idem. A stalno me zovu – govori na ovu temu vitalni 70-godišnji trener.

– Uvijek sam se vodio mišlju da je najvažnije stalno raditi, stalno biti u nogometu. Kad bih ispao iz tog ritma, ne bih se osjećao dobro, ja drugačije ne znam. Volim reći da biti trener je slično tome kao da ste liječnik, kirurg. Ako kirurg ne operira nikoga godinu dana, sigurno gubi osjećaj za svoj posao i manje ga kvalitetno radi. Tako je i s trenerima, ako ne radite nigdje duže vrijeme, ispadate iz forme – pojasnio je legendarni Simunić svoju životnu i trenersku filozofiju.

Dok je bio u HNL-u, uzimao je mjeru i najvećima, jer Simunić je kao trener pobjeđivao Dinamo, smjenjivao Hajdukove trenere, ali i vodio utakmicu skriven među navijačima, što se pamti iz ere u Zadru. Dobio je crveni karton, mobitela nije bilo, pa se popeo na tribinu. I vikao igračima što raditi, a za njim su upute ponavljali i navijači… A to je samo jedna od milijun anegdota koje sa sobom u Gradiće donosi šjor Vjeran.

– Nema tog igrača kojem trener ne može ući u glavu. Radim svašta da bi motivirao igrače, da bi iz njih izvukao više nego u tom trenutku mogu dati. Onima koji nisu igrali znao sam davati posebne zadatke koji bi koristili momčadi – govori Simunić pa otkriva neke svoje trikove.

– U drugoligašu Uskoku sam trećem vrataru dao zadatak da bude s navijačima i svaki put kada protivnički trener nešto krene govoriti svojoj momčadi počne svirati s vatrogasnom sirenom. Jednom smo to napravili Elvisu Scoriji dok je vodio Istru, on se digne nešto reći, a sa tribine krene sirena od koje se ne može ništa čuti. Zanimljivo je bilo i u Imotskom, dok je bio u Drugoj ligi, mislim da sam jedini trener kod kojeg je Romano Obilinović uklizavao na zagrijavanju. Zalio bi malo travu ispred klupe i onda im naredio vježbu u kojoj bi im puls skakao na 200. Morali su odraditi nekoliko sprinteva s uklizavanjima prema meni, tako bi im dizao adrenalin. Potom bi ušao u svlačionicu, uvijek sam tražio neki stol kojeg bi mogao baciti, zatresti, tako da probudim vrelu krv u igračima. Kada se borite za svaki bod onda morate sve činiti da igrač vjeruju u tu borbu. U Imotskom smo na stadionu imali reklamu “Volim Imotski”, svi su morali uklizati prema njoj, tko nije uklizao znao je da neće igrati. Također, uvijek govorim igračima da je domaći teren sveta trava, kod kuće se ne smije gubiti utakmice. Jedno je sigurno, gdje god da dođem svlačionica gori i trese se od galame.

Kao trenerske uzore izdvojit će velikane poput Tomislava Ivića, Držaan Jerkovića, Otta Barića i Vlatka Markovića

– Izuzetno je važna kemija u svlačionici, to sam naučio još od Tomislava Ivića. Nakon cijele moje karijere mogu reći da su tri stvari najvažnije za trenere. Prva je da imate kemiju u momčadi, da imate dobar odnos s igračima. Druga je da su igrači kamikaze, da su maksimalno fizički spremni, da mogu poginut za svog trenera. Treća je da momčad na terenu uvijek ima taktičku disciplinu, da je kompaktna i jezgrovita. Sve su moje momčadi takve, da od napadača do stopera postoji kompaktnost – objašnjavao je Simunić.

U svakom slučaju, u nogometne Gradiće stigla je karizma, stiglo je iskustvo, stigle su priče uz koje će biti lijepo provoditi vrijeme. Stigao je Vjeran Simunić, čovjek kojeg su u Singapuru često uspoređivali s Joseom Mourinhom.

– Kažu da imamo isti gard, da sam arogantan i pretjerano samouvjeren. Kako i ne bih bio kad smo im uspjeli odnijeti dva trofeja i naš teren učiniti neosvojivom utvrdom. Prije svake domaće utakmice igračima kažem da na svetog tlu ne smiju izgubiti bodove – poručio je Simunić.

Neka i Gradići postanu neosvojiva utvrda, neka i u Gradićima svlačionica gori i trese se od galame. I od slavlja nakon neophodnih pobjeda, jer ulazak u sezonu je zabrinjavajuće loš. Pet utakmica, pet poraza, četiri postignuta i 23 primljena gola… Idealno za spasitelja poput Vjerana!

Mladost je u 5.kolu Jedinstvene 1.ŽNL-e visoko sa 7:0 pobijedila Kupu golovima Domagoja Šuka (3), Noa Šalkovića (2), Gabriela Ćurića i Adisa Smajića.

Domaći su već u početku susreta došli do prednosti pogotkom Šalkovića, koji se najbolje snašao u gužvi i poslao loptu pod gredu za 1:0. Uslijedio je period igre s puno pogrešnih dodavanja i nelogičnih odigravanja, a onda je Smajić s poludistance zatresao mrežu za 2:0. Neposredno pred odlazak na odmor brzi kontranapad preko Pejaka, koji na drugoj strani servira loptu Ćuriću za 3:0.

Početkom drugog poluvremena Šuk u 50. poentira za 4:0, a u 56. Šalković svojim drugim golom podiže na 5:0. Raspoloženi Šuk sigurno realizira udarac s 11m za 6:0. Isti igrač pet minuta kasnije postavlja konačni rezultat – 7:0!

Kupa je utakmicu završila s dva igrača manje, u završnici su isključeni kapetan Ivica Petković (85.) i Gabriel Zlodi (88.).

Galerija fotografija

Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 05. kolo

NK Mladost Obrezina – NK Kupa (Pokupsko) 7:0 (3:0)

Stadion: ŠRC Obrezina Gledatelja: 50. Srijeda, 18.09.2024., 17 sati. Sudac: Ivan Mirenić (Velika Gorica). Pomoćni suci: Tomislav Prpić (Zagreb) i Tihomir Bratković (Velika Gorica). Delegat: Ivan Haluga (Mičevec). Strijelci: 1:0 – Šalković (6), 2:0 – Smajić (30), 3:0 – Ćurić (44), 4:0 – Šuk (50), 5:0 – Šalković (56), 6:0 – Šuk (66-11m), 7:0 – Šuk (71).

Isključenja: Ivica Petković (85.), Gabriel Zlodi (88.).

MLADOST OBREZINA: Kerkez, Ćurić (od 67. Babić), Šuk, Lacković (od 67. Jurić), Matić (od 72. Nikolić), Tomašević, Smajić (cap.), Kunić (od 37. Bekavac), Šalković (od 68. Kovač), Pejak (od 60. Đurašin), Memić. Trener: Josip Tadić.

KUPA: Tom.Sečenj (od 68. Kušević), Bašić, M.Petković, Lukinić (od 46. Ilijević), I.Petković (cap.), D.Belečić, I.Belečić, Zlodi, Tih.Sečenj, Jelekovac, Brajković (od 66. Markuz). Trener: Josip Kraljević.

Prekrasan je ovih dana pogled na niželigaške tablice. U četvrtom rangu mjesto na vrhu s Ravnicama dijeli Kurilovec, u petom se na “jedinici” s ponosom kočopere nogometaši Mraclina, a u sedmom rangu, u 1. ŽNL, vrh drži – NK Buna! Četiri utakmicu su iza naših Brežana, četiri pobjede su upisali, uz impresivnu gol-razliku 10-1.

Nakon dva lokalna derbija, protiv Dinamo Hidrela i Mladosti iz Obrezine, Buna je sredila i Banovo, a ovog vikenda i Dinamo iz Jakovlja na domaćem terenu. Prvi i jedini gol primili su igrači trenera Marija Kožula tek u toj posljednjoj, četvrtoj utakmici, u pobjedi 3-1.

– Ma dobro, ovo je tek početak. Moramo priznati i da smo imali malo sreće sa ždrijebom na otvaranju sezone, ali naravno da smo zadovoljni što su rezultati tako dobri – javio se, nasmiješenog brka, tajnik kluba Zlatko Petrac.

Alfa i omega breškog nogometa pravi je čovjek za pobliže upoznavanje s jednom lijepom niželigaškom pričom, s glavnim akterima…

– Situacija u klubu je jako dobra. Imamo novu upravu, kojoj je na čelu predsjednik Josip Jerleković, poznatiji kao Bozanić, a tu je i dobra ekipa ljudi oko njega. Ali znate kako je to, kao i u svakom normalnom selskom klubu: imaš par bedaka koji sve to vuku i njih šest-sedam koji uskaču i pomažu kad zatreba – opisuje Zlatko nogometni život na Bregima.

U takvom formaciji, društvo koje vodi klub okupilo je dobru momčad za ovaj rang, što se najbolje očituje na rezultatima. A pritom je posebno važno da se tu gotovo u pravilu radi o domaćim dečkima, iz toga kraja. Uz, naravno, poneke iznimke…

– Trener prve momčadi je Mario Kožul, a u radu mu pomaže Miro Lukinić, naš prijatelj i dugogodišnji trener. Što se igrača tiče, uglavnom su to sve naši dečki zbregov. Imamo dvojicu iz Posavine, jednog iz Drnka, jednog iz Kurilovca… – nabrajao je Petrac, a onda posegnuo za posebnim dodatkom:

– A imamo i dva dečka iz Kameruna!

E, to se zove zaokret… U podnožju Vukomeričkih gorica, u jednom posebnom okruženju, dakle, nogomet igraju i dečki iz daleke Afrike.

– Zovu se Justin i Joel, kod nas su još od zime, igrali su i u drugom dijelu prošle sezone, pa nastavili sad. Došli smo do njih sasvim slučajno, preko jednog našeg prijatelja, koji ih je vidio da svaku večer trče po cesti. Jednom prilikom ih je zaustavio i pitao bi li igrali nogomet za Bunu, odgovorili su mu da bi i, evo, došli kod nas – govori Petrac i nastavlja:

– Za ovaj rang imaju ti dečki dosta dobru kvalitetu. Igrali su nešto nogomet i u Kamerunu, ali ne znam koliko dugo, jer riječ je o mladim dečkima… Rade kod nas, montiraju klima uređaje, a uz to i igraju nogomet. Super su se snašli, udomaćili su se, dobro igraju…

Taj domaći kadar, prožet s malom dozom Kurilovca, Drnka, Posavine i Kameruna, nadaju se u klubu, mogao bi biti dovoljan za proboj u viši rang. Iako, imperativa i nepotrebne nervoze na Buni neće biti.

– Mi bi htjeli otići u višu ligu ako se sve posloži kako treba, ako budemo i dalje dobri, bilo bi lijepo malo iskusiti i taj nogomet u višim ligama. Ali nema tu velike filozofije, idemo igrati i ako budemo dovoljno dobri, ići ćemo gore. Ako ne budemo, nećemo. Vrlo jednostavno – sa smiješkom govori gospon Petrac, dugogodišnji sudac, jedan od pokretača čuvene Breške lige, nogometni fanatik…

I daleko od toga da je jedini na Bregima, u selu sa nešto više od 260 žitelja nađe ih se sasvim dovoljno.

– Bude ljudi na utakmicama, dolazi nam standardni broj ljudi, njih stotinjak. Sve su to ljudi iz našega kraja, koji nas godinama već prate, a to je za jedan mali selski klub jako dobra praćenost – zaključio je Petrac.

Novi izazov slijedi za vikend, a donosi gostovanje kod Milke Trnine u Vezišću, u općini Križ. Tražit će se peta pobjeda u nizu…

Odličan start Bune (4 4 0 0 10:1 12), jedini je klub s četiri pobjede u prva četiri kola novoformirane Jedinstvene 1. županijske nogometne lige i s maksimalnih 12 bodova je na prvom mjestu. Uz Bunu je Lonja (Lonjica) jedina još bez poraza (4 3 1 0 7:2 10) na 2. mjestu.

Od sedam klubova iz Nogometnog saveza Velika Gorica (NSVG) najlošiji početak u aktualnoj sezoni 2024./2025. imaju Vatrogasac (4 0 0 4 4:13 0) iz Kobilića i Kupa (4 0 1 3 4:14 1) iz Pokupskog. Ostala četiri kluba iz NSVG-a pozicionirali su se na prvenstvenoj ljestvici od 8. do 11. mjesta: 8. Posavec (Orle) (4 2 0 2 9:6 6), 9. Turopolje (4 2 0 2 4:6 6), 10. Dinamo Hidrel (Novo Čiče) (4 1 1 2 8:6 4), 11. Mladost Obrezina (4 1 1 2 4:6 4).

Sutra je na programu 5. kolo (srijeda, 18.09.2024., 17 sati): Milka Trnina – Buna (Mala Buna), Dinamo Hidrel – Posavec, Mladost Obrezina – Kupa, Ban Jelačić (Banovo) – Turopolje, Vatrogasac – Pušća.

Galerija fotografija

Iskreno, i očekivali smo da će to izgledati ovako nekako. Od trenutka kad je rukometaše Gorice preuzeo Matej Mišković, sve informacije govorile su kako se radi o vrlo kvalitetnom mladom treneru, o čovjeku koji je u stanju unaprijediti stvari, jer to je i dosad radio praktički gdje god se pojavio. Kad se na to nadovezao i zanimljiv prijelazni rok, u kojem je Gorica ostala bez nekih važnih igrača, ali i dovela vrlo potentna, ali i dokazana pojačanja, kad su počele dolaziti izvještaji s prijateljskih utakmica, bilo je prilično jasno da Gorica lovi dobar smjer.

Sve to polako se potvrđuje već od prve sekunde nove sezone, zaključno s posljednjom sekundom 120. minute rukometa u kampanji 24/25. Prvenstvo je Gorica otvorila furiozno, visokom pobjedom 38-25 protiv Dubrave na domaćem parketu, ali neki upitnici su ostali s obzirom na stanje u kojem se protivnik trenutačno nalazi… Tjedan dana poslije, međutim, Gorica je na gostovanju u Karlovcu pokazala da nije baš sve ni do protivnika…

Nova pobjeda, opet visoka i uvjerljiva, ovoga puta 32-24, i evo Gorice u samom vrhu svoje skupine domaćeg prvenstva, s dvije vezane pobjede. I bez razloga za bilo kakvu euforiju, rano je još za to, uputnije je odmah se okrenuti sljedećoj utakmici.

– Uvijek je radno. Novi je tjedan, stižu nova iskušenja, nema vremena za predah sad kad je konačno krenulo – kaže trener Matej Mišković, ponudivši i osvrt na ono što se događalo između četiri rijeke u subotu navečer.

– Jako dobra utakmica s naše strane, ali tako i mora biti da bi nekoga pobijedio tako dominantnom na njegovom terenu. I zadovoljni smo, kako ne bismo bili. Dobro treniramo, dobro radimo, nema ozljeda, tako da ide dobro za sad jako dobro. I nadam se da će se tako nastaviti!

U prvom kolu napadački su blistali Juro Čakarić i Hrvoje Ceković, utrpali su zajedno 18 komada iz 20 pokušaja, a u Karlovcu im se pridružio i jedan od novih igrača, Marin Lisac. Zabio je osam puta, jednako kao raspucani Čakarić, a kapetan Ceki zaustavio se na sedam golova. Ruku je dao i golman Marin Sorić, s lijepih 11 obrana.

– Kad momčad funkcionira u sustavu, kad su svi zajedno, uvijek će netko od pojedinaca iskočiti u prvi plan. Ovoga puta ispalo je da su to bili Čakarić i Lisac, jednako kao i naš kapetan, ali moram istaknuti i da obrambeno sjajan posao radi Tomislav Barišić… Ukratko, svatko odrađuje svoj dio posla i zato guramo ovako dobro – govori smireni, ali i zadovoljni trener Matej.

– Stvarno smo u dobroj formi, imamo svoje ciljeve i idemo iz kola u kolo skupljati bodove. Pa ćemo vidjeti…

Nova potvrda teze da će Gorica ove sezone biti opako dobra tražit će se u subotu od 18 sati. U Gradsku sportsku dvoranu stiže Čakovec, nova momčad u ligi, ali i prvi susjed Goričanima u vrhu. Uz Nexe i Goricu, naime, još jedino Čakovec ima dvije pobjede u prva dva kola, prvo kod Spačve, a onda i doma s Varaždinom.

– Odlično su krenuli u sezonu, s dvije pobjede protiv dvije odlične momčadi, koje žele u Ligu za prvaka. Sigurno respektabilna momčad, koju vodi naš bivši igrač Filip Goričanec, i svakako nas čeka zanimljiva i teška utakmica – svjestan je Mišković.

Utakmica je važna, niz bi bilo sjajno nastaviti, ali bit će ovo zapravo samo jedan korak prema konačnom cilju.

– Klupski ciljevi su jasni, ali i ja kao trener uvijek namećem najveće moguće ciljeve. Želimo svakako u Ligu za prvaka, pokušat ćemo kroz nju izboriti i iskorak u europska natjecanja, a sezonu bi bilo sjajno zaokružiti nastupom na Final Fouru hrvatskog Kupa! Da, ciljevi su visoki, ali prihvatili smo ih i ja i momčad, to nas gura dalje, motivira, pa idemo korak po korak – zaključio je trener Mišković.

Pa ponovio još jedanput da je utakmica u subotu u 18 sati u Gradskoj dvorani.

– Pozivam sve Velikogoričane da dođu na utakmicu, da dođu podržati ove momke!