Bombastično i živahno ovih je dana u nogometnom Lukavcu. Pozivi sa svih strana se redaju, informacije izmijenjuju, odgovori traže, a sve to povodom promjena koje su se događale na bombončiću zvanom Lukavello. NK Lukavec po novome je HNK Lukavec, čeka se i konkretan odgovor radi li se ovdje o novom pravnom subjektu i kakve to sve veze ima s Inkerom iz Zaprešića, a na čelo nove uprave, koja je odlučila spustiti seniorsku momčad dva ranga niže, zasjeo je Dubravko Fučkala.

Na tome mjestu naslijedio je Gorana Gutešu (46), koji je vodio klub posljednjih pet i pol godina. Zajedno sa sportskim direktorom Tomislavom Gligorom, odlučio je završiti svoju predsjedničku eru, što izazvalo sve te promjene koje su slijedile. Dogovori za intervju trajali su neko vrijeme, a kad je cijeli proces definitivno i završen, rado je odgovorio na nekoliko novinarskih pitanja…

Za početak, kako je došlo do odluke da se maknete iz NK Lukavca?

– Pa treba otići na vrhuncu, tak se kaže, zar ne?! – počeo je Guteša i nastavio:

– Prije svega da zaključimo da se apsolutno nije raspalo ništa, da je “bivši zabrinuti igrač” širio paniku ipak bezveze. Mislim, možda i ne bezveze, možda s nekom agendom, ali nebitno. U svakom slučaju, ja sam ponosan na Lukavčane koji su se u relativno kratkom roku našli, donijeli neke odluke, organizirali se i klub ide dalje. Nekim svojim putem, u nekoj novoj eri. Možda ta i nadmaši ovu našu, koja se pokazala daleko najuspješnijom u klupskoj povijesti. Želim im uistinu sreću. Što se mene osobno tiče, imam svoje privatne i poslovne razloge, mislim da za mene, kao i za klub, dolazi jedna nova era, a možda će daljnji razgovor dati jednu cjelovitu sliku mojih razloga, motiva, povoda, uzroka.

Počnimo onda od kraja… Kako je izgledala “primopredaja vlasti”, jeste li zaista, kako kaže novi predsjednik Dubravko Fučkala, “samo nestali”?

– Pa ne bih rekao da smo baš nestali, ali dobro. Mnogi koji me poznaju ili su mi bliski znali su da već neko vrijeme nisam unutra. I da se to “kuha” u meni. Mislim da mnogi to nisu htjeli vidjeti i mislili su da su moje najave i priče uistinu samo to, prazne priče, da su pričali “evo njega, opet on s tom ostavkom, koji put je to?!”. No ovaj put bih ovako rekao, onaj tko sad to nije vidio, mogao je biti samo slijep ili ne biti dovoljno prisutan. Neka svatko procijeni što je vjerojatnije od tog dvoje. Čekao sam da završi sezona, da NK Lukavec osvoji Kup NSVG-a i odmah nakon toga poslao i službeno ostavku. Neslužbeno je i davno prije sve bilo jasno.

Dubravku Fučkali želim sve najbolje, čuli smo se već telefonski i ponudio sam mu svu pomoć koja mu je eventualno potrebna. Komunicirao sam u proteklo vrijeme s drugim ljudima koji su bili kandidati za predsjednika, pa je možda i to donekle razlog toj izjavi. Jer, očito se dogodio nekakav obrat, no to više nije moja stvar, niti me zanima. Bez obzira na to, moje mišljenje je da je izbor novog predsjednika dobar, jer Dubravko je kvalitetna, radišna, pomirljiva i sposobna osoba, te će biti u stanju nositi se sa svim situacijama.

Kako to da niste bili na Skupštini?

– Gledajte, ja sam čovjek koji ima ugled u poslovnom svijetu, a vjerujem sad i u sportskom. I kad na skupštini u nekom dijelu slovo drži osoba koja ima doživotnu zabranu obavljanja ikakve djelatnosti u nogometu i insinuira nešto ili proziva nekog, a odmah pored stoji osoba, jedna od glavnih u novoj Upravi, koja mi dva tjedna prije toga priča da moram ostati te “da nam spomenik treba podići, jer smo napokon iskorijenili tu ‘kaubojštinu’ po kojoj je klub bio poznat”, a koja na to sve sad ništa ne kaže… Shvatiš da to nije više mjesto za tebe i da to nije tvoj habitat. I bez obzira što mi ništa nije bilo teško napraviti za NK Lukavec, negdje treba ipak podvući crtu i ne prelaziti granicu dobrog ukusa.

OK, vratimo se onda na primopredaju…

– Što se primopredaje tiče, ovisi što netko smatra primopredajom i kako misli da ta primopredaja treba izgledati. Jer, bez lažne skromnosti, reći ću da je takva primopredaja na ovoj razini, a vjerojatno i višoj, rijetko ili nikad viđena. Predani su brojni dokumenti vezani uz klub; statuti i pravilnici mijenjani tijekom godina u brojnim verzijama, iznimno velik broj slika, svi dokumenti vezani uz licenciranje za 3. HNL, njih više od 80, dokumentacija vezana uz klupski kafić koji smo iznajmili, marketinški i promo materijali, izvješća i prezentacije sa svih godišnjih skupština koje sam vodio, dakle od 2019. godine, kao i svi zapisnici sastanaka sa sjednica Upravnog odbora u mom mandatu, njih točno 34.

Posebno bih želio naglasiti da je, uz to sve, predano i izvješće za tekuću godinu i plan za prijelazno razdoblje koji sadrži detaljni “cash-flow”, s prikazanim svim priljevima i odljevima sredstava do kraja srpnja. Sve kako bi klub u tom nekom vremenu normalno funkcionirao. Naravno, ovaj plan opcionalan, ovisi o novoj Upravi, hoće li ga uvažiti ili neće, ali smatrao sam da mi je, kao ipak trenutačno najboljem poznavatelju stvari, to i dužnost. Uglavnom, jedna cijela hrpa dokumenata i bitnih stvari kako bi sve prošlo čisto i transparentno, bez ikakvih repova i nejasnoća.

Sad ću se vratiti na prethodno pitanje i samo reći da i dalje mislim da je to jedino ispravno i da primopredaja treba biti jedino tako izvedena, bez obzira na to što netko možda smatra da je adekvatniji višesatni govor, uz nezaobilazno iće i piće. Sorry, nisam taj.

Kako komentirate odluku o promjeni imena kluba, koju je nova uprava obrazložila kao “osiguravanje od nekih eventualnih zaostataka”? Ima li klub dugova i, ako ima, o kojem se iznosu radi?

– Imam 46 godina, ozbiljan sam čovjek, a nešto sam u životu postao i napravio. Opravdavat se ne moram nikom, niti mislim. Ljudi koji me poznaju poslovno, a mislim da sad i kroz sport, razumjet će i bez moga objašnjenja. Ako žele i imaju dobre namjere. Ali, da ipak malo dodamo začina, komentirao bih to jednom informatičko-programerskom sintaksom “IF-THEN-ELSE”. Ili, na hrvatskom jeziku, “ako-dakle-drukčije”… “IF” – ako si pročitao prethodno pitanje i odgovor, “THEN” – dakle sve je jasno, “ELSE” – drukčije, ili ne znaš čitati s razumijevanjem ili imaš skrivene namjere! Pametnome dosta!

Smatrate li ispravnom, odnosno logičnom odluku da klub ode dva ranga niže?

– Ono što svakako smatram je to da u niti jednom slučaju nismo ostavili klub na cjedilu, kako je jedan vaš kolega napisao, a da pritom nije provjerio sve informacije. Jer, ostavilo se pravo izbora. Pod A, ako ima dovoljno volje, znanja, sredstava i mogućnosti, ostaneš u 3. NL Centar. Pod B, ako procijeniš da toga nemaš, prilagodiš se situaciji i odeš u nižu ligu. Nema tu velike filozofije. Znamo da za selo poput Lukavca nije nimalo lako voditi klub u ovoj ligi, to zaista ne može svatko i ja to u potpunosti razumijem. Zato ovakvu odluku podržavam i držim je, uslijed gore navedenog, odgovornom odlukom prije svega, koja korelira sa novonastalom situacijom. Dakle, i logično i ispravno.

Nakon svega kako gledate na svoje razdoblje na čelu kluba? Što bi istaknuli ili izdvojili, na što ste posebno ponosni?

– Najponosniji sam, zapravo, na svoju ekipu. Kako bi pokojni Massimo rekao, na taj “mali krug odabranih ljudi”. Zlatna medalja, bez ikakve dileme. Oni su ti koji su ovo sve omogućili, bez nekakve velike pomoći sa strane, samo radom, trudom, glavom, upornošću i fanatizmom. Oni su bili stup našeg kluba i dužnost mi je ovdje ih spomenuti. Dakle, Tomo, Zvonko, Cico, Đuro, Ivica, Dudo, Gale, Pepa i Silvia, kao šećer na kraju, svaka Vam čast, napravili smo čudo!

OK, sad kad smo malo stavili emocije po strani, da kažem što smatram našom najvećom pobjedom. Dakle, to nisu ni osvojene lige ili kupovi, niti tribina, reflektori, svlačionice i ostala fantastična infrastruktura koju klub ima, nije čak niti dolazak reprezentacija i sviranje hrvatske himne na našem centru. Ono što smatram našom najvećom pobjedom je percepcija i imidž. Način na koji nas sad i danas doživljavaju u odnosu na ono što smo nekad predstavljali. To je bez sumnje naš najveći uspjeh. Jer, to se gradi godinama i to je mukotrpan posao na toliko razina da je to nekome tko nije unutra teško i opisati. A još je teže odgovoriti na pitanje “pa zašto, pobogu, što vam to treba?“

Kako smo tu ipak najviše zbog sporta, a ja volim nekad neke stvari i plastično objasniti, uvijek se sjetim jedne situacije; Kup utakmica protiv NK Kurilovca 2018. godine. Oni su tada bili vrh 3. HNL, mi u petoj ligi, iz koje smo godinu prije trebali i ispasti. Finale Kupa, dakle, gdje smo vodili 2-1 do pred sam kraj, oni su izjednačili i na penale nas pobijedili. Normalno, veliko razočaranje, “krađa”, uz onda pripadajući folklor nakon tako izgubljenih tekmi, a ja se sjetim rečenice našeg kapetana Maca: “A kak je tak glup taj sudac, da je svirao kraj nitko mu ništa ne bi rekao, mi bi pobijedili i napokon osvojili taj Kup, a Kurilovcu to tak i tak ništa ne znači”. Od sljedeće godine, dakle od 2019. godine, mi smo do danas taj kup osvojili četiri puta, a od 2021. smo s istim tim Kurilovcem u ligi, gdje smo zadnje dvije godine i ispred njih na tablici. Svaka čast. Ponosan sam, naravno, i na brojne igrače koji su prošli kroz naš klub u cijelom tom razdoblju i dali obol svim tim našim uspjesima.

A čime niste zadovoljni, što je moglo biti bolje?

Pa definitivno mladež i škola nogometa. Nije da nismo pokušavali, nije da nemamo i neka objektivna opravdanja, ali svejedno, moralo je bolje. Žao mi je da taj segment nismo uspjeli unaprijediti, nego smo cijelo vrijeme, imam osjećaj, levitirali na toj nekoj istoj razini. Dok je sve drugo napredovalo. I nisam ovo sad prvi put rekao, više puta sam to ponovio kao neki svoj neuspjeh. Iako, evo, na kraju mog mandata, zadnje stvari koje sam napravio su donacija umjetne trave od jednog našeg prvoligaša i razgovori o spajanju mladeži s NN Klasom iz Mičevca. Nadam se da će se te neke stvari iskoristiti u budućnosti i da neće propasti, s obzirom na to da sam već ranije sa Gradom dogovorio određeni iznos za pripremu terena s umjetnom travom.

Jedna misao mi uz to isto tako ne izlazi iz glave, iako ne znam jesam li u pravu ili nisam. Kad imaš selo od 1200 ljudi, kad je oko tebe još 16 turopoljskih klubova, a ti igraš 3. HNL sa bivšim prvoligašima, klubovima sa tradicijom, klubovima iz gradova, klubovima iz velikih ZG kvartova, gdje si ti daleko najmanji i ljudstvom i financijama, možda je stvar u tome da se moraš odlučiti. Možda je nemoguće u jednom selu gurati uspješno i tu razinu nogometa i imati školu nogometa na željenoj razini.

Kakvi su vam budući planovi, jesu li vezani uz nogomet?

– Ne! Kratko i jasno. Odnosno, zasad sigurno ne. Osim ako Dinamo ne nazove, na njih sam “slab”, ali i tad bih ozbiljno razmislio, ha, ha… A što se tiče ostalih planova, posvetit ću se više privatnom životu, kvalitetnije i bolje provoditi vrijeme sa obitelji. U planu imam određene nove poslovne projekte, za koje se nadam i vjerujem da će biti uspješni. Nisam netko tko je u stanju previše mirovati, a sad ću na neki drugi način koristiti svoja brojna poznanstva i prijateljstva, koja su uistinu donijela NK Lukavcu puno dobroga u proteklih sedam godina. Hvala i tim svim ljudima na nesebičnoj pomoći, jer mnogi od njih i ne znaju gdje je Lukavec, a jako su puno pripomogli.

Uglavnom, ako se u sportskim planovima nešto i promijeni, znamo da papir podnese svašta i siguran sam da ćete mi oprostiti, jer znamo da se kod nas oprašta sve osim uspjeha, ha, ha.

Koferi su već bili spakirani, a posljednji treninzi – zabranjeni. Da se nešto ne bi dogodilo, Josip Mitrović (24) iščekivao je trenutak polaska za Nizozemsku onako kako nije navikao, bez treninga. I s laganom nervozom, koja se vjerojatno i povećavala kako se bližio moment u kojem su se kotači aviona zarolali po pisti aerodroma smještenog u gradu koji je postao njegov.

– Otkad sam ovdje? Četiri godine bi bilo u osmom mjesecu… – pomalo sjetno kaže Josip na početku oproštajne kavu kod Peveca.

– Pomiješani su osjećaji. I sretan sam što idem tamo gdje idem, ali i tužan što odlazim iz ovoga kluba. U svemu tome moram ostati i miran i strpljiv, dok sve to konačno ne krene, moram se koncentrirati na to da budem što spremniji za sve što me čeka – nastavlja sad već bivši igrač Gorice.

U srijedu navečer otputovao je prema Sittardu, gradu na jugu Nizozemske veličine Velike Gorice. Od koje se oprostio s nekoliko šetnji po gradu kroz koje je, priznat će, shvatio da možda i nije cijenio dovoljno sve ono što je imao ovdje, u ovom gradu.

– Cijelo vrijeme, sve ove četiri godine, živio sam u Gorici. Ni na sekundu nisam pomislio da idem u onu gužvetinu u Zagreb. I stvarno sam uživao ovdje. Sve je na udaljenosti da možeš obavljati stvari pješke, i na treninge sam najčešće išao pješke… Ovdje se osjeća taj neki mir, obiteljska atmosfera, i definitivno nije isključeno da se jednog dana ovdje i vratim. Dolazit ću sigurno u Veliku Goricu, barem na one treninge između sezona, ako me prihvate, ali zašto ne i razmišljati o životu u Velikoj Gorici i nakon karijere… Imam ovdje jako puno prijatelja i izvan nogometa, upoznao sam baš puno ljudi i stvarno se ovdje osjećao doslovno kao doma. Supruga i ja baš smo se povezali s ovom sredinom, baš je bilo lijepo – emotivan je Mitar, miljenik navijača i fajter kojeg moraš voljeti.

Bivši sportski direktor Mindaugas Nikoličius dugo ga je želio, lovio, pokušavao dovesti, inzistirao je na njemu, a na kraju je i uspio. U danima prije njegova dolaska opisivao je Mitrovića kroz “bad guy” asocijacije, ističući kako “imamo previše dobrih dečki u momčadi, treba nam netko takav, tko želi ubiti protivnika”. Ispalo je da je takav samo i jedino na terenu, jer sve ovo ostalo može se opisati isključivo suprotnim epitetima. Miran, skroman, nenametljiv, pristojan, simpatičan, susretljiv… I maksimalno profesionalan.

Sve u svemu, isplatilo se čekati.

– Kad sam dolazio, znao sam o Gorici jako puno, budući da je cijela ta naša priča o dolasku ovdje trajala punih 14 mjeseci. Cijelo to vrijeme intenzivno sam pratio Goricu, igrao sam protiv Gorice četiri puta u dresu Intera, i bio sam svjestan u kakvu momčad dolazim. A kad sam konačno i došao, uzeo sam broj 14 na dresu djelomično i zbog tih 14 mjeseci… – otkrio je Mitar i dodao:

– Dobro, ne baš samo zbog toga, jer dio moje obitelji rođen je 14. u mjesecu, tata i supruga u prvom redu, pa se zapravo sve poklopilo da uzmem baš 14 kao svoj broj.

Kad je 20-godišnji Đakovčanin tog ljeta 2020. dolazio iz Rijeke u Goricu, očekivao je…

– Zapravo, nisam imao očekivanja! Došao sam stvarno bez ikakvih očekivanja, samo zahvalan na prilici, za koju sam se nadao da ću je dobiti. Na kraju se to i dogodilo, na čemu moram zahvaliti i tadašnjim suigračima i svim ljudima u klubu, koji su me jako lijepo prihvatili od prvog dana. Od Nindže, Jove, Suka, Steena, Banića, Krizme… Par dana nakon mene došao je i Jurica, odmah sam se i s njim povezao – prisjeća se Josip i nastavlja pregled svojih goričkih godina.

– Bilo je tu svega, i dobrih i loših perioda, sezona ovakvih i onakvih, ali kad sve zbrojim, jako sam zadovoljan svime što ostavljam iza sebe. Da sam sam pisao scenarij, ne bih ga bolje napisao što se tiče broja nastupa, ali i svega što smo zajedno prošli. Bilo je tu i borbe za Europu, i borbe za ostanak, i mirnijih sezona… Sve u svemu, jedan jako lijep period života. Kao Goričanin sam se i oženio, doživio puno lijepih stvari, a to su trenuci koji ostaju za cijeli život.

Nakon svega, odlazi sa 130 nastupa, 20 golova i 13 asistencija u dresu s goričkim grbom na lijevoj strani prsa, ali i s uspomenama na neke trenutke posebnije od drugih.

– Ako moram nešto izdvajati, to bi bio drugi dio pretprošle sezone, kad smo se borili za ostanak! Kroz sve to shvatio sam neke stvari kao igrač, što je zapravo važno i što treba cijeniti, a što ne treba uzeti zdravo za gotovo. I da ne smije biti opuštanja ni na trenutak, da se mora zapeti svakog dana, jer sve se brzo može okrenuti naopačke. Tu sam nekako imao i najbolji period svojih igara, uz ovo proljeće iza nas. Pamtim i one četiri uzastopne utakmice na kojima sam zabijao, a kao najdraža utakmica ostaje ona pobjeda 5-4 protiv Istre. Okrenuli smo s 1-3 na 4-3 u pet minuta, primili gol u 94. minuti, da bi ja zabio za pobjedu u 96… To je bila jako važna pobjeda, tko zna što bi bilo da nismo došli do nje. Jako lijepa noć, lijepa utakmica, lijep cijeli taj period.

Emocije prema klubu u kojem se afirmirao i doživio toliko lijepih trenutaka, naravno, neće nestati ni odlaskom u Fortunu.

– Ma kakvi, naravno da ostajem navijač Gorice… Evo, baš sam rekao Bobiju da ću se i učlaniti u navijačku skupinu Good Boys!

Svemu ovome unatoč, emocijama i uspomenama, Gorica će od ovog petka postati njegova prošlost. Čekaju ga novi, vrlo ozbiljni izazovi u desetoj momčadi nizozemske Eredivisie iz prošle sezone. Dočekat će ga u svlačionici i Alen Halilović i Ante Erceg, kao i bivši igrač Dinama Ivo Pinto.

– Idem u Nizozemsku na isti način kao što sam dolazio u Goricu. Bez očekivanja i zahvalan na prilici, koju namjeravam zgrabiti i više je ne ispuštati. Veselim se i nizozemskoj ligi, najboljoj poslije liga petice, za mene je to jako veliki korak, ali ne vidim razlog zašto ne bih uspio! – zaključio je Josip Mitrović.

I nemojte se iznenaditi ako uskoro iz Sittarda počnu dolaziti vijesti kako je ovaj dečko novi miljenik navijača… Sve će, uostalom, reći njegova posljednja, 130. utakmica u goričkom dresu. Tog 10. svibnja Gorica je doma gubila od Rudeša, da bi “turopoljski Lautaro” u 15 minuta prvo asistirao za izjednačenje, zatim zabio za preokret, a onda i dobio crveni karton zbog pretjerane žestine…

Sve je to naš Mitar. I momčadski igrač, i igrač odluke, i igrač koji će se “potući” kad god zatreba.

Igrač kojeg moraš voljeti.

Utakmice 06. kola 10. Malonogometne lige Turopolja i Posavine igraju se sutra (subota, 06.07.2024.) na terenu u Okuju. Neodlučeni rezultat (2:2) u derbi susretu Kuče – Poljana Čička učinio je Ligu zanimljivijom, jer je Vukovina 4. pobjedom u nizu došla na 2. mjesto, samo bod iza vodećeg.

Velika Gorica, 05.07.2024.  10.MNL Turopolja i Posavine. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vukovina bi eventualnom pobjedom protiv Ribnice preuzela vodstvo (s odigranom utakmicom više), jer je Kuče slobodno u ovom kolu.

Dan kasnije (Turopolje, nedjelja, 07.07.2024.) na programu je Kup Lige, koji će se igrati na igralištu NK Turopolje (početak u 15 sati).

Galerija fotografija

10.MNL Turopolja i Posavine 2024., 06. kolo

Raspored – 06. kolo (Okuje, 06.07.2024.): 16:30 Mraclin – Poljana Čička, 17:10 Jagodno – Veleševec, 17:50 Lazina Čička – Rakitovec, 18:30 Okuje – Drnek, 19:10 Ribnica – Vukovina, 19:50 Turopolje – Novo Čiče, Kuče slobodni.

Redoslijed (nakon 05. kola): 1. Kuče 13 (5 4 1 0 25:5), 2. Vukovina 12 (5 4 0 1 16:10), 3. Poljana Čička 10 (4 3 1 0 15:3), 4. Novo Čiče 10 (5 3 1 1 7:4), 5. Rakitovec 9 (5 3 0 2 9:16), 6. Lazina Čička 7 (5 2 1 2 11:7), 7. Drnek 7 (5 2 1 2 7:10), 8. Turopolje 5 (4 1 2 1 4:4), 9. Mraclin 4 (5 1 1 3 13:14), 10. Okuje 3 (4 1 0 3 1:6), 11. Ribnica 3 (4 1 0 3 4:10), 12. Jagodno 2 (5 0 2 3 4:8), 13. Veleševec 0 (4 0 0 4 1:20).

U svijetu heavy metal glazbe bend Iron Maiden ima kultni status. U najmanju ruku. Maideni su bili pioniri heavy metal glazbe u Velikoj Britaniji, krenuli su još davne 1975. godine, a do danas su izdali 17 albuma koji ostaju za povijest ove glazbe. Na prva dva, “Iron Maiden” iz 1980. i “Killers” iz 1981. godine, ulogu pjevača imao je Paul Andrews, scenskog imena Paul Di’Anno, sin Brazilca i Engleskinje, a odnedavno i – navijač HNK Gorice!

Dobro, možda je “navijač” malo nategnut opis, ali legendarni glazbenik napravio je barem prvi korak na putu da to jednog dana možda doista i postane. Naime, Andrews je vlasnik dresa Gorice s brojem 6 i njegovim prezimenom, a glavni i odgovorni u toj neobičnoj priči zove se Krešimir Šoš. Posljednje četiri i pol godine kondicijski trener u HNK Gorici, a od kraja prošle sezone vanjski suradnik i veliki prijatelj kluba.

Krešo je ujedno i vlasnik Centra za dijagnostiku, rehabilitaciju i trening “Prirodan pokret”, a jedan od klijenata u lipnju mu je bio upravo Paul Andrews. Krešo je, znaju to svi koji ga poznaju, i profesionalac najviše razine, ali ovoga puta uplele su se i ozbiljne emocije.

“Jednom je dotični gospodin u klubu u kojem sam radio rekao da, ako stvarno nešto želiš, to možeš i ostvariti. Uz sport, koji me okupira cijeli život, glazba čini neizostavan dio. Od osnovne škole rock i heavy metal mi najbolje leže. Tu je za mene Iron Maiden broj jedan, bez konkurencije. Biti u rehabilitacijskom timu pjevača za prva dva albuma, Paula Andrewsa, više je čast i zadovoljstvo nego posao. Hvala na povjerenju i nema predaje!”, objavio je Šoš na svome Facebooku, iznad fotografija na kojima velikan heavy metala pozira s dresom Gorice, iz koje su se također pohvalili slavnim navijačem.

“Paul Andrews, prvi pjevač legendarnog benda Iron Maiden, nakon operacije koljena rehabilitaciju odrađuje kod našeg vanjskog suradnika Krešimira Šoša. Saznali smo da je veliki zaljubljenik u nogomet pa smo iskoristili priliku da ga iznenadimo dresom Gorice, tako da će sada naše utakmice moći pratiti sa stilom!”

Andrews, inače, vodi bitku sa zdravstvenim problemima još od 2017. godine, zbog svega toga završio je i u invalidskim kolicima, u kojima se pojavljivao i na nekim nastupima, a u Hrvatskoj je pomoć prvi put potražio 2021. godine. Na putu do oporavka, barem u onoj mjeri u kojoj je to moguće, naletio je na Šoša, izuzetno cijenjenog stručnjaka na ovom području, kao i na njegov Centar, smješten u Samoboru. Riječ po riječ, tema po tema, došlo se i do nogometa, pa onda i do epiloga koji uključuje dres s brojem 6.

– Taj broj je sam odabrao. Navijač je West Hama, kao klinac je i igrao za “hammerse”, zajedno s osnivačem Iron Maidena Steveom Harrisom, a omiljeni igrač mu je legenda kluba i engleskog nogometa Bobby Moore, koji je nosio upravo šesticu – objasnio je Šoš odabir svog živopisnog klijenta.

– Pratio sam njegov rad godinama, bio sam i na dva njegova koncerta koja je održao u Zagrebu, ali osobno smo se upoznali tek ove godine, i to preko Stjepana Jurasa, Zagrepčanina koji se posljednjih godina brine o njemu, velikog fana Maidena preko kojeg je Paul i došao u Hrvatsku. Ovdje je i operiran, ugradili su mu umjetno koljeno, a ja ću napraviti sve da ga pokušam, zajedno s ostalim ljudima iz njegova tima, podići iz kolica – dodaje Šoš.

A dok to čini, usput će čekati i novi album benda Warhorse, s kojim je Andrews i dalje aktivan, iako je već proslavio 66. rođendan. Nakon Maidena pokušavao je i sa solo projektima, a bio je još i pjevač bendova Gogmagog, Di’Anno’s Battlezone, Killers i Rockfellas. Ženio se pet puta, ima šestero djece, ali i jako puno duha, gotovo dječačke razigranosti, unatoč svim zdravstvenim problemima koji ga muče.

Po novome, ima i omiljeni hrvatski nogometni klub.

Kao što je i najavljeno, u srijedu poslijepodne održana je izvanredna skupština NK Lukavca, na kojoj su se u klubu dogodile značajne i vrlo ozbiljne promjene. Gorana Gutešu, koji je posljednjih pet i pol godina vodio klub s pozicije predsjednika, naslijedio je Dubravko Fučkala, novi prvi čovjek kluba.

– Da, članovi upravnog odbora mene su izabrali za tu funkciju, a za dopredsjednika je izabran Darko Stanilović. Formirali smo i novi upravni odbor, u kojem je 15 ljudi, odreda naših sumještana. Ima tu i ljudi koji su već dugi niz godina oko kluba, nešto veterana, nešto roditelja djece iz škole nogometa… – kaže novi predsjednik Fučkala.

Uz njegova prethodnika Gutešu, iz kluba je otišao i sportski direktor Tomislav Gligora. Dvojac je to koji je posljednjih godina značajno podigao razinu NK Lukavca na svim razinama, od infrastrukture, preko rezultata, sve do imidža kluba, dvojac koji se umorio i – odustao. U tolikoj mjeri da se ni jedan ni drugi nisu pojavili na skupštini na kojoj su se birali njihovi nasljednici. I time su se, čini se, dijelom zamjerili onima koji su ostali.

– Nije dobro što su otišli na ovakav način, što su praktički samo nestali, što sve skupa nije izvedeno malo drukčije, ali što je, tu je. Mi ostali smo se našli, razgovarali i dogovorili neke stvari – govori Fučkala.

Nakon tih razgovora i dogovora, najveće promjene odnose se na seniorsku momčad. Lukavec od nove sezone neće više igrati u 3. NL Centar, četvrtom rangu hrvatskog nogometa, nego će se preseliti u dva ranga niže.

– Donijeli smo odluku da idemo u najviši rang županijskog nogometa, koji će se po novome zvati Županijska premijer liga. Riječ je o dosadašnjem JŽNL-u, a s obzirom na takvu odluku, ostali smo bez seniorske momčadi. Igrači koji su dosad bili tu ne žele ići u dva ranga niže, pa će svi potražiti nove sredine. Gotovo svi, jer trenutačno na raspolaganju imamao dvojicu igrača. U prijevodu, idemo slagati potpuno novu momčad, krećemo praktički od nule – prenosi Fučkala zaključke sa skupštine, na kojoj se dogodila još jedna krupna, značajna promjena.

– Promijenili smo i ime kluba. Više se nećemo zvati NK Lukavec nego HNK Lukavec! – potvrdio je Fučkala informaciju koja se i u danima prije skupštine proširila nogometnim krugovima.

Ta kuloarska priča kaže kako će NK Lukavec zapravo promijeniti ime u NK Inker, kao i prebaciti adresu iz Lukavca u Zaprešić, dok će HNK Lukavec zapravo biti praktički novi klub. Manevar je to koji smo već viđali u našem nogometu, nešto slično izvedeno je prilikom pokretanja HNK Gorice, ali prvi čovjek Lukavca tvrdi da to baš i nije tako.

– Ne, to nema nikakve veze s Inkerom. Ime smo promijenili kako bismo se osigurali od prijašnjih eventualnih zaostataka, od prošle uprave – kaže Fučkala.

Dakle, dugovi postoje?

– Postoji nešto sitno, određeni iznos za suce, kao i za neke igrače. Moj prethodnik Guteša obećao je da će to riješiti, vjerujem da će tako i biti – odgovara Fučkala.

Kad se i to riješi, dakle, klub će na ovaj način i dalje biti na sigurnom, a to je posebno važno. Na sigurnom i u šestom rangu, ispod kojeg postoje još dva. Koja će se ovoga puta, srećom po lukavečki nogomet, preskočiti. Realno, moglo je ovo završiti i odlaskom u najniži rang, budući da se očito radi o novom poslovnom subjektu, s novim imenom, ali završilo je dva ranga povoljnije po Lukavčane.

– To je sve dogovoreno u HNS-u. Mi idemo u tu ligu umjesto Obrezine, a naše mjesto će preuzeti Inker. Odnosno, ja mislim da će preuzeti, ne znam to sigurno. A ne znam ni tko će zamijeniti Gaj Mače, koji je isto odustao od 3. NL Centar – kazao je Fučkala.

Sve skupa, mora se priznati, djeluje pomalo kaotično. S Inkerom ili bez njega u priči. Ali dobro, bitno je da je sve dogovoreno u HNS-u.

I da HNK Lukavec, dosadašnji NK Lukavec, ide dalje. S novom upravom, u novoj vrsti stvarnosti, s novim željama i ambicijama. Infrastruktura je impresivna za rang u koji se odlazi, uvjeti za rad na Lukavellu definitivno postoje, u što su se nedavno uvjerili i mladi hrvatski reprezentativci, povijesni prvi, nadamo se ne i posljednji put.