Povežite se s nama

Priča iz kvarta

‘U Azerbajdžanu imamo dva prevoditelja, cijelu ekipu Hrvata i Europu ispred sebe’

Saša Sabljak (46), legenda goričkog nogometa, od početka ožujka radi u Azerbajdžanu, kao dio stožera Krune Rendulića. Uz kavu u rodnom gradu priča o uspjesima u Sabahu, problemima s disciplinom i prometom, o kćerki rukometašici i planovima za pripreme u susjedstvu…

Objavljeno

na

Nakon prva tri mjeseca nogometne avanture u dalekom Azerbajdžanu, na nešto manje od tri tisuće kilometara udaljenosti od Velike Gorice, Saša Sabljak krajem svibnja vratio se kući. Malo je predahnuo, uživao u obiteljskom okruženju, vidio se s prijateljima, pa posljednjih nekoliko dana proveo u Poreču, na odmoru s povodom. Kći Luana igrala je za U-13 ekipu Udarnika na državnoj završnici, a tata Sale sa suprugom i mlađom kćerkicom Monom bio je potpora s tribina.

– Koliko sam se odmorio u Poreču, toliko sam se i umorio. Dosta intenzivno se sve to proživljavao kad si roditelj, pogotovo kad je tvoje dijete uključeno u nekakvu situaciju, bez obzira bio to faul, nagrada za najbolju igračicu ili nešto treće. Naravno da to emotivno doživljavaš, iako ja pokušavam gledati to što realnije i objektivnije. Kad gledam druge roditelje, mislim da sam čak i prilično objektivan – sa smiješkom kaže Sabljak.

Upućeni kažu da je Luana vrlo talentirana rukometašica, ali tata Saša u tom smislu ne ulazi u velike rasprave.

– Realno, ne mogu ocijeniti koliko je dobra. Nemam toliko iskustva u rukometu, pa je mogu eventualno uspoređivati s drugim curama njezinih godina, barem po nekim elementima. Mogu reći da ima nešto, a koliko daleko će dogurati, to ćemo vidjeti. Puno mi je važnije da se bavi sportom, da se razvija i u socijalnom i u fizičkom smislu. To će joj sigurno pomoći, a sve ostalo je na njoj. Zvali su je i u odbojku, prepoznali su u njoj potencijal, ali ona je odabrala rukomet, a mi je u tome podupiremo.

Svaki mogući trenutak, pa tako i tu državnu završnicu u Poreču, koristi kako bi bio s obitelji, budući da je od početka ožujka doista jako daleko od kuće. Pomoćnik je Krunoslavu Renduliću, s kojim je radio i u Gorici, i u mostarskom Zrinjskom.

– Ukazala se ta prilika, Kruno me zvao i pitao bi li išli u klub koji se zove Sabah, koji je prošle sezone bio drugi u njihovom prvenstvu, igrao Europu… Otišli smo tamo na razgovore na tri dana, lijepo su nas primili i ugostili, ispitali sve živo, a saznali smo da su se jako dobro i raspitali o svima nama na nekoliko strana. Par dana kasnije poslali su ugovor, Rendulić je sve dogovorio za cijeli stožer i od početka ožujka smo se preselili u Azerbajdžan – počinje priču o azerbajdžanskim danima Sale.

– Smjestili su nas u Baku, glavni grad, a to je, najkraće rečeno, svjetski grad. Klub je iz Masazira, gradića nekih 25 kilometara od Bakua, tako da putujemo svaki dan na treninge. Na prvu možda ne zvuči kao neka udaljenost, ali kakve su tamo gužve po cestama, to je nemoguće. To su ceste sa pet-šest traka, ubacivanja na silu, trube rade stalno, svi se guraju, mašu rukama ulijeću… Pravi istočnjački način vožnje, ali već smo se uhodali. Kad je tako, kad je sve uobičajno, treba nam i do sat vremena do treninga, a ponekad i puno više od toga – prepričava Sabljak, pa se okreće nogometu.

– Kad smo došli, bili smo šesti na tablici. Malo prije toga bili smo i osmi, a mi smo ih preuzeli za zadnjih 11 utakmica prvenstva. I završili smo na trećemu mjestu, idemo u drugo pretkolo Konferencijske lige – sažeo je za početak sve u tri rečenice, pa nastavio malo detaljnije:

– Super smo krenuli, povezali dvije pobjede, ali odmah smo primijetili da momčad nije spremna, da ima velikih problema u fizičkom smislu. Taman smo to krenuli malo dizati, da bi nakon dvije pobjede povezali dva poraza. U tom trenutku nismo znali gdje smo, kako se postaviti, ali polovili smo to nekako i slijedile su četiri vezane pobjede. Međutim, s te četiri pobjede nismo se maknuli s mjesta, jer i ostali konkurenti u borbi za Europu su sve dobivali. Prva sljedeća utakmica bila je gostovanje kod zadnje Gabale, tu smo se ispromašivali, igrali s igračem manje i na kraju izgubili, da bi nakon toga pobijedili izravnoga konkurenta i u zadnje kolo ušli s pobjedom kao jedinom opcijom.

Protivnik u toj zadnjoj utakmici bio je Neftči, jedan od najpoznatijih azerbajdžanskih klubova.

– Neftči je tamo nešto kao Hajduk kod nas, klub s ogromnom tradicijom i velikom kvalitetom, vojskom navijača, a mi smo igrali u gostima. Svi skupa živjeli smo za tu utakmicu, taktički i fizički smo se fenomenalno pripremili, odradili sjajnu utakmicu, a gol odluke zabili smo u 86. minuti. Nakon toga je došlo i do nekakve gužve, dobili smo tri crvena, oni jedan, pa još i devet minuta nadoknade… Kad je sudac konačno svirao kraj, nastala je totalna euforija, ogromno oduševljenje i emotivno slavlje. Mlad je to klub, osnovan 2017. godine, i za njih je ovo strašan uspjeh.

Bivši trener Gorice Rendulić i legenda Gorice Sabljak u rukama imaju vrlo zanimljivu škvadru, skupljenu sa svih strana svijeta.

– Pravilo je da u svakom trenutku moraš na terenu imati najmanje četiri domaća igrača. I nisu Azeri loši, dapače, iako su na trenutke i malo nonšalantni, pa ih se treba držati pod kontrolom. Od stranaca, imamo dva Španjolca, dva Marokanca, dva Nigerijca, jednog igrača iz BiH, jednoga Gruzijca, jednog Brazilca, jednog Ukrajinca, jednog Jamajčanina na posudbi iz Dinamo Kijeva, a tu je i Alžirac Ishak Belfodil, bivši igrač Hoffenheima, milanskog Intera, Parme… Pitanje je hoće li nam on ostati, ali ako ostane, fizički ćemo ga morati dovesti u red. Sve u svemu, u kadru je osam reprezentativaca, jedna vrlo dobra momčad.

Za toliko stranaca čovjeku zatreba i poneki prevoditelj…

– Imamo dva prevoditelja. Jedan prevodi arapski, jer imamo nekoliko igrača s toga govornog područja, a drugi priča španjolski, portugalski, ruski, engleski… Jedan trener isto priča ruski i engleski, prevodi i on, drugi također, tako da je sve skupa u početku bilo dosta kaotično. Naviknuti smo mi na svlačionice s puno stranaca, ali s dva prevoditelja nismo nikad radili. Kad Kruno drži sastanak ili analizu, kaže što želi, pa malo zastane, a onda krenu njih trojica prevoditi praktički u isti glas, zna to zvučati kao da si na placu, u početku me malo i živciralo, ali moraš se naviknuti, to je tako. Svi oni razumiju nogometne stvari na engleskom, tako da se snalazimo.

Sve skupa dovelo je do konačnog uspjeha. I do produžetka suradnje.

– Kad smo došli, potpisali smo ugovor do kraja sljedeće sezone. Završili smo sezonu uspješno i nastavljamo posao. Igračima nije bilo lako, promijenila su se tri stožera ove sezone, što cijeli uspjeh čini još većim. Igrači su vidjeli da se mogu nositi sa svima ako su spremni i zdravi – govori Sabljak, koji je zatim dobio zadatak i usporediti azerbajdžansku ligu s HNL-om.

– Liga po intenzitetu igre uopće ne zaostaje za hrvatskom ligom, čak je možda i bolja u tom smislu, ali razlika je u tome što je u Hrvatskoj više tehnički i taktički obučenijih igrača. Ali ukupno gledajući, ne zaostaju oni previše za HNL-om. Ne znam koliko sam tu objektivan, ali mislim da bi se Sabah mogao boriti za sredinu tablice u HNL-u. Qarabag je tu daleko iznad svih, igrali su i četvrtfinale Europske lige ove sezone, dobro namučili Bayer Leverkusen, a svi ostali su tu negdje. Svatko može dobiti svakoga, sve su to dobre utakmice i ozbiljni protivnici.

U takvom okruženju Saša Sabljak osjeća se jako dobro, pogotovo s obzirom na to da mu je šef ujedno i prijatelj.

– Kruno Rendulić je prije svega sjajan čovjek, ima ogromno iskustvo i kao igrač i kao trener. Prihvaća savjete i sugestije, želi čuti mišljenje, kako vezano uz utakmice, tako i uz treninge, što mi je jako važno. Poznavali smo se i ranije s terena, znali smo igrati jedan protiv drugog, a bolje smo se upoznali radeći zajedno u Gorici – kaže Sabljak.

Rendulića je na klupi Gorice naslijedio Samir Toplak, a na isteku 2022. godine, nakon 13 godina u Gorici, za njim je otišao i Sale.

– Nakon dolaska direktora Brkljače i trenera Sopića u Goricu, meni su se nudile neke druge opcije unutar klupskog sustava, ali baš tad me Kruno, ne znajući za moju situaciju, nazvao i pitao bi li išao s njim u mostarski Zrinjski. S obzirom na sve, prihvatio sam njegov poziv. Na kraju je ispalo super, osvojili smo duplu krunu, igrali smo grupnu fazu Konferencijske lige, napravili povijesni uspjeh, pa u studenom prošle godine otišli iz Zrinjskog. Par mjeseci kasnije otvorila se ta opcija s Azerbajdžanom.

I nisu otišli sami, tu je i još jedan domaći čovjek, a stiže i još jedan…

– Poveli smo sa sobom i kondicijskog trenera Domagoja Perića, a priključit će nam se i analitičar iz Zrinjskog Filip Lekić. Imamo jako velik stožer, još dva pomoćna, dva trenera golmana, još jednog analitičara, dva oružara, četiri fizioterapeuta, dva doktora… Dobro smo se svi skupa ukomponirali, dobro funkcioniramo. Klub ima stadion s jednim pomoćnim i lijepom teretanom, a u izgradnji je i neka vrsta kampa. Kupili su hotel koji preuređuju, na tri etaže, s bazenom i kuhinjom, tu bi bile i sobe za igrače, a to bi otvorilo i puno veće mogućnosti za kvalitetan rad.

Život u Azerbajdžanu izvan nogometa, kaže, nije nimalo loš.

– Živimo svi u blizini, gotovo u pravilu odemo i na ručak zajedno, nalazili smo se i za gledanje utakmica HNL-a ili naše reprezentacije. Ispekli bi si kokice i uživali… Imamo internet, gledamo filmove, ali prije svega radimo, gledamo igrače, protivnike, eventualno odemo malo prošetati, vidjeti grad. Živimo mirno, nemamo neke velike potrebe da stalno idemo negdje. Tamo je i Džemo Mustedanagić, kao i njegov sin Adino, vode školu nogometa, pa se družimo i s njima, a upoznali smo se i s Filipom Ozobićem, koji igra za Neftči, ali i za njihovu reprezentaciju.

Jedini nedostatak, i to ozbiljan, udaljenost je od obitelji.

– Gledaj, čovjek se mora posložiti u glavi. Ako razmišljaš o tome što ti sve fali, sam sebi ćeš biti neprijatelj. Danas je drukčije vrijeme, imaš mobitel, video pozive, udaljenost se tako malo smanji, ali naravno da mi fale moji doma, da jedva čekam doći kući i vidjeti ih.

Naravno, prati i svoju Goricu, navija izdaleka, pa ga pitamo ima li u kadru kolege Rajka Vidovića zanimljivih pojačanja…

– Treba nam jedan vezni koji ima smisla za igru prema naprijed, koji može kreirati i organizirati igru, tako da vam ne moram ni reći na koga ciljam – kazao je Sale nakon što je opisao Juricu Pršira.

– Razmišljali bismo mi i o Krizmaniću, ali situacija je takva da klub nije baš u mogućnosti plaćati neke velike odštete. Prošlo ljeto su dosta potrošili, tako da nemamo baš velike mogućnosti u tom smislu. Uostalom, pitanje je i tko bi od naših, hrvatskih igrača želio doći u Azerbajdžan. Udaljenost je problem, a mnogi su skloni i podcijeniti njihovu ligu. Slično je to kao i s BiH ligom, iako bih rekao da je azerbajdžanska liga bolja od bosanske, pogotovo po intenzitetu igre, ali i po mnogim drugim stvarima. Ima tamo dosta stranaca, kvalitetnih igrača, a ni financije nisu loše. Mislim da su dovoljno dobre za neke naše igrače.

Odmor će trajati još vrlo kratko, kroz desetak dana opet će Sale svoju Veliku Goricu zamijeniti atraktivnim Bakuom, što ne znači da uskoro opet neće doći blizu kuće.

– Doma smo od 26. svibnja, već cijela dva tjedna, ali stalno smo u kontaktu svi mi iz stožera, i formalno i neformalno. Jučer sam baš dečkima slao platu s mora, nekidan je Domagoj poslao palačinke iz Dubrovnika… Bude tu svega. Osim toga, gledamo i igrače, planiramo pripreme, pa smo išli Kruno i ja do Čateža, da vidimo uvjete. Lako je moguće da ćemo tamo i biti u prvom dijelu srpnja – zaključio je Sale.

Ostalo je još samo čuti što kaže na sudbinu Jelačića, koji je ispao iz 4. NL Središte. Do odlaska u Mostar bio je igrač zelenih iz Vukovine, bez njega stvari ne idu jednako dobro.

– Žao mi je što su dečki ispali iz lige, ali ne mora to biti nikakva tragedija. Uživao sam biti dio te priče, a i u Azerbajdžanu znam zaigrati s dečkima na treningu, pogotovo kad ih fali brojčano. Iako, sve manje me kruno koristi – sa smiješkom je svoju priču završio Sale.

Priča iz kvarta

Čudesna nedjelja na Udarniku: ‘Ivan je presretan, a mi iz obitelji smo bez riječi…’

Na Udarniku se u nedjelju, prema procjenama, okupilo i više od dvije tisuće ljudi, svi ujednjeni u želji da pomognu 18-godišnjem Ivanu Šćepini, kojeg su razveselile snimke koje su stigle do Krapinskih toplica

Objavljeno

na

Vrijeme nije bilo idealno, kiša je prijetila tijekom cijele ove nedjelje, ali ništa na ovome svijetu nije moglo pokvariti ono što se događalo na ŠRC Udarniku u Kurilovcu. Rijeke ljudi slijevale su se od 13 sati prema mjestu na kojem je organizirana velika humanitarna akcija za pomoć nesretno stradalom Ivanu Šćepini, 18-godišnjaku iz Gradića koji je nakon teškog pada zadobio vrlo ozbiljne ozljede glave.

Komuniciralo se posljednjih dana da se skuplja iznos od čak 250.000 eura, koliko će stajati dugotrajna rehabilitacija, a Velikogoričani su shvatili poruku. I ne samo oni, jer na Udarniku se okupilo “more” ljudi iz svih krajeva Hrvatske, ujedinjenih u plemenitom cilju.

– Stvarno nisam očekivala ovoliki odaziv, nisam se uspjela sa svima ni pozdraviti, ljudi mi stalno prilaze, daju podršku… Malo smo svi skupa i umorni, ali prije svega nas obuzima radost i sreća kad vidimo da toliko dobrih ljudi pomaže i sudjeluje. To su i ljudi koje poznajemo, i oni koje ne poznajemo, neki su došli izdaleka… Nemam riječi. Ugodno sam iznenađena, presretna, ne mogu vjerovati da je sve ovo izazvalo toliki interes – govorila je Ivanova mama Ružica gledajući oko sebe.

Ovaj je čudesni događaj, ovo prelijepo okupljanje, promijenilo i njezinu dnevnu rutinu, koja uključuje svakodnevne odlaske u Krapinske toplice.

– Javili smo mu se, budući da danas nisam bila u mogućnosti otići k njemu, pripremila sam ga na to. Obišla ga je obitelj, vidjeli smo se preko video poziva, sretan je jako, pogotovo zato što je vidio prijatelje. Baš sam razgovarala s djecom iz njegovog razreda i mogu vam reći da se primijeti da nije s njima. Uvijek je bio zabavljač, dobri duh tog društva, veseljak, s puno prijatelja, kako iz škole, tako i s nogometa… Imam osjećaj da je baš voljen, tek sad sam shvatila koliko ga svi pozitivno doživljavaju – ponosna je bila Ivanova mama.

A ponosni su na sebe mogli biti i svi okupljeni, jer ovo su trenuci u kojima se jasno očituju prave vrijednosti u životu.

– Sve ovo mi je i dalje nestvarno, mislim da nismo ni svjesni što smo napravili. Vidim oko sebe jako puno ljudi dobrog srca i s velikom željom da pomognu Ivanu. Imamo više od 50 volontera, koji su odradili ogroman posao… Mi Hrvati znamo se svađati oko gluposti, ali kad su ovakve stvari u pitanju, spremni smo ujediniti se sa zajedničkim dobrim ciljem – rekao je Nino Košković, pokretač cijele ove priče.

Prije nego što su u 20 sati počeli “prašiti” dečki iz benda Zakon šutnje, na malonogometnom turniru sudjelovalo je čak 38 momčadi!

– Da, skupilo se 38 ekipa, a odbili smo ih više od 20, tako da bi ih bilo i više od 60 da je to bilo moguće organizirati. Odazvao se daleko veći broj ljudi od svih očekivanja. Sve smo prodali od hrane, više od tisuću porcija, majice su sve otišle i prije nego što je koncert uopće počeo… A donacije se mogu uplatiti putem računa koji je objavljen na društvenim mrežama i dalje. Mi ćemo javnost obavještavati o svim akcijama koje će tek slijediti, kao i o Ivanovu napretku, tijeku rehabilitacije… – istaknuo je Nino.

Društvo iz Kurilovca ovo je sve pokrenulo, no teško bi bilo sve skupa izvesti bez pomoći našeg VG Legacyja.

– Potpora smo Ninu i ekipi iz Kurilovca, odradili smo svu proceduru, ali divimo se njemu i njegovim dečkima na svemu što su napravili. Nisam uopće iznenađena što je to ovako ispalo, jer Velika Gorica je takav grad. Znala sam da će biti puno ljudi, da će se Goričani uključiti, iako je činjenica već dugo nismo vidjeli ovakvo okupljanje, ovakav odaziv… Prekrasno je! Nama nije problem ni tih par kapi kiša, jer mi smo ovdje donijeli sunce – kazala je Dalija Zubek iz VG Legacyja i dodala:

– Stvarno sam ugodno iznenađena što su se uključili i sportaši, i estradnjaci, ali to nam je i trebalo, jer riječ je o velikom iznosu kojeg treba skupiti. Svaka čast svima!

Nakon što se sve zbroji i oduzme, nakon što se dojmovi slegnu, slijedit će nastavak borbe. VG Legacy će na Gastro Turopolja također skupljati sredstva za Ivana, a u planu je i aukcija potpisanih dresova naših nogometaša. Sve to trebalo bi pomoći Ivanovu oporavku, koji će bez ikakve sumnje biti iznimno zahtjevan.

– Točne prognoze nitko ne može dati, nitko nam ne može reći koliko će se točno oporaviti. U svakom slučaju, čeka ga duga rehabilitacija, najmanje godinu dana, možda i dvije, može biti i četiri… Za sad je u Krapinskim Toplicama, čeka ga puno fizikalnih terapija, robotska rehabilitacija i još puno toga. Želimo mu omogućiti sve što možemo – govori majka Ružica, koja će već u ponedjeljak nastaviti sa svojim dnevnim rutinama.

– Pokažemo mu poruke koje mu prijatelji snime, jer rano je još za velike posjete, iako on stalno pita tko će mu doći. Umara ga sve to, čak i kad mi dođemo, pred kraj dana se vidi da mu je jako naporno. Lovi ga i tuga, ali pokušavamo to što više izbjeći, ne damo mu da se prepusti negativnim mislima…

Oni koji Ivana bolje poznaju uvjereni su da će imati snage za sve što ga čeka.

– Znam da je srčan, hrabar i uporan dečko, u društvu omiljen, siguran sam da će mu ovo biti samo dodatna motivacija da se izvuče iz svega što ga je snašlo. On je borac i uvjeren sam da će dati sve od sebe da se rehabilitira na najbolji mogući način – zaključio je Nino Košković.

Bravo za njega i njegovu ekipu, bravo za sve koji su se uključili, bravo za naš grad…

Ivane, uz tebe smo!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Nekoć “Dječak koji voli vlakove”, danas menadžer u lancu hotela i – igrač Gorice!

Kristijan Validžić (28) postao je ovog ljeta član KK Gorice, a sa sobom je donio i fascinantnu životnu priču. Bježao je od kuće, od vlastitih roditelja, dospio i u medije, završio u domu pa izrastao u uspješnog čovjeka. S košarkom kao lukom spasa…

Objavljeno

na

Objavio/la

Prvi je dan priprema, vruć i sparan ponedjeljak, kasni kolovoz. Uz rub parketa Gradske sportske dvorane sjedimo s Damirom Miljkovićem, poznatijim kao Cici, novim trenerom košarkaša Gorice. Sunce prži kroz prozore dvorane, nešto je malo manje od sat vremena do početka prvog treninga seniorske momčadi. Kadeti upravo odrađuju svoje, pod paskom Ante Mašića, koji je preuzeo i njih i juniore, a vrata dvorane se otvaraju…

Ulazi visok, suhonjav, kratko ošišan tip, odjeven za trening, spreman da krene.

– Treneru, hoću smetati ako malo šutiram tu sa strane? – upitao je Cicija nakon pozdrava, pa onda isto pitanje ponovio i prema treneru/suigraču Mašiću.

Kristijan Validžić, 30-godišnjak iz Zagreba, tako je započeo svoju eru u KK Gorici. Uz Bornu Dramaliju i Leona Kalinića, Kristijan je jedno od tri dosadašnja pojačanja Gorice za novu sezonu. Najstariji od njih trojice, ali i s malo drukčijom životnom pričom, prepunom izazova i teških trenutaka, ali u svakom slučaju vrijednom pričanja…

Sjetit će se mnogi možda priče s početka 2007. godine, priče o 11-godišnjem dječaku koji je pet puta u deset dana pobjegao od kuće! Ukrcavao bi se na vlakove i vozio se u nepoznato, po cijeloj Hrvatskoj, spavao je na kolodvorima… Tek nakon što je i peti put pobjegao, tek nakon što su se i mediji već uključili u tolikoj mjeri da su Kristijanu nadjenuli nadimak “Dječak Koji Voli Vlakove”, javio se Centar za socijalnu skrb.

Kristijan je završio u dječjem domu u Zadru, na puno sretnijem mjestu, daleko od roditelja, uz koje je život bio nepodnošljiv.

– Situacija iz koje sam bježao bila je jako teška i stresna. I hvala Bogu da sam imao puno slobode da neke stvari mogu sam odlučiti i da sam bio svjestan da trebam napraviti promjene. Strah me gurao da napravim promjene u životu – pričao je Kristijan u velikoj ispovijesti deset godina nakon što je otišao od roditelja.

– To je dvoje ljudi koji nisu obrazovani, koji nisu ni dovoljno inteligentni da bi odgajali djecu, percipirali neke stvari važne za odgoj… I jako su sebični ljudi. Bilo je puno zlostavljanja, fizičkog, psihičkog… A najviše mi je smetalo izgladnjivanje. Ne dobiješ jesti po par dana, a najgori je osjećaj kad si gladan. Bio sam gladan do te mjere da sam jeo i sirovu tjesteninu – ispričao je Kristijan, uz nastavak:

– Živjeli su od dječjeg doplatka i socijalne pomoći. U jedan dan potrošili bi sve do zadnje kune, a mi djeca ne bismo vidjeli ništa od toga. Bilo je tu i vrijeđanja, često su znali govoriti da sam kopile, da nisam njihovo dijete, da su me trebali ostaviti u bolnici kad sam se rodio… Na psovke i ružne riječi sam bio i navikao, ali te neke rečenice pamtit ću do kraja života. To nitko ne zaslužuje čuti od svojih roditelja.

Nakon svega, Kristijan je u Domu bio puno sretniji.

– Živio sam na puno boljem mjestu, ali pogađala me usamljenost, to što se ne mogu osloniti na nekoga… Nije to baš lako – pričao je Kristijan u svojoj iskrenoj ispovijesti.

Tužna Kristijanova priča privukla je i pažnju medija, koji su te 2007. godine pomno pratili cijeli slučaj

Dotaknuo se u svemu tome, naravno, i košarke. Narančasta lopta, obruč, mrežica i teren za njega su činili utočište, sigurnu luku, mjesto na kojem se osjeća kao svoj na svome. Možda i nije slučajno da se sve to događalo upravo u Zadru, gradu u kojem vole reći da su “izmislili košarku”.

– Bez obzira jesam li dobar košarkaš ili ne, to meni nije samo sport. Košarka je meni ljubav, život. Ne mogu zamisliti život bez košarke. Najsretniji sam kad sam na terenu i kad imam loptu – kaže Kristijan, koji je tu strast prema ovom sportu sa sobom ponio i u Veliku Goricu.

– Šime Vidaković bio je moj prvi trener u Zadru, on me uvukao u košarku, pokazao mi lijepu stranu ovoga sporta, koji me zaintrigirao, u kojem sam ostao do danas… Zbog njega je košarka moja prva ljubav. A usput mi je usadio i taj zadarski košarkaški mentalitet, hvala mu i na tome. Nije mi problem priznati da sam prgav igrač, sportski bezobrazan, jedan od onih koji potpaljuju vatru, a to sam dobio u Zadru. Kad prođeš tu školu, sve nakon toga je puno lakše – kaže danas 28-godišnji Kristijan.

Košarka mu je uvijek bila spas, ali velika karijera nije se dogodila. Igrao je Kristijan Validžić za zadarske klubove, zatim i za Samobor, lani za Podsused, a sad je odabrao Goricu. Pomoći će kvalitetom, ali energijom, pozitivnim stavom koji na prvu upada u oči.

– Mislim da će biti izuzetno teško, s obzirom na to da se roster puno promijenio, da su nositelji igre više-manje otišli, ali na nama je da radimo, da rastemo kao momčad, a vjerujem da ćemo to uz Cicija i raditi. Poznajem ga, znam kako radi i siguran sam da ćemo biti dobri. Očekujem da ćemo izvući maksimum iz ove momčadi – optimističan je Kristijan.

Uz 39-godišnjeg Antu Mašića i 32-godišnjeg Kristijana Šutala, bit će jedan od najstarijih i najiskusnijih u kadru trenera Miljkovića.

– Da, jedan sam od starijih i naravno da želim pomoći mlađima, a u tom smislu mi je jako pomogla prošla sezona. Vjerujem da sam kroz nju do kraja sazrio kao igrač, čak i na toj mentorskoj razini. Inače sebe baš i ne bih smatrao dobrim izborom za mentora, ali trener Podsuseda Edin Hadžić jako je vjerovao u mene i uspjeli smo momčad sastavljenu od igrača koji su tek izašli iz juniora dovesti do trećeg mjesta u Drugoj ligi. Ja sam bio vođa tog “čopora”, klincima je dobro došao moj bezobrazluk i baš mi je zbog Edina Hadžića jako drago što smo napravili tako dobar rezultat – ističe Kristijan.

Dobrom rezultatu nadat ćemo se i ove sezone, s Validžićem u dresu Gorice, a on će košarku gurati usporedno s poslovnom karijerom. Kristijan je, naime, voditelj animacije u jednom hotelskom lancu, sa četiri hotela pod sobom.

– Moj prvi posao u životu, odmah po završetku srednje škole, bio je posao animatora u hotelu. Radio sam iz sezone u sezonu, dogurao do mjesta voditelja tima, a onda i do ovoga što sad radim. To je više-manje menadžerski posao, odgovornost je velika, ali jako volim to raditi, tako da nije problem. Nije problem ni uskladiti posao s košarkom, tako da se veselim svemu što nas čeka – zaključio je Kristijan svoju priču.

Priču s teškim dramaturškim elementima, ali i – sve govori tako – s happy endom…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Vrijeme ljubavi i Igara: ‘Oženio sam moju Anu, pa krvario na pripremama… Fali još samo zlato!’

Velimir Šandor krenut će u svoju borbu za treću paraolimpijsku medalju u nedjelju, prvog dana rujna. Iz Rija ima broncu, iz Tokija srebro, a sad je – sve moguće! Pogotovo uz najdražu potporu s tribina, njegova Ana prvi put će navijati kao supruga…

Objavljeno

na

Objavio/la

Godina je, u sportskom smislu, za Velimira Šandora počela fantastično, jer u njezinoj prvoj fazi uzeo je srebro na Svjetskom prvenstvu u japanskom Kobeu, ali ova 2024. može biti i još malo bolja.

Prvog dana rujna, naime, Velimir će već treći put nastupiti na Paraolimpijskim igrama, u Parizu će napraviti sve da kompletira svoj olimpijski set. U Riju je osvojio srebro, u Tokiju, broncu, a fali još..

– Zlato, naravno! – javio se Velimir dan prije nego što će poletjeti za Pariz.

– Ne pada mi napamet najaviti zlato, reći da je to bilo kakav imperativ, ali jasno da mi je to i želja i cilj. I da ću napraviti sve što je u mojoj moći da se to i dogodi, da uzmem i posljednju olimpijsku medalju koju još nemam.

Pripreme su bile naporne i zahtjevne, a u velikoj mjeri bilo je tu govora o ponavljanju prokušanog recepta.

– Najveći dio priprema odradili smo u Medulinu, gdje imamo zaista sve uvjete. Tu je hotel, tu je bacalište, tu je teretana, imamo i bazene… I sve je na praktički nekoliko metara udaljenosti. Od početka srpnja do sad tri puta smo bili u Medulinu, doma bismo dolazili samo na par dana, čisto da promijenimo kofere i vidimo svoje bližnje. Iako, i tih smo dana žestoko trenirati na stadionu i u našoj teretani, a znao sam i otići do Kutine kako bih radio s trenerom za tehniku. Ukratko, radili smo praktički sve isto kao prije Tokija, jer tad se to pokazalo kao jako dobra varijanta – prepričao je posljednje razdoblje života Šandor.

 

Posljednja, najnapornija faza priprema, krenula je već koji dan nakon još jednog iznimno važnog događaja. Posljednjeg vikenda u lipnju, naime, Velimir se vjenčao sa svojom Anom, pa će mu pariške Igre biti prvo natjecanje u statusu supruga.

– Zadnjih godinu dana Ana i ja živimo zajedno, a sad smo odradili i ovaj dio, i to baš onako kako smo zamislili. Na plaži u Pokupskom, pod vedrim nebom, okupili su otprilike 220 gostiju, obitelji i dragih prijatelja, a sve skupa prošlo je fenomenalno. Bilo je veselo, fešta je bila baš vrhunska, kao i klopa, muzika… Baš smo uživali, takav tulum uvijek bih rado ponovio – priča Velimir, koji nije slučajno odabrao baš plažu u Pokupskom za mjesto radnje.

Naime, upravo se na tome mjesto dogodio i ključan trenutak kad je riječ o ovoj ljubavnoj priči.

– Bio sam na plaži u Pokupskom na koncertu Slavonskih lola i sreo sam Mariju Martinović, koja me pozvala da idem s njima u Umag na nekakvu konvenciju. Na prvu mi se baš i nije išlo, ali uspjela me nagovoriti i otišao sam tamo. Da nisam, nikad ne bih upoznao Anu, jer ona je tamo bila kao predstavnik tvrtke koja se bavi ortopedskom opremom. Ovako smo se upoznali, ostali u kontaktu i sve je dalje išlo svojim tijekom – sa smiješkom govori Šandor.

Uz djevojku, a po novome i suprugu, sve je u Velimirovu životu postalo za nekoliko nijansi ljepše, čak i lakše.

– Je, malo sam se i ulijenio, jer ranije sam sve morao raditi sam, a sad imam nju uz sebe, što značajno olakšava stvari – priznaje Šandor, koji u Ani ima u veliku podršku kad je sport u pitanju.

– Naravno, uvijek je uz mene, velika je potpora, a bit će tako i u Parizu. Doći će i ona tamo dan prije natjecanja, a kući ćemo se vraćati zajedno, dva dana poslije. Nadam se da ćemo se vraćati sretni i zadovoljni zbog ostvarenog rezultata – poželio je Velimir.

Velimir Šandor u Parizu brani srebro osvojeno u Tokiju prije tri godine… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Pred sebe neće postavljati nikakve imperative, čak i ako se isključe sve one priče o zlatu, jer konkurencija će biti vrlo ozbiljna. Kao što je, uostalom, bilo na svim natjecanjima posljednjih godina, na kojima Velimir gotovo u pravilu prolazi jako dobro.

– U mojoj kategoriji uvijek je naš šest ili sedam koji smo tu negdje, uvijek sposobni za hitac vrijedan medalje. E sad, pitanje je tko će imati svoj dan, tko će se bolje osjećati, tko će se najbolje snaći… Naravno da odlazim tamo sa željom da se kući vratim sa zlatom, ali jednako tako sam svjestan da mogu završiti i sedmi, jednako kao što mogu završiti i prvi. Sve je moguće. Prema nekim predviđanjima, za medalju će u Parizu biti potreban hitac od preko 20 metara, a ja takav hitac ove godine još nisam imao. Što ne znači da ga neću imati baš sad, kad bude najpotrebnije, kad se i osjećam najspremnije – govori Šandor.

Bit će ovo i njegovo treće iskustvo života u Olimpijskom selu, što je uvijek poseban doživljaj, drukčiji od svega drugoga što jedan sportaš može doživjeti.

– Je, drukčije je i zanimljivo, ali zapravo je svaki put različito. U Riju smo mogli ići gdje god smo željeli, obišli smo i čuveni kip Isusa, i Maracanu, bili smo i na Copacabani… U Tokiju, s druge strane, i dalje je trajala korona, tako da nismo baš ništa vidjeli. Tamo smo bili gotovo kao u zatvoru. Vidjet ćemo kako će biti u Parizu, ali u svakom slučaju znam da se ne idem tamo zabavljati. OK, bude tu i druženja i zafrkancije, ali u danima prije natjecanja najviše volim biti sam sa sobom, potpuno se fokusirati na ono što me čeka i ne zamarati se bilo čim drugim. Uostalom, nije baš da ćemo tamo biti dva tjedna, dolazimo dva dana prije natjecanja, a odlazimo dva dana nakon njega – priča Šandor.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

A kad i ovaj izazov ostavi iza sebe, kad se vrati iz Pariza, veći će fokus ići na obiteljski život, ali i na poslovne projekte.

– Zaposlen sam u velikogoričkoj Zajednici sportskih udruga, odrađujem im neke administrativne poslove i zahvaljujem ljudima iz Grada i Zajednice na toj prilici. Omogućili su mi da se potpuno posvetim sportu, a ja im obećajem da ću im sve vratiti kad Pariz prođe. U planu je i pokretanje obrta za knjigovodstvo, ali ajmo mi prvo riješiti Pariz, pa ćemo se time baviti – završio je Velimir.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Ljubav nema granica: Kako je Ivan iz Čiča pronašao svoju Tiffany s Filipina…

Novočičanin Ivan Barišić na putovanju je upoznao Filipinku Tiffany, s kojom je započeo i ljubavnu priču koja traje. Žive u Novom Čiču, uživaju s jednogodišnjim sinčićem i dokazuju da je ljubav jača i od udaljenosti, oceana, covida…

Objavljeno

na

Piše: Gianna Kotroman

Ljubavlju, a ne riječima njegujemo diplomaciju na relaciji Filipini – Novo Čiče. Priča je to kojoj ništa nisu mogli tisuće i tisuće kilometara udaljenosti, epidemija Covida, karantena, Tihi ocean… Ništa. Opstala je unatoč svim životnim testovima.

Akteri priče su Filipinka sa otoka Cebu , Tiffany Pearl Barišić i Ivan Barišić iz Novog Čiča. Slučajno ili ne oboje zaposleni u Zračnoj luci Zagreb. Jedna zračna luka im je presudila.

Slučajno namjeran pogled i škicanje na filipinskom aerodromu završilo je brakom sa dva vjenčanja. Civilnim na Filipinima i crkvenim u Ščitarjevu i 13- mjesečnim bebačem Filipom.

Cijela štorija je počela prije pet godina, kad je Ivan Barišić iz Novog Čiča, atletski trener u Maraton klubu Velika Gorica, putujući poslovno na Novi Zeland iz jednog pogleda na filipinskom aerodromu skenirao Filipinku Tiffany sa otoka Cebu iz grada Balambana, grada poznatog u svijetu po brodogradnji.

Cijela priča se zalaufala od razgovora, par finti, kave, dugogodišnjeg dopisivanja zbog karantene i korone koja je stavila njihovu ljubav na test i čekanje do Yes, I Do.

Nakon povratka za Hrvatsku – Ivan je svratio te ostao na Filipinima da bolje upozna Tiffany, za našu percepciju malo neuobičajeno. Ne kao kod nas po kavama, dejtovima, nego po džunglama, rijekama.

Bolje su se upoznali, zbližili, zaljubili se, hodali pet godina i odlučili se vjenčati. Cijela procedura oko vjenčanja je bila komplicirana. Puno previše papira se tražilo. Ali manje nego kod nas u Hrvatskoj. Jer su imali dva vjenčanja. Filipinci jako drže do ceremonije uplovljavanja u bračnu luku. Dan prije vjenčanja imaju photo shooting, svadbe u odnosu na naše koje traju do jutra, tamo su par sati, ali iznimno vesele.

Upoznali su se dok u Hrvatskoj nije bilo stranih radnika poput Nepalaca, Filipinaca i Ivan nije puno znao o Filipinima. Osim da imaju lijepe žene.

Iako su na prvu Ivanovi roditelji bili malo iznenađeni, “odakle Filipinka?”, super su reagirali, kao i Tiffanyna obitelj. Dobro je prihvaćena sa svih strana.
Filipinci su veseli, vole društvo i dobri su domaćini, opisuje ih Ivan.

Tiffany i Ivan žive u Novom Čiču, imaju trinaestomjesečnog sina Filipa, s kojim mama komunicira na engleskom, tata, baka i djed na hrvatskom. Tiffany i Ivan međusobno razgovaraju na miksu engleskog i hrvatskoj, za kojeg Tiffany kaže da je težak za naučiti. Obzirom na to da radi u zračnoj luci, polako uči hrvatski.

Na Filipinima koji imaju 7100 otoka je službeni jezik tagalog. Imaju i stotinu drugih jezika. Tifanyn, koja ima i španjolske krvi, zove je cebuan. Rodom je s otoka Cebu, gdje su zmije i ogromni pauci domaće životinje.

Na Filipinima se jako puno koristi engleski, španjolski i japanski.

Od fine filipinske kuhinje koja je mješavina meksičke i azijske Tiffany najčešće priprema nešto slično mini bureku sa chili začinom, adobo – gulaš, riža na tisuća načina, minodo i puno zelenjave. Sva jela su ljutkasta.

Filipinci, za razliku od nas, jedu lišće batata, puno kokosa, octa… I banane, kojih ima na svakom uglu i na desetke vrsta.

Uspoređujemo li Hrvatsku i Filipine, tražeći prve asocijacije, Ivanov odgovor je bio vulkani, koralji i jako puno banana. A Tiffanyn – božićno drvce! Iz klimatoloških razloga, na Filipinima nemaju pravi zimski ugođaj Božića, za kojeg se počnu pripremati već u rujnu…

Na pitanje kako se Tiffany, koja je godinu i pol ovdje, sviđa Velika Gorica, Novo Čiče i Hrvatska, kaže:

– Sretna sam ovdje uz supruga i dijete, imam bolji životni standard, ljepši način života, okružena sam prekrasnom prirodom, ljubaznim susjedima, obitelji… I što mi više treba!

Na kraju balade, za pravu ljubav prepreka nema. Ne postoje.

Na dalekim Filipinima kaže se “gugma nga walay utlanan”, a u Novom Čiču – ljubav nema granica.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Golman, branitelj, domar, spiker, oružar, kolekcionar… Sve to je Geđo iz Buševca!

Pa nisam li ja zaslužio i malo više od jedne rečenice na Cityportalu, požalio se Nenad Vlahovac zvani Geđo. Kad je već stigla tako konkretna ponuda, nije bilo druge nego poslušati priču 54-godišnjeg djeda, ratnog veterana, zaljubljenika u sport

Objavljeno

na

Objavio/la

Nedavno je na City portalu i Sportskim novostima u tekstu o Nevenu Novosel spomenut i Geđo iz Buševca. Nenad Vlahovac, spomenutog nadimka po kojem ga svi i najbolje znaju, dobro je poznat u nogometnim krugovima širom Turopolja, pa i samoj Velikoj Gorici. U posljednje vrijeme gotovo redovito moguće ga je sresti na jutarnjoj kavici u jednom lokalu u Novom Čiču.

– Supruga Ivanka mi je u travnju doživjela moždani udar i brinem o njoj, a u pekari u Čiču imaju vrstu potrebnog joj kruha. Kava tako dolazi usput, a ima ovdje i zanimljivih, meni srodnih ljudi, pa spajam ugodno s korisnim. Tu sam i sreo spomenutog nogometaša Novosela, koji je u karijeri igrao i za “moj” NK Polet. A kaj nisam i ja zaslužio malo više od jedne rečenice na City portalu i Sportskim novostima? – bacio je Geđo čistu, konkretnu i efikasnu kontru kojoj se nije moglo suprotstaviti.

Nije bilo ni posebnih argumenata za to jer u mladosti je igrao nogomet, a poznat je i po sudjelovanju u Domovinskom ratu te kvalitetnom održavanju nogometnih igrališta, posebno sad, dok traju ova paklena ljeta i dok trava “gori”. Ali, krenimo redom.

Odakle Neni tolika ljubav prema nogometu?

– Živim stotinjak koraka od igrališta i od kada znam za sebe Poletov dom je i moj drugi dom. Rođen sam 1970. godine i čim sam prohodao ganjao sam nogometnu loptu po travnjaku mojeg NK Poleta. Uz specijalističku dozvolu 1986. godine postao sam standardni vratar prve momčadi. Pamtim mnoge lijepe trenutke iz tog vremena, pa i osvajanje kup natjecanja za područje Velike Gorice. Na višoj razini igrali smo kontra tadašnje Jugokeramike iz Zaprešića (kasnije Inker i Inter), za koju su tada igrali vratar Stinčić, Stipe Brnas, Dragičević, Krišto, dečki koji su igrali i za Dinamo Zagreb. Nažalost, kad sam imao samo 21 godinu, moralo se u Domovinski rat. Bilo je to 7. rujna 1991. i postao sam ratnik 2. Gardijske brigade Gromovi. Bili smo stacionirani u Sisku, a prošao sam ratišta po cijeloj Hrvatskoj – prisjetio se Geđo.

Pitali smo Vlahovca, kako da ga oslovljavamo, smeta li mu nadimak?

– Ha, ha, ma ne, ne. Svi u Turopolju me i najbolje znaju po nadimku. Pamtim situaciju kad me netko od obitelji tražio na Poletovom igralištu i pitao legendarnog nogometaša Željka Župetića je li vidio domara Nenu. Žups se zamislio i ozbiljno odgovorio: “Nema tu takvog, nama je oružar Geđo!” Ha, ha, ha…

Neno ima i lijepih uspomena iz ratnih dana.

– U kasnu jesen 1993. Gromovi su bili u Sisku, a preko noći palo je puno snijega. Nogometni klub Segesta, tada prvoligaš, zamolio je pomoć oko čišćenja travnjaka, jer stigla je naredba da se igrati mora. Gostovala je Rijeka. Uspjeli smo sve napraviti na vrijeme i ostali na “tekmi”. Guštali smo jer su za Segestu tada igrali naši Goričani Krešo Marušić, Zoran Tomčić, Dubravko Hrkovac, te dinamovci Marko Mlinarić, Stipe Brnas, Alen Peternac te Piplica, Kalapač, domaći Zoran Buinac… Trener Segeste bio je Zlatko Cico Kranjčar. Za Rijeku je španao naš Dubravko Pavlčić Dudo, hrvatski reprezentativac, a čuvao je imenjaka Hrkovca. Segesta je slavila 2-0 golovima Petrnaca – pamti sve Geđo.

Vlahovac je podnio i veliku žrtvu za oslobađanje lijepe naše.

– Teško sam ranjen 4. kolovoza 1995., u akciji Oluja. Samo četiri mjeseca prije toga, 8. travnja iste godine, oženio sam moju Ivanku, koja je tako zamalo ostala udovica. Oporavak je trajao tri godine, ali dobili smo sinove Stjepana i Ivana, koji sada rade u Njemačkoj i Engleskoj. Unuka Helena ima 11 godina, a smisao života mi je postao unuk Mateo, rođen 21. rujna 2021. godine. Sanjam da postane moj zamjenik na Poletu – sa sjetom će djed Geđo.

Kako je Nenad postao nogometni domar koji majstorski uređuje travnjake?

– Na poziv mojeg imenjaka Nenada Črnka 1998. godine, tada predsjednika NK Poleta Buševec, krenuo sam se baviti poslom na kojem uživam i tu sam sve do danas. Samo sam četiri i pol godine radio i na Udarniku u Kurilovcu. Knjiga bi se mogla napisati koliko je bilo zanimljivih događaja u tom poslu. Teren koji sam ja održavao pohvalili su svojevremeno tako dinamovci iz prve momčadi, koje smo dobili 2-1 golovima Ivice Sučića i Željka Župetića, zatim nogometaši Zagreba kad su bili prvaci države, od kojih smo izgubili 2-6, u Buševcu su 2007. igrale reprezentacije Hrvatske i Izraela U-17 i svi su bili oduševljeni našim travnjakom – sve dobro pamti najpoznatiji domar Turopolja, a i šire, pa nastavlja.

– Joj da, skoro sam ipak zaboravio. Dok je naša HNK Gorica igrala treću i drugu ligu, uz poslove na Poletu radio sam i na stadionu u Velikoj Gorici, na razglasu, te prenosio utakmice za ondašnji radio RTL. Pasionirani sam i sakupljač dresova, koji moraju biti originalni. Sve je krenulo poklonom Nene Katulića, našeg prvoligaškog igrača iz Buševca. Sada čuvam oko 260 vrlo vrijednih suvenira koji će ostati unucima. Posebno čuvam dres Darija Srne u kojem je igrao u Ligi prvaka za Šahtar kontra Barcelone te onaj Luke Modrića broj 14 s kvalifikacijskog dvoboja s Rusijom.

Znali smo, ali na spomen Darija Srne, pitali smo svestranog Buševčana za koga navija.

– Za Hajduk! Kad smo bili klinci, svi u Buševcu drukali su za Dinamo, a ja sam onda odlučio za “bile” s mora. A kad nešto odlučim, ne odustajem. Pamtim, bio sam 1987. u Beogradu na stadionu JNA, gdje su finale kup natjecanja igrali Hajduk i Rijeka. Dobili smo nakon raspucavanja jedanaesteraca 9-8 – ne ustručava se izjasniti legendarni Geđo.

Kažemo, pričao je Neno da bi se knjiga dala napisati. Spomenimo još da je putovao na pripreme u Istru s Poletom i HNK Goricom, bio je na prijateljskom dvoboju u Novigradu kada je Gorica s 1-0 dobila mladu momčad Manchester Cityja golom mladog Težaka, a tu se i fotografirao s trenerom Patrickom Vieirom. Nenad Vlahovac Geđo je prilikom proglašenja najboljih sportaša Velike Gorice za 2011. godinu dobio preiznanje za najboljeg sportskog djelatnika.

Čestitamo na svemu!

Nastavite čitati

Reporter 441 - 26.09.2024.

Facebook

Izdvojeno