Ulica Slavka Kolara, jedna od najpoznatijih u gradu, prostor Folklornog ansambla Turopolje, katedrala baštine ovoga kraja, i – dvoje umjetnika. Upravo tu, u ulici s potpuno prikladnim nazivom, okruženi tradicionalnim turopoljskim nošnjama, zajedno stvaraju naša cura iz Buševca i koreograf čije ime zvoni.

Ulazimo polako, pozdravljamo samo kimanjem glavom, jer Ana Katulić i Žak Valenta upravo su u stvaralačkom zanosu. Rasprava koja se vodi na trenutke dosiže i ozbiljnu žustrinu, izmjenjuju se mišljenja, propitkuju stvari, slažu se kockice jedne predstave u nastajanju.

– Radimo priču o Roži, liku iz Kolareva komada “Svoga tela gospodar”. Nemamo zasad još ni radni naziv, u procesu smo “rađanja” predstave, najtežem kad su takve stvari u pitanju, no svaki put se to u jednom trenutku otvori, posloži i sjedne na svoje mjesto. Eto, tako mi je najlakše opisati ono što si upravo vidio, raspravu koju si pratio – kaže Ana, sveprisutna umjetnica iz Velike Gorice.

Originalno je Buševčanka, već godinama s adresom u centru grada, a u istom tom gradu pokrenula je i teatar koji će se prvi put u ovom smislu predstaviti upravo monodramom koja tek nastaje.

– Neće ovo biti prva produkcija našega teatra, jer radili smo već neke stvari, uključujući i komade od Čehova, pa i “PiaMia i čudesan safari”, ali ovo će biti prva cjelovečernja produkcija novoosnovanog “Štos teatra” iz Velike Gorice. I poželjela sam, kao izvođačica, kao voditeljica teatra, kao Velikogoričanka, kao cura iz Buševca, pozabaviti se upravo likom Rože. Taj lik mi nije stran, Rožu sam već igrala u Pučkom kazalištu u Buševcu, kad su oni postavili predstavu “Svoga tela gospodar”, a od tad mi se Roža nekako i mota po mislima – predstavlja Ana svoj tok misli i nastavlja:

– Uvijek sam mislila kako je, među svim tim Kolarevim ženskim likovima, Janica iz Breze nekako najistureniji lik. Ona je uvijek dobivala jako puno pažnje, dok je Roža malo ostala u zapećku. Kolar je, uostalom, tako i opisuje, kao curu iz zapećka, koja je šepava, koja ima falingu, nije pretjerano ni zgodna… Budući da tu nikad nije bila, ja sam je, takvu kakva jest, poželjela staviti u prvi plan.

Roža je u Kolarevoj komediji djevojka koja živi u Vukomeričkim goricama u razdoblju između dva rata, u Bikovskom Vrhu, danas Kravarskom, a iz toga kraja dolazi i Anina baka.

– Da, ta neka fiktivna Roža mogla je doslovno biti moja baka. I inače se moj rad često bavi pitanjem žene, a ja se često bavim pitanjem svog identiteta. Kad sam razmišljala o timu, o ljudima koje bih željela uključiti, odmah sam se sjetila Žaka Valente. On je moj dugogodišnji suradnik, prijatelj, izvrstan koreograf i autor, njegovu estetiku pokreta jako volim i cijenim. Željela sam njega jer smo već radili zajedno, zato što znam da Žak donosi različitost, svježinu, osuvremenjavanje. Roža jest klasičan komad, ali i Žak i ja želimo je staviti u današnje vrijeme, jer i ja se mogu zapitati koliko sam ja Roža u današnjem vremenu.

Žak Valenta tu će svakako moći pomoći, i to u svom povratničkom projektu.

– Zadnje dvije godine živio sam u Švedskoj i završavao master na Stockholm University of Arts, a ovo mi je prvi projekt nakon povratka u Hrvatsku. Jako mi je drago da je to baš s Anom, koja vrlo intimno i nepretenciozno, kroz svoj vrlo autorski rad, pokušava napraviti hommage svojim precima, odnosno ženskoj liniji svojih predaka. Ujedno je to i hommage svome kraju, zajednici u kojoj živi. Super mi je što se iz tog “svjetskog” života vraćam u neki mali, lokalni milje, pogotovo zato što uvijek mislim da je lokalno zapravo globalno – priča nam Valenta dok Tomica s kata donosi kavu glumcima, kao i svaki dan.

– U ovom predivnom prostoru bavimo se jednim ženski likom kroz koji, osim što želimo napraviti hommage kraju i Aninim precima, dužnost nam je progovoriti i o poziciji žena danas. I vidjeti gdje smo danas, koliko smo daleko odmaknuli. Više ja tu njoj služim kao neko zrcalo, kao sugovornik, suradnik koji zajedno s njom razmišlja i propitkuje tematiku – ističe Umažanin Žak.

Tu negdje, u istom prostor, nalazi se i kostim krave, jer Roža je svom suprugu Ivi prodana za kravu, a kako će točno ovu priču ispričati publici, zasad nisu do kraj sigurni ni sami kreatori.

– To neće biti predstava “Svoga tela gospodar”, iako će biti nekih scena iz te priče. Ovo će biti baš “Roža”. Gledamo njezinu perspektivu, donijet ćemo neke običaje, duh vremena, neka vjerovanja, a pritom je zavrtjeti, ovisno o dramaturgiji, kroz suvremeni dio. Dotaknut ćemo se pitanja patrijarhata, feminizma, ekonomije braka… – predstavlja projekt Ana.

Uz nju i Žaka, na predstavi radi u Mia Štark, koja je suradnica za pokret, inače umjetnica vrlo širokih interesa, a za kravu i ostatak scenografije zadužen je Matej Vuković, dok će se glazbom baviti Ivan Grubenski, glazbenik iz Koprivnice koji voli otići u etno.

– Povezati Rožino vrijeme s ovim današnjim svakako je izazov. Treba pokazati i tradiciju, i pretke, ali i naše vrijeme, kao i dati do znanja da postoje generacije iza nas, koje potpuno drukčije promišljaju odnose. Vidjet ćemo kako je najbolje prijeći put od tradicionalnog, ugovorenog braka, do vremena u kojem mi živimo, kad je kompletno dekonstruiran odnos muškarca i žene – kaže Žak.

Premijera je u planu negdje u listopadu, oko Dana europske baštine, i to na Sceni Gorica, koja će do tad biti renovirana. I time će gorički “Štoos teatar” iskoračiti u novu fazu svoga djelovanja.

– “Štoos teatar” nije se dogodio na moju, nego na inicijativu Mirela Huskića, mog dragoga kolege, te Luka Kuzmanovića. Obojica su glumci iz Velike Gorice, a zajedno imamo puno i želja i planova. U prvoj smo godini djelovanja i zasad ispada da nam ne ostaje previše vremena za “Štoos”, a htjeli bismo jako puno toga. Neke programe i planove stavili smo na papir, a sad je do egzekucije i realizacije, kad ćemo se toga primiti. Na nezavisnoj sceni mi najčešće radimo volonterski, tu nema novca, sve je nentuzijazam. A da bi on cvjetao i rastao, negdje drugdje moramo osigurati egzistenciju. To je začarani krug, no svakako ćemo se više posvetiti našim projektima. Imamo i podršku Grada, želimo obrađivati i promovirati djela domaćih autora i tematike vezane uz naš kraj – zaključuje Ana.

Prvi dan ljeta, petak kasno poslijepodne, vruć, težak i sparan petak, a na poznatoj lokaciji mnogim generacijama Goričana u tijeku je – akcija. U prostoru u kojem je godinama bio Avigor, odmah pokraj srednje škole, igra se turnir u pikadu. Već godinama ovdje funkcionira Caffe bar Chill, koji je velikim dijelom i Pikado klub.

– Ovo je zapravo i jedno i drugo. I kafić i pikado klub. Već trideset godina sam u tom sportu i bilo mi je žao što se nakon gašenja Vegosa ništa nije događalo po pitanju pikada u gradu – kaže Ivano Krusha, vlasnik kafića i predsjendik kluba Chill VG.

Imamo i dobar povod što smo tu, jer na turniru koji upravo traje sudjeluju i nositelji četiri potpuno svježe europske medalje. Ivica Cavrić osvojio je dva zlata na EP-u u Španjolskoj, a Anita Gelo i Ivona Krusha postale su viceprvakinje Europe u ekipnom dijelu turnira. Budući da Chill VG imamo još dva kluba, u gradu još i PK Epic Brozo, dok pikado klub funkcionira i u Šiljakovini, sad već možemo govoriti i o ponovnom buđenju pikado scene u našem gradu.

Scene koja je svojevremeno bila i budna i uzbudljiva…

Bio je kraj osamdesetih, Velika Gorica samo nalik ovoj današnjoj, smještena u neka druga vremena i – neki drugi đir. U gradu se pojavio pikado aparat, nešto sasvim novo, a cijeloj toj generaciji i vrlo privlačno. Krenulo se igrati po kafićima, stvarali su se i klubovi, i to u tolikom broju da je čak postojalo i nešto što se zvalo “Gorička pikado liga”. Petnaestak klubova, svatko protiv svakoga, a jedan ipak iznad svih ostalih.

– U kafić Vegos, u koji sam dolazio na kavu, stavili su pikado i krenuli smo igrati. Bilo je zanimljivo, nešto novo i drukčije, pa smo prvo igrali iz zezancije, pa onda za rundu pića, pa polako formirali i neka natjecanja, nakon toga i klub… – prisjeća se Ivica Cavrić, legenda hrvatskog pikada, čovjek koji je svojevremeno bio i svjetski prvak, u paru s Borisom Krčmarom.

Imao je velikogorički pikado u to doba nekoliko reprezentativaca, u grad je stiglo 13 titula prvaka države, da bi u nekom trenutku čak četvero naših sugrađana dobilo priznanje čije ime sve govori: “legende hrvatskog pikada”.

– Gledajući po tome mjerilu, mislim da je Velika Gorica najuspješnija u Hrvatskoj. Nisam baš potpuno sigurna, ali mislim da ih niti jedan grad nema toliko, uključujući i Zagreb – kaže Anita Gelo, domaćica našoj ekipi na mjestu na kojem se budi gorički pikado.

Ceremonija na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu tog je 5. lipnja išla prema svome kraju, hrvatska akademska zajednica upravo je postala još malo bogatija, jer Marija Cvetnić postala je doktorica znanosti, kad je netko od okupljenih potegao prilično logično pitanje.

– Ne možemo reći da smo sto posto sigurni, ali prilično smo uvjereni da ste jedina obitelj u Hrvatskoj s tri doktora znanosti. Kad je riječ o najužem krugu obitelji, naravno…

I nije to uopće teško povjerovati, u ovom slučaju čak ćemo i vrlo rado prihvatiti da su jedini takvi baš oni, naši Mraclinci. Marija je, dakle, samo posljednja u nizu, jer doktor znanosti je i njezin suprug Luka, dijete Mraclina i NK Mraclina, veterinar baš kao što mu je i otac Željko, koji je otišao i korak ili dva dalje. Tata je, naime, akademik, sama krema hrvatske znanosti, dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog veterinarskog instituta, on je doktor znanosti postao još davnih dana.

– Realno, Željka baš i nećemo moći dostići, on je posebna priča, ali lijep je osjećaj znati da smo jedina ili jedna od vrlo rijetkih obitelji s tri doktora znanosti – kaže snaha Marija, koja će prije svega biti sretna i zadovoljna što je sve konačno gotovo.

Ona je, naime, majka dvoje male djece, sina Antuna i kćerkice Judite, a to baš i nisu uvjeti koji spadaju u idealne kad je riječ o znanstvenom radu…

– Iskreno, iza mene je strašno zahtjevan period. Znala sam da će biti teško, ali ispalo je još i puno, puno teže nego što sam mislila. Razdoblje je to s puno stresa, ali i s jako, jako malo sna… Ostavila sam iza sebe pet godina istraživanja, a zatim godinu i pol dana intenzivnog pisanja doktorskog rada. Naravno, sve to bilo bi potpuno nemoguće izvesti bez ogromne potpore obitelji, i to u najkonkretnijem mogućem smislu, od čuvanja djece pa na dalje. Hvala im svima što su mi omogućili da ostvarim ovaj cilj – zahvalna je Marija.

Doktorat je bio njezina želja, ne toliko zbog okruženja u kojem se našla unutar obitelji, koliko zbog propisa vezanih za radno mjesto. Marija je, naime, zaposlena na Veterinarskom fakulteta, kao asistent i predavač, a to je posao u kojem postoji rok u kojem se mora doći do doktorata. Neće Marija na tome i stati, jer slijedi još učenja, još teškog posla.

– U sljedeće tri godine imam obavezu postati i docent doktor, tako da je to sljedeći korak. Kažu da nije baš ovako zahtjevno kao doktorat, nadam se da će tako i biti – sa smiješkom kaže Marija.

Sretna je i zadovoljna, ponosna na postignuto, a logično je da su na istom tragu i kolege s titulom “dr. sc.” iz najbliže obitelji.

– Naravno da smo svi ponosni na nju, velika je to stvar. Marija je jako vrijedna znanstvenica, a ovo što je postigla plod je truda, rada, odricanja, ali i spleta okolnosti. Kroz radno mjesto otvorila joj se ova prilika, a ona je priliku iskoristila. Svatko je tu dao svoj obol, pomagali smo koliko mogli svi iz obitelji, smatrajući da je važno podržati je u ovome. Kad se sve to prođe, kad znaš koliko se dala u to, naravno da si još i sretniji, zadovoljniji – govori tata Željko.

Priču o njemu ispričali smo još 2016. godine, kad je postao akademik, u svojoj 52. godini, doznali smo tako da je bio zaljubljenik u životinje od ranog djetinjstva, uvijek okružen životinjama, ali nekako puno više okrenut nogometu, sviranju u folkloru, odrastanju u najzabavnijem mogućem obliku.

– Nikad nisam bio odličan učenik, više fakin koji se volio družiti, provoditi s vršnjacima. Međutim, bio sam i svjestan da mora doći trenutak kad je vrijeme za ozbiljnost. Meni se to u punom smislu dogodilo tek u završnom dijelu fakulteta, pa onda i tijekom daljnjeg školovanja, sve do tad se nisam previše opterećivao ocjenama, prosjekom… A onda uđeš u cijeli taj svijet i jednostavno te uvuče. Drago mi je da su sad u tom svijetu i Marija i Luka, ali rekao sam i njima da je ovo kao kad u nogometu uđeš u prvu ligu. Tu si, ali moraš se stalno dokazivati – ističe akademik Cvetnić.

Dodat će i kako su on i sin Luka vrlo slični karakteri, ali i priznati da Luka nije daleko od istine kad kaže da je “tata najsretniji što ima sina doktora znanosti, jer on je to najmanje očekivao”…

– Zapravo, znao sam da to može. Luka vam je čovjek zadatka. To smo shvatili vrlo brzo, kad je bio malo dijete, jer nije bilo zadatka kojeg nije izvršio. S njim tu nije bilo problema, ako mu nešto kažeš, znaš da će se tako i dogoditi. Točan je i pedantan, a u svemu tome me dosta podsjeća na mene kad sam bio mlađi. Posebno sam sretan zato što znam da je on tip čovjeka koji će i eventualne nedostatke u smislu talenta nadoknaditi radom, angažmanom, trudom. Preskakao je prepreke putem, prošao i neke stvari na kojima mnogi drugi zapnu, i zaslužio je biti ovdje gdje jest – zadovoljan je tata.

Prošle su već četiri godine otkad je Luka, nekoć učenik pučke škole u Mraclinu, a zatim i one u Vukovini, ima titulu “dr. sc.” ispred svoga imena. Slično kao i u očevoj priči, kombinirao je još od najranijih dana ljubav prema nogometu i životinjama, ali i relativno rano odabrao smjer kojim želi ići. Nakon završetka osnovne, upisao je Veterinarsku školu u Zagrebu i krenuo tatinim putem.

– Nije toliko ni tata utjecao na taj odabir, nego sam stvarno oduvijek volio životinje. Imali smo i doma uvijek svoje farme životinja, tako da za mene zapravo i nije bilo drugog odabira. Nakon srednje škole upisao sam Veterinarski fakultet, završio ga u roku, za šest godine, pa onda u sljedeće četiri došao i do doktorata – priča Luka, koji je u svemu tome susretao i jednu fatalnu kolegicu iz obližljeg Velikog Polja.

– Luka i ja spojili smo se jer smo jedino nas dvoje bauljali hodnicima fakulteta u sedam ujutro. Oboje smo baš pravi ranoranioci i uvijek smo prvi dolazili na faks, a kad smo se već tako viđali, zaključili smo da bi mogli i popiti kavu, ha, ha. Uskoro smo počeli i ići na faks zajedno, u vrijeme dok je Luka svakog jutra nosio jaja sa svoje farme na Dolac. Kupio bi me u Velikom Polju već u 6.20 sati… – prisjeća se Marija, koja nekih 12-13 godina poslije s Lukom ima dvoje djece i uživa u svim čarima Mraclina.

Za one malo upućenije neće biti ni posebno iznenađenje što se cijela ova priča o “Obitelji dr. sc.” događa upravo u Mraclinu. Zahvaljujući svojim precima, ali i pruzi koja je prilično rano povezala Mraclin i Zagreb, Mraclinci su danas dokazano najobrazovanije selo u našem kraju.

– Da, ima tu očito nešto u zraku. Sve je počelo još s Rockfellerovim centrom 1927. godine, a i veza sa Zagrebom učinila je puno po pitanju obrazovanja u selu. U vrijeme moga odrastanja bilo je jako puno visoko obrazovanih ljudi u Mraclinu, praktički u selu nije bilo kuće u kojoj barem jedan član nije bio fakultetski obrazovan. Evo, i danas prilično dobro stojimo, uz mene je akademik i moj rođak Ratko Cvetnić, a sad su tu i Luka i Marija – zadovoljno konstatira tata Željko.

Na obiteljskim druženjima Cvetnićevih, tvrde uključeni, rijetko se priča o veterini, o poslu, puno češće o djeci, o životnim stvarima, ali i o nogometu. Tata Željko bio je opak napadač, na četvrtoj godini fakulteta bio je i u Radniku, kojem je u prijateljskoj utakmici strpao tri komada, ali imao je i on odlučnog oca:

– Mali, ti buš igral nogomet ili završil fakultet?

Mali je odlučio završiti fakultet, a nogomet ostaviti nekim novim generacija, u koje spada i Luka. Igrao je za NK Mraclin do juniora, a zatim se odmah uključio u vođenje kluba. Već je godinama sportski direktor kluba kojeg uvijek ističemo kao pozitivan primjer u našem okruženju, baš je ovih dana dogovarao pojačanja za sljedeću sezonu…

– Nogomet mi jako dobro dođe kao ispušni ventil. Posao mi je vrlo stresan, bavim se kontrolom kvalitete mlijeka i svojim potpisom garantiram vrlo ozbiljne stvari. Nakon svega toga, uživam doći u klub, družiti se s ljudima, pomagati koliko mogu – kaže Luka.

Neće, međutim, ova priča ni u ludilu proći bez još dvije junakinje. Lukina sestra Iva nema ni najmanji problem s tim što ona nema taj “dr. sc.”, iako će tata reći da “ona ima najveći potencijal od svih nas”. Taj potencijal usmjerila je na agronomiju, koju je odabrala iako je na prijemnom upala i na medicinu i na veterinu. U tome se ostvarila, realizirala, posvetila u velikoj mjeri i ulozi majke…

A njezina i Lukina mama, Željkova supruga i Marijina svekrva, zaslužuje poseban komadić priče samo za sebe. Melita Cvetnić, mnogim Goričanima jako dobro poznata odgajateljica, nedavno je otišla u mirovinu, pa je “teta Melita” sad samo “baka Melita”.

– Ona je naša alfa i omega! Jako sam joj zahvalan na svemu, jer siguran sam da nikad ne bih napravio ni približno ovoliko u svojoj karijeri da nisam imao njezinu podršku. Vodila je brigu o apsolutno svemu, time mi je davala vremena i prostora za posao, cijelo vrijeme bila maksimalno uz mene. U srednjoj školi i na fakultetu vodila je borbe sa sinom Lukom, koji je isto dugo bio fakin svoje vrste, a danas čuva djecu, uskače, pomaže… Melita je tu uvijek imala ključnu ulogu – kaže Željko.

Melitu će u prvi plan staviti i Luka i Marija, spomenut će svatko od njih i Ivu, i tatu Željka, a to zapravo sve govori o jednoj posebnoj obitelji. Dr. sc. obitelji iz Mraclina.

Nakon prva tri mjeseca nogometne avanture u dalekom Azerbajdžanu, na nešto manje od tri tisuće kilometara udaljenosti od Velike Gorice, Saša Sabljak krajem svibnja vratio se kući. Malo je predahnuo, uživao u obiteljskom okruženju, vidio se s prijateljima, pa posljednjih nekoliko dana proveo u Poreču, na odmoru s povodom. Kći Luana igrala je za U-13 ekipu Udarnika na državnoj završnici, a tata Sale sa suprugom i mlađom kćerkicom Monom bio je potpora s tribina.

– Koliko sam se odmorio u Poreču, toliko sam se i umorio. Dosta intenzivno se sve to proživljavao kad si roditelj, pogotovo kad je tvoje dijete uključeno u nekakvu situaciju, bez obzira bio to faul, nagrada za najbolju igračicu ili nešto treće. Naravno da to emotivno doživljavaš, iako ja pokušavam gledati to što realnije i objektivnije. Kad gledam druge roditelje, mislim da sam čak i prilično objektivan – sa smiješkom kaže Sabljak.

Upućeni kažu da je Luana vrlo talentirana rukometašica, ali tata Saša u tom smislu ne ulazi u velike rasprave.

– Realno, ne mogu ocijeniti koliko je dobra. Nemam toliko iskustva u rukometu, pa je mogu eventualno uspoređivati s drugim curama njezinih godina, barem po nekim elementima. Mogu reći da ima nešto, a koliko daleko će dogurati, to ćemo vidjeti. Puno mi je važnije da se bavi sportom, da se razvija i u socijalnom i u fizičkom smislu. To će joj sigurno pomoći, a sve ostalo je na njoj. Zvali su je i u odbojku, prepoznali su u njoj potencijal, ali ona je odabrala rukomet, a mi je u tome podupiremo.

Svaki mogući trenutak, pa tako i tu državnu završnicu u Poreču, koristi kako bi bio s obitelji, budući da je od početka ožujka doista jako daleko od kuće. Pomoćnik je Krunoslavu Renduliću, s kojim je radio i u Gorici, i u mostarskom Zrinjskom.

– Ukazala se ta prilika, Kruno me zvao i pitao bi li išli u klub koji se zove Sabah, koji je prošle sezone bio drugi u njihovom prvenstvu, igrao Europu… Otišli smo tamo na razgovore na tri dana, lijepo su nas primili i ugostili, ispitali sve živo, a saznali smo da su se jako dobro i raspitali o svima nama na nekoliko strana. Par dana kasnije poslali su ugovor, Rendulić je sve dogovorio za cijeli stožer i od početka ožujka smo se preselili u Azerbajdžan – počinje priču o azerbajdžanskim danima Sale.

– Smjestili su nas u Baku, glavni grad, a to je, najkraće rečeno, svjetski grad. Klub je iz Masazira, gradića nekih 25 kilometara od Bakua, tako da putujemo svaki dan na treninge. Na prvu možda ne zvuči kao neka udaljenost, ali kakve su tamo gužve po cestama, to je nemoguće. To su ceste sa pet-šest traka, ubacivanja na silu, trube rade stalno, svi se guraju, mašu rukama ulijeću… Pravi istočnjački način vožnje, ali već smo se uhodali. Kad je tako, kad je sve uobičajno, treba nam i do sat vremena do treninga, a ponekad i puno više od toga – prepričava Sabljak, pa se okreće nogometu.

– Kad smo došli, bili smo šesti na tablici. Malo prije toga bili smo i osmi, a mi smo ih preuzeli za zadnjih 11 utakmica prvenstva. I završili smo na trećemu mjestu, idemo u drugo pretkolo Konferencijske lige – sažeo je za početak sve u tri rečenice, pa nastavio malo detaljnije:

– Super smo krenuli, povezali dvije pobjede, ali odmah smo primijetili da momčad nije spremna, da ima velikih problema u fizičkom smislu. Taman smo to krenuli malo dizati, da bi nakon dvije pobjede povezali dva poraza. U tom trenutku nismo znali gdje smo, kako se postaviti, ali polovili smo to nekako i slijedile su četiri vezane pobjede. Međutim, s te četiri pobjede nismo se maknuli s mjesta, jer i ostali konkurenti u borbi za Europu su sve dobivali. Prva sljedeća utakmica bila je gostovanje kod zadnje Gabale, tu smo se ispromašivali, igrali s igračem manje i na kraju izgubili, da bi nakon toga pobijedili izravnoga konkurenta i u zadnje kolo ušli s pobjedom kao jedinom opcijom.

Protivnik u toj zadnjoj utakmici bio je Neftči, jedan od najpoznatijih azerbajdžanskih klubova.

– Neftči je tamo nešto kao Hajduk kod nas, klub s ogromnom tradicijom i velikom kvalitetom, vojskom navijača, a mi smo igrali u gostima. Svi skupa živjeli smo za tu utakmicu, taktički i fizički smo se fenomenalno pripremili, odradili sjajnu utakmicu, a gol odluke zabili smo u 86. minuti. Nakon toga je došlo i do nekakve gužve, dobili smo tri crvena, oni jedan, pa još i devet minuta nadoknade… Kad je sudac konačno svirao kraj, nastala je totalna euforija, ogromno oduševljenje i emotivno slavlje. Mlad je to klub, osnovan 2017. godine, i za njih je ovo strašan uspjeh.

Bivši trener Gorice Rendulić i legenda Gorice Sabljak u rukama imaju vrlo zanimljivu škvadru, skupljenu sa svih strana svijeta.

– Pravilo je da u svakom trenutku moraš na terenu imati najmanje četiri domaća igrača. I nisu Azeri loši, dapače, iako su na trenutke i malo nonšalantni, pa ih se treba držati pod kontrolom. Od stranaca, imamo dva Španjolca, dva Marokanca, dva Nigerijca, jednog igrača iz BiH, jednoga Gruzijca, jednog Brazilca, jednog Ukrajinca, jednog Jamajčanina na posudbi iz Dinamo Kijeva, a tu je i Alžirac Ishak Belfodil, bivši igrač Hoffenheima, milanskog Intera, Parme… Pitanje je hoće li nam on ostati, ali ako ostane, fizički ćemo ga morati dovesti u red. Sve u svemu, u kadru je osam reprezentativaca, jedna vrlo dobra momčad.

Za toliko stranaca čovjeku zatreba i poneki prevoditelj…

– Imamo dva prevoditelja. Jedan prevodi arapski, jer imamo nekoliko igrača s toga govornog područja, a drugi priča španjolski, portugalski, ruski, engleski… Jedan trener isto priča ruski i engleski, prevodi i on, drugi također, tako da je sve skupa u početku bilo dosta kaotično. Naviknuti smo mi na svlačionice s puno stranaca, ali s dva prevoditelja nismo nikad radili. Kad Kruno drži sastanak ili analizu, kaže što želi, pa malo zastane, a onda krenu njih trojica prevoditi praktički u isti glas, zna to zvučati kao da si na placu, u početku me malo i živciralo, ali moraš se naviknuti, to je tako. Svi oni razumiju nogometne stvari na engleskom, tako da se snalazimo.

Sve skupa dovelo je do konačnog uspjeha. I do produžetka suradnje.

– Kad smo došli, potpisali smo ugovor do kraja sljedeće sezone. Završili smo sezonu uspješno i nastavljamo posao. Igračima nije bilo lako, promijenila su se tri stožera ove sezone, što cijeli uspjeh čini još većim. Igrači su vidjeli da se mogu nositi sa svima ako su spremni i zdravi – govori Sabljak, koji je zatim dobio zadatak i usporediti azerbajdžansku ligu s HNL-om.

– Liga po intenzitetu igre uopće ne zaostaje za hrvatskom ligom, čak je možda i bolja u tom smislu, ali razlika je u tome što je u Hrvatskoj više tehnički i taktički obučenijih igrača. Ali ukupno gledajući, ne zaostaju oni previše za HNL-om. Ne znam koliko sam tu objektivan, ali mislim da bi se Sabah mogao boriti za sredinu tablice u HNL-u. Qarabag je tu daleko iznad svih, igrali su i četvrtfinale Europske lige ove sezone, dobro namučili Bayer Leverkusen, a svi ostali su tu negdje. Svatko može dobiti svakoga, sve su to dobre utakmice i ozbiljni protivnici.

U takvom okruženju Saša Sabljak osjeća se jako dobro, pogotovo s obzirom na to da mu je šef ujedno i prijatelj.

– Kruno Rendulić je prije svega sjajan čovjek, ima ogromno iskustvo i kao igrač i kao trener. Prihvaća savjete i sugestije, želi čuti mišljenje, kako vezano uz utakmice, tako i uz treninge, što mi je jako važno. Poznavali smo se i ranije s terena, znali smo igrati jedan protiv drugog, a bolje smo se upoznali radeći zajedno u Gorici – kaže Sabljak.

Rendulića je na klupi Gorice naslijedio Samir Toplak, a na isteku 2022. godine, nakon 13 godina u Gorici, za njim je otišao i Sale.

– Nakon dolaska direktora Brkljače i trenera Sopića u Goricu, meni su se nudile neke druge opcije unutar klupskog sustava, ali baš tad me Kruno, ne znajući za moju situaciju, nazvao i pitao bi li išao s njim u mostarski Zrinjski. S obzirom na sve, prihvatio sam njegov poziv. Na kraju je ispalo super, osvojili smo duplu krunu, igrali smo grupnu fazu Konferencijske lige, napravili povijesni uspjeh, pa u studenom prošle godine otišli iz Zrinjskog. Par mjeseci kasnije otvorila se ta opcija s Azerbajdžanom.

I nisu otišli sami, tu je i još jedan domaći čovjek, a stiže i još jedan…

– Poveli smo sa sobom i kondicijskog trenera Domagoja Perića, a priključit će nam se i analitičar iz Zrinjskog Filip Lekić. Imamo jako velik stožer, još dva pomoćna, dva trenera golmana, još jednog analitičara, dva oružara, četiri fizioterapeuta, dva doktora… Dobro smo se svi skupa ukomponirali, dobro funkcioniramo. Klub ima stadion s jednim pomoćnim i lijepom teretanom, a u izgradnji je i neka vrsta kampa. Kupili su hotel koji preuređuju, na tri etaže, s bazenom i kuhinjom, tu bi bile i sobe za igrače, a to bi otvorilo i puno veće mogućnosti za kvalitetan rad.

Život u Azerbajdžanu izvan nogometa, kaže, nije nimalo loš.

– Živimo svi u blizini, gotovo u pravilu odemo i na ručak zajedno, nalazili smo se i za gledanje utakmica HNL-a ili naše reprezentacije. Ispekli bi si kokice i uživali… Imamo internet, gledamo filmove, ali prije svega radimo, gledamo igrače, protivnike, eventualno odemo malo prošetati, vidjeti grad. Živimo mirno, nemamo neke velike potrebe da stalno idemo negdje. Tamo je i Džemo Mustedanagić, kao i njegov sin Adino, vode školu nogometa, pa se družimo i s njima, a upoznali smo se i s Filipom Ozobićem, koji igra za Neftči, ali i za njihovu reprezentaciju.

Jedini nedostatak, i to ozbiljan, udaljenost je od obitelji.

– Gledaj, čovjek se mora posložiti u glavi. Ako razmišljaš o tome što ti sve fali, sam sebi ćeš biti neprijatelj. Danas je drukčije vrijeme, imaš mobitel, video pozive, udaljenost se tako malo smanji, ali naravno da mi fale moji doma, da jedva čekam doći kući i vidjeti ih.

Naravno, prati i svoju Goricu, navija izdaleka, pa ga pitamo ima li u kadru kolege Rajka Vidovića zanimljivih pojačanja…

– Treba nam jedan vezni koji ima smisla za igru prema naprijed, koji može kreirati i organizirati igru, tako da vam ne moram ni reći na koga ciljam – kazao je Sale nakon što je opisao Juricu Pršira.

– Razmišljali bismo mi i o Krizmaniću, ali situacija je takva da klub nije baš u mogućnosti plaćati neke velike odštete. Prošlo ljeto su dosta potrošili, tako da nemamo baš velike mogućnosti u tom smislu. Uostalom, pitanje je i tko bi od naših, hrvatskih igrača želio doći u Azerbajdžan. Udaljenost je problem, a mnogi su skloni i podcijeniti njihovu ligu. Slično je to kao i s BiH ligom, iako bih rekao da je azerbajdžanska liga bolja od bosanske, pogotovo po intenzitetu igre, ali i po mnogim drugim stvarima. Ima tamo dosta stranaca, kvalitetnih igrača, a ni financije nisu loše. Mislim da su dovoljno dobre za neke naše igrače.

Odmor će trajati još vrlo kratko, kroz desetak dana opet će Sale svoju Veliku Goricu zamijeniti atraktivnim Bakuom, što ne znači da uskoro opet neće doći blizu kuće.

– Doma smo od 26. svibnja, već cijela dva tjedna, ali stalno smo u kontaktu svi mi iz stožera, i formalno i neformalno. Jučer sam baš dečkima slao platu s mora, nekidan je Domagoj poslao palačinke iz Dubrovnika… Bude tu svega. Osim toga, gledamo i igrače, planiramo pripreme, pa smo išli Kruno i ja do Čateža, da vidimo uvjete. Lako je moguće da ćemo tamo i biti u prvom dijelu srpnja – zaključio je Sale.

Ostalo je još samo čuti što kaže na sudbinu Jelačića, koji je ispao iz 4. NL Središte. Do odlaska u Mostar bio je igrač zelenih iz Vukovine, bez njega stvari ne idu jednako dobro.

– Žao mi je što su dečki ispali iz lige, ali ne mora to biti nikakva tragedija. Uživao sam biti dio te priče, a i u Azerbajdžanu znam zaigrati s dečkima na treningu, pogotovo kad ih fali brojčano. Iako, sve manje me kruno koristi – sa smiješkom je svoju priču završio Sale.

Kalendarsko je proljeće na izmaku, još malo pa će i službeno početi ljeto, a u svijetu nogometa to znači da je u tijeku famozna “sezona kiselih krastavaca”. Iz perspektive igrača i trenera, doba je to u kojem se treba odmoriti od prošle i pripremiti za novu sezone, a to je najbolje činiti u domaćem, obiteljskom okruženju. Takav tip predaha odabrao je i velikogorički trener Dean Klafurić (51), kojeg je uvijek lijepo sresti na ulicama njegova grada, a još je ljepše “privesti” ga na šalicu kave i čašicu razgovora.

Klaf je lokalna igračka legenda, nekoć plemeniti vezni sjajnog udarca, ali i tip koji će i godinama poslije priznati da bi “možda napravio i bolju igračku karijeru da već u to vrijeme nije razmišljao kao trener”. I sasvim je prirodno bilo da po završetku igrače priče sjedne na klupu, započne karijeru koja ga je u posljednja gotovo dva desetljeća vodila diljem Turopolja, Hrvatske, Europe i svijeta.

Cijela priča počela je u Kurilovcu, kojeg će uvijek nazvati svojim, obiteljskim klubom, nakon toga u juniorima Radnika, pa Poletu iz Buševca, ženskoj reprezentaciji, Gradićima, Vrbovcu, pa onda i u omladinskoj školi Dinama, u kojoj je ostavio dubok trag. Radio je i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, zatim poveo Goricu u posljednju drugoligašku sezonu pa preselio u veliku Legiju iz Varšave, s kojom je uzeo prvenstvo i kup. Imao je i kratku i nesretnu epizodu s Hrvatskim dragovoljcem, pa radio na Cipru, u Slaven Belupu i mađarskom Honvedu.

Posljednja, i dalje aktualna postaja Klafove trenerske priče smjestila se u Mostar, u kultni Velež, kojeg je preuzeo u kolovozu prošle godine. I napravio sjajan posao. Rođeni, kako je nadimak ovoga kluba, završili su sezonu na trećemu mjestu BiH Premijer lige, time su izborili i izlazak u Europu, a Dean Klafurić potvrdio je da je riječ o itekako ozbiljnom treneru.

– Kako je živjeti u Mostaru? Jako lijepo! – kaže uvodno, između dva srka espressa.

– Grad je prekrasan, okružen sam ljudima koji imaju toplinu, koji imaju vremena jedni za druge. Sve mi odgovara, od ljepote grada, prepunog drvoreda, od prirode, Neretve, staroga grada, Starog mosta, sve do mostarske raje, fantastične hrane… Ukratko, to je način života koji me podsjeća na život 80-ih kod nas. Kad se još na to nasloni i dobar rezultat, sve je još bolje i ljepše. Da nije dobar rezultat, sve bi bilo bitno drukčije, jasno mi je to, ali ovako je sjajno – govori sa smiješkom, pa nastavlja s dojmovima iz jedne specifične sredine.

– Mostarci imaju specifičan smisao za humor, koji sam imao priliku upoznati i ranije, budući da mi supruga ima rodbinu u Mostaru, tako da sam povremeno dolazio tamo zadnjih 20-ak godina. To mi je i olakšalo, ubrzalo adaptaciju. Ljudi su široke ruke, vole počastiti i ćevapima i kavom, malo kad uspijem nešto sam platiti. A kava je čudo… Ja sam mislio da mi pijemo najviše kave, ali oni su daleko ispred nas, ha, ha…

Grad je to podijeljen na dva dijela, istočni i zapadni, a nogometno se dijeli na Velež i Zrinjski.

– Nemam nikakvih problema s navijačima. To je rivalstvo kao i svako drugo, iako je to u ovom slučaju pojačano i nekim drugim stvarima, ali ja se bavim nogometom, ponašam se kao profesionalac i apsolutno nema nikakvih problema. Prošao sam sve tribine Dinamovog stadiona, znam kako funkcionira taj svijet, ali ja se bavim isključivo nogometom, samo to me zanima – objašnjava odnose Klaf.

Nije odradio baš cijelu prošlu sezonu na klupi, ali nije puno ni propustio.

– Došli smo krajem kolovoza, prvu utakmicu vodili smo u petom kolu. Kod dolaska s upravom kluba sam komunicirao kako je cilj biti četvrti, pokušati izboriti Europu, kako bi to bilo lijepo, a na kraju smo završili na trećemu mjestu. Dakle, sezona se može opisati jedino kao izuzetno uspješna u svakom segmentu – govori Dean i dodaje:

– Ne samo da smo napravili dobar rezultat, nego smo i prezentirali jako dobar, prepoznatljiv nogomet. Velež u tom smislu ima bogatu tradiciju, ono što je taj klub nekad predstavljao po pitanju stila nogometa velikim se dijelom poklapa s onim što ja želim od svojih momčadi. Sjećaju se stariji ljubitelji nogometa igrača kao što su Baka Slišković, Džemal Hadžiabdić, Enver Marić, Duško Bajević, Semir Tuce, Franjo Vladić, pa još i Predrag i Goca Jurić, Kajtaz, Tuce… Imali su strašne igrače, sjajne generacije, a svi oni igrali su prepoznatljiv nogomet. Ja sam se kao trener dobro uklopio u tu filozofiju i Velež je napravio stvarno dobar rezultat, svakako iznad očekivanja.

Cijene ga izuzetno u Mostaru, uživa veliki ugled među navijačima i u samom klupskom okruženju, a i on cijeni sve što se događa oko njega.

– Osim u rezultatima, klub je rastao i u drugim segmentima, prije svega na polju infrastrukture. Gradi se četvrta tribina, s kojom će se stadion zaokružiti i biti vjerojatno najljepši u Bosni i Hercegovini. I sad je atmofera na stadionu uvijek sjajna, imamo najbolji teren u ligi, a sad će se to i poboljšati. Na utakmicama bude između tri i četiri tisuće ljudi, ponekad i više, ovisno o protivniku, a ponekad i manje, ovisno o vremenu. Tu su te čuvene mostarske kiše, a budući da stadion nije natkriven, vremenske prilike znaju dosta utjecati na broj gledatelja. Trenutačno stadion prima 7.000 ljudi, a s novom tribinom primat će 10.000. Ispod nove tribine bit će i moderne svlačionice, s VIP salonom i svim ostalim, pa će stadion biti potpuno spreman za europske utakmice, ali i za utakmice reprezentacije. Trebalo bi sve skupa uskoro biti gotovo, a uz to je napravljen i novi pomoćni teren za treninge. Uprava se jako angažira, pa je sve nekako lakše – priča Klaf i nastavlja:

– Uz građenje igre i momčadi, radili smo i na sistematizaciji radnih mjesta, strukturi kluba, što često dovodi do pada u rezultatima, što se nama nije dogodilo. A to je velika stvar, veliki uspjeh za Velež ove sezone.

Velikogorički stručnjak u Veležu nije samo trener, budući da je ujedno i na funkciji sportskog direktora, što je poprilično zahtjevno. Iako…

– Trenerski posao traži radni dan od 24 sata. Uostalom, uvijek kažem da to nije posao nego poziv. Treneri su obično fanatici nogometa, mi smo ljudi koji živimo takav život, posvećeni smo poslu maksimalno, i kad spavamo razmišljamo o igračima, o klubu, o tome kako unaprijediti igru i rezultate… Teoretski je to vrlo zahtjevno, ali meni osobno zapravo i nije. Puno mi je teže kad sam bez posla, kad nemam klub, kad ne znam gdje pripadam. U tim se trenucima ne osjećam dobro. Iskreno, koliko god mi je lijepo biti s obitelji, odmarati se i opuštati, sretniji sam kad radim nego kad sam na odmoru – priznaje Klaf.

Posljednjih desetak mjeseci radi s vrlo dobrom, prilično iskusnom momčadi, s igračima koji su u stanju slijediti njegove ideje, a među njima je i jedan Velikogoričanin.

– Da, s nama je i Vito Čaić, naš dečko, iz Velike Gorice. On je 2005. godište, došao je kao kapetan juniora Dinama, s kojim ima profesionalni ugovor. Došao je na posudbu, koja će se i nastaviti u sljedećoj sezoni, u kojoj će nam sigurno dati još više. U sezoni iza nas imao je problema sa sinusima i alergijom, tako da nije dao koliko se možda očekivalo, koliko je i sam očekivao, ali u svemu tome je dao vrlo solidan doprinos momčadi. U trenucima kad je bio zdrav, kad je uspio riješiti te probleme, bio nam je jedan od najboljih igrača. Pred operacijom je nosa, otkriveno je što je problem s alergijom i siguran sam da će biti samo još bolji – govori trener Veleža, u kojem je i još nekoliko igrača koje smo upoznali na hrvatskim travnjacima.

– Imamo Dubrovčanina Antu Oreča, koji je došao iz Kustošije prošlog ljeta, tu je i Dino Halilović, Alenov brat, kojeg sam trenirao još u kadetima Dinama, pa onda i Mihael Mlinarić, kojeg sam vodio u Hrvatskom dragovoljcu i Slaven Belupu, zatim golman Tomislav Duka, nekoć u Hajduku, Splitu i Istri… A sad smo doveli i dosadašnjega kapetana Cibalije Karla Išasegija – nabrojio je Klaf.

Na terenu uvijek mora biti barem jedan BiH igrač mlađi od 21 godine, a dozvoljena su tri stranca, pri čemu se igrači s prostora bivše Jugoslavije ne smatraju strancima. U Veležu su prošle sezone stranci bili Gruzijac u napadu, Brazilac u veznom redu i Iranac u obrani, a sve skupa je bilo dovoljno za vrlo uspješnu sezonu u okruženju jedne sve bolje lige.

– BiH ligu pratio sam posljednjih godina, budući da sam bio u pregovorima s nekoliko klubova u tom razdoblju, i mogu reći da je liga u ekspanziji. Kvaliteta terena sve je veća, situacija je po tom pitanju puno bolja nego ranije, jer događa se nešto slično što se događalo u HNL-u prije nekoliko godina, stalno se rade novi tereni. S druge strane, odluka da igrači s prostora bivše države ne budu stranci povećala je i kvalitetu same lige – istaknuo je Klafurić, koji nije mogao izbjeći ni pitanje o usporedbi HNL-a i BiH lige.

– Jako je teško to uspoređivati, ali možda bi najbolja usporedba BiH lige bila sa slovenskom. To je otprilike ta razina. Najbolji klubovi iz BiH, recimo to tako, bili bi negdje u sredini HNL-a. Ali opet kažem, teško je to uspoređivati, praktički nemoguće, znam samo da je HNL svakako viša razina, u prvom redu po obučenosti mladih igrača – procjenjuje Klaf.

Pomaže mu i cijelom procesu i njegov dugogodišnji suradnik Damir Milanović, poznatiji kao Milka, još jedan izdanak uspješne goričke trenerske ekipe koja radi po cijeloj Europi.

– On mi puno znači. Uvijek sam imao dobre suradnike, a Milka je već dugo sa mnom. Bili smo i suigrači, ja sam ga uveo u trenerski posao i jako sam sretan što je definitivno izrastao u pravog trenera. Posao koji radim u Veležu puno mi je lakše raditi uz njega, budući da je sazrio kao trener, da imamo istu filozofiju, da smo radili zajedno i u Gorici, i na Cipru, i u Mađarskoj – priča Klafurić o svom suradniku, pa se okreće HNL-u, kojeg je pratio s distance, jednako kao i Goricu, jedan od svojih klubova.

– Bilo je zanimljivo pratiti HNL kroz prizmu borbe za naslov, a na kraju je Dinamo prvi došao do cilja zahvaljujući i iskustvu i kvaliteti. Kao dinamovcu, naravno da mi je drago što je tako završilo. Gledajući cijelu ligu, žao mi je jedino što je sezona bila malo “mliječna” zbog Rudeša, jer nije bilo pravih tenzija u donjem domu – govori Klaf, pa se okreće Gorici.

– Pratio sam, naravno, uvijek i svugdje pratim Goricu. Dinko Jeličić mi je prijatelj i kolega kojeg jako cijenim, pod njim je Gorica u prvom dijelu sezone igrala jako dobro i žao mi je što na proljeće to nije bio slučaj, što je sve skupa otišlo u krivom smjeru. U svakom slučaju, želim sve najbolje Gorici u svemu što slijedi, nema dvojbe da je čeka izazovna sezona, ali svaka je takva…

Izazovna sezona čeka i Velež, kako u prvenstvu, tako i europskim natjecanjima. Rođeni kreću od prvoga pretkola Konferencijske lige.

– Rezultat u nogometu često je varljiv. Najvažnije je zadržati mirnoću u lošim razdobljima, ostati strpljiv, što je jako teško. S druge strane, kad se dođe blizu maksimuma, vrlo lako se poleti i postane nerealan. To su trenuci kad klubovi pokazuju koliko su ozbiljni, tu se vidi razlika između većih i manjih klubova. Mi smo u toj situaciji, kad smo došli blizu maksimumu i naravno da su očekivanja velika – kaže Klafurić i nastavlja:

– Logično je da mi u stožeru, zajedno s igračima, želimo najviše moguće, da ćemo dati sve od sebe da budemo što bolji, ali definitivno neće biti lako. Nismo nositelji, među klubovima koji su nam mogući protivnici ima svega i svačega, pa je jako teško i pripremiti te utakmice. Puno je tu igrača i momčadi koje su nepoznanica, za koje je teško procijeniti koja su razina, a to je novost i za naš klub. Svima će nam to biti novo iskustvo, puno je tu zahtjeva, moguća su i daleka putovanja, čime se gubi i vrijeme za trening… Ali dobro, to Europa nosi, treba biti spreman na sve. Moramo napraviti što bolje pripreme, pokušati proći to prvo pretkolo, pa ćemo dalje vidjeti – s obje noge na zemlji stoji Klafurić.

Neće još dugo uživati u Miru svoga grada, pripreme kreću već 17. lipnja, a dva dana prije toga trebat će odraditi i veliku feštu. Ženi se sin Marko, najstariji od trojice sinova, a samo dva dana poslije tata ide za svojim poslom.

– Sva tri sina su u nogometu, uživam s njima ovih dana. Supruga Maja često dolazi u Mostar, to je ok, a dečki su više dolazili u Budimpeštu, budući da je dosta bliže. Problem su i njihove obaveze, jer osim što igraju nogomet, Marko i Ivan rade i kao treneri, tako da su im vikendi ispunjeni. Marko ima 25 godina, Ivan 23, obojica igraju za NK Kralj Tomislav, a tamo i treniraju mlađe, odnosno i starije pionire. Bacili su se u trenerski posao, vole to, posvećeni su, već se vidi da je to i njihov poziv. Ne pitaju previše, ali te stvari su nam svakodnevna komunikacija. Idu svojim putem, što mi je jako drago, ali naravno da imamo sličan pogled na nogomet. Tu je i najmlađi Luka, on ima 17 godina i igra za kadete NK Kurilovca – završio je Klaf.

Telefon je tijekom razgovora zazvonio više od nekoliko puta, obaveza je koliko hoćeš, jer tako to ide kod ljudi s dvije funkcije. Ali dobro, za tipove poput njega, za nogometne fanatike ove kategorije, dvije funkcije puno su bolje od nijedne. Pogotovo kad ide ovako dobro, kad se kući na odmor vraća sretan, zadovoljan i ispunjen. Neka se tako i nastavi…