Priča iz kvarta
Bellissima Ljilja kurilovečka: Drnek, bandera, rukomet, Sjaj, mafija… I Poreč iz snova!
Ljiljana Ivaci rođena je Siščanka, bivša rukometašica, reprezentativka Jugoslavije 80-ih godina, supruga Dade Ivacija, osnivača grupe Sjaj, počasna građanka Ene, gradića na Siciliji, ali i trenerica sjajne generacije ŽRK Udarnika. Ovo je njezina priča…
Ima tome već nekoliko godina otkad su iz ženskog rukometnoga kluba Udarnik “upozorili” jednog zadatku u tom trenutku nedoraslog lokalnog novinara:
– Čuj, priključila nam se u klubu Ljiljana Ivaci. Ona ti je bivša reprezentativka Jugoslavije, i dalje je izbornica talijanskih mladih reprezentacija, ali vratila se kući, u Kurilovec, i odlučila nam je malo pomoći. Žena je čudo, mogao bi napraviti priču o njoj…
Novinar je, međutim, ispao teško tele. I nije prepoznao što se krije u tim uputama, u sugestiji koja je na red došla tek u kasno proljeće 2024. godine. Udarnikova generacija 2008. tih je dana na državnoj završnici u Poreču blistala, na kraju osvojila sjajno sedmo mjesto, a taj je uspjeh potpisala upravo ona. Gospođa Ljiljana, odmilja Ljilja, iskusna trenerica koja je ovim djevojkama i više od trenerice.
– Točno tako, ja njima nisam samo trener, ja im hoću biti i psiholog, i pedagog. Želim im objasniti da život nisu samo trenuci u kojima mama i tata rješavaju njihove probleme, da se moraju spremati na realan život, na probleme koje će imati. Sport je za to sjajan, meni je puno pomogao u tom smislu, želim da pomogne i njima – kaže nam Ljilja uvodno, uz ogromnu dozu šarma, koja će se samo pojačavati kako razgovor bude tekao dalje.
Za početak je, naravno, trebalo proći sve ono što se događalo u Poreču tih lijepih dana državne završnice, dio priče koja izaziva posebne emocije.
– Dojmovi su, naravno, jako pozitivni. Ponosna sam na ove djevojke, na ovu ekipu, i to prije svega zbog njihove velike borbe. To je ono što sam od njih i tražila. Stalno im ponovljam da neke situacije tijekom svake utakmice treba znati prevladati i nastaviti se boriti. U nekim ranijim razdobljima svaka pogreška znala ih je sputavati, kočiti, a to što se takvo nešto više ne događa smatram našim velikim zajedničkim uspjehom – kaže trenerica Ivaci i nastavlja:
– Prošle godine to nismo imale i zato smo završile na 19. mjestu. To nije neuspjeh, velika je stvar uopće biti među 20 ekipa u državi, ali posljednjih godinu dana najviše smo radile upravo na tome da postanemo ekipa u punom smislu. To nije lako, pogotovo u ženskom sportu, pogotovo u ovom uzrastu. To su djevojke od 15 ili 16 godina, njih sitnice mogu izbaciti iz ravnoteže. Radili smo na jačanju njihova karaktera, da shvate da utakmica ne završava kad netko promaši šut ili pogriješi, nego da se igra do kraja. Ove godine smo se vraćale i iz minusa, a to mi je najveća pobjeda. Ove cure zajedno su pjevale, zajedno plakale, zajedno sve proživljavale, a to je poanta svega.
Kao konačna nagrada stiglo je i to sedmo mjesto, iako je sa samo malo više sreće moglo završiti i još uspješnije, jer u četvrtfinalu je Udarnik igrao egal utakmicu s kasnijim finalistom Ivanićem.
– Kad se sve zbroji, imam i više nego dovoljno razloga biti ponosna na njih. Bilo je jako teško, pogotovo u subotnjem razigravanju, kad smo imali čak tri utakmice u jednom danu. To zaista nije lako, dolazi do umora, kisika nema dovoljno u mozgu, ali sve u svemu, da mi je netko ponudio ovakav rasplet uoči turnira, odmah bih potpisala – govori Ljilja, koja je odmah u startu odbila bilo koga izdvajati.
– Ni slučajno neću nikoga izdvajati, ali reći su da su to predivne, lijepo odgojene djevojke, koje su redovne na treninzima, koje su uz to dobre i u školi, što je zapravo ključno, jer jedno bez drugoga ne ide. Znam kad imaju ispite, kad dobiju poneku lošiju ocjenu… Ma one su jedna lijepa, lijepa ekipa. Dobila sam i to da na treninge dolaze i igračice koje su ozlijeđene, ne odvajaju se jedna od druge, rade ono što mogu, ali su prisutne. Kažem, cure su stvarno predivne, iako ih ne volim previše hvaliti. Stalno im to i govorim: “Bile ste sjajne, ali ja to nisam rekla!” Ukratko, divne su!
Takvi su, da stvar bude bolja, bili i njihovi roditelji.
– Apsolutno, ove godine su i roditelji bili zaista divni. Koliko smo napravili ekipu na terenu, toliko imamo i ekipu roditelja. Treba to sve ispratiti i ekonomski, i što se tiče vremena, i podrške… Bili su sjajna publika na završnici, navijali su za cijelu ekipu, držali se zajedno i ja im čestitam i zahvaljujem na podršci – kaže Lilja.
Kad je o tome riječ, stvar je dvosmjerna, jer i igračice i roditelji zahvalni su trenerici koja je u klubu posljednji pet godina, koja je donijela Udarniku novi duh, dašak profesionalizma i pregršt trenerske kvalitete, ali i puno ljubavi i pažnje. A glavni i odgovorni za njezin dolazak u klub je predsjednik Josip Mučnjak.
– Gdje smo je pronašli? Vrlo jednostavno, u Kurilovcu! Da štos bude bolji, ona nije bila ni svjesna da smo mi susjedi, da su nam kuće udaljene 200 metara jedna od druge – sa smiješkom kaže presidente Joža.
– Splet okolnosti bio je takav da je Ljiljana još prije 20-ak godina trenirala ekipu Ena sa Sicilije. Ugostili smo ih tjedan dana ovdje u Velikoj Gorici, Ljilja je došla sa svojom ekipom, a trebali smo imati i “uzvrat”. Međutim, mi nismo mogli otputovati na Siciliju samo tako, pa je sve skupa propalo, ali ostali smo u kontaktu. Kad se Lilja vratila iz Italije, sreli smo se ispred robne kuće i ponudio sam joj posao. Nije baš na prvu prihvatila, nećkala se, govorila je da će doći samo na dva-tri treninga, da neće dopustiti da joj ekipa uđe pod kožu, da se ne želi prepustiti… A danas više ne zna što bi bez ovih svojih cura!
I tu se negdje naša priča vratila nekoliko desetljeća unatrag. Ljiljana Ivaci, u to vrijeme Ljiljana Granulić, rođena je Siščanka, a u rodnom gradu rodila se i ljubav prema rukometu.
– Počela sam igrati rukomet u osnovnoj školi. Igrali smo sve sportove za školu, između ostaloga i rukomet, u kojem smo napravili smo lijepu ekipicu i bili smo pobjednici u svojoj regiji. Tadašnji ŽRK Ina iz Siska nas je “snimila” i kompletna generacija otišla je u klub. Nakon dvije godine, u drugom razredu srednje škole, ušli smo u drugu ligu, što je bio veliki uspjeh u gradu u kojem rukomet nije bio baš jako razvijen. Primjetili su to i veliki klubovi, pa su nas Lokomotiva i Trešnjevka dobili vrlo jeftino, za nekakvu garnituru dresova. Tadašnji trener u Ini rekao mi je da neću tamo uspjeti, da će to biti previše za mene, a tu se negdje u meni probudio inat. Otišla sam u Lokomotivu i na oproštaju mu rekla da ću za godinu dana biti u reprezentaciji Jugoslavije. Tako je i bilo – prepričava Ljiljana.
Sljedećih sedam godina bila je igračica Lokomotive, radila s vrhunskim trenerima, napredovala iz sezone u sezonu, a usput i bila zaposlena u Željeznicama, kao i većina njezinih suigračica. Financijska strana cijele te priče bila je takva da je godinama sanjala kupovinu automobila, ali to se nikako nije događalo.
– Maštala sam da ću kupiti Fiću, ali kako u tome nisam uspjevala, odlučila sam prihvatiti ponudu iz Italije. Bilo je to 1987. godine i sve skupa trebalo je trajati godinu dana, dovoljno da zaradim za auto… Na kraju, ostala sam u Italiji više od 30 godina, a zapravo i sve do danas, jer i dalje sam izbornica talijanske U-15 reprezentacije – kaže trenerica Ivaci.
Klub iz samog srca živopisne Sicilije, iz gradića Ena, koji ne dobacuje ni do 30 tisuća stanovnika, taman je ušao u prvu talijansku ligu, a Ljiljana je bila jedina strankinja u ekipi.
– Ne mogu reći da mi je dolazak na Siciliju nije bio posebno traumatičan, iako su mi sve slike o Siciliji bile vezane uz mafijaške filmove. Sjećam se da su cure nakon naše prve utakmice u Palermu sve otišle u kafić, a ja se nisam usudila, jer u glavi sam imala sliku gdje nekakav mafijaš dolazi u kafić i pobije sve redom. S te strane, iz priča o mafiji, imala sam strah, ali na kraju sam toliko zavoljela taj narod i tu sredinu, da mi je danas to drugi dom – priznaje Ljilja.
Bilo je to vrijeme kad je Diego Maradona bio kralj u Napulju, a Ljiljana Ivaci kraljica u Eni. I vrijeme kad je čuvena mafijaška organizacija Cosa Nostra bila u naponu snage, pogotovo u tom dijelu “čizme”. Priče na tu temu sačuvat će za sebe, iako ih ima i više nego dovoljno. Svjedoci kažu da je zbog svog značaja bila zaštićena od svih mogućih problema, da su je posebno cijenili, čuvali i pazili.
– Tih godina svi su u tom gradiću živjeli za rukomet. Prvo sjećanje mi je upoznavanje sa suigračicama, jer oni su generalno sitan narod, i tad sam primjetila da sve cure imaju jako male ruke. Nisam mogla vjerovati da one uopće mogu igrati rukomet, tako sitne, s malim ručicama. Bilo mi je važno, kao jedinoj strankinji, pokazati da mogu biti kvaliteta iznad njih, a to sam i uspjela. To je mala sredina, morate shvatiti da su te cure 1987., kad smo došli na aerodrom u Cataniju, prvi put vidjele pomične stepenice! A ja sam u svemu tome uživala, jer to je dvina sredina, gradić u kojem se svi poznaju, a mi smo im puno dali kroz rukomet. Velika mi je čast što sam nakon svega postala i počasna građanka Ene. Uvijek kad dođem tamo, srce mi posebno zakuca – ne krije Ljilja.
A srce je posebno zakucalo i jedne večeri u mjestu zvanom Drnek, malo prije odlaska za Italiju.
– Došla sam s društvom na svirku u Drnek i primijetila jednog slatko dečkića na bini. Bio je to moj današnji suprug Dado Ivaci, osnivač grupe Sjaj, kojeg znaju mnogi Goričani – počinje svoju ljubavnu priču fatalna Liljana.
Ubrzo je dogovorila odlazak u Italiju i, kako sama kaže, već otpisala tu vezu.
– Nisam vjerovala da jedan muzičar u takvim uvjetima može ostati zaljubljen, ali on nije odustajao. Kako su u to vrijeme pozivi u inozemstvo bili izuzetno skupi, malotko mogao si je to priuštiti, on se penjao na banderu s telefonskim žicama i spajao se svojim telefonom kako bi me nazvao u dvoranu u Enu i malo čuo! Bio je vičan toj tehnologiji, znao je kako to napraviti, a danas to valjda i mogu ispričati, neće ga valjda zbog toga goniti, ha, ha…
Na prvi njezin talijanski rođendan Dado je odlučio otići na Siciliju i iznenaditi djevojku bez koje nije mogao. Već 1988. zajedno su se vratili u Veliku Goricu, vjenčali se, pa nastavili zajednički život u Eni.
– Sišao je s bandere i došao k meni, ha, ha… I dan danas smo zajedno, imamo i sina, koji je završio fakultet u Milanu i trenutačno radi kao tehničar u talijanskom VAR sustavu – zadovoljno i ponosno govori Ljilja.
Igračku karijeru završila je 1994. godina, nakon teške operacije ramena, nakon čega se bacila u trenerski posao. Ukupno je u Eni provela 20 prekrasnih godina, sve dok se klub nije ugasio. Kako je od 2004. bila i izbornika talijanskih mladih reprezentacija, dobila je priliku preuzeti klub u Mantovi, u kojoj je također ostala godinama.
– Tek kad smo se preselili na sjever, u Mantovu, shvatili smo sve specifičnosti talijanskoga juga. Oni nemaju puno, ali imaju veliko srce i zato smo uživali na Siciliji svih tih godina. Jednako kao i poslije u Mantovi, gdje sam također ostala sve dok se klub nije ugasio.
Budući da je bila samo izbornica, da je sin završio fakultet i postao svoj čovjek, Dado i Lilja odlučili su se 2019. vratiti kući.
– Udala sam se u Velikoj Gorici, ali do tad nikad nisam živjela ovdje. Vratili smo se u pravi trenutak, baš prije pandemije, tijekom koje smo imali dovoljno vremena za radove na kući na kojoj nitko ništa nije radio 30 godina. U svemu tome srela sam i predsjednika Mučnjaka i prihvatila njegovu ponudu, zbog čega mi je danas izuzetno drago – završava naše predivno druženje predivna Lilja.
Ili, kako bi njezini Talijani rekli, bellissima Lilijana Ivaći! Sa sobom je donijela i svoj rukometni moto.
– Ovo što nosiš u srcu, za to treba pobijediti! Za taj grb, za taj dres. To stalno govorim curama, igrate za svoju državu, za svoj grb, to mora biti tvoj poticaj. Taj grb Udarnika, koji nosiš na srcu, mora biti ono što te nosi – zaključno kaže draga Ljilja.
Sjajno kuha, obožava vožnju na biciklu i, više od svega, rukomet. A i nju samu, realno, takvu bellissimu, nije teško zavoljeti…
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
Priča iz kvarta
Ponos grada!
Ante Budimir je golom protiv Francuske oduševio cijelu naciju, a sve nas iz njegova grada po tko zna koji put učinio ponosnima. Zbog onoga što radi na terenu, ali još više zbog onoga što radi izvan terena…
U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!
Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.
– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.
I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.
Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.
Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.
– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.
Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…
Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.
– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.
Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.
Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.
Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.
Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!
Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…
U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.
Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.
– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.
Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.
Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.
Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.
Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.
Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.
– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.
Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.
Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.
“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.
I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.
– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.
Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.
Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.
– Tata, tata, on je iz Gorice…
Je, sine, naš je. I čudesan je.
Kultura
Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’
Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…
U prvom licu: Ana Katulić
Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.
Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.
No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.
Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.
Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.
Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…
Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.
Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.
Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.
Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.
Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.
U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.
Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul
Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.
Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.
Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.
Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.
Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.
U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.
Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?
Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.
Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.
To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!
“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.
I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.
Priča iz kvarta
Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…
Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!
Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…
Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.
Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.
“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.
Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…
Priča iz kvarta
Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…
Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj
-
Sportprije 2 danaPozdrav sa stadiona: Vrata koja se ne javljaju, teren kao tepih i bauštela pod istokom
-
CityLIGHTSprije 3 danaUskrsna atmosfera u Kravarskom, vrijedne žene uljepšale centar
-
Sportprije 2 danaKreću radovi na kampu HNS-a! Zna se i točan datum za prve lopate i bagere…
-
Kulturaprije 5 danaFOTO Sjajne izvedbe folkloraša na Turopoljskom festivalu folklora