Sport

VIDEO ‘Nikome ne priznajemo da je bolji! A Sopiću poručujemo: nećeš dvaput…’

Filip Mrzljak i Dino Štiglec gostovali su na oproštaju od priprema u Medulinu na klupskom kanalu i osvrnuli se na uspješnu godinu iza nas, s naglaskom na ludo proljeće. S druge strane, na ovo proljeće gledaju s velikim optimizmom…

Objavljeno

prije 10 mjeseci

23. siječnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Pripreme su bile kratke i neobične, prepune iznenađenja i trenutaka koji nisu išli u prilog planu trenera Dinka Jeličića, ali sad je i to iza nas. Još je nešto više od 24 sata ostalo do starta proljeća, do prve utakmice u 2024. godini, koja dolazi nakon one prošle, u kojoj se ispisivala povijest. Da bi se u tom ritmu i nastavilo, morat će se puno toga posložiti, ali u HNK Gorici imaju plan, imaju stav, imaju gard.

Imaju, između ostaloga, dovoljno mladosti i poleta, ali i dovoljno iskustva. Kapetan Filip Mrzljak i lijevi bek Dino Štiglec, kao jedni od nositelja tog iskustva, sjeli su na odlasku iz Medulina na kauč “Studija Gorica” i podijelili svoje misli uoči nastavka sezone.

– Pripreme su nam donijele neke poteškoće, ali zapravo su bile kao i svake druge. Krenuli smo malo jače, pred kraj se smanjivao intenzitete… Na dobrom smo putu, radi se, glavama smo već danima na Rijeci – kaže kapetan Mrzljak, a nadovezuje se Štiglec.

– Ne znam baš koliko igrača voli dugo biti na pripremama, ali dobro je što nisu bile preduge, brzo je došla ta utakmica s Rijekom… Mislim da smo spremni, a je li doista tako, vidjet ćemo kad prvenstvo krene.

Gorica je jesen okončala na diobi četvrtog mjesta, s jednako bodova i utakmicom manje od Osijeka, a to znači da je ova momčad sama sebi postavila ljestvicu prilično visoko.

– Što nam je cilj? Ući u svaku utakmicu sa željom da pobijedimo. I uopće me ne zanima s kim igram, jer nitko nije bolji od nas. Možeš ti biti i 40 bodova ispred mene, ali nisi bolji! To je stav koji želimo da svaki naš igrač ima. Možeš me predriblati 50 puta, ali ja ću zabiti gol iz kontre, ja ću pobijediti, ja sam bolji. Kad je takav stav, uopće te ne mora zanimati s kim igraš – govori Mrzljak, ne želeći ni razmišljati o seriji teških izazova koji čekaju Goričane u prvih mjesec dana nogometnog proljeća.

– Idemo jednu po jednu utakmicu. Imamo Rijeku, znamo tko je trener Rijeke… – kazao je Mrzljak, zastao, pa poručio:

– Samo ću mu reći: ‘Nećeš pobijediti dvaput zaredom!’ Možeš se nadati koliko hoćeš… Ako želiš biti prvi, za početak moraš pobijediti svoje!

Na sličnom je tragu i Štiglec.

– U ovoj ligi igrati četiri puta protiv svakoga i moraš imati stav da možeš pobijediti svakoga. Ako to nemaš, gotov si. Prvih pet kola je jako teško, možda će se i tu vidjeti gdje smo, ali ako ćemo razmišljati s kim igramo, o tome da je to vrh hrvatskog nogometa, nećemo ništa napraviti. Ideš, igraš, imaš teren… Ako je Rijeka bolja, neka pobijedi, ali da će im biti lako, neće – vjeruje Dino.

I tu negdje, u ovakvim stavovima tipova koji vode ovu momčad, može se tražiti i razloge svih goričkih uspjeha u posljednjih 12 mjeseci, kroz koje je Gorica bila četvrta momčad u državi po osvojenim bodovima. A sve je krenulo još tamo početkom prošle godine, kad je u klub došao trener Željko Sopić, ali i ešalon igrača među kojima su i Mrzli i Štigla. I to nakon turbulentnih nogometnih godina…

– Ja sam počeo u HAŠK-u, pa preko jedne selekcije završio u Dinamu, u kojem sam prošao sve kategorije, od zagića do juniora, u kojima mi je trener bio i Dinko Jeličić. Međutim, bio je to drugo vrijeme, nije bilo toliko prostora za mlađe igrače, pa sam išao na posudbu u Sesvete, a zatim i u Lokomotivu na dvije godine. Kako za mene tad više nije bilo mjesta u Hrvatskoj, otišao sam na šest godina u Rumunjsku, promijenio tamo tri kluba, a zatim na dvije godine u rusku Ufu. Nakon povratka iz Rusije, šest mjeseci bio sam bez kluba, a onda se prošle zime pojavila ta opcija s Goricom – prepričava Mrzljak i nastavlja:

– Nisam bio siguran želim li se vraćati u Hrvatsku u tom trenutku, ali nakon razgovora s Brkljačom i Sopićem odlučio sam prihvatiti ovu opciju. U tri prethodne sezone bio sam također u borbi za ostanak, znao sam što nas čeka, kako se ponašati u takvoj situaciji, a želio sam i dokazati da vrijedim, jer u Hrvatskoj prije odlaska nisam imao priliku pokazati kakav nogomet mogu igrati. Na kraju, pokazalo se da nisam pogriješio, dapače.

Dino Štiglec, s druge strane, dijete je NK Zagreba, nakon kojega je prošao Slaven Belupo, Sloveniju, Poljsku i Izrael.

– Zagreb mi je dao šansu, bio sam tamo 18 godina i danas ću definitivno reći da sam pravi zagrebaš. Sramotno je da je klub danas na razini na kojoj jest, ali to više nema smisla ni komentirati… Na odlasku iz Zagreba pregovarao sam i s jednim od najvećih hrvatskih klubova, ali u toj varijanti bih bio druga opcija, pa sam odabrao Koprivnicu. Te sezone Slaven je igrao i finale Kupa, a ja sam otišao u Olimpiju, gdje sam osvojio dva kupa i prvenstvo, pod Bišćanom se sve posložilo… Sljedeći korak bila mi je Poljska, Slask iz Wroclawa, gdje sam ostao tri godine i danas mi je žao što nisam ostao i duže. To mi je najljepši dio moje karijere, tamo sam igrao najbolji nogomet, država je uređena, a liga na visokoj razini – vrtio je po uspomenama Štiglec, koji je u Goricu došao iz Hapoela iz Haife.

– U startu sam čak razmišljao da bih u Izraelu mogao i završiti karijeru, a na kraju je to ispalo dosta loše iskustvo. Rezultati nisu bili u skladu s očekivanjima, iz kluba su radili pritisak na nas strance, bio sam i odvojen od obitelji, taman smo supruga i ja dobili treće dijete… I odlučio sam raskinuti ugovor, u čemu sam uspio 31. siječnja prošle godine. Par dana poslije u jednom trgovačkom centru slučajno sam sreo trenera Sopića i direktora Brkljaču, tu je krenuo prvi kontakt, a pet dana poslije već sam potpisao ugovor. I danas sam siguran da je to bila jako dobra odluka – kaže Dino.

Mrzljakove Gajnice i Štiglecovo Špansko u nekim su mladim danima imali čak i određeno rivalstvo, animozitete, ali danas su dečki iz ta kvarta suigrači, ali i jako dobri prijatelji. Njih dvojicu, u društvu Radoševića, Maloče i Matavža, može se gotovo svakodnevno sresti u jednom goričkom kafiću.

– Koji su kriteriji za ulazak u to društvo? Moraš imati 30 plus godina, ali i težak nogometni put iza sebe… – smije se obojica, kao što se i svi skupa najčešće smiju.

I njih petorica, takvi kakvi jesu, s pobjedničkim gardom i ogromnim iskustvom, vode ovu momčad Gorice u sinergiji s mlađim igračima, kojima nisu samo suigrači, nego i savjetnici, mentori.

– Dobro je što nas petorica nismo opterećeni i nemamo svoje ambicije na prvome mjestu. Čak nam je i žao da ovi mlađi dečki ne iskoriste šansu koju imaju. Sve što mi njima govorimo za njihovo je dobro, a onda će to donijeti dobro klubu, ali i nama samima. Svaka ta galama, koje je znalo biti, svaki taj strogi glas, bratski, roditeljski i prijateljski, za njihovo je dobro. Ipak smo mi nešto vidjeli i prošli, želimo pomoći, a to nam se svima skupa vraća na terenu kroz rezultate – ističe kapetan Filip.

– Moramo stalno imati na umu da klub poput Gorice živi od tih mladih igrača, a ne od mene ili Mrzljaka. Oni moraju shvatiti da imaju šansu da se dokažu, idu dalje, a klub da ima benefite od toga. I tu je početak i kraj svake priče, zato se to radi, a ne zato što ti nekoga voliš ili ne voliš. Svima nam je cilj napraviti rezultat, ove godine možda i povijesni, sve što radimo, radimo s tom idejom – dodao je Štiglec.

U takvoj kombinaciji, u suživotu starih i mladih, bez pojačanja, bez ozlijeđenih Ndockyta i Majstorovića, Gorica će u srijedu od 17 sati krenuti u svoje nogometno proljeće. Ono prošlo bilo je za pamćenje, i o tome su dečki pričali u razgovoru za klupski kanal, a ovo koje slijedi trebalo bi donijeti novu dozu zadovoljstva.

– Nemam uopće dvojbi da Gorica može i bolje, da vrijedimo i više od ovog četvrtog mjesta. Tako se namjeravamo i ponašati na proljeće – odlučan je kapetan Mrzljak.

A kad kapetan tako kaže…

Sport

Nove medalje za goričke taekwondoašice, Sara Prpić i Dora Habijančić srebrne

Nakon nastupa na Croatia Open, odlično su prezentirali svoj klub na Noći borilačkih sportova.

Objavljeno

prije 51 minuta

22. studenoga 2024.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Vikend iza nas, 15. – 16. studenog u dvorani Sutinska vrela održao se G1 Croatia Open na kojem su sudjelovali i natjecateljice iz Taekwondo kluba Velika Gorica. Turnir je okupio više od 750 natjecatelja iz više od 40 država.

– Mi smo na ovom natjecanju nastupili sa šest naših sportašica, kadetkinja Lejla Lea Kajfeš, te juniorke Lana Gavrilov, Lana Horvat, Sara Prpić, Katarina Bačurin i Dora Habijančić. Turnir je bio iznimno kvalitetan i naše sportašice su odlično odradile svoj posao. Osvojili smo dva srebra i jednu broncu, te jedan plasman na 5. mjesto – komentirao je trener Igor Matić.

U konkurenciji kadetkinja -59kg Lejla Lea Kajfeš osvojila je brončanu medalju. U konkurenciji juniorki -49kg Katarina Bačurin zauzela je peto mjesto, jer je u borbi za medalju izgubila od predstavnice iz Koreje, ovogodišnje viceprvakinje Svijeta.

Sara Prpić juniorka -42kg je osvojila srebrnu medalju, nakon pobjede nad Turskom predstavnicom u finalu gubi od predstavnice iz Hrvatske. Dora Habijančić juniorka -63kg također osvaja srebrnu medalju, nakon pobjeda protiv predstavnica Austrije, Mađarske, Hrvatske u finalu gubi borbu od predstavnice iz Srbije inače 1.nositeljice na ovom turniru.

– Cure su odradile odličan posao i zaradile vrijedne bodove na Europskoj rang listi – dodao je Matić.

Inače, nakon turnira goričke sportašice sudjelovale su i na Noć borilačkih sportova gdje su svojim nastupom zaokružile uspješan dan.

Zajedno sa njima nastupili su i naši mlađi članovi te pokazali osnovne elemente taekwondoa dok su nešto malo starije cure prezentirale izvedbu poomsae (formi) u taekwondou.

Nastavite čitati

Sport

Put do sreće vodi preko Gorice: Jedan brani Hrvatsku, drugi osvaja Ameriku!

Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski, dva bivša golmana HNK Gorice, gotovo istovremeno doživjeli su najljepše trenutku svojih karijera: Kale je proglašen najboljim golmanom MLS-a, a Kota je stao na gol hrvatske reprezentacije

Objavljeno

prije 2 sata

22. studenoga 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

U jednom si trenutku pod prečkom koja je ponekad u prošlosti znala biti i pogrešne visine, na travnjaku stadiona izgrađenog 1987., s vizurom koja vraća u neka prošla vremena, pred nekoliko stotina navijača, među kojima navijaju samo Bobi i njih još nekoliko… Prohladna je jesenska večer, igraš protiv nekakvog Slaven Belupa, braniš gol Gorice – sanjaš.

U drugom si trenutku već pod svjetlima najblještavijih nogometnih pozornica, na vrhuncu svoje karijere, barem trenutačnom, i shvaćaš da snovi ponekad zaista mogu postati stvarnost. I da je stvarno moguće preko jedne male, skromne Gorice, doći do, recimo, dresa hrvatske reprezentacije. Ili, možemo reći i to, do titule najboljega golmana u cijeloj velikoj i moćnoj Americi!

Snovi su se ovih dana, otprilike u isto vrijeme, ostvarili dvojici ljudi koji će se pronaći u ovom malom uvodu. Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski kolege su po poziciji, obojica su golmani, obojica su došla u HNK Goricu oživjeti svoje karijere, dati im novi zamah, da bi se u nekom trenutku, netko ranije a netko kasnije, otisnuli na put prema vrhu. Na kojem se, shvatili ste, upravo nalaze. Kota je bio hrvatska “jedinica” protiv Škotske, a Kale je najbolji golman MLS-a. A ovo su njihove priče…

Rijeka: Susret između HNK Rijeka i HNK Gorica u 1. kolu HT Prve lige 28.07.2018., stadion HNK Rijeka, Rijeka – Hrvatski Telekom Prva liga, 01. kolo, HNK Rijeka – HNK Gorica. Kristijan Kahlina.
Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Kad je Kristijan Kahlina tog ranog rujna 2016. došao u Goricu, zatekao je klub iz vrha druge lige. Sezonu ranije Gorica je završila na četvrtome mjestu, pod vodstvom Damira Milinovića, i planirao se napad na prvu ligu. Takvo nešto savršeno je odgovaralo 24-godišnjem golmanu koji dotad nije uspio pronaći svoj put nakon odlaska iz Dinamove akademije. Prošao je kroz Vinogradar i Lučko, sezonu ranije proveo u slovenskom Koperu, i znao je da je u ključnom trenutku karijere. Denuncirao je Tonija Šuškovića, koji je do tad držao “jedinicu”, i krenuo prema ostvarenju snova.

Manje od dvije godine poslije, sad s Ivanom Prelecom na čelu, slavio je ulazak u prvu ligu, koju je toliko želio.

– Nikad nikoga nisam imao iza sebe, sve sam zaradio sam, i pitanje je bih li ikad dobio priliku u prvoj ligi da se sam u nju nisam uveo – znao je reći Kale u brojnim razgovorima u doba kad je bio vođa goričke svlačionice, ali i golman koji je radio ozbiljnu razliku.

Nevjerojatan profesionalac, čovjek za kojeg su suigrači govori “to ti je Robocap, čovjek se ne može ni ozlijediti, samo pritegne šaraf i evo ga na treningu”, tip koji je golmanske treninge odrađivao čak i sa slomljenim prstom, s langetom… I istinska legenda našega kluba, kapetan za primjer, što je prepoznao i Valdas Dambaruskas. Kad je ponajbolji trener kojeg je Gorica ikad imala odlazio u bugarski Ludogorec, sa sobom je poveo i svoga kapetana iz Gorice.

– Zadovoljan sam tim razdobljem. Skupio sam 36 nastupa te sezone, branio sam i u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali u međuvremenu je Valdas otišao, u klub su doveli novoga golmana, i ja sam shvatio da je vrijeme za odlazak – pričao je Kahlina o toj epizodi.

Sljedeći korak na njegovu putu ponudio je let preko oceana, Kale je rado prihvatio poziv iz Charlotte FC i otišao u MLS, ligu u kojoj danas igraju i tipovi kao što su Leo Messi, Sergio Busquets… I u kojoj brane tipovi kao što je, recimo, Hugo Lloris, dugi niz godina golman moćne francuske reprezentacije. U takvoj je ligi, u toj konkurenciji, Kahlina proglašen najboljim golmanom godine.

– Hvala svim mojim suigračima na velikoj potpori. Ova nagrada je ujedno i velika odgovornost jer moram pokazati da ona nije došla kao plod sreće. Nadam se da ću nastaviti i u budućnosti s kvalitetnim predstavama braniti boje Charlotte FC-a – rekao je Kale nakon što je doznao da je ovogodišnji laureat u ovom izboru.

Miljenik je navijača svoga kluba, koji nekoliko puta do posljednjeg mjesta napune stadion kapaciteta 75.000 mjesta, sa suprugom Nikolinom podiže kćerkicu i sa 32 godine – uživa.

A usput se često sjeti kluba i grada u kojem je zablistao. U kontaktu je s bivšim suigračima, znao ih je i hrabriti u teškim trenucima, a nedavno je poslao i opremu za golmanske treninge, kao prijateljski poklon.

– Goricu nikad neću zaboraviti. Gorica mi je promijenila karijeru, ona je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – kaže Kale.

Dominik Kotarski uspio se izboriti za transfer iz Gorice kroz samo 28 nastupa… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Dominik Kotarski, s druge strane, neće emitirati takve emocije. Dečko iz Bedekovčine tako se nekako postavio od prvog dana svog dolaska u Goricu. On je došao odraditi posao, profesionalno i kvalitetno, a to je i učinio. Bez puno priče, bez filozofije, brzo i lako.

I oduvijek je bio takav. Talentiran, posvećen radu, maksimalno ozbiljan, nogometaš koji ne spada pod uhodane stereotipe. Rano se oženio, kao da je općenito nešto ranije odrastao, a s takvim karakteristikama nije posrnuo ni kad je bilo teško. Bio je još tinejdžer kad je odlučio napustiti Dinamo i prihvatiti poziv iz nizozemskog velikana Ajaxa. Nije bilo lako izboriti se za priliku, koliko god je bio strpljiv, pa je odabrao drugi put.

I stigao na posudbu u Goricu. Predsjednik Črnko je prepoznao šansu, ugradio je u ugovor o posudbi opciju otkupa za milijun eura, što se u startu činilo vrlo ambicioznim. A onda se, kad je stigla ponuda od dva milijuna eura, pokazalo jako pametnim! Bio je 28 puta na golu Gorice, ostavio iza sebe neke jako pamtljive partije i vrlo brzo postao zanimljiv tržištu. Najuporniji i najkonkretniji je bio grčki PAOK, uz zaradu od čistih milijun eura za klub…

U Grčkoj brani sjajno, toliko dobro da je i izbornik Dalić odlučio dati mu šansu u situaciji kad je Livaković odrađivao suspenziju zbog crvenoga kartona. Posao je i ovoga puta odradio, pogađate, profesionalno i kvalitetno, pokazavši da može ozbiljno konkurirati i za “jedinicu” reprezentacije. E, tako to izgleda kad ostvariš snove.

Kale i Kota moraju biti i pokazatelj kako svoj posao radi dugogodišnji trener golmana u HNK Gorici Siniša Klafurić, legenda turopoljskog nogometa, a sasvim sigurno mogu biti primjeri za Ivana Banića, Karla Žigera i svakog sljedećega golmana koji dođe u Goricu, klub koji ih voli lansirati u visine…

Nastavite čitati

Moja županija

‘Sretni smo što imamo tradiciju sporta u gradu. A i Kosteliće smo prisvojili…’

Igor Mužina je dopredsjednik županijske sportske zajednice, predsjednik županijskog košarkaškog saveza i trećeligaša KK Ivanića, a ujedno je i tajnik sportske zajednice u Ivanić Gradu. Gostovao je u novom izdanju serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

prije 4 sata

22. studenoga 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Iz kvantitativnih razloga, u strahu da nešto ne bismo propustili, na početku novog izdanja serijala “Sport Zagrebačke županije” prepustili smo Igoru Mužini da sam nabroji svoje funkcije.

– Glavni tajnik sportske zajednice grada Ivanić Grada, predsjednik Košarkaškog saveza Zagrebačke županije, ujedno i predsjednik KK Ivanića, te dopredsjednik Zajednice sportskih udruga i saveza Zagrebačke županije – predstavio se sportu posvećeni Mužina, nastavljajući s predstavljanjem svoga Ivanić Grada.

– Ivanić je ugodno mjesto za život, a grad i gradska sportska priča razvijaju se zajedno. Blizu smo Zagrebu, a nudimo ležeran život pun sadržaja, pogotovo u sportskom smislu. Grad ulaže jako puno u sportsku infrastrukturu, počevši od našeg čuvenog Sportskog parka Zelenjak, koji iz godine u godinu raste u smislu ponude našim građanima. Obuhvaća nogometni stadion, teren s umjetnom travom, teniske terene, restorane i kafiće, dječji park… Imamo i dio koji zovemo Amfiteatrum, nastao na propalom pokušaju građenja bazena. Tu su tijekom ljeta kazališne predstave, stand up komedija, kino na otvorenom, koncerti… Puno toga se događa u Zelenjaku, uz koji prolazi i šetnica uz rijeku Lonju, tako da je to baš jedan ambijent koji svi koji dođu sa strane ističu kao ogromnu zelenu oazu usred grada – ističe Mužina.

U gradu s nešto više od 13.000 stanovnika imaju 17 klubova iz 17 sportova, vrijedi nepisano načelo “jedan sport, jedan klub”. I svi ti sportaši rade u jako dobrim uvjetima, jer infrastruktura postoji, a o raspolaganju njome odlučuju sami.

– Imamo specifičan način upravljanja sportskim objektima. Sportska zajednica, osim što se bavi sportom i sportskim klubovima, bavi se i upravljanjem objektima. Uz park Zelenjak imamo i veliku školsku dvoranu, koja je do 15 sati na raspolaganju školi, a nakon toga klubovima. Uz to, imamo manju dvoranu u školi na Posavskim Bregima, otvara se dvorana i u OŠ Graberje Ivanečko, a u nekom sljedećem periodu u planu je u Zelenjaku staviti balon na teren rukometnih dimenzija, da dobijemo još prostora u zimskim mjesecima. Tu ćemo dobiti puno više prostora za treninge rukometnih klubova, jer kod nas je rukomet jako popularan i jedna dvorana rukometnih dimenzija je premalo. Ostali sportovi imaju već sad dobre uvjete – zadovoljno konstatira Mužina.

Najbolja sportašica Ivanić Grada prošle godine dolazi iz streljaštva, najbolji sportaš iz kickboxinga, a to puno govori i o najvećim uspjesima sporta u Ivaniću.

– Imamo sreću što imamo tradiciju sporta. Tu su i obiteljske linije, od djedova i očeva sve do djece, na to se ponosimo i pokušavamo održati masovnost. Imamo konstantnu brojku sportaša, oko tisuću, od čega je 90 posto djece. Voljeli bismo da je ta brojka veća, ali u tom smislu imamo konstantu i očito na to ne možemo previše utjecati – svjestan je Mužina.

Šira sportska javnost na prvu će povezivat sport u Ivanić Gradu s onom famoznom pobjedom Naftaša protiv Dinama s Eduardom i ekipom, ali poveznica je snažna i s rukometom.

– U povijesnim knjigama stoji da se u našem gradu prvo počeo igrati nogomet, 1919. osnovan je prvi nogometni klub, a već dvadesetih godina igrao se i rukomet, u to doba na dimenzijama nogometnog terena. Prve su krenule cure, tako da smo već obilježili stotinu godina rukometa u gradu. Iako, prvi klubovi osnovani su tek pedesetih godina – kaže pa nastavlja nabrajati lokalne junake.

– Biciklist Stjepan Grgac je u doba prije drugog svjetskog rata osvajao etape na Tour de Franceu, a njemu u čast imamo i biciklistički memorijal Stjepana Grgca već više od 50 godina. Tradiciju ima i streljaštvo, imali smo u doba Jugoslavije i prvake države, što je bila velika stvar, a i sad imamo strijelce koji osvajaju državna prvenstva, koji su jako konkurentni i na međunarodnoj sceni.

Snažnu poveznicu s vrhunskim sportom Ivanić Grad ima i kroz jednu obitelji…

– Mi u Ivaniću svojatamo Kosteliće! Ante je sedamdesetih godina bio trener ženske ekipe, koja je povijesno imala veće uspjehe nego muški klub, a tu je i upoznao suprugu Maricu. Uostalom, Ivica živi u Ivaniću, djeca mu kod nas idu u školu… Zasad su u karateu, ali s obzirom na roditelje i djeda, ne sumnjam da će oni naći svoj sportski put – kaže Mužina.

Nastave li sa sportom u Ivaniću, imat će ponudu iz koje mogu birati

– Konstantne rezultate imamo i u kickboxingu, i na državnim i međunarodnim natjecanjima, u karateu također, a posebno smo ponosni i na to što u mlađim kategorijama često osvajamo državna prvenstva. Pogotovo u ženskom rukometu, budući da smo nedavno imali dvije ekipe koje su postale prvaci Hrvatske, što je čudo za jednu malu sredinu poput Ivanića – zaključio je Igor Mužina.

S košarkašima Ivanića planira povratak u drugu ligu, a usput se neumorno bavi gradskim i županijskim sportom…

Nastavite čitati

Sport

Buna jesenski prvak kolo prije kraja

Objavljeno

prije 1 dan

21. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Sljedećeg vikenda (23./24.11.2024.) utakmicama 15. kola završava jesenska polusezona u Jedinstvenoj 1.županijskoj nogometnoj ligi. Jesenski prvak je Buna, neovisno o rezultatima zadnjeg kola, jer ima prednost od 4 boda ispred Lonje i pet više od trećeplasiranog Rakovca.

Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Dinamo Hidrel je zahvaljujući odličnim rezultatima (od 8. do 14. kola) stigao na visoku 5. poziciju, zajedno s novim trenerom Stivenom Žitnikom. Posavec je u gornjem dijelu ljestvice s 23 boda na 7. mjestu, a Mladost Obrezina je s najmlađom momčadu u ligi na sigurnom 10. mjestu s 18 bodova. Dojam je da Turopolje bolje igra nego što to pokazuje plasman na 12. mjestu.

Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vatrogasac je na 15. mjestu s jednom pobjedom i jednim remijem, a Kupa ima samo jedan bod na zadnjem mjestu.

Galerija fotografija

Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025.

Rezultati 14. kola (16./17.11.2024.): Jamnica – Buna (Mala Buna) 1:3, Dinamo Hidrel (Novo Čiče) – Vatrogasac (Kobilić) 2:0, Posavec (Orle) – Turopolje (Turopolje) 0:0, Mladost Obrezina – Milka Trnina (Vezišće) 2:0, Pribić (Pribić) – Kupa 3:0, Rakovec (Rakovec) – Graničar Tučenik 1:1, Lonja – Pušća 1:1, Ban Jelačić (Banovo) – Dinamo Jakovlje 0:3.

Redoslijed: 1. Buna 34 (14 11 1 2 25:9), 2. Lonja 30, 3. Rakovec 29, 4. Pušća 25, 5. Dinamo Hidrel 24 (14 7 3 4 28:22), 6. Dinamo Jakovlje 24, 7. Posavec 23 (14 7 2 5 26:17), 8. Pribić 22, 9. Graničar Tučenik 19, 10. Mladost Obrezina18 (14 5 3 6 26:20), 11. Jamnica 18, 12. Turopolje 16 (14 4 5 5 16:20), 13. Ban Jelačić (B) 14, 14. Milka Trnina 12, 15. Vatrogasac 4 (14 1 1 12 12:39), 16. Kupa 1 (14 0 1 13 9:39).

Nastavite čitati

Sport

FOTO Otvoreno novo igralište u Lazini Čičkoj

Objavljeno

prije 1 dan

21. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Novo igralište u Lazini Čičkoj otvoreno je jučer (srijeda, 20.11.2024.) malonogometnim susretom između Reprezentacije Grada i Malonogometnog kluba Lazina. Lokacija je ostala ista, sada je umjesto trave asfalt, ovo igralište je trajnije i lakše ga je održavati.