U svome dvorištu, u srcu svoga Buševca, dočekao nas je s jednom molbom:

– Ispričat ću vam sve što vas zanima, ali ne bih volio da se od ovoga radi veći cirkus nego što bi trebalo.

Ivan Rožić (83), dobitnik gradske Nagrade za životno djelo, već je u prvome kontaktu puno toga objasnio. Skroman je to čovjek, iznimno vitalan, mudar u skladu s godinama, ali kad je u pitanju njegov kraj i pisanje o njemu, s energijom kakva se ne viđa često kod ljudi u devetom desetljeću života.

– Naravno da sam ponosan, da mi je drago što ljudi očito vide i priznaju ono što sam radio. Ali iskreno, koliko god sam ponosan i zadovoljan, nisam bio sklon tome da budem nagrađen, jer ipak sam u godinama kad mi odgovara mir. Tu je moja obitelj, djeca, unuci i praunuci, a iz takvog komfora teško je izaći. Znao sam se u danima prije dodjele i probuditi noću i pitati se je li mi sve to trebalo, sva ta strka oko nagrade… Ali dobro, i to je prošlo – kaže gospon Rožić sa smiješkom.

Nekoliko puta se i ranijih godina spominjalo Ivana Rožića kao potencijalnog dobitnika najprestižnije gradske nagrade, sad se to i dogodilo, pa je ostalo jedino doznati zašto je i kako, čemu zahvaljujući, do toga došlo. Korak po korak…

– Apsolutno sam zadovoljan svojim životom! I više nego što sam možda mogao očekivati. Napisao sam neke knjige zbog kojih sam stvarno sretan što postoje – kaže Rožić uvodno.

Dok razgovaramo, na stolu ispred nas su knjige s velikom važnošću za povijest našega kraja. Naslovi sve govore o tematici, o interesima: Povijest Plemenite općine turopoljske, Rječnik buševskoga govora, Ogranak seljačke sloge Buševec, Rodoslovlja buševskih obitelji, Buševec…

– Pišem otkad sam otišao u mirovinu, a “klik” se dogodio nakon što sam pročitao knjigu povjesničarke Nade Klaić “Medvedgrad i njegovi gospodari”. Shvativši koliko tu postoji neistina, koliko je povijest našega kraja zapravo nepoznata i neistražena, odlučio sam se pozabaviti tom tematikom. I danas sam, moram to reći, jako sretan zbog svega što sam stvorio – priča gospon Ivan.

Po obrazovanju je germanist i anglist, za svoga radnog vijeka radio je kao nastavnik, prevoditelj, socijalni i konzularni radnik, ali ispalo je da je i vrlo talentiran povjesničar. Iako, bilo je tu i sreće…

– Naš sumještanin Ivan Kos je nakon odlaska u mirovinu valjda 30-ak godina sjedio u Državnom arhivu, Sveučilišnoj knjižnici i nadbiskupskom arhivu te popisivao knjige rođenih, ostavinske i diobene rasprave svih buševskih obitelji, kao i druge dokumente. Nakon što je umro, svi ti papiri ostali su u kutijama, nitko za njih nije ni znao, sve dok se njegovi nasljednici nisu selili. Nećak gospodina Kosa sve je to spremio u svoj podrum i tamo je stajalo sve dok ga nisam pitao, znajući povijest njegove obitelji, ima li možda kakvih zapisa ili papira. Kad je izvadio sve te kutije, odmah mi je bilo jasno koliko je to dragocjena građa! – prepričava Rožić.

Na temelju tih dokumenata nastalo je “Rodoslovlje buševskih obitelji”, povijesni zapis kakav nema vjerojatno niti jedno mjesto ili selo u Hrvatskoj. Nižu se tu obiteljska stabla, svatko može pronaći svoju obiteljsku liniju, a ne treba ni napominjati da dominiraju Rožići, Katulići, Robići, Detelići…

– Iz tih dokumenata nastala je i knjiga “Povijest Buševca”, a puno toga sam koristio i za “Povijest Plemenite općine turopoljske”. To je moje životno djelo. Sve drugo bilo je zabava, i dramska sekcija i sve ostalo. Ovo je ono što ostaje!

Na sličnom tragu neumorni Ivan Rožić juri i dalje, jer već u veljači ili ožujku izaći će njegov “Zbornik turopoljskog plemstva”, u kojem je obrađeno oko 900 obitelji iz našega kraja, a sve je krenulo iz zaključka da se o Plemenitoj općini turopoljskoj premalo zna.

– Postoji ogromna arhiva, najveća nakon dubrovačke, a dobar dio toga nitko nikad nije taknuo. Ne znam zašto, jer Plemenita općina turopoljska bila je jedna nevjerojatna pojava, samouprava i autonomija koja je trajala praktički od dolaska Hrvata na ova područja pa sve do 1947. godine. U početku su to bile župe, Turovo Polje i ostale, ali najstariji zapisi su iz 1225. godine, koji kažu da je jedan rod Turopoljaca bio uzdignut u rang plemića. Od tad postoji kontinuirana povijest, uz kraće prekide, sve do 1947., kad je ukinuta i kad joj je oduzeta imovina – u dahu govori Rožić, koji će sugovorniku sat povijesti priuštiti onako usput, s impresivnom lakoćom i užitkom.

– U turopoljskom plemstvu bili su Jelačići i Drašković, ali i Alapići, koje su izbacili nakon mjesec dana jer je Gašpar Alapić odmah krenuo u sječu šuma, a bez župana se to nije smjelo – počinje priča.

– Inače, Gašpar Alapić i Nikola Šubić Zrinski bili su vršnjaci i rođaci. Alapići su bili u Vukovini, a u Lukavcu je bio Nikola Šubić Zrinski, kojeg smo jedva izbacili iz dvorca. Želio je da svi Turopoljci budu njegovi kmetovi! Šubić Zrinski je u turopoljskoj povijesti pravi negativac, zna se i da je kod goričke crkve objesio desetoricu Turopoljaca koji mu nisu željeli predati svoje imanje! Doslovno se vodio rat, a na kraju je presuda bila u korist Turopoljaca. On je morao napustiti dvorac, što nije želio, a pristao je tek nakon dogovora s kraljem da će dobiti grad Čakovec. Ono što je ostalo iza njega u zapisima se naziva “ruševina grada Lukavca”. To znači da je taj bezobraznik je srušio grad prije nego što ga je napustio! – strastveno nas podučava Rožić.

Ivan Rožić počeo je pisati tek nakon odlaska u mirovinu, ali njegov opus brzo je rastao, a rast će i dalje…

Ponešto povijesti pamti i osobno, jer Ivan se rodio 1942. godine, u nekim potpuno drukčijim vremenima.

– Koliko se Buševec promijenio? Toliko da imam osjećaj da živim tisuću godina. U doba kad sam kretao u školu, nismo imali ni struje, po cijele dane radilo se na polju i sa stokom… Živjelo se na način na koji se valjda živjelo i prije 500 godina. Otac mi je bio krojač, tad je još funkcionirao i nekakav oblik naturalne privrede, pa su ljudi hlače ili kaput plaćali svinjetinom, jabukama ili nečim trećim. Kod nas je tako uvijek bilo svega..

Već pedesetih godina u selu je izgrađen Društveni dom, gledali su se i filmovi, a sve više je bilo i obrtnika.

– Bili smo relativno blizu i Velikoj Gorici i Zagrebu, bio je gust i promet prema Sisku, koji se tad razvijao kao veliki industrijski centar… Uvijek su tu bile gostionice, imali smo i četiri krojača, postolara, kovača, kolara, remenare, mlinare… Sve što je čovjeku trebalo, moglo se nabaviti u selu – pamti djetinjstvo Rožić.

Osnovnu školu dovršio je u Velikoj Gorici, a zatim upisao gimnaziju u Zagrebu. A tu se i definitivno zaljubio u kazalište.

– Škola je bila u Muzjeu Mimara, a preko puta je bio HNK. Nakon škole bismo redovno išli na predstave, gledali smo ih s galerije stajanje, i tih sam godina pogledao doslovno kompletan repretoar HNK – govori Rožić.

S kazalištem se susreo još kao dječak u svom selu, prvu ulogio dobio je kao desetogodišnjak, a po završetku studija preuzeo je režiju u Ogranku.

– Uvijek sam kao djeca gledali probe i predstave u selu, a imali smo što i vidjeti. Gotovo je nevjerojatno, primjerice, da je buševečko kazalište 1939., u samo jednoj godini, izvelo osam cjelovečernjih predstava?! Kako su uspjeli sve to uvježbati, pripremiti… E, to mi nije jasno.

Stvarale su se i u njegovoj režiji pamtljive i važne predstave, uključujući i “Hamleta” na kajkavskom, a sve to događalo se u slobodno vrijeme. Radni vijek Ivan Rožić je započeo kao nastavnik engleskog u Vukovini, sve do odlaska u – Njemačku.

– Pojavio se oglas kojim traže socijalne radnike za posao u Njemačkoj i odlučio sam se prijaviti. Dobio sam posao i počeo raditi u socijalnoj službi koja se brinula o stranim radnicima u Njemačkoj, a moj zadatak su bili jugoslavenski radnici. Preselili smo se u Düsseldorf, kći je tad imala godinu dana, tamo se rodio i sin, a ostali smo sljedeće četiri godine. Kako je kćer trebala krenuti u školu, morali smo odlučiti ostajemo li tamo ili se vraćamo. I vratili smo se. Napravili smo kuću na zemlji moga tasta, a ja sam pronašao novi posao. Savez sindikata bio je dužan pobrinuti se za nas koji se vraćamo iz Njemačke, a taman se otvorilo mjesto u mirovinskom osiguranju. Trebali su prevoditelja za naše radnike u Njemačkoj i komunikaciju s njemačkim službama.

Novi zaokret, ujedno i novi odlazak u inozemstvo, na red je došao 1992. godine, u ratno doba.

– Nakon što je Hrvatska postala samostalna, znao sam da će se ukazati potreba za ljudima u diplomatskim predstavništvima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj i odlučio sam se raspitati postoji li potreba za nekim poput mene u Ministarstvu vanjskih poslova. Poslao sam otvorenu molbu, a tek naknadno sam saznao da je deset dana ranije raspisan natječaj baš za ta radna mjesta. Na kraju sam dobio posao i završio u Bonnu. Bili smo jedino konzularno predstavništvo za Njemačku, Švicarsku i Austriju, papiri su dolazili u vrećama i odlazili za Zagreb u kamionima…

U nastavku diplomatske karijere, koja je potrajala sve do mirovine, radio je Ivan Rožić i u konzularnim predstavništvima u Bonnu, Beču, Bernu, Los Angelesu, odrađivao važne poslove, proživio puno toga… A opet:

– Bio sam posvuda, ali Buševec je uvijek ostao centar mog svijeta. I ako me pitate kako je danas živjeti u Buševcu, reći ću da je super! Jako sam zadovoljan. Imamo svoj mir, imamo izvrsnu kazališnu dvoranu, redovne predstave, imamo i novi vatrogasni dom, imamo i šahovski klub, koji vode moja braća Zlatko i Marijan… – kaže za kraj gospon Rožić.

Neumorni gospon Rožić, jer uskoro mu, kaže, izlazi nova knjiga…

Kad je Hrvatska početkom devedesetih stekla svoju samostalnost, u čemu su najveći doprinos dali mali, obični ljudi iz svih dijelova naše države, pa tako i oni s velikogoričkog područja, potkrao se tu jedan paradoks. Mnoge su sredine, posebno u okolici Zagreba, u novoj ustroju izgubili svoju, lokalnu “samostalnost”, tu su opet važnu ulogu, gotovo krucijalnu, odigrali upravo – Velikogoričani! Veliki finale cijele te akcije dogodio se 29. studenog 1995. godine, kad je oformljeno prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice, a na “gorički vlak” tom su se prilikom ukrcale i neke druge sredine s istim željama…

Ideja o Velikoj Gorici kao izdvojenom gradu, a ne dijelu grada Zagreba, rodila se već 1990. godine, kad su Velikogoričani i Turopoljci shvatili da je lokalna vlast svedena na – područni ured. Goričkoj inteligenciji to nije bilo dovoljno. Kraj koji je prethodnih gotovo osam stoljeća, kroz Plemenitu općinu turopoljsku, imao neku vrstu samouprave, pretvoren je u periferiju metropole, što nije bilo opcija za naše ljude.

– Do uspostave samostalne Republike Hrvatske Velika Gorica je imala status općine. Budući da su 1990. godine sve općine ukinute, stvorene su četiri gradske općine, uslijed čega je Velika Gorica dobila samo taj Područni ured. A to je bilo daleko od onoga što je nekad imala kroz svoju općinsku Skupštinu. U Turopolju postoji tradicija lokalne vlasti, odnosno samouprave, a i svi drugi imali su svoje gradove i općine. Velika Gorica je kao ovako velika sredina nekako ostala izvan toga, zbog čega su se vrlo brzo počeli ujedinjavati i politički i svi drugi faktori u našem gradu – prisjeća se svjedok vremena Vlado Horina.

Upravo je Horina bio među osnivačima Odbora za povratak lokalne samouprave, osnovanog na inicijativu uglednih Velikogoričana. Predsjednikom tog Odbora imenovan je odvjetnik Antun Šagovac, a Horina je bio tajnik.

– U Odboru su bili predstavnici političkih stranaka, ali i nestranački ljudi. Sve skupa je i zamišljeno kao izvanstranačka akcija, što je ona i bila, s obzirom na sve aktivnosti koje su slijedile – priča Horina.

Otpor je, zapravo, počeo već u raspravi zakonskog prijedloga o ovakvoj administrativnoj podjeli našeg područja, jer Velika Gorica prestala je biti općina na sjednici zagrebačke Skupštine 14. studenog 1990., a već krajem rujna u našem je gradu održana tribina o metropolizaciji Zagreba, na kojoj se vodila žestoka diskusija i izražavale brojne sumnje i negodovanja na brojne točke prijedloga, o čemu je detaljno pisao prof. dr. sc. Branko Dubravica u knjizi “Teritorijalni ustroj Velike Gorice od kotara i općine do grada 1871. – 1995.”

Doznajemo tako iz istog izvora da su odlukom o ukidanju općina sve pravne kompetencije prebačene na zagrebačke gradske institucije. Područni ured Velika Gorica dobio je svoju tajnicu u Željki Klemenčić, koju je naslijedio Vlado Grbavac, a kasnije i Zvonko Kunić.

Već u ožujku 1992. godine u Saboru je otvorena rasprava o novom ustroju Republike Hrvatske, što je uključivalo diobu za županije, ali i promjenu statusa nekih gradova. U zadnjim danima ožujka gorički ogranak HSLS-a proveo je anketu pod geslom “Hoćemo svoju općinu Velika Gorica”, a o nacrtu zakona o lokalnoj samoupravi raspravljalo se i na tribini gradskog SDP-a.

Pojavila se u svemu tome i mogućnost da Velika Gorica ostane dio Zagreba, a okolna mjesta i općine završe u Zagrebačkoj županiji. Nešto slično dogodilo se Zaprešiću, a tu se negdje rodila i krilatica “Ne dijelite Turopolje”, proizašla iz potpisivanja peticije kojom su se ljudi pobunili protiv podjele Turopolja u dvije županije. Budući da peticija da Velika Gorica postane grad, održana u prosincu 1992. u organizaciji lokalnog HSLS-a, nije prerasla u širi pokret, definirana je odluka po kojoj Velika Gorica ostaje dio Zagreba.

U novoj podjeli Grad Zagreb je definirao 182 naselja, od čega ih je čak 93 bilo iz bivše velikogoričke općine! Dakle, više od polovice… S druge strane, Zagrebačku županiju u tom su trenutku činili Samobor, Dugo Selo i općine oko Zaprešića, dok su sam Zaprešić i Velika Gorica ostali dio Zagreba. Upravo su iz Županije u jesen 1993. stigli snažni signali o podršci u pokušaju odvajanja tih dvaju gradova/naselja.

Grupa entuzijasta, predvođena mr. sc. Zdravkom Lučićem, 30. studenog 1993. je organizirala tribinu u tadašnjem Narodnom sveučilištu pod naslovom “Velika Gorica u sustavu lokalne samouprave”. Uz župana Ivicu Gažija, uvodničar je bio i dr. sc. Josip Kregar, docent s Pravnog fakulteta, a nakon rasprave ovaj se skup suglasio da treba nastaviti inzistirati na izdvajanju Velike Gorice iz Zagreba i dobivanju statusa grada.

Stajališta s tribine poslužila su kao osnova za okupljanje na kojem se 14. prosinca 1993. formirao, punim nazivom, Privremeni inicijativni odbor za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice. Na sjednici su bili predstavnici svih velikogoričkih političkih stranaka, predstavnici Udruženja obrtnika, ali i brojne nestranačke osobe. Predsjednik Odbora Šagovac i tajnik Horina najuže su surađivali s Josipom Bobesićem, predsjednikom Udruženja obrtnika, a akcija je krenula odmah.

Sljedeća tri tjedna na terenu su osnivani odbori po mjesnim zajednicama, koje su se i međusobno krenule povezivati, a uslijedio je i drugi sastanak inicijativnog odbora, s kojeg je u javnost poslana nedvosmislena poruka:

“Vraćanje lokalne samouprave koja je ovom području nepravedno oduzeta (a prema tradiciji postoji od 1225.) temeljna je zadaća Odbora za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice.”

Prefiks “privremeni” nestao je 7. siječnja 1994. godine, a Inicijativni odbor krenuo je s organizacijom prikupljanja potpisa za peticiju. Za velikogoričkim primjerom poveli su se i u Zaprešiću, gdje je krajem siječnja osnovan njihov Inicijativni odbor, a ta dva tima uskoro su se i blisko povezala te zajedno nastupala.

– Bilo je i drukčijih razmišljanja među Velikogoričanima, ali rekao bih da nije bilo toliko protivnika ideje koliko je bilo skeptika, onih koji su se bojali kako će Velika Gorica funkcionirati sama. Otpora je, naravno, bilo i s druge strane, iz Grada Zagreba. Vodili smo tu velike borbe na sve strane, znalo je biti i žestoko, a puno nam je značilo to što smo prikupili više od 20.000 potpisa Velikogoričana – kaže Vlado Horina.

Cijeli procesno trajao je otprilike dvije godine. U međuvremenu se priključilo i Pokupsko, ideja je bila da Orle i Pokupsko budu zasebne općine, puno je toga dvojbenoga bilo i u “razgraničenju” Zagrebačke županije i Grada Zagreba, a pojavila se i mogućnost da pet velikogoričkih naselja, uključujući Veliku Mlaku i Mičevec, pripadnu Zagrebu. To posljednje bilo je možda i najvažniji razlog što se cijela priča protegnula toliko dugo, jer Grad Zagreb nije se želio odreći Zračne luke i vodocrpilišta!

Raspravljalo se o podjeli na četiri zagrebačka kotara, što Goričanima opet nije bilo prihvatljivo, a dodatni udarac bilo je ukidanje mjesnih odbora.

“Ovime su naši građani ostali bez ikakvih imovinskih prava, a ispod je našeg ljudskog dostojanstva da i najmanji novac za lokalne potrebe moramo prositi u Skupštini Grada. Nužno je da se što prije oslobodimo od ovog maloljetničkog statusa i postane subjekti svih društvenih procesa u našem gradu i općinama, jer nema tih novčanih obećanja zbog kojih bi se odrekli stoljetne tradicije da budemo svoji na svom, istinski kreatori izgradnje svoga područja. Nitko ne može dati Velikoj Gorici i budućim općinama dušu i prepoznatljivost, osim njihovih žitelja”, oglasili su se iz Odbora nakon takve odluke.

Važan korak u pravom smjeru napravljen je u listopadu 1994., nakon sastanka predstavnika Odbora s predsjednikom zagrebačke Skupštine Stjepanom Brolichom.

– Prema svemu što sam čuo, vjerujem da bi se naši zahtjevi mogli ostvariti najkasnije do jeseni 1995. godine – rekao je predsjednik Odbora Antun Šagovac nakon sastanka.

Pokazala se ta prognoza točnom, a pomoglo je i to što se lokalni HDZ aktivnije uključio u akciju. Dugo je gradski ogranak pratio ono što je dolazilo iz vrha stranke, bio u najmanju ruku distanciran od borbe za gradsku samostalnost, ali predsjednik goričkog HDZ-a Milan Krilić u tim se trenucima definitivno aktivirao. Naravno, najvažnije je bilo to što je predsjednik Tuđman shvatio da neke stvari u teritorijalnoj podjeli nove države nemaju logiku, uključujući i ono za što se borila gorička Inicijativa.

Prvi važan datum je tu 20. rujna 1995., kad je Sabor donio Zakon o Zagrebačkoj županiji. Njime su ustanovljene današnje granice županije, ali i dodijeljen status grada Velikoj Gorici, a status općina za Pokupsko i Orle. Prvi lokalni izbori u Velikoj Gorici održani su 29. listopada 1995., a na njima je osam vijećnika dobio HSLS, sedam HSS, šest HDZ, po dva HSP i nezavisne liste, a jedan HNS.

I ostvareni su tako svi preduvjeti da se – rodi Grad! Na povijesnoj konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Grada Velike Gorice, 29. studenog 1995. godine za gradonačelnika je izabran Josip Bobesić iz HSS-a, a za njegova zamjenika Stjepan Rendulić iz HSLS-a. Prvi predsjednik Vijeća bio je Ivica Leder (HSLS), a već na drugoj sjednici drugim je zamjenikom gradonačelnika imenovan Vlado Horina iz HSS-a.

– Ničega tu glamuroznog nije bilo. Našli smo se, formirali Vijeće, odabrani vodeće ljude i razišli se. Nismo čak ni na pijaču otišli nakon te prve sjednice – smije se danas Horina, koji je ubrzo za ulogu prvog tajnika Gradskog vijeća angažirao Nevena Karasa.

– Negdje oko Božića 1995. godine, u mom sadašnjem uredu, prvi put razgovarali smo Vlado Horina i ja. Ideja je bila da postanem tajnik Gradskog vijeća, ali vladala je velika nesigurnost, bilo je puno nejasnoća. Imao sam siguran posao u Hrvatskim šumama i tražio sam tjedan dana da razmislim. Kad su me u firmi podržali, odlučio sam prihvatiti izazov. Na sjednici Gradskog vijeća 15. siječnja izabran sam za tajnika – pamti Karas, danas zamjenik gradonačelnika u drugome mandatu.

Što se lokalne samouprave tiče, uspostavljanja kompletnog sustava, bili su to počeci. I gradski, i njegovi.

– Ja sam u Hrvatskim šumama bio savjetnik za imovinsko-pravne odnose, a ovo je bilo sasvim nešto drugo. O lokalnoj samoupravi učio sam u hodu, a tu moram zahvaliti tajnici zagrebačke Skupštine Bernardi Jurčec, koja mi je puno pomogla. Na tjednoj razini me primala, davala mi savjete, odgovarala na sva moja pitanja… U tih prvih par mjeseci me usmjerila i uputila u sve detalje u formalno-pravnom smislu – kaže Karas i ističe:

– Prvih godinu dana bilo je stvarno jako teško, pamtim da smo prvi proračun napravili na dva lista papira, ali već nakon dvije godine došli smo do razine da su mene zvali iz cijele Hrvatske da pomognem njima. Toliko smo otišli naprijed da smo im i mogli pomoći, uspjeli smo se posložiti u popriličnoj mjeri, a danas smo došli do statusa na koji možemo svi biti ponosni.

U tim prvim danima Grada, tvrdi Horina, dalo se naslutiti u što se on može pretvoriti.

– Svi smo mi bili svjesni kakvu perspektivu ima Velika Gorica, u smislu Zračne luke, vode, izvorišta… I da su tu značajni potencijali. I da jedan takav grad, ako je dobro vođen, jednostavno ne može biti neuspješan – zaključio je Horina.

U srcu Turopolja,  u Buševcu nedaleko od Velike Gorice, ove se adventske sezone dogodilo nešto posebno.

Dok su se gradovi natjecali u svjetlima i gužvama, u jednom toplom salonu s peći na drva održan je beauty advent koji je ženama pružio ono najvažnije – trenutak za sebe. 

Već pri ulasku u Frizerski studio Lara osjetio se miris topline doma: pucketanje drva u peći, ugodna atmosfera i osmijesi koji su goste dočekivali kao stare prijatelje. Bio je to prostor u kojem vrijeme usporava, a stres svakodnevice ostaje pred vratima. 

Gošće su uživale u profesionalnim frizerskim uslugama, uz jednaku kvalitetu preparata kakvu nude i veliki gradski saloni. Dok su se frizure oblikovale s pažnjom i stručnošću, stolom se širio miris ručno rađene, domaće štrudle — simbol gostoljubivosti i tradicije koja se u Buševcu njeguje s ponosom. 

Poseban interes izazvao je pregled lica, gdje su žene imale priliku dobiti savjete prilagođene svojem tipu kože, uz vrhunske preparate koji, iako korišteni u najvećim gradovima, ovdje dobivaju dodatnu vrijednost zbog osobnog pristupa i topline ambijenta. 

Beauty advent u Buševcu pokazao je da za kvalitetu, njegu i poseban doživljaj nije potrebno putovati daleko. Dovoljna je mala zajednica, puno srca i želja da se ženama pruži osjećaj kao kod kuće.

Upravo u toj jednostavnosti i iskrenosti krije se čarolija ovog događaja — mala seoska priča koja grije jednako snažno kao i peć na drva u salonu. 

Dobar dio nas odrastao je uz kultnu “Normalnofobiju”, osebujan humoristični serijal u izvedbi Denisa Obadića zvanog Ziher i Gorana Brozovića Strehe. Vrijeme kad su si selotejpom lijepili banane za lice i pjevali “Medu i zeku”, kao i brojne druge hitove naše generacije, danas je davna prošlost. Dečki su u međuvremenu otišli u druge sfere, bave se ugostiteljstvom, poduzetništvom, ali Ziher se i dalje voli s vremena na vrijeme podružiti s mikrofonom.

Učinio je to i ovih dana, jer na svom Facebook profilu objavio je spot za pjesmu “Božićno selo”. Stvar je, kao što će i samo ime otkriti, posvećena našem nadaleko poznatom Božićnom selu, slamnatoj oazi na goričkom Adventu, omiljenom okupljalištu naših klinaca u ovim blagdanskim danima.

A izvedba je – ziherovska…

Ima tu poznatih lica, redaju se i prekrasni kadrovi našega grada, popraćeni žestokim ritmovima i likom dobrog starog Djeda Božićnjaka. Uostalom, pogledajte…

Ako vam se ikada učini da su vam potonule sve lađe, da su vaši problemi najveći i da vaš život nema smisla – pročitajte Renatinu životnu priču. 

Bila je na rubu  smrti. U visokom stupnju trudnoće, najvjerojatnije tijekom epileptičnog napada – 26-godišnja Renata Celjak iz Velike Gorice pala je s tri metra visokog balkona katnice u kojoj je živjela s tadašnjim suprugom.  

Okolnosti pada se ne sjeća, od šoka.  

Ona i njena obitelj, povodom današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, pristali su ispričati kako su se tih dana nosili s teškom situacijom – i kako invaliditet utječe na cijelu obitelj. 

– U tom periodu ja sam bila trudnica u 7. mjesecu trudnoće i najvažnije mi je bilo da mi je dijete živo i zdravo. Nakon pada sam imala teška krvarenja i moja obitelj nije znala hoću li uopće preživjeti. Bio je to travanj 2003. godine. Hvala Bogu, preživjela sam, a iz bolnice sam prebačena u toplice. Tada sam bila druga trudnica u povijesti toplica koja je tamo bila na rehabilitaciji. Dva i pol mjeseca sam čekala na porod i prvo sam mislila da nećemo moći izgurati uopće trudnoću, ali hvala Bogu uspjela sam i rodila sina Bornu carskim rezom. Ništa mi nije bilo teško vezano uz brigu o djetetu, ne mogu reći da mi je bilo prelagano, ali ja sam si u glavi posložila ako ne za sebe, onda moram zbog njega živjeti, što mi je na psihičkoj bazi jako puno pomoglo, jer već nakon pada sam se morala suočiti s teškom viješću – da više ne mogu hodati… 

Ali, to nije bio jedini šok. Bornin otac nije se mogao nositi s novonastalom situacijom supruge paraplegičarke i zatražio je razvod. 

–Ostala sam na neki način ovisna o pomoći moje obitelji. Uz epilepsiju, invaliditet, majčinstvo – nisam mogla sama. Podigli smo ga na noge, svi skupa, posebno sestra koja mi je jako puno pomogla. Borna sada ima 22 godine.

Renatina sestra je TV glumica i radijska voditeljica City radija Gianna Kotroman, koja je uz nju provela prve, najteže trenutke. 

Sestre Renata i Gianna

– Prvih 96 sati je bilo upitno hoće li Renata i Borna preživjeti. Prvo je operirana u traumatološkoj u Zagrebu i hitno prevezena na Rebro gdje je bila u posebnom koritu, za osobe koje imaju ozljede kralješnice. Znam da mi je iz njega pružila ruku, imala je krvarenja, išla joj je krv iz nosa, iz ušiju, iz usta. Ja sam joj stisnula tuku i tješila je da će  sve biti dobro. Tih 96 sati nitko nije spavao. Srećom…ipak molitvu netko čuje. Kad je došlo vrijeme za porod, ginekolozi su u Petrovoj stvarno pristupili u ovom posebnom slučaju jako stručno. Stigao nam je Born, a ja sam otkazala podstanarski stan i vratila se doma k mami da zajedno budemo uz nju. Znači baka Nada je tu odigrala jednu pravu lavovsku ulogu, puno je pomogla, jer sam ja radila. Nismo htjeli da bude zakinut za bilo što, i što se tiče društvenog života i šetnji u parku. Trudili smo se živjeti kao da se to nije dogodilo, a Renata je također bila čvrsta, stabilna osoba koja je tako svojom snagom volje uspjela prebroditi sve, uz našu pomoć. Kada je Borna imao maturalnu večer, išli smo nas troje zajedno, jako smo bliski, uvijek smo bili bliska obitelj, a ova cijela priča nas je sve još nekako očvrsnula. Moj pokojni brat trudio se biti očinska figura. Svi smo davali dio sebe – ispričala je Gianna, a njihova mama Nada, Bornina baka i dan danas na sjećanje o tim danima ne može pričati bez da je ne guše suze. 

–Bilo je strašno. Osjećala sam se grozno jer sam bila bespomoćna kao majka čije dijete pati. Bojala sam se da li ću joj moći dovoljno pomoći… 

Život se okrene na neki način za 360 stupnjeva, sve se mijenja, od šetnji s bebom, odlaska kod liječnika, cijele svakodnevice, ispričala je Renata, no neugodnih situacija vezanih uz invaliditet – nije imala. 

Renata sa sinom na maturalnoj večeri

– Ja osobno nisam imala neugodnih situacija, pogledi su znali biti, kad sam se znala voziti sama bez djeteta i moje sestre kroz Goricu, ali obično su to bila djeca koja su svoje roditelje pitala: Što se dogodilo ovoj teti? Žao mi je što u tim situacijama roditelji nisu ništa govorili ili objašnjavali, samo bi povukli radoznalo dijete za ruku. Možda bi bilo ljepše s par rečenica objasniti da je ta osoba ozlijedila leđa i da više ne može hodati…Svijetli primjer je recimo situacija kad je moj Borna još išao u vrtić. Došao je dečkić sa 4 godine u vrtić u invalidskim kolicima i ta sva djeca su se socijalizirala skupa s njim, pomagala su mu, da se dijete dobro osjeća u tom ambijentu. Ako me pitate za barijere u gradu – nisam imala problem s pristupom. To je u Velikoj Gorici dobro izregulirano. Idem sama do Doma zdravlja ili u šoping. Za veću kupovinu, prijevoz na atletska prvenstva, kino i slično u Zagreb recimo, na raspolaganju mi je kombi prijevoz zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici. Među prvima smo uveli kombi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, tako da to je veliki plus, jer možemo ga koristiti dva puta u tjednu za takve nekakve naše potrebe. To nam je svima jako dobro. 

Mali Borna odrastao je uz mamu u invalidskim kolicima, a zadirkivanje u školi nije ga zaobišlo. 

–Sjećam se prvog roditeljskog sastanka u osnovnoj i srednjoj školi. Roditelji su bili u šoku kad su me vidjeli da ulazim u kolicima. Ispitivali su svoju djecu zašto je Bornina mama u kolicima. Bilo je zadirkivanja i ispitivanja jer im je to bilo nepoznato i čudno. Mislim da se Borna ipak dobro nosio s tim. 

Kako je i u mladosti bila atletičarka, bavljenje sportom Renati nije bilo strano, tako da je uključivanje 2009. godine u Para atletski klub “Uspon” Velika Gorica gdje je bacačica diska. 

–Bavim se već dugi niz godina tim sportom, puno mi pomaže i općenito u socijalizaciji, prošli smo puno toga kroz sport, treninzi mi pomažu i u zdravstvenom odnosno fizičkom smislu. Ali i psihički, naravno. Recimo nisam imala problem s depresijom ili anksioznošću, kao što nažalost imaju mnoge osobe s invaliditetom jer se ne mogu nositi s takvim dijagnozama. Ali ja sam hvala Bogu, izvukla najbolje što sam mogla i drago mi je. 

Renata danas živi ispunjen život. Ima podršku obitelji i zajednice, podršku kluba. A kako sama priznaje – može otići gdje god želi. 

–Mogu odlaziti u kafiće, mogu otići u kino, mogu otići u kazalište, svake godine imamo nagrade za sportaša Grada Velike Gorice za osobe sa invaliditetom, kad se dodjeljuju, onda smo i mi u sklopu toga. Mogu otići na koncerte, imamo pristup praktički svugdje gdje imaju pristup i osobe koje nemaju invaliditet. Tako da mogu stvarno otići svugdje, recimo danas mi se ide u Samobor, ja ću otići s nekim u auto, nije bitno k’o mi dođe od prijatelja, idemo u Samobor.  

Kada slušamo Renatu kako na priča, ne bismo rekli da joj kralježnicu drže pločice i vijci, da ima osteoporozu i početak skolioze, povremeno dekubitus, inkontinentna je, doživjela dva naknadna pada gdje je ozlijedila nogu i bedrenu kost. No, i dalje je pozitivna, a ispričala je i kako izgledaju liječnički pregledi – koji su nama ženama neophodni. 

–Za ginekološki pregled mi u Gorici imamo ginekologinju kod koje imamo ginekološki stol koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Ja sam osobno bila na otvorenju, mene su zvali da idem na otvorenje, ali uglavnom ništa posebno za razliku od vas zdravih žena i cura, osim što nema sa strane stranica da se mi možemo lakše popeti iz kolica na stol i sve ostalo je isto. Kod zubara sam baš nedavno bila, isto bez problema. Moja zubarica recimo ima stolicu koja se pomiče, a naslon se isto pomakne kao u autobusu.  

Bornina maturalna večer

Invaliditet je stanje s kojim se moraš pomiriti i iz toga izvući najbolje što možeš – poručila je Renata na kraju našeg razgovora, odgovarajući na pitanje kako se nositi s teškim dijagnozama koje mijenjaju život zauvijek. 

–Neka moj primjer bude vodilja da se sve može, da nije lako ali da se može. Sve prvo treba posložiti u glavi. Mani je jako puno pomogao sport i onda kroz taj sport vidiš zapravo kakvih nas sve ima. Život ide dalje i na žalost moraš gurati, razmišljati pozitivno – koliko god i kada god možeš –  to je najvažnija stavka! 

Da život zaista nije siv, pokazuje Renatina volja i snaga, koja uz veliku podršku obitelji, svoj život boji toplim bojama. Ponavlja iznova da nema predaje, nema ne mogu.  

Da, neki dani znaju biti koma, ali – tko ih, zapravo nema? Sve je u prihvaćanju i gledanju – naprijed.