Sport

‘Sopić je bio i trener i prijatelj, ali pokazat ćemo mu da nas ne poznaje kao što misli’

U kasnoj fazi karijere otkrio mi je da mogu igrati još jednu poziciju, koja mi je sad i draža od ove koju igram, ali na stadionu koji jako dobro poznajem želimo mu zagorčati život, kaže igrač HNK Gorice Momčilo Raspopović u najavi odlaska u Rijeku

Objavljeno

prije 2 godine

27. listopada 2023.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon jedne posebne utakmice prošlog vikenda, one nezaboravne pobjede protiv Dinama, nogometaše Gorice očekuje još jedna posebna utakmica. Za neke od njih i još malo posebnija, što u prvom redu vrijedi za Momčila Raspopovića. Crnogorac iz Podgorice, 29-godišnjak, nije samo jedan od onih čije će se lice raširiti u osmijeh kad se spomene Željko Sopić, koji je Turopolje početkom sezone zamijenio Rujevicom. On je i bivši igrač Rijeke, u kojoj je proveo vjerojatno najljepši dio karijere.

– Da, istina je da mi rade emocije kako se bliži ovo gostovanje, jer u Rijeci sam proveo prelijepe tri godine. Osvojio sam s Rijekom dva kupa i to je zaista bilo jako lijepo razdoblje moje karijere. Svakom igraču bih preporučio da ode tamo, budući da je to sredina u kojoj se osjećaš kao pravi nogometaš. Ljudi vole i razumiju nogomet, vole svoj klub, dolaze na utakmice u velikom broju… Došao sam u vrijeme Matjaža Keka, radio i s Igorom Bišćanom, a na kraju i sa Simonom Rožmanom. U zadnjih par mjeseci nisam dobivao previše minuta, zato sam i otišao u Rumunjsku u zimu 2021., ali unatoč tome mi cijela ta epizoda ostaje u jako lijepom sjećanju – govori Momo, kako ga zovu svi u goričkoj svlačionici.

Došao je u srce Turopolja u ljeto 2022., u svemu što se događalo promovirao se u jednog od najdugovječnijih igrača Gorice, s važnom ulogom i na terenu i izvan njega.

– Mogu reći da se sad već i u Velikoj Gorici osjećam kao doma. Život u Gorici jako je lijepo i ugodan, osjećam se baš jako dobro, ali općenito se u Hrvatskoj osjećam kao doma. Evo, ovo mi je već peta godina ovdje, potpuno sam se prilagodio i uživam u svemu skupa – kaže Raspopović, pa se okreće nogometnom dijelu svoje goričke priče:

– Prošla sezona bila je burna, s puno promjena na klupi i u momčadi, ali na kraju smo uspjeli izboriti ostanak, što me i dalje ispunjava i čini sretnim. Ove sezone to je već druga priča. Nastavili smo taj pozitivan niz od prošle sezone, ali sad imamo sasvim drugu ulogu, sad smo u situaciji da možemo pokušati dati sve od sebe da izborimo i izlazak u Europu.

Na tom putu bilo bi dobro napraviti probleme i uzeti bodove svome bivšem klubu, ali i treneru koji je odigrao posebnu ulogu u njegovom nogometnom životu.

– Kad je Željko Sopić tek došao, baš se i nisam naigrao. Taman je došao Tomečak, dobio sam jako kvalitetnu konkurenciju i u tih prvih desetak utakmica nisam dobio previše šansi kod njega. Međutim, kad smo upali u probleme s veznim igračima, u meni je prepoznao igrača koji bi to mogao odigrati, ispuniti njegove zahtjeve, s obzirom na to da imam tu odgovornost u igri… I zadnjih sedam-osam utakmica, onih ključnih, odigrao sam u punoj minutaži i pritom otkrio da mogu igrati još jednu poziciju. I mogu vam reći da mi se jako svidjelo, da se mene pita, radije bih igrao u veznom redu nego na desnom boku – sa smiješkom kaže Raspopović pa nastavlja priču o Sopiću:

– Napravio je prošlog proljeća nevjerojatan rezultat. Izvukao je maksimum od nas, digao moral momčadi, atmosfera je bila fenomenalna i mislim da smo baš na račun toga i izvukli tu prošlu sezonu, izborili ostanak u ligi. Jako je zanimljiv trener, to je možda najbolji opis, ali prije svega je dobar čovjek. Svi smo ga doživljavali kao prijatelja, prepoznali njegov smisao za humor i zato se nitko nije ljutio ni kad bi galamio, psovao, ponekad te, kao bi nešto zgriješio, malo i izvrijeđao na svoj način… To je jednostavno bio on, shvatili smo da je dobronamjeran i pozitivan, da je to njegov stil i mogu reći da nam je svima to odgovaralo.

Momčilo Raspopović dugo je igrao protiv Gorice, a zadnjih sezonu i pol nosi dres našega kluba… Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL

Sopić više nije tu, ove nedjelje bit će na suprotnoj strani, pa bi bilo dobro na terenu raditi sve ono što njemu neće odgovarati.

– Svakako se nadamo da mu možemo uzeti bodove, da ćemo pokazati da smo napraviti iskorak u igri. Vjerojatno on misli da zna sve naše vrline i mane, ali mi ćemo ga pokušati iznenaditi, pokazati mu da ono što je izvlačio od nas možda i nije bio naš maksimum – smješka se opet Raspopović, koji uživa u suradnji i sa Sopićevim nasljednikom.

– Trener Jeličić je drukčiji tip od Sopića, ima i drukčije zahtjeve na terenu, ali i naša uloga je drukčija. Došao je sa željom da unaprijedi našu igru i to se pokazuje vrlo uspješnim, budući da imamo fenomenalne rezultate. Nadam se i vjerujem da ćemo u istom ritmu nastaviti i na Rujevici, da ćemo uspjeti zagorčati život bivšem treneru – kazao je jedan od dvojice goričkih Crnogoraca.

I njega i Nikolu Vujnovića voli cijela svlačionica, kao i ljudi iz kluba. Kao, recimo, Matija Dvorneković, koji je baš pri kraju razgovora došao pozdraviti. Momi ga je puno draže vidjeti u “civilki” nego u dresu.

– Uh, baš ga nisam volio vidjeti na terenu… Usporedio sam ga s Thomasom Müllerom. Kad ga analiziraš, čovjek nema ništa posebno, ni po čemu se ne ističe, nemaš što o njemu reći, ali uvijek je na pravome mjestu. I jako neugodan po protivnika – zaključio je Raspopović.

Sport

Legendo, hvala i sretno! Krizma ide dalje, ostaje gomila lijepih uspomena…

Krešimir Krizmanić, dijete HNK Gorica, napušta svoj klub nakon 13 godina provedenih na Gradskom stadionu, od toga cijelih sedam u prvoj momčadi. Nekoć talentirani klinac izrastao je u simbol onoga kako bi to trebalo izgledati…

Objavljeno

prije 3 sata

2. lipnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

E, tako ti to nekako trebalo izgledati u idealnom scenariju! Dobro, ne baš u potpunosti tako, jer postoji i detalj koji bi mogao biti i “idealniji”, ali… Krešo Krizmanić otišao je iz Gorice kao simbol onoga na što svaki navijač “ponosa grada”, svaki prijatelj kluba, pomisli kad razmišlja o idealnom igraču za našeg prvoligaša.

Krešo je, naime, dečko s Galženice. “Born and raised” u ovome gradu, u ovome klubu. Počeo je kroz Udarnik, svoj talent zatim prošetao do Sigeta, nosio dres Hrvatskog dragovoljca, pa se na poziv trenera Perice Vidaka vratio kući. I došao u Goricu sa samo 11 godina.

U ovom klubu, koji u to doba baš i nije nalikovao klubu kakvog imamo danas, mali Krizma je rastao iz mjeseca u mjesec, iz sezone u sezonu, iz generacije u generaciju. Prvo kao desno krilo koje zabija ljevicom, zatim kao lijevi bek, pa na kraju kao stoper. Od limača, preko kadeta i juniora, sve do seniora. Uspio je u tome u uvjetima koji nisu bili idealni, iz niželigaškog juniorskog uskočio je u prvoligaški seniorski nogomet, a u takvim prijelaznima mnogi se izgube.

On se nije izgubio. Umjesto toga, mali Krešo stalno je napredovao. Iako, vidjelo se odmah da je u tom dečku nešto posebno…

– Protiv kojeg stopera mi je najteže igrati? Protiv Krizme na treningu!

Tako je svojevremeno govorio Lukasz Zwolinski, najbolji strijelac Gorice u prvoj prvoligaškoj sezoni. U to vrijeme Krizma je imao 18 godina, nije dobivao priliku u borbi za Europu, minute je skupljao u juniorskoj momčadi, ali odmah je bilo jasno da je pitanje vremena kad će i među velikim dečkima doći “na štih”. Ne samo zbog toga što je govorio Zwole, nego i zbog pametnog vođenja trenera Jakirovića, koji mu je prve prvoligaške minute dao u posljednjoj utakmici sezone.

U svakoj sljedećoj Krizmanić je pokazivao da vrijedi, da može, da ima i talent i kvalitetu, iako uvjeti i dalje nisu bili idealni. Gurali su ga na lijevi bok, štitili od eventualnih pogrešaka koje bi “ubile” mladog igrača, a i u godinama koje su slijedile pokazao je da može – sve! Ako treba na beka, može. Ako ima prostora na stoperu, super. Ako treba pokriti bilo koju drugu poziciju, nema frke… Pokrivao je tako i poziciju desnoga beka, ljevonogom stoperu to je daleko od idealnog okruženja, ali snašao se. I dokazao da je pravi “vojnik kluba”.

Spletom okolnosti, možda ponekad i nesreće, propuštao je prijelazne rokove jedan za drugim, ostajao u Gorici iz godine u godinu, pri čemu se iz klinca koji ima talent pretvarao u igrača koji je počeo nositi Goricu. Dogurao je na kraju do statusa ključnog igrača, jednog od onih bez kojeg niti jedan trener ne želi slagati svojih startnih 11, a u svemu tome nakupilo se čak 175 nastupa za najdraži klub.

Posljedično, Krešo Krizmanić postigao je ono što rijetki uspiju postići. Sa samo 24 godine Krešo je sedmu prvoligašku sezonu dovršio sa statusom – klupske legende. I simbola onoga što piše u idealnom scenariju: domaći klinac dođe u klub, ostane ovdje dovoljno dugo da postane prvotimac, na kraju i jedan od najvažnijih igrača, pa tek onda napusti klub.

Krešo napušta Goricu, dakle, u ljeto 2025. godine, punih 13 godina nakon što je prvi put ušao u svlačionicu Gradskog stadiona, s bogatim prvoligaškim iskustvom i iznimnom nogometnom kvalitetom. Zvuči idealno? I bilo bi, da nije jednoga detalja…

Krizma, naime, iz Gorice odlazi kao slobodan igrač. Da je scenarij baš potpuno idealan, klub bi ga transferirao u milijunskom nogometnom poslu, zaradio taj značajan novac i poželio mu svu sreću u nastavku karijere sa znakom eura ili dolara u očima. Ovako, u priči koja je prekrasna, iako ne i do kraja savršena, Krizma odlazi nakon isteka ugovora, uvjeren da je pravi trenutak za iskorak.

Klub se od Kreše Krizmanića prvi put oprostio uoči utakmice protiv Hajduka, njegove posljednje u dresu s brojem 25 i bikom na prsima, a drugi i posljednji put to je učinjeno objavom na društvenim mrežama.

U sklopu oproštaja stigao je i oproštajni intervju, jedan opširan pogled unatrag, na sve ove goričke godine dečka s Galženice. Krizma, hvala na svemu i sretno!

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ironwoman Vedrana Janjić u Hamburgu došla do osobnog rekorda Ironman utrke

Produženi vikend članovi Atletskog kluba Turopolje iskoristili su za pojedinačne nastupe na utrkama, a neki su posebno impresivni.

Objavljeno

prije 5 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Članica Atletskog kluba Turopolje Vedrana Janjić jučer je u Hamburgu odradila svoju treću Ironman utrku, koja je dio Pro Serije i bodovana je kao Europsko Prvenstvo, a Vedrani je to treći nastup na punoj Ironman distanci. To podrazumijeva 3.800 metara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i trčanje maratona dugog 42,2 kilometra.

Vedrana je plivačku dionicu riješila za točno sat i pol, na biciklu je provela 5 sati i 26 minuta, a na kraju je maraton istrčala za 3 sata, 46 minuta i 29 sekundi. Kroz cilj je prošla s ukupnim vremenom od 10 sati, 59 minuta i 48 sekundi, što je njen rekord na utrci.

–Jako sam zadovoljna. Jutro nije bilo obećavajuće jer su odgodili start za sat vremena zbog grmljavinskog nevremena i skratili vrijeme za tranziciju pa je sve bilo kaotično i naopako. Onda sam se pogubila u jezeru i napravila više nego je trebalo. I tranzicija je ogromna pa sam i tu puno izgubila jer se puno trči s plivanja do bajka i kasnije do trčanja. Ali na bajku i trčanju sam nadoknadila vrijeme. Na bajku su bili jaki naleti vjetra pa sam se pošteno namučila i malo je snage ostalo za trčanje. Ali već na prvom kilometru se nebo otvorilo ša smo trčali i po dubokim lokvama. Takvo mi je vrijeme pasalo pa sam ipak dobro otrčala. Sve u svemu, osim plivanja, sve je prošlo po planu. Ali to je Ironman, uvijek nešto iznenadi i treba biti snalažljiv – ispričala je Vedrana.

Ultramaratonac Bojan Šebrek, samo dva tjedna nakon istrčanih 70 kilometara od Zagreba do Siska, u nedjelju je gotovo istu udaljenost prošao na utrci u Sloveniji. U Kranju je održana utrka Slo12Run, jedna od najpoznatijih ultri u susjednoj državi, na koju redovno odlazi i ultraška elita iz Hrvatske.

Bojan je sudjelovao u šestosatnoj utrci, a uz iscrpljujuću vrućinu i temperaturu zraka od 30 stupnjeva, uspio je istrčati 65.445 metara, osvojivši ukupno sedmo mjesto od 41 trkača.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Visoka pobjeda Lomnice protiv Bana Jelačića

Objavljeno

prije 6 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

David Jolić

Lomnica je u 32. kolu Premier lige pobijedila Ban Jelačić rezultatom 5:1 golovima Nikole Antunovića (3), Hrvoja Skupnjaka i Tonija Kovačevića, za goste Stjepan Klenović.