(FOTO:mzss.hr)

Nakon više od 30 godina u Hrvatskoj je potvrđen izolirani slučaj gube, kronične zarazne bolesti koja se danas uspješno liječi, a epidemiološka je situacija pod kontrolom, izjavio je epidemiolog Bernard Kaić iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 24sata. 

Iz Ministarstva zdravstva potvrđeno je da je riječ o stranom radniku iz Nepala koji već dvije godine živi u Hrvatskoj zajedno s obitelji, a bolest je pravodobno dijagnosticirana jer se pacijent prije desetak dana javio splitskoj epidemiološkoj službi.  

Guba je kronična zarazna bolest koju uzrokuje bakterija Mycobacterium leprae, a najčešće se prenosi kapljičnim putem. 

Naziva se i biblijska bolest jer ju prvi spominje Mojsije, kojemu se Jahve ukazao u plamtećem grmu. On je učinio da Mojsijeva ruka bude “bijela kao snijeg“.   

Naime, simptomi gube su karakteristične kožne promjene, lezije, odnosno blijede ili crvenkaste mrlje, čvorići i izbočine, gubitak osjeta na području mrlja, slabost mišića, oštećenje perifernih živaca i problemi s očima ili nosom, a mogu se pojaviti mjesecima pa i godinama nakon zaraze.   

U nekim državama poput Brazila i Indije i dalje je česta bolest, iako se u većini zemalja iskorijenila. 

Kolonije gubavaca ili leprozoriji u prošlosti su osnivani kako bi oboljeli mogli živjeti te bi se o njima brinulo.  

Kad je lijek za lepru pronađen 1982.godine, kolonije su zatvarane, a najpoznatije od njih bile su na otoku Culion na Filipinima, havajski Kalaupapa, Carville u SAD-u, meksički Zoquiapan i grčka Spinalonga na kojoj su zaraženi gubom živjeli od 1903. do 1957. Godine. 

U sklopu provedbe projekta „Mobilne ambulante“, Ministarstvo zdravstva nabavlja 33 vozila mobilnih ambulanti opće, odnosno obiteljske medicine za 25 domova zdravlja u Republici Hrvatskoj, a jedno vozilo mobilne ambulante osigurano je i za Dom zdravlja Zagrebačke županije.

U prostorijama Ministarstva zdravstva potpisan je tripartitni Sporazum koji je uz ministricu zdravstva Irenu Hrstić i ravnatelja Doma zdravlja Zagrebačke županije Večeslava Bergmana, potpisao zamjenik župana Ervin Kolarec.

Važnost mobilnih ambulanti za stanovnike u ruralnim područjima pokazat će se jednako uspješnim kao što je bilo uvođenje mobilne ljekarne u rujnu.

Sustav mobilnih ambulanti obuhvatit će gotovo 80% ruralnih, otočnih i teško dostupnih područja a riječ je timovima sastavljenima od liječnika, medicinskih sestara i vozača koji će obavljati osnovne preglede, propisivati terapije i recepte te kućne posjete pacijentima koji se zbog zdravstvenog stanja ne mogu samostalno kretati.

Završetak provedbe projekta predviđen je u roku od 14 mjeseci.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.

U sklopu programa Interreg IPA CBC Hrvatska – Bosna i Hercegovina – Crna Gora, Dom zdravlja Mostar, kao vodeći partner, Zavod za hitnu medicinu Zagrebačke županije i Zavod za hitnu medicinsku pomoć Crne Gore provode dvogodišnji projekt RACE 2 a osnovni cilj projekta je unaprijediti hitnu medicinsku službu standardizacijom i digitalizacijom procesa hitne pomoći, edukacijom djelatnika, nabavom vozila i opreme, kao i prevencijom kardiovaskularnih bolesti u partnerskim regijama.

U sklopu projekta, županijski Zavod organizirao je edukaciju za 15 dispečera u medicinskim prijavno-dojavnim jedinicama Doma zdravlja Mostar i Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Crne Gore. Kroz predavanja, radionice i vježbe, polaznici edukacije stekli su uvid u organizaciju medicinske dispečerske službe u Republici Hrvatskoj.

Foto: Dražen Kopač

-Polaznici edukacije dobili su informacije o našem konceptu rada i trijaži hitnog medicinskog poziva. Kolege u Mostaru i Crnoj Gori nemaju centralne prijavno-dojavne jedinice, odnosno prijem hitnog poziva na jednom mjestu, a hoće li implementirati naš sustav ovisi o višim razinama – objasnio je Stjepan Petričević, koji je uz Igora Pelaića, voditelj edukacije. Inače, obojica su magistri sestrinstva zaposleni u Zavodu za hitnu medicinu Zagrebačke županije.

Četverodnevna edukacija, za dvije grupe polaznika, u trajanju od po 30 nastavnih sati, održana je u prostorijama Zavoda u Velikoj Gorici.

Foto: Dražen Kopač

Program je, uz ostalo, obuhvatio radionice fokusirane na komunikaciju preko sustava radio veza, vježbe u kojima su simulirane stvarne situacije s kojima se suočavaju medicinski dispečeri, vježbe održavanja života uz uporabu automatskog vanjskog defibrilatora kao i vježbe telefonskog navođenja u situacijama gušenja i prisutnosti stranog tijela u dišnim putevima.

Polaznici edukacije upoznati su i s postupcima u slučaju izvanrednih događaja te s radom medicinske prijavno-dojavne jedinice u slučaju velike nesreće, a dio znanja dobili su i neposrednim obilaskom Prijavno-dojavne jedinice Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije u Velikoj Gorici.

Foto: Dražen Kopač

-Vrijednost edukacije je u tome što smo hrvatska znanja i iskustva prenijeli na kolege iz Mostara i Crne Gore, a i mi smo naučili kako funkcioniraju njihovi organizacijski koncepti – ispričao je Petričević.

Dodajmo kako je u sklopu dosadašnje provedbe projekta RACE 2, županijski Zavod za hitnu medicinu dobio tri vozila za hitan prijevoz pacijenata, ukupne vrijednosti 270.000 eura, kao i komunikacijsku i računalnu opremu vrijednu 146.550 eura, a kojom je nadograđen postojeći komunikacijsko-računalni sustav.

Foto: Dražen Kopač

Također, redizajnirana je mrežna stranica Zavoda, www.hitna-zgz.hr, čime je pristup digitalnom sadržaju omogućen i osobama s vizualnim, slušnim, motoričkim i kognitivnim teškoćama.

U idućoj godini, u kojoj završava projekt, Zavod će organizirati devet javno-zdravstvenih akcija usmjerenih na prevenciju kardiovaskularnih bolesti.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.

Ako vam se ikada učini da su vam potonule sve lađe, da su vaši problemi najveći i da vaš život nema smisla – pročitajte Renatinu životnu priču. 

Bila je na rubu  smrti. U visokom stupnju trudnoće, najvjerojatnije tijekom epileptičnog napada – 26-godišnja Renata Celjak iz Velike Gorice pala je s tri metra visokog balkona katnice u kojoj je živjela s tadašnjim suprugom.  

Okolnosti pada se ne sjeća, od šoka.  

Ona i njena obitelj, povodom današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, pristali su ispričati kako su se tih dana nosili s teškom situacijom – i kako invaliditet utječe na cijelu obitelj. 

– U tom periodu ja sam bila trudnica u 7. mjesecu trudnoće i najvažnije mi je bilo da mi je dijete živo i zdravo. Nakon pada sam imala teška krvarenja i moja obitelj nije znala hoću li uopće preživjeti. Bio je to travanj 2003. godine. Hvala Bogu, preživjela sam, a iz bolnice sam prebačena u toplice. Tada sam bila druga trudnica u povijesti toplica koja je tamo bila na rehabilitaciji. Dva i pol mjeseca sam čekala na porod i prvo sam mislila da nećemo moći izgurati uopće trudnoću, ali hvala Bogu uspjela sam i rodila sina Bornu carskim rezom. Ništa mi nije bilo teško vezano uz brigu o djetetu, ne mogu reći da mi je bilo prelagano, ali ja sam si u glavi posložila ako ne za sebe, onda moram zbog njega živjeti, što mi je na psihičkoj bazi jako puno pomoglo, jer već nakon pada sam se morala suočiti s teškom viješću – da više ne mogu hodati… 

Ali, to nije bio jedini šok. Bornin otac nije se mogao nositi s novonastalom situacijom supruge paraplegičarke i zatražio je razvod. 

–Ostala sam na neki način ovisna o pomoći moje obitelji. Uz epilepsiju, invaliditet, majčinstvo – nisam mogla sama. Podigli smo ga na noge, svi skupa, posebno sestra koja mi je jako puno pomogla. Borna sada ima 22 godine.

Renatina sestra je TV glumica i radijska voditeljica City radija Gianna Kotroman, koja je uz nju provela prve, najteže trenutke. 

Sestre Renata i Gianna

– Prvih 96 sati je bilo upitno hoće li Renata i Borna preživjeti. Prvo je operirana u traumatološkoj u Zagrebu i hitno prevezena na Rebro gdje je bila u posebnom koritu, za osobe koje imaju ozljede kralješnice. Znam da mi je iz njega pružila ruku, imala je krvarenja, išla joj je krv iz nosa, iz ušiju, iz usta. Ja sam joj stisnula tuku i tješila je da će  sve biti dobro. Tih 96 sati nitko nije spavao. Srećom…ipak molitvu netko čuje. Kad je došlo vrijeme za porod, ginekolozi su u Petrovoj stvarno pristupili u ovom posebnom slučaju jako stručno. Stigao nam je Born, a ja sam otkazala podstanarski stan i vratila se doma k mami da zajedno budemo uz nju. Znači baka Nada je tu odigrala jednu pravu lavovsku ulogu, puno je pomogla, jer sam ja radila. Nismo htjeli da bude zakinut za bilo što, i što se tiče društvenog života i šetnji u parku. Trudili smo se živjeti kao da se to nije dogodilo, a Renata je također bila čvrsta, stabilna osoba koja je tako svojom snagom volje uspjela prebroditi sve, uz našu pomoć. Kada je Borna imao maturalnu večer, išli smo nas troje zajedno, jako smo bliski, uvijek smo bili bliska obitelj, a ova cijela priča nas je sve još nekako očvrsnula. Moj pokojni brat trudio se biti očinska figura. Svi smo davali dio sebe – ispričala je Gianna, a njihova mama Nada, Bornina baka i dan danas na sjećanje o tim danima ne može pričati bez da je ne guše suze. 

–Bilo je strašno. Osjećala sam se grozno jer sam bila bespomoćna kao majka čije dijete pati. Bojala sam se da li ću joj moći dovoljno pomoći… 

Život se okrene na neki način za 360 stupnjeva, sve se mijenja, od šetnji s bebom, odlaska kod liječnika, cijele svakodnevice, ispričala je Renata, no neugodnih situacija vezanih uz invaliditet – nije imala. 

Renata sa sinom na maturalnoj večeri

– Ja osobno nisam imala neugodnih situacija, pogledi su znali biti, kad sam se znala voziti sama bez djeteta i moje sestre kroz Goricu, ali obično su to bila djeca koja su svoje roditelje pitala: Što se dogodilo ovoj teti? Žao mi je što u tim situacijama roditelji nisu ništa govorili ili objašnjavali, samo bi povukli radoznalo dijete za ruku. Možda bi bilo ljepše s par rečenica objasniti da je ta osoba ozlijedila leđa i da više ne može hodati…Svijetli primjer je recimo situacija kad je moj Borna još išao u vrtić. Došao je dečkić sa 4 godine u vrtić u invalidskim kolicima i ta sva djeca su se socijalizirala skupa s njim, pomagala su mu, da se dijete dobro osjeća u tom ambijentu. Ako me pitate za barijere u gradu – nisam imala problem s pristupom. To je u Velikoj Gorici dobro izregulirano. Idem sama do Doma zdravlja ili u šoping. Za veću kupovinu, prijevoz na atletska prvenstva, kino i slično u Zagreb recimo, na raspolaganju mi je kombi prijevoz zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici. Među prvima smo uveli kombi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, tako da to je veliki plus, jer možemo ga koristiti dva puta u tjednu za takve nekakve naše potrebe. To nam je svima jako dobro. 

Mali Borna odrastao je uz mamu u invalidskim kolicima, a zadirkivanje u školi nije ga zaobišlo. 

–Sjećam se prvog roditeljskog sastanka u osnovnoj i srednjoj školi. Roditelji su bili u šoku kad su me vidjeli da ulazim u kolicima. Ispitivali su svoju djecu zašto je Bornina mama u kolicima. Bilo je zadirkivanja i ispitivanja jer im je to bilo nepoznato i čudno. Mislim da se Borna ipak dobro nosio s tim. 

Kako je i u mladosti bila atletičarka, bavljenje sportom Renati nije bilo strano, tako da je uključivanje 2009. godine u Para atletski klub “Uspon” Velika Gorica gdje je bacačica diska. 

–Bavim se već dugi niz godina tim sportom, puno mi pomaže i općenito u socijalizaciji, prošli smo puno toga kroz sport, treninzi mi pomažu i u zdravstvenom odnosno fizičkom smislu. Ali i psihički, naravno. Recimo nisam imala problem s depresijom ili anksioznošću, kao što nažalost imaju mnoge osobe s invaliditetom jer se ne mogu nositi s takvim dijagnozama. Ali ja sam hvala Bogu, izvukla najbolje što sam mogla i drago mi je. 

Renata danas živi ispunjen život. Ima podršku obitelji i zajednice, podršku kluba. A kako sama priznaje – može otići gdje god želi. 

–Mogu odlaziti u kafiće, mogu otići u kino, mogu otići u kazalište, svake godine imamo nagrade za sportaša Grada Velike Gorice za osobe sa invaliditetom, kad se dodjeljuju, onda smo i mi u sklopu toga. Mogu otići na koncerte, imamo pristup praktički svugdje gdje imaju pristup i osobe koje nemaju invaliditet. Tako da mogu stvarno otići svugdje, recimo danas mi se ide u Samobor, ja ću otići s nekim u auto, nije bitno k’o mi dođe od prijatelja, idemo u Samobor.  

Kada slušamo Renatu kako na priča, ne bismo rekli da joj kralježnicu drže pločice i vijci, da ima osteoporozu i početak skolioze, povremeno dekubitus, inkontinentna je, doživjela dva naknadna pada gdje je ozlijedila nogu i bedrenu kost. No, i dalje je pozitivna, a ispričala je i kako izgledaju liječnički pregledi – koji su nama ženama neophodni. 

–Za ginekološki pregled mi u Gorici imamo ginekologinju kod koje imamo ginekološki stol koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Ja sam osobno bila na otvorenju, mene su zvali da idem na otvorenje, ali uglavnom ništa posebno za razliku od vas zdravih žena i cura, osim što nema sa strane stranica da se mi možemo lakše popeti iz kolica na stol i sve ostalo je isto. Kod zubara sam baš nedavno bila, isto bez problema. Moja zubarica recimo ima stolicu koja se pomiče, a naslon se isto pomakne kao u autobusu.  

Bornina maturalna večer

Invaliditet je stanje s kojim se moraš pomiriti i iz toga izvući najbolje što možeš – poručila je Renata na kraju našeg razgovora, odgovarajući na pitanje kako se nositi s teškim dijagnozama koje mijenjaju život zauvijek. 

–Neka moj primjer bude vodilja da se sve može, da nije lako ali da se može. Sve prvo treba posložiti u glavi. Mani je jako puno pomogao sport i onda kroz taj sport vidiš zapravo kakvih nas sve ima. Život ide dalje i na žalost moraš gurati, razmišljati pozitivno – koliko god i kada god možeš –  to je najvažnija stavka! 

Da život zaista nije siv, pokazuje Renatina volja i snaga, koja uz veliku podršku obitelji, svoj život boji toplim bojama. Ponavlja iznova da nema predaje, nema ne mogu.  

Da, neki dani znaju biti koma, ali – tko ih, zapravo nema? Sve je u prihvaćanju i gledanju – naprijed. 

Povodom Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a, kojeg obilježavamo 1. prosinca, Forum mladih SDP-a Velike Gorice i ove je godine tradicionalno proveo akciju podjele prezervativa s edukativnim lecima svojim mlađim sugrađanima.

Cilj akcije je podizanje svijesti o važnosti prevencije, redovitog testiranja te uklanjanja predrasuda i stigme povezane s HIV-om. 

Kao podrška mladima su se u podjeli edukativnog materijala pridružili predsjednica Ivana Mlinar, Branimir Mikšić i Sanja Barišić, gradski vijećnici Kluba SDP-a u Gradskom vijeću Grada Velike Gorice.

Članice i članovi Foruma mladih građanima su dijelili materijale s ključnim informacijama o zaštiti, mogućnostima besplatnog i anonimnog testiranja te činjenicama o suvremenim terapijama koje omogućuju kvalitetan i dug život osobama koje žive s HIV-om. Uz letke, mladi su razgovarali s prolaznicima kako bi dodatno približili temu i potaknuli otvoreniji pristup seksualnom i reproduktivnom zdravlju. 

-Naš je zadatak informirati, osvijestiti i potaknuti na odgovorno ponašanje. HIV, nažalost, nije nešto što pripada prošlosti, a ovakvim akcijama želimo doprinijeti zajednici i stvarati društvo jednakih prilika i razumijevanja. Žao nam je što se i Savjet mladih Grada Velike Gorice (također tradicionalno) nije proaktivno uključio u obilježavanje ovog dana kao dana svjesnosti odgovornog seksualnog ponašanja, jer prevencija s ciljem da ove bolesti bude sve manje je nužna! – poručila je Anamaria Ričko, predsjednica Foruma mladih SDP-a Velike Gorice i Zagrebačke županije.