Vijesti
GOSPA NAD BREGIMA Viktorija Skrbin (16) iz Roženice1: ‘Znam što sam vidjela, neću šutjeti o tome’
UKAZANJA U ROŽENICI Djeca Marija, Ivan i Alojz 24. lipnja 1951. ugledali su Majku Božju na vrhu drveta šljive. Bili su prisiljeni na šutnju, zatvarani, maltretirani. Točno 72 godine i jedan mjesec poslije, Viktorija Skrbin iz istoga sela snimala je oluju. I ostala u šoku…Odlučila je progovoriti za javnost.
Bila je to jedna sasvim obična ljetna večer. Vrućinu srpanjskih dana pratila su upozorenja naših prognostičara o mogućem grmljavinskom nevremenu u noćnim satima tog 24. srpnja. Baš kao i brojni drugi mladi, i 16-godišnja Viktorija Skrbin u svojoj se sobi u obiteljskoj kući u Roženici 1, selu sa stotinjak duša u Vukomeričkim goricama, spremala uhvatiti kamerom mobitela najbolji trenutak kad munja “zapara” nebom. Iako nikada nije snimala munje, na to ju je potaknuo razgovor s prijateljima koji su joj oduševljeno pričali o svom novom hobiju, pa se i sama htjela u tome okušati.
I te je noći, u 23:17 sati, Viktorija snimila puno više od bljeskova na nebu. Snimila je nešto zbog čega je istovremeno osjetila i uzbuđenje i strah i čuđenje.
– Nikad nisam snimala tak nešto, ali rekla sam sebi ‘ma idem probati’. Jednostavno, djelovalo mi je da bi moglo biti zabavno. Te noći je dosta sijevalo, u sobi sam sjela na stol da bih što bolje uhvatila kadar i u trenutku kad sam počele snimati dogodilo se To. Ukazanje. Na očigled sam vidjela Bogorodicu – priča nam Viktorija dok se prisjeća tih trenutaka.
– Kad sam išla pregledati video, kad sam uvećala i usporila snimku, to mi se potvrdilo. Mama je baš izlazila iz kupaonice, došla sam do nje, ruke su mi se tresle, ne znam je li od straha ili uzbuđenja, i ona je vidjela isto što i ja. Ostala je bez teksta, baš kao i tata. Svi smo ostali u čudu – govori u jednom dahu Viktorija.
Video snimku je postavila na svoje društvene mreže i na stranicu vjerske televizije. Iako je bilo dosta skeptičnih i negativnih komentara, nije se pokolebala, smatrajući kako svatko ima pravo misliti i vjerovati što želi.
– Znam što sam vidjela i snimila. Iste večeri javila mi se i jedna cura iz Gorice, rekla da je i ona snimila Bogorodicu, a njezinu priču objavili su i neki mediji. A meni je to bila potvrda da je to definitivno bilo to. A oni koji ne vjeruju… Njihovo pravo! – kaže Viktorija.
Nakon što smo je kontaktirali, zatražila je malo vremena. Nekoliko tjedana je promišljala o svemu i na koncu ipak odlučila prvi put izaći u javnost sa svojom pričom i svjedočanstvom.
– Odlučila sam to podijeliti s javnošću jer mislim da takvo nešto ne treba tajiti. Naše selo poznato je po brojnim viđenjima Majke Božje, još od davnih vremena. Međutim, kako su nam pričali stariji sumještani, ranije se to moralo skrivati. A ja mislim da je vrijeme da se šutnja prekine – rekla je Viktorija.
Mnogi to vjerojatno ni ne znaju, ali za Roženicu se prvi put kao za mjesto ukazanja Majke Božje doznalo prije pune 72 godine, koliko god se tadašnji režim trudio svim silama zataškati tu vijest.
Naše mjesto susreta bilo je upravo kod kapelice Bezgrešno srce Marijino, koja je izgrađena u spomen na ukazanje Blažene Djevice Marije u Roženici 24. lipnja 1951. godine, što stoji i zapisano na spomen ploči koja je ugrađena na nju. Pa da, za one koji možda još nisu čuli za tu priču, ukratko ponovimo…
Na sam blagdan svetog Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1951. godine, djeca Marija, Ivan i Alojz bila su na paši sa svinjama, a životinje su bile nekako uznemirene, kao da su predosjećala kako će uslijediti neobična događanja. I doista, djeci se na stablu stare šljive ukazao lik Majke Božje. Bilo je to prvo u nizu Gospinih ukazanja u Roženici 1.
Foto: Stjepan Markuz/G.Kiš, cityportal.hr
I tu se ova sadašnja priča i priča iz davne prošlosti počinju povezivati. Naime, ključ od kapelice čuva se u obližnjoj kući. Otvara nam nasmijani domaćin Stjepan Markuz, sin vidioca Ivana i nećak vidioca Alojza, te unuk Josipa Markuza, koji je diljem kraja poznat kao Joža Sveti ili Sveti Joža.
– Moj deda Joža je zapisivao apsolutno sve što su njegovi sinovi i nećakinja Marija vidjeli. Dao je sve od sebe da se to ne zaboravi. Tadašnji režim je kroz tajnu službu Udbu na svu silu htio to uništiti, spriječiti da se o tome pročuje, da se zapamti, no sačuvali su se podaci, neki zapisi. Zbog svih tih trauma koje su prolazili, vidioci su malo pričali o ukazanju. Bili su i u zatvoru, kao i djed – priča nam Stjepan i nastavlja:
– To je zanimljiva priča. Djed je trebao biti u zatvoru mjesec i pol, ali ostao je samo tri dana. Pustili su ga. Svaki put kad bi ga zaključali, ujutro su našli otvorena vrata njegove ćelije. I tako svako jutro! Policajci dođu na posao, a on otključan. I onda je, treći dan, šef Udbe Zorko rekao: ‘Puštaj Jožu van, ovo nisu čista posla!’ Tak’ mi je pričal. Slično je bilo i s djecom, s mojim ocem, stricem i tetkom. Maltretirali su ih, nagovarali da kažu da su sve izmislili, ali nikad nisu zanijekali ono što su vidjeli.
Otkriva i bizarni detalj kako je majka dotičnog Udbaša i sama vidjela Gospu, a on ju je zbog toga na dva dana zaključao u – svinjac!
– Nije bilo milosti, iako je i taj šef progonitelja potajice priznao kako je i sam svjedočio jednom od ukazanja. Većina starijih seljana ovdje u mjestu znaju za to, svjedoci su svega toga, a neki su također vidjeli neke znakove. Bilo je svakakvih svjetala, blještale su i ograde… Ima dosta tih priča. Gdje god dođemo, kad kažemo da smo iz Roženice, krenu pitanja o ukazanju iz 1951. godine. A mi pričamo kak’ su nama pričali.
Foto: Stjepan Markuz u kapelici podignutoj u čast Gospinom ukazanju 1951. u Roženici1/G.Kiš, cityportal.hr
Ipak, priče o Gospinu ukazanju na vukomeričkim bregima desetljećima su prešućivane jer strah od progona i zlostavljanja doista bio velik. Naime, čim se vijest pročula, počeli su stizati hodočasnici sa svih strana. Međutim, na ulazu u selo bile su jake policijske, odnosno udbaške snage, pa čak i konjica. Ljude se batinalo, rastjerivalo, čak su i konje puštali na vjernike! I, jasno, nitko više nakon toga nije dolazio na mjesto ukazanja.
No, od te 1951. do danas u Roženici je značajan broj mještana doživio ili osjetio neka neobjašnjiva zbivanja. Među njima je i naš sugovornik.
– Da, imao sam i ja neka neobična iskustva. U kapelici sam napravil’ oltar, a cifru koju sam izveo… Kao da me nešto vodilo. Kad sam krenuo piliti, pila nikako nije htjela ići u smjeru u kojem sam želio. A to je bilo skroz čudno za mene koji sam od malih nogu delal u našoj pilani. Ma skoro nemoguće, jer bio sam baš jako spretan s pilom. Probao sam par puta po svome, ali nije išlo. Onda sam se prepustio i napravljeno je tak kak je, bez ikakvih nacrta i šema. To sam i velečasnom ispričal. Neka bude čija je volja. Kad tak nekaj čovjek proživi, ne treba nikakvih pojašnjenja – kaže.
Foto: U kapelici se čuva dio drveta šljive, mjesto prvog ukazanja Majke Božje u Roženici1/G.Kiš, cityportal.hr
Ističe kako je kapelica napravljena u spomen na ukazanje, a obitelj Markuz dala je zemlju. Otkriva nam i još poneki zanimljivi detalj vezan uz jedinstvenog umjetnika iz sela, dedu Jožu.
– Svi mještani su sudjelovali i radili, donirali, zajednički smo to sve napravili. Moj deda je napravil kip, i prvi križ koji je napravio. Bio je samouki majstor, ali kaj je zamislil, to je napravil. Dosta sam se ko dečkić s njim družil… – prisjeća se Stjepan i nastavlja:
– Deda Joža je uvijek znao kakvo će vrijeme biti, a kad je vidio da ide oluja, on je rasteral oblake. Sve je rješaval krunicom. I sve što je govorio da će biti, to se 99 posto tak i ostvarilo. Ratovi, bolesti, sve je najavio. Kao što je najavio i da će biti još većih bolesti. Među zadnjima kaj je rekel bilo da će nas pokoriti druga rasa i vjera… Ovo sve prije se izdogađalo. Zato su ga zvali Sveti Joža, iako je mnogima bio i čudan. Realno, bio je malo, onako, na svoju ruku. Mene su zanimale te priče, ali nisam sve vjerovao do sad, dok se to nije dogodilo. Točno kak je deda Joža rekel’.
Foto: Spomen na vlč.Antuna Pećara u Roženici1/G.Kiš, cityportal.hr
U kapelici je i dalje dio stabla šljive na kojoj su djeca vidjela Gospu.
– Svećenik Antun Pećar, koji je bio jako naklonjen svemu tome, darovao nam je zvono, bio je začetnik gradnje zvonika i obnove kapelice, a svakog 24. u mjesecu u kapelici je služio misu. Bio je fenomenalan čovjek, sva vrata su mu se otvarala – prisjeća se Stjepan.
Dodaje i kako su se župnici koji su kasnije dolazili u selo, nakon njegove smrti, držali na distanci, nisu se upuštali u pokretanje nečeg većeg.
– Malo su se bojali, ne znam ni sam zašto. Mi seljani svake godine nešto malo uredimo, napravljen je Križni put, imamo i to hodočašće iz Kravarskog… Volio bih vidjeti da se tu izgradi jedna prava, lijepa crkva – kaže završno Stjepan Markuz nakon razgledavanja kapelice.
Foto: Viktorija Skrbin s obitelji, mama Marina, otac Josip i brat Nikola/G.Kiš, cityportal.hr
Pozdravljamo ga i krećemo do obiteljske kuće Skrbinovih, gdje Viktorija živi s mamom Marinom, tatom Josipom i 12-godišnjim bratom Nikolom. Priča kako život u bregima ne bi nikad mijenjala za onaj u gradu, iako dosta vremena zbog škole, sad i posla, preko školskih praznika, provede upravo u Gorici. U Roženici živi od svoje treće godine i priča kako je i njezin otac kao mali dosta vremena provodio sa Svetim Jožom, jer bili su sličnih godina. I roditelji nam pričaju kako su doživjeli Viktorijino viđenje Gospe. Uostalom, upravo su oni prvi pogledali snimku.
– Bila je sva preplašena, a to ukazanje koje je snimila je bilo točno nad kapelom. Vidi se da je lik Gospe, došla je s istoka, mislim da nas je došla zaštiti od nevremena. Mi godinama tu nemamo ni tuče, ni nikakve štete. Majčica Božja nas štiti, čvrsto vjerujem u to – kažu.
Viktorijin otac Josip ispričao je i kako je vjera promijenila njegov život na bolje.
– Iako se većinom u svim ispitivanjima proglašavamo jednom od zemalja s najviše katolika, to je samo površinski. Vidim to svaki dan. Možda je sedam do deset posto praktičnih vjernika. Tako sam i ja dugo živio, išao sam na Uskrs i Božić na misu, govorio da vjerujem u Boga, ali to je bilo samo površinski. Dok nisam prošao duhovne obnove, svakako sam živio, pušio više od 20 godina po dvije, tri kutije cigareta dnevno. Jedne večeri, kad sam išao zapaliti, samo sam čuo glas: ‘Ostavi to…’ Kad sam ponovo krenuo, više mi nije bilo do pušenja. Općenito, puno puta sam osjetio Duha Svetog. A zašto se Gospa ukazuje djeci? Zato jer su ona čista srca, a mi odrasli smo već pokvareni. Djeca neće lagati, a mi ipak gledamo svoje interese. Kažem, znam o čemu pričam jer sam i sam prije tako živio – otvoreno nam priča.
Foto: Viktorija Skrbin (16) – ‘Znam što sam vidjela i snimila te noći, neću šutjeti o tome’/G.Kiš, cityportal.ht
Mama Marina, kaže, trenutak kad joj je Viktorija pokazala snimku doživjela je jako emotivno, pa joj i gotovo mjesec dana nakon tog događaja suze same krenu. Neobične situacije, tvrdi, najviše se događaju suprugu i kćeri, no ona osobno pamti situaciju kad je Viktorija bila tromjesečna beba.
– Na dan našeg vjenčanja krstili smo Viktoriju. Kad smo došli doma, pojavilo se crveno svjetlo u sobi. Poput loptice za stolni tenis, lagano se spuštalo od stropa prema dolje. Kad je došlo do visine kreveta, nestalo je. Pitali smo drugi dan svećenika što bi to moglo biti, a on nam je rekao: ‘Dok je svjetlo, dobro je.’ To nam je bio prvi susret s nečim takvim, neobjašnjivim.
Naša vidjelica, Viktorija Skrbin, kaže da joj se život od noći 24. srpnja nije značajnije promijenio.
– I dalje me trnci prolaze dok gledam tu snimku. Nakon svega toga, na svijet ipak gledam malo drugačije. I prije sam u ljudima tražila ono dobro, a sad još i više. Nije lako, svijet je danas dosta pokvaren. Treba izdržati. Ljudima bih samo poručila neka se svatko od nas potrudi da svijet bude bolje mjesto, da budu dobri jedni prema drugima! – kaže za kraj vidjelica iz Roženice 1, Viktorija Skrbin.
Priča iz kvarta
Naših 60 godina male mature: Bilo je to vrijeme kina i sladoleda, Dingosa i sokolane…
U goričkoj Pivnici ove se srijede okupilo društvo koje je danas u srednjim sedamdesetim godinama, cure i dečki koji su 1965. završili svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Velika Gorica tad je bila bitno drukčiji grad…
U prestižnom ugostiteljskom lokalu Pivnica u Velikoj Gorici, u utorak 15. travnja poslijepodne, okupilo se vrlo zanimljivo društvo dama u zrelim i takozvanim zlatnim godinama života te njihovi muški vršnjaci. Skup su organizirali Ivan i Stjepan Mikulčić.
– Svi okupljeni smo generacija koja je prije 60 godina u Velikoj Gorici završila osmogodišnje osnovno školovanje i tako stekla ondašnju malu maturu. Uglavnom smo rođeni 1950. godine i domicilni smo stanovnici Velike Gorice i susjednih mjesta; Plesa, Rakarja, Kurilovca, Novog Čiča, Okuja, Velike Mlake i još nekih. Red je da druženjem malo proslavimo zaista veliki jubilej rastanka od vjerojatno najljepšeg razdoblja života i prisjetimo se tih lijepih dana – uvodno je kazao Ivan Mikulčić Mika.
Dobro je zapamtio kako je izgledala Gorica tih davnih dana.
– Velika Gorica je tad još bila na početku svojeg razvoja pa smo prvi razred odradili na početku Zagrebačke ulice, s desne strane, nedaleko parka u samom centru grada, u jednoj tada prigodnoj zgradi, u kojoj je kasnije bila trgovina Ve-go. Učiteljica je bila Stanka Matijašec. Kasnije smo se selili na suprotnu stranu ulice, u prostorije današnjeg Veleučilišta, pa u takozvanu Kulu, u blizini zgrade DVD-a, sad Udruženje obrtnika, a na kraju u potpuno novu školu, danas OŠ Eugena Kvaternika – otkriva Mika i dodaje:
– U novoj školi dobili smo i malu dvoranu za tjelovježbu, pa nismo više morali kroz kukuruze prema Kolarevoj, nedaleko tadašnjeg legendarnog igrališta NK Radnika, gdje smo vježbali u jednoj prizemnici koja još i danas postoji, odmah iza glavne pošte i HEP-a, a zvali smo je “sokolana”. U novoj školi razrednica nam je bila Josipa Čeranić.
Generacija učenika koji su pohađali 8. A, njih 22, okupila se i prije dvije godine na istom mjestu, u Pivnici, pa Mikulčić ima vjerodostojne podatke o broju učenika koji su u osam godina prodefilirali razredom.
– Na popisu imam oko 60 učenika. Neki su zajedno odradili svih osam godina, neki su se odselili, neki stigli iz susjednih mjesta od petog razreda nadalje, neki promijenili razred ili školu, a kasnije je, nažalost, dosta njih i preminulo. Ovom novom okupljanju odazvali su se Ankica Kranjčina (rođena Črnjak), Đurđica Dolački, Đurđa Nemet (Đuksi), Ankica Kadabec (Mirenić), Višnja Pavša (Peternac), Nada Gršetić (Stanković), Đurđa Plepelić (Šapković), Marija Pupić (Vugrinović), Franjo Bartolić, Miro Brigljević, Kazimir Fabečić, Ivica Jancetić, Zlatko Katulić, Stjepan Kliček, Marko Krilić, Ivan Mikulčić, Stjepan Mikulčić, Mato Paviša, Ratko Radić, Stjepan Zagorec, Josip Zubec i Božidar Župetić. Prije dvije godine odazvali su se i Ivan Godinić te Zvonko Mučnjak, koji su ovaj put bili spriječeni zbog bolesti.
Ivan Mikulčić dodao je i kako je red da se spomenu oni koji su, nažalost, puno prerano preminuli.
– To su Josip Bratković, Vlado Brigljević Šterna, Zlatko Brigljević Riba, Diana Daubachy, Stjepan Kavur, Nenad Kos, Stjepan Kovačić, Ivan Ljeljak, Ivan Lisec, Višnja Mikša, Ivan Munđer, Marica Plepelić, Branka Postić, Štefica Poturić, Milan Šipušić, Branko Trdić, Ivan Veselić, Marica Zubec i Mijo Gusić -pokazao je Ivan Mikulčić svoj precizan istraživački rad, pa i pamćenje.
Mika je bio ponajbolji učenik razreda, a kasnije je postao diplomirani inženjer prometa. Od 1977. do 1989. godine bio je djelatnik Gradske uprave grada Zagreba, u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Godine 1981. autor je idejnog rješenja jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu, koje je i sprovedeno, a egzistira i danas. Bavio se i sportom, odlično igrao nogomet za velikogorički Radnik, a u bivšoj državi bio je prvoligaški sudac, kao i u hrvatskoj ligi. I drugi učenici iz ondašnjeg A razreda bili su kasnije zapaženi u društvenom i osobnom životu.
– Pokojni Neno Kos bio doktor radiolog, Višnja Peternac bila je dugogodišnja tajnica tad jedine škole u Velikoj Gorici, koju je i pohađala, Stjepan Mikulčić radio je kao sanitarni inspektor na tada državnoj razini, a bio je i branitelj u Domovinskom ratu, kao i Ratko Radić, Josip Zubec i Franjo Bartolić. Ivan Godinić imao je također diplomu sanitarnog inspektora, Marija Vugrinović ima svoj OPG, Stjepan Zagorac uspješni je obrtnik koji ima čak pet obrtničkih diploma, Vlado Odrčić radio je kao kontrolor leta u zračnoj luci na Plesu, gdje je 43 godine radio i Stjepan Kliček, Marko Krilić u Velikoj Gorici pokraj crkve Navještenja Blažene Djevice Marije ima svoju trgovinu uredskog materijala… I mnogi drugi bili su i jesu uspješni, čestiti pa i cijenjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta uz svoje obitelji – zaključio je Ivan Mikulčić.
Druženje je organizirano ciljano u Velikom tjednu, kako bi i oni koji možda žive van Lijepe naše bili prisutni, jer za Uskrs obavezno stižu u svoju Goricu. Zbog takvog termina nije bilo muzike i plesa, ali svečano, dostojanstveno i mirno svakako je bilo. Najprije je prisutne pozdravio jedan od organizatora Ivan Mikulčić te predstavio one koji nisu bili na druženju prije dvije godine. Razlog? Mnogi se možda ne bi međusobno ni prepoznali nakon 60 godina, što je i razumljivo.
Na samom domjenku opet su osvježene uspomene i sjećanja na prekrasne davno minule dane kad se za kino u Gorici vikendom tražila karta više, kad su dečki nedjeljom u deset jurili masovno na utakmicu NK Radnika u Kolarevu, a dame, one mlađe i starije, išle na misu. Kad se plesalo i slušao tadašnji odličan lokalni bend Dingosi, kad se išlo na kolače ili sladoled u jedinu slastičarnu, kad se šetalo Goricom i poznavalo gotovo sve koje se srelo. Danas baš i nije tako…
Sklopljena su tada mnoga prijateljstva, možda i simpatije. Svjedoče tome i poneka međusobna posjećivanja, a najsvježiji primjer je posjeta Juraju Šipušiću koji zbog bolesti nije mogao na druženje. Što ti je život, kao školarac bio je vjerojatno najbrži u Velikoj Gorici, pa i šire, štete je što se nije bavio atletikom.
Slavljenici i oni koji nisu mogli do Pivnice danas imaju oko 75 godina i svjedoci su zavidnog dijela povijesti svoje voljene Velike Gorice, pa i kultnog mjesta gdje su se okupili. Spomenimo na kraju da je jedan od prisutnih slavljenika svima poklonio primjerak svoje knjige o sportu, barem za uspomenu povodom prekrasnog druženja.
Vijesti
Jedna kutija dnevno skraćuje život za 40 dana! Evo zašto je danas pravi trenutak da ostavite cigarete
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) upozorava kako duhan godišnje uzme oko 8 milijuna života, od čega čak 1,3 milijuna otpada na nepušače izložene pasivnom pušenju.
Republika Hrvatska od 2003. obilježava nacionalni, Hrvatski dan nepušenja, kako bi se naglasila važnost prestanka pušenja. Ovaj se dan obilježava na prvi dan korizme, koja je ove godine počela 05. ožujka. Na taj dan većina ljudi razmišlja o odricanju, pa je ovo prilika za promišljanje o vlastitom zdravlju. Cilj je potaknuti pušače na prestanak pušenja tako da 24 sata ne zapale cigaretu, steknu uvid da to nije nemoguće i nastave s apstinencijom.
Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO):
· duhan ubije polovicu svojih korisnika koji ne prestanu pušiti
· svake godine od posljedica pušenja umre oko 8 milijuna osoba, uključujući procijenjenih 1.3 milijuna nepušača izloženih pasivnom pušenju
· približno 80 % od 1.3 milijarde osoba u svijetu koje puše živi u zemljama s niskim i srednjim dohotkom
· u 2020. pušilo je 22.3 % svjetske populacije (36.7 % muškaraca i 7.8 % žena).
Pušenje predstavlja veliki javnozdravstveni problem. Procjenjuje se da u Hrvatskoj od posljedica pušenja godišnje umire oko 14.000 ljudi. Dok je 1960-ih godina stopa pušenja bila na vrhuncu među muškarcima, a dva desetljeća kasnije među ženama, danas je statistika ipak na strani bivših pušača u odnosu na pušače.
Žestoke masovne medijske kampanje protiv duhana i slikovna zdravstvena upozorenja dokazano sprječavaju djecu i druge ranjive skupine da počnu pušiti i povećavaju broj korisnika duhana koji prestanu pušiti. Oko 80 % pušača počinje pušiti prije 18 godine. U cijelom svijetu svake godine oko 30 milijuna adolescenata počinje pušiti (oko 50 % mladih muškaraca i 10 % mladih žena), a nažalost većina će nastaviti do kraja života. Studije na mladuncima eksperimentalnih životinja zaključuju da nikotin može izazvati trajne promjene u mozgu.
Pušenje predstavlja najveći preventabilni zdravstveni rizik. Pušenje je vodeći uzročnik malignih, kardiovaskularnih i respiratornih bolesti. Oko 95 % umrlih od raka pluća su pušači. Pušenje se dovodi u vezu s povećanim rizikom od osteoporoze, ulkusa jednjaka i želuca, usporenog zarastanja rana i šećerne bolesti. Uz to, pušenje uzrokuje trenutačni porast krvnog tlaka i pulsa, smanjuje protok krvi kroz srce i mozak, smanjuje količinu kisika u tkivima, povećava rizik od stvaranja ugrušaka te direktno oštećuje krvne žile. Znanstveno je dokazano da jedna cigareta skraćuje život osam minuta; dakle, osobi koja puši jednu kutiju cigareta dnevno dan je kraći za dva sata i 40 minuta, a godina 40 dana. Ukupna smrtnost među pušačima je tri puta veća nego kod osoba iste dobi i spola koje nisu nikad pušile te pušači umiru oko 10 godina ranije.
Cigareta sadrži više od 7000 supstanci, od kojih je 70 kancerogeno. Za ovisnost je odgovoran nikotin, a intenzitet ovisnosti o nikotinu može se usporediti s heroinom ili kokainom. Pušenje uzrokuje zadovoljstvo, bolje raspoloženje, smanjenje stresa i anksioznosti. Oko 75 % pušača u zapadnim zemljama razmišljaju o prestanku u sljedećih 6 mjeseci, dok ih je oko 50 % pokušalo prethodne godine. Većina pušača nije planirala pušiti cijeli život, odlučili su samo zapaliti prvih nekoliko cigareta. Nažalost oko 80 % osoba koje pokušaju prestati pušiti, ponovno zapali cigaretu nakon nekoliko mjeseci.
„Prestati pušiti?! Pa to je bar lako, ja sam to učinio već stotinu puta!“ govorio je, navodno, Mark Twain. Iako nije lako, prestati pušiti je uvijek korisno, bez obzira na dob. Zanimljiva je metafora koja pušenje uspoređuje s uskim cipelama, tek kad ih skinemo osjetimo olakšanje. Tri minute traje jaka želja za cigaretom, nikada dulje, a možete je suzbiti na razne načine: operite zube, prošetajte, istuširajte se, popijte čašu vode, pojedite jabuku.
12 tjedana nakon prestanka pušenja poboljšava se cirkulacija krvi, lakše se hoda i diše, a nakon tri mjeseca smiruje se kašalj i otežano disanje te se poboljšava funkcija pluća. Godinu dana nakon prestanka pušenja rizik od srčanog udara smanjuje se za tri puta, a nakon 5 godina rizik je jednak onome kao u nepušača. Deset godina nakon prestanka pušenja rizik za pojavu raka pluća postaje dvostruko manji nego kod pušača, smanjuje se i rizik obolijevanja od raka usne šupljine, grkljana, jednjaka, mokraćnog mjehura, maternice i gušterače. Nakon 15 godina rizik obolijevanja od srčanih bolesti izjednačen je riziku nepušača.
Među pušačima koji su svjesni opasnosti duhana većina želi prestati pušiti. Osim zdravstvenih dobrobiti, brojne su druge prednosti prestanka pušenja, pa tako netko može pronaći motivaciju u količini ušteđenog novca i porastu samopouzdanja zbog ovog velikog koraka, porastu energije, svježijem izgledu, manje bora, drugi u boljem okusu hrane, osjetu mirisa, a treći u pružanju pozitivnog primjera djeci.
Savjetovanja i lijekovi mogu više nego udvostručiti šanse korisnika duhana za uspješan prestanak pušenja. U prestanku od pomoći mogu biti proizvodi koji sadrže nikotin u obliku flastera, guma za žvakanje i spreja. Ti proizvodi smanjuju simptome odvikavanja od pušenja jer zamjenjuju nikotin koji se unosi pušenjem cigarete. U organizam se tako unosi mala, netoksična doza nikotina, bez štetnog dima.
Nikotinska guma za žvakanje prikladnija ja za ljude koji se pušenja ne odriču naglo, već postepeno smanjuju broj popušenih cigareta, sve do potpunog prestanka. Uzima se kad se osjeti potreba za pušenjem i polako žvače tijekom 30 minuta. Prvo se koriste kao zamjena za cigarete što pomaže
smanjiti broj popušenih cigareta, a nakon toga se postupno smanjuje i uzimanje samih guma dok se ne smanji potreba za nikotinom.
Flaster se stavlja na kožu i neprekidno otpušta određenu količinu nikotina koja, kroz kožu, odlazi u cirkulaciju i dalje se prenosi krvlju te osigurava veliku šansu za prestanak pušenja ljudima koji se cigareta žele odreći odmah. Doziranje i trajanje terapije ovisi o razini ovisnosti o nikotinu.
Sprej se može koristiti za postupno smanjenje pušenja ili za nagli prestanak, ovisno o preferencijama pušača. Doza ovisi o razini ovisnosti o nikotinu. U procesu odvikavanja, primjenjuje se tijekom 12 tjedana. Koraci terapije uključuju postupno smanjivanje broja potisaka spreja tijekom tog razdoblja.
Učinci kombinirane nefarmakološke i farmakološke intervencije multipliciraju se, pri čemu obje komponente pridonose uspjehu bez obzira radi li se o individualnom ili grupnom pristupu. Stoga se kombinacija farmakoterapije sa savjetovanjem i bihevioralnim pristupom preporučuje kao najučinkovitija metoda za prestanak pušenja.
Vijesti
Jurjevo u Kurilovcu! Pjesma, krijes i domaće delicije
Manifestacija će se odvijati na križanju Lomničke ulice i Jelačićeve, a očekuje se veliki odaziv građana.
Vijesti
KUD Gradići održat će svoj tradicionalni Uskrsni koncert, ali s jednom malom izmjenom
Umjesto na Uskrsni ponedjeljak, KUD će svoj doprinos misnom slavlju dati na sam Uskrs.
Sport
Kako je Klaf “zapalio” Široki: Ušli u finale kupa i zaslužili čudesan doček
Veliki uspjeh ostvarili su nogometaši Širokog Brijega, predvođeni Velikogoričaninom Deanom Klafurićem i njegovim pomoćnikom Damirom MIlanovićem ušli su u finale Kupa BiH u vrlo specifičnim uvjetima…
U najmanju ruku jako dobar posao radi velikogorički trener Dean Klafurić na klupi premijerligaša BiH iz Širokog Brijega. U kombinaciji sa svojim vjernim i vrijednim suradnikom Damirom Milanovićem preuzeo je Široki ove zime, a dolaskom proljeća počeli su stizati i vrlo konkretni, divljenja vrijedni rezultati. U teškim i zahtjevnim okolnostima, ali kad se radi kako radi Klaf, uloženo se mora vratiti…
Vratilo se u velikoj mjeri u srijedu navečer, nakon što je Široki gostovao u Sarajevu kod Željezničara u drugoj utakmici polufinala Kupa BiH. U prvoj utakmici Široki je bio maestralan, pomeli su Klafovi momci Želju s travnjaka i na uzvrat otišli s velikih 3-0. Sasvim logično, uoči uzvrata na Grbavici vladao je optimizam, ali i velika doza opreza, budući da u BiH nogometu, pokazalo se u prošlosti, i nemoguće često postane moguće.
Nemogućom se tako, primjerice, čini da igrač uđe u kazneni prostor protivnika, domaći branič mu doslovno slomi nogu, a sudac samo pokaže rukom: “Ništa, igra se dalje!” Postoji u BiH mogućnost pregleda situacije na VAR-u, ali ovoga puta sudac se iz nekog razloga nije odlučio upotrijebiti taj alat. Jer, igra se dalje…
I igralo se dalje, ali bez Daniela Lukića, koji je odmah po završetku utakmice završio u bolnici, a zatim i na operacijskom stolu, budući da mu je pukla tibija, kost u potkoljenici. Igraj dalje, ali za nekoliko mjeseci, kad se oporaviš od teške ozljede!
Osim Lukića, nastradala su još dva igrača Širokog, također bez sankcija, a Željezničar je dobio i kazneni udarac u 37. minuti. Kazneni udarac koji je, naravno, u najmanju ruku dvojben. Iz njega je Željo i zabio jedini gol na utakmici, pobijedio 1-0, ali nije uspio nadoknaditi minus iz prve utakmice. Klaf, Milka i njihova ekipa otišla je tako potpuno zasluženo u finale Kupa.
– Cilj nam je bio ući u finale, a u tom smislu smo se i pripremali, svjesni da imamo prednost od tri gola. Na kraju smo uspjeli i nema nikakve dvojbe da je ovo veliki uspjeh za nas – govorio je zadovoljni Klaf nakon utakmice koja je bila iscrpljujuća u svakom smislu.
Budući da ove sezone iz lige ispadaju čak četiri kluba, Širokom je i dalje primaran cilj izbjeći jednu od četiri posljednje pozicije. Trenutačno su na sedmome mjestu, s pet bodova više od devetog Radnika iz Bijeljine, prvoga koji je u ovom trenutku u opasnoj zoni, fokus je i dalje na tome, ali usput je stigao i ovaj prekrasan doseg u Kupu.
– Nije baš da smo se orijentirali na na Kup, nama je prvenstvo cilj opstanak u ligi, ali u ovom trenutku mogu reći da sam ponosan na svoje igrače. Utakmica nije bila lijepa, Željezničar je imao podršku, mi smo bili u grču u prvom poluvremenu, nismo se držali svog plana igre, no u drugom dijelu to je bilo bolje. Odmaknuli smo protivnika od našega gola i smanjili smo im broj šansi, tako da mislim da je naš prolazak u finale, gledajući obje utakmice, apsolutno zaslužen – rekao je Klafurić.
Proslavili su igrači i stožer Širokog plasman u finale već u Sarajevu, no prava fešta odrađena je po povratku kući, u Široki Brijeg. Oduševljeni navijači dočekali su ih spektakularnom bakljadom…
Dean Klafurić, shvatili ste već, prometnuo se u miljenika navijača, uživao je sasvim sigurno i u ovim prekrasnim trenucima, no svjesni su naši širokobriješki Goričani da posao ni izbliza nije gotov. Ni u kupu, u kojem ih u finalu čeka Sarajevo, predvođeno Zoranom Zekićem, koje će u tom finalu biti i favorit, ali posebna je pažnja i dalje na prvenstvu.
Već u subotu umorni i ozljedama izmučeni Široki ide na novo teško gostovanje, ovoga puta kod Igmana u Konjic.
-
HOTNEWSprije 3 danaFOTO Prometna nesreća na križanju Fizirove i Avenije Pape Ivana Pavla II
-
HOTNEWSprije 5 danaGrad Velika Gorica u borbi protiv ilegalnog otpada iz Zagreba
-
Vijestiprije 3 danaStiže dječji doplatak za ožujak, pogledajte tko sve ima pravo na njega
-
Vijestiprije 22 sataGrad dijelio besplatne porcije prženih ribica povodom Velikog petka