Bila je to jedna sasvim obična ljetna večer. Vrućinu srpanjskih dana pratila su upozorenja naših prognostičara o mogućem grmljavinskom nevremenu u noćnim satima tog 24. srpnja. Baš kao i brojni drugi mladi, i 16-godišnja Viktorija Skrbin u svojoj se sobi u obiteljskoj kući u Roženici 1, selu sa stotinjak duša u Vukomeričkim goricama, spremala uhvatiti kamerom mobitela najbolji trenutak kad munja “zapara” nebom. Iako nikada nije snimala munje, na to ju je potaknuo razgovor s prijateljima koji su joj oduševljeno pričali o svom novom hobiju, pa se i sama htjela u tome okušati.

I te je noći, u 23:17 sati, Viktorija snimila puno više od bljeskova na nebu. Snimila je nešto zbog čega je istovremeno osjetila i uzbuđenje i strah i čuđenje.

– Nikad nisam snimala tak nešto, ali rekla sam sebi ‘ma idem probati’. Jednostavno, djelovalo mi je da bi moglo biti zabavno. Te noći je dosta sijevalo, u sobi sam sjela na stol da bih što bolje uhvatila kadar i u trenutku kad sam počele snimati dogodilo se To. Ukazanje. Na očigled sam vidjela Bogorodicu – priča nam Viktorija dok se prisjeća tih trenutaka.

– Kad sam išla pregledati video, kad sam uvećala i usporila snimku, to mi se potvrdilo. Mama je baš izlazila iz kupaonice, došla sam do nje, ruke su mi se tresle, ne znam je li od straha ili uzbuđenja, i ona je vidjela isto što i ja. Ostala je bez teksta, baš kao i tata. Svi smo ostali u čudu – govori u jednom dahu Viktorija.

Video snimku je postavila na svoje društvene mreže i na stranicu vjerske televizije. Iako je bilo dosta skeptičnih i negativnih komentara, nije se pokolebala, smatrajući kako svatko ima pravo misliti i vjerovati što želi.

– Znam što sam vidjela i snimila. Iste večeri javila mi se i jedna cura iz Gorice, rekla da je i ona snimila Bogorodicu, a njezinu priču objavili su i neki mediji. A meni je to bila potvrda da je to definitivno bilo to. A oni koji ne vjeruju… Njihovo pravo! – kaže Viktorija.

Nakon što smo je kontaktirali, zatražila je malo vremena. Nekoliko tjedana je promišljala o svemu i na koncu ipak odlučila prvi put izaći u javnost sa svojom pričom i svjedočanstvom.

– Odlučila sam to podijeliti s javnošću jer mislim da takvo nešto ne treba tajiti. Naše selo poznato je po brojnim viđenjima Majke Božje, još od davnih vremena. Međutim, kako su nam pričali stariji sumještani, ranije se to moralo skrivati. A ja mislim da je vrijeme da se šutnja prekine – rekla je Viktorija.

Mnogi to vjerojatno ni ne znaju, ali za Roženicu se prvi put kao za mjesto ukazanja Majke Božje doznalo prije pune 72 godine, koliko god se tadašnji režim trudio svim silama zataškati tu vijest.
Naše mjesto susreta bilo je upravo kod kapelice  Bezgrešno srce Marijino, koja je izgrađena u spomen na ukazanje Blažene Djevice Marije u Roženici 24. lipnja 1951. godine, što stoji i zapisano na spomen ploči koja je ugrađena na nju. Pa da, za one koji možda još nisu čuli za tu priču, ukratko ponovimo…

Na sam blagdan svetog Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1951. godine, djeca Marija, Ivan i Alojz bila su na paši  sa svinjama, a životinje su bile nekako uznemirene, kao da su predosjećala kako će uslijediti neobična događanja. I doista, djeci se na stablu stare šljive ukazao lik Majke Božje. Bilo je to prvo u nizu Gospinih ukazanja u Roženici 1.

I tu se ova sadašnja priča i priča iz davne prošlosti počinju povezivati. Naime, ključ od kapelice čuva se u obližnjoj kući. Otvara nam nasmijani domaćin Stjepan Markuz, sin vidioca Ivana i nećak vidioca Alojza, te unuk Josipa Markuza, koji je diljem kraja poznat kao Joža Sveti ili Sveti Joža.

– Moj deda Joža je zapisivao apsolutno sve što su njegovi sinovi i nećakinja Marija vidjeli. Dao je sve od sebe da se to ne zaboravi. Tadašnji režim je kroz tajnu službu Udbu na svu silu htio to uništiti, spriječiti da se o tome pročuje, da se zapamti, no sačuvali su se podaci, neki zapisi. Zbog svih tih trauma koje su prolazili, vidioci su malo pričali o ukazanju. Bili su i u zatvoru, kao i djed – priča nam Stjepan i nastavlja:

– To je zanimljiva priča. Djed je trebao biti u zatvoru mjesec i pol, ali ostao je samo tri dana. Pustili su ga. Svaki put kad bi ga zaključali, ujutro su našli otvorena vrata njegove ćelije. I tako svako jutro! Policajci dođu na posao, a on otključan. I onda je, treći dan, šef Udbe Zorko rekao: ‘Puštaj Jožu van, ovo nisu čista posla!’ Tak’ mi je pričal. Slično je bilo i s djecom, s mojim ocem, stricem i tetkom. Maltretirali su ih, nagovarali da kažu da su sve izmislili, ali nikad nisu zanijekali ono što su vidjeli.

 

Otkriva i bizarni detalj kako je majka dotičnog Udbaša i sama vidjela Gospu, a on ju je zbog toga na dva dana zaključao u – svinjac!

– Nije bilo milosti, iako je i taj šef progonitelja potajice priznao kako je i sam svjedočio jednom od ukazanja. Većina starijih seljana ovdje u mjestu znaju za to, svjedoci su svega toga, a neki su također vidjeli neke znakove. Bilo je svakakvih svjetala, blještale su i ograde… Ima dosta tih priča. Gdje god dođemo, kad kažemo da smo iz Roženice, krenu pitanja o ukazanju iz 1951. godine. A mi pričamo kak’ su nama pričali.

Ipak, priče o Gospinu ukazanju na vukomeričkim bregima desetljećima su prešućivane jer strah od progona i zlostavljanja doista bio velik. Naime, čim se vijest pročula, počeli su stizati hodočasnici sa svih strana. Međutim, na ulazu u selo bile su jake policijske, odnosno udbaške snage, pa čak i konjica. Ljude se batinalo, rastjerivalo, čak su i konje puštali na vjernike!  I, jasno, nitko više nakon toga nije dolazio na mjesto ukazanja.

No, od te 1951. do danas u Roženici je značajan broj mještana doživio ili osjetio neka neobjašnjiva zbivanja. Među njima je i naš sugovornik.

– Da, imao sam i ja neka neobična iskustva. U kapelici sam napravil’ oltar, a cifru koju sam izveo… Kao da me nešto vodilo. Kad sam krenuo piliti, pila nikako nije htjela ići u smjeru u kojem sam želio. A to je bilo skroz čudno za mene koji sam od malih nogu delal u našoj pilani. Ma skoro nemoguće, jer bio sam baš jako spretan s pilom. Probao sam par puta po svome, ali nije išlo. Onda sam se prepustio i napravljeno je tak kak je, bez ikakvih nacrta i šema. To sam i velečasnom ispričal. Neka bude čija je volja. Kad tak nekaj čovjek proživi, ne treba nikakvih pojašnjenja – kaže.

Ističe kako je kapelica napravljena u spomen na ukazanje, a obitelj Markuz dala je zemlju. Otkriva nam i još poneki zanimljivi detalj vezan uz jedinstvenog umjetnika iz sela, dedu Jožu.

– Svi mještani su sudjelovali i radili, donirali, zajednički smo to sve napravili. Moj deda je napravil kip, i prvi križ koji je napravio. Bio je samouki majstor, ali kaj je zamislil, to je napravil. Dosta sam se ko dečkić s njim družil…  – prisjeća se Stjepan i nastavlja:

– Deda Joža je uvijek znao kakvo će vrijeme biti, a kad je vidio da ide oluja, on je rasteral oblake. Sve je rješaval krunicom. I sve što je govorio da će biti, to se 99 posto tak i ostvarilo. Ratovi, bolesti, sve je najavio. Kao što je najavio i da će biti još većih bolesti. Među zadnjima kaj je rekel bilo da će nas pokoriti druga rasa i vjera… Ovo sve prije se izdogađalo. Zato su ga zvali Sveti Joža, iako je mnogima bio i čudan. Realno, bio je malo, onako, na svoju ruku. Mene su zanimale te priče, ali nisam sve vjerovao do sad, dok se to nije dogodilo. Točno kak je deda Joža rekel’.

U kapelici je  i dalje dio stabla šljive na kojoj su djeca vidjela Gospu.

– Svećenik Antun Pećar, koji je bio jako naklonjen svemu tome, darovao nam je zvono, bio je začetnik gradnje zvonika i obnove kapelice, a svakog  24. u mjesecu u kapelici je služio misu. Bio je fenomenalan čovjek, sva vrata su mu se otvarala – prisjeća se Stjepan.

Dodaje i kako su se župnici koji su kasnije dolazili u selo, nakon njegove smrti, držali na distanci, nisu se upuštali u pokretanje nečeg većeg.

– Malo su se bojali, ne znam ni sam zašto. Mi seljani svake godine nešto malo uredimo, napravljen je Križni put, imamo i to hodočašće iz Kravarskog… Volio bih vidjeti da se tu izgradi jedna prava, lijepa crkva – kaže završno Stjepan Markuz nakon razgledavanja kapelice.

Pozdravljamo ga i krećemo do obiteljske kuće Skrbinovih, gdje Viktorija živi s mamom Marinom, tatom Josipom i 12-godišnjim bratom Nikolom. Priča kako život u bregima ne bi nikad mijenjala za onaj u gradu, iako dosta vremena zbog škole, sad i posla, preko školskih praznika, provede upravo u Gorici. U Roženici živi od svoje treće godine i priča kako je i njezin otac kao mali dosta vremena provodio sa Svetim Jožom, jer bili su sličnih godina. I roditelji nam pričaju kako su doživjeli Viktorijino viđenje Gospe. Uostalom, upravo su oni prvi pogledali snimku.

– Bila je sva preplašena, a to ukazanje koje je snimila je bilo točno nad kapelom. Vidi se da je lik Gospe, došla je s istoka, mislim da nas je došla zaštiti od nevremena. Mi godinama tu nemamo ni tuče, ni nikakve štete. Majčica Božja nas štiti, čvrsto vjerujem u to – kažu.

Viktorijin otac Josip ispričao je i kako je vjera promijenila njegov život na bolje.

– Iako se većinom u svim ispitivanjima proglašavamo jednom od zemalja s najviše katolika, to je samo površinski. Vidim to svaki dan. Možda je sedam do deset posto praktičnih vjernika. Tako sam i ja dugo živio, išao sam na Uskrs i Božić na misu, govorio da vjerujem u Boga, ali to je bilo samo površinski. Dok nisam prošao duhovne obnove, svakako sam živio, pušio više od 20 godina po dvije, tri kutije cigareta dnevno. Jedne večeri, kad sam išao zapaliti, samo sam čuo glas: ‘Ostavi to…’ Kad sam ponovo krenuo, više mi nije bilo do pušenja. Općenito, puno puta sam osjetio Duha Svetog. A zašto se Gospa ukazuje djeci? Zato jer su ona čista srca, a mi odrasli smo već pokvareni. Djeca neće lagati, a mi ipak gledamo svoje interese. Kažem, znam o čemu pričam jer sam i sam prije  tako živio – otvoreno nam priča.

Mama Marina, kaže, trenutak kad joj je Viktorija pokazala snimku doživjela je jako emotivno, pa joj  i gotovo mjesec dana nakon tog događaja suze same krenu. Neobične situacije, tvrdi, najviše se događaju suprugu i kćeri, no ona osobno pamti situaciju kad je Viktorija bila tromjesečna beba.

– Na dan našeg vjenčanja krstili smo Viktoriju. Kad smo došli doma, pojavilo se crveno svjetlo u sobi. Poput loptice za stolni tenis, lagano se spuštalo od stropa prema dolje. Kad je došlo do visine kreveta, nestalo je. Pitali smo drugi dan svećenika što bi to moglo biti, a on nam je rekao: ‘Dok je svjetlo, dobro je.’ To nam je bio prvi susret s nečim takvim, neobjašnjivim.

Naša vidjelica, Viktorija Skrbin, kaže da joj se život od noći 24. srpnja nije značajnije promijenio.

– I dalje me trnci prolaze dok gledam tu snimku. Nakon svega toga, na svijet ipak gledam malo drugačije. I prije sam u ljudima tražila ono dobro, a sad još i više. Nije lako, svijet je danas dosta pokvaren. Treba izdržati. Ljudima bih samo poručila neka se svatko od nas potrudi da svijet bude bolje mjesto, da budu dobri jedni prema drugima! – kaže za kraj vidjelica iz Roženice 1, Viktorija Skrbin.