Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.

Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.

– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.

– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…

I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.

– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.

Na posao se bacio vrlo ozbiljno.

– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:

– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…

A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.

– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…

Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.

– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.

Screenshot

Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.

– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.

– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.

Jedan dio posebno je impresivan.

– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!

Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.

– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:

– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.

Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…

– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.

Tu je i industrijski dodatak:

– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.

Ukratko, u selu se dobro živjelo.

– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.

Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.

– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!

Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.

– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:

– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.

Screenshot

Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.

– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…

Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.

– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.

Hvala, gospon Đuro!

Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze

Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.

– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.

Iz Lazine Čičke dolazi priča o djevojci koja je već u srednjoškolskim danima pokazala da se trud, talent i znatiželja itekako isplate.

Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Dok su drugi još razmišljali što će nakon škole, ona je već pokretala školski podcast, pjevala na vjenčanjima, istraživala glas i gradila iskustva koja danas prirodno vode prema njezinom studiju – logopediji.

Priča o Ani zapravo je priča o tome kako znatiželja, hrabrost i malo onog poznatog “zašto ne?” mogu otvoriti vrata koja možda na početku ni ne vidiš.

U vremenu kad se često pitamo jesu li mladi dovoljno angažirani, jedna djevojka iz našeg kraja tiho, ali uporno gradi svoj put i to tako da se svaka njezina aktivnost prirodno nadovezuje na sljedeću. Kod Ane Šantek ništa nije slučajno.

Ona je jedna od onih mladih osoba zbog kojih shvatiš koliko potencijala ima u našem kraju. I koliko je važno dati priliku, podršku i prostor da taj potencijal raste.

Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.

Podcast koji je krenuo iz učionice, a završio kao ozbiljna referenca u CV-u

Prije nego što je upisala logopediju, Ana Šantek već je iza sebe imala projekt na kojem bi joj pozavidjeli i stariji kolege: školski podcast koji je pokrenula doslovno iz male učionice.

Danas podcast „Koji faks upisati?“ vodi nova generacija učenika, a Ana to gleda s posebnim zadovoljstvom.

– Jako mi je drago što projekt nije stao našim odlaskom, nego je dobio nastavak. Sada ga preuzima ekipa iz drugog razreda, dok ja imam prostor za neke nove ideje – rekla je Ana.

I tu se već vidi ono što je pokretalo cijelu priču: nije poanta bila u njoj, nego u ideji koja će trajati.

A iza kadra – potpuna gerila produkcija. Snimali su u maloj školskoj učionici koju su na ekranu pretvarali u “mali dnevni boravak”. U stvarnosti? Kamera pričvršćena za školske stolice, improvizirana pozadina na zavjesama i set koji je izgledao uvjerljivo samo dok ga se ne pomakne za koji centimetar. Tko bi došao na snimanje, ostao bi iznenađen koliko je cijela priča zapravo bila kreativna improvizacija. Drugim riječima, low budget, high volja.

Veliku ulogu imalo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, koje financira izvannastavne aktivnosti poput sporta, umjetnosti i tehnologije. Ana i ekipa prijavili su se na natječaj i prošli.

– S time smo si kupili opremu, kamere, mikrofone, fotelje, pozadinu, ma sve – rekla je Ana.

Prvi gost došao je preko brata. Studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a predložio je prijatelja koji je preddiplomski završio u Hrvatskoj, a danas studira na Harvard Universityju.

– Ispalo je da nam je prva epizoda bila s dečkom koji je danas na Harvardu – očito znamo prepoznati potencijal – našalila se Ana.

Nakon toga sve se počelo širiti po onom poznatom principu, znam nekoga tko zna nekoga. Ubrzo su pokrili medicinu, stomatologiju, logopediju, FSB, FER i niz drugih fakulteta, donoseći realne, studentske perspektive.

Promocija je išla i preko TikToka, ali s mjerom.

– To je super način da se promoviramo jer nas gosti onda podijele na svom profilu, ali nisam se htjela previše fokusirati na to. Često sam gledala kroz prizmu studentskog zbora da bude realan prikaz faksa, a ne samo neke snimke s TikToka – otkrila je Ana istaknuvši kako cilj nije bio viralnost nego autentičnost.

– Krenula sam s tim kako bismo prikazali kako zapravo funkcionira određeni fakultet i time potaknuli ekipu te im olakšali odabir. To je jako bitna odluka koja može, iako ne mora, odrediti smjer u životu. Svi imamo neke predrasude o fakultetima zbog tračeva koje čujemo, a htjela sam pokazati kako zapravo jest – rekla je Ana.

I nisu svi gosti dolazili s pričom “kod nas je sve savršeno”. Upravo suprotno, govorili su realno, s dobrim i lošim stranama. A nekad su se, kad se za podcast pročulo, javljali i sami.

Iako danas o tome govori smireno, priznaje da odluka o pokretanju podcasta nije bila bez dvojbi. U glavi su se vrtjeli razlozi “zašto ne”, ali kod nje, kaže, uvijek na kraju prevlada ono retoričko “zašto ne?”. Vodi se mišlju da će joj više biti žao stvari koje nije pokušala nego onih koje možda nisu uspjele. Strah od tuđeg mišljenja postoji, ali, kako kaže, nije dovoljno važno da bi je zaustavilo.

Možda najzrelija rečenica koju je izgovorila odnosi se baš na ono što mladi često podcjenjuju: “Sve što napraviš izvan klupe će ti se jako dobro spojiti s onim što ćeš raditi, iako u tom trenu tako ne izgleda.”

Podcast je započeo kao inicijativa za upoznavanje fakulteta i olakšavanje upisa, a završio kao ozbiljna stavka u životopisu. Projekt koji je bio kreativan, organizacijski zahtjevan te komunikacijski i produkcijski intenzivan. Donio joj je sigurnost pred kamerom, vještine vođenja razgovora, umrežavanje, ali i ono najvažnije, potvrdu da se ideje isplati realizirati, čak i kad su kamere pričvršćene za školske stolice.

Glas koji prati “da” – ali u crkvi, ne u sali

Ali to nije sve. U Aninom portfelju postoji još jedna, izrazito osobna priča: pjevanje na vjenčanjima. I to, kako sama naglašava, na vjenčanjima, ne na svadbama.

– Uvijek svi pomisle da pjevam na svadbama, ali ne, pjevam na vjenčanjima – smije se.

Nije, kaže, tip koji bi nastupao na svadbenim feštama. Smatra da osobnost itekako utječe na stil pjevanja, boju glasa i način prenošenja emocije. Budući da je emotivna i suosjećajna, osjeća da joj upravo duhovna glazba najviše pristaje.

– Moraš biti prisutan u tome i znati prenijeti misao, jer duhovna glazba je zapravo molitva. To mi je najljepša činjenica u cijeloj ovoj priči – ističe Ana.

Pjeva, kaže, otkad zna za sebe. U osnovnoj je sve nekako stalo jer nije vidjela gdje bi se dalje razvijala, ali početkom srednje ponovno se priključila crkvenom zboru u Čiču. Upravo je tamo počela ova priča. Poznanica iz zbora i glazbene škole, koja je već pjevala na vjenčanjima, uputila ju je u tome smjeru. Preko nje je i Ana dobila priliku.

Prvi nastup dogodio se sasvim spontano. Paula je trebala biti kuma na jednom vjenčanju i nije mogla pjevati. Predložila je Anu.

– Za to sam se vjenčanje spremala tri mjeseca. Te pjesme sam toliko uvježbavala… Naravno da nije bilo savršeno, ali bilo je predivno. I danas pogledam snimke – rekla je Ana te istaknula kako to vjenčanje pamti kao trenutak u kojem je sve kliknulo.

Vjenčanje je bilo u crkvi Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici i upravo je taj nastup bio početak svega. Prilika koja se pojavila neočekivano, ali u savršenom trenutku. I stvarno, Bog uvijek nađe načina.

Danas iza sebe ima tri do četiri godine iskustva. No početak nije bio bajka. Nakon prvog nastupa, sljedeći je došao tek deset mjeseci kasnije. Pa onda jedan u tri mjeseca. “Ne ide to odmah”, priznaje. Sve je raslo polako, kroz preporuke i ono najstarije oglašavanje, od usta do usta. Otvorila je i Instagram profil, ali ključ je bio dobar glas koji se širio među mladencima.

U jednom trenutku vjenčanja su postala mjesečna. Danas ih ima toliko da ponekad, nažalost, mora i odbiti.

Posebnu dimenziju cijeloj priči daje činjenica da najčešće nastupa s tatom. On svira, ona pjeva. Vikendi ih tako vode po cijeloj Hrvatskoj. Spoje nastup i mali izlet, stanu na kavu putem, upoznaju nova mjesta i ljude.

Iako iza sebe ima velik broj otpjevanih vjenčanja, trema ne nestaje. Zapravo, kaže da je na vjenčanjima trema veća nego na natjecanjima ili drugim nastupima.

– Ja bih jako pomno birala tko bi meni pjevao na vjenčanju. Zato mi je spoznaja da netko baš mene odabere predivna – rekla je Ana.

Zato to naziva najljepšim “poslom” na svijetu – iako ga, iskreno, uopće ne želi zvati poslom.

– Uvijek mi je žao to naplatiti, jer meni je to takav doživljaj da bih najradije ja njima platila samo da mogu sudjelovati – istaknula je Ana te kaže da je razlog taj što uljepšava jedan od najvažnijih trenutaka u nečijem životu. Sudjeluje u danu koji je mladenka možda sanjala godinama.

Uz vjenčanja, Ana nastupa i na različitim glazbenim događanjima, poput festivala Prvi glas Zagorja, gdje se fotografirala s voditeljem Mirkom Fodorom.

Glas kao poziv: Od mikrofona do logopedije

Iako je završila Ekonomsku školu u Velikoj Gorici i jedno vrijeme očekivala da će nastaviti u tom smjeru, odluka je na kraju pala na nešto sasvim drugo. Danas studira logopediju i to nimalo slučajno. Do te je odluke došla još prije nego što je snimila podcast epizodu o tom fakultetu, kroz razgovore sa studentima i vlastito promišljanje o tome gdje se dugoročno vidi.

Logopedija joj se, kaže, pokazala kao logičan izbor. Cijeli život bavi se glasom, kroz pjevanje, istraživanje vokalne tehnike, izražavanje emocije. Upravo je glas u središtu ove interdisciplinarne znanosti koja spaja medicinu, psihologiju, pedagogiju i lingvistiku. Kod nje se tako spojila kreativnost i znanost, emocija i struktura.

Zanimljivo je i to da svoju odluku nije dijelila sa svima. Svjesna koliko je logopedija jedan od najtraženijih studija u Hrvatskoj, planove je zadržala za uzak krug ljudi. Čak je i u podcast epizodi o tom fakultetu pazila da ostane objektivna, iako je već tada znala da je to njezin smjer. Taj pristup, tiho raditi, a glasno ostvariti dosta govori o njoj.

Za srednju školu kaže da joj je bila lijepa, ali studentski život opisuje kao predivan. A kad se sve zbroji, od podcasta, preko pjevanja, do studija, ispada da se cijela njezina priča zapravo vrti oko glasa. Samo sada taj glas dobiva i znanstvenu dimenziju.

Tamo gdje glas dobiva smisao

Za kraj, možda i najtiši, ali najvažniji dio njezine priče.

Ana danas volontira u Centru za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. Naravno, i to je nekako došlo prirodno, kao produžetak svega što već radi. Kod nje se stvari ne događaju stihijski; svaka nova stepenica logično se nadovezuje na prethodnu.

Prije upisa na logopediju htjela je provjeriti kako izgleda prijemni ispit i što se zapravo traži. Nazvala je logopedicu iz Centra, objasnila situaciju i pitala može li doći na razgovor, čisto da iz prve ruke vidi kako izgleda rad u struci. Umjesto kratkog savjeta dobila je poziv na edukaciju isti dan. Tako je, bez velikog plana, započelo volontiranje.

Iako u tom trenutku, usred mature i priprema za fakultet, nije razmišljala o dodatnim obvezama, odlučila je prihvatiti priliku. Želja za logopedijom bila je jača. A rad s predškolcima, upravo ono što je zanima, pokazao se kao idealna “praksa” i prije same prakse.

Danas radi u grupi predškolaca kojima je odgođen polazak u školu zbog govornih teškoća, što joj je posebno dragocjeno jer je izravno povezano sa strukom. U Centru je sudjelovala i u programima za buduće prvašiće koje pripremaju za školu, ali i za učenike od trećeg do petog razreda koji se suočavaju s poteškoćama u ponašanju ili socijalizaciji. S njima kroz radionice uče prepoznavati i imenovati emocije, razvijati samokontrolu, nositi se s ljutnjom, rješavati sukobe razgovorom, graditi samopouzdanje i osjećaj pripadnosti. Male, ali važne vještine koje često čine veliku razliku.

Jedna joj je situacija posebno ostala urezana. Na jednoj radionici djevojčica joj je izradila narukvicu. Ana ju je nosila tijekom učenja i priprema za prijemni ispit. Kaže da joj je baš ta narukvica bila dodatna motivacija, podsjetnik zašto želi taj poziv i za koga ga želi raditi.

Još jedan dokaz da je veći propust ne pokušati nego pokušati pa ne uspjeti.

Volontiranje, kaže, možda zvuči kao klišej u rečenici “ja volontiram”, ali u stvarnosti je daleko od toga. To je prostor učenja, rasta i konkretne pomoći drugima, ali i sebi. U njezinu slučaju, to je i mjesto gdje se sve njezine priče spajaju u jednu: glas, djeca, znanje i želja da ono što voli ima smisao.

U svome dvorištu, u srcu svoga Buševca, dočekao nas je s jednom molbom:

– Ispričat ću vam sve što vas zanima, ali ne bih volio da se od ovoga radi veći cirkus nego što bi trebalo.

Ivan Rožić (83), dobitnik gradske Nagrade za životno djelo, već je u prvome kontaktu puno toga objasnio. Skroman je to čovjek, iznimno vitalan, mudar u skladu s godinama, ali kad je u pitanju njegov kraj i pisanje o njemu, s energijom kakva se ne viđa često kod ljudi u devetom desetljeću života.

– Naravno da sam ponosan, da mi je drago što ljudi očito vide i priznaju ono što sam radio. Ali iskreno, koliko god sam ponosan i zadovoljan, nisam bio sklon tome da budem nagrađen, jer ipak sam u godinama kad mi odgovara mir. Tu je moja obitelj, djeca, unuci i praunuci, a iz takvog komfora teško je izaći. Znao sam se u danima prije dodjele i probuditi noću i pitati se je li mi sve to trebalo, sva ta strka oko nagrade… Ali dobro, i to je prošlo – kaže gospon Rožić sa smiješkom.

Nekoliko puta se i ranijih godina spominjalo Ivana Rožića kao potencijalnog dobitnika najprestižnije gradske nagrade, sad se to i dogodilo, pa je ostalo jedino doznati zašto je i kako, čemu zahvaljujući, do toga došlo. Korak po korak…

– Apsolutno sam zadovoljan svojim životom! I više nego što sam možda mogao očekivati. Napisao sam neke knjige zbog kojih sam stvarno sretan što postoje – kaže Rožić uvodno.

Dok razgovaramo, na stolu ispred nas su knjige s velikom važnošću za povijest našega kraja. Naslovi sve govore o tematici, o interesima: Povijest Plemenite općine turopoljske, Rječnik buševskoga govora, Ogranak seljačke sloge Buševec, Rodoslovlja buševskih obitelji, Buševec…

– Pišem otkad sam otišao u mirovinu, a “klik” se dogodio nakon što sam pročitao knjigu povjesničarke Nade Klaić “Medvedgrad i njegovi gospodari”. Shvativši koliko tu postoji neistina, koliko je povijest našega kraja zapravo nepoznata i neistražena, odlučio sam se pozabaviti tom tematikom. I danas sam, moram to reći, jako sretan zbog svega što sam stvorio – priča gospon Ivan.

Po obrazovanju je germanist i anglist, za svoga radnog vijeka radio je kao nastavnik, prevoditelj, socijalni i konzularni radnik, ali ispalo je da je i vrlo talentiran povjesničar. Iako, bilo je tu i sreće…

– Naš sumještanin Ivan Kos je nakon odlaska u mirovinu valjda 30-ak godina sjedio u Državnom arhivu, Sveučilišnoj knjižnici i nadbiskupskom arhivu te popisivao knjige rođenih, ostavinske i diobene rasprave svih buševskih obitelji, kao i druge dokumente. Nakon što je umro, svi ti papiri ostali su u kutijama, nitko za njih nije ni znao, sve dok se njegovi nasljednici nisu selili. Nećak gospodina Kosa sve je to spremio u svoj podrum i tamo je stajalo sve dok ga nisam pitao, znajući povijest njegove obitelji, ima li možda kakvih zapisa ili papira. Kad je izvadio sve te kutije, odmah mi je bilo jasno koliko je to dragocjena građa! – prepričava Rožić.

Na temelju tih dokumenata nastalo je “Rodoslovlje buševskih obitelji”, povijesni zapis kakav nema vjerojatno niti jedno mjesto ili selo u Hrvatskoj. Nižu se tu obiteljska stabla, svatko može pronaći svoju obiteljsku liniju, a ne treba ni napominjati da dominiraju Rožići, Katulići, Robići, Detelići…

– Iz tih dokumenata nastala je i knjiga “Povijest Buševca”, a puno toga sam koristio i za “Povijest Plemenite općine turopoljske”. To je moje životno djelo. Sve drugo bilo je zabava, i dramska sekcija i sve ostalo. Ovo je ono što ostaje!

Na sličnom tragu neumorni Ivan Rožić juri i dalje, jer već u veljači ili ožujku izaći će njegov “Zbornik turopoljskog plemstva”, u kojem je obrađeno oko 900 obitelji iz našega kraja, a sve je krenulo iz zaključka da se o Plemenitoj općini turopoljskoj premalo zna.

– Postoji ogromna arhiva, najveća nakon dubrovačke, a dobar dio toga nitko nikad nije taknuo. Ne znam zašto, jer Plemenita općina turopoljska bila je jedna nevjerojatna pojava, samouprava i autonomija koja je trajala praktički od dolaska Hrvata na ova područja pa sve do 1947. godine. U početku su to bile župe, Turovo Polje i ostale, ali najstariji zapisi su iz 1225. godine, koji kažu da je jedan rod Turopoljaca bio uzdignut u rang plemića. Od tad postoji kontinuirana povijest, uz kraće prekide, sve do 1947., kad je ukinuta i kad joj je oduzeta imovina – u dahu govori Rožić, koji će sugovorniku sat povijesti priuštiti onako usput, s impresivnom lakoćom i užitkom.

– U turopoljskom plemstvu bili su Jelačići i Drašković, ali i Alapići, koje su izbacili nakon mjesec dana jer je Gašpar Alapić odmah krenuo u sječu šuma, a bez župana se to nije smjelo – počinje priča.

– Inače, Gašpar Alapić i Nikola Šubić Zrinski bili su vršnjaci i rođaci. Alapići su bili u Vukovini, a u Lukavcu je bio Nikola Šubić Zrinski, kojeg smo jedva izbacili iz dvorca. Želio je da svi Turopoljci budu njegovi kmetovi! Šubić Zrinski je u turopoljskoj povijesti pravi negativac, zna se i da je kod goričke crkve objesio desetoricu Turopoljaca koji mu nisu željeli predati svoje imanje! Doslovno se vodio rat, a na kraju je presuda bila u korist Turopoljaca. On je morao napustiti dvorac, što nije želio, a pristao je tek nakon dogovora s kraljem da će dobiti grad Čakovec. Ono što je ostalo iza njega u zapisima se naziva “ruševina grada Lukavca”. To znači da je taj bezobraznik je srušio grad prije nego što ga je napustio! – strastveno nas podučava Rožić.

Ivan Rožić počeo je pisati tek nakon odlaska u mirovinu, ali njegov opus brzo je rastao, a rast će i dalje…

Ponešto povijesti pamti i osobno, jer Ivan se rodio 1942. godine, u nekim potpuno drukčijim vremenima.

– Koliko se Buševec promijenio? Toliko da imam osjećaj da živim tisuću godina. U doba kad sam kretao u školu, nismo imali ni struje, po cijele dane radilo se na polju i sa stokom… Živjelo se na način na koji se valjda živjelo i prije 500 godina. Otac mi je bio krojač, tad je još funkcionirao i nekakav oblik naturalne privrede, pa su ljudi hlače ili kaput plaćali svinjetinom, jabukama ili nečim trećim. Kod nas je tako uvijek bilo svega..

Već pedesetih godina u selu je izgrađen Društveni dom, gledali su se i filmovi, a sve više je bilo i obrtnika.

– Bili smo relativno blizu i Velikoj Gorici i Zagrebu, bio je gust i promet prema Sisku, koji se tad razvijao kao veliki industrijski centar… Uvijek su tu bile gostionice, imali smo i četiri krojača, postolara, kovača, kolara, remenare, mlinare… Sve što je čovjeku trebalo, moglo se nabaviti u selu – pamti djetinjstvo Rožić.

Osnovnu školu dovršio je u Velikoj Gorici, a zatim upisao gimnaziju u Zagrebu. A tu se i definitivno zaljubio u kazalište.

– Škola je bila u Muzjeu Mimara, a preko puta je bio HNK. Nakon škole bismo redovno išli na predstave, gledali smo ih s galerije stajanje, i tih sam godina pogledao doslovno kompletan repretoar HNK – govori Rožić.

S kazalištem se susreo još kao dječak u svom selu, prvu ulogio dobio je kao desetogodišnjak, a po završetku studija preuzeo je režiju u Ogranku.

– Uvijek sam kao djeca gledali probe i predstave u selu, a imali smo što i vidjeti. Gotovo je nevjerojatno, primjerice, da je buševečko kazalište 1939., u samo jednoj godini, izvelo osam cjelovečernjih predstava?! Kako su uspjeli sve to uvježbati, pripremiti… E, to mi nije jasno.

Stvarale su se i u njegovoj režiji pamtljive i važne predstave, uključujući i “Hamleta” na kajkavskom, a sve to događalo se u slobodno vrijeme. Radni vijek Ivan Rožić je započeo kao nastavnik engleskog u Vukovini, sve do odlaska u – Njemačku.

– Pojavio se oglas kojim traže socijalne radnike za posao u Njemačkoj i odlučio sam se prijaviti. Dobio sam posao i počeo raditi u socijalnoj službi koja se brinula o stranim radnicima u Njemačkoj, a moj zadatak su bili jugoslavenski radnici. Preselili smo se u Düsseldorf, kći je tad imala godinu dana, tamo se rodio i sin, a ostali smo sljedeće četiri godine. Kako je kćer trebala krenuti u školu, morali smo odlučiti ostajemo li tamo ili se vraćamo. I vratili smo se. Napravili smo kuću na zemlji moga tasta, a ja sam pronašao novi posao. Savez sindikata bio je dužan pobrinuti se za nas koji se vraćamo iz Njemačke, a taman se otvorilo mjesto u mirovinskom osiguranju. Trebali su prevoditelja za naše radnike u Njemačkoj i komunikaciju s njemačkim službama.

Novi zaokret, ujedno i novi odlazak u inozemstvo, na red je došao 1992. godine, u ratno doba.

– Nakon što je Hrvatska postala samostalna, znao sam da će se ukazati potreba za ljudima u diplomatskim predstavništvima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj i odlučio sam se raspitati postoji li potreba za nekim poput mene u Ministarstvu vanjskih poslova. Poslao sam otvorenu molbu, a tek naknadno sam saznao da je deset dana ranije raspisan natječaj baš za ta radna mjesta. Na kraju sam dobio posao i završio u Bonnu. Bili smo jedino konzularno predstavništvo za Njemačku, Švicarsku i Austriju, papiri su dolazili u vrećama i odlazili za Zagreb u kamionima…

U nastavku diplomatske karijere, koja je potrajala sve do mirovine, radio je Ivan Rožić i u konzularnim predstavništvima u Bonnu, Beču, Bernu, Los Angelesu, odrađivao važne poslove, proživio puno toga… A opet:

– Bio sam posvuda, ali Buševec je uvijek ostao centar mog svijeta. I ako me pitate kako je danas živjeti u Buševcu, reći ću da je super! Jako sam zadovoljan. Imamo svoj mir, imamo izvrsnu kazališnu dvoranu, redovne predstave, imamo i novi vatrogasni dom, imamo i šahovski klub, koji vode moja braća Zlatko i Marijan… – kaže za kraj gospon Rožić.

Neumorni gospon Rožić, jer uskoro mu, kaže, izlazi nova knjiga…

Kad je Hrvatska početkom devedesetih stekla svoju samostalnost, u čemu su najveći doprinos dali mali, obični ljudi iz svih dijelova naše države, pa tako i oni s velikogoričkog područja, potkrao se tu jedan paradoks. Mnoge su sredine, posebno u okolici Zagreba, u novoj ustroju izgubili svoju, lokalnu “samostalnost”, tu su opet važnu ulogu, gotovo krucijalnu, odigrali upravo – Velikogoričani! Veliki finale cijele te akcije dogodio se 29. studenog 1995. godine, kad je oformljeno prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice, a na “gorički vlak” tom su se prilikom ukrcale i neke druge sredine s istim željama…

Ideja o Velikoj Gorici kao izdvojenom gradu, a ne dijelu grada Zagreba, rodila se već 1990. godine, kad su Velikogoričani i Turopoljci shvatili da je lokalna vlast svedena na – područni ured. Goričkoj inteligenciji to nije bilo dovoljno. Kraj koji je prethodnih gotovo osam stoljeća, kroz Plemenitu općinu turopoljsku, imao neku vrstu samouprave, pretvoren je u periferiju metropole, što nije bilo opcija za naše ljude.

– Do uspostave samostalne Republike Hrvatske Velika Gorica je imala status općine. Budući da su 1990. godine sve općine ukinute, stvorene su četiri gradske općine, uslijed čega je Velika Gorica dobila samo taj Područni ured. A to je bilo daleko od onoga što je nekad imala kroz svoju općinsku Skupštinu. U Turopolju postoji tradicija lokalne vlasti, odnosno samouprave, a i svi drugi imali su svoje gradove i općine. Velika Gorica je kao ovako velika sredina nekako ostala izvan toga, zbog čega su se vrlo brzo počeli ujedinjavati i politički i svi drugi faktori u našem gradu – prisjeća se svjedok vremena Vlado Horina.

Upravo je Horina bio među osnivačima Odbora za povratak lokalne samouprave, osnovanog na inicijativu uglednih Velikogoričana. Predsjednikom tog Odbora imenovan je odvjetnik Antun Šagovac, a Horina je bio tajnik.

– U Odboru su bili predstavnici političkih stranaka, ali i nestranački ljudi. Sve skupa je i zamišljeno kao izvanstranačka akcija, što je ona i bila, s obzirom na sve aktivnosti koje su slijedile – priča Horina.

Otpor je, zapravo, počeo već u raspravi zakonskog prijedloga o ovakvoj administrativnoj podjeli našeg područja, jer Velika Gorica prestala je biti općina na sjednici zagrebačke Skupštine 14. studenog 1990., a već krajem rujna u našem je gradu održana tribina o metropolizaciji Zagreba, na kojoj se vodila žestoka diskusija i izražavale brojne sumnje i negodovanja na brojne točke prijedloga, o čemu je detaljno pisao prof. dr. sc. Branko Dubravica u knjizi “Teritorijalni ustroj Velike Gorice od kotara i općine do grada 1871. – 1995.”

Doznajemo tako iz istog izvora da su odlukom o ukidanju općina sve pravne kompetencije prebačene na zagrebačke gradske institucije. Područni ured Velika Gorica dobio je svoju tajnicu u Željki Klemenčić, koju je naslijedio Vlado Grbavac, a kasnije i Zvonko Kunić.

Već u ožujku 1992. godine u Saboru je otvorena rasprava o novom ustroju Republike Hrvatske, što je uključivalo diobu za županije, ali i promjenu statusa nekih gradova. U zadnjim danima ožujka gorički ogranak HSLS-a proveo je anketu pod geslom “Hoćemo svoju općinu Velika Gorica”, a o nacrtu zakona o lokalnoj samoupravi raspravljalo se i na tribini gradskog SDP-a.

Pojavila se u svemu tome i mogućnost da Velika Gorica ostane dio Zagreba, a okolna mjesta i općine završe u Zagrebačkoj županiji. Nešto slično dogodilo se Zaprešiću, a tu se negdje rodila i krilatica “Ne dijelite Turopolje”, proizašla iz potpisivanja peticije kojom su se ljudi pobunili protiv podjele Turopolja u dvije županije. Budući da peticija da Velika Gorica postane grad, održana u prosincu 1992. u organizaciji lokalnog HSLS-a, nije prerasla u širi pokret, definirana je odluka po kojoj Velika Gorica ostaje dio Zagreba.

U novoj podjeli Grad Zagreb je definirao 182 naselja, od čega ih je čak 93 bilo iz bivše velikogoričke općine! Dakle, više od polovice… S druge strane, Zagrebačku županiju u tom su trenutku činili Samobor, Dugo Selo i općine oko Zaprešića, dok su sam Zaprešić i Velika Gorica ostali dio Zagreba. Upravo su iz Županije u jesen 1993. stigli snažni signali o podršci u pokušaju odvajanja tih dvaju gradova/naselja.

Grupa entuzijasta, predvođena mr. sc. Zdravkom Lučićem, 30. studenog 1993. je organizirala tribinu u tadašnjem Narodnom sveučilištu pod naslovom “Velika Gorica u sustavu lokalne samouprave”. Uz župana Ivicu Gažija, uvodničar je bio i dr. sc. Josip Kregar, docent s Pravnog fakulteta, a nakon rasprave ovaj se skup suglasio da treba nastaviti inzistirati na izdvajanju Velike Gorice iz Zagreba i dobivanju statusa grada.

Stajališta s tribine poslužila su kao osnova za okupljanje na kojem se 14. prosinca 1993. formirao, punim nazivom, Privremeni inicijativni odbor za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice. Na sjednici su bili predstavnici svih velikogoričkih političkih stranaka, predstavnici Udruženja obrtnika, ali i brojne nestranačke osobe. Predsjednik Odbora Šagovac i tajnik Horina najuže su surađivali s Josipom Bobesićem, predsjednikom Udruženja obrtnika, a akcija je krenula odmah.

Sljedeća tri tjedna na terenu su osnivani odbori po mjesnim zajednicama, koje su se i međusobno krenule povezivati, a uslijedio je i drugi sastanak inicijativnog odbora, s kojeg je u javnost poslana nedvosmislena poruka:

“Vraćanje lokalne samouprave koja je ovom području nepravedno oduzeta (a prema tradiciji postoji od 1225.) temeljna je zadaća Odbora za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice.”

Prefiks “privremeni” nestao je 7. siječnja 1994. godine, a Inicijativni odbor krenuo je s organizacijom prikupljanja potpisa za peticiju. Za velikogoričkim primjerom poveli su se i u Zaprešiću, gdje je krajem siječnja osnovan njihov Inicijativni odbor, a ta dva tima uskoro su se i blisko povezala te zajedno nastupala.

– Bilo je i drukčijih razmišljanja među Velikogoričanima, ali rekao bih da nije bilo toliko protivnika ideje koliko je bilo skeptika, onih koji su se bojali kako će Velika Gorica funkcionirati sama. Otpora je, naravno, bilo i s druge strane, iz Grada Zagreba. Vodili smo tu velike borbe na sve strane, znalo je biti i žestoko, a puno nam je značilo to što smo prikupili više od 20.000 potpisa Velikogoričana – kaže Vlado Horina.

Cijeli procesno trajao je otprilike dvije godine. U međuvremenu se priključilo i Pokupsko, ideja je bila da Orle i Pokupsko budu zasebne općine, puno je toga dvojbenoga bilo i u “razgraničenju” Zagrebačke županije i Grada Zagreba, a pojavila se i mogućnost da pet velikogoričkih naselja, uključujući Veliku Mlaku i Mičevec, pripadnu Zagrebu. To posljednje bilo je možda i najvažniji razlog što se cijela priča protegnula toliko dugo, jer Grad Zagreb nije se želio odreći Zračne luke i vodocrpilišta!

Raspravljalo se o podjeli na četiri zagrebačka kotara, što Goričanima opet nije bilo prihvatljivo, a dodatni udarac bilo je ukidanje mjesnih odbora.

“Ovime su naši građani ostali bez ikakvih imovinskih prava, a ispod je našeg ljudskog dostojanstva da i najmanji novac za lokalne potrebe moramo prositi u Skupštini Grada. Nužno je da se što prije oslobodimo od ovog maloljetničkog statusa i postane subjekti svih društvenih procesa u našem gradu i općinama, jer nema tih novčanih obećanja zbog kojih bi se odrekli stoljetne tradicije da budemo svoji na svom, istinski kreatori izgradnje svoga područja. Nitko ne može dati Velikoj Gorici i budućim općinama dušu i prepoznatljivost, osim njihovih žitelja”, oglasili su se iz Odbora nakon takve odluke.

Važan korak u pravom smjeru napravljen je u listopadu 1994., nakon sastanka predstavnika Odbora s predsjednikom zagrebačke Skupštine Stjepanom Brolichom.

– Prema svemu što sam čuo, vjerujem da bi se naši zahtjevi mogli ostvariti najkasnije do jeseni 1995. godine – rekao je predsjednik Odbora Antun Šagovac nakon sastanka.

Pokazala se ta prognoza točnom, a pomoglo je i to što se lokalni HDZ aktivnije uključio u akciju. Dugo je gradski ogranak pratio ono što je dolazilo iz vrha stranke, bio u najmanju ruku distanciran od borbe za gradsku samostalnost, ali predsjednik goričkog HDZ-a Milan Krilić u tim se trenucima definitivno aktivirao. Naravno, najvažnije je bilo to što je predsjednik Tuđman shvatio da neke stvari u teritorijalnoj podjeli nove države nemaju logiku, uključujući i ono za što se borila gorička Inicijativa.

Prvi važan datum je tu 20. rujna 1995., kad je Sabor donio Zakon o Zagrebačkoj županiji. Njime su ustanovljene današnje granice županije, ali i dodijeljen status grada Velikoj Gorici, a status općina za Pokupsko i Orle. Prvi lokalni izbori u Velikoj Gorici održani su 29. listopada 1995., a na njima je osam vijećnika dobio HSLS, sedam HSS, šest HDZ, po dva HSP i nezavisne liste, a jedan HNS.

I ostvareni su tako svi preduvjeti da se – rodi Grad! Na povijesnoj konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Grada Velike Gorice, 29. studenog 1995. godine za gradonačelnika je izabran Josip Bobesić iz HSS-a, a za njegova zamjenika Stjepan Rendulić iz HSLS-a. Prvi predsjednik Vijeća bio je Ivica Leder (HSLS), a već na drugoj sjednici drugim je zamjenikom gradonačelnika imenovan Vlado Horina iz HSS-a.

– Ničega tu glamuroznog nije bilo. Našli smo se, formirali Vijeće, odabrani vodeće ljude i razišli se. Nismo čak ni na pijaču otišli nakon te prve sjednice – smije se danas Horina, koji je ubrzo za ulogu prvog tajnika Gradskog vijeća angažirao Nevena Karasa.

– Negdje oko Božića 1995. godine, u mom sadašnjem uredu, prvi put razgovarali smo Vlado Horina i ja. Ideja je bila da postanem tajnik Gradskog vijeća, ali vladala je velika nesigurnost, bilo je puno nejasnoća. Imao sam siguran posao u Hrvatskim šumama i tražio sam tjedan dana da razmislim. Kad su me u firmi podržali, odlučio sam prihvatiti izazov. Na sjednici Gradskog vijeća 15. siječnja izabran sam za tajnika – pamti Karas, danas zamjenik gradonačelnika u drugome mandatu.

Što se lokalne samouprave tiče, uspostavljanja kompletnog sustava, bili su to počeci. I gradski, i njegovi.

– Ja sam u Hrvatskim šumama bio savjetnik za imovinsko-pravne odnose, a ovo je bilo sasvim nešto drugo. O lokalnoj samoupravi učio sam u hodu, a tu moram zahvaliti tajnici zagrebačke Skupštine Bernardi Jurčec, koja mi je puno pomogla. Na tjednoj razini me primala, davala mi savjete, odgovarala na sva moja pitanja… U tih prvih par mjeseci me usmjerila i uputila u sve detalje u formalno-pravnom smislu – kaže Karas i ističe:

– Prvih godinu dana bilo je stvarno jako teško, pamtim da smo prvi proračun napravili na dva lista papira, ali već nakon dvije godine došli smo do razine da su mene zvali iz cijele Hrvatske da pomognem njima. Toliko smo otišli naprijed da smo im i mogli pomoći, uspjeli smo se posložiti u popriličnoj mjeri, a danas smo došli do statusa na koji možemo svi biti ponosni.

U tim prvim danima Grada, tvrdi Horina, dalo se naslutiti u što se on može pretvoriti.

– Svi smo mi bili svjesni kakvu perspektivu ima Velika Gorica, u smislu Zračne luke, vode, izvorišta… I da su tu značajni potencijali. I da jedan takav grad, ako je dobro vođen, jednostavno ne može biti neuspješan – zaključio je Horina.

U srcu Turopolja,  u Buševcu nedaleko od Velike Gorice, ove se adventske sezone dogodilo nešto posebno.

Dok su se gradovi natjecali u svjetlima i gužvama, u jednom toplom salonu s peći na drva održan je beauty advent koji je ženama pružio ono najvažnije – trenutak za sebe. 

Već pri ulasku u Frizerski studio Lara osjetio se miris topline doma: pucketanje drva u peći, ugodna atmosfera i osmijesi koji su goste dočekivali kao stare prijatelje. Bio je to prostor u kojem vrijeme usporava, a stres svakodnevice ostaje pred vratima. 

Gošće su uživale u profesionalnim frizerskim uslugama, uz jednaku kvalitetu preparata kakvu nude i veliki gradski saloni. Dok su se frizure oblikovale s pažnjom i stručnošću, stolom se širio miris ručno rađene, domaće štrudle — simbol gostoljubivosti i tradicije koja se u Buševcu njeguje s ponosom. 

Poseban interes izazvao je pregled lica, gdje su žene imale priliku dobiti savjete prilagođene svojem tipu kože, uz vrhunske preparate koji, iako korišteni u najvećim gradovima, ovdje dobivaju dodatnu vrijednost zbog osobnog pristupa i topline ambijenta. 

Beauty advent u Buševcu pokazao je da za kvalitetu, njegu i poseban doživljaj nije potrebno putovati daleko. Dovoljna je mala zajednica, puno srca i želja da se ženama pruži osjećaj kao kod kuće.

Upravo u toj jednostavnosti i iskrenosti krije se čarolija ovog događaja — mala seoska priča koja grije jednako snažno kao i peć na drva u salonu.