Propisno je 19. dana kolovoza velikogoričke nogometne krugove iznenadila vijest koja je stigla iz Širokog Brijega: Damir Milanović zvani Milka više nije prvi asistent Deana Klafurića!

Suradnja dvojice prijatelja i kumova bila je dugotrajna i najčešće vrlo uspješna, ali toj je priči sad došao kraj.

– Razlog rastanka je to što je Klaf donio odluku da sam ja prerastao ovaj nivo i da mi je vrijeme da idem svojim putem, bilo samostalno ili u nekom drugom stožeru, koji preferira drukčiji nogomet. Objasnio mi je da osjeća da me guši i sputava, a to ne bi želio. Kad mi je to prezentirao na takav način, ja sam prihvatio raskid ugovora – rekao je Milka.

Nekoliko dana poslije ponovno je bio na svome mjestu, u svome gradu, na novom početku. Više od osam godina prošlo je otkad se trenerski povezao s Klafurićem, a uz kavu u omiljenom kafiću najlakše je bilo prevrtjeti sve što se događalo u tom periodu iza nas.

– Prvi put smo se povezali u ljeto 2017., kad je Klaf preuzeo Goricu. Ja sam se tad vratio iz Kurilovca, i dalje sam bio igrač, ali igrač koji više nije mogao stajati na nogama. Dogovor je bio da mu budem neka vrsta desne ruke, više izvan terena nego na terenu, iako sam igrao i više nego što je bio plan. Nisam tad još bio trener, ali on me na taj način želio polako uvoditi u posao, na čemu sam mu jako, jako zahvalan – govori Milka.

U prvih šest kola sezone koja će završiti plasmanom u HNL Gorica je imala uvodni poraz od Dinama II pa pet pobjeda zaredom, da bi nakon toga Klaf otišao poljsku Legiju. A Milka je pod vodstvom Ivana Preleca dosanjao san.

– Baš sam želio ući s Goricom u prvu ligu, možda i odigrati barem jednu sezonu prve lige, a zato sam se prvi put i vratio kući, i to možda i malo prerano. Tad nismo uspjeli, da bi na kraju uspjeli kad u to baš i nisam vjerovao. I kad ja, kao što rekoh, više nisam mogao hodati – sa smiješkom se prisjeća Milka.

U dresu Gorice Milka je završio karijeru obilježenu sa 58 nastupa u HNL-u, ali i epizodama u Mađarskoj i BiH… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Podigao je pehar, otvorio šampanjac, taj uspjeh pošteno proslavio, a onda i završio ozbiljnu nogometnu karijeru. Ona niželigaška potrajala je još neko vrijeme, ali od toga trenutka Damir Milanović počeo je svoj trenerski put.

– Moj prvi korak bio je u Nogometnoj školi Gorice, uzeo sam kadete, generaciju 2002., koja me u velikoj mjeri izgradila. To je bila jedna luda generacija koja je gubila od Prečkog, a redovno šamarala Dinamo, što nitko nije mogao razumijeti, ali imali smo top suradnju i tu sam postavio nekakve svoje trenerske temelje – dobro pamti Milanović.

Godinu dana poslije Klaf je preuzeo Hrvatski dragovoljac, a Milka je prvi put otišao iz Gorice. Dva tjedna poslije sve je propalo, jer u Sigetu su tad vladale dvije uprave, pa se Milka vratio u Goricu.

– Tu moram zahvaliti ljudima iz Gorice, na čelu s predsjednikom Črnkom i voditeljem Škole Radanićem, jer vratili su me u situaciji kad ja sam sebe ne bih vratio… – priznaje danas.

– Nakon godinu dana pojavila se opcija sa Ciprom, i ja sam opet otišao iz Škole nogometa, u dogovoru s predsjednikom Črnkom, koji je opet bio jako, jako korektan, ali ja sam tako odlučio. A on mi je opet izašao u susret. Na Cipru smo imali jako dobar period, bilo mi je to prvo malo dugoročnije iskustvo s Klafom. Ja sam upoznavao njega kao trenera, on je upoznavao mene, uvodio me u sve tajne posla i tu sam jako puno naučio.

Ubacila se u sve to i korona, da bi se na kraju Klaf i Milka sa Cipra vratili nakon dobrih 11 mjeseci.

– Nakon toga opet sam se vratio u Školu nogometa i preuzeo jako dobru generaciju, 2005. godište, koja je izborila i ulazak u kadetski HNL. Stvorila se dobra kemija, dobra atmosfera, dobro se radilo i na kraju smo osvojili titulu ispred Dinama, furiozno prošli Inter u kvalifikacijama i izborili HNL.

Međutim, nakon nekoliko kola druge sezone opet se javio šef Klafurić…

– Priča je opet bila ista. Klafu stiže poziv iz mađarskog Honveda i Milka ide grlom u jagode. I odlazi iz Gorice. Tu opet moram pohvaliti ljude iz kluba, pogotovo Slavka Perkovića, koji je odradio lavovski posao. Vraćali smo se s utakmicu u Vinkovcima, gdje smo pobijedili, kad sam mu rekao što se događa. U dva sata ujutro predsjednik Črnko, s kojim je Slavko sve iskomunicirao, dao mi je dozvolu za novi odlazak iz kluba. Svatko normalan bi spavao, a on je meni u dva u noći meni izašao u susret i zato hvala obojici. Nakon toga više se nisam vraćao u Školu nogometa.

Usporedno s kadetima Gorice vodio je Mlinka i seniore Mraclina, no odlaskom u Honvedu i tu je došlo do rastanka. Na novi sastanak nismo dugo čekali, vratio se trener Milanović na Grabu po povratku iz Mađarske, ali samo nakratko.

– Nakon tri mjeseca pojavio se Velež. Otišao sam s Klafom i tih devet mjeseci bilo je baš odlično. Što se tiče rezultata, momčadi, svega. Otišli smo iz Veleža prvog dana priprema za novu sezonu, da bi nakon toga kratko bili u TSC-u iz Bačke Topole – nabraja dalje Milka.

Po povratku iz Vojvodine ponovno je na red došlo Turopolje.

– Nakon toga su slijedila tri mjeseca u Jelačiću, gdje mi je bilo fantazija! U to vrijeme čak sam i naučio igrati pikado, kartati belu… I okupljati igrače, vidjeti kako to izgleda i s one druge strane, kad ne znaš koliko ćeš ljudi imati na treningu koji dan, u ligi u kojoj se boriš i s protivnikom i sa svim ostalim. Bila je to stvarno odlična polusezona, imali smo deset utakmica bez poraza, završili jesen na drugome mjestu, ali iz Vukovine sam otišao zbog poziva iz Širokog – govori Milka.

– Prva polusezona bila je odlična, klub koji se borio za ostanak na kraju je igrao finale kupa i završio na petome mjestu. Odradili smo i jako dobre pripreme za novu sezonu i solidno krenuli, zaključno s remijem kod Zrinjskog, što Široki nije uspio već šest godina. I to je bilo to za mojih osam mjeseci lijepe suradnje sa Širokim. Došlo je vrijeme da Klaf i ja idemo svaki svojim putem… – kazao je Milka, koji je još par dana ostao u Širokom Brijegu, obaviti neke privatne stvari, oprostiti se sa svima s kojima je trebao.

– Klaf i ja smo kumovi i prijatelji, naravno da to i ostajemo, ali trenerski život ide dalje. Napravio sam odmak od svega, sam sa sobom analizirao što je moglo biti bolje ili lošije, i sad se koncentriram na sebe, na svoj novi početak. I razmišljam odakle krenuti.

Vrlo brzo počeli su stizati i pozivi.

– Ima već nekih upita, razgovora, a nadam se da će se ubrzo pojaviti i nešto konkretnije, zanimljivije. Trenutačno sam otvoren za razgovor sa svima, nikoga ne podcjenjujem, ni što se tiče lige ni što se tiče kluba. Opcija je i posao u školi nogometa nekoga kluba, kao i ona po kojoj bih bio dio nekog drugog stožera. A opet, vuče me i da budem prvi trener, da krenem sebe graditi, bez obzira na nivo. Uostalom, na nekim nivoima sam već i bio… – smješka se Milka.

Kao igrač bio je poznat kao “radilica”, bio je borben, čvrst, beskompromisan… Trenerski stil nešto je drukčiji.

– Volim da moje momčadi igraju, da kroz igru stvaraju prilike… Ako ćemo vući paralele s najvišom razinom, jako cijenim Guardiolu i njegovu viziju, ali istovremeno me fascinira i Diego Simeone, pogotovo u vođenju utakmice. Po karakteru i načinu na koji vodim utakmice možda sam najbliži baš njemu, jer vjerujem da momčad ima onakvu energiju kakvu joj daje trener s klupe – opisuje Milka sebe kao trenera.

U svijetu HNL-a izdvaja također ima trenere koje gleda, uči, analizira…

– Ako pričamo o svijetu HNL-a, sviđa mi se stil koji je gajio Valdas Dambrauskas, ali i dvojica trenera koji danas egzistiraju u HNL-u. Jako cijenim Gorana Tomića, i kao trenera i kao čovjeka, a jako mi se sviđa i sve što radi Gonzalo Garcia. Radio je sjajne stvari s Istrom, pokazao je da se zna prilagoditi, da zna stvoriti igru s posjedom lopte, ali ne posjedom koji ide u beskonačnost, nego da ima smisla. Super čovjek i super trener je i Mario Kovačević, koji je sa Slaven Belupom napravio pravi “boom”, pa onda Nikola Šafarić, koji sa skromnim budžetom radi izvrsne stvari, pri čemu čak i mijenja stil i pristup. Ima jako puno trenera od kojih uzimam neke stvari, jer tako sebe nadograđujem i upotpunjujem kao trener – nabrojio je Milka.

Trenerska scena jaka je i u našem gradu, na čelu s Prelecom i Klafurićem, ali i sa sve više mladih ljudi koji odlučuju krenuti tim putem.

– Uvijek će u Velikoj Gorici biti dobrih trenera. Uostalom, bilo je i puno dobrih igrača, svatko tko odluči ostati u nogometu ima priliku za dokazivanje, jako dobar poligon. Od Preleca i Klafa svi mi možemo puno naučiti, savjetovati se s njima, samim time napreduješ, tako da vjerujem da će biti toga još. Uvijek kad se nađemo puno razgovaramo, dijelimo iskustva, a to je jako važno. Ovisi sve i to tome tko se gdje vidi, ja se samo nadam da nas neće biti puno na burzi – sa smiješkom kaže Milka.

Kako sad stvari stoje, dojam je da će ova priča krenuti u samostalnom smjeru, da će Damir Milanović potražiti priliku kao glavni trener. I sad je sve što treba – prilika. Gdje, kako i kad će se to dogoditi, doznat ćemo u razdoblju pred nama, ali jedan od ciljeva za budućnost poznat je već sad… I logičan je.

– Da, naravno da želim jednog dana biti trener seniora Gorice. Čak mi i nije presudno hoće li će to biti kao asistent ili glavni trener, ali logično je da mi je to želja. Kao što je, vjerujem, i svim drugim goričkim trenerima… Tu sam doma, živim 300 metara od stadiona, logično da mi je to želja, ali znam i da mnogi drugi to zaslužuju i više i prije nego ja. Hoće li se jednom i dogoditi, vidjet ćemo…

U čemu je tajna? Dobar trenerski rad, puno volje i puno rada! Uz to, mi smo prilično mala sredina, drukčija od drugih po tome što mi nemamo opciju selekcioniranja. Ne možemo mi od 30 djevojčica probrati njih 15 najboljih. Ne, mi ih dobijemo 15 i svih 15 učimo rukometu, njegujemo i brinemo o njima. Kako o onima najboljima, tako i o onim malo lošijim…, objašnjavaju Krešimir Krnjenić i Irena Malec, glavni operativci u Ženskom rukometnom klubu Ivanić.

Krnjević je predsjednik, a Malec tajnica i voditeljica omladinskog pogona kluba koji se doista ima čime pohvaliti. Serija uspjeha traje već više od desetljeća, a novi nastavak stigao je i ove godine, kad su na završnici državnog prvenstva dvije generacije bile sjajne: selekcija 2007-08 bila je treća u državi, a cure rođene 2009. i 2010. godine su prvakinje Hrvatske!

– Naša serija krenula je 2012., pod vodstvom Javora Bojana Leša, današnjega gradonačelnika. On je potpisao prvi veliki uspjeh, prvi je donio zlato u Ivanić. Nakon njega je došao Goran Bobić, pa onda Dora Krnjević Dokuzović, a sad su tu Igor Gajski i Lovro Malec – kaže Irena, dodajući kako je u međuvremenu u njihov mali grad stiglo 20-ak medalja s državnih završnica.

– Najvažniji je rad s djecom. To nam se uvijek nekako i vrati, kroz te medalje koje osvajamo na državnim završnicama, no problem je što je jako teško tu djecu zadržati kasnije i u seniorskom rukometu. Postoji stotinu drugih interesa kod tih mladih cura, u ovom svijetu kakav je danas teško je bez novca. Nemamo mogućnost platiti toliko da bi te cure bile spremne odreći se nečega. U takvim okvirima izvlačimo najviše što možemo, pri čemu smo se već pretvorili u “vječne druge” u 2. HRL. Nedostaje nam možda i malo sportske sreće, sigurno i novca, ali stalno nas vuče ambicija da budemo bolji. Mučimo se, ali ne žalimo se – nadovezao se predsjednik Krnjević.

Nerijetko u Ivanić Gradu odrastaju rukometašice koje svoje sportske priče nastavljaju graditi u drugim, prvoligaškim sredinama, ali često se događa i da mlade rukometašice iz drugih sredina biraju upravo ŽRK Ivanić. Jedna od njih je i Luna Gojak, djevojka koja je do kraja prošle sezone bila igračica ŽRK Udarnika, a ovoga ljeta je osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu s hrvatskom reprezentacijom.
– Nema tu ni vrbovanja ni nemoralnih ponuda, stvari su zapravo jednostavno. Ako bilo koja djevojka želi sredinu u kojoj ima uspjeha, koja se može pohvaliti medaljama, doći će ovdje. Luna je s roditeljima odlučila prihvatiti naš poziv i drago nam je što je postala naša igračica. Radit ćemo na tome da i mi i ona postanemo bolji – ističe Krnjević.

Ženski rukomet u Ivaniću živi i djeluje već duže od jednog stoljeća, u pitanju je ozbiljna tradicija.

– Da, ovo je definitivno rukometna sredina duge tradicije, budući da smo prije tri godine proslavili stotinu godina igranja ženskog rukometa u Ivaniću. Imamo pisane dokumente u kojima stoji da su 1922. godine naše prabake odigrale prvu utakmicu hazene, preteče današnjeg rukometa. Igrale su sa zagrebačkom Concordijom i to je u to vrijeme bio veliki spektakl, a ostalo je zapisano i da su ljudi bili šokirani kratkim šosevima koje su cure nosile. Odmah je zavladalo veliko zanimanje, rukomet je zaživio i po tome smo sigurno posebna sredina, po toj ljubavi prema rukometu, koji teče u krvi svih naših građana – kaže Irena.

Kad smo već kod prošlosti, vrijedi se vratiti i na sedamdesete godine, kad je u ŽRK Ivanić došao mladi trener Ante Kostelić, koji je preuzeo ekipu u kojoj je bila i Marica, njegova supruga.

– Nije Gips hofirao samo s Maricom, ha, ha… Kao klinac sam bio svjedokom tih događaja, jer i moja sestra je igrala, i znam da su sve cure bile lude za Gipsom. A Mica je tu bila najuspješnija – sa smiješkom priča Krnjević i dodaje:

– Kad je Gips došao kako bi se predstavio curama, rekao im je: “Cure, život se sastoji od sedam slova: r, u, k, o, m, e i t. Jel jasno?” Uozbiljio je rad u klubu, a onda otišao dalje. Navrate i danas kad je neki povod, a Ivica tu i živi, barem kad ne landra okolo, ha, ha…

Ovoga ljeta kormilo seniorske momčadi Mraclina preuzeo je trener Milan Marinić, koji iza sebe ima bogato igračko i trenersko iskustvo. Dolazak u Mraclin označava novi izazov za iskusnog stručnjaka. Uoči početka nove sezone razgovarali smo s njim o prilagodbi novoj sredini, pripremama i očekivanjima od prvog kola protiv Stupnika te zahtjevnog tjedna koji slijedi.

Dolazak u novu sredinu uvijek nosi određene izazove. Kako ste se uklopili u klub i zajednicu te kakav je prvi dojam o upravi, momčadi i atmosferi u svlačionici?
– U ovih mjesec dana mislim da sam se dobro uklopio. U klubu mi svi pomažu da ta prilagodba prođe što lakše. Dečki iz uprave nas prate svakodnevno, brinu se da igračima i meni ništa ne fali i po tome se vidi kako je Mraclin posložen klub. U klubu je dosta živo, dolaze i navijači, druže se s igračima što mi je simpatično. Atmosfera u svlačionici je prava, sportski zdrava, a momčad dobro izbalansirana.

Kako ste zadovoljni odrađenim pripremama, što biste posebno izdvojili kao dobar segment, a gdje vidite prostor za napredak prije početka prvenstva?
– S pripremama sam polovično zadovoljan jer dosta igrača nije odradilo cijele pripreme. Uvjeti za treniranje su odlični zahvaljujući našem vrijednom oružaru. Prostora za napredak vidim u većoj prisutnosti na treninzima, a pohvalno je što sami treninzi prolaze u vrlo dobroj i radnoj atmosferi.

U pripremnom razdoblju odigrali ste četiri utakmice, s tri pobjede i jednim porazom. Koliko vam ti rezultati i igre pokazuju da se momčad prilagođava vašim zahtjevima?
– Te četiri utakmice koristile su mi da prikupim što više informacija o svakom igraču, da ih vidim na djelu. Dečki su ozbiljno shvatili te trening-utakmice i maksimalno su se trudili ispoštivati sve postavljene zahtjeve.

U Kupu NSZŽ-a rezultatski uvjerljivo ste svladali Lonju (3:0). Što vam je ta utakmica otkrila o stanju momčadi?
– Ne bih baš rekao da je bilo uvjerljivo, rezultat malo vara. Oni su se pokazali kao dobra i nezgodna momčad s par kvalitetnih igrača. Najveća pobjeda je to što se nitko nije teže ozlijedio na užasnom terenu. Ta mi je utakmica pokazala da su naši momci pravi natjecatelji, brzo se prilagode situaciji na terenu i onda nametnu svoj stil igre. Još mi je pokazala da imamo širinu kadra – dečki s klupe donose dodatni impuls kad uđu.

U nedjelju počinje prvenstvo i na Novoj grabi gostuje Stupnik. Što očekujete od tog susreta?
– Jedva čekamo nedjelju i prvenstvo. Očekujem našu kvalitetnu izvedbu i maksimalan momčadski trud. Volio bih da dođe što više gledatelja kako bi nogometni dekor bio što ljepši, a naši dečki će se na terenu pobrinuti da navijači budu zadovoljni.

Slijedi pakleni tjedan, tri utakmice u samo sedam dana (Stupnik, Jaska, Zelina). Kako planirate održati svježinu momčadi i koliko bodova očekujete?
– Očekuje nas ritam srijeda–vikend. Ja više vjerujem u treniranost nego u svježinu – oni koji su redovno trenirali neće imati problema. One s manje treninga ćemo dozirati i dizati kroz utakmice. Ne bavim se prognozama, jedino svojom ekipom i time da iz utakmice u utakmicu poboljšavamo našu izvedbu. Ova momčad Mraclina ima kvalitetu i širinu svaku utakmicu ići na puni plijen. No nešto se pita i protivnika, zato je nogomet najljepša igra na svijetu. Ja mogu potvrditi samo jedno, da ćemo davati svoj maksimum, a kud će nas to odvesti, vidjet ćemo.

Na kraju razgovora, trener Milan Marinić naglasio je da vjeruje u kvalitetu i zajedništvo momčadi te da su pred Mraclinom uzbudljivi i izazovni nogometni tjedni.

Došli smo do petoga kola SuperSport HNL-a, a to znači i do petoga gostovanja nogometaša Gorice. Nakon Varaždina, Splita, Zagreba i Vinkovaca, nova destinacija je – Pula. A protivnik, naravno, Istra 1961.

– Momčad je spremna. Dobro smo se odmorili, dobro smo kroz tjedan radili… Imamo neke ozljedice pojedinaca, ali nadam se da će sve biti u redu i da će svi biti spremni za utakmicu – kaže Mario Carević, trener Gorice, svjestan težine zadatka koji slijedi u petak od 20 sati na Aldo Drosini.

– Istra ima novog trenera, ali zadržala je gro igrača iz prošle sezone, kad su bili hit prvenstva. Imaju stvarno odlične pojedince, iako ih možda nije nagradio rezultat. Imali su i težak raspored, a zbog svega toga znamo da njima ova utakmica predstavlja i neku vrstu imperativa. Tako je najavljuju, to je činjenica. Očekujem protivnika koji će sigurno jurnuti od prve minute, a mi moramo biti dobri pod pritiskom – ističe Carević i nastavlja:

– Nadam se da ćemo u napadačkom dijelu opet demonstrirati stvari koje smo pokazali u prethodne četiri utakmice. Puno smo ofenzivniji nego prošle sezone i to me veseli. Naravno da neke stvari moramo popravljati, neke ćemo popravljati u hodu, ali volim ovu momčad i način na koji igra!

Okrenuo se trener Gorice još jedanput i prema prošloj utakmici, onih čudnovatih 2-2 u gostima kod Vukovara.

– Mi smo i u toj utakmici imali 22 udarca na gol. Naravno da, kad si ofenzivan, ostavljaš više prostora otraga i tu ćemo se morati stabilizirati, iako smo generalno bili dobri. Od šest primljenih golova, četiri smo primili iz prekida, odnosno tri iz penala, a jedan izravno iz slobodnjaka – zbrojio je Car.

Momčad koju voli nastupit će u Puli u dosadašnjem izdanju, ali u sljedećih tjedan dana mogla bi dobiti i neke nove opcije. Prijelazni rok završava 5. rujna, to tad bi moglo biti i novih lica, iako…

– Nama nužno ne treba ništa – kaže Carević, pa se ipak donekle korigira:

– Ili nam treba možda još jedan ili dva igrača, čisto da zatvorimo neke pozicije… Idemo u tom smjeru, ali nismo pod nekim imperativom, nije da nam gori. Neki igrači nam se i vraćaju, imamo puno rezerve i u našem kadru. Perić se vratio iz ozljede, Duraković nakon suspenzije, jedva čekam da Fiolić počne više igrati, Erceg je bio ozlijeđen, Bakić nije došao spreman, ali daje nam neku ludu energiju… Imamo dosta rezerve, a ja ni ne želim preveliku grupu, jer tu dobiješ i nezadovoljstvo dijela igrača. Vjerojatno ćemo dovesti još dvojicu, ili dvije-tri pozicije maksimalno.

Što se startnih 11 za Drosinu tiče, najveći dio toga je jasan i poznat, a upitno je jedino hoće li svoju poziciju nakon odrađenog crvenog kartona od prve minute imati Elvir Duraković, kao i hoće li prema naprijed startati Erceg ili Čuić. Sve ostalo trebalo bi biti vrlo slično varijanti iz prethodne dvije utakmice…

Matijaš – Filipović, Leš, Čabraja – Trontelj, Pozo, Kavelj, Vrzić – Pavičić, Pršir – Čuić

Već je osvajanje naslova pobjednika kupa NS Zadarske županije i, upravo na bazi istog, plasman u pretkolo HR kupa, predstavljao najveći povijesni iskorak i uspjeh dugogodišnjeg županijskog ligaša, čije se igralište, sa jasnim obrisima budućeg lijepog stadiona, nalazi u neposrednoj blizini zemuničkog odnosno zadarskog aerodroma.

No, da su vrijedni domaćini imali neskrivenu ambiciju učiniti i još jedan korak više plasmanom u 1. kolo HR kupa, što bi nema sumnje bio najljepši poklon za njihov stoti rođendan koji se upravo tog dana obilježavao na prigodan i njima svojstven način, potvrđuje činjenica da su upravo za utakmicu protiv trećeligaša iz turopoljske metropole posegnuli za petoricom novih igrača, sa statusom pojačanja, iz susjednih klubova. Ne uspiju li dohvatiti plasman u daljnje kup natjecanje, iste će igrače, navodno, vratiti u matične klubove, što je, opet navodno, u skladu s važećim propisima…

U okružju isijavanja dalmatinskog krša i kamena na 30 celzijevaca, dočekale su nas lijepo uređene i shodno potrebama županijskog ligaša skrojene prostorije u sjevero-zapadnom uglu budućeg sportskog centra Lužine, tribina sa 4 reda sjedalica duž cijele zapadne strane (za sada, na žalost, nenatkrivene) i prostrani teren sa nevjerojatno uređenim i održavanim travnjakom, doslovno zelenim tepihom, o kakvom mi u Kurilovcu trenutno možemo samo sanjati. Dočekalo nas je, po riječima samih domaćina, gotovo tisuću domaćin navijača, ispunjenih očekivanjima da im njihovi dečki mogu priuštiti još jednu nezaboravnu utakmicu pa bi potom i rođendanska proslava trebala i morala biti još ljepša i nezaboravnija.

Prvi tragovi zabrinutosti na njihovim licima pojavili su se kada je gostujući stručni štab svoju momčad poslao na zagrijavanje točno 50 minuta prije početka same utakmice, dok su se njihovi nogometni mezimci još uvijek držali hladovine svojih svlačionica. Zabrinutost je porasla već u 12. minuti poslije golova Sedlačeka i Banića, a nada se vratila u 14. kada je Gotal lijepim “škaricama” smanjio na 1:2 (doduše, poslije nepotrebnog previda glavnog suca i prekršaja na vrataru Išeku).

No, tu je ujedno bio početak i kraj svim nadama domaćina jer je na isteku 45. rezultat bio 1:6 (Sedlaček dva puta, Banić, Starčević, Novak). Bilo je i više nego jasno kako je prelijepi travnjak zapravo bio veliki argument u prilog Kurilovčanima, na čiji sitni vez na sredini i probijanje po bokovima, igrači trenera Nikole Matkovića nisu imali apsolutno nikakav odgovor.

Ipak evidentna „razlika u klasi“ potvrđena je i u drugom dijelu, koji je završen identičnim omjerom 1:6 (Jordan za domaće, a Raković 2, Novak, Selman, D. Pršir i Cindrić po 1), pri čemu su oba trenera iskoristila mogućnost svih izmjena. Sjenu na sjajnu predstavu Senadovih trupa bacila je ozljeda novopridošlog i vrlo zanimljivog napadača Dominika Furneka, a dežurna liječnička služba potvrdila je kako ipak nije riječ o ozbiljnijoj povredi, što se svi iskreno nadamo i simpatičnog Čazmanca ubrzo očekujemo na treningu.

Posebno poglavlje ove utakmice svakako je način na koji su nas domaćini dočekali odmah po izlasku iz autobusa, negdje oko 15,00 sati, a nadasve poslije odigrane utakmice, uz napomenu da je ponašanje domaćih igrača i navijača tijekom iste bilo iznimno korektno i tolerantno. Prateći sadržaji proslave 100-tog rođendana NŠK Zemunik, kako za sve brojne domaće kibice – više stotina njih, tako i za našu ekspediciju, bili su uistinu bogati i birani.

Cijenu za to “platilo” je 15 janjaca i devet odojaka, uz obilje neizbježnog dalmatinskog pršuta i sira, a sve to, dakako, ne ide bez mrzle pive i dobrog gemišta i bevande, sve po volji i želji, sve gratis i uz brzu podvorbu lipih Dalmatinki i kršnih Dalmatinaca (pretpostavljamo volontera). Na žalost, baš kad je prava dalmatinska fešta, uz prve taktove grupe Vista, krenula u svom prepoznatljivom smjeru i vrhuncu, bili smo prisiljeni mahnuti domaćinu na pozdrav i krenuti na put via Kurilovec.