Sport

Naš Dino, ponos grada: Oduševio svijet, ali ovo nije prvi put da je pomogao prijatelju na stazi…

Posljednju utrku na hrvatskim stazama Dino Bošnjak izgubio je još 2011. godine, kao 17-godišnjak, ali priča o toj utrci zapravo će najbolje objasniti zašto naš Dino toliko normalnim smatra ono što je napravio u nedjelju u Poljskoj…

Objavljeno

prije 3 godine

23. lipnja 2023.

Objavio/la

Marko Vidalina

Priča o događaju u poljskom Chorzowu, balada o iskonskom fair-playu s Dinom Bošnjakom u glavnoj ulozi, brzo je obišla svijet. Već rano ujutro sve je domaće portale preplavila vijest koja kaže da je Dino pomogao kolegi Vidu Botolinu da dođe do cilja nakon što je Slovenac kolabirao na stazi, a mi koji ga bolje poznajemo imali smo samo jednu reakciju…

– Pa dobro, to je Dino…

I to je, zapravo, ključan dio cijele ove priče. Oni koji znaju nešto o njemu, nisu ostali ni najmanje iznenađeni. Jer, doista, to je Dino. Veliki sportaš, ali prije svega sjajan, skroman i pošten dečko. Koji je to pokazao i jutro poslije.

Telefon mu se gotovo užario od poziva, svi su željeli čuti zašto i kako je odlučio izvesti potez koji je oduševio svijet. A on je odlučio da je bolje – šutjeti.

– Nemoj se ljutiti, ali stvarno ne bih širio tu priču. Znam da ljude zanima, sve razumijem, ali stvarno ne bi sad od toga radio spektakl. Znaš mene… – javio se Dino na kratko, a reakcija je mogla biti samo vrlo slična onoj od sat, dva ranije.

– Pa dobro, to je Dino…

Umoran od puta kući autobusom, koji je trajao cijelu noć, s mislima na prijatelja Vida, s kojim je često i trenirao, s kojim se zna i obiteljski, analizirajući situaciju u glavi, šetajući psa goričkim ulicama, odlučio je da je tako najbolje.

Izašao je malo potom i s kratkim priopćenjem za medije, okarakterizirao svoj potez “normalnim i ljudskim”, a to je bio samo još jedan dodatak slici koju već dugi niz godina imamo o dečku koji je sve ono što jedan sportaš i mora biti.

“Zahvaljujem Vam na interesu za događaj tijekom utrke u poljskom Chorzowu, ali bih Vas ljubazno zamolio da shvatite moju želju da se ta priča ne širi previše, budući da smatram kako je riječ o normalnom, ljudskom potezu te od toga nema potrebe raditi neku veliku priču. Najsretniji bih bio da se to nije ni dogodilo, da je kolega i prijatelj Vid normalno završio utrku, kao što bih volio i da je moj nastup bio uspješniji u sportskom smislu te da sam donio više bodova svojoj reprezentaciji, kojoj ovim putem čestitam na trudu i vrhunskim rezultatima. U nadi da ćete razmijeti moju odluku, još jednom zahvaljujem na interesu, a kad sportskim rezultatima to zaslužim, rado ću Vam biti na raspolaganju”, istaknuo je dobri čovjek Dino.

Foto: David Jolić/cityportal.hr

Čovjek koji se – koliko god on želio da to prođe ispod radara, u tišini, jer tako najbolje funkcionira – prometnuo u ponos grada! U svim tim tekstovima o događaju iz Poljske spominje se da je Dino član Atletskog kluba Velika Gorica, da je naš, pa je svima nama iz ovoga grada srce moralo biti nekako posebno puno, budući da sad svi znaju kakvog sportaša imamo tu, među nama…

A mi smo to znali već odavno. Još od njegovih početaka, od prvih kontakata s klincem koji je već s osam godina ušao u svijet atletike i odmah pokazao da je nešto posebno. Uz vodstvo oca Damira, nekad uspješnog atletičara, juniorskog prvaka Jugoslavije.

– Jednog dana tata je došao do mene i pitao me bi li želio probati otići na atletiku. Otišao sam, probao i povratka više nije bilo – rekao je Dino i nastavio:

– Zanimljivo je koliko se detaljno sjećam tog svog prvog treninga. Došli smo na Radnikov stadion, počeli s treningom i u jednom trenutku tata mi je rekao: ‘Ajde probaj sad jedan krug svom snagom’. Istrčao sam taj krug, sjećam se i danas, za 1:21 minutu. Rekao mi je ‘bravo, super’, a ja sam gorio od želje da probam još jedanput, da dokažem da mogu biti i brži. Nakon pet minuta dao mi je da opet trčim i istrčao sam 1:19. Ne mogu ni opisati taj osjećaj, kad shvatiš da možeš još bolje, još brže… Odmah sam osjetio da to želim. Počeo sam trenirati, a nakon što sam dva tjedna poslije otišao na Turopoljsku trku i pobijedio, to je bilo to. Ostao sam u trčanju, u atletici, i danas sam presretan zbog toga, zaista uživam u ovom što radim. Mogao sam možda završiti ili u nečem drugome, volio sam igrati i nogomet kao dječak, ali, eto, izabrao sam atletiku. Odnosno, ona je izabrala mene.

Ljubav je to koja traje, svim poteškoćama i teškim trenucima unatoč. Porušio je cijeli niz rekorda, uzeo “milijun” zlatnih medalja na državnim prvenstvima svih vrsta, blistao i po međunarodnim natjecanjima, prošao puno toga i učio na vlastitim iskustvima.

– Mislim da nikad neću zaboraviti jednu utrku iz 2015. godine… Bilo je to je moje prvo odustajanje u životu. Naravno, ne svojom voljom, jer davno sam se zarekao da nikad neću odustati od utrke, ali tetiva jednostavno nije izdržala. Odustao sam negdje na šestom kilometru i to me još dugo nakon toga proganjalo. Užasan osjećaj, stvarno užasan, jer ja to jako uzimam srcu. Bilo je vrlo teško sve to proživjeti – prisjetio se Dino u jednom od naših razgovora.

I rekao puno toga o sebi kao sportašu. Odavno je raščistio sam sa sobom da ga ništa ne smije zaustaviti na njegovu putu. Zna što radi, zašto to radi, a u sportovima poput njegova to je posebno važno.

– Za svaki sport moraš biti jak u glavi, bez toga nema uspjeha, ali to je još naglašenije kod individualnih sportova. Tu ovisiš sam o sebi, nema suigrača koji će te ‘pokriti’ na neki lošiji dan, to u atletici jednostavno ne postoji. Bogu hvala, za sebe mogu reći da sam u tome dobar, mogu jako puno patiti, preko puno toga preći. Naučio sam ne razmišljati o tome koliko je teško, jednostavno se isključim i ispraznim glavu. Tako je najlakše – misli Dino.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Inače, priča iz Poljske nije jedini slučaj u kojem je odlučio pomoći kolegi, ali i rivalu. Postoji još barem jedan, a datira iz 2011. godine.

– Tata to pažljivije broji, ja se baš i ne zamaram brojkama, ali imam više od 60 seniorskih zlatnih medalja s državih prvenstava. Zadnji put sam u Hrvatskoj izgubio utrku 2010. godine, imao sam 16 godina, trčalo se u seniorsko PH u Rijeci, na 5000 metara. Nas četvorica smo trčali, a ja sam bio četvrti. Pamtim to i po tome što sam zaradio prve novce, nekih tisuću kuna od stipendije, to mi je kao klincu puno značilo. Na što sam ih potrošio? Mislim da sam kupio neke glupe traperice, ha, ha… – kroz smijeh je prepričavao Dino, pa nastavio priču:

– Izgubio sam i 2011., na državnom prvenstvu u Splitu, ali tad sam, iskreno, zapravo pustio kolegi iz kluba da me pobijedi. Trebalo mu je prvo mjesto da dobije stipendiju i odlučio sam malo prikočiti…

Eto, i to je Dino. Sportaš koji uživa u pobjedama, u rušenju vlastitih barijera, ali i tip koji će uvijek povući ručnu kad shvati da može pomoći drugome… I zato ga toliko volimo, zato je toliko poseban.

Nije ljubitelj kafića, nikad se nije bavio izlascima i provodima, fokus je bio i ostao na atletici.

– Volim prošetati navečer, djelomično i zato da me nogu prestanu boljeti nakon dva teška treninga. Stavim slušalice u uši i sam šećem nekih sat vremena po Gorici, čistim glavu dok svira glazba… Što svira? Volim sve, i domaće i strano, ali nađe se tu, priznajem, i pokoja narodna… Dobro, u šetnjama su uglavnom to neke laganice, da me uspavaju, narodne su rezervirane za natjecanja – priznao je svojevremeno Dino.

Čovjek iz naroda, prijatelj i kolega, sportaš s velikim S. I ponos grada.

Povezane teme:chorzow Dino Bošnjak hotnews vid botolin

HOTNEWS

FOTO Plesni klub Barbara dvostruki osvajač Kupa Hrvatske na 13. Državnom prvenstvu

U gradu na tri rijeke imale dupli uspjeh!

Objavljeno

prije 17 sati

25. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Trodnevno 13. Državno prvenstvo mažoret timova završeno je jučer (nedjelja, 24.05.2026.) u organizaciji Hrvatske udruge mažoret timova (HUMT-a, predsjednik Vlado Palac) i suorganizaciji Grada Siska odnosno Plesačke udruge Stardance Sisak. Prvenstvo je održano u Sportskoj dvorani Brezovica u Sisku (22. do 24. svibnja 2026. godine).