Na samo dvadesetak minuta vožnje od Velike Gorice u predivnoj prirodi turopoljske Posavine, smjestila se prava oaza za sve koji su željni predaha od poslovne gužve i gradskog asfalta, Konjički centar Miklin u Bukevju. Ili kako nam je jedna od naših sugovornica rekla – ‘Ovdje je najbolja psihofizička terapija!’.

Cvjetko, Iskra, Django, Vidrica, Roza, Gofi od milja zvani Deda, ukupno više od dvadesetak konja raznih pasmina, dočekat će vas na ovom ranču raspoloženi za druženje, a neki od njih su posebno darežljivi i s konjskim poljupcima u što smo se i osobno uvjerili. A na ranču u Bukevju očekuje vas prijateljska atmosfera, vrsni trener i poznavatelj konja, vlasnik Ivan Miklin Gliba i čak 85 kilometara jahaćih staza, kako za početnike tako i za iskusne jahače.

Nakon gotovo tri desetljeća natjecanja u galopskom i kasačkom sportu u Hrvatskoj i inozemstvu, gdje je postizao vrhunske rezultate, a kako se još od svoje 11 godine svakodnevno bavi konjima ideja o ovakvom centru došla je prirodno.

 

Od 2008.godine u Bukevju marljivo razvija svoj konjički centar sa suprugom Petrom i petogodišnjim sinom Tonijem.

– Iz te ljubavi i dosadašnjeg iskustva stvorila se ova priča. Počeo sam s dva konja, još širimo kapacitete, a ovdje radimo baš sve – škole jahanja, za početnike, za iskusne, ujahivanje, usluge smještaja za konje, sve što treba. Ovdje je prekrasna priroda, općina Orle je stala iza nas i prepoznala projekt. Blizu smo gradu, ljudi još ne znaju za nas previše, ali nas sve više otkrivaju – rekao nam je Miklin.

Marija Hosnik, farmaceutkinja iz Velike Gorice, s konjima se druži već dugi niz godina, godina, a njezin konj Gofi, od milja je nazvan Deda, jer broji čak 23 godine.

– On je pastuh vrlo stabilnog karaktera, divan, savršen za djecu i školice. S konjima se družim već 16 godina i koliko god stignem dolazim ovdje i uživam tu. Ovdje i kao jahač i kao osoba dobijete jedno veliko samopouzdanje i možete rasti u svakom smislu u jednom divnom prijateljstvu s ljudima i konjima – rekla nam je.

Na terenima konjičkog centra trenira i povijesna postrojbe Kravat pukovnija, a njen zapovjednik, Željko Matejčić Mata, ima samo riječi hvale za Ivana, koji je također član te povijesne postrojbe.

-Ivicu poznam od samih početaka Kravat pukovnije, imamo fantastičan i prijateljski i poslovni odnos, na ovom sam ranču sa svojim konjem Djangom šest godina, ovdje je prava radna atmosfera. Zajedno smo projahali kroz općinu Orle dvjestotinjak kilometara, izabrali i mapirali 85 kilometara u deset staza, sad čekamo da se to međunarodno certificira. Ima staza i za početnike i za iskusnije jahače.

Staze idu vode kroz šume,polja, uz rijeke Savu i Odru, prolaze i naseljenim mjestima.Ljudi mogu ovdje doći i uživati u prirodi, pomaziti konje, bez ikakvih obaveza, malo upoznati ovu drugu dimenziju-  poručuje.

Tu se trenira i konjica Turopoljskog banderija koja će svoju promociju imati na Jurjevo.

– Oduševio sam se tom idejom Jurja Odrčića da  Turopoljski banderij ima i konjicu, krenuli smo u siječnju s momcima trenirati, još par sati ‘brušenja’ i očekujem da će tih šest jahača pokazati svoje vještine u parku dr.Franje Tuđmana – otkriva nam.

A na ovom ranču nisu bitne ni godine, ni iskustvo, kažu u centru, jer među ekipom ima kikića od pet godina, pa sve do onih koji su se u ‘zlatnim godinama’ odlučili na malo bolje upoznavanje s ovim plemenitim životinjama.

 

Jedna od onih koja svaki slobodni trenutak provodi na ranču je i Dorota Pilj, pravnica koja se iz Zagreba doselila u Donju Lomnicu.

– Jahanjem se bavim samo rekreativno, a došla sam upravo ovdje, jer je Ivan izuzetno prijateljski raspoložen i sjajan trener. Tu se okupljaju ljudi koji vole druženje, konje, prirodu, neki imaju svoje konje, neki nemaju, ne jašu svi, neki se dođu samo podružiti i popiti kavu. Vlasnik je zbilja otvoren, može se probati jahati, sve se može dogovoriti. Od nedavno imam i svog konja, to je moja Roza, ona je rehabilitirani trkaći konj.

Boravak u ovoj prirodi i druženje s konjima ovdje..to je prava terapije psihička i fizička, dovoljno mi je da samo tu dođem, taj zrak, ne moram ni jahati, samo malo pobjeći od tih kompjutora, uživati,  to je sasvim drugi svijet, divan odmak od posla i svega – otkriva nam Dorotea.