Povežite se s nama

Kultura

Životni put Mladena Mikulina: Od djetinjstva u kuriji do priznatog kipara

Rano je ostao bez oca, a kako nije imao ni stipendiju, zarađivao je klesanjem slova kod klesara Jovičića. Ali nije odustao od svog talenta. Autor je više od 30 javnih skulptura, a njegova bista Jima Morrisona vjerojatno je najposjećenije djelo nekog hrvatskog kipara u svijetu.

Objavljeno

na

U Galeriji Galženica u tijeku je retrospektivna izložba najpoznatijeg kipara našeg kraja, Mladena Mikulina, a prilikom svečanog otvorenja u samoj Noći muzeja održana je i promocija njegove monografije. Izloženo je 15-tak, javnosti manje poznatih, Mikulinovih skulptura, koje su većinom u vlasništvu autora, a posebnost ove izložbe je i u tome što je izišla iz samog izložbenog prostora, pa i slučajni prolaznici Radićevim trgom mogu uživati u njegovim monumentalnim skulpturama.

S umjetnikom, autorom brojnih javnih skulptura poznatih puno dalje od granica našega grada, popričali smo o njegovim počecima, odrastanju, inspiraciji, Jimu Morrisonu, Kuriji Alapić, te daljnjim planovima.

Mladen Mikulin, Goričanin je od samog rođenja i to doslovno, jer rođen je 1958.godine upravo u velikogoričkom rodilištu. Čitav život je u Vukovini, u Kuriji Alapić, gdje i danas živi i radi. Prolazeći Velikom Goricom zasigurno ste zapazili bar neke od njegovih radova, Kalvariju, Stjepana Radića, dr.Franju Tuđmana, Franju pl.Lučića, Pticu na zemlji ili pak jedan od najupečatljivijih, Golubicu-spomenik palim braniteljima Velike Gorice, koja se smjestila ispred Gradskog groblja. U Zagrebu su se pak smjestila također neka od njegovih najprepoznatljivijih djela – spomenik fra Grgi Martiću, Hrvatski sokol u Maksimiru i Čovjek s kolutom. Autor je više od 30 javnih skulptura, među ostalim i Dragutina Tadijanovića, Miroslava Krleže, kardinala Alojzija Stepinca, gradonačelnika Zagreba Većeslava Holjevca.

Njegove skulpture doista su zaživjele s prostorima u kojima su postavljene, no posebno se uklapaju u pomno uređen perivoj oko Kurije Alapić, koji je uz odobrenje Ministarstva kulture kipar Mikulin sam zasadio 1989. godine. Sama kurija i okoliš zaštićeni su spomenik kulture od 1965.godine.

– To je nasljeđe od pradjeda Stjepana, koji je to kupio 1913. godine, a izgrađena je 1770.godine. Moji su se preci bavili poljoprivredom, pa je plemićki okoliš nestao, sve je bilo puno štala, kokošinjaca. Sve je bio podijeljeno u brojne manje komade, pa sam maknuo sve te ograde i 1989.godine objedinio i zasadio perivoj uz upute konzervatora Ministarstva kulture. Perivoj naglašava samu kuriju, daje joj na značaju, a ujedno je i prostor za moje skulpture – objasnio je Mikulin.

Odrastao je s majkom Barom, a otac mu je umro dok je pohađao osnovnu školu. Zato nije bilo puno premišljanja oko srednje škole, podrazumijevala se strukovna škola, elektrometalska, kako bi čim prije završio i počeo raditi i zarađivati.

– Trebalo je još izdržati i 15 mjeseci vojske, nikad kraja. Bila su to ta, vrlo gruba vremena. Danas djeca žive u pelenama do 25 godina – kazao je naš kipar.
Njegov se umjetnički talent počeo pokazivati još u osnovnoj školi, a za odluku da se posveti kiparstvu bio je ključan i jedan trenutak sa srednjoškolske prakse kraj Mirogojskih arkada.

– Imao sam krasnu učiteljicu likovnog, gospođa Ljiljana Dević. Znala je uzimati moje radove i nosila na izložbe gradske, županijske, pa mi donosila nagrade. Onda sam početkom srednje škole, s nekih 14 godina imao praksu pokraj Mirogojskih arkada i u jednom trenu se odlučio zaviriti iza njih. Kad sam vidio monumentalne Frangešove Stare oce, skulpturu u bronci, kako je to dobro, dan danas mi je jedna od najboljih koje sam vidio. I onda se uspostavi to neko magnetsko polje, od te osnovne škole, ali onda sto problema – kako ćete to? Od znanja, materijala, treba vam novaca, svi to smatraju hobijem, od čega ćeš živjeti, na selu, Bože sačuvaj… To je za elitu, nije to za tebe mali, tako su mi govorili. Ono što ja volim reći je da morate imati svoj talent, viziju, svoju ekonomiju. Meni je to dalo klesanje slova, kod klesara Jovičića. Nisam imao ni oca, ni stipendiju, majka se jako protivila. Puno sam radio i dobro sam radio, to me održalo na životu. Uz taj sam posao upoznao i jako ugledne i bitne ljude, sve se na kraju poklopilo. Krajem 70-tih kad sam počeo slušati ‘Doorse’, dobio sam hrabrost. Ako toga nemate, nemojte se ni upuštati. To je taj peti element koji je neophodan – ističe Mikulin.

Priča o mladom kiparu, koji je i prije upisa na Akademiju likovnih umjetnosti izradio bistu jednog od najpopularnijih glazbenika svih vremena, Jima Morrisona, te ju uz silna odobrenja i potrebne dozvole, postavio na njegovo posljednje počivalište na groblju Pere Lachaise 1981. jasno opisuje njegovu upornost, motiviranost i emociju. A tada je imao tek 22 godine. No, kako kaže ‘život nije generalna proba, nema reprize’.

 

– Bistu sam isklesao iz mramora koji se vadi u Prilepu, a bila je teška 138 kila. Kad je nestala mislio sam da je na restauraciji, no onda su mi javili kako je ukradena, naravno da me rastužilo, bila je tamo sedam godina. I sad je nakon 30 godina nađena, a jedan od kradljivaca je rekao kako nisu htjeli prodavati, nego nisu mogli gledati tu devastaciju, htjeli su je zaštititi. Na to groblje prosječno godišnje dolazi tri milijuna turista, a njih 80 posto ide na Jimov grob – ispričao je autor biste.

Sudeći po brojkama, moglo bi se reći da je Mikulinov Morrison zasigurno bio najposjećenije djelo nekog hrvatskog kipara. No, kako nam kaže, sad se više ne zna ni što je s lopovom probuđene savjesti, kao ni sa Jimom. Možda će nove horde turista ipak u skoroj budućnosti na legendarnoj lokaciji ponovo ugledati Morrisona u nekoj novoj Mikulinovoj izvedbi.

– Nova posmrtna maska Jima Morrisona je u bronci, veličine 40 centimetara i predstavljena je Francuzima, upraviteljima tog groblja, oni bi to htjeli, no sad treba ishoditi suglasnosti nasljednika, zasad se ne javljaju. Konzervator se slaže s tim, možemo pohraniti u njihovom arhivu, čime će postati vlasništvo Grada Pariza – priča Mladen Mikulin.

Nakon toga je i upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1986., na katedri za kiparstvo.

Osoba koju će zauvijek pamtiti i koja je na njega imala veliki utjecaj je popularni velikogorički učitelj Kazimir Šipušić Kazo.

– Učitelj je onaj koji uči svoje znanje i iskustvo, nastavnik samo nastavlja predavati naučeno znanje drugima. E, Kazo je bio pravi učitelj! Odmah smo se složili kako je za đaka najteži razred prvi osnovne. On je dovodio pune autobuse ljudi, turista, koji su uz oronulu kuriju vidjeli pomno uređeni perivoj s finim vrstama drveća – libanonski cedar, viseći jasen, breze, lipe, platana, pa onda vide skulpture, atelje i sve se to zaokruži kao jedinstveni doživljaj. I na tome sam mu zahvalan – kazao je.

Kako je i sam dragovoljac Domovinskog rata i nositelj Spomenice Domovinskog rata, jedan dio priče oko spomenika poginulim braniteljima u Domovinskom ratu ‘Golubica’ koji je nezaobilazni dio vizure Gradskog groblja, posebno mu je bio bitan.

– Ispred spomenika postavljen je monolit od granita na kojem su uklesana imena 121 poginulog branitelja. Najduže je izrađivao Golubicu spomenik palim braniteljima, pola godine. Taj popis je bio jako bitan, to je radio i Grad i Županija i Udruga udovica, velika je to odgovornost. Ja sam taj njihov popis nosio dvije godine. Jer kad ja to isklešem, to je to. Bilo je sve u redu. Golubicu sam napravio u vrijeme pada Berlinskog zida, a nakon priznanja Hrvatske 1992. već idućeg mjeseca sam s četiri slikara bio na Svjetskoj izložbu u Parizu na Salonu mladih, bio sam s četvero slikara kao prvi umjetnici koji su predstavljali Hrvatsku – prisjetio se.

Mikulin je umjetnik koji je isključivi izvođač svojih radova, a ne možemo ne primijetiti kako za njihovu izradu, obzirom da mu je glavni materijal željezni lim, zasigurno mora biti u dobroj fizičkoj kondiciji.

– Trebate biti zdravi i iz dana u dan se boriti s tim materijalom. E onda su tu u igri čekići od kile do osam kila dok ne dobijete što ste željeli, onda je sreća najveća. Kad radite skulpturu sebi to je jedna neopisiva radost. Uglavnom radim u željezu, a hrđavo željezo ima svoju iskonsku patinu, sa željezom se bavim još od srednje škole – kaže Mikulin.

Inspiraciju opisuje kao jedan fluid, svilenu nit koje ima ili nema…

– Pa kad je ima treba odmah uzeti bilo kakav komad papira, pa bio to i račun iz dućana, i na poleđini nacrtati skicu, da se ne zaboravi. I sve u fascikl, imam puno takvih fascikala – priča naš umjetnik.

Nakon izložbe u Galeriji Galženica, koja je otvorena do 24.ožujka, njegovih se 15-tak skulptura vraća u perivoj Kurije Alapić u Vukovinu, a kipar priznaje kako je osobno više poklonik stalnih postava u javnom prostoru. No, ističe kako je ova izložba jedno veliko hvala Gradu Velikoj u Gorici koji je financirao izdavanje monografije. Postoje inicijative da se u samom gradu također pronađe javni prostor koji bi bio oplemenjen Mikulinovim skulpturama.

Mikulin je od 2006. zaposlen i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na Katedri za kiparstvo, no iako će iz profesure jednog dana u penziju, ne vidi mogućnost neke mirovine u tradicionalnom smislu. Puno je pred njim još posla.

– Za umjetnike nema penzije. Atelje je širom otvoren, a među planovima je taj moj grunt, kurija, to iziskuje tri radnika, ja sam zasad jedini radnik, nikad ne znate tko će doći, koga baš to zanima. Moja je želja da to bude otvorena galerija mojih skulptura, koje su u enciklopediji već skoro tri desetljeća, kao poklon mom gradu. Uz moje radove, tu je i dvorana gdje mogu biti gostujuće izložbe, već sad dolaze školarci i studenti. Ja nemam vrata na dvorištu, jer ona bi se od upotrebe, tolikih posjetitelja već razlohala. Vjerujem kako će u budućnosti Povjerenstvo za obnovu kurije prepoznati vrijednost ove priče – kaže Mikulin i dodaje:”Umjetnici koje ja smatram ozbiljnim umjetnicima imaju samo jednu želju. Nisu to nikakvi milijuni, niti da ste ne znam gdje zapisani, nego da im barem jedna skluptura uđe u povijest umjetnosti. Samo to. Znate li što to znači? Da se za vas zna i za tri tisuće godina, kao najveća djela iz povijesti. Jesam li već takvo djelo napravio to će reći oni koji još nisu rođeni, još je rano za takav sud.”

Naslovna i fotografije u članku: G. Kiš/cityportal.hr

Kultura

Jubilarni 300. Matičin četvrtak u znaku pisaca i pjesnika turopoljskog dijalekta

Gost je Boris Kuzmić, redovni profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Objavljeno

na

Jubilarni 300. Matičin četvrtak ugostit će Borisa Kuzmića, redovnog profesora na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a koji će govoriti o piscima i pjesnicima koji pišu na domaćem, turopoljskom dijalektu.

Kuzmić je objavio pet knjiga i šezdesetak znanstvenih radova, pretežito iz hrvatske povijesne dijalektologije. Recenzirao je nekoliko knjiga, velik broj članaka, sveučilišnih i znanstvenih projekata.

Član je Matice hrvatske i Kajkavskoga spravišča. Bio je članom uredništva časopisa “Croatica” (2016.–2022.). Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba za 2021. godinu zajedno s četrdesetak jezikoslovaca. Znanstveni su mu interesi: povijesna dijalektologija hrvatskoga jezika i jezik suvremene hrvatske dijalektne književnosti. Od 2018. intenzivno objavljuje radove o jeziku suvremenih turopoljskih kajkavskih pisaca.

Iz goričkog Ogranka matice hrvatske pozivaju sve da dođu u četvrtak u Područnu knjižnicu Galženica u 19,30 sati.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Velikogorički Brass festival završen koncertom Gileno Santane i Gabriela Selvagea

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Četvrtog dana na 18. Velikogoričkom Brass festivalu koncert su sinoć (ponedjeljak, 06.05.2024., početak u 20 sati) u Dvorani Galženica održali Gabriel Santana (Brazil/Portugal) – truba i Gabriel Selvage (Portugal) – gitara. Ovim koncertom završen je 18. Velikogorički Brass festival.

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Gileno Santana, brazilsko-portugalski glazbenik, skladatelj i nastavnik, jedan od vodećih trubača svoje generacije. Svirao je diljem svijeta, uključujući i Harvardsko sveučilište i znamenitu školu Juilliard. Nastupao je i s Mingus Big Bandom, jednim od najslavnijih big bendova na svijetu.

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Gabriel Selvage je u dvadeset godina profesionalnog bavljenja glazbom izdao 6 nosača zvuka, 2 DVD-a i knjigu pjesama te nastupao na svim kontinentima. Počeo je svirati s 13 godina, a sa 17 je već snimio svoj prvi album. Instrumentalist, pjevač, aranžer i skladatelj osvojio je mnoge nagrade te je dobio Latin Grammy s albumom kojeg je sam producirao i aranžirao

Velika Gorica, 06.05.2024.  18. Velikogorički Brass festival. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Pred početak koncerta umjetnički ravnatelj Festivala Tomislav Špoljar, prof. pozdravio je posjetitelje (bio je iznenađujući broj mladih odnosno djece) i zahvalio se na njihovom dolasku. Svoje oduševljenje glazbenim kreacijama dva vrhunska izvođača posjetitelji su pozdravljali dugotrajnim pljeskom, čak i ovacijama.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

U Buševec stiže komedija o muško-ženskim odnosima ‘Prvi muževi se bacaju u vodu’

Najdugovječnijih hrvatskih glumica Jadranka Elezović utjelovit će šest potpuno geografski i socijalno različitih žena.

Objavljeno

na

Jedna od najdugovječnijih hrvatskih glumica, Jadranka Elezović stiže 18. svibnja u Buševec s duhovitom komedijom “Prvi muževi bacaju se u vodu”.

U više od 40 godina umjetničkog staža koje je provela u kazalištu “Kerempuh” obradovala nas je brojnim kazališnim, ali i televizijskim ulogama. Ona posljednja televizijska, babe Stane Skorupović iz serije “Na granici”, donijela joj je novu popularnost i među sasvim mladom publikom što glumicu posebno veseli.

Komediju “Prvi muževi bacaju se u vodu” autorski potpisuje jedan od naših najizvođenijih komediografa Matko Elezović te na duhovit način progovara o muško – ženskim odnosima iz viđenja šest potpuno geografski i socijalno različitih žena od domaćice, poslovne uspješne žene pa sve do animir dame. Svih 6 likova donosi nam upravo Jadranka Elezović ponovno oduševljavajući publiku maestralnom glumom.

Ne sumnjamo da će nakon popularnih predstava „Vesele žene hrvatske“ i “Vlaška posla” i duhovita komedija “Prvi muževi bacaju se u vodu” jednako oduševiti, razgaliti i nasmijati buševečku publiku.

Predstava počinje u 20 sati u Domu kulture Buševec. Prilog za ulaz je 10 eura, a obvezna je rezervacija mjesta na mobitel 098 829 907.

Foto: FB Tvornica smijeha

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Održan koncert Uwe Köllera i Ulricha Walthera u Crkvi bl. Alojzija Stepinca

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Trećeg dana na 18. Velikogoričkom Brass festivalu koncert su sinoć (nedjelja, 05.05.2024., početak u 20 sati) u Crkvi bl. Alojzija Stepinca održali Uwe Köller – truba i Walther Ulrich – orgulje, glazbenici iz Austrije (obadva su rođena u Njemačkoj).

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Uwe Köller (rođen 1964. u Neussu, Njemačka) je nakon studija trube (1978. – 1988.) u Dusseldorfu, Parizu i u Berlinskoj filharmoniji kao stipendist fondacije Herberta von Karajana, započeo svoju karijeru kao orkestralni umjetnik, prvo s Berlinskim filharmonijskim orkestrom, a potom u Operi u Berlinu. Od 1997. bavi se pedagoškim radom kao profesor trube na Univerzitetu u Grazu gdje je od 2000. u statusu redovnog profesora.

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Ulrich Walther (rođen 1980. u Hagenu, Njemačka) studirao je orgulje i crkvenu glazbu te glazbenu pedagogiju u Stuttgartu. Svoje glazbeno usavršavanje nastavio je kroz privatne studije kod Davida Sangera i na brojnim radionicama kod priznatih umjetnika i pedagoga. Na raznim natjecanjima dobitnik je nekoliko vrijednih nagrada. Profesor je orgulja i improvizacije na Univerzitetu u Grazu. U siječnju 2022. dovršava doktorat na Sveučilištu ”Felix Mendelssohn Bartholdy” u Leipzigu.

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Umjetnički ravnatelj Festivala Tomislav Špoljar, prof. imao je uvodnu riječ i nešto duže izlaganje u pauzi koncerta.

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 05.05.2024. Koncert u Crkvi bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Festival završava danas (ponedjeljak, 06.05.2023., 20 sati) u Dvorani Gorica POU, nastupaju Gileno Santana – truba i Gabriel Selvage – gitara.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

Put kroz povijest Vukomeričkih gorica večeras u Zavičajnoj zbirci na Ključić brdu

Tri predavanja na ovu temu održat će sakupljač usmene predaje Nikola Pejak. Ulaz je besplatan.

Objavljeno

na

Objavio/la

Večeras od 19 sati u prostorima Zavičajne zbirke Vukomeričkih gorica na Ključić brdu održat će se prvo od tri predavanja o Vukomeričkim goricama. U organizaciji Muzeja Turopolje, predavač Nikola Pejak, sakupljač usmene predaje sa šireg turopoljskog područja i predsjednik Udruge za očuvanje kulturne baštine – Mogut ispriča će posjetiteljima o povijesti imena Vukomeričkih gorica, rimskim cestama prema Pokuplju, rudnicima u Kravarskom, o poznatim povijesnim ličnostima, crkvama i kapelicama.

“Laganim se terasama diže ‘vrhovlje’ od ‘polja’. U početku je uspon posve neznatan. Podno brda ima nješto močvara i čretova, a onda se uz nisko grmlje javlja breza. Odranska šuma, Šiljakovačka dubrava i Mraclinska šuma – još posve hrastove – prelaze onda u ‘vrhovlje’, koje je prekrito vrlo lijepim bukvicima. Vukomeričke gorice nisu visoke, ali su dosta strme pa zato i doline oko Dubranca pokazuju neki osobiti romantički čar. Tu se oko Peršinovca, Kozjače i Kostanjevca na južnim slazovima dolinskim uklopiše med tamnu bukovu šumu i svježe zeleno kestenje, brojni vinogradi pored oraha i voćaka; na kraj vinograda podigla se starinska omašna hrastova ‘klet’ sa prešnicom, nekad, a i danas jošte vesela sastajališta turopoljske gospode.” – a upravo je ovako prije više od sto godina Vukomeričke gorice opisivao Emilij Laszowski.

Iduća predavanja održat će se 13. i 20. svibnja u isto vrijeme na istom mjestu, a govora će biti o tradiciji i običajima te narodnim legendama Vukmeričkih gorica. Ulaz je besplatan.

Nastavite čitati

Reporter 436 - 11.04.2024.

Facebook

Izdvojeno