Koliko ste puta u životu sami sebi rekli: „E baš si pametna/pametan! Baš ti je to trebalo!“?
Bezbroj, jel’ tako? Da, znam. I ja isto.
Međutim, danas kad sagledam sve izbore koji su se utjecali na moj život s ovim iskustvom, moram priznati da gledam drugačije na njih.
Evo, recimo dok sam bila klinka koja je stalno bila na meti drugih klinaca zbog ovih i onih razloga, moj otac je zaključio da bi bilo najpametnije da se bavim nekim borilačkim sportom. Pa sam tako ja krenula na Taekwondo. Vi koji me poznajete, vjerujem da se smješkate, ali bez brige, nije to sve, tek sam krenula. I tako sam ja s mojom prijateljicom Anitom krenula istraživati čari borilačkih sportova, no ne zadugo. Jednog dana moja baka koja nas je sve ispraćala u školu gledajući nas s prozora svog stana, zaključila je da taj sport nije za mene. Zašto, pitate se?
E pa baka je primijetila da njezina princeza hoda kao harambaša. Naime, direktni udarci koje smo trenirali, moj hod su časkom pretvorili u nešto nalik „šestaru sa federima“. Dovoljno slikovito? Tako, da.
Nakon kratkog bakinog pojašnjenja mojim roditeljima da je promjena sportskih aktivnosti nužna, moji roditelji napravili su još veću pogrešku. Mene, koja sam uvijek imala rumene i popunjene obraščiće (i ne samo to), upisali su na ritmičku gimnastiku. Da, da. Sad se možete smijati. I to kod profesorice Drvodelić. Dakle, strah i trepet svih djevojaka na školi. Cure koje su se bavile tim sportom, naravno da nisu ni imale obraščiće, jer gimnastika bilo koje vrsta ne dozvoljava višak kose, a kamo li kilograma. Dakle, fijasko. Probali smo i s čunjevima (ili kako se već zovu) i s trakicom i hula-hopom (koji bi mi btw danas bio taman), ali uzalud. Baka mi je čak isplela „polovinke“ (plesne papučice) i našila na njih neku kožu da mi se ne kliže dok vježbam na parketu, ali uzalud. Moj hod sad se pretvorio u depresivno klaćenje još više zadirkivanje djevojčice kojoj odlazak u školu više nije bio zabavan. A imala sam tek 10, 11 godina. Jep, to je prva greška koja je utjecala na moj život, a da je se ja sjećam. Danas ju rado prepričavam majkama koje tlače svoju djecu viškom izvanškolskih aktivnosti, ali o tome ćemo drugom prilikom.
Foto: Pixabay-TobiasGrahl
No, nisam vam rekla kako mi je to pomoglo.
Nakon što sam sama sebe vidjela u staklenoj stijeni jednog dućana kako izgledam hodajući tako pogrbljena pokraj djevojčica koje su hodale uspravno s osmjehom, odlučila sam sama sebe natjerati da pazim na svoj hod. Baš da pazim. Da se ne klatim, da su mi leđa uvijek ravna unatoč super teškoj školskoj torbi i obavezno svaki put kad sam imala priliku vidjeti se kako hodam, da to i učinim. Nakon što sam to izvježbala, osjećala sam se bolje, a i izgledala sam bolje. Danas hodam kao patka, kažu neki, ali kad se natjeram prošetam ja i štiklu, a da pri tome ne izgledam kao rahitični dinosaur.
U životu se često nalazimo u prilikama da donosimo odluke. Nisu sve odluke od životnog značenja, dapače, ima ih i onih svakodnevnih jednostavnih, no i njih nerijetko krivo izaberemo. Evo recimo, jutros sam obukla tenisice, haljinu i traper jaknu jer mi je kroz prozor to izgledalo jako mudro. Izlaskom iz stubišta shvatila sam da mora da sam još uvijek sanjala dok sam donosila tu odluku jer vani je debela magla sakrivala zgradu preko puta, a sunce se ne bi moglo probit ni da se približilo planeti. Dakle, ipak sam trebala popiti tu kavu prije izlaska iz kuće, a ne ostati 10 minuta duže u toplom krevetu, jer danas ima da se smrznem samo tražeći auto na parkiralištu.
Foto: Pixabay-RayanMcGuiver
Međutim, nesporna je činjenica da za ništa u životu nemamo garanciju, osim da će život koji smo dobili na korištenje – jednog dana završiti. Na ovaj ili onaj način. To je jedina garancija. Sve ostalo, učimo sami, odlučujemo sami i zahvaljujući odlukama koje donosimo rastemo ili stagniramo. Ne vjerujem da na ovoj planeti postoji čovjek nije naučio iz svojih pogrešaka ili loših odluka. Sasvim druga je stvar to što većina nas krivi druge za vlastite pogrešne odluke, ali tako je valjda lakše. Kad je netko drugi kriv. Iako, kad se pogledamo u ogledalo, pravi krivac nas gleda.
Ovo se može primijeniti na sve u životu. Od odabira namirnica za objed, preko odabira odjeće, prijatelja, partnera, posla, hobija, putovanja, kupovine bilo čega i odlazaka bilo gdje.
Budući da su ove kolumne uglavnom bazirane na odnosima žena i muškaraca, loš izbor je nešto što smo zasigurno svi bar jednom u životu napravili.
Činjenica da smo odgajani tako da imamo samo jednog partnera kroz život, jer inače si promiskuitetna (kako mrzim ovu riječ), najveća je glupost koju su nas mogli naučiti. Baš zbog tog glupog stava i odgoja, postoji previše loših brakova oko nas. Baš zbog toga, zbog tog lošeg odabira kojeg su nas učili da ne možemo ispraviti, mnogi od nas trpe uz sebe partnere s kojima nakon nekog vremena nemaju ništa zajedničkog. Nije nužno da veze postaju nasilničke ili kobne, ali kad se jedno jutro probudite pokraj partnera prema kojem nemate niti jednu pozitivnu emociju, što to govori o vašem životu? Ovom jednom životu koji ste dobili? Zapitajte se.
Foto: Pixabay-ICSilviu
Osobno vjerujem da svako od nas u životu sretne srodnu dušu, pa ako ne prije onda u staračkom domu. Isto tako vjerujem da svako od nas zaslužuje provesti život uz onoga tko mu paše, a ne uz onoga uz koga mora. Obično su to dvije različite osobe. Samo rijetki sretnici nađu svoju srodnu dušu rano u životu. Neki se prepoznaju tada, a neki tek nakon što provedu godine i godine u lošem braku. Koliko ste puta čuli da se neka žena razvela i nakon razvoda susrela čovjeka s kojim je išla u školu i „rodila se ljubav“? Prečesto… Bar ja jesam.
Da zaključimo. Molim vas nemojte učiti svoju djecu da je promjena loša i da će ih loše odluke u životu skupo koštati. Neke hoće, ali većina neće, no naučit će ih kako ubuduće prepoznati što je dobra odluka u toj situaciji. Posljedica svake loše odluke je bolja škola od posljedice dobre odluke. Dobre odluke nam spuštaju oprez i postajemo ranjiviji. Loše odluke nas tjeraju da razmišljamo više nego inače.
Osim ako ste baksuz. E onda vam nema pomoći.
Šalim se..možda…
I ovu srijedu, voli vas vaša N.