Povežite se s nama

Kultura

Sve tajne Mraclina: Selo akademika, rane željeznice i Štamparove svjetske vizije…

Već 1862. Mraclin je željeznicom dobio vezu sa svijetom – mještani su trgovali i školovali se, a zahvaljujući tome baš je ovo selo odabrano za projekt asanacije, koji je od 1926. vodio čuveni Andrija Štampar. I udario temelje Svjetske zdravstvene organizacije!

Objavljeno

na

U doba kad je proljeće počelo poprimati ozbiljne obrise ljeta, u danima kad je svibanj davao svoje i otvarao prostor nadolazećem lipnju, selo Mraclin, kako se to lijepo kaže, iskakalo je iz paštete. Em stotinu godina organiziranog kulturnog života, em devet desetljeća nogometnog kluba, em razna događanja… Pa na sve to još i vijest da je Mraclin dobio još jednog akademika, već trećeg u svojoj povijesti!

Kad jedan ozbiljan grad dobije akademika, to je velika stvar. Kad ih jedan veliki grad ima trojicu, to je strašna stvar. A kad u tome uspije jedno selo od nešto više od tisuću stanovnika, to se slobodno može nazvati i malim čudom.

Upravo zato odlučili smo potražiti odgovor na pitanje: koja je tajna Mraclina? Ili, malo drukčije formulirano: po čemu je to selo toliko posebno, drukčije od drugih? I ništa se nije činilo logičnije nego odgovore potražiti kod čovjeka koji itekako ima veze s ovom pričom, kod “svježeg” akademika Ratka Cvetnića.

– Da, Mraclin doista ima svoje posebnosti, a u to svakako spada i činjenica da imamo tri akademika, od čega dva živuća. Velika je to stvar za naše selo, ali osobno mislim da moj ulazak u Akademiju znači da me jedna skupina ljudi pozvala da im se pridružim. Ni više ni manje od toga. Naravno da je to i za mene kompliment, pogotovo zato što se ne bavim profesionalno književnošću, a svejedno je ono što sam pisao očito bilo dovoljno za ovakvo priznanje – kazao je uvodno Ratko Cvetnić.

Ratko Cvetnić (lijevo) i njegov rođak Željko Cvetnić dva su živuća mraclinska akademika

Akademik je bio i njegov otac Slavko, a da sva tri mraclinska akademika imaju isto prezime pobrinuo se ugledni veterinar i Ratko rođak Željko Cvetnić.

– Nije baš česta pojava da otac i sin postanu akademici, ali ima slučajeva. Međutim, kod nas je posebnost što nismo izabrani u istim razredima, jer otac je bio u medicinskom, a ja sam u književnom – dodao je Ratko, zaključivši time osobni dio priče.

Brzo smo se prebacili na njegovo selo, na odgovore na ona pitanja iz uvoda.

– Kad je o tome riječ, postoji točan trenutak i točna godina kad je bačeno sjeme svemu ovome što imamo i danas. Naime, na prijelazu s 1926. na 1927. godinu u Mraclinu se dogodila asanacija, odnosno poduzimanje koordiniranih tehničkih, medicinskih, poljoprivrednih i kulturnih mjera da bi se u nekom kraju uklonili izvori za širenje opasnih zaraznih i socijalnih bolesti. U Mraclinu je generacijama velik problem bilo loše zdravsteno i higijensko stanje sela, budući da se tuberkuloza jako širila. Smrtnost novorođenčadi, primjerice, bila je iznad 50 posto, pa je tako i moja baka rodila 16 djece, a preživjelo ih je osam – započinje svoje opširno izlaganje treći mraclinski akademik.

– Budući da je još od 1862. kroz Mraclin prolazila željeznica, pa je bio puno lakše dostupan od nekih drugih mjesta, ali i s obzirom na tešku zdravstveno-higijensku situaciju, upravo je naše selo odabrano za javno-zdravstvenu akciju kakva dotad nije zabilježena nigdje u svijetu. Novcem Rockefellerove fondacije, na čelu s Andrijom Štamparom, u Mraclinu se počela graditi ambulanta, javno kupatilo, gradili su se razni higijenski objekti, kao i zidane gnojnice te zahodi kakvi do tad nisu postojali. Uz to, riješen je i problem odvodnih voda, izgrađeni su nogostupi… Sve to bilo je nekad vrsta “hardvera”, dok je “softver” bila stalna edukacija stanovništva o higijeni, o brizi za zdravlje, a sve to poguralo je Mraclin valjda 50 godina ispred ostalih sela, koja sve to nisu imala. Nakon uspjeha projekta u Mraclinu, dr. Štampar krenuo je slične stvari raditi i u Kini, zatim i Južnoj Americi, a kroz sve to začeta je i Svjetska zdravstvena organizacija. Eto, možemo reći da je na neki način začeta baš u Mraclinu… – priča nam Ratko Cvetnić.

U središtu sela bila je u to vrijeme velika baruština, koja je bila i izvor zaraza u selu. U tu su se baru bacale uginule životinje i ostali otpadi, ali unatoč tome mraclinska su se djeca u toj vodi kupala, zabavljala… Pa su se, logično, i razbolijevala.

– Ta je baruština u sklopu projekta isušena, a na tome mjestu izgrađen je objekt koji svi mi u Mraclinu zovemo Zgrada. U njoj je i tad, kao i danas, bila ambulanta i ljekarna, a na gornjem katu je društveni dom. Isušivanje te bare bilo je iznimno važno za zdravlje mještana – pojašnjava Cvetnić pa nastavlja priču o mraclinskim posebnostima, odnosno prednostima.

– Uz ogromno poboljšanje higijenskih uvjeta, kroz Štamparov projekt stigli su i brojni drugi benefiti. Mladi Mraclinci, naime, svih su tih godina svakodnevno gledali što rade liječnici, inženjeri, geodeti, odreda obrazovani ljudi. I oni su mraclinskoj djeci postali uzori, što je u kombinaciji s prugom, kojom se lakše dolazilo do Zagreba, dovelo do puno većeg broja obrazovanih ljudi u selu. Između ostalog, dolasci Kineza i Afrikanaca u selo, dakle ljudi drugih rasa, donijeli su Mraclinu i taj kozmopolitski štih, jer u drugim sredinama se ljudi s time nisu susretali. A ovdje je bilo najnormalnije vidjeti i crnce, i Azijate… Ukratko, kvaliteta života u selu dramatično se podigla, pogotovo u usporedbi s ostalim selima.

Došli smo, dakle, do ključne godine i do ključnih trenutaka za razvoj sela, ali naravno da se u cijeloj ovoj priči treba vratiti i šest-sedam desetljeća unatrag. Kad je u listopadu 1862. godine krenuo redovni željeznički promet kroz Mraclin, selo se automatski značajno približilo “ostatku svijeta”. Točnije, Velikoj Gorici i, još važnije, Zagrebu.

– Postoje zapisi o tome kako su Mraclinci u vrijeme građenja željeznice često demonstrirali. Seljaci su, nezadovoljni prije svega oduzimanjem privatnih zemljišta uz malenu naknadu, napadali radnike, rušili objekte, uništavali instrumente… Na kraju je i vojska morala reagirati i zaštititi radnike kako bi se posao dovršio. U tom trenutku nisu svi razumjeli koliko im željeznica donosi – kaže Cvetnić.

Međutim, vrlo brzo sve im je postalo jasno. Željeznicom je bilo puno lakše plasirati poljoprivredne proizvode u Sisak i Zagreb, pa je selo “procvjetalo” u ekonomskom smislu. Mraclin je zahvaljujući željeznici na neki način postao i jedno od središta našega kraja.

– Sjećam se priča svoje bake kako su ljudi iz cijelog Turopolja, ali najvećim dijelom iz Vukomeričkih gorica, navečer dolazili u Mraclin, spavali kod ljudi po kućama, pa ujutro išli na put u Zagreb – ispričao nam je u jednom razgovoru Vitomir Štuban, jedan od nekoliko mraclinskih kroničara.

S takvim statusom, desetljećima prije nego što su riješeni zdravstveno-higijenski problemi, Mraclin je krenuo rasti. Pa je još 1888. godine dobio Vatrogasno društvo, najstarije u Turopolju nakon gradskog, velikogoričkog društva, a i jedna od najstarijih škola u ovom kraju izgrađena je upravo u Mraclinu. Još 1908. otvorena je prva škola u “općinskoj hiži”, a 1925. niknula je i nova škola. Kad je malo nakon toga u selo stigao Andrija Štampar sa svojom ekipom, rođen je “intelektualni Mraclin”.

– Posljedice svega toga, i željeznice, i škole, i Štamparova projekta, osjećaju se i danas. Velik broj mraclinske djece odlazio je na školovanje u Zagreb i Veliku Goricu, a željeznica je omogućila da svi oni ne moraju odlaziti iz Mraclina kako bi se školovali. Ta tradicija visokog obrazovanja nastavljena je sve do danas, pa možemo reći da je u Mraclinu jako malo kuća u kojima nema barem jednog člana obitelji sa završenim fakultetom – ističe Cvetnić.

Pismenost je u Mraclinu gotovo stopostotna, tu je sasvim dovoljno ljudi koji su u stanju pametno voditi mjesto, a s godinama su se razvijale i razne industrije, od prerade drva i plastike, proizvodnje opeke i građevinskog materijala, a tu je i tvrtka Kova, koja ima više od 150 zaposlenih. Selo uz četverogodišnju školu ima i svoj vrtić, crkvu posvećenu Sv. Vidu, dva društvena doma, vatrogasni dom, lovačku streljanu, sportski dom s igralištima, nekoliko poduzeća, nekoliko trgovina i ugostiteljskih objekata…

– Kvalitetom života u Mraclinu danas definitivno možemo biti zadovoljni, ali to ne znači da nema prostora i za poboljšanja i napredak. Već više od desetljeća borimo se s Aglomeracijom, školska zgrada ima već gotovo stotinu godina i zahtjeva ozbiljnu obnovu, u potresu nam je oštećena crkva, koja ima prilično neizvjesnu perspektivu obnove, uskoro bismo trebali i asfaltirati središnji dio sela… Brine nas i naše odlagalište otpada Mraclinska Dubrava, koje je dobro vođeno i organizirano, ali ono je i preblizu Zagrebu da ne bismo bili zabrinuti – zaključuje Ratko Cvetnić.

I to je, u vrlo kratkim crtama, priča o Mraclinu. O posebnom selu s burnom i sadržajnom poviješću, ali i s lijepom sadašnjošću. O selu akademika, mjestu koje je procvjetalo zahvaljujući vlakovima, doktorima, geodetima i, na kraju krajeva, Kinezima…

MRACLIN KROZ STOLJEĆA

PRAPOVIJEST – Sjekira, Rimljani, Goti i kralj Tomislav
Pronađena kamena sjekira kaže da je prostor sela bio naseljen još u mlađem kamenom dobu. Tu su bili i Rimljani, Goti, Vizigoti i Huni, a od 910. dio je Hrvatskog kraljevstva.

1249. – Prvi put spominje se ime Mraclin
U povelji slavonskog bana Stjepana spominje se terra Mrascin ili “zemlja Mraclin”. Smatra se da je taj naziv nastao od imena Martin ili Marcel, možda i vlasnika posjeda…

1592. – Turski odredi od sela napravili zgarište
Mraclin je doživio najžešću tursku provalu. Pljačkaški odredi Hasan-paše Predojevića pretvorili su selo u zgarište, no Mraclinčani su ga vrlo brzo uspjeli obnoviti.

1758. – Zbog kmetova se okrenuli Ugarskoj
Josip II. ukida kmetstvo. Mraclinačko sitno plemstvo je ogorčeno jer su njihovi malobrojni kmetovi postali slobodni. Zato ne vole Josipa II. te se orijentiraju na Ugarsku i “utrčavaju” u veliku Mađarsku.

1862. – Šest dana rada za vlak do Zagreba
Nakon velike gladi u selu 1860., pa problematičnih radova, pruga je prošla kroz Mraclin. Radnici su trebali raditi dva, a težaci šest dana da bi si priuštili povratnu kartu do Zagreba.

1888. – Osnutak DVD-a, a onda i kupnja štrcaljke…
Na Veliku Gospu utemeljeno je u Općinskoj hiži Dobrovoljno vatrogasno društvo Mraclin. Godinu poslije mraclinski vatrogasci kupuju ručnu štcaljku, čime kantarsko vatrogastvo odlazi u povijest.

1895. – Lubanja u temeljima crkve zaštitnika sela
Izgrađena je crkva Sv. Vida, zaštitnika Mraclina, koji je podnio mučeništvo tijekom Dioklecijanovih progona kršćana. Prilikom kopanja temelja za crkvu, simbol sela, pronađena je velika lubanja.

1908. – Učiteljica Anka i bijeli labud za budućnost
Otvorena je prva škola u Općinskoj hiži. Učiteljica Anka Vrbančić je prva misionarka mraclinačke prosvjete, a 1923. godine izgrađena je nova (današnja) škola, nazvana Bijelim labudom.

1922. – Stotinu godina kulturnog života
Učiteljica Marija Grandovec osniva ženski pjevački zbor, a godinu poslije učitelj Stjepan Majsec vježba mraclinačke pjevače te stvara mješoviti zbor “Vjenčić”. Ime je smislio ondašnji župnik Karlo Vidmar.

1927. – Voljeni Stjepan Radić odobrio asanaciju
Stjepan Radić je na sjednici Oblasne skupštine Zagrebačke odobrio asanaciju mraclinačkog prostora, koja je i realizirana. Mraclinci su uvijek bili Radićevi sljedbenici, kasnije i Mačekovi…

1932. – Prvi nogometni klub zajedno s Vukovinom
Utemeljeno je Športsko društvo Mraclina i Vukovine “Jelačić”, a tri godine poslije i NK Radić, samo mraclinski klub, koji se od 1945. do danas zove NK Mraclin.

1958. – Na prvom TV-u u selu gledao se veliki Pele
Stjepan Galeković Juriga nabavio je prvi televizor i omogućio gledanje SP-a u nogometu u Zgradi. Na tom se prvenstvu pojavio i Pele…

1967. – Asfaltiranje, ali i brojni odlasci iz sela
Mraclinske ulice su asfaltirane, no sve više Mraclinčana odlazi u Zagreb i Veliku Goricu te u Njemačku i Australiju.

1976. – Smetlište je stiglo iako ga nisu željeli
Mimo volje i dopuštenja mještana, otvoreno smetlište u Mraclinskoj Dubravi.

1987. – Telefoni stigli u selo, priključci na rate…
Ranije nego u nekim drugim dijelovima Turopolja, izvršena je dvojnička telefonizacija Mraclina. Skupi priključci otplaćuju se na rate.

1991. – Zbog odlagališta prosvjedi, ali i vodovod
Mraclin je zbog smetlišta dobio vodovod, za koji su mještani sami plaćali priključak. Unatoč tom benefitu, u ožujku 1991. policijska sila je morala prekinuti blokadu smetlišta od strane nezadovoljnih Mraclinaca.

Kultura

“Dobar Štoos u kvartu” traži vezu sa srednjoškolcima, u grad dovode i francuske umjetnike

Svi programi su besplatni!

Objavljeno

na

Objavio/la

Velikogorički Štoos teatar ima novi program štosnog naziva “Dobar Štoos u kvartu”, a koji do kraja godine u Veliku Goricu dovodi zanimljive umjetnike i umjetničke izvedbe koji će, jednom mjesečno, na različitim lokacijama i u suradnji s institucijama i gradskim organizacijama ugostiti umjetnička imena Hrvatske i šire. Riječ je o mladim glumcima, izvođačima i autorima koji će se predstaviti svojim umjetničkim konceptima.

Start je 04. travnja u 17 sati u Gimnaziji Velika Gorica gdje stiže Mia Štark s izvedbenim predavanjem “Zbornik pogleda”. Inače, Mia je već gostovala u sklopu prvog Oglede festivala, a u gimnaziju dolazi s autorskim radom kojeg je razvijala na rezidenciji u Berlinu, te koji je predstavljen i u Barceloni, Rijeci, ali i drugim gradovima. Rad će biti izveden na engleskom jeziku, a ideju i inspiraciju Mia je crpila i pronašla u razgovoru sa svojom bakom i načinom na koji ona (koja je odrasla bez mobitela i ekrana) gleda na svijet oko sebe.

Foto: Camille Blake

–Želimo se povezati sa srednjoškolcima, pitati ih što žele vidjeti, kako možemo surađivati, pa je Mijina izvedba svojevrsna pozivnica prema njima. Naravno, ponovit će i gradivo suvremenih praksi i engleski, uz profesorice Elen Zubek i Ivu Rožić u suradnji s kojima smo organizirali program. Voljeli bismo da dio njih bude i ostane naše publika i prijatelji teatra – objasnila je koordinatorica programa pri Štoos teatru, Ana Katulić.

“Dobar Štoos u kvartu” ugostit će Irenu Boćkai i izvedbu „Bear with me“ u svibnju, Luku Kuzmanovića s monodramom „Zlo-čist-oća“ u lipnju, a program krajem listopada zatvara međunarodno gostovanje umjetnika iz Francuske koji će tri dana boraviti u javnom prostoru našeg grada. Riječ je o francuskim umjetnicima Laurentu Boijeotu i Valii Kardi s izvedbom „Odyssée“ koji stvaraju zanimljiv konceptu otvaranja pitanja javnog prostora kao mjesta susreta. Rad je do sada predstavljen u New Yorku, Tokyu, Strasbourgu, Lisabonu i brojnim francuskim gradovima, a dio je zajedničke međunarodne suradnje Francuske, Bugarske i Hrvatske, te uz Veliku Goricu gostuje i u Splitu.

Foto: Odysees

–Želja nam je predstaviti ih publici, dovesti ih u grad, gradski kvart, u školu i otvoriti dijalog o tome što rade i zašto to rade. Uz Oglede festival kojeg organiziramo želja nam je i tijekom cijele godine ponuditi publici raznovrsne naslove, predstave i izvedbe, pozvati ih da nas upoznaju, da se s nama druže i da dođu na naše programe – dodala je Katulić.

Svi programi su besplatni, a podržani su sredstvima Zaklade Kultura Nova.

Foto: Odysees

Nastavite čitati

HOTNEWS

Poznati laureati „Turopoljske poculice”

„Prokleti propuh“ autorice Fani Frković iz Zagreba najbolja je kratka priča na standardnom hrvatskom jeziku.

Objavljeno

na

Ogranak Matice Hrvatske Velika Gorica objavio je najbolje kratke priče pisane kajkavskim dijalektom ili hrvatskim standardnim jezikom pristigle na 16. Matičin književni natječaj „Turopoljska poculica”

Na natječaj je poslan 21 književni rad na standardu i 12 na kajkavskom narječju a Prosudbeno povjerenstvo odabralo je po jedan najbolji rad u obje kategorije, te po još dva rada užeg izbora.

Najbolja kratka priča na standardnom hrvatskom jeziku je „Prokleti propuh“ autorice Fani Frković iz Zagreba, dok su radovi užeg izbora priče „Margareta“, autora Franka Stipkovića iz Zagreba i „Piščeva osveta“ autorice Jelene Pavičić Vukičević iz Zagreba.

Najbolju kratku priču na kajkavskom dijalektu „Kak je to bilo kad je turopolski tur zestal vraga“ napisao je Boris Deverić iz Donje Lomnice, a radovi užeg izbora su priče „Čez kuruzu, čez me“ autora Darka Raškaja iz Lobora i „Jagica“ autorice Biserke Rozer iz Siska.

Najbolji radovi i njihovi autori bit će predstavljeni 3. travnja u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica u 17 sati, a Ogranak će ih potom objaviti na svojoj web stranici i uvrstiti u svoj godišnji časopis LUČ u tiskanom obliku.

Nastavite čitati

Kultura

Velika Gorica domaćin predstavljanja knjiga Benjamina Tolića

Urednici Božidar Petrač i Nives Tomašević, uz samu autoricu Dubravku Oraić Tolić, predstavit će ova djela, dok će dramski umjetnik Robert Kurbaša interpretirati ulomke iz knjiga.

Objavljeno

na

Objavio/la

Gradska knjižnica Velika Gorica ugostit će u utorak, 8. travnja 2025. godine, predstavljanje triju knjiga povezanih s likom i djelom Benjamina Tolića, uglednog hrvatskog književnika, publicista i diplomata. Knjige „Stojim pred vama”, „Benjaminov zbornik” te „Tvojim glasom”, autorice Dubravke Oraić Tolić, bit će predstavljene u Središnjem odjelu knjižnice s početkom u 18 sati.

Urednici Božidar Petrač i Nives Tomašević, uz samu autoricu Dubravku Oraić Tolić, predstavit će ova djela, dok će dramski umjetnik Robert Kurbaša interpretirati ulomke iz knjiga, pružajući posjetiteljima poseban uvid u misao i književnu ostavštinu Benjamina Tolića.

Život i djelo Benjamina Tolića

Benjamin Tolić rođen je 1943. godine u Osoju kod Posušja. Studirao je germanistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine emigrirao je u Beč, gdje je dovršio studij.

Po povratku u Hrvatsku tijekom Hrvatskog proljeća radio je kao profesor njemačkog jezika i urednik Osmojezičnog rječnika za njemački jezik u Leksikografskom zavodu. Tijekom devedesetih godina aktivno se uključio u hrvatsku diplomaciju te je od 1995. godine obnašao dužnost konzula i kasnije generalnog konzula Republike Hrvatske u Zürichu. U periodu od 1998. do 2000. bio je glavni i odgovorni urednik Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA). Uz diplomatsku karijeru, Tolić je bio istaknuti publicist i književnik.

Predstavljanje knjiga u Velikoj Gorici prilika je da se javnost upozna s Tolićevim bogatim stvaralaštvom. „Stojim pred vama” donosi njegova razmišljanja i promišljanja o društvu i politici, dok „Benjaminov zbornik” okuplja tekstove i osvrte njegovih suvremenika na njegov rad i utjecaj. Knjiga „Tvojim glasom”, koju je napisala njegova supruga Dubravka Oraić Tolić, posebno je emotivno djelo, nastalo nakon Tolićeve smrti, kao sjećanje na njihov zajednički život i njegovu ostavštinu.

Svi ljubitelji književnosti i oni koji su cijenili njegov rad pozvani su da sudjeluju u večeri sjećanja na jednog od najznačajnijih intelektualaca moderne Hrvatske.

Nastavite čitati

Kultura

„Izvan percepcije”, fascinantna izložba Igora Eškinje u Galeriji Galženica

Izložba donosi pregled njegovih nedavnih radova, omogućujući publici da se upozna s jedinstvenim umjetničkim istraživanjima koja brišu granicu između stvarnog i zamišljenog.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: FB POU VG

U petak, 4. travnja 2025. u 19 sati, u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici otvara se samostalna izložba renomiranog hrvatskog umjetnika Igora Eškinje pod nazivom „Izvan percepcije”. Izložba će biti otvorena do 18. travnja, a posjetitelji će imati priliku uroniti u jedinstveni svijet umjetničkog izraza koji preispituje granice percepcije i materijalnosti.

Eškinja, rođen 1975. u Rijeci, diplomirao je slikarstvo na prestižnoj Accademia di Belle Arti u Veneciji. Njegov rad karakterizira istraživanje odnosa između prostora, objekata i promatrača, pri čemu koristi raznolike tehnike, od crteža i skulptura do videa i fotografije. Njegove instalacije često su minimalističke, ali istovremeno duboko promišljene, gradeći kompleksne vizualne priče uz korištenje svakodnevnih, jednostavnih materijala poput samoljepljive trake ili električnih kabela.

Svojim radovima Eškinja stvara iluziju transformacije dvodimenzionalnih površina u trodimenzionalne objekte, brišući granicu između stvarnog i imaginarnog. Njegova umjetnička praksa prepoznata je diljem svijeta, a sudjelovao je na brojnim međunarodnim izložbama i bienalima, uključujući Manifesta 7 u Italiji, Grafički biennale u Ljubljani te samostalne izložbe u Milanu, Parizu i Beču.

Izložba donosi pregled njegovih nedavnih radova, omogućujući publici da se upozna s jedinstvenim umjetničkim istraživanjima koja brišu granicu između stvarnog i zamišljenog. Ovim događajem Galerija Galženica nastavlja dovoditi vrhunske umjetnike i suvremenu umjetnost u Veliku Goricu.

Za sve ljubitelje suvremene umjetnosti, „Izvan percepcije” je izložba koju ne treba propustiti.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Održan Koncert Ansambala  učenika Umjetničke škole Franje Lučića

Objavljeno

na

Objavio/la

Povodom proslave Dana Umjetničke škole Franje Lučića održan je Koncert Ansambala  jučer (ponedjeljak, 31. ožujka 2025., početak u 19:30 sati) u Dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici. Bio je to 4. koncert učenika UŠFL-a u proteklih sedam dana.

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Posjetiteljima u posve ispunjenoj dvorani predstavili su se: orkestar harmonika, gudački i puhački orkestar, mješoviti orkestar, dječji zbor te zbor osnovne i srednje škole. Publika je pljeskom pozdravljala izvedbe klasičnih skladbi, filmske glazbe i glazbe iz animiranih filmova i crtića.

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Glazbenu večer najmlađih i mladih izvođača vodili su njihovi nastavnici odnosno voditelji i dirigenti: Igor Jukec, Marija Ostrugač Jukec, Ana Šedlbauer, Tea Krčelić Rabadan i Marko Požgaj.

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.03.2025. Dan Umjetničke škole Franje Lučića-Koncert Ansambala. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga proglasilo je Umjetničku školu Franje Lučića najboljom umjetničkom školom u 2024. godini, a ravnatelja Boruta Vidoševića najuspješnijim ravnateljem.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Reporter 446 - 20.03.2025.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.