Njezin svijet je poezija. Kako na grčkom jeziku “poiesis” znači stvaranje, slobodni smo nazvati je našom stvarateljicom stihova. Dar koji je krasi odmalena, danas Zdenku Mlinar, koja živi u Zagrebu i Velikoj Gorici više od pola svojega života, svrstava u istaknute hrvatske književnice čije stvaralaštvo prepoznaje i inozemna publika.

Klasična poezija, haiku, aforizmi… Riječi koje niže u svojoj suštini nose duboku poruku o istinskoj važnosti života, a njezino umijeće uvijek iznova prepoznaje struka. Svojoj brojnoj kolekciji, nedavno je dodala još jednu nagradu, povom koje smo joj čestitali, a ona nam je otkrila svu svoju svestranost.

Zdenka, već smo ranije pisali o vašem poetskom stvaralaštvu i zaista kod vas nema praznog hoda. Koliko je vremena prošlo od vaše prve napisane pjesme do danas? Što se mijenjalo u stihovima, a što je i danas potpuno isto?

Lijepo je znati, a i pročitati da pratite moj rad, kao i to da ste primijetili da nemam praznog hoda. Jer, koliko god mislili i govorili kako radimo za našu dušu i osobno zadovoljstvo te da je to rad iz ljubavi, lijepo je radost stvaranja s nekim i podijeliti, ma kakav rezultat ili povratna informacija došla do nas. To bih usporedila s toplinom sunca, s blagoslovom kiše pa i sa snježnom bjelinom, čija ljepota, a ponekad i težina, ne bi imali smisla bez da nekog usreće, opomenu, pouče… To nam svima treba, koliko god mislili da tomu nije tako. Slijedeći takav stav i želeći osjećati navedeno, mislim da živim puninu života, a ona me mijenja, jača i čini svjesnijom onoga što jesam ili što i tko bih trebala biti.

Uči me čak i tomu da nemamo i ne bismo trebali imati praznoga hoda. Jer, naša prolaznost je i prebrza i neizbježna. I doista, mislim kako je neiskorišten dan, dan bačenog života koji, u meni osobno, ostavlja prazninu, a ona me pak čini nesretnom, beskorisnom i nekom vrstom parazita. Iskreno, grijeh mi je jutrom se probuditi s mislima što ću taj dan jesti, piti ili, ne daj Bože, nekome učiniti kakvo zlo. Ali, kako bezgrešnost ne postoji, utješit ću se i najmanjom korisnom sitnicom za bilo koga i bilo što.

Od moje prve napisane pjesme, ako ne računam pubertetsko stihovanje, prošlo je više od dvadeset godina, a bio je to moj dar kćeri za 18. rođendan, kojeg nije mogao zamijeniti nikakav sjaj nakita ili markirane odjevne krpice. Pomislih tada: Lijepa riječ, savjetodavna roditeljska riječ pa još u stihu… To ću joj pokloniti. Unikatno je, nema ga za kupiti i, ono najvažnije, nisam pogriješila. Pale su i suze radosnice. Puno se od tada promijenilo, što u fizičkom, što u intelektualnom smislu, kako u cijelom društvu, tako i u mojoj obitelji, pa i u pisanju koje mi je iz terapeutskog preraslo u ovisno.

Kritičari hvale vaš stil razumljiv svima, lakoću nizanja riječi koje bude emociju i potiču na razmišljanje. Je li to ono što struka prepoznaje kao izvrsnost?

Svatko od nas u pisanju, poetskom ili proznom, ili ima svoj stil, ili ga tek pronalazi. Svaki ga čitatelj drugačije doživljava, osjeća. Svi radovi iz te branše nekome su “fuj”, a nekome “uj” i jedino što nas od loših ili dobrih kritika može zadržati na zacrtanim ciljevima jest prihvatiti ono što nam može biti od koristi, a ignorirati ono što će nas rastužiti do mjere odustajanja, što je najgora opcija. Uvijek sam mišljenja da treba osjećati sebe i živjeti svoje snove, a ne tamo nečije.

Jasno je da ne možemo svi biti dobri pisci, dobri modni kreatori, kuhari ili majstori bilo koje struke, kao i da je sve u očima promatrača ili korisnika usluge. Toga moramo biti svjesni, prihvaćati dobronamjernost, ali znati i odbaciti ono što bi nas činilo nesretnima ili onakvima kakvi nismo u svojoj nutrini. Tako je i s ocjenama manje ili veće izvrsnosti nekog djela o kojem će, primjerice, pet kritičara imati pet različitih ocjena i mišljenja.

Stoga je logično da pozitivna ocjena struke, pogotovo inozemne, autorici ili autoru posve nepoznate, može razveseliti i biti vjetar u leđa. Biti čista pozitiva.

Upravo ste dobili još jedno međunarodno priznanje. Koje je to po redu i na koji način se vaša djela prezentiraju ‘vani’?

Nedavno priznanje dodijeljeno mi je od strane rumunjske Svjetske književne akademije, osnivača i predsjednika, akademika Trandafira Simpetrua, koji je osnovao i platforme, odnosno ogranke u drugim europskim državama, pa i u našoj regiji, gdje smo sa svojim radovima mogli aplicirati na materinjem jeziku. Ovaj put, Međunarodna manifestacija (W.P.A) World Poets Association održana je u Sarajevu i u suradnji s Platformom u Crnoj Gori, što je bilo prihvatljivo kako jezično i geografski, tako i financijski.

No, spomenutu zadnju nagradu “Zlatno pero” dobila sam kao znak zahvalnosti za angažiranost u promoviranju književnosti širom svijeta, a ne za neki određeni poetski ili prozni rad. Razlog tomu je vjerojatno prepoznatljivost mojih putovanja koja nisu niti laka niti po cijeni od nula eura i u koja se ulaže veliki dio sebe i komfora cijele obitelji. Dakle, tu nemalu cijenu moje knjiške angažiranosti i putovanja do odredišta na kojima se održavaju književne manifestacije, uz moj angažman, itekako plaćaju i članovi moje obitelji, bez kojih ne bih ni mogla ostvariti te svoje male/velike želje. Što se tiče odgovora na upit koje mi je ovo priznanje po redu, mogu reći da sam ih prestala brojiti, a mnoga su još uvijek i u online formama, tako da bi brojanje i traženje istih potrajalo.

Koliko je zahtjevno prevesti pjesme na strani jezik, a da se ne izgubi vaša čarolija pisana hrvatskim jezikom?

Što se tiče “muka” po prijevodima, bez kojih je teško izaći iz hrvatskih književnih okvira, priča bi također potrajala i bila malo vjerojatna. No, upornost mi je životna pratilja pa ide, nekako. Snalazim se, učim, vjerujem…

Lani ste imenovani veleposlanicom mira i počasnom članicom “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”. Je li se ljubav prema životu i pjesništvu odrazila i na taj angažman?

Statusi veleposlanice mira i počasne članice “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”, velika su mi čast, ali i obaveze. Jer, kao i kod drugih imenovanja, oni zahtijevaju i zalaganje za sve navedeno: mir, pravdu, zaštitu okoliša. Svaka od ovih tema žedno vapi za djelovanjem svih nas na svakom životnom polju i to ujedinjenih, a ne razdvojenih, posvađanih, negativnih, zatrovanih mržnjom ili plakanjem i optuživanjem svega i svakoga. U prilog tomu ide i većina mojih poetskih naslova napisanih zadnjih godina. Svaki blagoslivljam bezgraničnom ljubavlju cijeloga svoga bića i bojim najsjajnijim bojama zemlje i neba.

Spomenuti “Lanac žena”, osnovan od strane talijanske Udruge “VerbumlandiArt”, osnivačice cijenjene talijanske književnice i humanistice RegineBis Resta, organizira susrete na kojima se jasno iznose stavovi i ciljevi svih članica i počasnog muškog članstva, a tom prilikom se obavezno postavlja i likovna izložba vrsnih slikarica i slikara, kao dobrovoljni prilog za rad Udruge i djelovanje “Lanca žena” u njegovoj misiji pružanja pomoći potrebitima. Nemjerljiva je moja radost sudjelovanja u tome, makar jednom riječju ili jednim korakom.

Nerijetko ističete važnost obitelji koja vam je velika inspiracija i podrška. Zato pitamo, tko je Zdenka kad ne piše? Čime zaposli ruke? Gdje još teče vaša kreativnost?

Ovo pitanje mi je lijepo baš koliko i ljubav prema mnogim svestranostima koje su ili rođene sa mnom ili naučene u najranijoj mladosti. Dakle, još u roditeljskom domu u kojem su red, rad, poštovanje, dijeljenje i zajedništvo bili svetinja; u kojem također nije bilo mjesta praznom hodu. Gradeći svoju obitelj, cijeli svoj mladi, a sada i zreli život, dio toga blaga želim prenijeti i na svoju djecu te djecu svoje djece. Tu zadaću smatram i uvijek ću smatrati svojom najvažnijom obavezom i najvrjednijom životnom ostavštinom. Jer, gledati njihove težnje za uspjehom i životne želje, korisne zajednicama i društvima u kojima žive, najveća je sreća. Ne znam ima li što veće od živih primjera da naša ili bilo čija djeca nisu teret, već ponos države koja im je druga mati, gnijezdo u kojem svijaju svoju i tuđu sreću. Činjenice su to vrijedne svakog buđenja i životnog radovanja, koji i ne mogu biti ništa drugo do inspiracija. Inspiracija za skuhati fini obiteljski ručak, za očistiti dom u kojem ćemo ga objedovati, za dočekati ih s osmijehom sunca i kada vani sijevaju munje i grme gromovi.

No, uvijek ostaje žal što su takvi dani i trenuci rijetki do te mjere da postaju čudesni i dragocjeniji puno više nego što mislimo da jesu.
Voljela bih imati više vremena i za stvaranje raznih rukotvorina, koja su mi nekada bila svakodnevica, a danas su, čini mi se, vrijednija nego onda kada imadoh vremena za njih. Baš kao i ono kada mi je uz obiteljsku sreću mlade obitelji, život krasilo i dvorište puno cvjetne ljubavi i zelenila, što mi je danas tek dio sjećanja na neka druga vremena.

Ljubav je to koja ne blijedi i koja će u meni uvijek živjeti. Za utjehu, i danas si priuštim neka odjevna prekrajanja, dodavanja i oduzimanja, u želji da od starog napravim novo i to prilagodim ovom vremenu i ovoj sebi. Lijepi su to osjećaji, pogotovo kad nešto, baš, uspije. Tu je i ljubav prema slikanju, za koje zadnjih godina nemam vremena. No, dogodi mi se i poneka likovna kolonija, s odraslima ili s djecom, a i u našoj Udruzi umjetnika “Spark” organiziramo likovne radionice.

Jesu li vaš poetski dar pokupili potomci?

O, da. Moji potomci, blago svake majke i svake obitelji… Na ovo pitanje odgovaram kratko: Moja djeca ne pišu poeziju, ali ispisuju i oslikavaju svoje životne stranice znanstvenim ili nekim drugim radovima. Svestranosti im ne nedostaje, ali svi su, pa i oni najmlađi, okupirani stotinama obaveza da radost iskazivanja ljubavi koriste u onim brzinskim minutama i rijetkim slobodnim satima. No, mijenja se vrijeme, a i mi s njim pa nikad se ne zna.

Živite u Zagrebu. Na koji način ste i dalje povezani s Velikom Goricom?

Zagreb i Velika Gorica moje su velike i podjednake ljubavi. Rad i život u njima, isto tako. I oni su, kao gradovi, jedan drugome takvi. Ne mogu jedan bez drugoga iz milijun razloga. U Zagrebu su neki moji novi počeci i sve moje tuge i radosti tih početaka. Ostalim članovima moje obitelji, također. Naša je početna, a vjerojatno i zadnja stanica. U njemu su mi djeca, jedni druge uvijek trebamo i trebat ćemo.

Velika Gorica je nerazdvojivi dio toga i neka naša mirna luka. Sredina u kojoj je sve “pri ruci” i ne želim/o se toga odreći. U njoj su i moji poetski počeci, moja mala škola pisanja i bezgranično davanje sebe, svojih najljepših godina; rasta s njom. Ponosim se i Zagrebom i Velikom Goricom, uživajući u njima, a vjerujem i oni u meni jer ljubav se ljubavlju vraća.

Obično kraj razgovora nosi pitanje o novim izdanjima zbirki, no mi ćemo, poznajući vas, samo pitati – kada?

Istina, ne jenjava želja i potreba za objavom nekih novih knjiga. Razlog tomu su svakodnevna mala stvaranja koja tijek vremena pretvara u malo veća, željna iskoraka iz obiteljskog doma baš kao i djeca kada odluče biti svoji. Ni želje i brojni pozivi na nova gostovanja i putovanja nisu ništa manji i teško im je odoljeti. Tim više jer su rasadnici novih poznanstava, susretanja s drugim kulturama i otvaranja novih mogućnosti za biti boljom u svemu što volim, činim i što je moj život. To su putevi mira i ljubavi, zajedništva i dijeljenja radosti stvaranja. To su molitve za bolje sutra koje smo dužni ostaviti budućim generacijama i njihovoj majci nad svim majkama, Majci Zemlji.

U organizaciji Grada Zagreba u nedjelju, 14. rujna u 19:30 na Strossmayerovom trgu očekuje vas nezaboravna večer posvećena velikanima hrvatske kulture – Gabi Novak, Matiji Dediću i Arsenu Dediću.

Više od 60 glazbenika, glumaca, umjetnika i prijatelja nastupit će na koncertu koji će biti slavlje života i stvaralaštva ove jedinstvene obitelji.

Pod umjetničkim vodstvom Ante Gele, publika će uživati u bezvremenskim pjesmama Arsena Dedića, vječnim melodijama Gabi Novak, recitalima i instrumentalima Arsenovih stihova i jazz kompozicijama Matije Dedića.

Neki od mnogih izvođača bit će Zdenka Kovačiček, Ksenija Erker, Tamara Obrovac, Darko Rundek, Drago Diklić, Jasna Zlokić, Zoran Predin…

Tijekom dvosatnog programa na repertoaru će se naći najpoznatije pjesme i kompozicije poput: Vino i gitare, Ono sve što znaš o meni, Dida moj, Moderato Cantabile, Zagrli me, Kuća za ptice, Za mene je sreća, Hrabri ljudi, Nada, Pamtim samo sretne dane, On me voli na svoj način, Zagreb i ja se volimo tajno.

Dođite i budite dio glazbenog mozaika koji slavi najveće umjetnike naše kulture – poziva organizator.

Ulaz je besplatan!

Izložba pod nazivom “Prizori prošlosti – Hrvati u Boki” otvara se u petak u 18 sati u Interpretacijskom centru Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici, na adresi Šetalište Franje Lučića 15. Posjetitelji će imati priliku upoznati svakodnevni život kajkavaca koji su se s područja Turopolja i Pokuplja krajem 18. stoljeća doselili u srednji Banat.

Izložbu potpisuje Ljubiša Večanski, dugogodišnji sakupljač fotografija, nošnji, običaja, jezika i dokumenata vezanih uz Hrvate iz Banatske Boke. Njegov rad obuhvaća očuvanje kulturne i povijesne baštine zajednice koja je stoljećima zadržala veze sa zavičajem svojih predaka.

Iz Muzeja pozivaju sve zainteresirane da dođu na otvorenje

Film „Hassanovi ratovi“, u režiji i scenariju Roberta Bubala, urednika Nedjeljnog Večernjeg lista, te u produkciji Olimp Marija Vukadina, nastavlja osvajati srca publike i žirija, ali i ispisivati stranice filmske povijesti.

Nakon velikih uspjeha i nagrada u Vukovaru i Tuzli, stiglo je i treće veliko priznanje – ovoga puta na 7. Internacionalnom Avanturističkom Film Festivalu Avant & Una u Bihaću.

U međunarodnoj konkurenciji filmova iz Austrije, Poljske, Palestine, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, „Hassanovi ratovi“ zablistali su snagom svoje priče i autentičnošću svjedočanstva. Žiri festivala, u sastavu Jasmin Agić (predsjednik), Anila Gajević i Dejan Dabić, jednoglasno je odlučio dodijeliti Nagradu za najbolji dokumentarni film upravo ovom naslovu.

Odluka žirija nije bila samo priznanje filmu, već i duboko poštovanje prema životnoj priči i hrabrosti glavnog protagonista – Hassana Haidara Diaba, nagrađivanog novinara i ratnog reportera Večernjeg lista. Njegova iskustva s ratišta Bliskog istoka, ispričana kroz objektiv kamere, pretočena su u dokumentarac koji ne ostavlja nikoga ravnodušnim.

– Izuzetno sam ponosan na ovu još jednu u nizu nagradu. Ona nije samo moja, nego i nagrada mome gradu, Velikoj Gorici, koja mi je uvijek bila dom i snaga. Ovo priznanje vidim kao potvrdu da se istina uvijek probije, ma koliko puta bila prešućivana. Zahvalan sam svima koji su vjerovali u ovaj film i moju priču – ispričao je Hassan.

„Hassanovi ratovi“ nisu samo film – oni su svjedočanstvo epohe, mozaik povijesti regije rastrgane ratovima, ideologijama i podjelama, ali i osobna priča o čovjeku koji je istini posvetio život. Film donosi autentičan prikaz Bejruta i Bliskog istoka, kroz desetljeća političkih, nacionalnih i vjerskih lomova. To je priča o novinaru koji je uvijek bio ondje gdje je najopasnije – kako bi donio istinu, bez obzira na cijenu.

Unska sirena, nagrada iz Bihaća, nosi snažnu simboliku. Rijeka Una, kao simbol života, čistoće i postojanosti, u ovom kontekstu postaje metafora za istinu i hrabrost. Dodjela ove nagrade filmu o Hassanu potvrđuje da istina, izgovorena i ispričana u najtežim trenucima, uvijek pronađe svoj put i pobijedi.

Ovim priznanjem, nakon Vukovara i Tuzle, Bihać je postao nova postaja na pobjedničkom putu filma „Hassanovi ratovi“, koji će zasigurno nastaviti osvajati publiku i festivalske žirije diljem svijeta.

Svjetsko prvenstvo za dobermane ‘IDC 2025’ (Velika Gorica, 06./07.09.2025.) u organizaciji International Doberman klub (IDC), predsjednik Thomas Becht, uz pomoć suorganizatora i domaćina prvenstva Doberman klub Zagreb, predsjednik Miroslav Bedeković, završeno je danas svečanom dodjelom nagrada i priznanja uzgajateljima i vlasnicima pasa.

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Thomas Becht i Miroslav Bedeković. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Dvodnevno natjecanje odvijalo se na glavnom igralištu SRC Udarnik u Kurilovcu. Pse je ocjenjivao sudački žiri u sastavu: Thomas Becht (Njemačka), Miroslav Bedeković (Hrvatska), Rudi Killmaier (Njemačka) i Didier Tachain (Francuska). Svaki od njih je imao jedan ring u kojem je obavljao suđenje oba dana. Drugog dana svjetskog prvenstva u konkurenciji su bili samo dobermani seniori.

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Prema podacima iz kataloga prvenstva i prema riječima organizatora Bedekovića, natjecalo se 330 pasa pasmine doberman iz 33 države. Najviše ih je bilo iz Srbije (59), Italije (37) i Njemačke (32), slijede Slovačka (20), Španjolska (16), Poljska (16), Mađarska (15), Ukrajina (13), Rusija (12), Hrvatska (9).

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Ceremonijal proglašenja najboljih dobermana seniora ima posebnu zanimljivost, jer su sve do konačnog proglašenja u konkurenciji 4 psa. Kada se četveročlani sudački žiri suglasi u procjeni i proglasi pobjednika, onda su ostala tri psa zapravo jednako plasirani.

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 07.09.2025. Svjetsko prvenstvo dobermana ‘IDC 2025 World Champioship’. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Prema pravilima natjecanja na Svjetskom prvenstvu dobermana mogu se natjecati samo čistokrvni psi, koji su na dan izložbe navršili najmanje 3 mjeseca, da su upisani u jednu od FCI-a priznatih rodovnih knjiga odnosno u hrvatsku rodovnu knjigu čistokrvnih pasa.

Galerija fotografija