Priča iz kvarta
‘Prvo veselje, zatim muka i na kraju pobjeda… Veliki tjedan je, zapravo, život!’
Stipo Bilić urednik je gradskog Ljetopisa, voditelj izdavačke djelatnosti u Pučkom otvorenom učilištu, ranije smo ga sretali za pultom Gradske knjižnice, a mnogim Velikogoričanima bio je i – vjeroučitelj. Sjeli smo na kavu u “stotku” i popričali o svemu pomalo…
Na njega ste, ako ste se ikad “muvali” Goricom, morali naletjeti. Stipo Bilić jedan je od onih sveprisutnih ljudi u društvenom životu ovoga grada, na više načina i u više oblika, a rezultat svega toga je ova teza iz prve rečenice. Negdje ste se, svih ovih godina, morali “očešati” o Stipu Bilića.
Rođeni je Banjalučanin, diplomirani teolog, u Velikoj Gorici posljednjih 36 godina, a za to vrijeme radio je kao vjeroučitelj u tri velikogoričke škole, kao vjernik laik djelovao je u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije, a zatim je bio knjižničar u našoj Gradskoj knjižnici, pa nakon svega toga postao voditelj izdavačke djelatnosti u Pučkom otvorenom učilištu.
I, kao dio tog posla, urednik Ljetopisa grada Velike Gorice, koji je izašao nedavno.
– Što je to zapravo ljetopis? Najjednostavnije rečeno, to je ono što su stari Latini zvali Anali. Dakle, pregled svega što se u jednoj godini događalo na jednom području u svim mogućim poljima društvenog života, od kulture, sporta, politike pa na dalje – pojašnjava Stipo neukima.
Ljetopis izlazi od 2004. godine, prvi urednik bio je Drago Bukovac, a koncept je svih ovih godina ostao uglavnom isti.
– Da, tu su se zapravo događale samo sitne preinake, a tako je i ove godine. Ponosan sam i sretan kad uzmem u ruke ovogodišnje izdanje, mislim da je sadržajno prilično raznovrstan, da se bavi važnim temama, a posebno me veseli što nam se javilo i cijeli niz mladih autora – ističe Bilić i dodaje:
– Tu su spomenuti ljudi koji su svojim djelovanjem obilježili neko razdoblje, a imamo i obljetnice važnih događaja… Evo, prošle godine imali smo obljetnice početka Domovinskog rata, osnivanja 153. brigade, pa prve poginule s našeg područja, ali i obljetnicu događaja kao što je pješačko zavjetno hodočašće. Prisjetili smo se u ovom izdanju i ljudi koji su nas napustili prošle godine, poput Davora Štubana i Ivana Matanovića, odali priznanje DVD-ovima, KUD-ovima, ali i posebnim ljudima, kao što je dr. sc. Željka Mačak-Šafranko iz Lazine Čičke, koja je prva izolirala korona virus i pomogla cijelom svijetu.
Cijena Ljetopisa je 50 kuna, može ga se nabaviti na blagajni POU-a, a voditelj izdavačke djelatnosti okrenut će se svojim drugim aktivnostima.
– Pučko otvoreno učilište ima svoja standardna izdanja, kao što su Ljetopis, književna nagrada Albatros, pa onda Žir, list osnovnih škola grada i triju općina, koji izlazi više od 30 godina. Uz to, izdajemo i razne knjige, provodimo projekte u suradnjama s drugim institucijama, pripremamo nova izdanja. Knjiga je danas malo teška za izdavanje, sve se više okrećemo elektroničkim rješenjima, ali knjiga ipak ostane, uvijek ima svoju vrijednost – govori Stipo.
I doista, teška su vremena za knjigu, mlade generacije sve manje znaju kako miriše knjiga, vjerujući da je bolje, lakše i jednostavnije “svajpati” nego listati…
– Iz dana kad sam radio u knjižnici znam da u Velikoj Gorici postoji krug ljudi koji puno čitaju, pri čemu mladih nema previše, jer oni su najvećim dijelom na digitalnim sadržajima. Ali to je i normalno, e-knjige preuzimaju primat, a sad se u najrazvijenijim zemljama sve više koriste i zvučne knjige. Svaka od tih varijanti ima vrijednost, trendovi su takvi, ali ja vjerujem da će knjižnice ipak opstati. I sam puno više volim uzeti knjigu u ruku, poznajem jako puno ljudi koji tako razmišljaju, ali jasno je da će se i knjižnice morati prilagođavati vremenu, tehnologiji… Ništa ipak ne može zamijeniti osjećaj da primiš knjigu u ruku, taj miris, osjet. Problem je i što su knjige kod nas prilično skupe, nema te kulture kupovanja knjiga, zato je sretan onaj tko u Hrvatskoj proda knjigu u nakladi od tisuću komada – priča Bilić.
Često će u razgovoru spominjati imena iz mladosti, vrtjeti film Gorice kakva je bila prije dva ili tri desetljeća, vraćati se da te dane. I da nije naglaska, koji se i dalje jako dobro drži, lako bi se dogodilo da zaboravimo da je s druge strane stola “dotepenec”.
– Jesam, ali u ovom gradu jako dobro prihvaćeni dotepenec – ubacuje se Stipo pa kreće pričati svoju životnu priču.
– Iz rodne Banja Luke nakon osnovne škole sam upisao Klasičnu gimnaziju u Zadru, u sjemeništu, u programu koji je namijenjen za školovanje budućih svećenika. Nakon što sam odslužio vojsku, došao sam 1982. na fakultet u Zagreb, a od 1986. sam ovdje, u Velikoj Gorici – prepričao je Stipo.
Zaposlio se 1992. godine kao vjeroučitelj u OŠ Eugena Kvaternika, zadržao se u zbornici sljedećih 13 godina, a u tim danima ni sanjao vjerojatno nije da će jednom od svojih učenika godinama poslije davati intervju za lokalni mjesečnik.
– To zapravo i nije toliko čudno, jer praktički je nemoguće da se prošećem gradom, a da ne sretnem nekoga od svojih bivših učenika. Uz tih 13 godina u Kvaterniku, bio sam kratko i na zamjenama u Pokupskom, odnosno u Srednjoj strukovnoj školi, a to znači da je jako puno ljudi prošlo kroz moje razrede. Neke od tih ljudi više ni ne prepoznajem, ipak je to punih 30 godina otkad sam počeo raditi u školi…
Kao tinejdžer želio je biti svećenik, u tom se smjeru i školovao, pa na kraju ipak otišao u drugom smjeru i odlučio se za poučavanje o vjeri, o Bogu, o Crkvi. Vjerskim temama bavi se i danas, kad je u izdavačkoj djelatnosti, a teolog u njemu promatra i osmatra i nedjeljom na misama.
– Velika Gorica je i dalje generalno vjernička zajednica, ali treba u tome svemu biti i realan – započinje Stipo raspravu na ovu temu.
– Prvo je pitanje što je uopće vjera. Odnosno, koliko smo mi zaista vjernici. Jesam li vjernik zato što sam kršten ili zato što tako živim, što svoju vjeru primjenjujem u životu? Ja bih rekao da ima puno ljudi koji stvarno žive svoju vjeru, ali isto tako ima i jako puno ‘tradicionalista’, koji je izjašnjavaju kao vjernici jer su ih tako učili roditelji, a vjera im ništa ne znači, osim od Uskrsa do Božića.
Nastavak je slijedio u jednom dahu…
– Vjera je ono što ja živim, ono po čemu će me ljudi prepoznati i reći: ‘Da, on je vjernik!’ Ja sam vjernik zato što za mene to ima smisla. Kao društvo smo postali preveliki racionalisti, previše toga si moramo nacrtati na papiru, a vjera nema plan, vjera nije racionalizam. Vjera je duša, ono što izvire iz mene.
Na pitanje jesu li velikogoričke crkve danas punije ili praznije, kratko je zastao.
– Drukčiji duh je zavladao na misama. Teško je reći jesu li crkve punije ili praznije, uvijek su to otprilike iste brojke, no ja uvijek volim reći da se crkva ne gradi za polnoćku, nego za svaki dan. Iako, mi se kao narod još dobro i držimo, pogotovo ako gledamo zapadu, gdje je vjera postala nešto onako, usputno – ističe Stipo Bilić.
– Uvijek postoji taj odnos materije i duha, koliko ja u svojem duhu imam zadovoljstva, odnosno koliko zadovoljstva pronalazim ‘ubijajući’ se od posla zbog materijalnog. To je pitanje običnog čovjeka, koliko mi sebi kao vjernici znamo osvijestiti vjeru – zaključio je ovaj dio priče.
Uskrs će, kaže, provesti s majkom u Slavoniji, u blizini Lipika, već po tradiciji.
– U vremenima pandemije i rata, čovjek se zapita što je zaista najvažnije. I odgovor je jasan, zdravlje i bližnji. Svake godine sam na Uskrs s majkom, bit ću i ove, volim tako obilježiti ovaj veliki blagdan.
Točnije, najveći kršćanski blagdan.
– Uskrs donosi i patnju, i radost, i veliku pobjed na kraju, a to je, zapravo, život. Uvijek će biti i patnje i radosti i veselja i muke. Isus odlazi u grob bez ičega i ustaje bez ičega, a to je bit. Sve što imam je moje tijelo i moja duša, samo to ću ponijeti sa sobom. Uskrs pokazuje koliko je malo potrebno od velikog slavlja do muke, pa pobjede na kraju. Kad čovjek sebe spozna, kad prođe sve, i ostane ja – zaključio je Stipo.
Frkin i njegova energija
Tijekom devedesetih godina župljani Župe Navještenja BDM smatrali su Stipu Bilića “pomoćnim svećenikom”. Stalno je bio tu negdje, u i oko crkve, župnog ureda…
– Pomagao sam župniku Josipu Frkinu u vođenju knjiga, bavio se tehničkih stvarima i organizacijom, a sudjelovao sam i u obnovi crkve 1995. i 1996., zatim i kapelice Sv. Lovre – pojasnio je svoju ulogu Stipo, koji i danas pamti dane suradnje s Frkinom.
– Ostavio je velik trag. To je čovjek koji je i u poznim godinama imao nevjerojatnu energiju. Bio je tu jako dugo, gotovo trideset godina, poznavao je jako puno ljudi. Došao je u rujnu 1981., dovršio je osnivanje Župe Sv. Petra i Pavla, zatim i Bl. Alojzija Stepinca… Okupljao je ljude oko sebe, bio je svećenik starog kova koji je želio uvijek biti ljudima na raspolaganju. Koji put je među nama bilo i napetosti, znao sam ja stvari vidjeti drukčije nego on, a župnik je često bio prilično tvrdoglav. Je, prihvaćao je masu stvari koje sam mu sugerirao, ali uvijek je imao svoj smjer – prisjetio se legendarnog župnika.
Kako je betonski vijenac spasio stvar
U vrijeme potresa, kad je nastradao toranj na crkvi Navještenja BDM, Stipo Bilić se u mislima vratio na sredinu devedesetih, kad je vodio radove na obnovi crkve.
– Da u to vrijeme na crkvi Navještenja BDM nije napravljen jedan betonski ‘vijenac’, na kojem smo inzistirali po naputku ljudi iz struke, taj potres jako bi oštetio crkvu. Oštećen je toranj, na kojem se ništa nije moglo raditi tijekom te obnove, ali crkva je ostala kompaktna. Bez tog ‘vijenca’, lako je moguće da bi se ‘rasula’ slično kao crkve u Odri, Pokupskom…
Zašto ipak nisam postao svećenik…
Odrastajući u Banja Luci, u vjerničkoj obitelji, uz svećenike iz tamošnje župe, Stipo Bilić poželio je biti svećenik. Otišao je u srednju školu u sjemenište u Zadar, u klasičnu gimnaziju.
– Gimnazija je bila jako teška, program s pet stranih jezika, mnogima to nije išlo, ali mene vežu lijepe uspomene za te dane. I danas rado odem u Zadar, vidim se s profesorima – kaže Bilić, koji se negdje usput ipak predomislio. I odlučio da neće biti svećenik, da nije “taj”.
– To je bila moja odluka, smatrao sam da je tako ispravno i kod toga i dalje stojim. Ostao sam dobar i s profesorima, i s kolegama, a u toj priči bit će zanimljiv jedan podatak. Od nas 42 u generaciji u školi, maturiralo nas je devet, a od toga su šestorica postala svećenici!
Došao zbog sestre, koju možda i znate…
Prije 36 godina, kad je Stipo Bilić doselio u Veliku Goricu, taman je bio prolazio veliki val doseljavanja, nakon velikog građevinskog “booma”, no on je imao jako dobar razlog da dođe baš u Veliku Goricu.
– Došao sam te 1986. godine, rekao bih, igrom slučaja. Moja nastarija sestra udala se u Goricu, pa sam i ja došao za njom. Ne kod nje, nego u svoj podstanarski stan, ali ljepše je bilo biti blizu sestri – kaže Stipo.
Za tu sestru mnogi su naši sugrađani čuli, jer riječ je o dugogodišnjoj goričkoj zubarki Kaji Gmaz. Ona je najstarija sesta u obitelji u kojoj je bilo desetoro djece!
– Da, pet sestara i nas petorica braće – kaže Stipo iz loze banjalučkih Bilića, koji su u najvećoj mjeri postali Goričani.
– Kaja je došla prva, ja za njom, a poslije su došli još i brat i sestra, pa još jedan brat… Svi smo bili na okupu pa nam je bilo puno lakše. Od desetero djece, nas sedam živjelo je u Gorici. Jedan brat umro je prije pet godina, ostalo nas je šestero. Jedna sestra je u Americi, a jedna u Slavoniji, skupa s bratom i mamom – nabrojao je Stipo.
‘Ljeta na terasi Galženice se pamte…’
Više od tri i pol desetljeća u jednom gradu možda je i dovoljno da jedan “dotepenec” to prestane biti, jer davno je bilo kad je došao…
– Gorica je tad bila naselje u kojem su dominirale kuće, s puno manje zgrada, ali imala je bogat društveni život, imala je dva kina, u POU-u i u Galženici, koja je imala i kafić na terasi… Tamo se baš puno ljudi skupljalo, ljetne večeri su gore bile prekrasne. Kino nam je u to vrijeme bilo sve – pamti prijelaz s osamdesetih na devedesete Stipo, koji je siguran:
– Nisam pogriješio što sam odabrao Goricu za život. Ovo je moj grad. Gorica mi je puno dala.
CityLIGHTS
Tevenovela s turopoljskim snagama! Filip i Gianna zajedno u sceni vjenčanja
Goričke glumačke snage – poznati kazališni, televizijski i filmski glumac i televizijski voditelj Filip Detelić rodom iz Buševca i gorička radijska voditeljica City radija i glumica Gianna Kotroman, snimili zajedničku scenu u popularnoj seriji Nove TV ‘”U dobru i zlu”.
Naša Gianna Kotroman, koja vas radnim danom budi u programu City radija Velika Gorica, našla se u novoj TV ulozi. Ovoga puta ulozi matičarke.
Pridružila se velikom setu na snimanju hrvatske serije, koja svake večeri gledatelje “priljubi” uz male ekrane.
Odglumila je dio scene vjenčanja koju su gledatelji s nestrpljenjem i napetošću iščekivali jer se do zadnjeg trenutka nije znalo hoće li Toma Benčić (Filip) oženiti Niku Sriću, svoju ljubav u seriji “U dobru i zlu”, koja je nedavno prikazana na Novoj TV, a gledatelji su u utorak mogli pogledati posljednju epizodu ove serije prije ljetne stanke.
– Snimanje je bilo interesantno i izazovno sa puno glumaca i statista tzv. masovka. Da bi scena nakon ton/kamera/akcija bila snimljena, osim teksta i uživljavanja u ulogu, treba znati svoju poziciju ispred kamera, naučiti tekst svih koji glume, budući da nema ubacivanja “preko reda ” i na kraju odraditi posao najbolje moguće – opisala je Gianna.
Očito joj ova uloga leži, budući da je već jednom utjelovila matičarku.
–U “Larinom izboru” vjenčala sam Dinka i Lejlu a glumila sam i serijama “Ljubav u zaleđu”, “Kumovi”, “Sjene prošlosti”, “Blago nama”, a u seriji “Drugo ime ljubavi” pojavila sam se u ulozi medicinske sestre Mirjana Šikić, gdje sam morala savladati naglasak. Svaka uloga nosi svoje, nova ekipa, tekst, drugačiji karakter u koji se moraš uživiti, ali bez obriza na to, snimanje na setu je vrlo interesantno i dinamično, malo remek djelo u nastajanju – dodala je.
Spomenimo kako je upravo ulogom medicinske sestre Mirjane Šikić bila dio glumačke ekipe koja je osvojila nagradu za najbolju regionalnu seriju.
Kaže da se i dalje veseli novim projektima i novim ulogama, jer je to neprocjenjivo iskustvo, a mi se pitamo, nakon matičarke i medicinske sestre, u koju će sljedeću ulogu uskočiti?
Priča iz kvarta
Naš doktor Fadi s mozgom čuda radi
Jedan od najčešćih savjeta za uspjeh je izbjegavati liniju manjeg otpora. Međutim, ovaj doktor koji je za svoju adresu odabrao Cibljanicu, odlučio je napraviti još jedan korak dalje. Osim što je upisao fakultet medicine, na njemu tada ne tako savršenom Hrvatskom jeziku, odlučio se za neurokirurgiju.
Njegov životni put vodi od školskih klupa u Dubaiju do operacijskih dvorana u KBC-u Dubrava i Rijadu, isprepleten kulturološkim izazovima, profesionalnim usponima i dubokom empatijom prema pacijentima. Ovo je priča o dr. Fadiju Almahariqu, čovjeku dviju domovina i jedne strasti – neurokirurgije
Susret dviju kultura
Životni put dr. Almahariqa započeo je u Dubaiju, gdje je rođen kao dijete Jordanca i Zagorke. Ovaj neobičan spoj kultura, kako sam kaže, smatra velikim bogatstvom. “To je ovako malo neobično, ali meni sad kad gledam retrogradno, jako veselo i jako vedro zato što sam imao priliku upoznati dvije kulture, hrvatsku tj. europsku i istočnjačku tj. arapsku. Mi smo zapravo bili privilegirani jer smo slavili Božić i Bajram. Gledali smo različite ljude, različite boje kože. Imali smo priliku naučiti najbolje iz ove, one i treće kulture”, prisjeća se dr. Almahariq. Odrastanje u multikulturalnom okruženju Dubaija, gdje je većinom bilo strano stanovništvo, pružilo mu je priliku za stjecanje prijatelja iz cijelog svijeta, iskustvo koje bi želio prenijeti i na svoju djecu.
Veza s Hrvatskom uspostavljena je preko njegovog oca, veterinara po struci, koji je davnih godina došao studirati u Zagreb. “Moj tata je došao negdje 1968./9. Onda je godinu dana učio Hrvatski jezik i onda je nakon godine dana upisao veterinu koju je završio 1976. godine”, objašnjava dr. Almahariq. Iako je otac nakratko radio u Jugoslaviji i tamo upoznao njegovu majku, dobio je poslovnu priliku u tada još uvijek pustinjskom Dubaiju. Obitelj se u Hrvatsku vraćala svake dvije do tri godine, a ti su posjeti malom Fadiju bili posebno iskustvo. “Bilo nam je fantastično, praktički godišnji, vidite nešto novo, zelenilo, kiša, šume, hladnoća, to je bilo nešto što nema tamo i naravno, nama je to bilo jako zanimljivo”, ističe nostalgično.
Povratak u Hrvatsku – novi izazovi i prve prepreke
Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, prije 25 godina, dr. Almahariq se odlučio vratiti u Hrvatsku, prvenstveno zahvaljujući želji njegove majke. “Naravno, tu je moja mama igrala veliku ulogu jer kako smo završili srednju školu, mama je imala veliku želju te dugoročni plan da svi tu dođemo studirati. Kad studirate tu onda praktički pustite sidro i korijene u Hrvatskoj. Tu je nekako vidjela svoju starost, da se vrati u domovinu.” Za osamnaestogodišnjeg mladića, dolazak u novu sredinu bio je značajan izazov. Iako je govorio hrvatski, stručni medicinski nazivi predstavljali su pravu prepreku. “Ja sam bio super đak, sve petice i mi smo znali Hrvatski, ali nije to bilo savršeno, pogotovo stručni nazivi. Ja nisam znao što je kisik jer smo mi govorili oxygen.”
Upis na Medicinski fakultet i suočavanje s jezičnom barijerom te zahtjevnim gradivom bili su formativno iskustvo. “Uz te nekakve stepenice upišete najteži fakultet, natječete se s najboljim studentima u Hrvatskoj koji imaju prosjek 5.0. Ja nisam nikad dobio ocjenu manju od 5, a ovdje sam prvi put pao ispit, što mi je bilo katastrofa i šok. Ja nikad ni četvorku nisam vidio, a sad sam pao. No, tu vas život nauči da kad padnete, morate se dići. To je nešto što ja sad svaki dan radim u operacijskoj dvorani”, iskreno priznaje dr. Almahariq. Prelazak s arapskog pisma na latinicu također je bio izazov, no srećom, prisutnost engleskog jezika u Dubaiju olakšalo mu je taj proces. Najveću poteškoću predstavljali su padeži i stručna medicinska terminologija, s obzirom na to da u to vrijeme nije bilo interneta ni alata za prevođenje.
Odabir neurokirurgije
Odluka za medicinu, a potom i za neurokirurgiju, proizašla je iz spoja obiteljskog utjecaja i osobne fascinacije. “Naravno, tu je utjecaj roditelja jer tata je kao veterinar htio da idem više prema medicini, a ne veterini, ali odmalena sam imao priliku gledati kako liječe te životinje i u principu da je teže liječiti njih jer pacijent vam ne može reći simptome. Medicina mi je bila jako zanimljiva jer je kompleksna, ljudsko tijelo je jako kompleksno, a kad sam već izabrao tu medicinu, htio sam ono najteže, a to je ljudski mozak.”
Neurokirurgija, za koju se često kaže da je jedna od najzahtjevnijih medicinskih specijalizacija, za dr. Almahariqa predstavlja neiscrpan izvor interesa. “Mislim da je to organ koji je dosta kompleksan i imamo još puno stvari koje možemo još istražiti. Imamo puno prilika ga proučit s raznih strana. Anatomske i naravno funkcionalne.” Osvrćući se na popularnu teoriju o iskorištenosti samo 10% mozga, dr. Almahariq se s njom ne slaže, naglašavajući kompleksnost čak i najjednostavnijih radnji. Ipak, priznaje da je ljudski mozak još uvijek nedovoljno istražen.
U njegovom poslu najviše ga fascinira spoj znanosti i manualne vještine te neposrednost rezultata operacija. “Neurokirurgija je struka koja nagrađuje i isto tako vas može spustit. Zato što se rezultat vidi odmah nakon operacije. Ne možete reći da ste odstranili tumor u cijelosti jer kada napravite magnet nakon operacije, vidjet ćete jeste li vi to stvarno odstranili u cijelosti ili niste. Ima li komplikacija, ima li krvarenja, je li pacijent dobro, miče li ruke, noge. To je nešto što vas cijelo motivira da budete još bolji.” Empatija prema pacijentima, posebno onima kojima je iznenada dijagnosticiran tumor na mozgu, također je važan dio njegovog pristupa.
Neurokirurgija obuhvaća širok spektar stanja i subspecijalizacija, od neurovaskularne i funkcijske neurokirurgije do spinalne, onkološke, periferne, neurotraumatologije i pedijatrijske neurokirurgije. Dr. Almahariq radi u KBC-u Dubrava, referentnom centru za stereotaksijsku i funkcijsku neurokirurgiju, gdje se fokusira na modulaciju funkcija mozga s pomoću elektroda kod pacijenata s degenerativnim bolestima poput Parkinsonove bolesti ili tremora.
Najveći izazovi u njegovom poslu često su povezani s ishodom operacija kod zloćudnih tumora, gdje unatoč uspješno obavljenom zahvatu, prognoze mogu biti loše. S druge strane, uspješne operacije dobroćudnih tumora i spašavanje života pacijenata daju mu motivaciju za daljnji rad. Uspješan neurokirurg, prema njegovom mišljenju, mora znati odvojiti privatni život od posla, biti manualno spretan, posjedovati znanje i neprestano se educirati. Također, mora zadržati hladnu glavu i mirnu ruku, posebno u trenucima komplikacija tijekom operacije, kada preuzima ulogu voditelja tima.
Neurokirurgija je grana medicine koja izuzetno brzo napreduje. Dr. Almahariq ističe kako je ono što je nekada bilo nezamislivo, danas postalo rutina, zahvaljujući napretku tehnologije poput mikroskopa, neuronavigacije i intraoperacijskog magneta. Posebno je ponosan na suradnju s Fakultetom strojarstva i brodogradnje koja je rezultirala razvojem hrvatskog robota za neurokirurgiju, koji pomaže u postizanju veće preciznosti tijekom operacija. Ipak, naglašava da je ljudski mozak neurokirurga ključan u upravljanju tim tehnologijama.
Nadalje, edukacija je za njega iznimno važna, s obzirom na brzi napredak u neurokirurgiji. Redovito putuje i usavršava se, prateći najnovije trendove i tehnike. Današnja neurokirurška sala opremljena je sofisticiranom i skupocjenom tehnologijom, što je čini različitom od drugih grana medicine koje su prisutne u svakoj bolnici. KBC Dubrava, prema njegovom mišljenju, prednjači u Hrvatskoj po opremljenosti i tradiciji u stereotaksijskoj i funkcijskoj neurokirurgiji.
Usporedba – Saudijska Arabija i Hrvatska
Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji, gdje je imao priliku upoznati tamošnji zdravstveni sustav. Iako je bolnica u kojoj radi opremljena najmodernijom tehnologijom, ono što ga je posebno impresioniralo je organizacija sustava, koji je kopija naprednih američkih, kanadskih i britanskih modela. Digitalizacija i primjena umjetne inteligencije u naručivanju pacijenata i pristupu medicinskoj dokumentaciji značajno olakšavaju rad liječnicima.
U usporedbi s Hrvatskom, dr. Almahariq smatra da naša operacijska dvorana ne zaostaje značajno u opremi, iako kvantitativno možda imaju više uređaja. Izostanak intraoperacijskog magneta u Hrvatskoj ne smatra velikim nedostatkom u krajnjem ishodu operacija. Boravak u Saudijskoj Arabiji pruža mu priliku da vidi širi spektar patologija i slučajeva koji nisu uobičajeni u Hrvatskoj, što doprinosi njegovoj edukaciji.
Najveći izazov predstavljao je mentalitet pacijenata, koji su zahtjevniji i skloniji tužbama. Također, rad u novom okruženju s nepoznatim timom zahtijevao je prilagodbu i stjecanje povjerenja kolega. Ipak, uspješno obavljene kompleksne operacije donijele su mu poštovanje i olakšale daljnji rad.
Unatoč primamljivim ponudama za ostanak u Saudijskoj Arabiji, dr. Almahariq planira povratak u Hrvatsku. “Iako oni nude dobre ponude da se ja preselim i ostanem kod njih, a moram priznati da je lijepa atmosfera tamo, međutim ovdje sam iza sebe napravio puno i nije jednostavno sve to ostaviti jer tu sam neurokirurg 15 godina, doktorirao sam, docent sam i imam svojih pacijenata i jako mi je teško kad mi netko pošalje poruku doktore, kad se vraćate i ja kažem za 3-4 mjeseca i oni se već naručuju u moju ambulantu kad se ja vratim. To je jedno povjerenje koje mi je jako teško ostaviti i cilj ovog boravka je da budem još bolji kako bi naš pacijent ovdje dobio onu svjetsku neurokirurgiju koju nudi cijeli svijet.” Također, smatra da njegov rad u inozemstvu promovira hrvatsku medicinu i stručnost.
Njegova dosadašnja međunarodna iskustva uključuju suradnju i edukaciju u regiji (Bosna i Hercegovina, Srbija) te na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir, Maroko). Svako putovanje i susret s drugim stručnjacima pruža mu priliku za učenje novih vještina i trikova koji ga čine boljim kirurgom.
Dr. Almahariq s ponosom ističe da Velika Gorica ima još jednog vrhunskog neurokirurga, njegovog mentora i učitelja, dr. Darka Chudya, koji je čak i dobio nadimak “Doktor Čudo.” Baš kao i dr. Fadi, dr. Chudy je također veoma cijenjeno ime među neurokirurzima.
Foto: večernji.hr
Mladi i neurokirurgija
Nažalost, interes mladih za neurokirurgiju danas nije na visokoj razini. Dr. Almahariq objašnjava da neurokirurgija nije atraktivna za privatnu praksu, a radi se o izuzetno teškoj struci s emocionalno zahtjevnim ishodima. “Rezultati su jako teški i ljudske sudbine su jako tužne i morate puno dati za neurokirurgiju, a ne dobijete feedback. Na kraju dana, svi mi imamo ženu, djecu i obitelj i trebamo si priuštiti nešto za djecu. Zato su sve velike grane postale manje atraktivne našim studentima jer žele ići na nešto jednostavnije gdje je zarada brža.”
Ipak, oni koji se odluče za neurokirurgiju obično su izuzetno strastveni i posvećeni. Dr. Almahariq s ponosom ističe da nije upoznao lošeg specijalizanta neurokirurgije ili kardiokirurgije. Zdrava konkurencija među mladim kolegama potiče ih na daljnji napredak. Ohrabruje ga sve veći broj studenata koji pokazuju interes za neurokirurgiju, fascinirani kompleksnošću mozga i znanošću.
Pacijent na prvom mjestu
Na kraju razgovora, dr. Fadi Almahariq naglašava da je najveća nagrada u njegovom poslu dobrobit pacijenta. “Na kraju dana, mi smo svi sretni kada je naš pacijent sretan i ne smijemo to zaboraviti jer meni ništa ne znači da sam poznat i popularan ako moj pacijent nije zadovoljan. Najsretniji sam kada mi pacijent dođe i kaže hvala, vi ste mi spasili život. To je kruna koju bi svaki neurokirurg htio imati.” Njegova predanost, znanje i iskustvo, prožeti multikulturalnim razumijevanjem i neprestanim usavršavanjem, čine ga vrijednim članom hrvatske medicinske zajednice i nadom za mnoge pacijente. O njegovoj predanosti pacijentima govori i titula “Najdoktora” iz 2024.
Priča iz kvarta
Darko Lacković Laci – U četiri ujutro s dočeka sam išao popravljati semafor, nikad mi nije bilo teško
Darko Lacković, poznatiji kao Laci radio je kao voditelj PJ održavanja javne rasvjete i uređaja za prometnu signalizaciju u VG Komunalcu. Jedan je od onih ljudi koji su godinama tiho, ali neumorno, brinuli da Velika Gorica svijetli, da semafori rade i da promet teče sigurno. Nakon toliko godina predanog rada, odlazi u zasluženu mirovinu, iako, kako kaže, „neće biti mirovanja”.
Rani život i prvi koraci u karijeri
Rođen je 20. svibnja 1960. godine u Slavoniji, no već od svoje druge godine života počinje živjeti u Velikoj Gorici odakle i potiče. „Moji su podrijetlom iz Velike Gorice, tata se tamo priženio, a mi smo se kasnije vratili“, prisjetio se Laci početaka. Osnovnoškolske dane proveo je u tadašnjim školama Antuna Cvetkovića i 10. lipanj, a srednju školu započeo je u Velikoj Gorici, da bi treću i četvrtu godinu nastavio i završio u zagrebačkoj Selskoj, najprije na adresi 119, a zatim na broju 83.
Kako kaže, od malih nogu je znao čime će se baviti. „Doma sam znao tati u garaži pomagati, a stric mi je također bio električar i radio je u HEP-u. Jednostavno me to uvijek držalo“, govori nam Laci. Već u srednjoškolskim danima počinje njegov konkretni doticaj sa strukom koja će ga pratiti cijeli život. Praksu je obavljao u tada renomiranoj firmi „Vlado Četković“, gdje je radio na elektroinstalacijama, gromobraniji i, što je za njegov kasniji put posebno važno, postavljanju i održavanju javne rasvjete.
„Radio sam u Velikoj Gorici na Galženici, od gromobranije, struje po stanovima, javna rasvjeta i tako dalje. Mnogo puta znam svojim radnicima reći ‘dečki, to sam ja postavljao još kao učenik’.“
Nakon završetka srednje škole, 1979. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Travnik. Tamo ne ostaje samo kao vojnik već postaje električar na održavanju Doma JNA, što mu donosi dodatno iskustvo i samostalnost u radu. Po izlasku iz vojske, ne gubi vrijeme, već tri dana kasnije dobiva posao u poznatoj privatnoj firmi u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, kod Manzina. „To je bila firma koja je radila na području grada Zagreba, još i danas postoji, samo što je vodi sin tadašnjeg vlasnika. Dobar sam si s njima i dan danas.“
Tamo je proveo nekoliko godina, radio na raznim elektroinstalaterskim poslovima i ujedno mentorirao brojne mlade učenike. Jedan od njih bio je i Ivan Grđan, poznatiji kao Pilek iz grupe Sjaj.
Početkom Domovinskog rata, Laci se priključuje rezervnom sastavu MUP-a, gdje ostaje do formiranja 10. brigade. Potom prelazi u 153. velikogoričku brigadu i sudjeluje u operaciji „Oluja“, ali i u borbenim djelovanjima kod Pokupskog i Dubrovnika.
U to vrijeme teret života postaje iznimno težak. Supruga mu je nezaposlena, a on ima troje male djece o kojima mora sam skrbiti. Tada odlučuje osnovati vlastitu firmu i okušati se kao privatnik, ali kako kaže, nije mu baš najbolje išlo. „To je bio dosta raspašoj. Naplata ovako i onako, sve me to koštalo nekoliko tisuća maraka”.
Kao da to nije bilo dovoljno, život mu zadaje još jedan težak udarac. Supruga mu obolijeva i, nažalost, umire. Nakon svega toga, Laci dolazi u VG Komunalac, gdje će započeti novo i, kako će se pokazati, najznačajnije poglavlje njegovog života. Također, oženio se i drugi put 2017.
Rad u Komunalcu
Dolazak u VG Komunalac Laci pamti po izazovnom početku. „Sama firma nije imala moju djelatnost registriranu jer je prije toga HEP bio zadužen za to“, objašnjava. No, nakon odluke da se javna rasvjeta prebaci u komunalni sustav, stvari su se promijenile. „Na početku je bilo jako teško, oko mene su sve bili mladi dečki. Nije bilo jednostavno, a moje dežurstvo je trajalo 24 sata.“ U njegov posao spadale su kompletne elektroinstalacije mreže, postavljanje svjetiljaka, trafostanice i ormari te semafori.
Lacijeva predanost poslu brzo je postala legendarna. Mnogi su znali kako je i sam s autom odlazio provjeriti je li sve u redu, bez obzira na doba dana ili noći.
„Sjećam se jednog dočeka Nove godine s jednim društvom. U 4 sata zove policija da semafor ne radi. Ja sam odmah sjeo u auto, riješio problem i otišao doma spavati. Meni to nikad nije bilo teško, ja sam jako volio taj posao“, prisjeća se Laci.
„Puno puta se znalo dogoditi da se dogodi saobraćajka po noći, moraš prvo isključiti struju i tako dalje, a onda se gleda koliko se može popraviti. Danas na sreću postoje i znakovi, ali znalo se dogoditi da se slomi i cijeli znak. I onda brzo to složi po noći oko 3 – 4. Nekad sam išao sam, a nekad sam zvao i druge dečke“.
Kaže, posebno pamti jedan slučaj u Vukovini, tijekom priprema za Veliku Gospu. „Uglavnom ja sam došao doma i tuširam se, a mobitel ludi. Ja se brzo obrišem i vidim 15 propuštenih poziva. Zvao me i tadašnji gradonačelnik Dražen Barišić i pita me zašto u Gorici nema struje. Ja sam primijetio da je i meni nestalo struje u kući, ali nisam u tom trenutku znao što se događa. Tada su govorili kako smo mi nešto krivo spojili, ali nije bilo do nas. Zvao sam tada Elektru i ustanovili smo da nije do nas. No tada se baš diglo sve na noge, od direktora, gradonačelnika, ali kažem nije stvarno bilo do nas“.
Najveći izazovi bili su, bez sumnje, noćni izlasci na teren. „Bilo je tu puno poziva stanara da nema struje u cijeloj ulici. Danas evo tu je ta nova tehnika, ali tad kad bi netko pogodio stup, cijela ulica ili cijelo naselje nema struje. Ništa, izađeš na teren i napraviš koliko možeš. Bilo je dosta takvih situacija. Uglavnom te noćne smjene su baš bile najproblematičnije. Jer gledajte, policija vas zove kad oni naprave uviđaj, a vi imate tek onda puno toga za odraditi. Zato sam im i znao reći da kad se takvo nešto dogodi da me zovu odmah da se stignem pripremiti. Ovako kad me zovu tek kad oni odrade, ja moram pronaći stup, znakove za postaviti i tako dalje, ali eto“.
Njegov se posao s vremenom znatno mijenjao, prvenstveno zahvaljujući tehnološkom napretku. „Pa tehnologija je danas, recimo LED tehnologija, to je daleko kvalitetnije nego ono što smo imali prije“, objašnjava Laci. „U početku smo imali žarulje pa čak i od žive, a onda smo sve prebacivali na natrij. Današnji LED ipak treba još usavršiti. Na nekim mjestima, trafostanicama, LED svjetiljke su postavljene, ali same uređaje još treba dotjerati jer zna se dogoditi da u cijelom kvartu nestane javne rasvjete zato što je tamo bacio automatski osigurač koji naravno netko mora doći popraviti ili promijeniti“.
Teških trenutaka također nije nedostajalo. „Iskreno, u zadnje vrijeme ima dosta izlazaka na teren i stvarno postaje posao bez radnog vremena, ali kao što sam rekao, meni nikad nije bilo problem u bilo koje doba dana ili noći, doći i otkloniti kvar“, priznaje Laci. Čak ni zdravstveni problemi nisu ga zaustavili. „Iskreno, ja sam se vratio na posao gotovo odmah po izlasku iz bolnice“, govori o borbi sa zloćudnim tumorom na gušterači. „Znao sam se javljati još i iz bolnice i dijeliti dečkima zadatke. Doktorica mi je čak rekla da će mi uzeti mobitel, a ja sam joj rekao sve samo to ne“, smije se Laci.
Nema mirovanja ni u mirovini
Nakon toliko godina predanog rada, odlazak u mirovinu za Darka Lackovića Lacija predstavlja velik izazov. „Da budem iskren, to mi jako teško pada. Ne znam kako i što. Dok smo imali feštu, baš sam pričao s direktorom i rekao mu da cijelu noć nisam mogao spavati. Malo me to pogađa i jako mi je teško“.
Ipak, mirovanje za Lacija ne dolazi u obzir. Planira nastaviti raditi sa sinom, koji je također u struci i završio je fakultet te otvara vlastitu firmu. „Bit ću mu savjetnik i desna ruka. Tako da mislim da ću nastaviti sa svojim poslom i dalje kako bi pomogao i njemu. Nema mirovanja. Evo baš danas popodne neki troškovnik radim za njega. Ne mogu bez ovog posla“.
Foto: Krešimir Ačkar/Instagram
Na Lacijev odlazak u mirovinu osvrnuo se i gradonačelnik Krešimir Ačkar. „Darko Lacković Laci godinama je brinuo o osvijetljenosti naših ulica, trgova i parkova kao voditelj održavanja javne rasvjete VG Komunalca. Svojim radom uvijek je pokazivao koliko voli ovaj grad. Danas smo ga ispratili u zasluženu mirovinu. Dragi prijatelju, želim ti sretne umirovljeničke dane! Veliko hvala na svemu“, napisao je Ačkar na svom Instagram profilu.
Lijepim riječima pridružio se i direktor VG Komunalca, Jurica Mihalj. „Laci će nam nedostajati, bio je vrlo važan kotačić u našem sustavu. Radio je u dosta osjetljivoj jedinici u kojoj nije lako sve „poloviti“. Puno je lampi, semafora u gradu i okolici, a samim time i dosta kvarova, a svatko naravno očekuje reakciju i popravak istog trenutka. Naravno da to nije uvijek moguće, ali Darko je bio uvijek u najkraćem roku na sanacijama u bilo kojem dobu dana ili noći i na tome mu hvala. Dečkima koji ostaju nakon njega sigurno neće biti lako, ali Laci je bio dobar mentor tako da ne sumnjam da će sve biti u redu i dalje.“
Poruku svojim kolegama koji će preuzeti posao Laci je jasno sročio. „Trebaju slijediti ono što sam ih naučio. Najvažnije je da budu uvijek dostupni i naravno da savjesno obavljaju svoj posao. Mislim da imaju dosta znanja za rad. Imamo i puno novih dečkiju. Danas je i teško naći električara da ima donekle znanja. Čak ih je i manje nego prije. Malo ih se i upisuje u ovu struku. Sad svi viču idi u keramičare, ali dobar električar je također tražen.“
Darko Lacković Laci je cijeli svoj radni vijek, od prakse do umirovljenja, posvetio Velikoj Gorici i njenoj infrastrukturi, ostavljajući iza sebe trag neizmjerne predanosti i ljubavi prema poslu i gradu. „Velika Gorica, volim ovaj grad i voljet ću ga dok sam živ“, zaključuje Laci.
Priča iz kvarta
Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina
Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.
HOTNEWS
Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina
U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…
Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.
–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.
Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.
–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj, Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić, Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.
–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.
Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.
-
CityLIGHTSprije 14 satiTevenovela s turopoljskim snagama! Filip i Gianna zajedno u sceni vjenčanja
-
Vijestiprije 4 danaMarija Zagorac ima najljepše uređenu okućnicu u Kravarskom
-
Sportprije 4 danaOtvara se prilika: Licence, ispadanja, izbacivanja i – Kurilovec u trećoj ligi!
-
Sportprije 2 danaRadovi u tijeku na igralištu, ali i u svlačionici: Kako će izgledati nova Gorica?