Sport

Gorica i Litavci: Daleka povijest, pobjede, rastanci na dva načina i rivalstvo koje dolazi…

Valdas Dambrauskas prvi put kao trener Hajduka danas (15 sati) gostuje na stadionu koji mu je devet mjeseci bio dom, a na tribinama će biti i njegov sunarodnjak Mindaugas Nikoličius, koji je ovdje proveo tri godine

Objavljeno

prije 3 godine

5. veljače 2022.

Objavio/la

Marko Vidalina

Bio je taj dan, deseti u srpnju 1987. godine, vruć, sparan i – svečan. Na novom Gradskom stadionu u Velikoj Gorici, tek izgrađenom, igrala se prva službena utakmica u povijesti. Desetak dana ranije, 30. lipnja, stadion su pred desetak tisuća natiskanih znatiželjnika, željnih vidjeti to novo čudo, otvorili Radnik i studentska reprezentacija Jugoslavije, koja se pripremala za Univerzijadu, u sklopu koje je odigrala i ta prva “prava” utakmica. S jedne strane bila je studentska selekcija Brazila, s druge SSSR-a, a na tribinama je bilo oko osam tisuća ljudi…

– Ta je reprezentacija SSSR-a bila sastavljena isključivo od igrača Žalgirisa, od mojih Litavaca! U to vrijeme Žalgiris je bio sve uspješniji i odlučili su njih poslati na Univerzijadu – pričao nam je trideset i nešto godina poslije, u jesen 2020. godine, Valdas Dambrauskas.

Također, naravno, Litavac, jedan od trojice u goričkom klubu u to vrijeme. Cijela priča o Goričanima i Litavcima 30 i nešto godina poslije počela je u zimu 2018., kad je u klub kao investitor ušla litavska grupacija na čelu s bivšim košarkašem Gintarasom Staniulisem. Njihov čovjek za vezu od prvog je dana bio Mindaugas Nikoličius, u tom trenutku 35-godišnji talentirani sportski djelatnik, koji je došao s jasnim ciljem da pomogne predsjedniku Nenadu Črnku i ljudima iz kluba da dohvate prvu ligu.

Plan je bio da uđu u klub tog ljeta, ali budući da je momčad na čelu s trenerom Ivanom Prelecom zimsku stanku dočekala u izvrsnoj poziciji, na vrhu tablice, stvar je malo ubrzana. Prva liga se tog ljeta tako i dogodila, Velika Gorica je dobila klub u eliti, a litavska era započela je isključivo sa svijetlim tonovima. Dodatna doza Litve stigla je prvo kroz dolazak mladog veznjaka Pauliusa Golubickasa, najboljeg mladog igrača Litve, a goričko-litavska bajka zaokružena je u veljači 2020. godine, kad je na Sergeja Jakirovića naslijedio u tom trenutku potpuno anonimni Dambrauskas.

U jesen iste godine, u trenucima kad smo u Pevecovom kafiću s Valdasom vodili razgovor o Univerzijadi, vraćali se u prošlost, idila je bila potpuna. Nogometaši Gorice držali su se fenomenalno u prvenstvu, s Osijekom i Dinamom vodili glavnu riječ u HNL-u, plesali između druge i treće pozicije… Doslovno idila. Gorica je u svojoj trećoj prvoligaškoj sezoni rušila sve granice, rasla prema nezamislivim visinama, a na svemu tome stajao je snažan potpis dvojca iz daleke i prijateljske Litve…

Međutim, samo nekoliko tjedana poslije, u trenucima kad je 2020. prelazila u 2021., došlo je vrijeme rastanka. Goričko-litavska priča je “pukla” u samo nekoliko dana, jer nakon tri godine u klubu otišao je Niko, a nakon devet mjeseci otišao je Valdas. Obojica su, zahvaljujući svojim kvalitetama, ali i prilici koju su dobili u Gorici, krenuli svojim putem. I na svoj način. Niko na svoj, Valdas na svoj.

Sportski direktor Nikoličius tako je odabrao otići u splitski Hajduk, koji ga je i ranije zvao nekoliko puta, pri čemu se odlučio na, recimo to tako, krajnji minimalizam. Nakon tri uspješne zajedničke godine, tijekom koji je rastao i klub, i on, i suradnici, poslao je u zajedničku grupu jednu oproštajnu rečenicu, pokupio stvari i otišao u nove izazove. Bez previše iskazanih emocija, bez puno sentimenta, svjestan da njegova karijera ide na sljedeću stepenicu. U veći klub, s puno većim budžetom, s daleko većom navijačkom bazom, sa znatno širim mogućnostima.

I nije se osvrtao. O Gorici je od tog odlaska javno izrekao jednu, možda dvije rečenice, teško bi se iz bilo kojeg njegova medijskog istupa moglo doznati da je proveo značajan dio karijere u ovom klubu, na ovom stadionu, a pogotovo da se mogla dobiti nekakva emocija prema klubu koji mu je ponudio veliku priliku. On je tu priliku i iskoristio, svojim radom, talentom i inteligencijom isprofilirao se kao čovjek kojeg klub poput Hajduka zove da mu pomogne vratiti se na vrh. A kad se to i dogodilo, Gorica je postala jedino i isključivo prošlost.

Mindaugas Nikoličius bio je u Gorici od siječnja 2018. do siječnja 2021., a otišao je bez previše osvrtanja… Foto: Srećko Niketić/PIXSELL

– U nogometu ljubav ne postoji, to nam mora biti jasno, ali odlazak Nikoličiusa s jedne strane me iznenadio, a s druge razočarao. Nikoličius je izuzetno profesionalan i radio je svoj posao jako kvalitetno, a i ja sam naučio puno od njega, kao što mislim da je i on od mene. Bio je važan jer je bio spona između Litavaca i kluba, ali u nogometu sam više od 20 godina i imao sam bezbroj takvih situacija. Možda u manjim ligama, ali znam da takve stvari treba zaboraviti čim prije i okrenuti se sebi – analizirao je te trenutke predsjednik kluba Nenad Črnko, uz dodatak:

– Naša prednost bila je to što smo bili uključeni u više od 80 posto funkcioniranja kluba, a posebno važno bilo nam je što su ostali naši skauti Filip Šelendić i Igor Krlić, koji su u sjeni radili posao dovođenja igrača i samostalno doveli igrače kao što su Cherif, Atiemwen… Da sam u tom trenutku morao birati hoću li mijenjati Filipa i Igora za Nikoličiusa, sigurno bih odabrao njih dvojicu. Većinu posla su odrađivali skauti, a Nikoličius je dovršavao pregovore, dok sam ja davao amen u financijskom smislu. U svemu tome klub je u jednom dijelu izgubio, ali dobili smo neke druge pozitivne stvari.

Ostali su repovi, to nije nikakva tajna, i poslovni i osobni, nije to bio rastanak koji se može opisati lijepim i ugodnim, a veze su se šokantno brzo i sasvim ugasile. Malo je danas ljudi iz kluba u kontaktu s dugogodišnjim bliskim suradnikom, svatko brine svoju brigu, živi svoj život, ide svojim putem. Na svoj način.

A dok je Niko raspremao kutije i slagao svoje novo radno mjesto na Poljudu, isto je Valdas Dambrauskas činio u bugarskom gradu Razgradu. Odabrao je drugi put, ali i potpuno drukčiji način.

– Gorica će uvijek imati posebno mjesto u mome srcu, ovo je klub koji mi je puno dao i ostat ću sigurno navijač Gorice – govorio je Valdas nakon što je postao trener Ludogoreca.

Prije odlaska došao je na stadion, upoznao se s nasljednikom Sinišom Oreščaninom, stavio mu se na raspolaganje za bilo kakvu pomoć, a zatim ga zamolio da mu dopusti posljednji sastanak s igračima. Bio je to emotivan sastanak, Valdas je zahvaljivao igračima i svima ostalima iz kluba, poželio svima sve najbolje u životu i karijeri, mahnuo posljednji put i otišao na višu stepenicu.

Valdas Dambrauskas i danas s velikim respektom govori prema ljudima i klubu u kojem je proveo devet mjeseci… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Poveo je sa sobom i Kristijana Kahlinu, a u ovih posljednjih godinu dana stigao je osvojiti prvenstvo i kup, dogurati do posljednjeg pretkola kvalifikacija za Ligu prvaka i ispasti od Malmöa, zaigrati u Europskoj ligi, dobiti otkaz i – preseliti se u Split! Kod Nikoličiusa. Ponovno su zajedno, ponovno rade dobar posao, no ovoga puta Gorica je suparnik. I sljedeći protivnik, u subotu od 15 sati, na stadionu kojeg je onomad službeno otvorila Žalgirisova momčad.

– Taj stadion za mene će uvijek biti posebno mjesto, s ljudima koji su mi ostali u srcu, od predsjednika, preko igrača i asistenata. Svi smo imali sjajne odnose, koje smo i zadržali, kao prijatelji za vječnost. Definitivno, Gorica je za mene bila i ostala poseban klub, ali moj je dom sad Hajduk i svu energiju stavljam u službu Hajduka – govorio je Valdas u najavi gostovanja kod svoga bivšega kluba.

I nema sumnje da je upravo tako, jer Dambrauskas je i u svome goričkome mandatu pokazao da ne zna drukčije. Maksimalno profesionalan, fanatično predan i analitičan, spreman zasukati rukave i raditi za svoj klub, za svoju momčad. Sve govori da bi, u suradnji s Nikoličiusom, mogao napraviti vrhunski posao i u Splitu, no na tom bi mu putu mogla stajati “njihova” Gorica. Dobro, više ili manje njihova…

I nakon svega im možemo samo poželjeti puno zdravlja i sreće, uz zahvalnost za sve dobro što su donijeli našem klubu, ali usput ćemo im poželjeti i da ove subote poslijepodne jedini Litavac koji će se veseliti bude – Paulius Golubickas…

Ajmo, Gorica!

Moja županija

‘Sretni smo što imamo tradiciju sporta u gradu. A i Kosteliće smo prisvojili…’

Igor Mužina je dopredsjednik županijske sportske zajednice, predsjednik županijskog košarkaškog saveza i trećeligaša KK Ivanića, a ujedno je i tajnik sportske zajednice u Ivanić Gradu. Gostovao je u novom izdanju serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

prije 1 sat

22. studenoga 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Iz kvantitativnih razloga, u strahu da nešto ne bismo propustili, na početku novog izdanja serijala “Sport Zagrebačke županije” prepustili smo Igoru Mužini da sam nabroji svoje funkcije.

– Glavni tajnik sportske zajednice grada Ivanić Grada, predsjednik Košarkaškog saveza Zagrebačke županije, ujedno i predsjednik KK Ivanića, te dopredsjednik Zajednice sportskih udruga i saveza Zagrebačke županije – predstavio se sportu posvećeni Mužina, nastavljajući s predstavljanjem svoga Ivanić Grada.

– Ivanić je ugodno mjesto za život, a grad i gradska sportska priča razvijaju se zajedno. Blizu smo Zagrebu, a nudimo ležeran život pun sadržaja, pogotovo u sportskom smislu. Grad ulaže jako puno u sportsku infrastrukturu, počevši od našeg čuvenog Sportskog parka Zelenjak, koji iz godine u godinu raste u smislu ponude našim građanima. Obuhvaća nogometni stadion, teren s umjetnom travom, teniske terene, restorane i kafiće, dječji park… Imamo i dio koji zovemo Amfiteatrum, nastao na propalom pokušaju građenja bazena. Tu su tijekom ljeta kazališne predstave, stand up komedija, kino na otvorenom, koncerti… Puno toga se događa u Zelenjaku, uz koji prolazi i šetnica uz rijeku Lonju, tako da je to baš jedan ambijent koji svi koji dođu sa strane ističu kao ogromnu zelenu oazu usred grada – ističe Mužina.

U gradu s nešto više od 13.000 stanovnika imaju 17 klubova iz 17 sportova, vrijedi nepisano načelo “jedan sport, jedan klub”. I svi ti sportaši rade u jako dobrim uvjetima, jer infrastruktura postoji, a o raspolaganju njome odlučuju sami.

– Imamo specifičan način upravljanja sportskim objektima. Sportska zajednica, osim što se bavi sportom i sportskim klubovima, bavi se i upravljanjem objektima. Uz park Zelenjak imamo i veliku školsku dvoranu, koja je do 15 sati na raspolaganju školi, a nakon toga klubovima. Uz to, imamo manju dvoranu u školi na Posavskim Bregima, otvara se dvorana i u OŠ Graberje Ivanečko, a u nekom sljedećem periodu u planu je u Zelenjaku staviti balon na teren rukometnih dimenzija, da dobijemo još prostora u zimskim mjesecima. Tu ćemo dobiti puno više prostora za treninge rukometnih klubova, jer kod nas je rukomet jako popularan i jedna dvorana rukometnih dimenzija je premalo. Ostali sportovi imaju već sad dobre uvjete – zadovoljno konstatira Mužina.

Najbolja sportašica Ivanić Grada prošle godine dolazi iz streljaštva, najbolji sportaš iz kickboxinga, a to puno govori i o najvećim uspjesima sporta u Ivaniću.

– Imamo sreću što imamo tradiciju sporta. Tu su i obiteljske linije, od djedova i očeva sve do djece, na to se ponosimo i pokušavamo održati masovnost. Imamo konstantnu brojku sportaša, oko tisuću, od čega je 90 posto djece. Voljeli bismo da je ta brojka veća, ali u tom smislu imamo konstantu i očito na to ne možemo previše utjecati – svjestan je Mužina.

Šira sportska javnost na prvu će povezivat sport u Ivanić Gradu s onom famoznom pobjedom Naftaša protiv Dinama s Eduardom i ekipom, ali poveznica je snažna i s rukometom.

– U povijesnim knjigama stoji da se u našem gradu prvo počeo igrati nogomet, 1919. osnovan je prvi nogometni klub, a već dvadesetih godina igrao se i rukomet, u to doba na dimenzijama nogometnog terena. Prve su krenule cure, tako da smo već obilježili stotinu godina rukometa u gradu. Iako, prvi klubovi osnovani su tek pedesetih godina – kaže pa nastavlja nabrajati lokalne junake.

– Biciklist Stjepan Grgac je u doba prije drugog svjetskog rata osvajao etape na Tour de Franceu, a njemu u čast imamo i biciklistički memorijal Stjepana Grgca već više od 50 godina. Tradiciju ima i streljaštvo, imali smo u doba Jugoslavije i prvake države, što je bila velika stvar, a i sad imamo strijelce koji osvajaju državna prvenstva, koji su jako konkurentni i na međunarodnoj sceni.

Snažnu poveznicu s vrhunskim sportom Ivanić Grad ima i kroz jednu obitelji…

– Mi u Ivaniću svojatamo Kosteliće! Ante je sedamdesetih godina bio trener ženske ekipe, koja je povijesno imala veće uspjehe nego muški klub, a tu je i upoznao suprugu Maricu. Uostalom, Ivica živi u Ivaniću, djeca mu kod nas idu u školu… Zasad su u karateu, ali s obzirom na roditelje i djeda, ne sumnjam da će oni naći svoj sportski put – kaže Mužina.

Nastave li sa sportom u Ivaniću, imat će ponudu iz koje mogu birati

– Konstantne rezultate imamo i u kickboxingu, i na državnim i međunarodnim natjecanjima, u karateu također, a posebno smo ponosni i na to što u mlađim kategorijama često osvajamo državna prvenstva. Pogotovo u ženskom rukometu, budući da smo nedavno imali dvije ekipe koje su postale prvaci Hrvatske, što je čudo za jednu malu sredinu poput Ivanića – zaključio je Igor Mužina.

S košarkašima Ivanića planira povratak u drugu ligu, a usput se neumorno bavi gradskim i županijskim sportom…

Nastavite čitati

Sport

Buna jesenski prvak kolo prije kraja

Objavljeno

prije 1 dan

21. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Sljedećeg vikenda (23./24.11.2024.) utakmicama 15. kola završava jesenska polusezona u Jedinstvenoj 1.županijskoj nogometnoj ligi. Jesenski prvak je Buna, neovisno o rezultatima zadnjeg kola, jer ima prednost od 4 boda ispred Lonje i pet više od trećeplasiranog Rakovca.

Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Dinamo Hidrel je zahvaljujući odličnim rezultatima (od 8. do 14. kola) stigao na visoku 5. poziciju, zajedno s novim trenerom Stivenom Žitnikom. Posavec je u gornjem dijelu ljestvice s 23 boda na 7. mjestu, a Mladost Obrezina je s najmlađom momčadu u ligi na sigurnom 10. mjestu s 18 bodova. Dojam je da Turopolje bolje igra nego što to pokazuje plasman na 12. mjestu.

Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vatrogasac je na 15. mjestu s jednom pobjedom i jednim remijem, a Kupa ima samo jedan bod na zadnjem mjestu.

Galerija fotografija

Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025.

Rezultati 14. kola (16./17.11.2024.): Jamnica – Buna (Mala Buna) 1:3, Dinamo Hidrel (Novo Čiče) – Vatrogasac (Kobilić) 2:0, Posavec (Orle) – Turopolje (Turopolje) 0:0, Mladost Obrezina – Milka Trnina (Vezišće) 2:0, Pribić (Pribić) – Kupa 3:0, Rakovec (Rakovec) – Graničar Tučenik 1:1, Lonja – Pušća 1:1, Ban Jelačić (Banovo) – Dinamo Jakovlje 0:3.

Redoslijed: 1. Buna 34 (14 11 1 2 25:9), 2. Lonja 30, 3. Rakovec 29, 4. Pušća 25, 5. Dinamo Hidrel 24 (14 7 3 4 28:22), 6. Dinamo Jakovlje 24, 7. Posavec 23 (14 7 2 5 26:17), 8. Pribić 22, 9. Graničar Tučenik 19, 10. Mladost Obrezina18 (14 5 3 6 26:20), 11. Jamnica 18, 12. Turopolje 16 (14 4 5 5 16:20), 13. Ban Jelačić (B) 14, 14. Milka Trnina 12, 15. Vatrogasac 4 (14 1 1 12 12:39), 16. Kupa 1 (14 0 1 13 9:39).

Nastavite čitati

Sport

FOTO Otvoreno novo igralište u Lazini Čičkoj

Objavljeno

prije 1 dan

21. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Novo igralište u Lazini Čičkoj otvoreno je jučer (srijeda, 20.11.2024.) malonogometnim susretom između Reprezentacije Grada i Malonogometnog kluba Lazina. Lokacija je ostala ista, sada je umjesto trave asfalt, ovo igralište je trajnije i lakše ga je održavati.