CityLIGHTS
INTERVJU Nikola Pejak vodi vas kroz turopoljske priče od kojih ćete se naježiti: Coprnice, železni, Nijemci, Kozaci i tragične ljubavi
Gorički sakupljač priča od rujna će voditi interpretacijske šetnje pod okriljem Turističke zajednice grada Velike Gorice. Neke od priča, koje ćete imati priliku čuti tijekom šetnji, ispričao je i za cityportal.
Objavljeno
prije 5 godinana
Objavio/la
Gabrijela Radunović
Nikola Pejak, osnivač Udruge za očuvanje kulturne baštine “Mogut” i gorički sakupljač priča, ovog rujna kreće u nove, pripovjedačke pothvate kao vodič tura Interpretacijskog centra Turističke zajednice grada Velike Gorice. Prikupljene priče doživjet će i tiskano izdanje, a najavljeno je i Nikolino prvo autorsko djelo. Sakupljač upornost ističe kao ključnu za uspjeh u prikupljanju narodnih priča. Iako je njegov pothvat utrka s vremenom, ne odustaje od toga da očuva baštinu Turopolja, Posavine, Pokuplja i Vukomeričkih gorica. Tko je smjestio kozačkom doktoru? U čijem podrumu čuče Švabe? Je li inkvizicija “pomela” sve turopoljske coprnice? – ispričao nam je Nikola Pejak.
LJUBAV ZA PRIČE JE NASLJEDNA!
Što te prvo potaklo da počneš sakupljati priče? Vuče li ovaj poziv možda korijene još iz djetinjstva?
Da, kao malom su mi pričali priče. Kako sam odrastao shvatio sam da ljudi umiru, a da priče nitko ne bilježi. Ta iznimka se potvrdila kao pravilo u cijelom kraju. Rijetko tko, osim par ljudi koji su radili monografije o nekom selu ili su možda u KUD-u nešto zabilježili, se time bavi. Institucije koje bi se trebale baviti očuvanjem kulturne baštine se iz nekog razloga baš i ne bave terenskim radom. Tako sam odlučio početi zapisivati priče. Krenuo sam od šire obitelji pa preko poznanika – tako su se širili kontakti. Danas pokrivam cijelo područje između Save i Kupe – to je moj teren. Još uvijek skupljam priče i planiram ići na teren narednih godinu, dvije.
Tko je, dakle, prvi zaslužan za to? Tvoja obitelj?
Prva osoba koja je to možda „posadila“ u meni je djedov brat – Alojzije Pejak Lojza. Djelomično je zaslužna i moja baka. Tako je to sve počelo.
Jesi li kao mali možda dobio neku posebnu knjigu koja te dodatno potakla?
Mama i tata su mi dosta pripovijedali, izmišljali su priče. Tata mi je pričao o svom djetinjstvu…Efikasnije je pripovijedanje nego čitanje bajki. Što se tiče značajnih knjiga u djetinjstvu, to su bile knjige Roalda Dahla. Također, Tolkienov Gospodar prstenova je, definitivno, potakao sve to.
Spomenuo si da priče umiru zajedno s ljudima. Je li onda sakupljanje priča – utrka s vremenom?
Kada sam počeo, rekli su mi da sam zakasnio nekih pedeset godina. Međutim, ja sam bio tvrdoglav pa sam dokazao da ipak nisam zakasnio. Još uvijek ima puno priča koje se skrivaju negdje. Ne samo onih mističnih, već i povijesnih zanimljivosti. O mjestima, zgradama kojih više nema, a postojale su na ovim prostorima.

foto:TZVG
PRIČE LEŽE POD NAŠIM NOGAMA
Sakupljanje priča je okosnica oko koje se vrti tvoj rad, ipak, kada sakupimo priče bitno ih je i predati dalje. U prethodnim intervjuima spomenuo si da, iako je sakupljanje zanimljivo, ponekad zna biti zamorno…Uživaš li više u kazivanju, pripovijedanju?
Hm…Pripovijedanje se još nije realiziralo. Čekaju me, u rujnu, ture i vođenje u interpretacijskom centru pa ćemo vidjeti. Mislim da će to biti uzbudljivo jer će prije svega, domaći ljudi shvatiti kakve im priče “leže pod nogama” već stotinama godina. Treba zainteresirati i druge da dođu da podijelimo s njima tu golemu vrijednost.
Kad smo već kod pripovijedanja – koja je, po tebi, najbolja scenografija za kazivanje turopoljskih priča. Jesu li to logorska vatrica, svjetlo džepne svjetiljke u tamnoj sobi ili pak šuma?
Meni je osobno najdraži ambijent šume, ali može biti i neka tradicionalna kuća. Lijepo je i u interpretacijskom centru, unutra ima mnogo medija kroz koje ljudi mogu različitim osjetilima doživjeti ono o čemu se priča. Park oko njega je također super. Definitivno mislim da je priroda najbolja scenografija za pripovijedanje.

Foto: Udruga Mogut
U ŠETNJU KROZ MISTIČNO TUROPOLJA…
Možeš li nam ispričati više o nadolazećem projektu? O čemu ćemo sve, u Interpretacijskom centru, moći slušati?
Nemamo još složen repertoar. Konkretno ono što ja sada slažem je jedna mistična tura koja se tiče coprnica i coprnjaka. Drugi dio će se ticati tradicije, povijesne, kulturne i prirodne baštine, ali pričat će i o ljubavi, tragedijama. Zanimljivo je promatrati Goricu nekad i sada.
Taj interpretatorski projekt proveden je uz pomoć neprofitne organizacije Interpret Europe, europskog udruženja za interpretaciju baštine. Preko njih smo u Zagrebačkoj županiji pokrenuli Kulturamu. Sedam općina i gradova uključeni su u edukaciju za interpretatore baštine. Napravit ćemo par besplatnih interpretacijskih šetnji, u rujnu, koje će biti smještene u Velikoj Gorici. Dublje će zalaziti od običnog vođenja, izložbeni prostor neće se gledati samo kao prostor te svrhe već i da se doživi kao ono što je bio kroz povijest. Da je to bio i zatvor, i štedionica, i dom i, na kraju, kafić.
Naša najveća prirodna baština na ovom području je hrast, on priča brojne priče. Sve što je narod nekad koristio, od kolijevke pa do groba, bilo je izrađeno od hrasta – to drvo je na neki način ušiveno u identitet naroda i povijest.

Nikola Pejak, Foto: cityportal.hr/Gabrijela Radunović
Surađuješ li možda s nekim drugim sakupljačima priča, znalcima folklora ili etnolozima?
Suradnju je teško ostvariti. Prije svega sam tražio kazivače ili pisane izvore. Nadam se suradnji s institucijama i udrugama otkad sam osnovao udrugu. Tako je lakše prijaviti se na neke projekte, nego kada ste fizička osoba.
Što se tiče pojedinaca, uglavnom ljudi iz udruga građana, udruge žena su dosta plodonosne kada se povežete s njima.
Od etnologa istaknuo bih Lidiju Bajuk. Nju sam slučajno upoznao i kada je vidjela što radim pozvala me kući i dala mi je taj upitnik koji ja koristim, koji sam još i doradio, ima stotinjak pitanja. Stručna pomoć dobro dođe no najviše se oslanjam na svoju upornost.
Jesi li razmišljao o međunarodnoj suradnji? Bi li, dugoročno, volio naše turopoljske priče predati dalje, u svijet?
U svijetu je to sve razvijenije. Član moje udruge koji je trenutno u inozemstvu ima ideje za interaktivne izložbe, slične onoj koju smo priredili za Noć muzeja. Postavi vas se u prostor, u njemu su točke i pri interakciji s točkom vam se otvori određeni audiovizualni materijal. To je nešto što trenutno dogovaramo na međunarodnom planu. Bitan su faktor i Europski fondovi koji su mnogo izdašniji nego ovi naši, domaći.

Foto: Facebook/Ivana Zrilić
Planiraš uskoro i objavu svoje knjige sa sakupljenim pričama.
Što se tiče knjige…Kako vrijeme prolazi to imam jasniju sliku kako bi ona trebala izgledati. Nisu u pitanju samo priče o mističnim bićima već i one povijesne, o tradiciji i običajima. Htio bih to sve objediniti u jednu knjigu koja bi trebala biti vodič kroz cijeli kraj. U kojem obliku, hoće li to biti samo tekst i ilustracija ili će biti prisutne i poveznice na neke web siteove, poput interaktivne izložbe, još ne znam.
U devetom mjesecu izlazi i moja prva knjiga koju sam uredio zajedno sa Stipom Bilićem. To su memoari jednog Kravarčanina Alojzija Kolarca, a uključuju i priče još nekoliko kazivača. Priča o povijesti Kravarskog iz prve ruke. Mislim da će biti jako zanimljivo ljudima jer nisu niti svjesni koliko bogatu povijest ima to mjesto.
OKULTIZAM, SILE ZLA I SUSRETI TREĆE VRSTE
Spominjao si da su priče o nadnaravnom, diljem Europe i svijeta, slične. Najpopularnije su priče braće Grimm koji su ih sakupljali godinama i one se još danas pričaju djeci. Vidiš li sebe, pomalo, kao nasljednika braće Grimm?
Braća Grimm su kao i ja počeli svoj rad sakupljajući priče u narodu. To je bila velika prednost za njih jer su imali autentične priče, iz prve ruke, koje su se prenosile s koljena na koljeno. Mislim da se u narodu skriva veliko blago, ne samo što se tiče priča nego i narodnih plesova i običaja, arhitekture i nošnje. Neki ljudi to nazivaju tradicionalnim, konzervativnim stvarima. Međutim to je ono iskonsko i jednostavno, gdje su ljudi bez ometanja osluškivali sebe, druge i prirodu. Zapravo je to sve super jer je toliko jednostavno.
Spomenuo si da ljudi, pogotovo mladi, više nemaju ovakve susrete i priče. Kako to objašnjavaš? Je li to upravo zbog tog izgubljenog dodira s prirodom i svijeta oko sebe ili su ih više skloni zadržati za sebe da ne ispadnu “ludi”?
Da, više se o tome pričalo prije. Sad, koji je razlog tome – više sam se puta pitao i o tome pričao sa drugima. Zašto je to kod nas počelo nestajati, ne znam. U nekim selima shvatite da gdje su ljudi bili malo obrazovaniji, gdje je recimo prometna infrastruktura bila razvijenija, gdje su bili bolje povezani sa svijetom i imali rasvjetu da toga tamo nema toliko.

Foto: Facebook.com/Perunfest
Dakle, ti susreti se dešavaju samo u mraku?
U mraku, po noći, može biti raznoraznih faktora. Kad pogledate prije sto godina naš kraj, pogotovo Vukomeričke gorice i mjesta prema Pokupskom, tamo vam jednostavno nešto mora “izletiti” van. Sad, zašto prestaje?…Mislim da su tu i ideologije napravile svoje. Sekularizacija pa pogotovo režimi koje smo imali od kraja prvog svjetskog rata nadalje su odradili svoje. Znate ono “daj ti radije vjeruj u kralja, partiju, dragog vođu” i tako neke stvari…
Kosi li se prenošenje tih priča i vjerovanje u njih s katoličanstvom? Znamo da je i na našim prostorima, naprimjer, inkvizicija odradila svoje.
Ha, čujte. Inkvizicija je dosta kompleksno pitanje mislim da ni ne znamo dosta o inkviziciji, a to što se spominje uvijek odlazi u neki ekstrem.
Što se tiče vjere kosilo bi se s njom da vas dovede do toga da počnete prakticirati neke magijske rituale, da postanete praznovjerni…Ja uvijek držim nekakav odmak od toga. Nikada ne bih, bez obzira na to koliko su coprnice ili neke vračare zanimljive, prisustvovao nekim seansama.
Susreo sam se s ljudima koji su koketirali sa spiritizmom. Ništa ozbiljno, iz igre i osjetile su se neke posljedice. Viđali su nekakve stvari, bilo je i fizičkih kontakata. Čak je i mene nekoliko puta uhvatio strah prilikom kazivanja kad su ljudi pričali svoja iskustva. Tako da definitivno uvijek naglašavam ljudima da kad dođu do nečeg okultnog da se u to, ni u igri, ne upuštaju.
IDE LI SE U LOV NA PRIČU?
Poznati su ti i neki lokaliteti u Turopolju gdje su ljudi najčešće susretali vragove i ostala bića. Ideš li ponekad u “lov na priču“, da i sam susretneš ta bića?
Ne. Čuo sam za jedan slučaj, radi se o letećem tanjuru, mislim da se pojavljuje negdje oko Vukovine. Nisam nikada otišao. Razmišljao sam naravno o tome, ne s ciljem da išta dokažem, nego jednostavno se ne opterećujem time. Dogodilo se više puta da berem gljive u šumi, hodam nekud noću gdje nema rasvjete i nije se nikad ništa dogodilo.

Foto: osobna arhiva/ Nikola Pejak
Zar to ne bi bio zanimljiv doživljaj?
Bilo bi zanimljivo ukomponirat to u neku turu, ako bi to bilo izvedivo, da vas se pod nekim kontroliranim uvjetima stavi u šumu i da bude upaljen samo jedan fenjer pa da vidimo bi li ljudi poslije mogli zaspati ili ne.
To bi uključivalo i angažiranje glumaca?
Pa definitivno bi se moglo i to odraditi. Došao sam nedavno na ideju, kako je bilo kazivanja o limenom ili železnom, koji je sad već čak i neki urbani mit, neki izvanzemaljac u Šiljakovečkoj Dubravi. Pa jednog dana kad se napravi ta biciklistička staza prema Kravarskom zašto se ne bi stavio nekakav kip kao da vas netko gleda. To bi zanimljivo izgledalo, privuklo turiste i goste, dalo neku živost.
Premalo je razvijena turistička signalizacija. Puno bi se dobilo da se stave table s nekim slikama, kartama, možda čak i poveznicama na virtualnu izložbu. Skenirate QR kod mobitelom i dobijete priču. Za početak bi to bilo odlično.
Rekao si da te nekada prođe i jeza kad slušaš priče. Vjeruješ li stvarno u postojanje magije, okultnog i bića?
Definitivno ako se zazivaju neke mračne, sotonske sile da to ima efekta. Nisam se osobno susreo, ali ljudi su pričali da su vidjeli na svoje oči kad su se dešavale neke stvari koje su neobjašnjive. Držim tu granicu, ne bih išao dalje od tog sakupljanja priča i pripovijedanja.
Kad pomisliš na ta bića smatraš li da ti ne mogu stvarno nauditi?
E, sad, teško da ću sresti Moguta ili tako nekog, ali vjerujem da postoje sile dobra i sile zla i mislim da kome se otvorite to i puštate k sebi i one utječu na vas.

Lukavec – Perunfest 2018.. Foto: Anes Šuvalić/Cityportal.hr
U Europi je ove godine došlo do velikog razmaha slavenske kulture. Postoji li nešto baš specifično za slavensku kulturu, što se tiče kazivanja i bića koja se pojavljuju?
Drago mi je da se prije svega znanstveno i povijesno otkrivaju neke stvari o nama i o našoj staroj vjeri. Moram reći naša stara vjera jer postoje zapisi da su ju ljudi i prije nekih sto godina na ovim područjima prakticirali, unatoč kršćanstvu. Ono što mi se ne sviđa je što, nažalost, u Rusiji i Ukrajini to prelazi u religiju, neopaganizam. Tu uvijek ima i nekog ekstremizma, to jest razvoja ideologija. Neki neonacistički i neofašistički pokreti koriste elemente mitologije jer misle da je temelj Europe ta poganština.
Definitivno su neke stvari povezane među Slavenima. Neka područja Hrvatske su zbog svoje izoliranosti slučaj za sebe. Recimo da češće postoje prostorne korelacije, naprimjer među našim i Mađarskim pričama koje su nam tu blizu. Također iz germanske i skandinavske mitologije. Ta neka bića koja sam ja zabilježio, recimo Divlji lov je kod nas jako sličan kao biće u skandinaviji.
O AUTORSKOM DJELU, CRVENKAPICI I ŽENAMA
Nema mnogo ekranizacija naših priča, s ovog područja. Što misliš, tko je krivac tome? Koju bi ti priču, da možeš, rado ekranizirao?
Tko je krivac tome? Mislim da nikad nismo imali plodnije tlo za te stvari nego sada jer nam se trenutno ništa ne nameće, nasilno, sa strane, osim onog što sami prihvatimo, barem u smislu kulture. Mislim da ljudi nisu svjesni tih stvari i što se sve može s tim pa tako i mogućnosti za ekranizaciju toga svega. Puno stvari sam zabilježio koje se može ekranizirati i ne samo to.
Nadam se dovršiti kroz par mjeseci svoje autorsko djelo koje se bazira na tim nekim pričama dosta toga je i moje mislim da bi to bio fantastičan crtić. Vidjet ćemo, pustimo da prvo izađe u pisanom obliku…
Cilja li se na nešto za sve generacije, starije ili će biti i verzija s ilustracijama prilagođena djeci?
Neki koji su pročitali nešto od tih stvari su rekli da je prvenstveno za djecu i mlade. Ne slažem se, mislim da unutra ima i dosta toga za +18. Ima uzroka i posljedica ljudske zlobe. Opet se možemo vratiti na primjer Grimmovih bajki. Imao sam priliku biti na tečaju pripovijedanja bajki kod gospođe Jasne Held. Ona je rekla da je velika pogreška što se bajke uljepšavaju.
Djeca će prije ili kasnije u životu doživjeti neku traumu. Bolje je da se s time prvo suoče kroz bajku. Uzmimo za primjer Crvenkapicu, tu dijete vidi posljedicu tog zla koje je vuk prouzročio, a s druge strane vidimo i posljedicu Crvenkapičine naivnosti. 
Foto: osobna arhiva/Nikola Pejak
Marija Jurić Zagorka i Ivan Brlić Mažuranić naše su dvije uspješnice koje su pisale o coprnicama, vilama i ostalih mističnim bićima. Mnoge generacije odrasle su na ovim pričama. Je li ti neka od tih žena bila uzor? Jesi li volio čitati Gričku Vješticu, Inkvizitore, Regoča i Šumu Striborovu kad si bio dijete?
Volim njihova djela, a prije svega volim tu veliku hrabrost koju su imale da to rade u vremenima kad se to smatralo nedoličnim za žene. Definitivno – kapa dolje. Mislim da je takvih žena bilo i više, ali nisu toliko došle do izražaja. Vjerojatno su imale neku ulogu koju im je nametnulo društvo i okolina u kojoj su se kretale. Ja definitivno i cure i žene ohrabrujem da naprave neke takve stvari koje nisu uobičajene.
Žene koje su meni bile uzor su najprije bile moja baka i mama koje su mi pripovijedale te priče. Fascinantno mi je i kada sretnete, na primjer, neku staru baku, koja je na prvi pogled povučena pa krene pripovijedati, a vi shvatite koliko je ona u stvari velika u toj svojoj jednostavnosti i skromnosti.
Tko su onda bolji kazivači, muškarci ili žene?
Po mom iskustvu, to ne ovisi o spolu. Doživio sam i kod dosta starijih kazivača koji imaju gotovo devedeset godina da se naprosto zapanjite koliko čuju, razumiju, koliko su fizički vitalni. Rade još uvijek na polju. Sjećaju se. Bio sam kod jedne bake vezano za knjigu o Kravarskom. Mislim da ima blizu devedeset godina. Ona je prepričavala stvari otkad je imala pet godina, detalje, imena i prezimena, kakvu je tko frizuru imao, kakvo je vrijeme bilo…
NARODNE PRIČE ZA NEKE NOVE KLINCE
Danas imamo brojne serije, uglavnom zapadne produkcije, o različitim nadnaravnim bićima; vampirima, vješticama, vukodlacima…Pomalo smo desenzibilizirani na mistiku, teško nas je prestraviti, učiniti da se naježimo. Kako održati interes kod mladih pa i onih starijih da, uz sve to, poslušaju i naše autohtone priče?
Uf, to je jako teško pitanje. Susrećem se s ljudima koji su u KUD-ovima i često se poteže ta paralela, vezano uz tradiciju, da je teško zainteresirati mlade ljudi za nekakvu aktivnost. Možda bi rješenje bilo da ih se od malih nogu uči da mjesto gdje su se rodili, da to nije slučajno. Treba im se dati prilika da sami stvaraju svoj sadržaj, što više ih uključiti u to. Maknuti ih van iz kuće. Meni je uvijek žao što kao dijete nisam bio izviđač. Mislim da su izviđači savršena stvar za povezanost sa prirodom.

Promocija slikovnice Moguti – zaboravljena priča čuvara turopoljskih lugova. Foto: Vanja Stanojević/Cityportal.hr
Spomenuo si Tolkienov Gospodar prstenova. Postoji li možda neka serija ili film fantastične tematike koju i sam rado gledaš ili te obilježila kao pripovjedača?
Obožavam si pustiti audio bajke na kaseticama koje se premotavaju prstom. Te su priče super jer su pripovijedanje, možete zamišljati te slike u glavi. Odlična je i glazba u njima.
Od filmova i serija Narnijske kronike, ali stara serija koja je izašla prije filmova. Također, Excalibur, jedna od adaptacija legende o kralju Arturu, iz osamdesetih godina. Beskrajna priča je isto odličan film. Kao mali sam gledao i Buffy neko vrijeme. Pretpostavljam da su dječaci vjerojatno gledali zbog nje, a djevojke zbog Angela. Dosjei X su bili odlični kada su krenuli.
Među suvremenim serijama i nemam nekih favorita. Sve to funkcionira po nekom principu gdje se uzme jedna glavna tema i to se “žvače” iz sezone u sezonu sve dok je gledano, zarade radi.
TUROPOLJSKI TITANIK, DOBRI KOZAČKI DOKTOR I NJEMAČKI ŠTAB
Je li se u tvojoj „artiljeriji“ sakupljenih priča našla i neka ljubavna?
Pa, evo, osim priče o Augustu Šenoi i Slavi Ištvanić, zabilježio sam jednu istinitu priču. To mi je pričala žena iz Velike Gorice o svojoj teti. Ta teta, kada je bila mlada i kada je počeo drugi svjetski rat, je imala dečka kojeg je jako voljela, koji je regrutiran. Otišao je u rat i darovao joj svoju sliku iz vojne iskaznice, u uniformi. On je na kraju nastradao u rata, a ona se udala i imala djecu te je tajila svoju ljubav do smrtne postelje. Tada je rekla djeci za njega i tražila da se ta slika ušije u haljinu u kojoj će ju pokopati. Nešto slično kao turopoljski Titanik, možemo reći.

Foto: osobna arhiva/Nikola Pejak
Kažeš da je ta priča istinita. Kako provjeravaš autentičnost priča?
Kada se radi o nekim ljudima čiji poznanici kazuju priču ili oni sami. Tada su to stvarni ljudi koje mnogi poznaju i jasno je da nije potrebno provjeravati priču već se ona uzima kao istinita. Naravno usmenom predajom se dosta toga izgubi.
Što se tiče mističnog, tu ne mogu ništa dokazati. Otprilike kada gledam kazivača mogu procijeniti lažu li ili ne. Najčešće oni imaju doživljaj koji je trajao. Kada to nije bilo u periodu sna, pod utjecajem opijata ili psihičkih bolesti poput shizofrenije, tada sam “siguran” da su mi ti ljudi pričali istinu. Nikad nisam išao u neko dokazivanje ili opovrgavanje priče. Bitno je da se priča zabilježi, prenese, a onaj koji ju bude čitao može i sam donijeti sud o tome je li istinita ili ne. Nekima je sve izmišljeno danas, tako da tome nema pomoći.
Postoji li neka zanimljiva povijesna priča iz vremena kada su ovdje boravili Kozaci i Nijemci?
Ima baš puno priča iz tog povijesnog razdoblja i dosta njih će biti objavljeno u knjizi koja izlazi u rujnu, na Križevo, Dan Općine Kravarsko.
Što se tiče drugog svjetskog rata, neke stvari koje smo otkrili su povjerljive i dio ne možemo objaviti. Čuo sam priču vezanu za Goricu, pošto su Nijemci ovdje radili aerodrome, sagradili su pistu putem sadašnje ulice Ivana Gorana Kovačića i paralelnu, ulicom Andrije Kačiće Miošića. To su bile prilazne piste koje su vodile do njihovih skladišta, prostora za mehaniku i ostalo. Jedan čovjek u Kurilovcu je kupio staru kuću i kada ju je renovirao ušao je u podrum i začudio se. U podrumu je bio armirani beton, provedena struja, WC, voda. Tako je shvatio da je to bio jedan od, možemo reći njemačkih štabova, gdje su Nijemci bili stacionirani, ili neka veza ili oficir, tako nešto.

Također, zabilježio sam jednu zanimljivu priču u Gradićima, mjesto zbivanja je Lomnica, a radi se o Kozacima. Kozaci su uglavnom portretirani u negativnom svjetlu u ovom kraju. Međutim, u Lomnici je bio jedan kozački doktor, iz Ukrajine, koji je živio tamo sa ženom i djecom i liječio ljude. Bio je jako dobar s ljudima i ljudi su ga voljeli. Međutim, jednog dana mu je po injekcije došla žena za koju se kasnije ispostavilo da je bila partizanka, o čemu on ništa nije znao. Nijemci su znali da ona surađuje s partizanima te su ustrijelili tog doktora jer je cijepio partizanku. Kasnije mi je kazivačica navela mjesto gdje je ubijen i zakopan. Na kraju kazivanja me ta žena odvela u podrum i na stepenicama pokazala ormarić tog doktora, u kome su ostale sve njegove stvari, možda čak i injekcije koje su ga koštale glave.
Dakle, negdje trunu brojni predmeti koji pričaju zanimljive priče?
Ima jako puno starih predmeta, neki se nažalost daju u bescjenje ili se bacaju. Nagledao sam se namještaja starog sto, dvjesto godina u kojem žive kokoši. U jednom trenutku kao da je glavni interes samo bio otići sa sela, jer je tamo vječito bilo blato i bolest, u grad. Moram priznati i što se dijalekta tiče, da on polako umire. Kada sam kod kazivača inzistiram na tome da pričamo “po domaći”, ali im je često neugodno, čak i sa mnom koji sam domaći. Mislim da je ta neka samosvijest i samopoštovanje izgubljena u ovom kraju.
Možda vam se sviđa
-
Dani kriznog upravljanja: Naglasak na otpornosti u vremenu složenih izazova
-
Velika Gorica slavila 120 godina automobilizma, stigao i Juraj Šebalj
-
Novi detalji požara! Policija razotkrila četvero osumnjičenih, sumnja se na pokušaj iznude
-
PODSJETNIK U nedjelju posebna regulacija prometa
-
Dječji vrtić Ciciban ponosni nositelj srebrnog statusa Međunarodne eko-škole
CityLIGHTS
Dani kriznog upravljanja: Naglasak na otpornosti u vremenu složenih izazova
Gradonačelnik Velike Gorice, Krešimir Ačkar istaknuo je kako su znanje, suradnja i kontinuirano usavršavanje ključni za uspješno suočavanje s krizama.
Objavljeno
prije 6 satina
2. lipnja 2026.Objavio/la
Morena Martinović
Velika Gorica bila je domaćin 19. međunarodne konferencije Dani kriznog upravljanja 2026. (DKU 2026), koja je okupila vodeće domaće i strane stručnjake iz područja sigurnosti, znanosti, tehnologije i javnih politika s ciljem razmjene znanja i pronalaženja odgovora na sve složenije krizne izazove suvremenog društva.
Ovogodišnje izdanje održano je u okolnostima obilježenima geopolitičkim nestabilnostima, klimatskim promjenama, energetskim izazovima i ubrzanim tehnološkim razvojem. Sudionici su istaknuli kako se današnje krize više ne pojavljuju izolirano, već se međusobno preklapaju i pojačavaju, zbog čega tradicionalni modeli upravljanja rizicima više nisu dostatni.
Dekanica Veleučilišta Velika Gorica Tamara Čendo Metzinger izrazila je zadovoljstvo što je konferencija ponovno održana upravo u Velikoj Gorici, posebno naglasivši međunarodnu dimenziju događanja.

– Veseli me što smo ovu konferenciju organizirali u našoj Velikoj Gorici. Posebno mi je zadovoljstvo što na ovogodišnjoj konferenciji sudjeluju studenti Veleučilišta Velika Gorica, kao i studenti te nastavnici iz Portugala, Estonije, Belgije, Bosne i Hercegovine, Rumunjske, Nizozemske, Španjolske i Poljske. Govoreći o aktualnom trenutku u kojem se konferencija održavala, Čendo Metzinger upozorila je na brojne promjene koje oblikuju suvremeni svijet.
– I ove godine Konferenciju organiziramo u vrijeme koje je obilježeno složenom geopolitičkom situacijom. U vrijeme brzih promjena, razvoja i primjene novih tehnologija u svim područjima rada, klimatskih promjena, energetskoj nestabilnosti i brojnim drugim ugrozama koje na specifične načine utječu na svijet i društvo u kojem živimo, ali istovremeno i oblikuju društvo koje ostavljamo budućim generacijama.
Ravnatelj civilne zaštite RH Neven Karas istaknuo je kako suvremeno sigurnosno okruženje zahtijeva drukčiji pristup upravljanju krizama te snažniju suradnju svih relevantnih dionika.

– Ovo je prilika podsjetiti da se u današnje vrijeme, kada se krize više ne događaju izolirano, kad se prelijevaju preko granica sektora i sustava, sigurnost nije stanje nego proces koji zahtjeva stalno učenje, prilagodbu i zajedničko djelovanje. Hrvatska, kao dio europskog i globalnog sigurnosnog prostora, suočava se s istim izazovima kao i ostatak svijeta. Stoga, tradicionalni model upravljanja krizama više nije dovoljan. Naglasak se stavlja na otpornost, na horizontalnu i vertikalnu koordinaciju, a bez zajedničkog djelovanja svih relevantnih institucija, lokalne i državne razine, operativnih snaga i politike, ne možemo niti govoriti o učinkovitom upravljanju krizama.
O važnosti zajedničkog djelovanja na europskoj razini govorila je i Zrinka Ujević, voditeljica Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj. Naglasila je kako su prirodne katastrofe i druge krize podsjetnik na potrebu međusobne solidarnosti država članica.
– Potres ne pita jesmo li već iscrpljeni od borbe protiv inflacije, požar ne čeka da vjetar završi, a upravo tu otpornost na razini Europske unije gradimo zajedno. Vidljivo je kako pomažemo jednim drugima u kriznim situacijama i u situacijama velikih katastrofa, a Hrvatska je dio te mreže i kao primatelj i kao donator.
Govoreći o klimatskim politikama Europske unije, Ujević je poručila da Europa ne odustaje od svojih dugoročnih ciljeva.
– Često smo pitani ostajemo li kao Europa na našim klimatskim ciljevima koje smo si zadali, koji su u našim zakonima. Moj odgovor je da ostajemo i razmišljamo kako ćemo ih što bolje provesti u novoj geopolitički situaciji i kroz nove geopolitičke izazove.

Gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar istaknuo je kako su znanje, suradnja i kontinuirano usavršavanje ključni za uspješno suočavanje s krizama.
– Krizno upravljanje je jedno od najvažnijih područja suvremenog društva. Ono nas uči kako predvidjeti rizik, pripremiti se za izazove i zajednički odgovoriti na situacije koje ne možemo uvijek spriječiti. Također, razvijena znanja, suradnje i kontinuirano usavršavanje važniji su nego ikada.

Konferencija DKU 2026 još je jednom potvrdila svoju ulogu važnog mjesta susreta stručnjaka, donositelja odluka, znanstvenika i studenata, koji zajedničkim radom nastoje razvijati otpornije sustave i učinkovitije odgovore na izazove koji obilježavaju današnje vrijeme.
CityLIGHTS
FOTO Održana završna konferencija Projekta ‘Learn4Green’ na Veleučilištu Velika Gorica
Objavljeno
prije 22 satana
1. lipnja 2026.Objavio/la
David Jolić
Konferencija Learn4Green održana je danas (ponedjeljak, 01.06.2026., početak 15 sati) u prostoru Veleučilišta Velika Gorica i označila je završnicu trogodišnjeg Erasmus+ projekta u kojem su sudjelovala četiri fakulteta iz četiri europske zemlje – Belgije, Portugala, Estonije i Hrvatske. Uz Veleučilište Veliku Goricu, partneri na projektu bili su Brussels Brabant University College iz Belgije, Tartu Health Care College iz Estonije te Polytechnic University of Coimbra iz Portugala.

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Nakon održanih ciklusa nastave u Estoniji i Portugalu, posljednji ciklus nastave u sklopu projekta održan je krajem veljače i početkom ožujka na Brussels Brabant University Collegeu u Bruxellesu.

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Uz online nastavu i nastavu uživo u partnerskim državama, projekt je uključivao i terensku nastavu kroz posjete renomiranim tvrtkama iz područja zaštite okoliša, kao i upoznavanje prirodnih i kulturnih znamenitosti europskih zemalja, sudionica projekta. Tijekom posljednjeg desetodnevnog boravka u Bruxellesu naši su studenti, zajedno sa svojim profesorima, posjetili i Europski parlament te dodatno obogatili svoja znanja i iskustva.

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Projekt Learn4Green usmjeren je na razvoj multidisciplinarnih modula iz područja zaštite okoliša i održivosti koji će se izvoditi online. Moduli će biti integrirani u prijediplomske studijske programe partnerskih institucija, a moći će se pohađati i samostalno u okviru cjeloživotnog obrazovanja.

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Koordinator projekta, vrijednog 250.000 eura, je Brussels Brabant University College, dok je Veleučilište Velika Gorica svojim bogatim iskustvom u upravljanju kriznim situacijama dalo značajan doprinos pripremi i provedbi projekta.

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Jučer su na našem Veleučilištu ljubazno dočekani dragi gosti – profesori iz Portugala, Estonije i Belgije, kao i studenti VVG-a te strani studenti koji će konferenciju pratiti online. Na konferenciji je sudjelovalo i oko 40 studenata koji su došli u Veliku Goricu u sklopu Blended Intensive Programmea (BIP), koji naše Veleučilište organizira u okviru Međunarodne konferencije Dani kriznog upravljanja.

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 01.06.2026. Projekt ‘Learn4Green’ – zavrna konferencija na Veleučilitu Velika Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Na projektu je od 2024. godine sudjelovalo oko 120 studenata iz četiri zemlje i desetak profesora. Nastavu su izvodile prof. dr. sc. Sanja Kalambura, ujedno i koordinatorica projekta za Hrvatsku, dr. sc. Ana Mirenić i dr. sc. Vedrana Dujmić Čemerin. U provedbi projekta sudjelovali su i dr. sc. Nikola Bakarić, Erasmus koordinator VVG-a, dr. sc. Marko Toth te Kristina Perišić, koji su, uz ostale sudionike, bili uključeni u evaluaciju projekta. (Tekst: Veleučilište Velika Gorica)
Galerija fotografija
CityLIGHTS
Jedina kapetanica u Hrvatskoj otkrila kako izgleda život u kokpitu – “Dijete mi je završilo na šivanju, a ja sam bila usred trodnevne smjene”
Goričanka Kristina Mlinarić u emisiji “Hrabre žene” otvoreno je govorila o školovanju, izazovima posla, majčinstvu i životu među oblacima.
Objavljeno
prije 1 danna
1. lipnja 2026.Objavio/la
Franjo Kompes
Razgovarala: Gianna Kotroman
Dok su druga djeca maštala o nekim drugim zanimanjima, Kristina Mlinarić već je u šestom razredu osnovne škole znala da želi postati pilotkinja. Odrasla je u Velikoj Gorici, u Kolodvorskoj ulici, nedaleko od Zračne luke Zagreb, a prizori aviona koji slijeću na Pleso odredili su njezin životni put.
Danas je jedina kapetanica u Hrvatskoj, a u emisiji “Hrabre žene” kod voditeljice Gianne govorila je o tome koliko je težak put do kokpita, koliko košta školovanje, ali i o izazovima koje nosi posao u kojem nema puno prostora za pogreške.
“Piloti trebaju imati određene predispozicije, psihofizičke sposobnosti koje neće biti narušene jedni duže vrijeme, stoga sam odradila liječnički pregled. Upisuje se jako malo kvota, jedno 15-ak ljudi, a čak i ne završe svi”, govori Kristina.
Dodaje kako je danas put do pilotske dozvole puno skuplji nego kada je ona studirala. Nekad se dio školovanja financirao uz potporu države, dok danas roditelji sami moraju pokriti troškove.
“Ja sam imala veliki benefit jer se onda školovalo uz potporu ministarstva, ali danas je to jako veliki izdatak jer se sve plaća, letenje se plaća i svaki roditelj mora posegnuti u džep da bi djetetu omogućio takav vid školovanja. Zadnje što sam čula je da se radi o 70 tisuća eura”.
Osim znanja, kandidati prolaze i rigorozne liječničke i psihološke provjere.
“U moje vrijeme, to je bilo u bolnici u Dubravi i trajalo je dva dana. Prvi dan su bili fizički testovi, a drugi dan psihotest i psihomotorika. Traže čovjeka koji bi u nekoj poodmakloj dobi i dalje mogao dobro obavljati svoj posao bez obzira na zdravstveni aspekt, a to mora biti na visokom nivou”, objašnjava.

U Croatia Airlines došla je putem natječaja i odmah počela letjeti na Airbusima 319 i 320. Na njima je provela 11 godina, a kasnije je prešla na DASH 8 Q400, gdje je i postala kapetanica. Prošle godine završila je novo školovanje u Frankfurtu za Airbus A220.
Iako priznaje da je posao iznimno zahtjevan, kaže da težina ovisi o danu. “Nekad je petica, a nekad je bome desetka”, govori kroz smijeh.
Radni dan pilotkinje počinje puno prije ulaska u avion. Ako leti prema destinaciji na kojoj nije bila, unaprijed proučava aerodrom i procedure. Na posao dolazi sat i petnaest prije leta, preuzima dokumentaciju i s posadom odrađuje briefing prije polijetanja. No, iza glamurozne slike pilotskog poziva krije se i druga strana priče, ona obiteljska jer kako kaže, sve majke rade, ali i spavaju doma, za razliku od nje.
“Nije toliko problem dok si na porodiljnom, ali poslije kad krene vrtić, on ne radi do 20 navečer, nema noćenja. Moj muž je isto radio smjenski rad, tako da je moje dijete od prve godine bilo sa svojim spakiranim ruksakom i malo je spavalo kod moje sestre, malo kod bake i djeda. To je jako zahtjevno jer kad se djetetu nešto desi, vi niste prisutni”, kaže Kristina.
Posebno se sjeća jedne situacije, kada ste vratila s leta i zatekla dijete s ogromnim flasterom na glavi.
“Jednom se desilo da je dijete razbilo potiljak za vrijeme moje trodnevne smjene, a ja sam to tek vidjela kad sam se vratila doma jer je muž rekao da me nije htio uznemiravat, što je bila dobra odluka, ali ja bih voljela znat, kao i svaka majka, što joj se događa s djetetom”.
Dodaje kako se pilotima tijekom leta ne prenose takve informacije osim u krajnje hitnim situacijama jer su odgovorni za sigurnost putnika.
Velik dio posla odnosi se na konstantno usavršavanje i simulacije izvanrednih situacija. Piloti nekoliko puta godišnje prolaze provjere na simulatorima koji do detalja oponašaju pravi avion.
“To je velika kutija na hidrauličnim nogama, unutra je sve identično pravom zrakoplovu. Tamo uvježbavamo situacije za koje se nadamo da se nikad neće dogoditi”.
Na pitanje o najstresnijim trenucima tijekom leta, Kristina kaže kako turbulencije putnicima često izgledaju gore nego što jesu.
“Mi smo navikli na to, ali putnicima je baš gadno. Recimo, Zračna luka u Dubrovniku je specifična zbog bure koja puše bočno i stvara jake turbulencije, Sarajevo također zbog Juga, isto tako Mostar. Najveći problem rade promjene smjera vjetra, a to putnici najviše osjete jer oni ne mogu ništa napraviti, ali zato smo tu mi da se pobrinemo za to”.
Posebno voli letove iz Dubrovnika prema Zürichu ili Veneciji.
“Kada je lijep dan, vidi se cijela Jadranska obala i svaki otočić. To mi je najljepša ruta”

Iako je danas ženama puno lakše ući u svijet avijacije nego početkom 2000-tih, kada je ona počinjala, pilotkinja i dalje nema mnogo. Ipak, kaže da se u “muškom svijetu” uvijek dobro snalazila.
“Nije to više muško zanimanje, ima dosta kolegica, postotak je zapravo isti kao u kompanijama s većim flotama. Nadam se da će to rasti. Oduvijek sam se dobro snalazila u tom nekom muškom svijetu. Mislim da su muški kao prijatelji puno jednostavniji. Diskriminacije ili predrasuda nije nikad bilo na poslu, već je toga bilo više ovako privatno”.
Posebno ju veseli budućnost hrvatskog zrakoplovstva i širenje flote Croatia Airlinesa. Nada se da će jednog dana hrvatski nacionalni prijevoznik imati i prekooceanske linije. “To bih voljela doživjeti prije mirovine”, kaže.
Rođena je Goričanka te je odrasla ovdje. Prisjetila se i kako izgleda odrastanje danas u usporedbi s njenim djetinjstvom. Smatra da su današnja djeca manje fizički aktivna te da više vremena provode uz mobitele nego u igri na otvorenom.
“Mi smo bili drugačiji, krali smo trešnje, brali smo cvijeće u tuđem cvjetnjaku i bilo nas je svukud. Roditelji nas nisu pratili i nisu znali di smo dok nisu došli doma. Uvijek su mame vikale s prozora. Mi smo bili slobodniji, znali smo uzeti bicikle pa na Čiče i tako”.
A mladim djevojkama koje sanjaju o pilotskoj karijeri poručuje jednostavno – “Uz dobre ocjene te psihofizičke predispozicije, ne vidim razlog zašto ne bi mogle ostvariti svoj san”.
CityLIGHTS
Velika Gorica slavila 120 godina automobilizma, stigao i Juraj Šebalj
‘Klub ima sjajne članice i članove, koje predvodi Vladimir Štarkelj, a koji je doista lokomotiva ovoga kluba’
Objavljeno
prije 1 danna
1. lipnja 2026.Objavio/la
Morena Martinović
U Velikoj Gorici obilježena je 120. obljetnica osnivanja prvog hrvatskog automobilnog kluba, a tim je povodom Oldtimer klub Turopolje 31. svibnja u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica organizirao svečanu akademiju posvećenu bogatoj povijesti automobilizma i očuvanju tehničke kulturne baštine.
Na događanju su se okupili predstavnici medija, lokalne i regionalne samouprave te brojni zaljubljenici u starodobna vozila. Među uzvanicima su bili i istaknuti predstavnici automobilističkog svijeta, uključujući Juraja Šebalja.

Predsjednik Oldtimer kluba Turopolje Vladimir Štarkelj istaknuo je kako je cilj obilježavanja ove značajne obljetnice podsjetiti na početke automobilističke kulture u Hrvatskoj te potaknuti očuvanje tehničke baštine.
– Danas slavimo obljetnicu ponajviše jer želimo potaknuti, kao čuvari tehničke kulturne baštine, da se prisjetimo povijesti i početaka automobilističke kulture u Hrvatskoj. Ovdje su ljubitelji starodobnih vozila, oldtimera i kao ljubitelji te tehničke povijesti na neki način smo oživjeli u Velikoj Gorici puno toga što je bilo po garažama sakriveno, a sada zajedno gajimo jedno zajedništvo, jedno druženje i jedno veselje, rekao je Štarkelj.

O radu i značaju kluba govorio je i zamjenik gradonačelnika Velike Gorice Neven Karas, koji je naglasio njegovu prepoznatljivost i aktivnost u lokalnoj zajednici.
– Oldtimer klub Turopolje u našem se gradu pozicionirao u jednu od možda i najaktivnijih udruga koja pronosi ime Velike Gorice i koji dovodi u Veliku Goricu čitav niz ljudi, kazao je Karas.

Čestitke organizatorima i svim zaljubljenicima u starodobna vozila uputio je i zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec, osvrnuvši se na doprinos generacija koje su tijekom više od stoljeća njegovale automobilističku tradiciju.
– Čestitam svima koji su dali svoj obol u ovi 120 godina i prenijeli svoj entuzijazam na mlađe generacije. Što se tiče našeg oldtimer kluba u Velikoj Gorici, koji će uskoro proslaviti tek pet godina postojanja, smatram da su napravili sjajan posao. Klub ima sjajne članice i članove, koje predvodi Vladimir Štarkelj, a koji je doista lokomotiva ovoga kluba. Ali ne samo ovoga kluba, to je čovjek koji doista daje velik obol u društvenom životu, kako grada Velike Gorice, tako i Zagrebačke županije“, poručio je Kolarec.
Svečana akademija bila je prilika za prisjećanje na razvoj automobilizma u Hrvatskoj, ali i za isticanje važnosti udruga koje kroz svoj rad čuvaju tehničku baštinu te okupljaju nove generacije ljubitelja starodobnih vozila.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal
CityLIGHTS
PODSJETNIK U nedjelju posebna regulacija prometa
Zbog Turopoljskog polumaratona u Velikoj Gorici za vrijeme utrka dio prometnica bit će potpuno zatvoren za motorna vozila, dok će se na pojedinim cestama promet odvijati uz povremena zaustavljanja tijekom prolaska trkača.
Objavljeno
prije 4 danana
29. svibnja 2026.Objavio/la
Morena Martinović
Velika Gorica će u nedjelju 31. svibnja, zbog održavanja Turopoljskog polumaratona, imati privremenu regulaciju prometa na više gradskih prometnica, a pojedine autobusne linije vozit će izmijenjenim trasama.
U sklopu manifestacije održat će se utrke na 5, 10 i 21 kilometar, a privremena regulacija prometa stupit će na snagu u 8.50 sati, neposredno prije početka utrka.
Detaljnije pročitajte ovdje.
Reporter 460 - 28.05.2026.
Izdvojeno
-
Vijestiprije 5 danaNa Dan državnosti sve trgovine u gradu zatvorene – jedna lokacija ipak ostaje otvorena
-
CityLIGHTSprije 4 danaObitelj Haidar Diab otvorila svoj dom i srce
-
HOTNEWSprije 5 danaVelika Gorica sve češće tema nacionalnih rasprava – Ačkar u Saboru o jednom od najsigurnijih gradova u RH
-
CityLIGHTSprije 5 danaFOTO Plamen Sportskih igara mladih stigao u Veliku Goricu





































